Autor: Oliver Jurišić

…Prolaznost…

…Prolazimo. Nestajemo. Osjećamo u kostima. Dodirujemo na koži. Blijedimo. Naslućujemo kraj, prolaznost, slabost, zimu, pustoš, slom. Nemoćni. Nejaki. Ranjeni. Slabi. Vidimo kraj. I mudri smo. I oprezni. I pažljivi. Čuvamo snagu. Čuvamo živce. Čuvamo zdravlje. Nemoćni, nejaki, bolesni, rezignirani, očajni, usamljeni ne možemo protiv prolaznosti. Čovjek je čuvar. Odgađa prolaznost. Odgađa kraj. Prolaznost se ne skriva. Ne koristi trikove. Otvorena je. Surova. Brutalna. Bezobzirna. Ne stidi se. Pokazuje se. Javno. Privatno. Kad smo sami. U društvu. Prolaznost nema manira. Ne poštuje bonton. Ne zanimaju je pravila lijepog ponašanja. Nije je briga za naše molbe, zaklinjanja, molitve. Nema čak ni poštovanja prema nama. Uzima. I ono što joj pripada. I ono što bi trebala sačekati. Kao umjetnik koji ne poštuje nikakva pravila. Slika bore. Crta umorne oči. Svira tihe melodije slabom sluhu. Slabi mišiće. Ne možemo više nastupati pred publikom u predstavi koju svi zovu život. Troši kosti. Ne možemo više nositi ni sebe ni druge. Upuštamo se u borbu. Očuvani, sačuvani, svježi, mladi, zdravi, entuzijastični, oduševljeni, hrabri, stameni, čvrsti, samouvjereni. Naši početni udarci pogađaju prolaznost. Zadovoljni smo. Umaramo se. Postajemo zabrinuti. Nijedan je udarac ne ruši na zemlju. U prašinu. Ostaje stajati. Čvrsta, stabilna, neumoljiva, hladna, udaljena, snažna, jaka. Prolaznost. Udarci postaju slabiji. Samouvjerenost popušta. Zabrinutost raste. Prolaznost. Vidimo ljude koji se protiv nje bore. Neki još napadaju. Neki udaraju. Neki upute tek poneki udarac. Neki joj upute i bijesnu psovku jer su udarci onemoćali. Neki slabašno zamahnu prema njoj i, naravno, promašuju. Najgore je što ona stoji i ne progovara. Nikoga ne tješi. Nikome ne obećava. Bolna svijest da prolaznost šuti i ne želi progovoriti: „…sam prolazeći on zna – o prolaženju konačnih stvari; kao prolazan, on zna o prolaznosti. Jedino on među prolaznim bićima ima zao pogled, on već u proljetnom rasprskavanju vidi zimsku pustoš, u cvjetanju propadanje, u snazi slabost, u usponu već slom, životu već smrt…“ (Eugen Fink)…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O demagogu

Demagog je neodgovorni kradljivac tuđih ideja i misli. Intelektualni degenerik koji prezire ozbiljno znanje. Svojim neznanjem guši civilizaciju i razara kulturu. Raspolaže informacijama bez znanja. Odgovori su mu laki i lakonski. Na ozbiljna pitanja odgovara basnom, vicem, bajkom i narodnom poslovicom čiju poruku ne razumije. Citira one koje nikada nije pročitao i uvjereno ponavlja misli, riječi i govore onih koje nikada nije slušao. Krivotvori sve što se može na bilo koji način krivotvoriti: potpis, tekst, rukopis, povijest, prošlost, pamćenje, kulturu, umjetnost, književnost. Krivotvori jer ne zna ništa. Demagog je krivotvoritelj jer je neznalica. Rječnik mu se sastoji od velikih riječi koje prethodno nikad nije upotrijebio. U njegovim ustima ozbiljne riječi postaju floskule, rečenice se pretvaraju u besmislice, a govor u trabunjanje. Zlostavlja javnost svakodnevnim pisanim i usmenim priopćenjima, izjavama, prijetnjama, objašnjenjima, uputama, savjetima, sugestijama. Pametnije od sebe ne podnosi niti ih tolerira. Nije mu poznat sadržaj i iskustvo pojmova: savjet, sugestija, osvrt, dijalog, kritika, razmjena mišljenja, neslaganje, razgovor, komunikacija. Kroz svoje mišljenje, um i riječi demagog sve ozbiljno, vrijedno, umno i razumno pretvara u glupost. Sebe doživljava učiteljem zaglupljivanja i zatupljivanja. I tu laskavu titulu nerijetko s ponosom ističe i pored svog imena stavlja i službeni potpis: Ja demagog, zaglupljivač, zatupljivač, neznalica i krivotvoritelj. Frenetično se obraća opijenim masama: Uspio sam neznanjem i glupošću pokoriti svijet! Mase mu se klanjaju i mase ga obožavaju. Jer masama daje ono što masa želi: površnost, nekritičnost, otupljeni i prazni um koji samo želi da mišljenje odumre i da razmišljanje prestane, da um i razum na kraju budu ubijeni i bačeni u već pripremljen grob. Demagog je najgori oblik čovjeka. Dok drži posmrtni govor umu i mišljenu, zna da ih je ubio, ali nikad neće priznati i stati pred sudište kritike. Masa je toliko zaglupljena da ne primjećuje kako ubojica moli nad grobom svoje žrtve i žali za žrtvom koju je ciljano i planirano htio ukloniti jer mu smeta. Masa oduševljeno komentira njegov govor nad mrtvim umom i mišljenjem i ushićeno ponavlja: Kakva pamet, kakav um, kakvo mišljenje, kakvo razmišljanje! I kad sahrane um i mišljenje, idu za njim kao zvijeri jer uma i mišljenja više nema zato što mrtvi i sahranjeni. Ostao je još samo um i mišljenje demagoga koji će misliti za sve i umjesto svih. Iza njega ne ide kolona samostalnih mislećih bića. Iza njega je bijedna i jadna povorka zvijeri koja će na njegovu naredbu, mig, nagovor, poticaj, riječ, poziv krenuti u razaranje svega što su um i mišljenje ostavili čovjeku da ga podsjećaju na njegov uzvišeni status i poziv: umski misliti, razumski promišljati, stjecati znanje, kritički propitivati, biti zahvalan što mogu učiti od pametnijih, truditi se prenositi znanje onima koji ga traže. Demagog je masa bez uma i mišljenja kao što je i masa demagog podijeljen pojedinačno u beskonačan broj praznih i mrtvih ljudskih umova s kojima ljudska zvijer ne zna što učiniti jer više ne zna svrhu i zadaću uma. Demagog nije novost. On je opasnost. Kataklizma i propast. Netko tko se smatrao čovjekom uma i mišljenja ovako je o njemu pisao: …demagozi su oduvijek bili glavni davitelji civilizacije… pod njihovim rukama su klonule i grčka i rimska civilizacija, zadavljenje tim odvratnim sojem… ali čovjek se ne pretvara u demagoga tek tako što jednog lijepog dana istupi pred svjetinu i gorljivo počne da joj se obraća… suštinska demagogija tinja u glavama demagoga i potiče iz njihove neodgovornosti prema idejama kojima barataju, koje nije sam stvorio, već ih je preuzeo od pravih tvoraca… demagogija je oblik intelektualne degeneracije… (Hose Ortega y Gasset).

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: giuliofornasar

O onome što nas ne ubije…

Što ostane od nas poslije svih onih upozorenja, pritisaka, podcjenjivanja, omalovažavanja, dobacivanja? Na što čovjek liči godinama kasnije nakon što je nepravedno dugo i sramotno predugo slušao i šutio na sva ona ne možeš, ne znaš, ne smiješ, smotan si, glup si, nesposoban si, nije to za tebe, nemaš ti kapaciteta i bezbroj sličnih obeshrabrujućih poziva da se sakrije u mišju rupu jer ne vrijedi ništa, ne zna ništa, ne služi ničemu, nikomu ne treba, nitko ga ne želi. I na sebi testiramo istinitost one pomalo već potrošene rečenice: Što me ne ubije, ojača me. Njezina istina zna biti u suprotnosti sa svim onim nesigurnostima, napetostima, nervozama, neobjašnjivim strahovima, paničnim napadima jer ni najmanje nismo ojačali, nego smo se još više smanjili i još dublje sakrili negdje u sebe gdje nas nitko neće moći pronaći. Sve se nadamo da nekakva dugo tražena odraslost i panično iščekivana zrelost donose mogućnost i sposobnost hrabrosti i snage. Neugodnu varku otkrivamo kada izvana odrasli i zreli ne uspijevamo izići iz svijeta u kojem smo rasli i koji nas je oblikovao tako što nas je prezirao i omalovažavao. Laž zvuči prilično uvjerljivo kada je izgovori netko tko se na izvana doima odraslim i zrelim i uvjerava nas kako se sve mijenja s godinama i sve pada u zaborav. Nakon određenog razdoblja zrelosti magično uskrisavamo kao neki novi ljudi koji su svukli starog sebe i obukli potpuno novog čovjeka. Obećavaju nam da će biti tako. Lažu nam i laž se brzo razotkrije čim saznamo da se i dalje mučimo s onim što se godinama unazad događalo i što nas je pretvorilo u čovjeka koji smo danas. Nitko se od tih glumaca odraslosti i zrelosti nije dosjetio objasniti nam najjednostavnije: nemoj bježati, suprotstavi se. Vrijediš ipak puno više od svih tih već odslušanih i preslušanih pokvarenih ploča i površnih tekstova koji ponavljaju uvijek isti tekst: ne znaš, ne možeš, nije za tebe, nemaš sposobnosti. Obično nam te ploče i loše tekstove puštaju oni koji se nikada nisu ni pokušali suprotstaviti i reći: Dosta je! Naše uši ispunjene su žalopojkama i naricanjima kukavica i beskičmanjaka koji nas uporno uče da je najveća ljudska vrlina onaj uličarski opis nemoći kojega izražavaju šapatom jer se boje govoriti glasno: Ne talasaj. Pusti da te razvlače. Pusti da te vrijeđaju. Pusti da te podcjenjuju. Pusti da ti govore da ne možeš ništa napraviti i da od tebe ništa neće biti. Nemoć je ono što te čini čovjekom. Povlačenje te čini osobom. Šutnja i skrivanje od tebe će stvoriti novog i boljeg čovjeka. Hoće ti reći bježi i ne suprotstavljaj se. Prihvati da si takav kakvim te oduvijek smatraju. Najvažnije je da se ne buniš i ne protestiraš. Bježi u sebe i sakrij se. Ali što kada dosegnemo granicu izdržljivosti, kada više i ono što je u nama ne može biti čvrsta podloga i siguran temelj? Kako nekakvo naše sebstvo stalno izlagano pokušajima da ga se uguši, suspregne, zabrani, kontrolira, nadzire, podcijeni može biti od pomoći kada više nemamo gdje? Najopasnija stvar za nas same bio je trenutak kada smo uvjereni da su bijeg i skrivanje spasonosna rješenja. Nisu. Oni su početak problema koji s vremenom i godinama narasta do nepodnošljive težine. Od samog početka i prvog kontakta sa vlastitom samosviješću nitko od nas nije toliko glup i slijep da ne primjećuje da vrijedi, da zna, da može, da ima volju, da ima želju, da osjeća u sebi napregnute sposobnosti i talente. Treba nas samo znati usmjeriti i pustiti nas da rastemo, a ne na svakom koraku i svugdje nas uvjeravati da je prava narav ljudskog bića da bježi i da se skriva. Neistinitost ili istinitost onoga što nas ne ubije, ojača nas znamo već prema tome kako smo se postavili prema onome što nas je ubijalo. Ako su nas uvjerili da je bijeg i skrivanje najbolji način, ništa nas nije ojačalo i propali smo dublje. Ako smo se suprotstavili, možda smo preživjeli s dubokim ranama, ali je u tom slučaju istinito da nas je ojačalo ono što nas nije ubilo ne zato što smo bježali i skrivali se, nego jer smo se suprotstavili i rekli: Dosta je!

U Sarajevu 3. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

O ogorčenosti

Ogorčenost je prigovor onomu koji je za nas učinio sve da nam je više oduzeo nego što nam je dao ili darovao. Ogorčenost je beskonačna. Nema mjeru. Ne zna za granicu. Njezina pokretačka snaga je kako uvijek i svugdje imamo pravo i moramo dobiti više od drugih. Ili kako imamo pravo i moramo dobiti sve. Ogorčenost ne voli skromnost i plaši se umjerenosti. Ogorčenost ne zna zahvalnost. Dobrotu koju je dobila, ljubav koju je primila, zahvalnost koju je osjetila ogorčenost baca u ponor zaborava. Ogorčenost inzistira na pitanju što si učinio/učinila za mene, ali je unaprijed odlučila da je nijedan odgovor neće zadovoljiti. Besmisleno je pokušati dati odgovor na pitanje što smo učinili jedno za drugo ako je netko u stanju ogorčenosti. Ništa učinjeno neće imati značenja. Dapače, ono što smo učinili za nekoga bit će doživljeno kao premalo, površno, usput i bez ljubavi. Prigovor koji slušamo od vremena do vremena kako ono što smo učinili svejedno nismo učinili iz dobrote i ljubavi, nego radi isključivo nekog svog tajnog interesa govori nam da je bespredmetno raspravljati s ogorčenim. Ništa što smo učinili za njega/za nju nije i ne može biti dovoljno dobro. Ni bezgranična dobrota nije dovoljna ogorčenosti da je umiri i ublaži. Ogorčenost najčešće dolazi u različitim oblicima prigovaranja. Jezik kojim se govori i način na koji se govori može nam puno reći o ogorčenosti makar je drugi od nas nastoji sakriti. Ponekad se ogorčenost pokazuje i praktičnim djelovanjem. Kao praktični odnos prema nekome ogorčenost se zna javiti kao osveta koja se planira i skriva od nas. Ogorčenost u sebi nosi određenu tajnovitost. Skrivene planove o osveti, skrivene planove o tome kako će nam netko zagorčati život jer nismo učinili sve za njega/za nju. Jedna od najlošijih osobina ogorčenosti jest bolesno uživanje u pripremi nekakve osvete protiv drugog. Ili u bolesnom planu da se drugoga stalno progoni, da mu se stalno prigovara bez objašnjenja o tome što je krivo učinio i gdje je pogriješio. Ogorčenost voli dugoročnu patnju i mučenje osobe koja je ogorčena. U svojim nutarnjim previranjima ogorčen s vremenom počinje uživati u stanju u kojem se nalazi. Stanje vječnog prigovora, stanje vječnog nezadovoljstva, stanje u kojem nikada ništa i nitko nije dovoljno dobar i nije dovoljno čovjek i nije dovoljno učinio za njega ili za nju. Koliko god se trudili biti ljudi i činiti dobro, ogorčen će pronaći način da nam prigovori. Jer ogorčenost je beskonačna kao bezdan bez zidova i dna. Naše sposobnosti za dobro i ljudsko ipak su ograničene. Pokušati biti dobar i pokazati ljudskost ogorčenom ponekad se čini kao da pokušavamo pronaći granicu ili mjeru onomu što nema granice i nema mjere. Naš trud i napor ne može ispuniti prazninu ogorčenosti. Nitko to ne može. I ako uspijemo nekim čudom doseći neku zamišljenu mjeru dobrote koju je ogorčen odredio u svom imaginarnom svijetu da bi bio sretan i zadovoljan, vrlo brzo će nas sustići prigovor kako nismo učinili dovoljno. Možda smo ljudski učinili sve što smo mogli. Ali što je naš ljudski i ograničeni potez dobrote naspram beskrajne praznine ogorčenosti koja zjapi iz nečijeg govora, gesti, ponašanja, očiju i samog života. Tješiti se lijepim mislima o kapi dobrote, kapi ljudskosti u ustajalom oceanu ogorčenosti neće puno pomoći onima koji s ogorčenim moraju raditi, živjeti i biti. Nerijetko taj ocean, ta močvara preplavi sve kapi dobrote i ljubavi i čovjek biva umoran od pokušaja da se odupre. Najteža je spoznaja da smo sve činili uzalud. Od samog početka ogorčen je predvidio da ničim što činimo ne možemo nadvladati njegovu ogorčenost. Teško nam padne da smo poput Sizifa vječno gurali kamen koji se stalno i neprekidno kotrlja s jednog uspona na drugi. Ljuti smo na sebe. Toliko truda, napora, ulaganja da nečiju ogorčenost svedemo na prihvatljivu mjeru. Nitko nam nije otkrio na početku mučnog i mukotrpnog posla da će sva naša nastojanja biti uzaludna. Ogorčen je od nas sakrio svoj pakleni plan. To je njegova skrivena i planirana osveta. Pustiti nas i tražiti od nas da budemo dobri, otvoreni i ljudski dok nam iza leđa šapuće kako ništa od onoga što ćemo učiniti za njega neće biti dovoljno dobro. Svojom ogorčenošću opravdavat će svaki prigovor koji će nam uputiti. Za nas će biti gore ako nas uvjeri da je uvijek u pravu i da treba biti onako kako je on isplanirao. Onda ćemo zaista pristati na Sizifove muke. Ogorčenog ne treba izbjegavati. Ne treba se od njega skrivati. Ne treba s njim raspravljati. Dovoljno je otvoreno i iskreno mu reći da vječni bezdan svoje ogorčenosti ispuni sam. Taj kamen koji će cijeli život besmisleno gurati, neka gura sam. Tu prazninu koja iz njega zjapi, neka sam popunjava kako zna i umije. Neka ga ogorčenost sažvaka i proždre ako toliko u njoj uživa.

U Sarajevu 1. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin

O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

O samosažaljenju II

Samosažaljenje je emotivna grobnica. Zakopamo se. Onima koji nam žele pomoći prijetimo. Mislimo da nam žele zlo. Emotivna grobnica samosažaljenja zatvara se iznutra. Nitko ne može ući i podići nas ako ne otvorimo. Treba li ostaviti na miru onoga koji se samosažalijeva? Ostaviti ga njegovom usudu? Pustiti da sebi izgradi ogromni mauzolej od različitih ogorčenja, prigovora i nezadovoljstava. Ili ga treba spriječiti u iskapanju vlastitog groba? Frustrirajuće je s onim koji se samosažalijeva. Naporno je. Može nas iscrpiti njegovo uporno i tvrdoglavo ukapanje samog sebe. Može se dogoditi da budemo i optuženi da smo mi grobari njegovog psihološkog i emotivnog života. Cijelo smo vrijeme iza leđa kopali grob i pripremali njegovu sahranu. Optužba je ozbiljna i teška. Htjeli smo pomoći, a događa se obrnuto i bivamo optuženi da smo uzrok smrti. Htjeli smo ukloniti tamnu sjenu koja se nadvila nad nečijim životom. Dogodilo se na kraju da smo krivi jer smo mi ta sjena. Ne možemo se obraniti od optužbe. Mi smo grobari i opsjenari i krivci. Samosažaljenje ne reagira na racionalne argumente i zdravorazumska uvjeravanja. I kako bi moglo? Kao da mrtvom govorite da ste ga došli uskrisiti i on radije bira ostati mrtav nego ustati iz groba. Onaj koji se samosažalijeva bira ostati u svojoj emotivnoj grobnici. Ponekad čak i uživa u tome što je unutra sebe zatvorio. Kao što uživa u tome što gleda naše napore da mu pomognemo namjerno odbijajući pomoć i podršku. U samosažaljenju ima određenog mazohizma. Kao da onaj koji se samosažalijeva uživa u tome. Kao da uživa u spoznaji da želimo biti uz njega i za njega, dok istovremeno odbija pomoć i pravi nas budalom. Svatko od nas ima svoje granice. Nitko ne izdrži sve. Događa se da u iskrenom pokušaju da pomognemo onome koji se samosažalijeva i sami budemo zakopani s njim u njegovoj grobnici. Ne želi nas pustiti. Ne da nam izići. Prijeti nam da će učiniti ovo ili ono. I mi se polako prestajemo buniti. Prestajemo razmišljati. Prestajemo djelovati. Opterećeni krivicom, pretvaramo se u duhove onoga što smo bili. Postajemo aveti bez života u sebi. Um nam je napunjen tuđim samosažaljenjem i više ne uspijevamo racionalno sagledati što trebamo činiti. Ne uspijevamo razlučiti gdje smo krivci, a gdje je krivac onaj koji se samosažalijeva. Svu krivicu preuzimamo na sebe i onaj koji se samosažalijeva ukapa nas zajedno sa sobom i zatvara u grobnicu. Čini nam se duboko neljudskim i nehumanim ostaviti nekoga na miru i odmaknuti se od njegove emotivne grobnice iz koje naokolo zaudara kužni zadah ogorčenja, prigovaranja, iracionalne ljutnje i dubokog nezadovoljstva. Mislimo da nećemo moći ponovno izići na svjetlo i među ljude. Očekujemo da nas osude ili kazne. Što je s onim koji se samosažalijeva? Zar i on ne bi trebao odgovarati za ono razdoblje i vrijeme kada nas je uvukao u svoj začarani mrtvački krug emocija zbog kojega i sami nekad bivamo bolesni i osjećamo se donekle mrtvima jer odjednom i sami postajemo ogorčeni, nezadovoljni, nesretni? Zašto je njegovo samosažaljenje isključivo naša odgovornost, a ne i njegova? Ako smo pokušali pomoći istinski i ljudski i nismo uspjeli, tko se onda smije usuditi i optužiti nas da smo krivi za nečiji emotivni slom i mrtvilo?

Ne pomažemo sebi ako se stalno preispitujemo jesmo li mogli učiniti više. Kod takvih pitanja ne postoji odgovor jer ne postoji mjerna jedinica kojom ćemo izmjeriti koliko smo mogli pomoći i koliko nismo pomogli. U tom samoprogonu protiv vlastite ljudskosti i iskrenog osjećaja da pomognemo, zaboravit ćemo pozvati na odgovornost onoga koji se samosažalijeva. Iz svoje hladne grobnice likovat će nad nama proširujući optužbe protiv nas. Ne samo da mu nismo pomogli, nego smo mu odmagali svojim nastojanjima. Nekomu sa strane može se učiniti neljudskim činom kada se sklonimo i povučemo od nekoga tko se samosažalijeva. Taj netko ne mora znati i najčešće i ne zna koliko smo se već potrošili u bezuspješnim pokušajima da pomognemo i koliko smo bili slomljeni, iscrpljeni i povrijeđeni kada smo otkrili da onaj koji se samosažalijeva uživa u našim naporima samo da bi ih osujetio iz čistog bolesnog samorazarajućeg zadovoljstva. Strašno je nekomu sa strane koji ne zna što se događa kada čuje iz naših usta kako smo nekoga tko se samosažalijeva ostavili na miru i odmaknuli se. I teško će nas razumjeti. Možda neće nikada shvatiti naš čin i postupak. Uspjeli smo se izvući iz nečije emotivne grobnice u koju smo bili zakopani zajedno s mrtvim koji nije želio ustati iako smo pokušali sve, čak i sami sebe ukopati zajedno s njim. Razumjet će nas onaj koji je prošao isto loše i neugodno iskustvo. Biti živ zakopan u nečiju grobnicu loših i negativnih osjećaja i uvjeriti sebe da smo apsolutno krivi što se on nalazi u njoj. Zato nam izlazak na svjetlo i u život izgleda kao novi početak i postajemo oprezni kada nam prilazi netko tko se samosažalijeva. Izdaleka osjećamo zadah ogorčenja, nezadovoljstva i nesretnosti i kao i uvijek stojimo pred dilemom: Hoće li razumjeti da mu želimo pomoći i spasiti ga iz njegove emotivne grobnice ili će nas optužiti da smo ga mi u nju smjestili? Najgore je što ne znamo što će se dogoditi na kraju. Istovremeno se borimo s nagonom da pobjegnemo i sklonimo se i potrebom da budemo ljudski otvoreni prema njemu. Istovremeno nas je strah njegovog smrtnog lica i otvorene grobnice nad kojom stoji, ali se i nadamo da ga možemo vratiti među žive s ruba emotivnog umiranja i smrti.

U Sarajevu 20. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O ljudima

Ako s vremena na vrijeme uhvatite sebe kako gledate neki stari film, staru fotografiju, seriju, pomislite li kakvi ste bili u to vrijeme? Kao da smještate sebe u nečiji drugi život. Gledate nekog vama dragog glumca ili glumicu u prošlosti i kad pomislite na njih, pomislite i na sebe. Obično ta misao ide u obliku svijesti da ste u to vrijeme bili dijete, bili mlađi, mislili ste drugačije, odijevali ste se drugačije. Gledate neki stari glazbeni video ili slušate melodiju i sjećanje vas prenosi u vrijeme u kojem ste bili netko drugi. Nevjerojatno je koliko ljudi koji nisu bili dionici našega života i u čijem životu nismo sudjelovali utječu na sliku o nama samima iz prošlih vremena. Neka filmska ili glazbena zvijezda našeg vremena nije mogla znati tko smo mi. Opet sjećanje na prošlog sebe vezujemo uz njih i njihove nastupe, glumu, replike. Pronađemo se unutar rijeke prošlih misli i sjećanja. Govorimo sebi: Kad je ovo bilo na televiziji ili radiju, imao sam/imala sam toliko godina. Ali nisu samo godine u pitanju. Puno više se nakupi u čovjeku kada gleda ili sluša nešto iz svoga djetinjstva ili mladosti. Na površini svijesti se pojavljuje cijeli jedan mikrosvijet koji je negdje u nama bio skriven, čak i nepoznat. Oživljavaju ulice, lica poznatih ljudi, imena školskih poznanika, arhitekture gradova i mjesta kojih više nema ili su do temelja izmijenjeni. Taj naš mikrosvijet obično izroni u onom trenutku kada kažemo sebi: Kad se sjetim ovog, i onda zaplovimo između dvije obale našeg života. One koja se zove danas i koja je uvijek blizu i one koja se nalazi već donekle udaljena i koja se zove prošlost. Prisjećajući se tog mikrosvijeta kojega nema, saznajemo da smo najmanje mi sami oblikovali našu prošlost. Iznenađeni smo koliko su drugi utjecali na naše samorazumijevanje i odnos prema svijetu i stvarnosti i kako više dugujemo drugima nego sebi. Te druge koji su oblikovali naš mikrosvijet zovemo ljudi. Oni se razlikuju od bezlične mase koja nema imena i izgleda. Ako pitamo gdje su sada svi ti ljudi, pred očima imamo nekoga tko je na neki način utjecao na nas i onda kada ga nismo imali prilike upoznati i družiti se s njim. Uz te ljude koji su i svjesno i nesvjesno gradili naše mikrosvjetove, kojih se od vremena do vremena prisjetimo, vežemo i onu nama simpatičnu riječ dragi. Dragi ljudi su svi oni bilo poznati, bilo nepoznati koji su u nama ostavili trag kako bismo mogli stvoriti naš mikrosvijet. Draga lica, dragi glasovi, draga društva, dragi susreti. Svi su oni pohranjeni u našem skrivenom mikrosvijetu koji od vremena do vremena uskrsne pred našim očima kada ugledamo neko drago lice, čujemo neki dragi glas, prisjetimo se nekog dragog susreta, dragog doživljaja, drage geste, drage replike, dragog poteza. Kad se mikrosvijet prošlosti pođe otvarati pred nama, najmanje vidimo sebe u njemu. Puno je više dragih ljudi koji su nas na neki način oblikovali. Začuđujuće otkrivamo kako bi naš mikrosvijet bio siromašan i pust kada u njemu ne bi živjeli kao pojedinačna sjećanja dragi ljudi. Roditelji, učitelji/učiteljice, pokoji liječnik/liječnica, profesori/profesorice, kolege/kolegice, prijatelji/prijateljice, poznati koji su nam bili idoli i uzori. Kao vječna rijeka koja teče pred našim očima draga lica se smjenjuju stvarajući čudesnu igru između nas i naših sjećanja i s njima povezane prošlosti. Tko bi rekao da samo jedan čovjek može imati tako bogat i raznolik mikrosvijet s tolikim i raznim dobrim ljudima. Ima nešto istinski neobjašnjivo, teško uhvatljiv osjećaj topline i ugode kada čovjek istražuje svoj mikrosvijet i otkriva u njemu drage ljude. Ima nečega u tom sjećanju. Ako ništa drugo, kao da se osjećamo bolje zaštićeni, više voljeni, kao da ponovo pronalazimo više razumijevanja i više podrške. Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.

U Sarajevu 19. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kurhan

O očekivanjima i razočarenjima

Velika očekivanja idu zajedno s dubokim razočarenjima. U njihovom međusobnom odnosu gubi se osjećaj za mjeru i osjećaj za stvarnost. Tu se očekivanja i razočarenja ne mogu približiti i stvaraju u čovjeku podvojenost. Podvojenost stvara rascjep u čovjeku. Čovjek više ništa ne očekuje i dopušta da bude žrtva poniženja. Gubi svijest o vlastitoj vrijednosti. Duboko razočaran više nikomu ne vjeruje. Drugi čovjek postaje prijevara, dvoličnost, pretvaranje. Slom u koji su ga uvukli očekivanje i razočarenje pretvara ga u duboko nepovjerljivog čovjeka. Ne vjeruje u vlastite procjene. Podcjenjuje svoje sposobnosti. Drugima sve i da hoće ne može vjerovati jer drugi su objekt sumnji i propitivanja. Paraliza povjerenja koja se javlja usporedo s raspadom odnosa očekivanja i razočarenja čovjeka može dugotrajno zatvoriti i odvojiti od drugih. I od njega samog. Puno pitanja ne olakšava osjećaj nepovjerenja prema sebi i drugom. Zašto sam očekivao/očekivala ako sam vidio, osjetio, primijetio što se događa? Je li bilo najbolje ne očekivati ništa? Možda. Ne možemo ne očekivati ništa. Koliko se god činilo neznatnim i beznačajnim, mi očekujemo. Kao da postoji nepisani zakon. Mala očekivanja rađaju kratka i površna razočarenja. O velikim smo već rekli u prvoj rečenici. Odnos očekivanja i razočarenja povezan je sa znanjem i spoznajom. Duboko poznavati drugog čovjeka uključuje relativno solidno znanje o tome što od njega možemo očekivati, a što ne možemo. Što više jedni druge poznajemo, očekivanja su stvarnija i umjerenija, a moguća razočarenja manje vjerojatna i manje moguća. Mi ćemo se, s vremena na vrijeme, pozvati na osjećaj, emociju, strast kako bismo postavili temelje našim očekivanjima koja imamo od drugog. Temelji mogu biti čak i solidni i izgledati čvrsti. Ono što će ih nagristi ili odmah razoriti jest nesrazmjer između naših očekivanja i naših osjećaja. Jer možemo osjećati da nešto očekujemo. Drugačije je koliko toliko znati objektivno što očekujemo. Osjećamo da očekujemo velike i neponovljive stvari, nova i snažna iskustva. Znati što očekivati je nešto drugo. Kada dobro znamo što očekivati od drugog, ostavit ćemo dojam hladne, nezainteresirane, emotivno udaljenje osobnosti. Može nam se prigovoriti da ne vjerujemo u romantiku, strast, fantaziju, želju. Strast, želja, intenzivna emocija mogu nas odvesti u stanje takvih očekivanja koja ne može racionalno sagledati. Pretjerujemo. Preuveličavamo. Kad očekivanja nisu ispunjenja, razočarenje je snažno i duboko jer je razumski neutemeljeno iako ga pokušavamo racionalno objasniti. Ne ide. Cijeli odnos između očekivanja i razočarenja izgrađen je površno i na brzinu s dubinom koja je na kraju ispostavlja se plitka i nepostojeća. Očekivanja i s njima prateća iskustva razočarenja možda se ne mogu uvijek spriječiti i predvidjeti. Moguće je umanjiti njihov intenzitet. Znanjem. Spoznajom. Znati istinski drugog kao i dopustiti da nas drugi istinski upozna neće uvijek isključiti nerealna očekivanja i iracionalna razočarenja. Za sve postoji prvi put, pa čak i razočarenje u nekoga za koga bi se prethodno tvrdilo da se o njemu sve zna i što se moglo od njega očekivati. Intenzitet odnosa očekivanja i razočarenja se smanjuje i slabi znanjem i spoznajom. Što se dublje i iskrenije poznajemo, očekivanja se svode na umjerenost i prihvaćanje stvarnosti osobe. Ili kako se kolokvijalno kaže, imamo realna ili stvarna očekivanja od nekoga. Rascjepu i nepovjerenju koje razvijamo prema sebi i drugima kada se pitamo o odnosu naših očekivanja i na njima doživljenih razočarenja prethodi dragocjeno razdoblje koje ponekad nezahvalno preskačemo. Smatramo ga nevažnim. Nepotrebnim. Beskorisnim. Smatramo ga nepovjerenjem prema drugom. Razdoblje upoznavanja, spoznaje i znanja o drugom. Ponekad se ono preskoči. Ponekad se zanemari. Zašto, teško je odgonetnuti. Naši motivi i razlozi su šaroliki i rijetko se međusobno slažu. Ostaju međusobni susreti i razgovori gdje susrećemo one koji očekivanja i razočarenja usklađuju prema nekoj racionalnoj mjeri jer osobu poznaju i znaju što očekuju od nje. Kao što susrećemo i one koji preskaču znanje i spoznaju o drugom što ponekad rezultira nerealnim očekivanjima i još dubljim i iracionalnim razočarenjima. Truditi se znati, upoznati i spoznati ili biti lijeni i nemarni te zapostaviti i preskočiti znanje i spoznaju je ono što nas međusobno razlikuje u iskustvima koja zajednički promišljamo i razmjenjujemo kada razgovaramo o očekivanjima i razočarenjima…

U Sarajevu 16. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stevanovicigor

O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

O kraju

Nešto se završi samo od sebe. Sazrije. Dosegne određeni intenzitet. Vrhunac. I završi. Nešto i mi okončamo namjerno i ciljano. Bilo kako bilo, prije ili kasnije sve se okonča. Sve završi. Sve prestane. Ništa ne traje onoliko dugo koliko želimo. Nespremni dočekamo kraj. Okončanje. Gašenje svjetla. Lakše je s onim što odlučimo sami privesti kraju. Promislimo. Domislimo. Isplaniramo. I učinimo. I ako ima žaljenja zbog onoga što smo slobodno priveli kraju, lakše ga je podnijeti. I ako ima krivice, ona je naša. Tako smo htjeli. Bez obzira na posljedice i nepredviđene ishode i neplanirane komplikacije. Malo je teže s onim što se privede kraju bez nas. Bez našeg pitanja. Bez našeg sudjelovanja. Nešto se na silu otrgne od nas i teško prihvaćamo kraj. Kraj nije bio predviđen. Nije bio planiran. Došao je iznenada. Utješimo se mišlju kako svemu dođe kraj, pa zašto se mučiti s onim što nismo htjeli, s onim što smo htjeli izbjeći, s onim čega smo se bojali? Ne ide uvijek. Kraj koji nismo željeli ne može biti tek tako prihvaćen. Kao nešto prirodno. I normalno. Očekivano. S vremenom ćemo razviti fatalizam i rezignaciju. Prihvatiti. Pomiriti se. Susrest ćemo one koji neće razumjeti naš pogled na svijet. Na njihove entuzijazme i oduševljenja odgovarat ćemo uvijek istim mirnim tonom glasa: Prije ili kasnije sve se mora okončati, i sve će se okončati. U društvu ćemo biti nepoželjni. Ipak, teško je pobijediti realizam vlastitog života i njegovih godina. Kad bismo mogli izbjeći ružnu istinu onoga da će se sve okončati, rado bismo to učinili. Ne uspijevamo. Iza nas je poprilično prošlog. Okončanog. Završenog. Nepovratnog. Odživljenog. Dobivenog, ali i izgubljenog. Nitko previše ne voli kraj. I onda kada nešto slobodno završavamo, uvijek je to uz neku nelagodu. Završeno je jedno razdoblje. Jedna era. Jedno vrijeme. Što god. Makar i dosegli najviše što možemo doseći, kraj izaziva napetost. Što nakon kraja? Može li se ponovo početi? Ako se može ponovo početi, u kakvom smo stanju prije nego počnemo? Imamo li oduševljenja, životnog elana, nutarnje snage kao nekad? Ili smo oslabili? Ima se možda u zalihi. Ali hoće li biti dovoljno? Sa svakim krajem kojega sami izaberemo ili nam se dogodi bez našeg pristanka, odlazi i dio naše snage, onoga što danas ljubitelji efektivnosti i produktivnosti zovu „ulaganjem“. „Uložimo“ sebe, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje povjerenje, sami sebe. Kad se stvar ili stvari okončaju, nešto od „uloženog“ će se možda i vratiti. Nikad se neće vratiti sve. Kada dosegnemo granicu iza koje više ne možemo učiniti puno, povlačimo se u sebe. U nama polako i tiho sazrijeva misao: Jednom se sve mora okončati i sve mora završiti. Čak i mi. Ponekad ova misao stvara u nama malodušnost, odsutnost, udaljavanje od svih. Ponekad, misleći na nju i o njoj, osjećamo i olakšanje. Neki se čak i raduju. Nekima i ne izgleda tako loše što će se nešto okončati i završiti. Neki jedva čekaju. Neki se bune. Neki odbijaju prihvatiti. Nad nama vlada nešto što ne definiramo. Radije opisujemo. Osjećaj mira i tišine kada prihvatimo kraj. Bilo čega. Ne mora biti nešto loše po nas i za nas. Kraj može biti i dobar. Dali smo sve. Učinili smo koliko smo mogli. U trenutcima kada se nešto ili netko otme od nas i nastupi kraj, možda nas na trenutak prožme onaj ružnu osjećaj straha i napuštenosti: Kako ću izdržati jer će prije ili kasnije sve završiti. S vremenom čovjek spozna i otkrije da poneki kraj i poneki završetak i nije bio tako strašan i neugodan. I da nije sve stalo i prestalo postojati jer se za njega nešto završilo. Okončavajući i završavajući malo pomalo i s vremena na vrijeme kojekakve stvari, odnose, veze, povezanosti, kontakte, čovjeku se može učiniti da nakon svega slijedi tragedija i kataklizma. Razdoblje pustoši i praznine. Vrijeme nepodnošljive samoće. Era potištenosti i napuštenosti. Ne mora slijediti ništa od toga. Jer čovjeka utješi istovremeno umirujuća i uznemirujuća misao koja ga stalno poput njegove sjenke tiho i nečujno prati: Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj. Ako ništa, lakše podnosi da bi svejedno nečemu došao kraj. Nešto bi završilo i prestalo bez obzira na njegova nastojanja. Takav je nepisani zakon. Istovremeno nas plaši i uznemirava podsjećanjem da sve mora doći svome kraju i umiruje nas da iako je nešto završeno i okončano, ne mora značiti da je to kraj svega. Neobičan zakon koji nas plaši i tješi kako ništa nije prestalo iako je se, barem za nas, nešto zauvijek završilo i okončalo.

U Sarajevu 9. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Coypright: anyaberkut

Exit mobile version