Autor: Oliver Jurišić

O slušanju

Ne tražimo da nam se dive ni da na slave. Ni sami ne želimo nešto takvo. Voljeli bismo više razumijevanja prema onomu što smo prošli i proživjeli. Biti zaboravljen nije ugodno iskustvo. Još manje je ugodno kada bivamo zaboravljeni kada nam je potrebna pomoć. Kao kad se mjesecima i godinama borimo s problemima od bolesti do gubitka posla. Kada konačno isplivamo zdravi i zaposleni nakon vremena bolesti i nesigurnosti, pomalo nas boli da smo zaboravljeni i da nitko ne primjećuje koliko smo izgubili i mučili se u prethodnom vremenu. Oni s kojima smo bili bliski kao da ne vide ništa drugačije i novo u nama. Odmahnu rukom u prolazu. Nisu čak iznenađeni što nas vide. Tek površno i usput nas obavijeste da su čuli što nam se dogodilo. Žao im je. Drago im je što smo se izvukli i spasili. Željeli bismo da netko od njih zastane i pokaže jedno ljudskije lice i poželi čuti našu priču i sve što smo bili prisiljeni preživjeti. Željeli bismo da nas netko pokuša razumjeti. Međutim, sve se događa i kreće prebrzo. Odnosi se brzo uspostavljaju i brzo prekidaju. Prirodno je da u takvim okolnostima zaborav i ravnodušnost zauzimaju mjesto empatije i slušanja. Nekomu je istinski doživljaj imati nekoga tko će ga slušati i željeti čuti njegovu priču ne radi divljenja i slavljenja. Nego jer imamo potrebu s nekim podijeliti sve što smo prošli. Strah koji smo doživjeli. Rezignaciju. Razočarenje. Vaganje mogućnosti. Procjenu ishoda. Ulaženje u borbu. Trenutke kad nismo uspjeli. Kad smo bili na rubu. Trenutke kad su stvari počeli ići na bolje. Konačno trenutak kada smo izišli kao pobjednici. Željeli bismo podijeliti radost i euforiju s nekim bliskim. Prenijeti mu iskustvo koje bi i njemu jednog dana moglo biti od koristi i od pomoći. Uvjeriti ga da ima smisla i živjeti i boriti se. Naše razočarenje biva veće kada otkrivamo da smo za druge, pa i one bliske, zapravo oholi i umišljeni. Želimo biti u centru pažnje. Želimo da se svijet oko nas vrti. Kao da smo jedini koji su pali na dno i uspjeli se podići. Kada ne uspijevamo pronaći nekoga s kim ćemo podijeli radost i zadovoljstvo onoga što smo uspjeli pobijediti, neizbježno nam se postavi pitanje: zašto smo sve to prošli ako nas nitko ne želi čuti, ako nas nitko ne želi razumjeti, ako nitko ne želi da mu darujemo dio radosti koju nosimo u sebi? Zatvaramo se u sebe i nerijetko teško razumijemo zašto smo morali proći sve što smo prošli. Da budemo jači, snažniji, bolji? Ali ako nemamo to s kim podijeliti, ako nitko neće učiti iz našeg iskustva, sva ta jačina, snaga i dobrota ostaju u nama. Međutim, mi smo drugačiji kao bića. Želimo podijeliti uspjeh i pobijede. Pobijedili smo bolest i htjeli bismo nekome ispričati priču o svojoj hrabrosti i svojoj motiviranosti. O svojoj borbi. Pobijedili smo egzistencijalnu ugroženost, rezignaciju, depresivnost i malodušnost. Htjeli bismo nekome ispričati priču. Ne jer smo oholi. Puni sebe. Ne. Nego jer ne možemo u sebi zadržati radost i zadovoljstvo, želimo nekoga usrećiti ili potaknuti svojom pričom i svojim iskustvom. Nekad ne tražimo nikakvu nadoknadu. Tražimo priliku. Priliku da nas barem jedna osoba sasluša i čuje naše iskustvo. Sve manje slušamo. Sve manje smo spremni slušati nečiju ispovijest o životnoj borbi. Sve češće takve označavamo kao narcisoidne i pune sebe. Gladne pažnje. Kao da smo zaboravili da svatko od nas s vremena na vrijeme osjeti potrebu da svoje životne nedaće, nemire, sumnje i padove podijeli s drugim. Kao da smo zaboravili da onaj koji je sve to preživio i pobijedio želi ispričati priču o sebi ne radi hvalisanja, nego da nam njegova/njezina priča bude inspiracija. Kao da su svi pobjednici oholi i umišljeni. Kao da njihove priče ne mogu biti istinite. Kao da oni ne postoje.

Ponekad netko želi samo da ga slušamo. I ništa više. Ne želi pohvalu. Ne želi zahvalu. Ne želi priznanje. Želi podijeliti dio radosti i sreće što se izborio. Nadvladao. Pobijedio. Nismo svjesni koliko tu i tamo netko od nas traži da samo poslušamo ili slušamo. Unaprijed odbacujemo njegovu priču, njegovo iskustvo. Nemamo vremena. Ne želimo. Ne zanima nas. Nismo zainteresirani. Ravnodušni smo. Za čovjeka koji je preživio najgore što se u životu moglo iskusiti i doživjeti najteže je iskustvo kada nitko u svijetu nije spreman čuti njegovu priču. Baš nitko. I tek tu kada ga nitko ne želi saslušati, susreće se s pitanjem: zašto sam sve ovo prošao i za koga? S vremena na vrijeme treba zastati. Sjesti preko puta. Odvojiti vrijeme. Gledati oči i slušati glas. Pa ako treba i više nego smo planirali. Nećemo otići s osjećajem da smo izgubili sate, dan ili vrijeme. Vjerojatno ćemo otići nadahnuti i ohrabreni. I sjetit ćemo se nečije životne priče i iskustva. Kada nam zatreba. Kad se i sami nađemo na rubu. I kad se izborimo i pobijedimo, i sami ćemo tražiti nekoga među bivšim prijateljima, poznanicima, ljubavima. Ne da budemo u centru pažnje, oholi i umišljeni. Ne. Želimo podijeliti iskustvo s nekim od njih. Podijeliti zadovoljstvo. Sreću. Jer smo se izborili. Jer smo uspjeli. Želimo da nas netko sasluša jer smo sretni. I nadamo se da će, ako nas čuje i sasluša, otići ohrabren boriti se s onim što njega muči i progoni, što ga čini rezigniranim i malodušnim. Ne tražimo nagradu. Pohvalu. Ne tražimo tron. Ne treba nam pijedestal. Svojim iskustvom želimo pomoći i ohrabriti. I teško je kada vas nitko ne želi saslušati i čuti što ste prošli. Jer mi smo se borili, trudili i pobjeđivali ne samo radi sebe nego i jer smo se nadali da će drugi u nama pronaći oslonac i inspiraciju. I ponekad se borimo ne toliko radi sebe, nego radi njih. Tužno je kad nakon svega ne uspijevamo pronaći nikoga tko bi nas želio slušati i otkriti što smo sve prošli i na kraju uspjeli i preživjeti i pobijediti jer smo njemu/njoj željeli pokazati primjerom da se može, unatoč lošim predviđanjima i prognozama, pobijediti u životu. Žalosno je kad smo se borili da bismo bili primjer i inspiracija i bez ijednog dokaza i obzira proglašeni smo oholima i umišljenima, spodobama koje žele svu pažnju. Iznenadili bismo se koliko je anonimnih junakinja i junaka naše svakodnevnice čiji su životi i iskustva izvor ohrabrenja samo kad bismo htjeli odvojiti vrijeme. Sjesti s druge strane, gledati oči i slušati glas. Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…

U Sarajevu 8. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O poznavanju

Poznavati nekog? Poznavanje nekoga? Iskustvo koje iznenadi suprotnim očekivanjima. Pomislimo da poznajemo osobu. Onda nas iznenadi ili šokira trenutak. Njegova/njezina odluka, potez, gesta, izgovorena riječ. Dogodilo se nepredviđeno. Neplanirano. Neočekivano. Naša predviđanja tuđeg ponašanja i djelovanja iznenada prestanu važiti kao objašnjenja tko je i kakav je drugi koji sjedi, stoji, leži i živi pored nas i s nama. Pitamo se tko je on/ona nakon što doživimo ono što nismo nikada predviđali i očekivali. Lako se sruši cijela konstrukcija ili arhitektura znanja koju smo o drugom izgradili. Vjerovali smo kako sve znamo o njemu/njoj. S vremena na vrijeme uspješno bismo i predvidjeli neka njegova/njezina ponašanja, način razmišljanja, navike, potrebe, očekivanja. Ohrabreni novostečenim znanjem, uskoro pokušavamo predvidjeti sve o drugom. Uskoro ćemo ga pokušati definirati i dati mu sadržaj. Dat ćemo odgovor na pitanje tko je on/ona sigurni da se više nema ništa novog znati o njemu/njoj. Ljudi jedni drugima stalno priređuju iznenađenja i šokove makar netko od njih uvjeravao sebe da onoga drugog savršeno poznaje. Ostajemo iznenađeni jer je sve izgledalo kao da znamo osobu. Možda je u tom i problem. Da nam netko izgleda kao da ga poznajemo ili nam se čini da ga poznajemo. Kao da i čini nam se veoma je udaljeno od onoga poznajem te i znam tko si. Poslije određenih bilo ugodnih ili neugodnih iznenađenja u kojima čovjek doživi drugog na potpuno nov i drugačiji način, ne može ne sumnjati u svoje sposobnosti procjenjivanja ljudi i pitati se znam li ja procijeniti drugog i doseći neko sigurno znanje o njemu/njoj, o osobi, o karakteru, o mislima, o željama. Ili ne uspijevamo u tome? Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada? Iskustva koja smo od drugih čuli, o kojima nam je netko svjedočio, i ona koja smo sami proživjeli podsjete nas da nema načina kako drugoga upoznati dokraja tako da nam ništa o njemu/njoj ne ostane skriveno. Drugi sam sebi ostaje nepoznat, kao što i mi sebi ostajemo nepoznati. Nećemo reći da ne znamo ništa bilo o sebi, bilo o drugom. To bi bila laž. Ponekad znamo dovoljno. Ponekad nedovoljno. Ponekad više. Ponekad previše. Ali ne znamo sve. Ni mi ni drugi ne znaju sve niti o sebi niti o nama. Poznavanje drugog htjelo bi znati ono sve o njemu/njoj. Želimo se osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u drugom. I on se želi osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u nama. Tako se rađa upoznavanje između dvoje. Kao pokušaj da se osiguraju od onoga što ne znaju jedno o drugom. Žele se upoznati. Žele znati. Nije poželjno da nešto ostane skriveno. Ako je moguće, sve bi trebalo iznijeti na vidjelo. Na svjetlo. Ali nije moguće. I ne mora razlog za to biti potreba da se nešto skriva. Razlog može biti i iskustvo koje čovjek ima sam sobom. Iskustvo u kojem dok sve više uranja u sebe, otkriva da i njemu samom ostaju nepoznati neki predjeli njegove beskrajne nutrine. I u ovom trenutku nema načina kako da otkrije više o sebi. Nije da ne želi ili neće. Možda ne zna? Događa se da šokiramo i iznenadimo jedni druge nečim neočekivanim, novim i drugačijim jer nitko od nas nije mogao predvidjeti nešto takvo. Nitko nije znao. Ni onaj koji je bio uvjeren da nas poznaje, kao ni mi koji smo bili sigurni da sve znamo o sebi. S vremena na vrijeme ni mi ni drugi ništa ne znamo o sebi i ne možemo znati što ćemo i kako ćemo učiniti, reagirati, djelovati. Kažemo dogodilo se i događa se čime opisujemo iskustvo koje nas upozorava i podsjeća da uz sve napore i pokušaje uvijek nešto u nama i o nama, bilo da je riječ o meni ili drugom, ostaje nepoznato i nespoznatljivo…

U Sarajevu 6. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

O objašnjenjima

Ponekad su objašnjenja zadovoljavajuća. Ima dobrih objašnjenja. Jer želim nešto. Učiniti. Postići. Napraviti. Uraditi. Postati. Negdje dok smo u snazi i mogućnosti činiti i djelovati, objašnjenja su korisna jer nam pružaju svrhu, usmjerenje. Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno. Neka objašnjenja koja su bila korisna, sad su neupotrebljiva. Djeca su odrasla i imaju svoj život odvojen od mene. Odavno sam studirao i završio što sam trebao. Roditelji su umrli davno i ne moram brinuti više o njima. Više ne radim jer sam završio svoj radni vijek. Nemam više ni velikih ideja. Nemam više ni velikih planova. Zašto sam živio je nekakav oblik završnog računa. Vrijeme pred kraj. Zalazak života. Zašto sam živio sa sobom donosi puno promišljanja što je se moglo drugačije. Je li se trebalo drugačije? Odgovoriti na pitanje zašto sam živio u sebi krije nešto što ne uspijevamo objasniti. Našu potrebu da uporno pokušavamo produbiti svoje odgovore kao da ćemo time produbiti smisao sadašnjeg životnog trenutka. Nisam tek živio za obitelj. Živio sam da obitelji omogućim sve uvjete koji su bili dostupni. Nisam sam radio. Radio sam najbolje što sam mogao da iza sebe ostavim rezultate koji će trajati. Produbljujući naša objašnjenja o razlozima življenja, uvjeravamo sebe da smo u svemu bili savršeni i najbolji. Nekad takvo razumijevanje odudara od stvarnosti koja je prošla i čiji smo aktivni sudionici bili. Zašto sam živio najmanje uključuje konkretnost i sadašnjost i precizno definiranje. Više zahvaća cjelokupno moje postojanje i kad mi postave pitanje zašto sam živio, nisam sposoban dati konkretan i precizan odgovor. Pred ovim pitanjem iskrsavaju slike cijelog mog života, počevši od djetinjstva pa do duboke starosti i sve se međusobno miješa. Kad čujem u svojoj glavi zašto sam živio, onda vidim mnoštvo ljudi koji su prošli kroz moj život ili kroz čiji sam život prošao. Vidim mnoštvo ponekad nepovezanih događaja koje sam doživio, susreta koji su me obilježili. Najbolji odgovor koji mogu dati na pitanje zašto sam živio jest život sam. Teško je mi je lomiti neponovljivi život na odvojene i nepovezane dijelove i objašnjavati ovo je to ili ovo je ono zašto sam živio. Mogu istaknuti ovaj ili onaj događaj, ovo ili ono iskustvo. Ipak zašto sam živio traži da se život sačuva kao cjelina i jedinstvo. Zašto živim je praktično i višeznačno. U svakom trenutku mogu dati objašnjenja i navesti različite motive kao odgovor. Zašto živim ne zahtjeva da se život sagleda kao cjelina, kao jedan i kao moj život. Različite i međusobno nepovezane stvari mogu biti objašnjenja za ono zašto živim. Još uvijek sam u razdoblju života kad ne treba misliti na mogućnost svođenja završnog računa. Mogu život razdvojiti na dijelove i to mi ne smeta. Mogu ih i povezati vezom koja može biti labava i površna i to će me zadovoljiti.

Drugačije je sa zašto sam živio. Ono je više o samom životu za kojega sad već dobro znam i svjestan sam da je moj i da se ne može ponoviti. Tako ono zašto sam živio postaje urgentnije, zahtjevnije jer svijest o neponovljivosti življenja je puno intenzivnija. U onom zašto živim ono zašto sam živio je prisutno, ali ne tako intenzivno jer ga suzbijam i kontroliram mišlju ima vremena. Tako ga držim na uzdi i ne dam mu da se razmaše jer smatram da nije vrijeme da preuzme kontrolu nad mojim životom. I to mogu raditi jer imam dovoljno umne, fizičke, intelektualne snage. I te snage su često međusobno nepovezane i rasipaju se svaka na svoju stranu i svaka živi zasebnu egzistenciju. Zato u razdoblju onoga zašto živim često mijenjam mišljenja, odluke, izbore, planove. Kako snage slabe, zašto sam živio postaje intenzivnije i ono mi pred oči stavlja misao kako dolazi vrijeme kad ću morati sve snage ujediniti ako želim sebi dati odgovor. Više se ne rasipam snagama, nego ih međusobno povezujem da zajedno surađuju jer je vrijeme jako dragocjeno. Ne rasipam ga. Trudim se sačuvati ga koliko mogu. Nađem se pred pitanjem zašto sam živio, ali nisam osjetio kad se dogodio prijelaz od onoga zašto živim. Osjećam važnost, težinu i potrebu da pronađem smisleno objašnjenje na ono zašto sam živio. Jer sebi ne mogu dopustiti luksuz da rasipam snage i vrijeme, najjednostavnije mi je pokušati sagledati život u jednom dahu, u jednom pogledu, u jednom trenutku. Istovremeno povezati sve što sam radio, djelovao, mislio, doživljavao, osjećao, iskusio, proživio, preživio… Shvaćam da ne mogu odgovoriti tako što ću život razdvojiti na međusobno suprotstavljene i nepovezane dijelove. Ne. To nije odgovor. Pribjegavam do tad nepoznatom rješenju. Umjesto nabrajanja slijeda događaja iz života, ja ih sve utapam u jednu neraskidivu cjelinu počevši od prvih sjećanja pa do onoga što upravo mislim, osjećam i doživljavam i govorim sebi: Život. Zašto sam živio. Za život. Ne znam dati drugačije objašnjenje i nisam siguran ima li ga. Jer mi se život čini sada tako dragocjenim i tako mi je žao što sam nešto od života pustio da prođe kroz prste vremena pokušavajući odgonetnuti na ono zašto živim rastrzan između mogućnosti i opcija koje sam izabirao ili nisam. Šteta što me nitko nije poučio da će zašto sam živio biti, gle čuda, važnije od onoga zašto živim. Nisam računao na to. Mislio sam da je zašto živim najvažnije objašnjenje koje trebam dati. Zaboravio sam da ću sam sebe ispitivati zašto sam živio i da će vrijeme koje mi preostaje za odgovor biti dragocjeno i kratko i da neću imati dovoljno vremena objasniti sebi. Zato unaprijed sebi objašnjavam: Živio si zato jer imaš i postojiš kao jedan nedjeljiv i neponovljiv život. Možda postoje i bolja i uvjerljivija objašnjenja, ali ih u ovom trenutku ne znam…

U Sarajevu 2. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Golub

O kajanju

Kajanje traži od nas nezamislivo. Dopustiti da nas netko ljubi iako nas je stid jer smo sigurno krivi. Kada ne uspijevamo svladati stid i krivicu, kajanje nije moguće. Kajanje nije nabrajanje prekršaja nekakvog zakona. Formalno priznanje krivice. Kajanje je neugodno iskustvo kada je sve ono što želimo sakriti ipak očima drugog vidljivo kao na sunčevom svjetlu. Drugi vidi ono što je u nama najgore i najzločestije. Ali to još nije kajanje. Mi smo u strahu i drhtimo. Ako se pokajemo, moguće da je kajanje neiskreno. Jer se kajemo zbog straha. Međutim, kada nam drugi priđe i kaže da nas ljubi iako vidi sve ono što je u nama opako i zlo, onda počinje događaj kajanja. Kajanje je kao iskustvo rušenja ili propadanja. Iskustvo gubljenja tla pod nogama. Nemamo se više za što uhvatiti. Neugodno je stajati izložen tuđem pogledu. Nemamo se gdje sakriti. Osjećamo se kao da smo goli. Bježimo u stid ili krivicu. Tjeramo drugog od sebe riječima: Ne gledaj me, vidiš kakav sam, kako me možeš gledati. Još uvijek nismo u događaju kajanja. Još uvijek se borimo protiv kajanja. Onda kada dopustimo drugom da nas ljubi iako sebe ne možemo podnijeti i smisliti, nastupa kajanje. Kao istovremeno bolno i oslobađajuće iskustvo od stida i krivice. Izgleda da kajanje ne ovisi apsolutno o nama. Na drugoj strani mora biti onaj koji nas ljubi. Zato onaj koji oprašta uvijek više ljubi nego onaj koji se kaje. Onoga koji oprašta ne sputava ni krivica ni stid. Ali da bi oprostio, mora neizmjerno ljubiti i voljeti onoga koji se kaje. Ne moći se kajati označava čovjekovu nesposobnost da se otvori nečijoj ljubavi. Označava duboko nepovjerenje prema nekome tko ljubi. Ne kajati se znači zatvoriti se duboko u stid i krivicu i uvjeriti sebe da nas nitko ne može voljeti. Zatvoriti se u odvratnost prema samom sebi. U tragičnu i samorazarajuću sebičnost koja se pretvara u mržnju. Opasno je ne moći se kajati jer iz stanja stida i krivice čovjek prelazi u stanje mržnje protiv sebe koja ga povlači sve dublje u ponor propadanja i ništavila. I što se više mrzimo, to ćemo teže biti sposobni za kajanje. Kada se utopimo u jezero u kojem nas mržnja, stid i krivica guše, sve je manje prostora za vjerovanje da se možemo kajati i da nas netko može ljubiti i voljeti. Mržnji se uskoro priključuje očaj koji nas još dublje potapa riječima: Uzalud se kaješ, tebe nitko ne može ljubiti i nema onoga koji je spreman ljubiti nekoga poput tebe. Odgađati kajanje čini se mudrom odlukom. Možemo se sakriti. Ne moramo se stidjeti. Mislimo da ćemo s krivicom nekako iziđi na kraj kako vrijeme odmiče. Čak se čini ugodnim biti dostatan sam sebi. Ne dopustiti nikomu da nam se približi i da nas ljubi. Ipak, stanje mira jer se ne kajemo ne traje dugo. Uskoro ulazimo u košmar krivice, stida, očaja i mržnje i ne znamo kako se izvući. Sve manje vjerujemo u mogućnost kajanja, a time i u mogućnost da nas netko ljubi usprkos stidu i krivici koje osjećamo. Moramo izići iz sebe. Stati pred nečije svjetlo ili nečije oči pune ljubavi i oproštenja. Bit će to intenzivno strašno i mučno iskustvo. Stid, krivica, očaj i mržnja ne daju se lako ukloniti. Stalno potiču našu nevjeru u ljubav i oproštenje. Tutnje u našoj glavi i našim ušima: Tebi ne može biti oprošteno, tebe nitko ne može ljubiti, zašto se uopće pokušavaš kajati. Ali čovjek mora pokušati. Ako ne pokuša, osudit će samog sebe na mučan i nesnosan unutarnji život koji će ga s vremenom potpuno uništiti. Barem jednom treba pokušati. Svući sve sa sebe. Predstaviti se u najgorem stanju. Predstaviti se kao onaj koji je zao i pokvaren. Na trenutak svladati stid, krivicu, očaj i mržnju prema sebi i reći: Pogledaj me i vidi kako sam loš, zao i pokvaren čovjek, kako me možeš ljubiti ovakvog? I onda se možda dogodi ono što neki od nas iskuse u životu. Da čovjek čuje glas drugoga koji mu tiho govori: Znam, ipak te želim ljubiti. Tako počinje događaj kajanja. Jer kajanje nije formalno priznanje krivice, nego intenzivno egzistencijalno iskustvo oslobođenja od očaja da me nitko ne ljubi. Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…

U Sarajevu 30. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O promatranju

Zašto se netko minuciozno i studiozno bavi našim životom? U svakom trenutku spreman je prigovoriti i kritizirati. Ne može nas ni jedan trenutak ostaviti na miru. Napeto i koncentrirano promatra svaki naš pokret, gestu, kretnju, izgovorenu riječ, kretanje tijela. Ono čemu ne pridajemo važnost, on/ona obrađuje kao da je materijal za knjigu. O nekoj našoj gesti ili izgovorenoj riječi izriče cijelu studiju o našem ponašanju, našoj osobnosti, našem karakteru. Recimo da smo u nekom trenutku izgovorili neku riječ kojoj nećemo pripisati posebnu važnost. Međutim on/ona će iz jedne naše riječi izraditi cijelu studiju o nama i neće dopustiti da sami nešto o sebi kažemo. Neprestano se baviti tuđim životom, svim njegovim aspektima i ići do bolesnog promatranja detalja pokazuje duhovno siromaštvo vlastitog života, nedostatak kreativnosti i duboku neispunjenost. Nitko se ne osjeća povrijeđenim ako s vremena na vrijeme netko pokaže interes za njegov život. Posebno u okolnostima kada to očekujemo. Kao kada nas netko pita kako stojimo sa zdravljem jer je čuo da smo bolesni ili kako nam je živjeti u novom okruženju jer čuje da smo se odselili ili kako nam je na poslu jer čuje da smo promijenili posao. S vremena na vrijeme biti zainteresiran za tuđi život pokazuje našu pristojnost i distanciranost. Istovremeno pokazati interes, ali ne „zabadati nos“ previše, pogotovo kad nam netko daje jasne i nedvosmislene znakove do koje granice nas pušta da budemo zainteresirani za njegov život. Pristojan i diskretan čovjek puno više pazi na te znakove nego li na znatiželju i potrebu da zna nešto o tuđem životu. Svatko od nas, s vremena na vrijeme, upozna čovjeka koji ne pazi na znakove koje mu dajemo kada mu želimo pokazati do koje granice može biti zainteresiran za naš život. Takav je čovjek ponekad nepristojan i indiskretan jer mu je na prvom mjestu njegova bolesna znatiželja, a ne ono što mu nedvosmisleno govorimo o tome koliko smo raspoloženi i zainteresirani da mu nešto o sebi kažemo. Takav čovjek, nesposoban kontrolirati svoju nepristojnost i indiskretnost, naše obične i svakodnevne geste, pokrete, susrete, odlaske i dolaske s posla, susrete s prijateljima, kratka kašnjenja tumači često na bizaran način koji ponekad nema velike povezanosti s racionalnim načinom razmišljanja. Kao kada žena nakratko zakasni na sastanak s muškarcem jer se dogodila manja prometna nezgoda u gradu. Muškarac bolesno znatiželjan, nesposoban biti pristojan i diskretan, od tog kašnjenja može stvoriti cijelu sliku o njoj počevši od toga da je neodgovorna, da ga ne poštuje, da sigurno ima nekog drugog, da se pravi važna, da ona sigurno želi da bude u centru pažnje i mnoštvo drugih stvari. Događa se da u okolnostima kada imamo posla s bolesno znatiželjnom osobom koja nas stalno promatra pod mikroskopom racionalna i normalna objašnjenja neće biti prihvaćena i uvažena. Netko je toliko opterećen nama i toliko je zauzet našim životom da s vremenom naše obične i prirodne geste, pokrete, govor više ne može sagledavati normalno. U svemu što činimo vidi neko više skriveno značenje, pa tako nekoj našoj riječi, rečenici, gesti rukom ili pokretu tijela daje značenja koja ne postoje zbog čega komunikacija i susreti s takvim čovjekom postaju nemogući, neizdrživi i nepodnošljivi. Nerijetko nas je i strah takvog čovjeka jer moramo stalno razmišljati i misliti što ćemo i na koji način reći i na koji način gestikulirati. Nadamo se da će jasnoća naših riječi i pokreta umanjiti ili ukloniti problem. Ipak neće. Čovjek koji se uporno i svakodnevno bavi našim životom i svakodnevno nas promatra već je izradio cjelokupnu strukturu naše osobnosti i karaktera makar s njim nismo imali previše kontakta osim razmjene nekoliko kurtoaznih riječi i rečenica. Njemu je to dovoljno da izradi „image“ onoga kakvi smo i što smo i tu se nerijetko ne može ništa učiniti koliko se god trudili.

Pretjerano i neprestano bavljenje tuđim životom do najsitnijih detalja siguran je znak dubokog siromaštva i neispunjenosti vlastitim životom, znak teškog nezadovoljstva koje čovjek nerijetko projicira u naš život. Kao kada netko u našoj ljutitoj gesti ili rezigniranom uzdahu u nekom trenutku zaključi da smo kao osobe ogorčeni i nezadovoljni iako ne zna niti ga zanima kontekst naše geste i uzdaha. Čovjek koji se neumorno bavi tuđim životom negdje u sebi ima potrebu biti istovjetan nama. Želi naš život. Želi biti mi. Ili nema vlastitog života. Obično onaj tko se studiozno bavi detaljima tuđeg života nema nikakav život. Život mu je neispunjen. Bezidejan. Prazan. Kao da se nada da bi studirajući naš život i njegov život time dobio smisao. I dogodi se. Smisao njegovog života postane svakodnevno i neprestano praćenje i promatranje našeg života. Nekakav oblik špijuniranja i nadzora koji njegovom životu daje nekakav smisao i usmjerenje. Međutim, život većine ljudi, pa i naš život, nije život nekakvog tajnog agenta, skriveni život koji je pun uzbuđenja. Većina nas živi prosječnim, običnim i svakodnevnim životom. Naše geste, pokreti, riječi i susreti s drugim ljudima u velikoj mjeri ne kriju puno. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, tu i tamo, ako smo prijateljski povezani, dotaknut ćemo i neke osobnije i važnije teme. Ipak onaj kojemu je promatranje našeg života smisao u svemu tome vidi neka tajna, nepoznata i duboka značenja koje tumači na sebi svojstven način. Susret s nekim za njega je urota, susret žene s muškarcem i obrnuto je varanje, susret rodbine je zavjera protiv njega da ga se izbaci iz nasljedstva, naš povratak kući nekoliko minuta kasnije znak je da nešto krijemo, naše kretanje drugačijom rutom pri dolasku kući znak je da imamo neke tajne planove. I tako unedogled. Ne možete tom čovjeku objasniti da ste zakasnili jer se dogodila manja prometna nesreća ili vam je stao auto. Iako sve to možete dokazati, dokaz izgleda ne vrijedi. Čovjek koji nas plaši jer se uporno i neprestano bavi našim životom do najsitnijih detalja odavno je izgradio o nama sliku u kojoj kad bismo je imali priliku vidjeti ne bismo prepoznali nijednu našu ljudsku crtu, osobinu, vrlinu i manu. Čovjek koji je duboko opterećen našim životom izgradio je o nama sliku nama potpuno nepoznate osobe bez identiteta. Niti on zna tko je ta osoba, a mi još manje. Svejedno on uporno inzistira da smo to mi. Ako se inzistiranje nastavlja i postaje sve glasnije, dobro je, ako je moguće, kloniti se takvog čovjeka i njegovih bizarnih zaključaka o nama. Koliko god bilo možda na početku ugodno i privlačno, uskoro nećemo moći normalno živjeti od njegovih iracionalnih zaključaka i bizarnih tvrdnji o tome što smo i kakvi smo. Takav čovjek u jednom trenutku više ne priznaje nikakve prirodne, normalne i racionalne zaključke i objašnjenja nego samo zaključke svoga bizarnog svijeta nadzora, promatranja i kontrole. Nije isključeno da u njegovom svijetu možemo biti promatrani kao opasnost i prijetnja makar nismo takvi. Nemoguće je se boriti protiv bizarnosti i iracionalnosti. Od njih se jedino možemo, ako je moguće, na vrijeme skloniti čim primijetimo da netko previše, svakodnevno i neprestano promatra svaki detalj našeg života. Svaku gestu, kretnju, riječ i dah i donosi zaključke o nama koji nemaju veze s našim karakterom i osobom.

U Sarajevu 29. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:

O šutnjama

Šutnje su mnogostruke. Neke su potrebne. Neke su ugodne. Ima ugodno nepodnošljivih šutnji. Kao kad čekaš da voljeni/voljena progovori i sebe otkrije. Vrijeme šutnje tad je skoro pa neizdrživo. Na neke šutnje se naviknemo. Neke šutnje su dugotrajne. Ima šutnji koje na opuštaju i u koje se sklanjamo s vremena na vrijeme. Kao kad odemo negdje izvan grada jer nema smeta neprestana buka i komešanje. Neke šutnje su neobjašnjive. Mučne. Teške. Tjeskobne. Kao kad čovjek pati ili pati netko nama blizak. Ili kad čovjek umire u teškim mukama. Ili kad čovjek ubija čovjeka. Zašto nebo šuti? Zašto ne čujemo govor neba? Zašto nam nitko ne odgovara čak i ako nam mora reći strašne riječi, recimo, kako tako treba biti. Neobjašnjive šutnje su teške za prihvatiti. One nisu objašnjenje. Nisu slaganje s izgovorenim ili napisanim. Neobjašnjive šutnje su nejasna granica između nadanja i očekivanja. Ako sada nad mojom patnjom i boli vlada šutnja, hoće li tako biti do kraja? Možda će ipak netko progovoriti. Objasniti mi. Odgovoriti na moje zašto? I neprihvatljiv odgovor poput onoga: To je sudbina i tu se ništa ne može učiniti, čini se plemenitim u odnosu na neobjašnjivu šutnju. Šutnju koja šuti, promatra i ne progovara. Kao da očekujete od mramornog kipa da otvori svoja usta i kaže vam što želite. Mramor ne govori, ali ipak se negdje nadamo da bi se moglo dogoditi čudo. Neobjašnjive šutnje javljaju se onda kada nijedno objašnjenje ne zadovoljava našu glad za spoznajom onoga što nam se događa. Objašnjenja može biti bezbroj, ali nijedno od njih ne može prekinuti neobjašnjivu šutnju. Slabije je od nje. Kao kad roditelji bolesnog djeteta pitaju zašto je njihovo dijete moralo biti osoba koja mora cijeli život patiti od neizlječive bolesti. Objašnjenja su mnoga. Medicinska, znanstvena, biološka, čak i religiozna. Ipak neobjašnjiva šutnja ostaje neprimjetno pritiskati sva ponuđena objašnjenja jer nijedno ne daje apsolutan odgovor na roditeljsko zašto. U romanu japanskog pisca Shusaku Enda Šutnja koji govori o progonima kršćana u Japanu, susrećemo iskustvo neobjašnjive šutnje u liku misionara Sebastiana Rodrigueza koji je došao u Japan u potrazi za svojim učiteljem. Trenutci u kojima Endo opisuje neobjašnjivu šutnju događaju se onda kada Rodriguez ne uspijeva objasniti zašto Bog šuti mirno promatrajući stradanje, mučenje i ubijanje nevinih ljudi. U trenutcima okrutnih mučenja kojima svjedoči, Rodriguez doživljava tjeskobe i gubitke vjere jer ne može vjerovati i prihvatiti da je njegov Bog, Bog koji šuti na patnju i stradanje. Neobjašnjive šutnje nisu stanja kada ne govorimo. Razdoblja mira. Trenutci tišine. Neobjašnjive šutnje su razdoblja i trenutci nutarnje patnje i tjeskobe kada ne uspijevamo odgovoriti na pitanje zašto patimo ili zašto pati netko nama blizak. Otac. Majka. Sin. Kćer. Supruga. Prijatelj. Mladić. Djevojka. Zašto pate nevini, nemoćni, stari, nepokretni, bolesni? U svom romanu Endo na različitim mjestima i u različitim slikama crta svu težinu i mučninu pitanja na koje Rodriguez ne pronalazi odgovor: zašto šutnja za vrijeme patnje, stradanja i umiranja? Čija je to šutnja? Pripada li ona nebu, odnosno Bogu? U nemoći da pronađe odgovor, Rodriguez prestaje vjerovati kao što je prije njega isto učinio njegov učitelj Kristobal Ferreira. Nijedan od njih dvojice nije mogao podnijeti neobjašnjivu šutnju Boga na patnje nevinih i poniženih. Odriču se vjere kako bi spasili nekolicinu nevinih koje okrutno muče. Prestaju li time biti vjernici i prelaze u kategoriju nevjernika? Endo nam sugerira da u razdoblju neobjašnjive šutnje kada nema odgovora na pitanja zašto patimo i umiremo nema jasne granice između vjere i nevjere. Neobjašnjiva šutnja ruši sve temelje, razara sve sigurnosti i izlaže nas našoj vlastitoj nemoći i prolaznosti. Tek u neobjašnjivoj šutnji prokazuje se naša slabost, nedostatak snage i odsutnost moći. Neobjašnjiva šutnja okrutno i bez sažaljenja skida s nas svaki sloj zaštite koji oko sebe stavljamo. Izlaže nas šutljivom pogledu neba ili Boga, pri čemu naša golotinja postaje nepodnošljiva i mi sami skrećemo pogled od sebe da ne vidimo koliko smo prolazni, vremeniti i krhki. Naš protest ili bunt protiv neobjašnjive šutnje kada patimo i kada nas boli možda uopće nije protest. Možda je to samo nemoćan krik čovjeka koji se još uvijek nada i očekuje da iza neobjašnjive šutnje ima nekoga tko govori i tko nam može dati odgovor. Neobjašnjiva šutnja nije svakodnevna šutnja. Ona ne uklanja buku i viku. Ona ne ukida ni glas, ni govor, ni pismo. Ona ima samo jednu svrhu. Šutjeti kada pitamo zašto? I samo to. I nju se ne može svladati. Glas, govor, pismo koji objašnjavaju ne uspijevaju protiv neobjašnjive šutnje, jer ne uspijevaju odgovoriti na naš krik ili poziv u pomoć koji se rađa duboko u nama i oblikuje se kao pitanje zašto. Zašto ja, zašto moja bol, zašto moje umiranje, zašto moja smrt. Zašto nevini, zašto nemoćni, zašto bolesni, zašto oni koji nisu krivi i nikada nikome ništa nisu učinili. Svi ovi zašto su stopljeni u jedno pitanje na koje nemamo odgovor jer ne možemo pobijediti neobjašnjivu šutnju. Iscrpljeni i umorni ponekad ne možemo ništa drugo nego čekati i nadati se. Možda postoji netko tko može umjesto neobjašnjive šutnje odgovoriti nam: Zato. I onda konačno objasniti nam i patnju, i bol, i gubitke, i stradanja, i umiranja, i smrti. Dotad, pritisnuti neobjašnjivom šutnjom, čekamo i nadamo se. Ponekad samo čekanje i nadu preostaju jer su sva objašnjenja odavno prestala govoriti i biti objašnjenja.

U Sarajevu 28. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O nezamjenjivom

Odmah s rođenjem postajemo bivši. Više nismo u utrobi majke. Nerođeni još uvijek jesu. Trebamo li im zavidjeti? S prvim razredom škole više nismo slobodni cijelu godinu. Trebamo li zavidjeti onima koji još ne idu u školu? Sa svakom sekundom postajemo prošlost. Vrijeme nas zaboravlja. Vremenu smo bivši. Nismo nezamjenjivi. Ali ne možemo prihvatiti. Ne želimo. Nećemo. Bunimo se. Ogorčeni smo. Nepodnošljivo podcjenjujemo i nesnosno kritiziramo druge jer ne možemo prihvatiti da nismo nezamjenjivi. Nezamjenjiv je užasno težak za komunikaciju. Za susret. Za život. Uvijek sam sebi u središtu, ponekad nas i ne primjećuje. Nema osjećaj zahvalnosti. Nezamjenjiv sve podrazumijeva na način da je uvijek, svugdje i stalno on na prvom mjestu. Mi ništa ne znamo. Ništa ne možemo. Ništa ne smijemo bez njega. Glupi smo. Nezreli. Nedorasli. Nezamjenjiv prošlost promatra kroz sebe. Prošlost je velika i sjajna jer je njegova. Sve što se dogodilo u prošlosti pripada njegovim zaslugama. Nezamjenjiv ne podnosi stvarnost u kojoj se njegove zasluge, uspjesi, dometi promatraju realno i u granicama. Nezamjenjiv što god je učinio i napravio mora imati megalomanske razmjere. Reći nezamjenjivom da je ipak u nekim stvarima bivši jer su ga sadašnjost i budućnost malčice pregazile znači izložiti sebe bespoštednoj kritici i salvi uvreda koje prelaze granice i ukus pristojnog ophođenja i govora. Nezamjenjivom možete sve reći ako, i samo ako, govorite o njegovom egoizmu, narcisoidnosti i sebeljublju kao o veličini, snazi i moći. Nezamjenjiv je slijep na svoje slabosti. Jer ih nema. Jer ih ne vidi. Živjeti i raditi s nezamjenjivim znači odustati od svih svojih sposobnosti, skrivati ono u čemu ste od njega/nje bolji, sposobniji, pametniji, efektivniji. U društvu nezamjenjivog smijete govoriti o sebi isključivo u deminutivima, umanjujući sebe do stanja apsolutne podređenosti i nevidljive prisutnosti. U društvu s nezamjenjivim ne smijete postojati i ne smijete se isticati. Ne smijete biti viđeni. Smije se samo čuti iz vaših usta kako hvalite njegovu/njezinu megalomaniju i egoizam: divota, krasota, snaga, moć, pamet, ljepota, ljupkost, privlačnost. Uz ove izraze uvijek morate govoriti ti si i onda dodavati superlative. Reći nezamjenjivom da je samo pametan i moćan, može vas dovesti u neugodnu situaciju da trpite salve uvreda da ste glupi, slijepi i nesposobni uvidjeti njegovu veličinu i raskoš. Kako vas nije samo stid i sramota da nezamjenjivom kažete kako je samo pametan i samo snažan. Dobit ćete upozorenje da se to više nikad ne smije ponoviti. I da ubuduće vaša usta i usne sve što izgovore o njemu/njoj moraju uvijek uključivati ono ti si i ono naj o čemu god da je riječ.

Ako se ne suprotstavite nezamjenjivom, uskoro ćete izgubiti sebe. Svoje lice. Više neće imati osjećaj da postojite kao osoba drugačija od njega. Postojat ćete kao dodatak, kao surogat njegovoj narcisoidnosti. Više nećete biti ja. Naravno nećete biti niti mi. Bit ćete on/ona jer nezamjenjiv u sebe apsorbira svu vašu osobnost, snagu i psihu. Griješite ako mislite da će se nezamjenjiv promijeniti. Nezamjenjiv se ne mijenja jer nema potrebe. Savršen i božanski ne misli da se ikada treba u bilo čemu promijeniti. Ali zato sili sve oko sebe da se mijenjaju prema njemu. Da mu se dive. Da mu se klanjaju. Da ga obožavaju. Griješite ako mislite da prema nezamjenjivom treba biti učtiv, fin i obziran. Ako tako mislite, njegovo egoistično prijestolje u jednom trenutku više nećete moći niti dosegnuti niti se protiv njega pobuniti. Bit će previše visoko, a vi previše neuvjereni u svoje vlastite snage i domete. Morate biti bezobzirni i surovi. Odmah na početku srušite mu prijestolje. Ili ste jednaki ili nećete zajedno. Odmah na početku ga podsjetite da smo svi zamjenjivi i bivši. Ne obraćajte pažnju niti se plašite što nezamjenjiv galami, viče, prijeti. Ne popuštajte nimalo u svojoj tvrdnji i stavu da smo svi zamjenjivi i s vremenom u nečemu postajemo i jesmo bivši. Vrijeme i prošlost ne dopuštaju nikome od nas da bude nezamjenjiv, ohol i do te mjere egoističan da misli da mu se svi trebaju klanjati i služiti. Kad god dođete u napast da odustanete od protivljenja i sukoba s nezamjenjivim, promislite dobro. Što mu više popuštate i puštate ga, to ćete se kasnije teže izboriti se za svoju slobodu i sebe. Pustite njegovu ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo kojom vas želi privoliti i uvjeriti da ste bez njega nitko i ništa i da sve što jeste imate zahvaliti nezamjenjivom. Ne dajte se navući na „tanak led“ i „propovijed“ da je od vas učinio sve što se postigli i što jeste. Nešto od toga sami ste učinili i sami napravili. Čuvajte se nezamjenjivog. Laskavac koji vam „tepa“ kako ste naj u svemu iako i sami znate da niste i više volite da se o vama misli i govori realno i bez preuveličavanja. Ako ništa drugo, kad vam nezamjenjivi laska, sjetite ste u čemu ste već zamijenjeni i u čemu ste već bivši. Jer je nemoguće da ste nezamjenjivi. Ako vrijedi za vas, vrijedi i za njega. Ne ustručavajte se postaviti mu odmah na početku pitanje: je li svjestan da je zamjenjiv i bivši jer su vrijeme i prošlost prošli? Ako se ogorčeno, nezadovoljno i ljutito izvrati na vas bijesan i spreman napasti, sklonite se odmah od njega i zaboravite ga. Bivši i zamjenjivi ponekad iako im je teško i zahtjevno, ipak se promijene i postanu drugačiji. Nezamjenjiv se nikada ne mijenja. Uvijek je isti. Ali može vas promijeniti. Pretvoriti vas u svoga slugu/sluškinju i ubiti u vama vjeru u vaše sposobnosti i ono što biste mogli u životu postići samostalno i bez njegove pomoći. Nezamjenjiv se neće promijeniti i čuvajte se da vas njegovo laskanje ne zavara. Iza laskanja vas čekaju oštri zubi egoizma i sebeljublja koji vas mogu prilično ozlijediti kada postanu ugrizi ogorčenosti, nesretnosti i nezadovoljstva.

U Sarajevu 25. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Sabarova

O povjerenju II

Povjerenje je događaj čiju je budućnost nezahvalno predviđati. Ili susret koji se ne može okončati? Nije pretpostavka. Nije prethodno ispunjen zahtjev. Nije unaprijed predodređen stav koji smo dužni imati. Kao događaj, povjerenje sazrijeva prema stupnju naše međusobne otvorenosti i iskrenosti. Povjerenje nije omeđeno vremenom i za njega ne vrijedi misao kako za povjerenje treba vremena. Povjerenje je susret čovjeka s čovjekom koji traje. Ponekad se događa da se povjerenje uspostavi za neobično kratko vrijeme. Događa se da se povjerenje nikada ne uspostavi iako vremenski promatran odnos između dvoje traje prilično dugo, predugo. Povjerenje ne može biti apsolutno dosegnuto kako bismo bili oslobođeni potrebe da ga izgrađujemo. Povjerenje je napetost koja nas ne oslobađa povremenog nemira i sumnje. Ne oslobađa nas od mogućih bolnih iskustava gubljenja povjerenja. Ne oslobađa nas straha i otpora prema drugom i njegovoj ponudi da mu vjerujemo ili da mu se povjerimo. Ne dosežemo apsolutno povjerenje. Ne okončavamo naš odnos u pronalasku savršenog povjerenja. Ako je povjerenje susret s čovjekom, a ne iskustvo vremena, onda nitko ne pronalazi savršenog i apsolutnog drugog kojemu se može baš sve povjeriti. I kad se upoznamo, povjerenje se nastavlja kao trajno međusobno ispitivanje i testiranje. Ljutimo se ako međusobno ne dopiremo do zamišljene razine povjerenja. Ljutimo se na sebe. Na drugog. Na naš odnos. Uvjereni smo da je prošlo dovoljno vremena, da je povjerenje zahtjev i stav koje treba uzeti zdravo za gotovo kao svršen čin. Nesretni smo jer nikako ne čujemo od drugog ono uvijek željeno: Ja ti apsolutno vjerujem/ja apsolutno imam povjerenja u tebe. Nezadovoljni smo sobom jer nikako ne možemo drugom priznati: U ovom trenutku ti apsolutno vjerujem, imam apsolutno povjerenje i u tebe. I kad to čujemo od drugog ili mu sami priznajemo, osjećamo onaj neugodni trenutak koji svako naše povjerenje testira i propituje: A šta ako on/ona…? Je li neuspjeh što nemamo apsolutnog povjerenja jedno u drugo? Imamo povjerenje na kojem stalno radimo i izgrađujemo ga, ali nikako ne možemo okončati posao. Odakle je došla pomisao da se povjerenje može okončati kao savršen i apsolutan stav jednom kada prođe dovoljno vremena u našim međusobnim susretima, odnosima i vezama? Možda iz želje da se ne moramo truditi oko međusobnog sazrijevanja? Možda iz određene emotivne lijenosti kojom izbjegavamo sebe više uključiti u naš odnos i vezu? Povjerenje kao događaj nema završetak. Kao susret između dvije osobe počinje i nastavlja trajati. Ne okončava se. Nema svršetak. Nema vrijeme. Povjerenje na raspolaganju ima osobu. Bilo mene. Bilo drugog. Što se tiče vremena, nama se može učiniti da smo u vrlo kratkom periodu stekli povjerenje jedno u drugo. Može nam se učiniti da smo previše vremena potrošili i nismo dosegli onu razinu povjerenja koju smo planirali. Povjerenje vezujemo uz osobu. Njezine osobine. Njezin karakter. Ako se međusobno ne susretnemo, povjerenje se nikad neće razviti.

Ostati zatvoren u sebe i ne željeti izići u susret drugom neće roditi povjerenje kao događaj ili kao susret. Kad iziđemo iz sebe i kada drugi iziđe iz sebe, u našem međusobnom susretu počinje događaj povjerenja. Kao i svi događaji, jednom kad se počnu događati, ne samo da mogu biti samostalni i izvan naše kontrole nego ni ne možemo predvidjeti kako će se razvijati. Povjerenje koje počinje našim međusobnim susretom biva jedan nama blizak događaj kojega ne možemo uvijek kontrolirati i ne možemo predviđati smjer u kojem će se razvijati, kako će rasti i koju će razinu doseći. I kad se uljuljamo u sigurnost povjerenja, ostaje mogućnost iznenađenja. Nažalost, neugodnih i bolnih koje nismo mogli predvidjeti niti smo ih planirali ili željeli. Ponekad ne primjećujemo kako je povjerenje događaj koji je nepredvidiv po tome što smo oboje slobodni u njemu sudjelovati i nema nužnih i obveznih garancija. Povjerenje je prepušteno potpuno nama i našim slobodnim odlukama i izborima. Zato je nepredvidivo. Ne možemo uvijek znati što će drugi odlučiti u svojoj slobodi i kako će se postaviti prema povjerenju koje mu darujemo. Kao što ni sami ne možemo uvijek znati što ćemo učiniti s tuđim povjerenjem jednom kad ga imamo u svojim rukama. Nekad smo dobri i zajedno gradimo i izgrađujemo povjerenje. Nekad smo loši i iskorištavamo tuđe povjerenje kao što i on iskorištava naše. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Glavna uloga u događaju povjerenja pripada ljudskoj osobi i njezinoj slobodi. I tu se ne može sve predvidjeti i znati, nego graditi i izgrađivati povjerenje uvijek u onoj blagoj napetosti da gradimo nešto što se lako može urušiti i izgubiti bez obzira na to koliko nam je vremena trebalo da povjerenje izgradimo. Povjerenje je ponekad nezahvalan događaj. Ako nam pomaže, možemo se utješiti mišlju da ni u snovima nismo mogli predvidjeti njegov krah i okončanje. Povjerenje je ponekad zaista nepredvidivo jer smo nepredvidivi kao protagonisti događaja povjerenja i treba kriviti nas…

U Sarajevu 23. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: michelangeloop

O životu

Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Pomisao koja s vremena na vrijeme navrati do nas kad se umorimo od svega pomalo. Života. Čekanja. Ljudi. Zahtjeva. Posla. Ranog ustajanja. Male plaće. Besparice. Nesigurnosti. Nekako mislimo da je moglo biti drugačije. Druga zemlja. Drugi roditelji. Druga rodbina. Druga škola. Drugi uvjeti. Drugi život. Dok se nadamo da će se nešto promijeniti ili da sami možemo nešto promijeniti, s nama i u nama živi pomisao na drukčiji život. Kad nam postane svejedno, onda i misao o nekom drugom životu umre i prestane nas opterećivati. Nije dobro ako nam prerano postane svejedno. Prerano odustanemo od promjene. Ništa bolje nije i cijeli život misliti da smo se trebali roditi drugdje i imati drugačiji život jer se nikako ne možemo naviknuti i prihvatiti život kojega stvarno imamo i možemo živjeti. I trebamo živjeti. Roditi se negdje drugdje. Utješna pomisao kad nam u životu ne ide. Ili se ne trudimo. Ili nam se ne da. Život drugog se uvijek čini bolji. Kvalitetniji. Ispunjeniji. Aktivniji. Roditi se negdje drugdje je korisna misao. Nekad i spasonosna. Dajemo si oduška u odnosu prema stvarima koje nas opterećuju. Koje ne možemo svladati. Prema kojima se ne znamo postaviti i ne znamo što s njima učiniti. Mišljenja smo da kad bismo bili rođeni negdje drugo, ništa ne bi bilo prisutno u našem životu od onoga što nas tjera da se mučimo sa životom. Biti rođen negdje drugo, kao netko drugi privlači nas kao sigurno putovanje u bolji i ugodniji život. Biti rođen negdje drugo kao da po nužnosti uključuje oslobađanje od svih obveza i tereta kojima nas život pritišće. Tamo negdje drugo se roditi bilo bi živjeti život. I samo to. Živjeti. Nema pritiska. Nema napora. Nema stresa. Nema brige. Nema mučnine. Nema neugode. Nema tereta. Događa se da se iznenada iz nekog razloga „obrecnemo“ u nekoj od obećanih zemalja, svjetova i gradova. Nakon početnog entuzijazma rezignirano primjećujemo da i ondje biti rođen ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ima života. Sigurniji je. Socijalno kvalitetniji. Nacionalno mirniji. Politički podnošljiv. Ekonomski privlačniji. Ali ima i onoga čega u našoj mašti o savršenom životu nema. Ima obveza. Posla. Loših plaća. Ranog ustajanja. Gužvi. Podmetanja na poslu. Problema s djecom u školi. Brige o računima. I njihov svijet o kojem smo maštali da se u njemu rodimo sličan je našem. Nakon nekog pa i dužeg vremena pomislimo da ni ovaj svijet nije onaj u kojem bismo se stvarno željeli roditi. Kakav je onda svijet u kojem bismo se željeli roditi da možemo? Uvijek je to parcijalan ili polovičan svijet, ovisno što nam nedostaje ili što nas opterećuje. Bolestan bi se rodio u svijetu gdje su svi zdravi, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Siromašan bi se rodio u svijetu gdje su svi bogati, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Nezaposlen bi se rodio u svijetu gdje su svi zaposleni, bez obzira na to koji su sve uvjeti tog svijeta. Svjetovi u kojima smo bogati, zaposleni i zdravi ipak ostaju svjetovi u kojima imamo obveze, probleme, poteškoće, terete, pritiske, stresove. Nešto bi bilo bolje, ali neće sve biti savršeno. Roditi se u nekom drugom svijetu koji je bolji od našeg u kojem živimo nije ništa bolji svijet ako neće biti apsolutno savršen.

Svijet bez ijednog nedostatka od kojih pate svi naši svjetovi, države i gradovi bez obzira na to koju ćemo granicu prijeći i kada je jedini svijet gdje bi se isplatilo istinski roditi. Ali taj svijet ne postoji. Nema ga. Nastavljamo maštati o njemu. Svijet sigurnosti. Svijet života. Svijet bez nasilja. Bez rata. Bez bolesti. Bez patnje. Bez umiranja. Bez smrti. Naš savršen svijet u kojem bismo se željeli roditi kad se umorimo od našeg nesavršenog i na trenutke lošeg i surovog svijeta. Umiremo misleći na svijet u kojem smo se željeli roditi. Živeći u ovom svijetu, ne pronalazimo savršeno mjesto gdje bismo se rodili niti savršene ljude čija smo djeca željeli biti. Sve što dobijemo biva povremeno lijepo, radosno i dobro, ali nesavršeno i prožeto teškoćama i padovima. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Ako mislimo samo na ovih nekoliko desetljeća koja imamo na raspolaganju, moglo je biti drugačije, ali ne tako drugačije da bude savršeno. Nema savršenog svijeta, države, grada, mjesta, obitelji. Nešto od našeg života je moglo biti bolje, čak je i trebalo biti bolje. Ali ne može i nikada neće biti savršeno. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Vrlo vjerojatno. Je li to mogao biti savršen život da smo se negdje drugo rodili? Malo vjerojatno. Gdje god da smo poželjeli biti rođeni, bili bismo rođeni u istom svijetu u kojem već živimo. Jedino taj svijet imamo. Savršen svijet, ako ga i ima, ne pripada nama, možda će nam pripadati kasnije kad napustimo nesavršen svijet. Tako i život. Mogao je biti drugačiji. Mogao je biti bolji. Smisleniji. Kvalitetniji. Takav je kakav je. Ali život nikada nije mogao biti savršen. I ako postoji savršen život, ne pripada nama. Možda će nam pripadati kasnije kad se odmorimo od nesavršenog života. Sve je moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili. Ipak ništa ne bi bilo savršeno kao što ništa nije savršeno u svijetu u kojem živimo i u životu kojega imamo. Opet maštati o onome jesmo li se mogli roditi negdje drugo nas privlači: ima li za nas savršenog svijeta i savršenog života? Možda ima. Ako ima, taj svijet i taj život ne nalaze se ovdje, jer živeći u svijetu kojega nastanjujemo, brzo otkrivamo da svaki njegov kutak ima nešto u sebi od one mučnine, neugode i tragičnosti življenja bilo da je to bolest, patnja, nesigurnost, smrt, rat, problemi s djecom, problemi s poslom, problemi s politikom, problemi s nacionalnostima, problemi s predrasudama, umor od ranog ustajanja, nervoze od kasnog lijeganja, bijes zbog stalnih gužvi i radova na cesti… Svijet u kojem se želimo roditi i život koji želimo živjeti ništa od navedenog nemaju jer su savršeni. Gdje god se rodimo, nećemo daleko odmaći od onoga što nas već sada u životu progoni i pritišće. Čekat će nas negdje drugo u drugom svijetu, državi, gradu gdje smo pobjegli od svijeta, života i od sebe. Nitko se ne može roditi negdje drugo. Čak i da može, ne bi time dobio ni savršen svijet ni savršen život…

U Sarajevu 22. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yulia Ryabokon

O slabosti

Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.

Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…

U Sarajevu 20. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

Exit mobile version