Oliver Jurišić – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: petrsalinger

O uljepšavanju i pomlađivanju

Pomlađivanje lica ne znači pomlađivanje vremena i vrijeme se ne može vratiti natrag. Umor od života ne može se nadoknaditi bojanjem kose u žive i svježe nijanse nekakvog zamišljenog životnog proljeća ili ljeta. Proživljeno ne može biti ne proživljeno. I godina života koja je prošla ne može biti kao da nije prošla. Ništa ne može promijeniti broj čovjekovih godina. Sve te sitne popravke, presađivanja, uljepšavanja ne vraćaju vrijeme natrag ili kako to piše Vladimir Jankélévich: Oronula starica nije kao čarolijom postala mlada; starica je postala uvenula djevojka, ruina od nimfe. Trebalo bi se dogoditi čudo da bi se ublažio teret uspomena i povratio životni polet pomlađenom starcu, da bi se izliječio umor i zasićenost… I to kakvo čudo! Popravlja se sve što je popravljivo u dotrajaloj mašini; ali „nepopravljivi zub“ godina, to jest gola vremenitost se ne dokida. Svi neuspjesi su popravljivi, sve su nesreće nadoknadive, svi gubici zamjenjivi, sve tuge utješive; samo je izgubljeno vrijeme, u cjelini, nezamjenjivo i nenadoknadivo. Jer živo biće samo jednom živi.

Nitko ne može pomladiti vrijeme i ne može ga uljepšati. Ono će uvijek ići prema nekom naprijed koje čovjeku ostavlja sve manje godina, dana, mjeseci i sati. Pomlađivanje je, piše Jankélévich, zgodna i kratkotrajna varka, simpatična iluzija o vječnoj mladosti koja se vraća zatezanjem lica, uklanjanjem podočnjaka, presađivanjem kose. Sve su to, kako to simpatično opisuje Jankélévich, samo sitni „mehaničarski“ radovi na mašini koja stabilno i trajno ide prema gašenju. Produženje života na bilo koji način ne produžuje vrijeme, piše Jankélévich, kao da bi onaj kojemu je presađeno srce ili bubreg živio vječno. Uljepšavanje je pokušaj zahvata u samo vrijeme. Zahvat u njegovo protjecanje ili prolaženje. Zahvat u vremenitost koju se želi zaustaviti.

Piše Jankélévich kako postoji neobično velika razlika između usporavanja vremena i zaustavljanja vremena. Pokušaji usporavanja starenja nisu identični zamisli i pokušaju da se starost potpuno zaustavi. Uljepšavanje je pokušaj zaustavljanja vremena, ali je ono više odugovlačenje vremena. Kao da svježe obojana kosa neće u nekom trenutku izblijediti i razotkriti sijedu glavu. Ili kao da neprirodno zategnuto lice neće razotkriti slabost i propadanje zglobova i nutarnjih organa. Čovjek može umisliti da može odlučiti da vrijeme ne postoji i da nikada nije postojalo. Može pokušati zanemariti posljedice vremena. Ipak, piše Jankélévich, čovjek nikada neće moći zanijekati samo vrijeme. I zanijekano ono će se javiti u čovjeku. U njegovom umoru. Zasićenosti životom i postojanjem. U njegovoj nemoći. Nijekanje vremena je zabluda jer čovjek umišlja da ako nešto niječe, onda to ne može ni postojati. Možda to i vrijedi za neke stvari, ali ne vrijedi za vrijeme i čovjekovo starenje i trošenje. Nikakvo pomlađivanje i uljepšavanje ne može zanijekati postojanje vremena i čovjekove vremenitosti.

Uljepšavanjem se proces vremena ne okreće u suprotnom smjeru natrag prema prošlosti i uzbudljivoj mladosti. Niti se pomlađivanjem zaustavlja proces starenja, onaj proces koji se sastoji od osjećaja da vrijeme ipak nekako prolazi i da zatezanje lica, očiju, usana i cijelog fizičkog tijela ne dokida taj osjećaj. Uljepšavanje i pomlađivanje neuspješni su procesi. Iluzije preobrazbe vremena. Nitko se ne vraća natrag. Uljepšan i pomlađen čovjek, muškarac ili žena grabi svom snagom naprijed. Uljepšavanje i pomlađivanje je pokušaj zaostajanja ili usporavanja kao da čovjek pokušava glumiti, pa domahuje vremenu i govori mu: Hodi ti malo naprijed, stići ću ja tebe. I čovjek zaista pomisli da je vrijeme otišlo naprijed bez njega. Zaboravilo ga je. Barem se tako čovjek osjeća nakon neke operacije ili zahvata pomlađivanja i uljepšavanja, misli kako je uspio prevariti vrijeme.

Piše Jankélévich da ne samo da čovjek ne može prevariti fizičko vrijeme jer će se ono vratiti po njega, nego još manje može prevariti vrijeme koje je u njemu. Vremešni ljepotan i vremešna ljepotica zategnuta lica nisu mladić i djevojka u cvijetu i snazi tek stasale mladosti, piše Jankélévich, jer vrijeme u njima govori im da su to nekada bili, ali više nisu i više nikada neće biti. Njihov život je neponovljiv događaj koji kao i život svih drugih ima samo jedan smjer, onaj prema vremenu i s vremenom koje troši i umara, koje ih čini vremenitim, vremešnim i prolaznim. Uljepšavanje i pomlađivanje su neuspjele stanke i odmori na putu na kojem nema zaustavljanja i nitko se ne može trajno zaustaviti osim nakratko da predahne. I svi popravci na dotrajaloj mašini koja se zove čovjekom, piše Jankélévich, kratkotrajni su predasi na putovanju prema posljednjem udisaju. Ne postoji način da se putovanje zaustavi da se ne bi došlo do zadnjeg daha poslije kojega svako uljepšavanje i pomlađivanje prestaje i gubi svaki smisao i svrhu.

U Sarajevu 19. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: puhhha

Biblija

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih. – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

Gomila i masa

Među mnogim pitanjima suvremenog društva kojima se bavi knjiga Douglasa Murraya The Madness of Crowds problematizira i nešto o čemu se rijetko razmišlja. Murray počinje s tvrdnjom da internet ništa ne zaboravlja i navodi pri tom nekoliko primjera različitih poznatih osoba od novinara, preko političara do glumaca, koji su u različitim razdobljima svoga života imali različite stavove o nekim važnim društvenim pitanjima. Svi njihovi stavovi ostali su zabilježeni na različitim internet forumima i socijalnim mrežama preko Twittera do Facebooka. Može li se čovjek promijeniti u svojim stavovima i mijenja li se u svojim stavovima? Murray piše o internetu kao prostoru u kojem je lako otvoriti rane i povrijediti, ali ne može se pronaći ili dobiti oproštenje u slučaju kajanja. Tako Murray među različitim primjerima navodi i odluku novina The New York Times da zaposli novinarku, koja je inače stručnjak za tehnologiju i tehnološke inovacije. Međutim, zbog nekoliko tweetova na Twitteru koje je novinarka objavila nekoliko godina prije, dolazi do snažne negativne reakcije korisnika Twittera protiv njezinog zapošljavanja. Novine odustaju, iako novinarka objašnjava u svojoj reakciji da su tweetovi stari nekoliko godina i da ona više niti dijeli niti podržava stavove koje je nekad iznosila. Murray pita postoji li mogućnost da se netko promijeni i bude drugačiji u svojim stavovima u eri kada sve ono što se piše ili eventualno misli ostaje trajno zabilježeno na nekom serveru i po potrebi se izvlači kao oružje za odstrel? Nerijetko svjedočimo kako se nekoj osobi, najčešće javnoj, ne dopušta mogućnost da iznese svoje stavove i mišljenja o nečemu što je pisala, mislila i govorila u prošlosti kao da je nemoguće da čovjek sazrije i promijeni se, proširi svoje znanja, spoznaje i iskustva. Zašto smo, kako to Murray opisuje, došli u situaciju ili stanje da jedan tweet, post i dislike neku osobu obilježi za cijeli život i time joj na sve moguće načine oteža svakodnevno življenje, posao, mogućnost napredovanja? Je li u pitanju nedostatak odgovornosti za javno napisanu riječ ili je pametnije potpuno se povući i ništa javno ne pisati i ne govoriti? Murray primjećuje kako se intelektualno sudište o nečijem djelovanju, pisanju i mišljenju s ozbiljnog i kritičkog osvrta na osobu premjestilo na internet, posebno socijalne mreže. Danas je moguće svakog ozbiljnog znanstvenika, filozofa, pisca, nobelovca ili nekoga tko je ozbiljno zadužio društvo diskreditirati tek jednim tweetom ili hashtagom, postom putem neke od socijalnih mreža i onda kada dotična osoba ne sudjeluje u raspravi i diskusiji. Murray u ovom diskreditiranju poseban problem vidi u nemogućnosti interneta i socijalnih mreža i njihovih korisnika (ili barem većine njih) da prepoznaju mogućnost promjene i mijenjanja čovjeka, njegovih ideja, stavova, misli kroz njegov život. Murray ovu nesposobnost povezuje s nekoliko drugih fenomena koje je internet, odnosno socijalna mreža stvorila. Jedan od fenomena je odnos prema ljudskoj povijesti gdje se neopravdano i neutemeljeno odbacuje sva prošlost, tradicija i kultura na temelju kriterija proizvedenih preko interneta i socijalnih mreža zbog čega je moguće, recimo, tražiti da se misao filozofa kao što je Aristotel izbaci iz studija filozofije jer je bio navodno ženomrzac i rasist. Nesposobnost da se povijest i prošlost promatraju kroz kriterije onoga vremena o kojem se govori i koje se proučava dovodi do pokušaja brisanja kako dijelova povijesti, tako i povijesnih osoba iz ljudske kulture. Drugi fenomen odnosi se na fiksirana mišljenja o pojedinim povijesnim razdobljima i osobama bez ikakve posebne nijanse i razlikovanja. Uzrok ovakvog stava nalazi se u odbijanju korisnika većine socijalnih mreža i interneta da prihvate osobu kao nekoga tko se s vremenom mijenja i ne misli isto kao prije, tako neki povijesni događaj ili osoba biva strogo pozitivna ili strogo negativna, kao što je u zadnjih nekoliko mjeseci pokazalo rušenje povijesnih spomenika u Americi i nekim europskim zemljama. Treći fenomen je miješanje virtualnog odnosno nepostojećeg i stvarnog, pri čemu se virtualnom daje prednost, dok se stvarno potpuno briše kao da ne postoji ili se nije dogodilo, tako se uništavanje spomenika kulture trebao smatrati činom brisanja stvarnosti i uspostavljanja nove, koja je stvorena putem Faceboka, Twittera i drugih socijalnih mreža u formi poziva na rušenje i brisanje povijesti. Iz svijeta socijalnih mreža nastalo je ono što se nedavno opisalo kulturom otkazivanja.

Na ovaj fenomen reagirali su različiti intelektualci, različitih političkih i drugih nerijetko suprotstavljenih uvjerenja, ističući da korisnici kroz pojedine socijalne mreže pozivanjem na javni linč javnih osoba nastoje potpuno izbrisati svaki intelektualni i kulturni doprinos nekog pojedinca ljudskoj zajednici. Za Murraya kultura otkazivanja nije nikakvo iznenađenje. Kako navodi Murray, dovoljno je da vas netko iz nekog razloga (ponekad iz čiste mržnje, ili iz dosade, ili iz zabave) označi na nekoj socijalnoj mreži i nazove, recimo, „rasistom“, „homofobom“ ili nečim sličnim na što je javnost osjetljiva i vaša javna, a nerijetko i znanstvena i akademska karijera bi mogla vrlo brzo biti okončana, makar u cijelom svom životu i radu ne dijelite i ne iznosite takve stavove jer to nije ni vaš privatni stav. Kod nas u Bosni i Hercegovini također nerijetko socijalne mreže u formi posta, tweeta, hashtaga određuju sve vaše ostale kvalifikacije, uključujući i one ljudske i karakterne. Dovoljno je da vas netko označi, recimo. „nacionalistom“ „uzp-eovcem“ „daidžom“, „ljevičarem“, „fašistom“, „desničarem“ „talibanom“, „četnikom“, „ustašom“, „turčinom“, „osmanlijom“ i da u vrlo kratkom vremenu postanete žrtve kulture otkazivanja i da sav vaš rad, ljudskost, obrazovanje, uspjeh, priznanja budu prekriženi kao da vas nema i nikada niste postojali. Sve se to događa, prema Murrayu, jer socijalne mreže i internet kao umjetni i mehanički čovjekovi proizvodi nisu sposobni registrirati promjene i mijenjanja čovjekovih ideja i stavova, za takvo nešto sposobno je tek drugo ljudsko biće. I socijalne mreže i internet dok stvaraju uvrede i povrede, ne mogu osigurati stvarno oproštenje za one koji se kaju zbog svojih prethodnih krivih i pogrešnih stavova i mišljenja. Ali ono o čemu Murray najčešće piše u svojoj knjizi jest to kako internet i socijalne mreže jednostavno brišu povijest, povijesne događaje i povijesne osobe u njihovom povijesnom kontekstu i načinu života. Zato je moguće Aristotela nazvati ženomrscem i rasistom, Homera rasistom i nasilnikom, zato je moguće tražiti ukidanje emitiranja serije Alo Alo na britanskoj televiziji i zabranu emitiranja Disneyevih crtanih filmova, zato je moguće bilo koga od nas bez nekog posebnog razloga označiti na Twitteru, Facebooku, Instagramu i staviti nam metu na čelo i tražiti naš javni linč i javno pogubljenje. Jer živimo, kako to naslov Murrayeve knjige i ističe, u vremenu ludila gomile, o čemu je još davno prije Murraya pisao puno dublje i ozbiljnije nobelovac Elias Canetti u vremenu ludila mase kada je sreća i spas pronaći drugog čovjeka koji ima razumijevanja za vaše greške i propuste jer kao i vi zna da se čovjek kao biće stalno mijenja i stalno je u promjeni. Gomila ili masa tako o vama ne misli.

U Sarajevu 26. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hkeita

O nadi

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O zaboravu i zaboravljanju

Biti čovjekom se ne može kroz zaboraviti. Zaboraviti tko sam značilo bi izgubiti neki dio sebe. Identitet koji nas čini onim kako doživljavamo sebe i interpretiramo svijet u kojem živimo. Dok je zaboravljanje proces koji se kreće od gubitka i ponovnog pronalaženja sebe i svijeta oko sebe, zaborav može postati trajno iskustvo. Ima zaborava koje nastojimo ostvariti. Borimo se protiv vlastitih sjećanja i uspomena u pokušaju da izbrišemo dio sebe. Većina zaborava se ne može ostvariti. Potiskujemo ono čega se ne želimo sjećati, ali ne uspijevamo. Svaki neuspješan pokušaj zaborava rezultira novim proživljavanjem iskustva kojega se ne možemo osloboditi. Nestali doživljaj vraća se kao živa i stvarna slika pred našim očima. Lako zaboravljamo dobro. Nevjerojatno je teško zaboraviti zlo. Pretrpljeno zlo je ono koje ne biva žrtvom zaborava. Ono se rastače i pretače u nama u bezbroj nijansi emotivnih stanja i naglih oživljavanja sjećanja do mjere fizičke boli koju povremeno trpimo i podnosimo. Izgleda da ne možemo izabrati zaborav. Kao da nam sloboda ne može pomoći u pokušaju da zaboravimo. Može li se čovjek suočiti s zaboravom kao što se suočava sa stvarnošću? Kako se suočiti s onim čega više nema ili je poput niti paučine ili svile i prvi dodir i dah ga prekida? Može li nam biti određeno što možemo i smijemo zaboraviti, a što ne smijemo? Nije li na kraju sve prepušteno nama? Nije li naša osobna odluka presudna? Zaborav je stanje. Stanje uma i duha. Stanje sjećanja i pamćenja. Postići zaborav znači dosegnuti stanje. Nema više nikakvog procesa koji bi se trebao događati. Ono što se u nama događa su pokušaji kojima se nosimo s nečim čvrstim u nama. Stabilnim i nepromjenjivim. Neobjašnjivost zaborava je u njegovom nezaboravljanju. Paradoks da iako ga zovemo zaboravom, on ne zaboravlja nego se sjeća onoga čega se želi sjetiti i pamti ono što odluči pamtiti. Zaborav je usmjeren protiv samog sebe. Željom kojom nastojimo zaboraviti razvijamo sve življa i jasnija sjećanja i pamćenja. Reći sebi želim zaboraviti biva identično onomu ne želim se sjećati, ali se svega sjećam. Zaborav se doima kao prokletstvo. Stavlja nas pred pitanje: može li čovjek istinski zaboraviti? Ako se nešto ili netko neko vrijeme izbriše iz našeg sjećanja, je li to zaborav? Ako više ne pamtimo detalje daleke prošlosti, je li to zaborav? Možda nikad ništa ne zaboravljamo. Nijedan, pa ni najmanji detalj onoga u nama što je utkano u našu svijest i samosvijest. Skriveno je ispod površine i potisnuto da ne smeta. Da ne plaši. Prekriveno plaštevima šutnje i tišine. Dok zaboravljanje možemo razumjeti jer ga svakodnevno proživljavamo i umijemo objasniti kao kratku vremensku prazninu između dva događaja, koje bez velikih poteškoća uspijevamo povezati, zaborav pripada drugoj sferi našeg postojanja. Prije će biti da nikad ništa ne zaboravljamo. Ako ne možemo dozvati u sjećanje događaj, lice, zvuk, tijelo, oblik, ne znamo je li se zaborav stvarno dogodio. Naša pretpostavka se ne može dokazati oslanjanjem na pamćenje, sjećanje i uspomenu. Niti njihovim gubitkom. Istinski zaboraviti je potpuno i dokraja izbrisati dio sebe bez mogućnosti ponovnog vraćanja onoga što je nestalo. Ništa na kraju ne nestaje. Dobro koje brzo zaboravljamo. Zlo koje dugovječno pamtimo. Negdje i dalje sve živi i postoji u nama. Nije riječ o mjestu, kao da bi u nama postojao fizički prostor prikupljanja, slaganja i brisanja iako se čini da je to naša iskonska ljudska struktura. Više je riječ o nečemu što je u nas čvršće i dublje utkano poput samog postojanja. Nije onda neobično ustvrditi kako je sam čovjek zaborav. Ja sam zaborav. Nesmiljena i bespoštedna borba sa sobom, nastojanje da se ako je moguće izgubi, izbriše ili odreže samog sebe od ostatka svog bića. To je zaboravljanje. Sposobnost da od vremena do vremena nešto ili nekoga izgubimo i zagubimo. Mogućnost da se povremeno odvojimo od sebe između događaja. Zaboravljanje je proces povremenog pisanja i brisanja svijesti i samosvijesti. Zaborav kao vječno brisanje, trajno uklanjanje i nestajanje nešto je nemoguće i neizvedivo. Zaboravljanje je ono što nam se događa i ono što činimo, dok stvarni zaborav ostaje isključivo u prostoru sanjanja kako možemo vječno i zauvijek nešto ili nekoga izbrisati, kako zajedno s nama sve može zauvijek nestati. Ništa i nitko ne nestaje jer se ništa ne može zaboraviti. Imamo zaboravljanje kao nezaslužen dar, kao utješna spoznaja da još uvijek ne moramo živjeti i susresti se sa svim onim što nam se dogodilo i ima dogoditi. Bez zaboravljanja bilo bi nemoguće živjeti. Zaborav ostaje nedosanjani san. Nitko ne zna zašto je to tako s nama. Zašto nismo drugačiji. I zaborav ostaje misterij. Tajna. Udaljen od procesa zaboravljanja. Neobjašnjivo koje još nitko nije istinski i stvarno odgonetnuo. Zaborav nema objašnjenja. Labirint u kojem se ne snalazimo, čak i onda kada se nalazi u nama ništa manje nije težak i opasan za hodati. Nitko ne zna što će u sebi u konačnici pronaći, misleći da je otišlo u zaborav.

U Sarajevu 12. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

Režimski (dobrovoljni) zaborav

U romanu rumunjskog pisca Normana Manee Crna koverta jedan ženski lik pripovijeda o zaboravu. Kroz humor i smijeh (scena se odigrava u psihijatrijskoj bolnici) bolničarka opisuje ljude i njihove odnose. S određenim podsmijehom i zluradošću pripovijeda bolničarka kako ljudi boluju od zaborava. Neki su prisiljeni zaboraviti iz straha od odmazde vlasti, neki dobrovoljno zaboravljaju zbog privilegija koje su im dane zahvaljujući suradnji s vlašću. Bolničarka opisuje dva moguća oblika zaborava. Zaborav u kojem je čovjek prisiljen zaboraviti (ako je moguće biti prisiljen na zaborav) i dobrovoljni zaborav na temelju nečega što je dovoljno korisno i potrebno da zauzme mjesto onoga što čovjek ne smije zaboraviti. Zaborav može biti nametnut. Nametnuti zaborav je prihvaćanje življenja sa sviješću da još uvijek postoji zlo koje je odgovorno za određeni zločin. Još uvijek nema oproštenja kojega zločinac treba tražiti od žrtve ili preživjelog. Nametnuti zaborav nastavak je zlostavljanja i ubijanja nevinog i nevinih, progon preživjelog kojemu se zabranjuje misliti i promišljati zločin. Preživjeli ne može zahtijevati ni istinu ni pravednost kao moguće uvjete oproštenja zločincu. Takav zaborav nasilan i nametnut od samog početka jest diktatura zaborava ili režimski zaborav. Nemoguće je da pojedinac prisili pojedinca na zaborav, ali je moguće i izvjesno da organizirana i dobro utvrđena politička, kulturna i medijska struktura prisili pojedinca ili cijelu zajednicu na zaborav. Prijetnjama, zlostavljanjem, strahom, progonima, političkim pritiscima, javnim blaćenjima i napadima. U okolnostima prisilnog i nametnutog zaborava onaj koji prisiljava još uvijek ili nije razvio svijest i samosvijest o svojoj odgovornosti ili je duboko svjestan vlastite krivice, ali je planski i ciljano odbacuje i niječe. Najčešće se događa ovo drugo. Režimski zaborav je pokušaj gušenja kolektivne savjesti zajednice ili grupe koja je odgovorna za zlo i zločin. Režimski zaboravi nisu naivni. Oni vrlo dobro i umješno otkrivaju glavnu opasnost: ne dopustiti da se unutar same zajednice stvori jedna kritična masa onih koji će od političke strukture tražiti u ime cijele zajednice da prizna krivnju i prihvati odgovornost. Režimski zaborav ne pravi razliku između onih nad kojima je zločin izvršen i onih koji su zločin izvršili. Usmjeren je isključivo na nametanje zaborava bez obzira na to traže li preživjeli istinu i pravdu, ili kod zločinca progovara savjest i on odlučuje priznati da je kriv. Temeljna obveza režimskog zaborava je prisiliti čovjeka da ne slijedi glas svoje savjesti bilo da ga savjest obvezuje da traži istinu i pravdu za preživjele, bilo da ga savjest krivi i optužuje za zločine koje je počinio. Režimski zaborav je pokušaj kontrole i nadzora nad čovjekovom savješću i unutarnjim životom. U tom nastojanju da se pod nadzor stvari slobodna savjest pojedinca režimski zaborav se koristi drugačijom verzijom ili modelom svog istog oružja koje redovito koristi. To je dobrovoljni zaborav utemeljen na kupovini šutnje, odnosno nečije savjesti. Uvjeti za dobrovoljni zaborav nastaju u samom režimskom zaboravu kao metodi prisile i nasilja. Prijetnje, progoni, nasilje, zlostavljanja, oduzimanja ljudskih prava, javni napadi i sramoćenja su sredstva koje režimski zaborav svjesno koristi kako bi pokušao pojedinačnu savjest privoljeti da dobrovoljno zaboravi zločin. Pojedinac se dobrovoljno prisiljava da zaboravi jer se metode režimskog zaborava ne primjenjuju više na njega. Njega se više neće progoniti, maltretirati, javno napadati, njegovoj obitelji i djeci neće se prijetiti. Od njega se ne traži ništa osim da svjesno, slobodno i dobrovoljno pristane na zaborav. Međutim, svakom je jasno da je dobrovoljni zaborav i pristanak na njega uvjetovan režimskim zaboravom iza kojega mogu stajati sve dostupne političke, javne, medijske i kulturne strukture jedne određene grupe ili zajednice koja ima u cilju sve one koji slušaju glas savjesti ušutkati kako ne bi zahtijevali istinu i pravdu ni za sebe kao preživjeli, niti za žrtve koje su ubijene, nestale i mrtve.

Dobrovoljni zaborav, radikalno slobodan moguć je tek u onoj okolnosti kada zločinac priznaje krivnju, pristaje na istinu i pravdu i traži oproštenje za počinjeni zločin. I takvi zaboravi znaju se dogoditi na razini osobnih odnosa između zločinca i njegove žrtve. Međutim, širi i dublji zajedničarski i kolektivni dobrovoljni zaborav tako radikalno slobodan nikada nije moguć unutar sadržaja i opsega režimskog zaborava. Režimski zaborav zahtjev za odustajanjem od istine i pravde utemeljuje i uvjetuje zlom koje nastavlja činiti i u miru samo na drugi način i drugačijim sredstvima. I zato je nemoguće bilo kakvo pročišćenje režimskog zaborava. On ustraje u zlu drugim oblicima, načinima i formama. Režimski zaboravi mogu se eventualno barem oslabiti samo kolektivnim ili većinskim katarzama i priznanjima krivnje, odnosno odustajanjem režimskog zaborava od pokušaja i nastojanja da strogo nadzire, kontrolira i zapovijeda savjesti pojedinca. Bilo bi pogubno ne uvidjeti mudrost režimskih zaborava i njihovo izvrsno razumijevanje čovjekove nutrine, psihologije i savjesti. Makar su i ta mudrost i to razumijevanje kako perfidni tako u sebi do kraja zli i izvitopereni. Kako se da „iščitati“ iz Maneova romana, najvažnije je staviti pod kontrolu čovjekovu nutrinu, njegovu savjest, osjećaj za osobnu slobodu, osjećaj za postojanje drugog i drugačijeg. Prije izvanjskih kontrola i nadzora (od nasilja do uskraćivanja fizičke slobode, slobode kretanja, oduzimanja hrane) režimski zaborav mora pokušati uvjeriti pojedinca da on slobodno pristane na zaborav. I tu se uključuje čitava jedna ideološka struktura opisivanja i objašnjavanja kako je „drugi“ morao biti ubijen, likvidiran, istrijebljen jer je bio neprijatelj i krivac i zločinac. Ako ne uspije ova ideološka i režimska kulturna i povijesna revolucija protiv vlastite prošlosti i pamćenja, tek onda se pribjegava otvorenoj i nasilničkoj diktaturi nad pojedincima i njihovim savjestima. U tom procesu brisanja odgovornosti režimski zaborav zna da se ne smije dozvoliti stvaranje i nastanak jedne kritične i ozbiljne grupe pojedinaca koja bi mogla prokazati režimski zaborav i kao zločinački i kao nastavak zločina. I u tom pokušaju nadzora i kontrole režimski zaborav ne preže ni pred čim što može poslužiti kao oružje ili sredstvo za napad na pojedinca. I dobrovoljnost zaborava kojega nudi režim pojedincima nije uopće dobrovoljan ni slobodan. On je iznuđen perfidnim metodama i pojedinac je prisiljen zaboraviti iako mu se može učiniti da je to učinio slobodno kao što ženski lik u romanu pripovijeda o onima koji su zaboravili jer su nakon mučenja i progona dobili slobodu. Ali nisu, oni su ostali unutar režimskog zaborava i nemaju slobode, nego su prestanak mučenja i progona vidjeli kao slobodu. Ali to nije istinska i prava sloboda. Istinska i prava sloboda bi bila kada bi se režimski zaborav pokajao, priznao i preuzeo krivnju za zločin i zatražio oproštenje od preživjelih i od mrtvih. Sve dok se takvo nešto ne dogodi, režimski i dobrovoljni zaborav pod kontrolom režima su jedna te ista stvar između kojih nema nikakve razlike bez obzira na to o kojem je političkom uređenju i sustavu riječ. Režimski i s njim duboko povezan dobrovoljni zaborav zla i zločina mogu pripadati bilo kojoj politici i političkoj zajednici jer politika je tu puko sredstvo i oružje da se na sve moguće načine zabrani otkrivanje i razotkrivanje odgovornosti i krivnje za zlo. U tom pogledu jednako režimski mogu biti i jesu politički sustavi koji na prvu gledano stoje na različitim stranama onoga što generički opisujemo kao ljudska prava, slobode, prava pojedinca. Režimski zaborav tako može pripadati jednako i socijalizmu i demokraciji. Nevažno je. I svejedno. Najvažnije je prisiliti pojedinca da zaboravi bilo na silu, bilo (ne)dobrovoljno.

U Sarajevu 4. 6. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalankysi

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O nemogućnostima

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.