Blog

Džibril

–  Šta je sad?

Franjo je gledao kako vojnici unose tijelo starca u kuću. Trenutak iza toga iz kuće se počelo dimiti. Vojnici nahrupe vani pomalo kašljući lica pokrivenih rukom. Jedan vojnik priđe Franji.

– Nemamo alat.

– Kakav alat?

– Za kopanje.

– Šta će vam?

– Da je zakopamo.

Vojnik pokaže na parkirani kombi.

– Izvucite je i bacite u kuću zajedno sa starim.

Nekoliko vojnika priđe kombiju. Uhvate svaki za pojedan kraj pokrivača. Jedan vojnik se spotakne o stepenicu. Tijelo sklizne na betonsku ploču. Žena. Starica. Između dojki velika rupa. Vjerojatno od uboda nožem. Krv se razmazala po košulji i prsluku. Rana je bila svježa. Franjo priđe vojniku i šutne ga nogom.

– U šta gledaš sunce ti žarko, majku vam vašu sve vas treba pobit! – Nogom gurne tijelo nazad na pokrivač. – Ajd’ sad, ponovo, diži tako! – Unesu tijelo u kuću. – Ti donesi benzin iz kombija.

Vojnik ode. Franjo polije tijelo benzinom. Ostatak prolije po polomljenom namještaju, papirima, knjigama, suđu, slomljenom stolu i nekolicini polomljenih stolica.

– Svi van!

Izađe. Zapali šibicu. Vatra suknu. Kroz nekoliko minuta cijela kuća bila je u plamenu.

– Zapovjedniče?

– Šta je?

– Kažu da nismo smili spalit tijelo?

Franjo se okrene.

– Ko’ kaže?

– Jedan vojnik nam je jučer pričo’ da kad netko zapali tijelo, duša tog čovjeka će ga čekati kad umre zajedno s anđelom Gabrielom da mu ta osoba sudi.

Franjo je šutio.

– ‘Ko su bili ovo dvoje?

– Ona je bila naša, on musliman.

– Naša, a udana za muslimana? Di si čuo to o Gabrielu?

– Jučer na položaju jedan vojnik rodom iz Dalmacije nam pričo’, njemu je to pričala njegova pokojna baba.

Franjo otpije dug gutljaj rakije.

– Ne vjerujem ni u kakvog Gabriela.

Okrene se i ode prema kombiju. Vojnici su stajali pred kućom. Plamen je gutao krov i krovne grede. Čulo se pucketanje drveta, smrad instalacija i plastike se širio vani. Dim je postao taman. Franjo se svali na suvozačevo sjedište. Gledao je plamen.

– Pali idemo!

Vojnik poslušno okrene ključ. Motor starog kombija malo zakašlja, a onda zabrunda izbacujući gust dim kroz auspuh.

– Jesu li ovi sinoć znali da u selu ima i naših?

– Ne znam, naredba je bila da se sve pobije koga se god zatekne. Tako su i uradili.

– Koliko su pobili ljudi?

– Oko stotinjak, uglavnom civili, mahom stariji ljudi, bilo je i pet vojnika.

– Je li itko iz glavne komande dolazio, znaju li?

– Znaju, ali ne znaju detalje.

– Reci vezisti neka im javi u komandu da smo naišli na jak otpor i da smo morali žestoko napasti i cijelo selo spaliti.

Franjo se zavali u sjedište i pripali cigaretu. Šahovnica na njegovom ramenu malo se razvukla od znoja.

– Vozi, šta čekaš?

– Čekam ostale i oni idu s nama.

– Šta gledate tu k’o mulci, ulazite u kombi!

Vojnici poslušno jedan po jedan uđu. Kombi se polako pođe spuštati niz cestu. Nekoliko dana kasnije jaka kiša, koja je neprestano padala cijeli dan i noć, ugasila je većinu zapaljenih kuća. Iz nekih od njih se još uvijek pomalo dimilo. Grupica vojnika obilazila je spaljene i razrušene kuće.

– Ima li preživjelih?

– Nema, svi su pobijeni.

Jedan vojnik uđe u jednu od spaljenih kuća. Tu i tamo vatra je zaobišla neki predmet, uglavnom metalno posuđe. Na hodniku je primijetio nekakve ostatke. Vjerojatno tijela, možda dvoje. Nastavio je dalje hodati. Popne se na gornji sprat. Sivo nebo se spuštalo kroz spaljene grede i uništen krov. U jednoj od soba na podu je našao neki predmet. Malo ga je vrtio u rukama. Napravljen od tvrdog porculana, nekako je preživio neoštećen. Sklopljene ruke s krilima na leđima. Kao mali čuo je priče o melecima. Kod njih je bilo zabranjeno crtati ili praviti meleke. Bio je to bogato ukrašen porculanski kipić. Kad bi mogao zamisliti meleke kako izgledaju, pomislio je da bi kipić mogao predstavljati Džibrila, tako je bio lijep. Vrati ga na mjesto i brzo iziđe van iz kuće. Kipić je stajao na ostatku spaljene komode. Njegove sklopljene ruke pokazivale su prema dvjema velikim mrljama na podu. Pougljeni komad pokrivača lelujao je na vjetru.

U Sarajevu 19. 12. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rolffimages

PSIHOLOGIJA POHLEPE

Pouzdano se zna da je jako loša, no može li pokatkada biti ponešto i dobra?

 

Zašto nogometaš koji zarađuje deset milijuna godišnje u jednom trenutku odlučuje otići u bogatiji klub u kojem će zarađivati dvadeset milijuna godišnje? Ako si pokatkada postavljate ovakva i slična pitanja, bit će da i niste nešto pohlepni u svojem životu. Ako se, s druge strane, pitate čemu uopće ovakva pitanja („Pa normalno da će prihvatiti bogatiji ugovor!”), onda moguće da ste već ponešto i pohlepni.

Pohlepa je, naime, onaj specifični osjećaj koji nam govori da nemamo dovoljno čak i u slučaju ako realno i objektivno imamo, i s obzirom na to da je pohlepa po sebi bila i ostala glavni okidač koruptivnih ponašanja, to nam sugerira da se radi o iznimno snažnom nagonu koji je po sebi vičan potisnuti sve one upozoravajuće faktore i mehanizme. Recimo, do nas svakodnevno dopiru vijesti kako su neki dični političari „popadali” u nekoj od brojnih korupcijskih afera ili kako je ugledni privrednik dobio mjesec „istražnog” zbog sustavnog izbjegavanja plaćanja poreza. Tu su nerijetko i vrhunski sportaši, sramno zatečeni pod utjecajem visokih doza raznoraznih zabranjenih stimulativnih supstanci ili poznati band koji je plagirao nečiju tuđu pjesmu kako bi se i dalje zadržao na vrhovima top lista… Dakle, premda jasna upozorenja stoje svuda oko nas, predmnijevamo da će i dalje mnogi grozničavo pokušavati smiriti vlastiti osjećaj neimanja, ne birajući pri tome načine i sredstva.

Nadalje se pitamo koji su to uzroci pohlepe? Za početak je sigurno da oni mogu biti izvanjski i unutarnji. Recimo, kapitalističko društvo u kojem se društveni status mjeri nečijim osobnim bogatstvom po sebi svakako potiče ljude na pohlepno ponašanje. Jer tu se zapravo ne radi više o onoj „imati ili nemati” dilemi, nego o „biti ili ne biti”. Odnosno, ukoliko današnje društvo pitanje imetka transformira u pitanje osobnog identiteta i opstanka, utoliko je onda i za očekivati da će se ljudi glede stvari imetka početi ponašati upravo kao u slučajevima kad su im ugroženi sȃmi identitet i opstanak – tj. bit će spremni doslovno na sve, bez obzira na raspoložive rizike.

No naravno da glede stvari pohlepe veliku ulogu igraju i one neke nutarnje psihološke predispozicije. Tako su prema opsežnom istraživanju Patricka Mussela i Johannesa Hewiga pohlepi osobito sklone one grublje ljudske osobnosti koje pokazuju manjkavosti na poljima suosjećajnosti, kooperativnosti i uslužnosti, dok, s druge strane, naglašeno naginju argumentativnom ponašanju. S obzirom na to da ih njihovo grubo ponašanje pometa u ostvarivanju kvalitetnih prijateljskih, poslovnih i ljubavnih relacija, tim više naginju da sve to nekako iskompenziraju gomilanjem imetka. Ovome bi trebalo, zanimljivo, pribrojiti i općenito osobe niskog samopouzdanja koje onda u skladu s tim trebaju uvijek više onih izvanjskih indikatora uspjeha kako bi se pred sobom i drugima samopotvrdile. Vidimo, i u jednom i u drugom slučaju naglasak ponovno ne leži na posjedovanju kao takvom, nego na sticanju adekvatnog društvenog statusa, moći i samopouzdanja.

Slično prethodnome, pohlepa se vrlo često dovodi u usku vezu s visokim ambicijama, podlosti i sebičnosti. Zapravo, naznačeni istraživački dvojac bit će posve iznenađen koliko je pohlepa snažno povezana s određenim aspektima psihopatije, uključujući tu osobito manjkavu empatiju, prezir prema drugima i nedostatak bliske privrženosti drugima, buntovnost, traženje uzbuđenja, izrabljivačko ponašanje, kao i tendenciju osobnog osnaživanja kroz okrutnost prema drugima.

Kontroverzni plodovi pohlepe

Premda se pohlepa općenito uzima kao izričit primjer autodestruktivnog ponašanja koji generira nevjerojatno količinu kaosa, kako u životu samog pohlepnika tako i svukud oko njega, neki autori ipak smatraju da bi ovom problemu trebalo pristupati s oprezom. Naime, valjda je jasno samo po sebi kako oni fini skromni ljudi poslovično i ne stvaraju nova radna mjesta, kao što se općenito ni ne zamaraju pitanjima produktivnosti i napretka. Kao primjer ovoga možda bismo mogli uzeti kontroverznu agrarnu reformu u Venecueli. Kad je ljevičarski lider Hugo Chavez osvojio vlast u toj zemlji, uskoro je oduzeo zemlju veleposjednicima te ju je podijelio dojučerašnjim težacima bezemljašima – dakle, upravo onima koji su mukotrpno radili za pohlepne veleposjednike. Ljudi su bili presretni, međutim, produktivnost u proizvodnji hrane uskoro će pasti na iznimno niske grane. Jednostavni južnoamerički težaci nisu se opterećivali visokim prinosima, nego su sada proizvodili uglavnom za svoje vlastite potrebe, i tek nešto malo iznad toga, čijom bi prodajom mogli sebi nadomiriti sredstva i za one druge životne potrebe. Kao posljedica toga, gradovi su uskoro doslovno ostali bez hrane. Država se zatim okrenula uvozu, međutim ta hrana će, s obzirom na poslovično nizak životni standard u Venecueli, za većinu građana biti preskupa. Državi zatim nije preostalo ništa drugo nego da kompenzira cijene hrane zaradom od prodaje svoga najvrjednijeg resursa – nafte. Ovo će opet dovesti do stagnacije na brojnim drugim poljima, tako da se Venecuela i dan danas nalazi u permanentnoj gospodarskoj i političkoj krizi. U svakom slučaju, cijela ova situacija mnogim će autorima poslužiti kao primjer kako je kapitalistička ekonomija, usprkos brojnim nedostacima, posve nadmoćna u odnosu na onu socijalističku, a i povrh svega toga ostaje pitanje nije li ljudska pohlepa, usprkos svojim razornim posljedicama, pokatkad uistinu potrebna, barem pod vidom nekakvog nužnog društvenog zla? Tko zna, možda se naznačena napetost, uostalom kao i njoj brojne slične, u konačnici i ne može riješiti pod poslovičnim „ili/ili” vidom, nego tek u obzoru pronalaska one zdrave ravnoteže i kompromisa. Ekonomist Milton Friedman u ovom smislu tvrdio je da problem društvene organizacije ne leži u iskorjenjivanju pohlepe, već u uspostavljanju aranžmana prema kojem će ona činiti najmanje štete.

 

U Sarajevu 12. XII. 2021.

M. B.

Izvori:

– Raj Persaud – Peter Bruggen, The Psychology of Greed Meets Today’s Crisis in Sport (28.IX.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/slightly-blighty/201609/the-psychology-greed-meets-todays-crisis-in-sport (Stanje, 12. XII. 2021.).

– Neel Burton, Is Greed Good? (6. X. 2014.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/hide-and-seek/201410/is-greed-good (Stanje 12. XII. 2021.).

– Patrick Mussel – Johannes Hewig, The life and times of individuals scoring high and low on dispositional greed, Journal of Research in Personality, srpanj, 2016., Izvor: https://www.researchgate.net/publication/305384638_The_life_and_times_of_individuals_scoring_high_and_low_on_dispositional_greed (Stanje: 12. XII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Copyright: andov

April

Vojnici su bili umorni. Uplašeni. Sefer nije znao može li ta šačica bijednika sakupljenih iz svih dijelova grada biti nazvana vojskom. Vidjevši kako su se razbježali nakon prvih pucnjeva, pomislio je da ga netko u vrhu komande želi likvidirati. Cijelo vrijeme dok je napad trajao psovao je i vikao nazivajući ih najpogrdniji imenima. Psovao im je sve što bi im moglo značiti, majke, očeve, sestre, braću, žene, amidže, daidže. Ali to su bili ljudi nenavikli na užase rata i toliko krvi i mrtvih. Brigada sklepana na brzinu. Masa bez hrabrosti i srčanosti.

– Zapovjedniče?

Sefer baci opušak.

– Šta je?

– Pronašli smo ženu.

– Kakvu ženu, naredba je jasna: sve pobiti!

– Znam. Starija je žena. Nitko neće.

Sefer pogleda vojnika, nešto opsuje sebi u bradu.

– I vas sve treba pobiti, svi ste vi mamini sinovi i izdajice! – Priđe vojniku koji je držao pištolj uperen u zemlju. – Daj mi to! – Grubo mu istrgne pištolj iz ruku.

Žena je sjedila na podu. Kuća je bila devastirana, stvari isprevrtane.

– Što nisi pobjegla?

– Kuda? Muž mi je umro još prije rata, nismo imali djece.

– Ne brini. Nitko ti ništa ne smije dok sam ja tu. Imaš li rodbine?

– Imam sestru gore u istočnom djelu. Ne znam šta je s njom dugo se nismo čule. Mojih je godina.

– Ima li ona djece?

– Sina i kćer. Sin je pred sami rat otišao vani. Kćerka je negdje udata, ne znam gdje.

– Bez brige. Smislit ćemo nešto.

Nekoliko vojnika sjedilo je pred kućom i pušilo. Umorni i preplašeni kad je odjeknuo tup prasak iz kuće, instinktivno su poskočili stežući puške u rukama. Sefer iziđe.

– Vas trojica. – Upre prstom u trojicu vojnika koji su stajali na kraju kuće. – U roku od pola sata počistite i zakopajte.

Vojnici se nevoljko zgledaju.

– Šta je? Šta čekate?

Jedan od vojnika se ohrabri.

– Zapovjedniče, bila je naša.

– Šta naša?

– Naša. Muslimanka. Hatidža.

Safet je šutio. Pruži vojniku pištolj i malu crno-bijelu fotografiju.

– Nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Produži nizbrdicom prema parkiranim kamionima. Vojnik pogleda fotografiju. Mladić i djevojka nasmiješeni licem priljubljeni jedno uz drugo. Na poleđini je pisalo Milan i Hatidža – Sarajevo. Datum je izblijedio i vidio se samo broj četiri. Možda četvrti mjesec. Proljeće.

U Sarajevu 27. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: andreiuc88

Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint

Džehennem

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drasa

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: petrsalinger

NEPOTPUNA RAVNOTEŽA I ČOVJEK

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke

O uljepšavanju i pomlađivanju

Pomlađivanje lica ne znači pomlađivanje vremena i vrijeme se ne može vratiti natrag. Umor od života ne može se nadoknaditi bojanjem kose u žive i svježe nijanse nekakvog zamišljenog životnog proljeća ili ljeta. Proživljeno ne može biti ne proživljeno. I godina života koja je prošla ne može biti kao da nije prošla. Ništa ne može promijeniti broj čovjekovih godina. Sve te sitne popravke, presađivanja, uljepšavanja ne vraćaju vrijeme natrag ili kako to piše Vladimir Jankélévich: Oronula starica nije kao čarolijom postala mlada; starica je postala uvenula djevojka, ruina od nimfe. Trebalo bi se dogoditi čudo da bi se ublažio teret uspomena i povratio životni polet pomlađenom starcu, da bi se izliječio umor i zasićenost… I to kakvo čudo! Popravlja se sve što je popravljivo u dotrajaloj mašini; ali „nepopravljivi zub“ godina, to jest gola vremenitost se ne dokida. Svi neuspjesi su popravljivi, sve su nesreće nadoknadive, svi gubici zamjenjivi, sve tuge utješive; samo je izgubljeno vrijeme, u cjelini, nezamjenjivo i nenadoknadivo. Jer živo biće samo jednom živi.

Nitko ne može pomladiti vrijeme i ne može ga uljepšati. Ono će uvijek ići prema nekom naprijed koje čovjeku ostavlja sve manje godina, dana, mjeseci i sati. Pomlađivanje je, piše Jankélévich, zgodna i kratkotrajna varka, simpatična iluzija o vječnoj mladosti koja se vraća zatezanjem lica, uklanjanjem podočnjaka, presađivanjem kose. Sve su to, kako to simpatično opisuje Jankélévich, samo sitni „mehaničarski“ radovi na mašini koja stabilno i trajno ide prema gašenju. Produženje života na bilo koji način ne produžuje vrijeme, piše Jankélévich, kao da bi onaj kojemu je presađeno srce ili bubreg živio vječno. Uljepšavanje je pokušaj zahvata u samo vrijeme. Zahvat u njegovo protjecanje ili prolaženje. Zahvat u vremenitost koju se želi zaustaviti.

Piše Jankélévich kako postoji neobično velika razlika između usporavanja vremena i zaustavljanja vremena. Pokušaji usporavanja starenja nisu identični zamisli i pokušaju da se starost potpuno zaustavi. Uljepšavanje je pokušaj zaustavljanja vremena, ali je ono više odugovlačenje vremena. Kao da svježe obojana kosa neće u nekom trenutku izblijediti i razotkriti sijedu glavu. Ili kao da neprirodno zategnuto lice neće razotkriti slabost i propadanje zglobova i nutarnjih organa. Čovjek može umisliti da može odlučiti da vrijeme ne postoji i da nikada nije postojalo. Može pokušati zanemariti posljedice vremena. Ipak, piše Jankélévich, čovjek nikada neće moći zanijekati samo vrijeme. I zanijekano ono će se javiti u čovjeku. U njegovom umoru. Zasićenosti životom i postojanjem. U njegovoj nemoći. Nijekanje vremena je zabluda jer čovjek umišlja da ako nešto niječe, onda to ne može ni postojati. Možda to i vrijedi za neke stvari, ali ne vrijedi za vrijeme i čovjekovo starenje i trošenje. Nikakvo pomlađivanje i uljepšavanje ne može zanijekati postojanje vremena i čovjekove vremenitosti.

Uljepšavanjem se proces vremena ne okreće u suprotnom smjeru natrag prema prošlosti i uzbudljivoj mladosti. Niti se pomlađivanjem zaustavlja proces starenja, onaj proces koji se sastoji od osjećaja da vrijeme ipak nekako prolazi i da zatezanje lica, očiju, usana i cijelog fizičkog tijela ne dokida taj osjećaj. Uljepšavanje i pomlađivanje neuspješni su procesi. Iluzije preobrazbe vremena. Nitko se ne vraća natrag. Uljepšan i pomlađen čovjek, muškarac ili žena grabi svom snagom naprijed. Uljepšavanje i pomlađivanje je pokušaj zaostajanja ili usporavanja kao da čovjek pokušava glumiti, pa domahuje vremenu i govori mu: Hodi ti malo naprijed, stići ću ja tebe. I čovjek zaista pomisli da je vrijeme otišlo naprijed bez njega. Zaboravilo ga je. Barem se tako čovjek osjeća nakon neke operacije ili zahvata pomlađivanja i uljepšavanja, misli kako je uspio prevariti vrijeme.

Piše Jankélévich da ne samo da čovjek ne može prevariti fizičko vrijeme jer će se ono vratiti po njega, nego još manje može prevariti vrijeme koje je u njemu. Vremešni ljepotan i vremešna ljepotica zategnuta lica nisu mladić i djevojka u cvijetu i snazi tek stasale mladosti, piše Jankélévich, jer vrijeme u njima govori im da su to nekada bili, ali više nisu i više nikada neće biti. Njihov život je neponovljiv događaj koji kao i život svih drugih ima samo jedan smjer, onaj prema vremenu i s vremenom koje troši i umara, koje ih čini vremenitim, vremešnim i prolaznim. Uljepšavanje i pomlađivanje su neuspjele stanke i odmori na putu na kojem nema zaustavljanja i nitko se ne može trajno zaustaviti osim nakratko da predahne. I svi popravci na dotrajaloj mašini koja se zove čovjekom, piše Jankélévich, kratkotrajni su predasi na putovanju prema posljednjem udisaju. Ne postoji način da se putovanje zaustavi da se ne bi došlo do zadnjeg daha poslije kojega svako uljepšavanje i pomlađivanje prestaje i gubi svaki smisao i svrhu.

U Sarajevu 19. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: puhhha

Biblija

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih.  – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

ŽIVOTNA BILANCA DOBROTE

Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.

Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.

A zašto bi trebalo?

Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.

Dakle, završni skor bi izgledao ovako:  Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.

A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?

Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.

Umjesto zaključka

Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.

U Sarajevu 24. IX. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca

Exit mobile version