vojnik – Poptheo Web Portal

Ikona

Stajali su nad mrtvim tijelom neke žene. Granata je pala nekoliko metara od nje. Nedostajao joj je dio lica, desna noga ispod koljena visjela je na nekoliko preostalih komada kože. Stevo nije izdržao. Okrene se i povrati. Dejan ga stane udarati po leđima.

– Bit će dobro, uvijek je ružno prvi put dok se ne navikneš.

– Zna li se ‘ko je žena?

– Ne vjerujem, neka muslimanka vjerojatno.

Džip stane pored njih.

– Šta je bilo?

– Stevo se još nije navikao na mrtve.

Dejan se smijao od uha do uha. Džip nastavi dalje. Stevo se uspravi. Lice mu je požutjelo.

– Šta ako ima pravde?

– Kakve pravde?

– Pa za ovo što radimo znaš, što ubijamo žene i djecu?

– Nema pravde Stevo ne brini, i ako je ima, tko zna gdje je i kako izgleda?

– A hrišćanstvo, a Hristos?

– Šta s njima?

– Zar nisi učio na vjeronauku o Hristosu i pravdi?

– Ne sjećam se, možda i jesam. Kakve to veze ima s nama?

– Pa kad umremo, hoće li nam se suditi?

– Za šta?

Stevo pogledom pokaže prema mrtvoj ženi.

– A ‘ko će nam suditi?

– Hristost i svetitelji.

– Ti si baš pravi vjerski fanatik, kakav Hristos, znaš li ti da je Hristos Srbin i da je uvijek na našoj strani, na strani naše otadžbine.

Stevo ponovo povrati.

– Jesi li ti slušao paroha neki dan kad nas je došao blagosloviti?

– Nisam bio, došao sam kasnije.

– E pa paroh je fino sve natenane govorio o hrišćanstvu, o oproštenju, o kajanju, ali tek nakon što pobijemo muslimane i prestane rat.

– A dotad?

– A dotad, moj Stevo, borimo se za otadžbinu i srpstvo pa, kao što reče paroh, ako moramo i nekoga ubiti, neka, nekršteni ionako neće u raj kod našeg Gospoda, oni imaju svoj raj.

Stevo je zurio u tijelo žene.

– Ne znam, paroh pretjeruje, šta on zna tko će gdje kad umre i gdje ‘ko ide kad umre, ‘ko da je on bio kod Gospoda i vratio se da nam kaže šta je Gospod odredio.

Dejan ga pogleda iskosa.

– Stevo, šta je tebi čovječe, pa rat je, ljudi ginu, ubijaju se, šta te sad spopalo kajanje i hrišćanstvo, jesi li ti normalan? Pa nismo ti i ja ubili ovu ženu, pala je granata i ubila je, nismo je ni ispalili mi, nego je topnička jedinica pucala po njima.

Stevo je šutio. Uspravi se i krene nizbrdo stazom prema sljedećoj kući. Dejan ostane pored tijela.

– Odakle parohu pravo da on nama tumači šta Gospod hoće ili neće, šta je Gospod odredio ili nije, ‘ko da on zna Gospoda licem u lice.

Mislio je Stevo i spuštao se sve bliže kući. Zastane pred kućom. Nekoliko granata palo je oko kuće. Prozori su popucali, tragovi od gelera su se vidjeli po zidovima. Uđe u dvorište. Na pragu kuće nečije noge su virile prema vani. Stevo ponovno osjeti nagon za povraćanjem. Nekako se svlada. Popne se stepenicama. Tijelo starijeg čovjeka ležalo napola vani, napola unutra. Ispod njega bila je velika lokva krvi. Izgleda da ga je geler pogodio u predjelu grudnog koša. Stevo se nije usuđivao pomjeriti tijelo. Čekao je Dejana. Pogled mu privuče starčeva napola otvorena ruka izbrazdana i prošarana venama s mrljama skorene krvi. U ruci je držao nešto maleno kao kocka. Sagne se. Malena ikona Bogorodice poprskana kapima krvi. Stevo je uzme. Bila je to ikona Bogorodice iz manastira kojega je jednom davno kao dječak posjetio. Sjećao se koliko ga je bilo strah polumraka, mirisa tamjana i bradatih monaha odjevenih u crno. Čudio se otkud muslimanu Bogorodičina ikona. Sagne se i prekopa džepove. Napipa komad tvrdog papira. Stara lična karta. Otvori je. Lice mu se učinilo poznatim. I ime mu je zvučalo poznato. Češao se po glavi i razmišljao gdje je čuo to ime i vidio to lice. Onda se sjeti. Problijedi u licu i ponovno povrati, ovaj put žestoko hvatajući zrak. Zatetura i iziđe vani na stepenište. Sjećao se kad je kao dječak jednom u parohijskoj crkvi prevrnuo svijećnjak, a paroh umjesto da ga izgrdi i istuče, utješio ga je i pomilovao po licu i rekao mu da se ništa ne brine. Zbog toga je jedno vrijeme ozbiljno razmišljao da se zamonaši. Bio je to pobožan paroh, fin i prema svima i sa svakim dobar. Čuo je da je otišao u penziju zbog bolesti i da se vratio u rodno mjesto. Stegne Bogorodičinu ikonu i stavi je u džep. Ličnu podere i baci. Vidio je Dejana kako se spušta. Stevo dodirne obraz i pogleda mrtvo tijelo. Jedna suza zastala mu je na pola obraza. U nedoumici nije znala treba li nastaviti ili se vratiti odakle je došla. A ni Stevo nije znao. Topnička jedinica, pomislio je. Nismo mi krivi. Nije mu bilo lakše. Obraz ga je pekao kao živa vatra.

U Sarajevu 20. 3. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kalyanby

Gospa

Vojnik je nepomično sjedio. Pogleda uprtog u jednu točku podsjećao je na kip koji je netremice gledao nešto užasno. Ivica iziđe iz džipa.

– Šta je njemu?

Trojica vojnika se zgledaše. Jedan od njih pomalo zbunjen nesigurno se češao po glavi kao da ne zna kuda bi sklonio ruke.

– Bojniče, izgleda da nikada nije vidio mrtvaca. Nije nikada pucao. Kad su pokušali proboj uzvratili smo paljbu. Pogodio je jednog direktno u glavu.

Ivica čučne pored vojnika.

– Šta je bilo?

Uzme ga za ramena i prodrma.

– Koliko ti je godina? Koliko mu je godina?

– Mislim da mu je šesnest ili sedamnest.

I dalje je gledao u jednu točku i micao usnama.

– Šta kaže?

– Ne znamo. Ne razumijemo. Ruke su mu strahovito drhtale. Na nekim mjestima vidjeli su se tragovi skorene krvi.

– To je krv od jednog našega što je s njim došao u jedinicu. Metak ga je pogodio u prsa probio plućno krilo i otkinuo dio ključne kosti.

– Znači nikad nije zaklao kokoš ili pijetla, nikad nije pucao, nikad nije vidio krv?

– Izgleda.

Ivica se spusti na tlo pored njega i sjedne. Obgrli ga rukom oko ramena.

– Slušaj vojniče. Kada sam prije rata bio u vojsci, upoznao sam jednog prijatelja. Zajedno smo služili vojsku. On me naučio misliti o ljudima kao o glinenim golubovima. Pucaš i ideš dalje. Vidiš, glineni golubovi ne krvare. Ne rasipa im se mozak po tvom licu kada ih pogodiš metkom. Ako želiš preživjeti i izvući glavu iz ovog pakla i ostati mrvicu normalan, moraš sve drugačije misliti. Sve izvrnuti naopako.

Uzme pušku, skine okvir i izbaci metak iz cijevi. Okrene je vojniku u lice i povuče obarač. Vojnik se strese pri zvuku praznog pucnja.

– Ne brini. Prazna je. Nego me slušaj dobro. Tko ti je god s druge strane puščane cijevi, dobro zapamti da to nije ni čovjek, ni ljudsko biće, nije ni životinja. To je glineni golub. Ne smiješ čekati. Nema otezanja.

Ivica ponovno brzo repetira pušku i pritisne.

– Je li ti jasno? I ne, nisu to živi ljudi s druge strane, nema veže što jauču, preklinju, mole. Nisu to ljudi. To su mrtvi koji nekim čudnim slučajem izgledaju kao da su živi. Jer oni su već mrtvi. Oni su glineni golubovi. Netko ih je ispalio uvis, neka kozmička mašina ili neka sudbina ih je ispalila i ti ih moraš ubiti, inače će oni tebe.

Kao da je vojnik malo došao k sebi poslije Ivičine tirade.

– Ajde, pušku u ruke i zapamti, glineni golubovi!

– Golubovi, golubovi.

Mrmljao je vojnik i teturao prema rovovima. Puška je bila prevelika za njega, kao očevo odijelo tek stasalom dječaku koji ga je na silu obukao kako bi stvorio iluziju da je odrastao muškarac. Kao da je krišom nosio pušku jer ga je bilo stid što je prevelika za njega.

–Ti! – Ivica pokaže jednom vojniku da priđe.

– Slušam bojniče.

– Šta mu je ono oko ruke?

– Lančić od pokojnog ćaće, zlatni. Unutra je Gospina slika.

– Šta mu se dogodilo ćaći?

– Ubili ga naši slučajno. Nezgoda, bio mrak, valjda su naši zapucali na patrolu, a nisu znali da se ovi vraćaju i od svih jedino njegov ćaća pogine.

– Zna li mali za to?

– Ne zna. Rekli su mu da su ga ubili muslimani iz zasjede, da su ga prvo zarobili pa ga mučili i na kraju zaklali, a lančić bacili u onaj potok pored ceste. Zato nosi lančić oko ruke, da se kaže osveti muslimanima što su mu ubili oca.

– Bojniče, možda bi momku trebalo reć’ šta se dogodilo?

– U vezi čega?

– U vezi oca mu.

– Drži jezik za zubima i ne govori ništa! Neka mali mrzi muslimane, trebat će nam. Imate li išta uza se da mu dadnete?

Vojnik je šutio. Pravio se da ne razumije.

– Ajde ne pravi budalu ni od sebe ni od mene!

– Imamo.

– Dajte malom malo, pogotovo ako budete išli u akciju ili dođe do napada.

Vojnik kimne glavom. Jedan od vojnika mu priđe. Ruka na kojoj je bio lančić i dalje je drhtala.

– De, popij malo vode. Ne brini, doćeš’ sebi samo da se rat malo zaholca i krene.

Uzme pruženu bocu. Pio je velikim i halapljivim gutljajima. Nije primijetio čestice bijelog praha u vodi. Sunce je izišlo. Zlato lančića se prelamalo u vodi dok je svako malo bocu prinosio ustima. Ruka mu je drhtala. Gospa se nemirno klatila i zveckala od lanac. Na poleđini je bilo ugravirano: uspomena na krizmu. I datum.

U Sarajevu 5. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: beingbonny

Džibril

– Šta je sad?

Franjo je gledao kako vojnici unose tijelo starca u kuću. Trenutak iza toga iz kuće se počelo dimiti. Vojnici nahrupe vani pomalo kašljući lica pokrivenih rukom. Jedan vojnik priđe Franji.

– Nemamo alat.

– Kakav alat?

– Za kopanje.

– Šta će vam?

– Da je zakopamo.

Vojnik pokaže na parkirani kombi.

– Izvucite je i bacite u kuću zajedno sa starim.

Nekoliko vojnika priđe kombiju. Uhvate svaki za pojedan kraj pokrivača. Jedan vojnik se spotakne o stepenicu. Tijelo sklizne na betonsku ploču. Žena. Starica. Između dojki velika rupa. Vjerojatno od uboda nožem. Krv se razmazala po košulji i prsluku. Rana je bila svježa. Franjo priđe vojniku i šutne ga nogom.

– U šta gledaš sunce ti žarko, majku vam vašu sve vas treba pobit! – Nogom gurne tijelo nazad na pokrivač. – Ajd’ sad, ponovo, diži tako! – Unesu tijelo u kuću. – Ti donesi benzin iz kombija.

Vojnik ode. Franjo polije tijelo benzinom. Ostatak prolije po polomljenom namještaju, papirima, knjigama, suđu, slomljenom stolu i nekolicini polomljenih stolica.

– Svi van!

Izađe. Zapali šibicu. Vatra suknu. Kroz nekoliko minuta cijela kuća bila je u plamenu.

– Zapovjedniče?

– Šta je?

– Kažu da nismo smili spalit tijelo?

Franjo se okrene.

– Ko’ kaže?

– Jedan vojnik nam je jučer pričo’ da kad netko zapali tijelo, duša tog čovjeka će ga čekati kad umre zajedno s anđelom Gabrielom da mu ta osoba sudi.

Franjo je šutio.

– ‘Ko su bili ovo dvoje?

– Ona je bila naša, on musliman.

– Naša, a udana za muslimana? Di si čuo to o Gabrielu?

– Jučer na položaju jedan vojnik rodom iz Dalmacije nam pričo’, njemu je to pričala njegova pokojna baba.

Franjo otpije dug gutljaj rakije.

– Ne vjerujem ni u kakvog Gabriela.

Okrene se i ode prema kombiju. Vojnici su stajali pred kućom. Plamen je gutao krov i krovne grede. Čulo se pucketanje drveta, smrad instalacija i plastike se širio vani. Dim je postao taman. Franjo se svali na suvozačevo sjedište. Gledao je plamen.

– Pali idemo!

Vojnik poslušno okrene ključ. Motor starog kombija malo zakašlja, a onda zabrunda izbacujući gust dim kroz auspuh.

– Jesu li ovi sinoć znali da u selu ima i naših?

– Ne znam, naredba je bila da se sve pobije koga se god zatekne. Tako su i uradili.

– Koliko su pobili ljudi?

– Oko stotinjak, uglavnom civili, mahom stariji ljudi, bilo je i pet vojnika.

– Je li itko iz glavne komande dolazio, znaju li?

– Znaju, ali ne znaju detalje.

– Reci vezisti neka im javi u komandu da smo naišli na jak otpor i da smo morali žestoko napasti i cijelo selo spaliti.

Franjo se zavali u sjedište i pripali cigaretu. Šahovnica na njegovom ramenu malo se razvukla od znoja.

– Vozi, šta čekaš?

– Čekam ostale i oni idu s nama.

– Šta gledate tu k’o mulci, ulazite u kombi!

Vojnici poslušno jedan po jedan uđu. Kombi se polako pođe spuštati niz cestu. Nekoliko dana kasnije jaka kiša, koja je neprestano padala cijeli dan i noć, ugasila je većinu zapaljenih kuća. Iz nekih od njih se još uvijek pomalo dimilo. Grupica vojnika obilazila je spaljene i razrušene kuće.

– Ima li preživjelih?

– Nema, svi su pobijeni.

Jedan vojnik uđe u jednu od spaljenih kuća. Tu i tamo vatra je zaobišla neki predmet, uglavnom metalno posuđe. Na hodniku je primijetio nekakve ostatke. Vjerojatno tijela, možda dvoje. Nastavio je dalje hodati. Popne se na gornji sprat. Sivo nebo se spuštalo kroz spaljene grede i uništen krov. U jednoj od soba na podu je našao neki predmet. Malo ga je vrtio u rukama. Napravljen od tvrdog porculana, nekako je preživio neoštećen. Sklopljene ruke s krilima na leđima. Kao mali čuo je priče o melecima. Kod njih je bilo zabranjeno crtati ili praviti meleke. Bio je to bogato ukrašen porculanski kipić. Kad bi mogao zamisliti meleke kako izgledaju, pomislio je da bi kipić mogao predstavljati Džibrila, tako je bio lijep. Vrati ga na mjesto i brzo iziđe van iz kuće. Kipić je stajao na ostatku spaljene komode. Njegove sklopljene ruke pokazivale su prema dvjema velikim mrljama na podu. Pougljeni komad pokrivača lelujao je na vjetru.

U Sarajevu 19. 12. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rolffimages

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: petrsalinger

Biblija

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih. – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.