Više od jednog smisla

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

O laskanju

Laskanje ovisi o našem međusobnom odnosu. Na jednoj strani smo mi i naše dobro poznavanje samih sebe. S druge strane je netko drugi i ono što krije. Tako se laskanje pretvara u odnos između poznavanja i skrivanja. Između spoznaje i tajne. Između nepoznatog motiva i dostupne stvarnosti. Volimo čuti pohvalu o sebi i ona je posebno ugodna kada je utemeljena na onom kakvi jesmo ili na nečemu što smo učinili ili zbog nečega oko čega smo se svojski potrudili. Laskanje je pretjerivanje u pohvalama. Nezaslužena pohvala za koju osjećamo da se ne može odnositi na nas i da nam ne može pripadati jer ono što nam se govori u laskanju, kudikamo nadilazi naše sposobnosti i karakter. Nerijetko se priklanjamo nečijem laskanju koje nam se upućuje jer ili nismo dovoljno sigurni u sebe ili ne znamo sebe vrednovati. Laskanje precjenjuje našu vrijednost i našu važnost ponekad i do razine kada nam biva neugodno zbog onoga što nam se govori o nama samima. Pohvale i zahvale mogu biti i neugodne iako redovito u njima uživamo i volimo ih čuti. Laskanje je iskustvo spoznaje o određenoj vrsti laži koja govori o nama. Nesuglasje između onoga kako nas netko vidi i što nam govori u odnosu na ono kakvi smo. Laskanje je i pretjerivanje. Forma verbalne megalomanije koja se povremeno izražava kao panegirik koji nas predstavlja lažnima. Preuveličavaju se naše vrline i prednosti dok se umanjuju naše mane i nedostatci. Kad laskanje izgubi osjećaj za stvarnost naše osobe, u nama se rađa iskustvo neugode. Trenutak spoznaje kako onaj o kome se govori ne može biti ja. Kao da je riječ o nekom drugom iako se govori o nama. Laskanje je pretjerivanje. Beskonačno umnažanje. Uzbudljivo ponavljanje i izmišljanje uvijek nečega novog i drugačijeg o nama. Samo u trenutku neugode kada jasno uviđamo da nas laskanje obmanjuje i prijeti da se pretvori u laganje o nama, moguće je reći dosta je. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo i sami početi vjerovati da smo ona osoba koju je laskavac izmislio kako bi nam se dodvorio i približio. Laskanje ne voli stvarnost osobe. Nerijetko se u dogledno vrijeme s njom i sukobljava. Stvarnost onoga kakav sam redovito ograničava mogućnosti laskanja i verbalne domete laskavca. On bi se morao ograničiti na stvarnost u svojim riječima kojima nam laska, a laskanje karakterizira beskrajna mogućnost zloupotrebe riječi. Ako smo stvarno relativno dobri, laskanju ništa ne ograničava mogućnosti da nas proglasi svecima. Ako su nam sposobnosti prosječne, laskanje se lako pomoću igre riječima pretvori u pohvalu našoj genijalnosti i nenadmašnoj kreativnosti. Za nas je loše kada istinski povjerujemo da smo ista osoba i u stvarnosti i u ustima laskavca. Loše je jer laskavac ne cilja na stvarnost osobe i njezinu transparentnost. Laskavac je zaposlen svojim tajnim i skrivenim motivom. Ako ne uspije s nama, pronaći će nekog drugog. Ako se naviknemo živjeti od njegovih pohvala i klanjanja, uskoro ćemo zaboraviti kakvi smo. Naviknut ćemo se da smo ono što nam on o nama govori. Laskavcu ne možemo proturječiti. Nerijetko i ne želimo. Puštamo ga da svojim jezikom oko nas izgradi ugodnu strukturu stvarnosti koja ne postoji. Ako i postoji, djelomično je nestvarna. Kada nas laskavac napusti, ta se struktura uruši i ostajemo sami sa sobom.

Laskavac zna da nas može učiniti ovisnima o sebi ako smo suviše naivni i poletni uhvatiti se za svaku riječ koju nam ponudi. Ne možemo mu proturječiti ne samo jer prestanemo misliti o stvarnosti nego i zato što puštamo i sudjelujemo u izgradnji i življenju u laži o njemu i o nama. Iako svjesni laskavčeva laganja i prijetvornosti, iako svjesni da nismo onakvi kakvima nas laskavac opisuje i doživljava, pristajemo biti dio svijeta obmane i svijeta laži. Moguće da nam se to događa jer nam je život izvan laskanja i laskavčeva privlačnog i slatkog jezika prestao biti onaj stvarni život kojega smo živjeli. Ne želimo se vratiti u stvarnost. Zašto bismo bili relativno dobri, prosječni kada smo prema laskavčevu za nas ugodnom i poželjnom tumačenju sveci, genijalci i vrhunski kreativci. Dok istinska pohvala nepatvorena i otvorena, utemeljena na našim stvarnim rezultatima i naporima i ne ide dalje od onoga na što se odnosi, laskanje prelazi sve moguće granice našeg truda i našeg napora. Istinska pohvala je uvijek kratka i jezgrovita. Ne uključuje veliki broj riječi i rečenica, ali ona dolazi točno onda kad treba. Na kraju kad je sve završeno i kada je svima jasno da smo najzaslužniji za nešto. Laskanje uvijek „trči pred rudo“ prije nego nas uopće poznaje i zna kakvi smo i koje su naše sposobnosti. Laskanje pohvaljuje za neučinjeno, ističe sposobnosti kojih nemamo, udjeljuje nam nagradu koja nam ne pripada, pohvaljuje trud i napor koje nismo učinili. Laskanje više pripada početku ljubavi nego stvarnosti same osobe. Laskanje privlači pažnju i laskavac sebe stavlja u centar pažnje. U središtu laskanja nismo mi i naše realne sposobnosti i karakter, u središtu laskanja je sebičnost kojom netko želi privući pažnju isključivo na sebe. Laskanje je slično načinu kako se pojedine vrste životinja međusobno privlače. Iza laskanja uvijek postoji skriveni motiv, cilj i namjera. Nekad se događa da laskanje u svojoj pozadini ima plemenit motiv. Kao muškarac koji laska ženi kako bi privukao njezinu pažnju jer je u nju zaljubljen. Ali takvo ljubavno laskanje brzo prestaje čim se odnos uozbilji i učvrsti jer nastaviti laskati ispada smiješno i neugodno jer čovjek laže drugom i o sebi i o njemu samom. I u takvom odnosu laskanje koje se nastavlja ili se iznenada javlja u pozadini skriva nešto što ne želi ili ne smije biti javno i vidljivo. U pozadini naše slabosti prema laskanju beskonačan je broj uzroka. Svatko uživa u laskanju iz samo njemu znanih razloga. Netko jer ne može podnijeti stvarnu sliku o sebi. Netko jer misli da je u centru pažnje. Netko jer voli privlačnost i igru. Netko jer je po prirodi ohol i megaloman i ne podnosi ništa drugo osim pretjerivanja i preuveličavanja koje prima kroz laskanje. Netko jer se nada da bi laskanje moglo u sebi sadržavati više istine o njemu nego stvarnost. Neobično kako nas se može ponekad lako obmanuti laskanjem. Kako se dadnemo brzo njime zavesti. Kako sami sebe uvučemo u svijet laži i iluzija o nama samima koje nam pruža laskanje. Moglo bi biti da je laskanje neka vrsta slobodne igre za koju su isključivo sposobni ljudi, odnosno čovjek jer se slobodno upušta u igru laskanja. Laskavac ne mora biti prisiljen. I mi ne moramo nužno slušati i vjerovati što nam laskavac govori. Može se dogoditi da se slobodno i svjesno međusobno lažemo, obmanjujemo i varamo laskajući jedno drugom. Laskanje je kao neki odnos. Negdje u tom susretu između tajnih i skrivenih motiva i stvarnog znanja o sebi rađa se odnos laskanja. Kao slobodna igra između nas dvoje u kojoj nerijetko niti laskavac otkriva motiv niti se bunimo protiv laskave i nerealne slike o nama. Šutimo o tome svatko iz svojih razloga.

U Sarajevu 7. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: funkeyfactory

O jeziku

Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo. Dio nas nestaje ako nestane i zajednički jezik. Ili ako ode onaj ili ona koji nas je formirao. Zajednički jezik ima u sebi životnosti. On nas pridiže. Pomaže nam da bolje razumijemo i upoznamo sebe. On nas spaja s njim ili s njom. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo osakaćeni i hendikepirani. Više nemamo kome govoriti. Riječi gube značenje i sadržaj jer se ne mogu nekome uputiti, prestaju živjeti i pripadati nam i polako nestaju, blijede i umiru. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo i izdani. I koliko prevareni. Ispada da je zajednički jezik bio farsa, igra skrivača i da je mnoštvo riječi i rečenica bilo prevara. Čovjek se osjeća dvostruko ranjen kada nestane zajedničkog jezika. Kada mu ga oduzmu. Ranjen je jer više nema kome govoriti i izgovarati dragocjene izraze. Ranjen je jer je ponižen zajedničkim jezikom koji je za drugoga bio sredstvo pretvaranja i laganja. Zajednički jezik nije samo moći se sporazumijevati ispravno formiranim gramatičkim rečenicama. On je puno više. Nešto puno ozbiljnije. Nešto što obvezuje i što se ne bi trebalo olako izgovarati i govoriti. Zajednički jezik je svet jezik koji pripada njima dvoma. Ima svoja pravila, svoju gramatiku, svoje rituale i svoje obrede, svoja značenja i sadržaje koje samo njih dvoje mogu razumjeti. Ne treba se miješati u taj jezik. Ne smijemo ga mijenjati. Treba ga do kraja prepustiti njima dvoma. To je njihov jezik. Oni ga najbolje razumiju i najjasnije govore. Oni poznaju njegova skrivena pravila, značenja i sadržaje o kojima ništa ne znamo. Zajednički jezik je jezik sante leda. Tek nešto malo od tog jezika vidimo na površini zajedno s drugima, ali njegova istinska snaga i dubina nalaze se ispod neprozirnog i nama nedostupnog odnosa između njih dvoje. Dole u dubini i skrivenosti njihove zajedničke intime i zajedničkog života njegovo je bogatstvo i raznolikost. Taj nas jezik privlači kao što neke insekte privlače tajanstvena noćna svjetla. To je naša napast i naš grijeh. Pokušati promijeniti i izmijeniti zajednički jezik koji jedino dvoje ispravno govore i istinski razumiju. Ili pokušati postati dio zajedničkog jezika kao da nam jednako pripada koliko i njima. Ne pripada nam. Moramo biti ponizni i obazrivi pred zajedničkim jezikom kojega isključivo dvoje međusobno govore. Tek ako nas sami pozovu, smijemo sudjelovati i tek onoliko koliko nam oni sami dopuste. Pretendirati na njihov zajednički jezik kao svoj vlastiti kada nemamo dopuštenje za to nije znak diskrecije i poštivanja njihove privatnosti. I truditi se vlastitim naporima tumačiti i protumačiti javno ono što si oni međusobno govore znak je nepoštivanja i naše gluposti, i naše preuzetnosti, i naše oholosti i naše nesmotrenosti.

Nitko nam nije dopustio da skriveni zajednički jezik koji pripada dvoma predstavljamo publici kao nekakvu opću i univerzalnu gramatiku jednog javnog i otvorenog jezika. Jer ono što oni međusobno govore svojim zajedničkim jezikom, nema isto značenje i sadržaj u jeziku kojega govorimo svima i svakom koga susretnemo. Osobina je vremena u kojem jesmo govoriti javno zajedničkim jezikom koji isključivo pripada privatnoj sferi odnosa između dvoje ljudi. Odatle u nama i tolika strast i uživljavanje u privatni život pojedinih ljudi među nama i njihov odnos i njihovu vezu. Jer smo siromašni u vlastitom načinu komunikacije ili ne znamo ni komunicirati, pa da sakrijemo svoje siromaštvo, sudjelujemo na sve moguće načine u zajedničkom jeziku tuđih intimnosti i tuđih bliskosti. Pretvaramo se u ljude koji javno govore jezikom tuđe privatnosti. Tako što zajednički jezik dvoje ljudi iznosimo kao da je naš vlastiti i kao da smo najbolji tumači i interpretatori nečijeg života, novčanika i postelje. Osim što je ljudima dovoljno teško i naporno i umara ih izgradnja zajedničkog jezika jer to je posao koji ne prestaje, mora im biti dvostruko teže kada se bez pitanja i bez dozvole priključimo nepozvani tom projektu samodopadno uvjereni da imamo svako pravo na njihove tajne, privatne riječi i rečenice. Imamo pravo na njihove poglede, dodire, sukobe, uzdisaje, strast, povrede, podršku, nesuglasice, razumijevanja i povezanosti. Ali nitko nam nije dao pravo. Mi smo ga sami uzeli ili bolje reći oteli smo ljudima privatnost kako bismo sebe proglasili čuvarima njihovog zajedničkog jezika kojega ne razumijemo i jer ga ne razumijemo, pogrešno ćemo ga protumačiti i vjerojatno zloupotrijebiti i na našu, ali još više na njihovu štetu. Dovoljno im je ponekad mučno što toliko toga među njima ostaje nedorečeno i krivo shvaćeno jer ili se zajednički jezik gubi ili ga tek počinju graditi. Ako nismo izričito dobili poziv da pomognemo, ne trebamo biti dio njihovog zajedničkog jezika. Valjda imamo svoj s nekim drugim. Ali i kad imamo zajednički jezik s nekim tko nam je blizak i s nama intimno povezan. ne prestaje napast da se ušuljamo u tuđi zajednički jezik i tamo rovarimo i stvaramo ljudima probleme. Napast da uzurpiramo zajednički jezik dvoje ljudi koji nam ne pripada je jaka i uvijek prisutna. I teško se odupiremo. A mnoštvo maštovitih i kreativnih opravdanja zašto nepozvani drugima upadamo u život i postelje pokazuje koliko volimo i nastojimo njuškati bez dopuštenja i bez znanja onih kojima se uvlačimo u intimu uvjereni kako je zajednički jezik dvoje ljudi jezik svih nas i pripada svima nama bez zadrške i bez iznimke. Koliko štete i katastrofa izazovemo svojim „gostovanjima“ u tuđim životima. Život između dvoje ljudi može biti dovoljno težak prema onoj misli Claudia Magrisa: Koliko bliskih i živih stvari ostaje neobjašnjeno i nesaslušano, a mi tome možemo dodati i to: Jer dvoje ljudi imaju poteškoća u pronalasku i izgradnji zajedničkog jezika. Tek ako smo izričito i jasno pozvani da sudjelujemo i to tako da ih podržimo u izgradnji zajedničkog jezika, možemo pokušati. Ali i tad s oprezom, s osjećajem poštovanja prema njima, s osjećajem za njihovo dostojanstvo i sa sviješću i obvezom da budemo diskretni i nevidljivi, s moralnom obvezom da su naša usta zatvorena kada iziđemo u javni jezik koji nam je svima zajednički. Kad sami sebe pozovemo u zajednički jezik dvoje ljudi, bez poziva, bez dopuštenja, Magrisovim riječima opisano, produbljujemo između njih ponor neobjašnjenog i nesaslušanog.

U Sarajevu 29. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O krivnjama

Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji. Tournier tvrdi da nekome reći trebaš može značiti da dosad nije radio onako kako je trebao. I kriv je. Ili nekome reći moraš znači da je dosad radio onako kako nismo željeli. I kriv je. Reći nekome ja bih to učinio tako i tako znači da je netko kriv jer nije radio onako kako smo željeli i očekivali. Sve naše odnose, piše Tournier, karakterizira nekakva krivnja. Ako je tako, zašto mi to ne primjećujemo ili ne doživljavamo kao krivnju? Teško nas je uvjeriti da nekoga za nešto krivimo ili krivimo sebe kada nekome dajemo savjet što i kako treba uraditi ili živjeti. Ako upozorimo drugog da ne pravi greške koje smo napravili, Tournier će primijetiti da i tu postoji osjećaj krivnje u nama samima jer nismo nešto uspjeli zbog naših grešaka i ishitrenih postupaka. Zanimljivi su primjeri koje Tournier pronalazi kako bi objasnio raširenost krivnje među ljudima. Tako opisuje bogataša koji se trudi živjeti skromno i ispod radara rastrošnosti jer osjeća krivnju zbog nekoga tko je siromašan. Opisuje uspješnog čovjeka koji sam umanjuje vlastite uspjehe jer osjeća krivnju zbog onih koji nisu uspjeli. Piše o sretnom i radosnom čovjeku koji suspreže svoju sreću i radost jer se osjeća krivim zbog onih koji su nesretni i nezadovoljni. Siti ne uživaju u hrani jer osjećaju krivnju zbog gladnih. Čovjek ne može uživati u radostima života jer osjeća krivnju zbog onih koji imaju manje životnih radosti. Tournier će reći kako je veliki broj naših krivnji nesvjestan i neopažen, ali nas često sputavaju i blokiraju u kvalitetnom načinu života i življenja. Naravno, ne mislimo da je u pitanju krivnja, ali opet ne možemo se ne upitati ako sam nešto uspio, ako sam sretan, zadovoljan onim što jesam i gdje jesam, smijem li to istaknuti ili se ne usudim jer osjećam krivnju pred drugim koji to nema? Naša je prva pomisao da smo solidarni s drugima. Tournier tvrdi da je ponekad u pitanju štetna i lažna solidarnost. Riječ je o krivnji. Opasnost krivnje u njezinoj je sposobnosti da sve u nama podvrgne samoj sebi. I možemo se dovesti u stanje uma i psihe gdje mislimo i osjećamo da smo za sve krivi. Sve je naša krivnja. Jesam li kriv ako mogu sebi priuštiti nešto što drugi ne može? Ili imati nešto što drugi ne može imati? Ili uživati u nečemu što je drugom nedostupno? Ako je u pitanju krivnja, kako primjećuje Tournier, postoji li onda išta što smijem raditi i činiti, a da se ne osjećam krivim? Ima li nešto u čemu smijem uživati, čemu se mogu radovati, što me čini sretnim i da se pritom ne osjećam nelagodno i neugodno kao da sam kriv? Negdje između redova svoga promišljanja Tournier kao da tvrdi da su svi naši odnosi povezani s nekakvim osjećajem krivnje i da nije jednostavno i lako u životu osloboditi se tog iskustva. Na jednom mjestu piše Tournier već od djetinjstva formiramo se kroz osjećaj odnosno predbacivanje krivnje. Kako si to mogao uraditi? Kako si mogao to napraviti? Vidiš li kakav si ili kakva si? Čak i roditelji, piše Tournier, u najboljoj namjeri mogu djeci od malih nogu nabiti intenzivan osjećaj krivnje kroz stalno podsjećanje kako sve što čine nije dobro ili ne valja. Kao što djeca mogu roditeljima usaditi osjećaj krivnje tvrdnjama kako nikada nisu bili dovoljno dobri roditelji bez obzira na sav uloženi napor i trud.

Krivnja, kako je shvaća Tournier, nešto je drugo u odnosu na ono kako je mi doživljavamo ili je definiramo. Krivnja je, barem za većinu nas, stanje nakon što svjesno i slobodno prekršimo neki zakon, pravilo i zapovijed. Uvijek smo spremni objasniti da krivnja uključuje nešto što smo svjesno učinili. Tournier podsjeća da krivnja nije usko područje kršenje zakona i pravila. Ona je nesvjesno nešto što nas zahvaća puno šire i dublje. Kada nekome savjetujemo da nešto učini, ne pomišljamo da ga time smatramo krivim jer mislimo da treba raditi drugačije, onako kako mi želimo. Sama pomisao da bi majka dojila dijete jer nesvjesno osjeća krivnju što ga je iz sigurnosti utrobe donijela u nesiguran svijet nama se čini odbojnom i lažnom. I kad bi bilo tako, kako možemo biti krivi ako nemamo određene svijesti o krivnji i onome na što se ona odnosi? Tournier će govoriti i razlikovati dvije krivnje. Jedna je ona koja nastaje svjesnim i slobodnim kršenjem nekakvih zakona i odredbi ili kad namjerno i ciljano ne ispunjavamo neka pravila, a znamo da bismo trebali i da je to naša obveza. Ali ta svjesna krivnja odnosi se na vrlo malo područje našeg života koje je uređeno uredbama i pravilima. Postoji jedna dublja i ozbiljnija krivnja, ona koja je nesvjesna, koja nas nerijetko sprječava da pokušamo ostvariti sebe i svoj život. Ta krivnja se ne odnosi na zakone i zapovijedi. Ona postoji u nama kao nelagoda makar ne kršimo ništa i ne radimo pogrešno. Banalan primjer ili primjeri mogu opisati ovu krivnju. Ako netko želi uživati u dobroj hrani i obroku, mora li osjećati krivnju jer ima gladnih u svijetu? Ako netko želi i može živjeti kvalitetan i sadržajan život, mora li osjećati krivnju jer ima onih kojima je život težak, nesnosan i nepodnošljiv? Ova nesvjesna krivnja koja zahvaća dobar dio naših odnosa prema sebi i drugima ima dva lica. Ima ono što bismo mogli nazvati dobrim ili pozitivnim licem jer nas potiče na empatiju i solidarnost s drugima i ne dopušta da dokraja postanemo bezosjećajni. Ima i svoje negativno lice kada čovjek sebi uskraćuje radost i zadovoljstvo u životu jer ga nepravedno i neutemeljeno sputava u tome. U nesvjesnoj krivnji čovjek se ponekad može osjećati kao onaj Buridanov magarac iz priče koji neodlučan između dva plasta sijena na kraju umire od gladi. Nije lako nositi se s krivnjom kada nešto svjesno i slobodno prekršimo. Treba podnijeti teret krivnje, odgovornost, ali i zasluženu kaznu. Ali kod svjesne krivnje barem smo slobodni nakon kazne koju smo pravedno zaslužili i izvršili. Makar ostaje nekakav osjećaj, ipak se više ne osjećamo krivima. Platili smo dug. Međutim, kod nesvjesne krivnje kada se dvoumimo hoćemo li nešto kvalitetno pojesti, hoćemo li sebi nešto kupiti, hoćemo li pokušati živjeti dobro i ispunjeno odmah nekako kao nekakav trn u nama koji bode iskrsne pitanje: A što s gladnima, a što onima koji nemaju, a što onima koji ne mogu živjeti kao ja? Ovdje se ne možemo uvijek osloniti na jasna i precizna pravila i propise jer ih zapravo i nema. Mi smo sami sebi i zakon i zapovijed i odredba. Ne postoji nekakav zakon koji kaže da sebi ne smijemo nešto kupiti jer netko drugi nema novaca da kupi tu istu stvar. Ili postoji? Razlog zbog čega je Tournier naslućivao da svi ljudski odnosi počivaju na nekakvom osjećaju krivnje nije bio jer je htio tvrditi da svi trebamo biti nesretni i pesimisti. Htio je naznačiti da ponekad krivnja ide puno dublje i šire kroz nas i naše međuljudske odnose i da su često nelagode i neugode koje osjetimo s vremena na vrijeme jer nešto želimo i hoćemo za sebe plod poteškoća jer nesvjesna krivnja nema tako jasne i precizne granice kao ona koju spoznajemo kad prekršimo jasne i vidljive zakone i pravila. Nesvjesna krivnja je nejasna i neprecizna i nerijetko se nađemo u vakuumu što i kako činiti i djelovati. Dok istovremeno želimo kupiti sebi nešto jer nam se jako sviđa, tu negdje i bude ta nelagoda zašto to želimo kad netko pored nas nema dovoljno da kupi to isto. I tu nastaje dilema. Ako već nema zakona i pravila koji bilo što po tom pitanju određuje i propisuje, čemu nelagoda, zašto bi bili krivi jer netko drugi ne može kupiti? Ali nelagoda postoji. Ne uvijek. Ponekad. Kao kada nam se dogodi da uživamo u dobrom zalogaju i primijetimo nekoga tko nije gladan, ali ne može si kupiti zalogaj koji upravo jedemo. Jesmo li krivi? Jesmo? Nismo? Ili smo negdje između? Nije uvijek tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

U Sarajevu 22. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O potrebama i željama

Negdje smo između trebati i željeti. Biti u potrebi i biti u grozničavom stanju želje. Više nas opterećuje i progoni želja. Potreba nas opterećuje tek onda kada nas fizički podsjeća. Želja je nešto drugo. I kad ispunimo potrebu od potrebe za hranom do utaživanja žeđi, time se ništa još ne razrješuje ne području onoga što želimo. Zbog posla automobil može biti i jest potreba. Ali može biti i želja. Obično željeni automobil ne nudi ništa više u odnosu na onaj koji si možemo priuštiti. Nije li zadaća i jednog i drugog da nas dovezu od jedne točke do druge? Ali želja sve nekako predstavlja drugačije kao izazovnije i privlačnije. U eri smartphonea i mobilne tehnologije rijetko tko od nas koristi sve kapacitete nekog od tih uređaja. Naša potreba može biti ispunjenja kvalitetno bez uznemirujućeg minusa na računima i karticama. Ipak želja mijenja stvarnost naše potrebe i nadrasta potrebu i njezinu racionalnost. Želja nas pretvara u iracionalne ljude koji gube samokontrolu nad svojim financijama i novčanicima. Ispunjena potreba ne predstavlja i ispunjenost želje. Ako nešto u nama ne može izazvati želju, ono prije ili kasnije propada i prestaje biti zanimljivo. Proizvodnja želje pogonsko je gorivo onoga što nam se nudi u odnosu na naše stvarne i realne potrebe. Kad bi sve bilo dostupno na takav način da se svakom od nas mogu ispuniti sve želje, vrlo brzo sve bi postalo nezanimljivo. Odjednom bi se odustajalo od kupovine i strasne želje da se nešto ima što se promatra u izlogu ili preko ekrana. Izazvati u nama želju i održavati je na životu je najuspješniji način kako se nešto, o čemu god je riječ, može prodati. Jer mi ne kupujemo tek stvar koju želimo, mi želimo kupiti na neki način svoju vlastitu želju od drugoga za nas same. Kao da je drugi u posjedu naše želje. Zato mora biti što više stvari koje nam nisu nužno potrebne za život, ali one moraju biti takve da ih želimo. Da budu željene i poželjne. Istovremeno moraju biti izdvojene iz naših svakodnevnih potreba poput potrebe za hranom i vodom i krovom nad glavom. Ono što ih izdvaja iz naših potreba je njihova trenutna nedostupnost bilo da su za nas preskupe, bilo da se prave u vrlo malom i ograničenom broju. Ispuniti sebi želju nije ništa drugo nego se pokušati na neki osobit način izdvojiti i odvojiti od drugih. Drugi imaju potrebe koje mogu ispuniti i osigurati, ali mi se izdvajamo od drugih jer osim potreba možemo ispuniti i svoje želje. Ili barem neke od njih. Ono što nam se nudi kao željeno iako nam nije potrebno uvijek nam se nudi kao skupocjeno, skupo, posebno i izdvojeno. Kada bi bilo slično ili identično svim ostalim stvarima koje su nam potrebne, naša želja ne bi mogla doći do izražaja. Pokušavaju nas naučiti da je naša želja posebna u odnosu na želje svih drugih ljudi. Iz tog razloga ono što nam se nudi nerijetko se čini kao da je ciljano i smišljeno isključivo za nas. Ali nije samo za nas. Smišljeno je i napravljeno za sve nas jer se svi želimo međusobno razlikovati po željama koje sebi možemo ili ne možemo ispuniti. U potrebama smo svi isti. Hrana, voda, toplina, klima, vlažnost, hladnoća. Životni uvjeti koje svi želimo jer su nam potrebni za preživljavanje. Sa željama je drugačije. Toliko drugačije da je i naše životne potrebe moguće pretvoriti u želje koje nas privlače da ih pokušamo ispuniti. Razina naše potrebe je uglavnom ograničena. Možemo pojesti određenu količinu hrane i popiti određenu količinu tekućine. Ali kad je riječ o želji, ne postoji određena količina želje. Ne postoji ni kvaliteta želje. Postoji želja kao beskonačno sanjanje o onome što želimo i mislimo da moramo imati, i onda kada nam to nije potrebno za život i ne spada u potrebe. Sve je pretvoreno u želju. I sve je želja. Nezadovoljstvo ispunjenim potrebama intenzivira u nama snagu želje. Sve što možemo dobiti ili kupiti kao da je postalo odnos prema želji, a ne prema našoj stvarnoj potrebi za tim.

Najvažnije je ako netko zna kako nam pokušati prodati želju i kako je u nama dugoročno održavati na životu. Mnoštvo je načina kako i zbog čega nastaju pozivi da si ispunimo želje čak i one najnerealnije i najnedostižnije, ali svi oni u sebi u svom temelju kao glavni motiv i pokretač imaju privlačnost i snagu želje, a ne stvarnost i realnost životne potrebe. Korisno je u nama stvarati stalni sukob, rat koji se ne smije okončati, svakako rat u kojem ne smije pobijediti potreba jer je ona na strani stvarnog i racionalnog, onoga što nam stvarno treba za svakodnevni život. Mora se konstantno u nama poticati sukob između potrebe i želje. Onoga što nam stvarno treba i onoga bez čega tek prividno kao ne možemo živjeti. Nerijetko se odnos preokreće, pa ono bez čega kao ne možemo živjeti (iako stvarno možemo) vodi glavnu riječ u planiranju života i životnih financija, dok se stvarne potrebe života ili zanemaruju ili svode na nezadovoljstvo životom. Nama se nastoji prodati želja po mogućnosti odvojena od stvarnih životnih potreba. Tu se pažljivo i smišljeno radi kako bismo izgubili mjeru i recipročan odnos između potrebe, želje i stanja na našem računu ili našem novčaniku. Sa svih strana čujemo poziv koji nam kaže ispunite svoju želju ili kupite svoju želju. Ali narav želje je takva da je ona malo nematerijalna i malo beskonačna. Želju se ne može kupiti jer ne znamo dubinu i intenzitet naše želje i naših želja. Znamo samo kako nešto silno i veoma želimo. Ali je li ta stvar ili predmet silnica u koju se slijevaju sve naše želje? Vjerojatno nije. Ono što nam se nudi trudi nam se predstaviti kao ispunjenje svih želja u jednoj ispunjenoj želji. Nemamo čak ni mogućnost da nam se ispune tri želje kao u pričama o zlatnoj ribici. Imamo mogućnost ispunjenja jedne želje koju ili možemo ili ne možemo kupiti, odnosno platiti. Nerijetko ljudi nesmotreno i nepažljivo bacaju u želje teško zarađeni novac jer im se čini kako je posjedovanje jedne stvari identično ispunjenu svih želja koje imaju. Ipak nije tako. Jer želja ne spada u područje racionalnog razmišljanja i planiranja života i trošenja onoga što zarađujemo. Želja je nerijetko nesmotrena, impulzivna, trenutna posebno kada se odnosi na stvari koje želimo pod svaku cijenu posjedovati. Za mnogim stvarima koje imamo i posjedujemo nismo imali potrebe, ali smo ih silno čak i bolesno željeli. I kao što se te stvari sada beskorisne i nepotrebne gomilaju negdje u različitim kutovima, one istovremeno prokazuju iluziju i uzaludnost nastojanja da nam želja ili želje budu jednom zasvagda ispunjenje. Smetlište ili otpad nepotrebnih i beskorisnih stvari istovremeno je smetlište i otpad naših želja. I gomilanje stvari je gomilanje mrtvih želja. Jer životnost i snaga želje nije u njezinom ispunjenju, nego u stalnom nastojanju da je se ispuni i da to postaje sve teže i zahtjevnije. Iz tog shvaćanja želje kao trajnog pokušaja da ispuni ono što nikako ne uspijevamo nastalo je i ono što kolokvijalno zovemo skupoća i cijena stvari. Neke stvari nam moraju ostati trajno preskupe kako u nama ne bi umrla i prestala postojati želja za njima. I tako od tehnoloških stvarčica, od auta, preko smartphonea, preko kompjutera do tableta, preko odjeće do obuće, preko hrane do vode, odjednom se sve počelo proizvoditi ne za naše potrebe, nego kao naše želje. I mi nećemo odustati od svojih želja, dapače ponekad radije odustanemo od životnih potreba samo da se dočepamo onoga što nam je probudilo i izazvalo želju. Švicarski psiholog Paul Tournier još je 1970.-ih godina odnos između potrebe i želje preveo u jezik marketinga: „…Tehnologija je beskorisna bez reklame…“. Drugim riječima, stvar je beskorisna ako ne može biti željena i to tako željena da je nikada nećemo moći stvarno posjedovati. Samo tako želja dominira nad iskustvom i stvarnošću realne, istinske i racionalne životne potrebe.

U Sarajevu 21. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

O vremenu i greškama

Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme. Dok učimo na životnim greškama, postoje dvije otežavajuće okolnosti. Ne znamo da je nešto životna greška sve dok se nešto u životu ne okonča. Intuiciji vjerujemo premalo ili kao i većina optimista nadamo se promjeni. A drugo, ne vidimo i ne osjećamo vrijeme koje prolazi dok učimo, odnosno živimo u skladu s životnom greškom. Sve se doima savršenim, onakvim kakvim mislimo da bi trebalo biti jer ne znamo za drugo i ne znamo za bolje. Tek kad do naše svijesti dopre spoznaja da je ono što se trenutno događa ili način kako živimo zapravo dugoročna životna greška i da trebamo mijenjati nešto u tom procesu, istovremeno postajemo svjesni vremena. Kako bismo ublažili razočarenje izgubljenim vremenom, pribjegavamo iskustvu mudrosti, odnosno životne škole. Ipak ni ono što smo naučili kroz životnu grešku neće uvijek na pravi način ublažiti osjećaj izgubljenog vremena. Ne radi li se o tome da bismo radije imali još uvijek na raspolaganju vrijeme koje smo izgubili nego biti svjesni da je neki životni izbor bio greška iz koje smo puno o sebi naučili, ali istovremeno sebi oduzeli i vrijeme kojega više ne možemo dobiti natrag. Kako bismo se opravdali, pribjegavamo tom fatalizmu kojega smatramo nužnim zakonom bez kojega se ništa ne može naučiti u životu. Fatalizmu kako je jedino pravo učenje i mudrost ono što se stekne kroz pogrešne poteze u životu. Međutim to ne mora biti istina. I nije nužno. Netko može dobro i oprezno organizirati svoj život tako da maksimalno iskoristi vrijeme koje ima na raspolaganju bez velikih životnih grešaka, odnosno promašaja. Zašto bi čovjek bio mudriji i pametniji isključivo učeći na životnim greškama? Zar ne bi mogao biti jednako mudar i pametan ako ih zna izbjeći i okrenuti se nekom drugom cilju u životu? Odnos prema životnim greškama i promašajima ovisi od našeg odnosa prema protraćenom vremenu. Je li se izgubljeno vrijeme moglo bolje i pametnije iskoristiti? I može li to što se osjećamo mudrijima i zrelijima ublažiti nezadovoljstvo zbog izgubljenog vremena? I naša često ponavljana misao kako bi se radilo drugačije da se imalo ovu pamet, a one godine upućuje da ne možemo tako lako prijeći preko toga da vrijeme nismo bolje i pametnije upotrijebili i usmjeravali. Kada osjetimo da nam je vrijeme ograničeno, čini se kako greške i promašaji ne znače previše, osim kao neugodni podsjetnik da smo trebali živjeti drugačije. Nije lako objasniti taj odnos između našeg vremena i životnih grešaka i promašaja. On se ne može promatrati u sadašnjosti. Sve dok odnos između životne greške i vremena traje kao nešto što se događa sada i danas, nemamo svijest da gubimo vrijeme i da je trenutni poredak života pogrešan. Očito čovjek ne može uspostaviti tu vezu kako bi pojmio odnos ovoga dvoga. Sigurno da postoje neki nagovještaji koji upućuju da nešto nije kako treba. Osjećaj kako nešto nije dobro, intuicija kako nešto ne ide u dobrom smjeru, doživljaj čovjeka kako nečemu ne pripada i kako se u nešto ne može uklopiti, osjećaj da radi nešto što ne želi i živi nešto što ne voli. Ali ovim upozoravajućim znakovima suprotstavljaju se oprečni i drugačiji osjećaji. Nada kako će kroz neko vrijeme ipak biti drugačije, očekivanja da će se nešto promijeniti, oprez i strah da se ništa ne mijenja i da se stoji u mjestu. Svi ovi čovjekovi osjećaji događaju se i odvijaju u vremenu, ali čovjek kao da ne primjećuje vrijeme. Više mu se čini kako se sve događa u sadašnjosti i u trenutku i kako se ništa i nitko ne kreće nigdje. Jedan od trenutaka kada se čovjeku otvori um i jest trenutak otkrivenja izgubljenog vremena. Ne trebaju uvijek drugi igrati presudnu ulogu u tom otkriću.

Ponekad tu privilegiju nemaju ni životne okolnosti ni životni uvjeti. Čovjeku se samom dogodi trenutak spoznaje, neka vrsta neobjašnjive nutarnje intuicije kada nepoznatom moći i snagom zahvati u jednom pogledu cijeli svoj dotadašnji život i dođe do zaključka. Tek u tom trenutku čovjek istovremeno uviđa i odnos životnih grešaka i izgubljenog vremena na njih, kao i odnos različitih osjećaja od osjećaja nezadovoljstva životom do osjećaja očekivanja i nadanja promjeni. Kako čovjek nije uvidio na vrijeme o čemu je riječ i o čemu se radi? Zašto je morao izgubiti toliko vremena? Zašto na početku odmah nije shvatio ili otkrio da srlja u životnu pogrešku, odnosno promašaj? I ovdje vrijeme igra ulogu objašnjenja i filtera koji štiti čovjeka. Ono izranja u čovjekovoj svijesti kao misao, odnosno rečenica koju se nasamo izgovara na glas: Neka, ima još vremena. Ima još vremena za što? Da se dokraja odradi ili odživi životni promašaj? Ili da će i nakon životnog promašaja biti jednako vremena na raspolaganju da se promašaj ne ponovi, odnosno kako će se moći početi sve iz početka? Igra vremena koje se igra s našim životom. Ta igra vremena s nama je na neki način dvolična. Na početku vrijeme nas ohrabruje da se nadamo i čekamo i ublažava našu napetost i osjećaj da nešto nije kako treba time što nas uvlači u zabludu svoje širine i darežljivosti. Neka ima vremena nije naša rečenica makar je mi izgovaramo. To je samo vrijeme u nama koje se s nama igra. Puno kasnije vrijeme će nastaviti igru, ali sada na potpuno drugačiji način. Podsjećanjem i optužbom kako smo izgubili dragocjeno vrijeme. Ali zašto smo mi krivi? Ne bi li vrijeme trebalo snositi posljedice? I tu vidimo da je vrijeme negdje izvan nas i da mu ne možemo ništa. Naše prijetnje vremenu ne dotiču ga ni na koji način. Naša ljutnja i protest protiv vremena ne može ništa promijeniti. Kako bismo ublažili osjećaj i iskustvo kako nas je vrijeme izigralo i prevarilo, pribjegavamo nepisanom pravilu: postali smo mudriji i prošli smo životnu školu. I to je možda i točno. Ali smo je platili vremenom koje smo možda mogli pametnije i bolje iskoristiti. Vrijeme nam naplaćuje svaki minut koji živimo u razdoblju greški i promašaja, ali to plaćanje se odvija gotovo neprimjetno i nevidljivo. Ne osjećamo da bilo što plaćamo i dajemo vremenu. Dapače, mislimo da smo mi oni koji vremenu naplaćuju prolaznost i vremenitost, pa ga iskorištavamo do kraja prije nego nam potpuno klizne i posljednje zrno pijeska iz životnog sata. Ako ne postoji razlika između recimo lošeg braka od dvadeset godina i dobrog braka od dvadeset godina, onda ne postoji nikakva razlika između pogođenog života i promašenog života i njihovog odnosa prema vremenu. Ali mi govorimo o nekakvoj razlici. Netko u lošem braku sigurno će kasnije reći kako je to bila greška i promašaj. Onaj u dobrom neće tako misliti. Odnos dva čovjeka prema vremenu koji se nalaze u ova dva različita odnosa nije isti. Onaj iz lošeg braka koji je okončan pomislit će na propušteno vrijeme kao izgubljeno bez obzira na to što se sve iskusilo. Onaj u dobrom neće misliti da je izgubio vrijeme. Iz tog razloga čovjek koji spozna da je izgubio vrijeme jer je promašio i napravio životnu grešku vrijeme vidi kao prošlost i mašta i sanja o povratku i sebe i vremena natrag. Njega će budućnost uvijek čekati i on se nikada neće istinski prema njoj uputiti. Onaj koji je bio oprezniji i nije promašio život vrijeme vidi samo kao sada i kao budućnost. Nema spoznaju o izgubljenom ili protraćenom vremenu. Tko je od njih dvojice mudriji i pametniji? Jesu li mudrost i pamet stečene na životnim greškama i promašajima ekskluzivne u odnosu na mudrost i pamet onoga koji nije promašio i živi bez osjećaja promašenosti? Kao i u mnogim pitanjima za koja tražimo i pronalazimo različite odgovore, i o ovom iskustvu i osjećaju življenja vjerojatno je da se mišljenja ljudi razlikuju i suprotstavljaju jer djelomično ovise o odnosu prema vremenu i osjeća li se kako je izgubljeno ili nije.

U Sarajevu 18. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Markus Gann

O sućuti

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O žaljenjima

Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno? S obzirom na okolnosti, izgleda da se sada ništa ne može učiniti. Ništa se ne može početi ispočetka. Nema povratka natrag. Nismo krivi. Nije bilo prilike da nam se sve to dogodi ranije. Nije bilo mogućnosti da budemo ono što smo istinski htjeli. Nekad nas život prisili na drugačije postupke i odluke od onih koje smo duboko u sebi željeli učiniti i donijeti. Nije ugodno za čovjeka otkriće pogotovo kad je nenadano kako je htio nešto drugo u životu. I svjestan je u ovom trenutku kako ne može ništa učiniti kako bi to promijenio. Ili iznova počeo. Negdje u toj spoznaji, u tom osjećaju nastaje žaljenje. Kao iskustvo da nismo krivi za propuštene životne mogućnosti i prilike koje smo stvarno trebali ugrabiti i iskoristiti. Došle su prekasno, nisu bile tu kad su trebale biti i nismo krivi jer se tako odigralo. Ima i onih žaljenja gdje s pravom trebamo kriviti sebe. Optužiti sebe kako nismo izabrali ono što smo istinski željeli. Kao i onih mogućnosti koje nikada nismo dobili priliku susresti i probati ostvariti. Žaljenja koja su rezultat naše krivice kao što je manjak hrabrosti i vjere u sebe progone nas. Možda će tako biti kroz život do njegovog prirodnog svršetka. Takva žaljenja imaju objašnjenje i objašnjenje je način i kako ih razumijemo i kako se s njima nosimo. Krivi smo jer smo možda bili kukavice. Ima i onih žaljenja, i ona nas od vremena od vremena sustižu, koja nemaju uzrok i izvor u nama samima. Nije u pitanju ni hrabrost ni kukavičluk. Nešto ili netko je došao prekasno kriviti i tu se ne može ništa učiniti. Postoji razlika između nekoga tko prokocka i upropasti kvalitetan talent kojega je bio svjestan od samog početka i koji je imao dobre uvjete da talent usavrši. I drugog tko iznenada otkrije da ima talent za nešto što ga usrećuje i ispunjava, ali je prekasno to otkrio i shvatio. Kao što postoji razlika između muškarca koji od samog početka svojim djelovanjem i načinom života razara odnos s kvalitetnom i dobrom ženom i muškarca koji slučajno i neplanirano susretne ženu za koju sada zna da je na neki način za njega idealna, ali je izgleda prekasno za novi život i novi početak. U ovim životnim iskustvima odnosno spoznajama rađaju se naša žaljenja. Kao spoznaje da će i u najbolje isplaniranom i življenom životu dolaziti trenutci zbog nečega ili nekoga kada će se život preispitivati zajedno s odlukama koje su donesene i smislovima koji su izabrani kao putokazi i vodiči kroz život. Žaljenje nije isključivo tek emotivno iskustvo osobne krivice jer smo nešto ili nekoga propustili iako smo imali idealne uvjete i najbolje okolnosti. Žaljenje je spoznaja o tome da se nikada neće moći apsolutno tvrditi da se u životu ni najmanja sitnica nije propustila i promašila. Žaljenje nas poučava kako se nekim ljudima jednom ili nekoliko puta u životu događa bolna spoznaja, jedna vrsta bolnog otkrivenja i prosvjetljenja. Otkrivenje koje čovjeku daje do znanja da svatko ima nešto zbog čega žali i zbog čega mu je krivo jer je nešto propustio. Bez obzira čija je krivica u pitanju, njegova ili onoga što on nerijetko naziva sudbinom.

Žaljenje nam otkriva i kako je život spreman na iznenađenja i promjene za koje ne znamo i ne možemo ih predvidjeti, ne znamo možemo li im se čak i nadati. Žaljenje je pokazatelj kako ono što nazivamo životom i mislimo da je život biva povremeno relativno, promjenjivo i za nas šokantno te se ne uspijevamo postaviti na pravi način. Ako pravi način postoji u takvim okolnostima. Odbijamo promišljati život i pitati se je li ovo život kakav smo stvarno željeli jer se bojimo da bismo mogli pronaći i dobiti neželjene i neugodne odgovore. Žaljenje je nekakvo opterećenje u nama, kao sumnja, kao pitanje i kao dilema koju relativno dobro držimo i nastojimo držati pod kontrolom. Događa se da otkrivamo kako živimo život kojega ne želimo. Nismo htjeli. Nije bio naš. Otkrili smo to ne zato što smo od samog početka krivci takvog života, nego dogodila se neka velika promjena. Nešto veliko i novo i drugačije smo otkrili o sebi. Nekog smo drugog i novog susreli. Pronašli smo nešto što daje više ispunjenja životu. Nije riječ o samosažaljenju. Njega treba izbjegavati. Osjećaj da smo potpuno bezvrijedni i nesposobni. Zakasnili smo i ništa se više ne može učiniti. Baš ništa početi iznova. Ako pokušamo zbog žaljenja ponovno živjeti tako što ćemo si život preokrenuti, možda neće biti najbolji rezultat. Svjesni smo svojih stvarnih dometa i mogućnosti. I trebali bi biti. Žaljenje je pomalo prevrtljivo i nesigurno, ali i privlačno i zavodljivo. Stvara u nama neugodan osjećaj da smo dosad živjeli promašeno i da ćemo tek sada početi živjeti punim plućima. Žaljenje nam ništa ne kazuje o posljedicama naših novih izbora i odluka u budućnosti. Na tu temu žaljenje ne govori. Ne proriče budućnosti i ništa o njoj ne zna. Niti jamči niti ne jamči da će budućnost biti manje ili možda više prožeta osjećajem da smo djelomično ili potpuno promašili u životu. Žaljenje se bavi sadašnjim trenutkom koji je jedini stvaran dok o prošlosti i budućnosti i ako govori, to čini na način snova: što smo mogli, a nismo i što ćemo učiniti i planiramo. Žaljenje može biti kao nekakav iznenadni impuls i poriv. Sada se nešto sudbinsko događa. Neko presudno iskustvo, neka presudna promjena, neki novi susret s drugim. Sada je trenutak, ako ga ne ugrabimo, gotovo je. Ali je li tako u životu i može li se na ovaj način kroz život? Nitko ne znam pa ni sami kako će sve na kraju ispasti i što će se dogoditi. Bolje ili ne od onoga kakav je život sada? Je li žaljenje naš stvarni pomoćnik ili se pretvara? Jesmo li stvarno promašili ili nas žaljenje prisiljava da mislimo i osjećamo kao da smo promašili i propustili? Osjećamo pomalo taj kameleonski osjećaj koji nas prati. Ne znamo temelji li se na stvarnosti našeg života ili su u pitanju snovi koji su nedostižni i nerealni. Žaljenje nije površno iskustvo i spoznaja. U njegovim slojevima i labirintima moguće je izgubiti se i ne znati razliku između stvarnog života i snova o životu. Zbunjeni smo žaljenjem. U dilemi smo i nesigurni. Jesmo li promašili i propustili ili smo samo ljuti zbog snova i ljutnja će nas proći? Žaljenje se smješta između stvarnosti našeg života i naših snova o životu. Negdje se tu ugnijezdi i živi u nama. Ono je poput nestabilnog jezička na vagi. Čas prevagne na stranu života i pusti nas na miru, čas je na strani snova i uznemiruje nas. Zbog te igre koju žaljenje igra s nama ponekad nismo sigurni na što nas ono upućuje. Na naš život ili naše snove. I mi smo poput onog kipa pravednosti čije su oči svezane u odnosu na budućnost. Osjećamo samo kako se jezičak žaljenja kreće iz ruke u ruku između života i snova. Ali ne možemo vidjeti budućnost ispod poveza sadašnjosti. Ne znamo hoće li se žaljenje prestati kretati tamo gdje smo krenuli nekim novim izborom i prilikom koja nam se pružila. I to nas muči. Postajemo nemirni.

 

U Sarajevu 12. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hikrcn

O pandemiji

Etimologija riječi može biti zanimljiva. Može biti dosadna i suhoparna. Ponekad neku riječ možemo probati protumačiti kreativno. Pomalo izvan strogih zakona jezika i gramatike. Iako riječ pandemija izvorno dolazi od pan (grč. sve) i demos (grč. narod), prema onomu kako je doživljavamo i proživljavamo, mogli bismo reći kako ona dolazi od riječi pan (sve) i daimon (demon). Tako pandemija postaje demon. Ne demon u religioznom značenju nekog konkretnog zlog entiteta ili zlog bića. Pandemija je više opći ili kolektivni demon čovječanstva. Više kao opći demon nepoznatog i neodređenog straha. Istovremeno konkretan u iskustvu pojedinca i neodređen u našoj općoj ljudskoj svijesti. Pandemija je opće iskustvo nečega neodređenog i nepoznatog koje u nama izaziva nesigurnost. Zabrinutost. Napetost. Kao mješavina konkretnog straha i neodređenog budućeg iščekivanja koje ima nepoznate obrise nama nepoznatog apokaliptičnog zla. Pandemija zamagljuje granicu između osobnog iskustva straha i neugodnog i nelagodnog osjećaja da nam svuda oko nas prijeti nešto nepoznato. Nešto bez obrisa. Bez oblika. Ta zamagljena granica područje je beskrajnog niza zavjera, teorija, objašnjenja, ali i apokaliptičkih vizija budućnosti, neodređenih strahova i neobjašnjivih fobija. Pandemija je kolektivna neodređenost i nepoznatost straha koji se doživljava konkretno i osobno. Negdje na nas nešto vreba kao nešto skriveno i neodređeno i to vrebanje se pretvara u intenzivan i snažan osjećaj kao da možemo precizno reći kako izgleda to što nas promatra i čeka. To što nas plaši. Tek kad pokušamo precizno opisati počinjemo razumijevati koliko je zapravo teško opisati stanje stvari. Tu su prisutni briga o zdravlju. Briga za druge. Strah od smrti. Strah od gubitka posla. Zabrinutost za budućnost. Zabrinutost za posljedice. Čak i kad nam se ne događa ništa konkretno, pandemija kao nekakav opći demon straha postoji negdje oko nas. Sve se stapa u neopisivu mješavinu svega. Sve se pretvara u bezličnu masu pandemije zbog čega nerijetko ne uspijevamo staviti sebe pod kontrolu. I osjećaj da nas nešto stalno progoni. Da nam je nešto za petama. I diše za vratom. Pandemija kao nekakav opći demon koji nas progoni je bezoblična i neodređena. Istovremeno ona je svugdje i nigdje. Istovremeno i konkretna i apstraktna. I jasna i neodređena. Nas plaši ono što nema formu. Nema oblik. Nema izgled. Nema obris. Neodređeni i bezlični strah je najteži. Najneugodniji. Ne znamo što nas okružuje. S kim se trebamo boriti. Tko nam je neprijatelj. Kako izgleda zlo koje nas vreba. Pandemija je bezlični demon. Bez forme. Bez sadržaja. Bez značenja. Ne postoji uspješan egzorcizam koji bi njega mogao izopćiti. Protjerati negdje daleko. Istovremeno je sve što nas okružuje i ništa. Mi se ne snalazimo dobro s bezličnostima i neodređenostima. Plaši nas kad nešto nema konkretan oblik i jasnu i preciznu formu. Kad nešto nema granicu. Nema rubove. Nema dno. Kao dubok i mračan bezdan. Pandemija je drugačiji demon. Nema granicu. Nema rubove. Nema dna. Ona je ponekad poput bezdana čiji strahovi nemaju ni oblike ni obrise. Ni konkretnost. Ni pojedinačnost. Kao opći demon čovječanstva pandemija prodire u sve ljude i sve aspekte njihovog života. Kao što strah bez obrisa prodre u sve pore pojedinačnog ljudskog života i pandemija kao kolektivni demon upada i napada konkretan život. Kao poplava koja se iznenada i nenajavljeno obrušava na nezaštićen grad i ruši konkretne kuće, stvarne podrume, postojeće mostove i ulice. Bez oblika i bez obrisa.

Svugdje neodređeno prisutna i kao da je svugdje konkretno odsutna, pandemija kao nekakav naš opći demon straha i anksioznosti duboko u nas prodire. Ona nas vreba i napada svojom bezobličnošću. Nemanjem konkretnosti. I nemanjem pojedinačnosti. Prisiljava nas da je svugdje vidimo. Da mislimo da nas promatra iz svih kutova i svih mogućih pozicija i položaja dok istovremeno ne uspijevamo nikome pokazati jasno i precizno njezinu konkretnost. Središe. Srž. Početak. Onog prvog konkretnog demona koji nas je zarazio i sputao strahom, agonijom i očajem. Iako je pandemija sudeći prema etimologiji kolektivno iskustvo naroda, čini se sadržajnijim kada je pokušamo opisati kao iskustvo općeg demona čovječanstva. Onoga koji bezoblična i bez obrisa u svakom konkretnom ljudskom postojanju izaziva neodređen strah. Nepoznatu napetost. Maglovitu zabrinutost. Pandemija kao naš opći demon koji nas progoni kao da nema konkretno lice, nego je kao bezlična i beskonačna smjena lica straha. Nejasnih i nepoznatih lica. U tom je njegova moć. I nadmoć. U toj odvratnoj neodređenosti i bezličnosti strahova koji se nikako ne žele konkretizirati kako bismo im se suprotstavili i kako bismo ih svladali. Pandemija kao opći demon nema konkretno lice i zato mu se ne možemo suprotstaviti kako smo inače navikli u sukobu s konkretnim strahovima. I fobijama. I zabrinutostima. I napetostima. Preširok je za naš pogled jer dokle nam pogled dopire mi ne vidimo rubove. Ne vidimo granice. Kao da je svugdje oko nas opći demon koji je beskonačan i beskrajan. I to nas plaši. Ponekad pokušati sačuvati zdrav razum je najveća pobjeda protiv općeg demona. Jer on pandemija kao opći demon nije religiozni demon. Ne pripada nijednoj religiji. On je opći demon koji napada razum i um. I tek ako njih uspije svladati i uništiti, moglo bi se reći kako je konačno pobijedio. Sve dok ima imalo razuma i uma koji mu se odupire na sve moguće načine, pandemija kao opći demon ne može istaknuti zastavu pobjede nad nama. On prvo vreba naš um i razum. I najprije se njih želi riješiti. Jer su um i razum posljednji obrambeni nasip protiv općeg demona pandemije koji ako ih svlada, sije kolektivno ludilo. Kolektivne strahove. Kolektivne nemire. Kolektivne iracionalnosti. Pred takvim odnosom snaga pojedinačni i konkretni um i razum čovjeka su najčešće nažalost nemoćni. Ili ih se počinje progoniti kao neprijatelje. Kad nas zahvati nekakav opći demon kao demon pandemije, ponekad počinjemo sve gledati njegovim očima. Očima kolektivnog demona straha, krize, anksioznosti i očaja koji progoni i vreba konkretni zdravi ljudski razum i pojedinačni normalan um konkretnog čovjeka. Opći demon mrzi zdrav razum i normalan um. Oni su ponekad jedini oblik otpora kojim se čovjek može suprotstaviti općem demonu pandemije koji sije kolektivne strahove s nesagledivim budućim ishodima i posljedicama. Kao i sad, i tad će biti potrebno barem pokušati osloniti se na zdrav razum i normalan um.

U Sarajevu 7. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): ©Pinandika Anindya Guna|Dreamstime.com

O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  prazis 

Exit mobile version