Autor: Mario Bernadić

MRAČNA OSOBNOST I NJEZINI ASPEKTI

Pojmom mračne trijade u psihologiji se označava konstelacija negativnih karakteristika osobnosti. Prema istraživačima, mračna trijada sastoji se od tri skupine štetnih osobina ličnosti: narcizma, makijavelijanizma i psihopatije. U novije vrijeme neki istraživači svemu ovome pridružuju i sadizam. Suština cijele ove priče je u tome da se naznačene negativne karakteristike u praksi javljaju manje ili više povezano. Na primjer, psihopat je vrlo često istovremeno i sadist, kao što je i narcis – makijavelijanist. Stoga istraživači i nastoje u praksi proučavati ove osobine povezano. Pri tome se ne pazi samo na pojavnost nekih karakteristika, već i na njihov intenzitet. Jer tendencija prema nekom ponašanju ne znači istovremeno i krajnju utvrđenost u istom. Međutim, i same tendencije neminovno pozivaju na stanovit oprez, bez obzira bilo riječ o samima nama ili o drugim ljudima.

Narcizam
Narcizam bi se najjednostavnije mogao opisati kao egoistična preokupacija samim sobom. Zbog velikog iskustva u održavanju blistave slike o sebi, ovakve osobe se na prvu često znaju činiti vrlo šarmantnima. No ipak, njihov narcizam će kasnije biti velikom smetnjom u ostvarivanju kvalitetnih odnosa s drugima. Svi narcisi bi se općenito mogli podijeliti u dvije podskupine: Dok su prvi općenito spremni na apsolutno sve, drugi se radije služe distancom i ignorancijom. No, i jednima i drugima cilj je isti: održati sebe središtem ne samo svoga vlastitog, nego i tuđeg života.
Što bi rekao narcis? – Ljudi me vide kao rođenog lidera, te imam jedinstven talent da uvjerim druge u što god hoću. Dobro znam da sam poseban, jer mi drugi ljudi u ostalom to često i govore. Posjedujem iznimne kvalitete, i posve sam siguran da ću u nečemu već super uspjeti u životu. Drugi me jako trebaju, jer bez mene se ništa ne može obaviti kako treba.

Makijavelijanizam
Radi se o sklonosti prema manipulativnom i varljivom ponašanju koje izvire iz pomanjkanja poštovanja prema drugim ljudima, pri čemu se na potonje pretežito gleda kao na puka sredstva koja vode do ostvarenja željenog cilja.
Što bi rekao makijavelijanist?
– Smatram kako s drugima nije mudro dijeliti vlastite tajne. Koliko god da koštalo, prevažno je u životu imati utjecajne ljude na svojoj strani. Uvijek nastojim izbjeći izravne sukobe s ljudima, jer možda će mi zatrebati nekad u budućnosti. Ako želite uspjeti u životu, onda nemojte sebe puno isticati, nego se radije ulagujte. U svakom slučaju manipulacija je nauka koja zahtjeva pomno planiranje. I jako sam sretan kad mi se na kraju lukavi planovi ostvare.

Psihopatija
Psihopatija odražava plitke emocionalne reakcije. Relativni nedostatak emocija ovakve osobe dovodi do visoke tolerancije prema stresu, kao i slabe empatije te umanjenog osjećaja krivnje. Dakle, plitke emocije ih tjeraju da traže iznimno stimulativne i uzbudljive aktivnosti, što rezultira impulzivnošću i sklonošću prema sukobima. Osim toga, osobe sa izraženim psihopatskim tendencijama su iz istog razloga često sklone ostvarivati svoja prva seksualna iskustva već jako rano, kao što su u odrasloj fazi skloni promiskuitetu te seksualnim odnosima s potpunim neznancima. Dakle, kako uopće išta slabo osjećaju, tako su im potrebna izuzetno snažna uzbuđenja i stimulansi od kojih bi normalna osjećajna osoba takoreći sišla s pameti.
Što bi rekao psihopat?
– Za mene se često kaže da sam “izvan kontrole”. Sklon sam boriti se protiv autoriteta i njihovih pravila. Do sada sam imao više sukoba nego većina ljudi koje poznajem. Vrlo često, prvo nešto uradim pa tek onda tražim dopuštenje. Opasne situacije mi nisu nepoznanica, i do sada sam već više puta bio u sukobu sa zakonom. A tko mi se zamjeri, zasigurno će požaliti.

Sadizam
U strogom smislu riječi, sadizam predstavlja poremećeni obrazac ponašanja gdje se zadovoljstvo postiže nanošenjem tjelesne ili psihološke boli drugoj osobi, dok sve ovo u praksi često ima i naglašene seksualne konotacije. U širem smislu, sadističke tendencije pokazuje svaki onaj koji naglašeno uživa u tuđoj boli, pa makar ovu izazvao i netko sasvim drugi.
Što bi rekao sadist?
– Volim gledati kako se drugi bore, i zbilja uživam u nasilnim filmovima i video igricama. Jako mi je zabavno kad neki idiot nosom poljubi tlo, i strašno volim gledati borilačke sportove. Čisto zabave radi, često znam naokolo dijeliti otrovne i zajedljive komentare, i zbilja imam talent za povrijediti osobu jednom jedinom riječju. Čvrsto vjerujem kako neki ljudi uistinu zaslužuju da pate…

Kao kratki zaključak, mi u svakodnevnici često za nekoga znamo reći da je mračna ili negativna osoba. No ponekad se to dogodi samo zbog toga što netko ima drugačije mišljenje ili nam jednostavno nije simpatičan. U svakom slučaju, sa ovakvim i sličnim prefiksima treba biti jako oprezan, jer oni u konačnici označavaju nešto zbilja negativno i opasno.

Na kraju, za one koji poznaju engleski, stavljamo ovdje link za jedan prikladni test osobnosti iz naznačene domene konstelacije mračne osobnosti.

U Sarajevu, 13.VIII.2020.
M. B.

Izvori:
– Mark TRAVERS, How to Spot a Dark Personality, Psychology Today (9.VIII.2020.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/social-instincts/202008/how-spot-dark-personality (Stanje: 13.VIII.2020);
– PAULHUS, D. L., BUCKELS, E. E., TRAPNELL, P. D., & Jones, D. N. (2020). Screening for dark personalities: The Short Dark Tetrad (SD4). European Journal of Psychological Assessment. https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-56123-001.html?sr=1 (Stanje 12.VIII.2020.);
– https://openpsychometrics.org/tests/SD3/;
– Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz;

KAKO IZAĆI NA KRAJ SA STRAHOM?

Strah je jedna od najmoćnijih sila u našem životu. On utječe na odluke koje donosimo, akcije koje poduzimamo, kao i na rezultate koje postižemo. Riječ je o iznimno moćnom primitivnom osjećaju koji uključuje više djelova mozga, te kao takav je sposoban potaknuti različite, mahom neugodne, psihološke i fiziološke manifestacije.
No prije nego što se pozabavimo s njegovom neugodnom stranom, važno je istači da je strah, barem u svojim osnovama, pozitivna evolucijska datost. On nas pokušava upozoriti na različite opasnosti i pogibli koje nas vrebaju, a koje po sebi i ne moraju biti uvijek nužno umišljene. Stoga bi se odmah na početku moglo reći da pravo pitanje o problemu straha u našem životu nije kako ga se u potpunosti osloboditi, nego kako ga što bolje razumjeti, te kako ga od vlastitog neprijatelja okrenuti u prijatelja i saveznika?
Sistematizacija straha
Već smo pisali o tome kako se danas procjenjuje da se čovjek rađa samo s dva prirođena straha: strah od gubitka tla pod nogama, te strah od bučnih i neugodnih zvukova. Sve ostale strahove učimo i razvijamo naknadno kroz život. Stoga se u teoriji često govori i o najrazličitijim razvojnim strahovima, specifičnima za određenu životnu dob i okolnosti. Tako se recimo govori o strahovima kod male djece, strahovima specifičnim za adolescente, zatim kasnije o strahovima kod muževa, ili o onim kod mladih majki itd. No, zbog opširnosti i složenosti građe, neki autori su pokušali provesti i kakvu-takvu sistematizaciju tih najrazličitijih strahova, kako bi se svi oni mogli sagledati i istražiti na jednostavniji način.
U tom smislu Karl Albrecht govori o slijedećih pet temeljnih strahova:
1. Strah od izumiranja: Strah od uništenja i prestanka postojanja koji je po sebi znatno veći od onog općenitog straha od smrti. Albrecht ga naziva i egzistencijalnom anksioznošću. To je onaj neugodni paralizirajući osjećaj dok stojimo nad zjapećom provalijom, ili strah od letenja, prevelike brzine, ali i strah pred kobnom bolešću…
2. Strah od osakaćivanja i tjelesne invazije: Strah od gubitka dijelova tijela, ali i strah od svake tuđe aktivnosti koja prijeti narušavanjem granica našeg tijela. Ovdje spadaju najrazličitiji strahovi od životinja i insekta ali i strah od invazivnih medicinskih zahvata i pretraga. Osim toga, po Albrechtu ovdje pripadaju i svi oni općeniti strahovi dok se fizički osjećamo nesigurno i ranjivo.
3. Strah od gubitka autonomije: Strah da ne budemo ograničeni, stisnuti, paralizirani, zarobljeni, ugušeni… Dakle, to po sebi može biti i onaj više fizički strah od zatvorenog prostora ili zemljotresa koji bi nas mogao zatrpati, ali može biti i onaj duševni strah od gubitka vlastite kontrole, ili strah od potpune predanosti i posvećenosti nekomu ili nečemu.
4. Strah od razdvajanja, napuštanja i odbacivanja: Strah od prestanka veze, prijateljstva ili braka, ali i strah zbog izgledne smrti roditelja ili bliske osobe. Ovaj strah je, zanimljivo, vrlo često odgovoran i za onaj strah od intimnosti. Slično kao što se neki iste boje zbog mogućeg gubitka kontrole i autonomije, drugi je se više boje zbog bojazni da će na kraju svejedno biti izigrani i napušteni.
5. Strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja: Prirodno je da se čovjek osjeća dopadljivim i vrijednim. Po Albrechtu, to je nužni uvjet našeg zdravog i plodnog ophođenja s drugim ljudima i svijetom. Odatle valjda onda i strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja. Osjećamo kao da nas neki nesmotreni i nepopularni potezi mogu dovesti do isključenosti, ili barem do toga da nas više ne drže zaozbiljno. Tipični okidači za ovu vrstu straha su neki lapsusi počinjeni u javnosti, ili opet javna kritika, viktimizacija ili kakva neugodna prozivka. Ili za neke još gore, ako im se kaže da su dosadni, naporni ili jednostavno glupi. Za nekoga drugog također može biti jako stresno ako mu se kaže da je „demode” ili izvan prevladavajućih trendova i mišljenja. Zanimljivo, i strah od zlostavljanja je zapravo puno češće povezan sa ovim strahom nego sa strahom od izravno pretrpljene fizičke i duševne boli, jer biti žrtvom za mnoge je nešto katastrofalno jadno, te se u tom smislu ni ne mogu nositi s naknadnim javnim oplakivanjem i sažaljenjem.
Pogled na Albrechtov popis može biti od pomoći već na način ako opazimo da i onaj naš najveći strah nije ništa drugo nego tek jedan od temeljnih strahova koji muči i nebrojene druge ljude.
Trendy- i stvarni strahovi
Jedno istraživanje Chapman sveučilišta pokazuje da su u samom vrhu američkih strahova za 2019. bili i oni strahovi od kompjuterskog kriminala, korumpiranih političara, praćenja osobnih podataka od strane vlade i privatnih korporacija, strah od bio-terorizma i sl. No neki se već pitaju jesu li to zbilja stvarni strahovi Amerikanaca ili više nako, da kažemo, „trendy strahovi” nametnuti različitim propagandama i aktivizmima? Ili drugim riječima, jesu li ovo stvarno razlozi zbog kojih netko neće mirno spavati i zbog kojih će na kraju upasti čak i u depresiju, ili pod ovo spada ipak nešto sasvim drugo? Slijedeći ovu logiku, čini se kako su naši najveći strahovi ipak ono nešto puno bliže samima nama i našem užem životnom okruženju. Osim toga, ljudi vrlo često ni ne mogu pričati otvoreno o svojim najvećim strahovima, a kad konačno propričaju, samim tim ni taj strah više neće biti toliko velik. Differentia specifica je što jednim ovakvim otvorenim priznanjem i razgovorom strah prestaje biti ono što nas posjeduje, te postaje ono nešto što mi posjedujemo. Dakle, terapije protiv velikih paralizirajućih strahova su različite, ali koliko je poznato, sve uključuju baš ovaj moment – da se o problemu konačno počne otvoreno razgovarati.
Odnos najvećeg straha i najveće snage
Zanimljivo ili ne, naš najveći strah i naša najveća životna snaga su obično tijesno povezani. Zapravo, moglo bi se čak reći da naš najveći strah nije ništa drugo nego tek naličje naše najveće snage. Slijedeći Albrechtov popis, čini se da se za vlastiti život brinu najviše oni koji do njega najviše i drže. Slično kao što se gubitka autonomije i zaglavljenosti bilo kakve vrste najviše boje oni koji su autonomni i aktivni, ili kao što se u onom posljednjem slučaju bezvrijednosti i poniženja najviše plaše obično oni koji su po sebi ponosni i ambiciozni.
Ovakav jedan pogled na najveći strah kao na tek mračnu stranu naše najveće snage itekako može biti od pomoći. Time se strah demistificira, ali i integrira u vidu prisutne problematike cjeline. Kako već rekosmo to na početku, ovdje zapravo nije pitanje koga treba definitivno izbaciti iz igre, nego kako ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu? Jer preopterećenost našom najvećom snagom nas neminovno vodi prema onoj mukotrpnoj „opsesivnoj petlji”, koja se otprilike ponaša pod Jungovom maksimom: „Što jače svjetlo, to i veća sjena koju svjetlo baca!”
Tu se otprilike počinje razmišljati na način: kako da se konačno prestanem bojati da će mi se dogoditi to i to? A zapravo, toga se i bojim jer mi je do toga i do toga najviše u životu stalo, jer da nije, ne bi se toliko ni bojao. Iz ovoga slijedi da nam do tih nekih specifičnih stvari i ne smije toliko stajati, ili ako već i dalje hoće, onda o eventualnim problemima trebamo razmišljati kao o nečemu što je jednostavnu tu i što je neotuđivi dio naše prirode. Jer tek pod tim prirodnim vidom i strah ponovno može postati onaj prirodni, onaj koji nas dobrohotno želi upozoriti na neke moguće opasnosti, a ne onaj koji nam deklamira smrtnu presudu ili barem posvemašnju društvenu ekskomunikaciju. Na primjer: Nije dobro ispasti budala, s tim da ovaj strah postoji upravo zbog toga što smo pokatkad svi skloni ispasti budalama, a ne zato što ovo nikad ne bismo, ni pod koju cijenu smjeli ispasti. Dakle, što više vjerujemo u svoju nepogrešivost, to će i ovaj strah biti veći i strašniji, a zapravo nije ni trebalo da vjerujemo u vlastitu nepogrešivost, nego sasvim obratno – u pogrešivost. I tu zatim dolazimo do iznenađujućeg obrata, ili barem do iznenađujućeg spoznanja: Ovaj konkretni strah je opravdano bio velik koliko jest, jer smo mi cijelo vrijeme i bili posve nesmotreni i nepametni, vjerujući da ama baš nikad to i to ne smijemo biti. Dakle, slično onome kako smo već ranije govorili za anksioznost: veliki strah od gubitka kontrole nad samim sobom nije ništa drugo nego alarmantno upozorenje da smo istu već odavno izgubili u nekim aspektima svojeg života.
Na koncu, slično vrijedi i za sve druge velike strahove. Oni su skoro redovito povezani s tim nekakvim ne prihvaćanjem vlastite prirode. Da ne smijemo umrijeti, da ne smijemo biti ujedeni i povrijeđeni, da ne smijemo biti napušteni ili zarobljeni… Itekako sve to smijemo, ali naravno, pametnije pokušati sve to izbjeći, koliko se može izbjeći, jer ponekad se ipak ne može izbjeći…
U Sarajevu, 31.VII.2020.
M. B.
Izvori:
• Dr Albrecht’s 5 Types of Fears: What We’re Really Afraid Of…, The Coaching Tools Company.Com (2.X.2014.), https://www.thecoachingtoolscompany.com/5-types-of-fears-dr-karl-albrecht/ (Stanje: 30.VII.2020.);
• America’s Top Fears 2019, by Shreya Sheth, Henley Research Fellow, Chapman University,chrome-extension://ohfgljdgelakfkefopgklcohadegdpjf/https://www.chapman.edu/wilkinson/research-centers/babbie-center/_files/americas-top-fears-2019.pdf;
• Theo Tsaousides, Is It Time to Face Your Biggest Fears?, Psychology Today (5.XI.2015.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/smashing-the-brainblocks/201511/is-it-time-face-your-biggest-fears (Stanje: 30.VII.2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vchalup;

OGLEDALO I NJEGOVA ZNAČENJA

Ogledalo (zrcalo) u umjetnosti predstavlja jedan od najkontraverznijih simbola. U kombinaciji sa zmijom i njezinim samospoznanjem, ogledalo je atribut razboritosti. Ono je također simbol čula vida, ali i gole istine („Ogledalo ne laže”). Kao zrcalo koje odražava Sotonin lik, simbolizira grijeh oholosti. U kombinaciji s Venerom kojoj nestašni Kupidon pridržava ogledalo, govorimo o simbolu taštine i bludnosti. S druge strane, onaj Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat. U religioznoj umjetnosti „zrcalo čisto” (speculum sine macula), pripada Djevici Mariji. Ista se molitveno u katoličanstvu pokatkada zaziva i kao „Ogledalo pravde”. Dakle, vidimo: razboritost, istina, grijeh, porok, mudrost, svetost, duh … Što je onda zapravo ogledalo? Možda je ono samo to što jest, najobičnije ogledalo, ali u tom slučaju smo onda sami mi kontraverzno poprište najrazličitijih nutarnjih stvarnosti i mogućnosti.
Zrcalni neuroni
Ukoliko negdje usput nabasamo na skupinu isprepadanih ljudi koji od nečega pokušavaju pobjeći, vrlo vjerojatno da ćemo se u djeliću sekunde i sami prepasti, pa čak i ako ne znamo o čemu se točno radi. Slično tome, ali obratno, ukoliko pristignemo u veselo nasmijano društvo, neće nam trebati puno da se i sami počnemo radovati i smijati, pa čak i slučaju da još pouzdano ne znamo čemu se oni zapravo smiju. Ili moguće jednostavnije, iz svakodnevnice znamo ono da je zijevanje „zarazno”, baš kao i dobar apetit. Suvremeni neuroznanstveni koncept „zrcalnih neurona” predstavlja hipotezu s popriličnim brojem konsekvenci iz domene socijalnog, a zatim i osobnog ponašanja. Jednostavno rečeno, naše osobno ponašanje je uvelike određeno ponašanjem ljudi koji nas okružuju. Ali stoga se može govoriti i o obratnoj vezi. Razmišljamo li ikad o tome kako sami utičemo na svoju okolinu? Također, razmišljamo li o tome da na okolinu uopće utičemo? Naime, danas se mnogi ljudi osjećaju potpuno nemoćno u odnosu na društvo koje ih okružuje, no to jednostavno ne ide tako. Američki psiholog Joseph Shrand u ovom smislu kaže da mi nikoga ne možemo osvojiti, ali da na svakoga itekako možemo utjecati. Sa ovim na kraju ponovno stižemo do one kontraverzne psihološke datosti koja nalaže kako iza niskog samopouzdanja zapravo često stoje nerealno visoka očekivanja, kao i grandiozno mišljenje o samom sebi. Tko hoće sve, često je deprimiran zbog toga što ne može imati sve, te uopće po sebi i nije u stanju opaziti široko polje utjecaja koje svakodnevno može ostvarivati na svoju okolinu. Njemu to jednostavno nije ni važno, nego radije i dalje vjeruje u ono, za vlastito psihološko zdravlje posve riskantno, „sve ili ništa”, umjesto da svakodnevno i strpljivo radi na širenju i ostvarivanju vlastitog utjecaja na druge ljude.
Ogledalo ne laže
Već smo pisali o onome kako se djeca obično ponašaju po onome što vide da njihovi roditelji i sami rade, a ne baš po onome što im ovi dobronamjerno govore što bi trebali raditi. To je to, kako već u uvodu rekosmo: „Ogledalo ne laže”. Ono reflektira istinu, i to poprilično dosljedno. Djelo reflektira djelo, riječ reflektira riječ. Tamo gdje se lijepo priča, a loše radi, na potomke će se reflektirati upravo jedan takav, hipokrizijski obrazac ponašanja.
Ogledalo ipak pokatkad zna i slagati?
U bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka, bezobzirna kraljica s početka priče s nestrpljivim pogledom gleda u svoje zrcalo i intonira: “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je?” Ogledalo poslušno govori kraljici da je to ona … I godinama i godinama to govori, sve dok jednog dana ne odgovori da je to kraljičina prekrasna pastorka Snjeguljica. Kraljica trenutačno biva ophrvana ubilačkim bijesom… Čini se kako su danas ogledala svi oni roditelji i učitelji koji misle da pomažu svojoj djeci, podižući im samopouzdanje do nerealnih i neslućenih dimenzija: „Ti si zvijezda. I sve je moguće!” Američka psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi „Generacija Ja” (Generation Me) naziva spomenuto „sve je moguće” novom mantrom naše ere. I sama je odrasla to slušajući: „Mogu li djevojčice odrasti u matematičare koji su također supermodeli, koji su uz to i astronauti?” Twenge nastavlja pišući: „Naravno! Sve je moguće!” Prepuni hvale, mladi su zaslijepljeni, hipnotizirani i paralizirani. Naznačena knjiga uključuje i anegdotu o jednom svježe svršenom diplomcu koji je, gotovo odmah nakon što je bio zaposlen na radno mjesto u velikoj tvrtki, rekao preplašenom menadžeru da očekuje da će za tri godine biti potpredsjednik tvrtke. Kada mu je upravitelj rekao da to nije realno, jer većina potpredsjednika su bili u šezdesetim, mladić se naljutio na njega i rekao: „Trebali biste me ohrabriti i pomoći mi da ispunim svoja očekivanja.” Twenge se dalje zabrinuto pita: Kakvo ogledalo i na kojem zidu mu je ulilo takva i tolika očekivanja?
Kako općenito vrijedi ono da se „klin klinom izbija” tako se netko sjetio i da sve te iluzorne odraze današnjice nadomjesti onim stvarnim odrazima. Ovdje govorimo o „terapiji izlaganja zrcalu” (Mirror Exposure Therapy) koja ima za cilj suočavati one ljude s poteškoćama samoprihvaćanja da se konačno i prihvate takvima kakvi jesu. Može zvučati čudno, ali sa ovim je povezan jako veliki broj psiholoških poteškoća. Tu govorimo o različitim poremećajima prehrane, ali i o anksioznosti, depresiji i sl. Cilj je suočiti ljude s njihovim izgledom te preispitati njihove kriterije lijepoga i prihvatljivoga. Ovdje je nutarnji konflikt često vrlo velik jer se osoba nalazi u škripcu kognitivne disonance. Recimo, premda joj brojni bližnji govore da je lijepa i simpatična, ona to ne želi vjerovati jer se pronalazi inferiornom u odnosu na one slavne ljepotane i ljepotice. Međutim, svi znamo da se i ti slavni ljepotani i ljepotice obilato koriste uslugama vrhunskih „make up” artista, stilista, kreatora itd., što će reći da oni u stvarnosti možda i nisu toliko lijepi u onom prirodnom ljudskom smislu. Naprotiv, oni predstavljaju svojevrsni „produkt”. A jedna od karakteristika vremena u kojem živimo i jest to da se ono stvarno i virtualno, prirodno i vještačko više i ne mogu posve jasno razlučivati. U tom smislu ogledalo predstavlja pouzdan povratak sebi i svojoj vlastitoj prirodi. Ta zašto bi uopće itko trebao očekivati da u zrcalu vidi antičku statuu božanstva ili netko drugi opet onu naprlitanu lutku iz tržnog centra? Stvarno zašto?
U Sarajevu, 25.VII.2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu;

Izvori: 

  1. Zrcalo, u: James HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 368.
  2. Joseph A. SHRAND, Mirror, Mirror On the Wall. Mirror, Mirror, Neurons All, Psychology Today (4.II.2017.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-i-m-approach/201702/mirror-mirror-the-wall-mirror-mirror-neurons-all (Stanje: 25.VII.2020.).
  3. S. RUFUS, Mirror, Mirror Syndrome. We welcome truth-telling, American Idol-style, Psychology Today (23.XII.2008.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/stuck/200812/mirror-mirror-syndrome (Stanje: 25.VII.2020).

  4. Arash EMAMZADEH, What Is Mirror Exposure Therapy? And Does It Work?, Psychology Today (14.XII.2018.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/finding-new-home/201812/what-is-mirror-exposure-therapy-and-does-it-work (Stanje: 25.VII.2020.).

KAKO PREPOZNATI TUĐU BRIGU I LJUBAV?

Mnogi su vjerojatno već pročitali onu čuvenu „Šalicu kave” slovenskog pisca Ivana Cankara. Radi se o jednoj epizodi iz „Crtica njegove mladosti”, kad je ono ljut i nervozan došao u posjetu svojoj majci. Bijaše tada u nekakvom tjeskobnom razdoblju, ophrvan grozničavom potragom za spisateljskom inspiracijom, nemirno se premještajući svukud po kući. Spavao je i na tavanu, i u štali … svuda osim gdje treba. Strašno mu se pila crna kava, ali kako kaže, znao je da u kući nema ni kruha kako treba, a kamoli kave. Ali majka se znajući za tu njegovu strast prema crnom napitku već nekako snašla, pa mu sa osmijehom na licu donijela istu. No, on ju je u svojem nutarnjem nemiru grubo bio odbio, a majčin se sjaj u očima, kako priča dalje kaže, istog trena ugasi. Odmah je znao da je pogriješio, i mislio se ispričati, ali nije. „Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šalicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”. U svakom slučaju, tada je jasno razaznao da ona suvišna šalica kave bijaše šalica čiste nepomućene majčinske ljubavi.

I tako se čini kako se cijela problematika ljubavnog života odvija kroz bjesomučnu potragu za onim teško dostupnim „viškom ljubavi”, kao i kroz istovremeno negiranje onog tako lako dostupnog egzistencijalnog fundamenta iste. Rado dajemo ono što imamo, i nerado dijelimo ono što nemamo, očekujući ipak da ono dano bude priznato i nagrađeno. Ona: „Šta hoće, ima skuhano, ispeglano i oprano?” On: „Šta hoće, donosim joj plaću u kuću?” Realno bi se reklo, ni približno dovoljno, ali ipak jest nešto na čemu itekako treba biti zahvalan, jer i to je sve ljubav. Bude tu naravno još tih raznoraznih „Šta hoće?”. Recimo, čestite žene su sklone ophoditi se prema vlastitoj čestitosti kao prema nenadmašnom depozitu, pa su sklone pravdati poslovičnu hladnoću i neurozu sa onim: „Šta hoće, udala sam se nevina, dok je on prošao što je već prošao?” S druge strane, neobuzdani muški veseljak bi odgovorio: „Šta hoće, uvijek sam prema njoj pozitivan i ljubazan premda ona to skoro nikad nije?” Vidimo, opet isto: I jedno i drugo, ni približno dovoljno, ali jest nešto, i jest LJUBAV! U to se negdje javlja i dijete: „Što hoćete, nisam ja molio da me rodite (stvarno nije) … sad se izvolite lijepo brinuti za mene!” Eto, baš kao što bi ono rekao kontraverzni Henry Miller: “Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo… ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav.”

No, iz svega ovoga moguće proizlazi i jedan jednostavan lijek za čovjekove poslovične ljubavne jade. Ako želiš biti priznat u onome što nudiš, priznaj i ti ono što druga strana nudi. A ako želiš nešto više od svega toga, a vjerojatno želiš, potrudi se pa i ti ponudi nešto više. U svakom slučaju, problemi su kao i ljudi, rijetko kad hramaju, već uglavnom imaju po dvije ruke i noge…

…I naravno, sve se ovo nikako ne odnosi na one koji ne nude ništa. Takvima neka bude po vjeri njihovoj…

U Sarajevu, 19.VII.2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 5second;

HYPE – RELATIVNO NOVI IZRAZ, STARA PROBLEMATIKA

Hype /haɪp/ je engleski izraz koji se sve češće koristi i u našem jeziku. Bilo bi ga teško prevesti jednom jedinom našom riječju, pa stoga ne čudi što se i kod nas radije koristi u engleskom originalu. Sam pojam bi se odnosio na intenzivnu promociju nekoga ili nečega te na stvaranje snažnog publiciteta. Stoga se u današnje vrijeme nerijetko kaže da je oko nekoga ili nečega stvoren ili izgrađen snažan hype. „Google Translate” prevodi hype kao intenzivno promoviranje nekog proizvoda ili ideje, uz učestalo preuveličavanje njegove prednosti. U tom kontekstu, pomislite samo na neku od danas brojnih reklama za revolucionarni lijek. Sve se to odigrava uz podastiranje naizgled istinitih svjedočanstava. Iznemogli starci se naprosto kunu da ih je taj bućkuriš preporodio. Uz ime, godine i državu stanovanja naravno da nećete dobiti neki drugi podrobniji podatak. „John (81) iz Kalifornije…”, pa u Kaliforniji ima barem stotinu takvih! „Ono što bi moglo biti istina, uvijek će biti privlačnije od onoga što jest istina.” Američki psiholog Matthew J. Edlund upravo tim riječima objašnjava psihološku pozadinu uspješnosti hypea, uz nezaobilaznu primjedbu kako se ovim stvarima danas osobito intenzivno služe političari i zdravstvena industrija. Glede prvih, naprosto je nevjerojatno što ti ljudi sve obećavaju u predizbornim kampanjama, i moguće još nevjerojatnije – kako to njihovi glasači sve fino progutaju. „Smanjit ćemo poreze i tako ćemo povećati državne prihode.” Ili, „U kratko vrijeme možemo iseliti 11 milijuna ilegalnih doseljenika uz minimalne troškove.”

Pored naznačene ljepote „onog što bi moglo biti istina”, Edlund za „Psychology Today” spominje još dvije datosti naše psihe koje pogoduju širenju Hypea. Prva bi bila povećan fokus prema onome neuobičajenom i nesvakidašnjem. A druga bi bila konformizam. Jednostavno, vrlo smo neoprezni i nekritični kad nam netko obeća manje boli i patnje, a više udobnosti i užitka.

Hype i negativna popularnost

„Cambridge Dictionary” tumači Hype kao opetovano oglašavanje i raspravljanje o nečemu u novinama, na televiziji itd. kako bi se privukao svačiji interes. Dakle, zanimljivo ili ne, Hype po sebi ne traži uvijek superlative. Nekad mu je sasvim dovoljno da bude ona zločesta cura ili dečko. I ovdje opet možebitno govorimo o stanovitom propustu naše psihe koja se po sebi lakše fokusira na proživljene traume nego na sva ona pozitivna životna iskustva. U tom smislu, majstori tzv. „gerilskog markentinga” nepogrešivo znaju kako je ponekad korisnije da vas ljudi mrze od onoga da vas svi vole. Ono, kao mrze vas, ali su se svejedno „navukli” jer ne mogu više prestati razmišljati i raspravljati o vama. Najvještiji manipulatori javnosti obično istovremeno nastoje spretno iskombinirati neke pozitivne i negativne datosti svoje osobnosti. Primjer tomu bi bio danas sveprisutni Elon Musk. Štreber, radoholik, inovator, ali i svojevrsni huligan koji rado psuje u javnosti, naziva ljude idiotima, često pušta neprovjerene ili barem prenapuhane informacije i glasine, a navodno voli zapaliti i džoint na za to nepredviđenim mjestima. Neki ga zbog svega toga obožavaju, neki preziru, neki ga vide kao veliku opasnost, ali kao suštinsko se ipak pokazuje ono da je on svakog dana sve bogatiji i sve popularniji.

Riskantna pobjedonosnost osobnog hypea

Nacistički propagandni stručnjaci su početkom II. svj. rata vrlo vješto izgradili mit o „nepobjedivosti njemačke vojske”, i to tako uspješno da su u to podjednako čvrsto vjerovali i sami njemački vojnici, ali i njihovi protivnici. Tijekom napada na Sovjetski Savez, cijele sovjetske armije su im se predavale skoro pa bez borbe. I to je tako funkcioniralo sve do prvog velikog poraza njemačke vojske, onoga na Staljingradu. I otada situacija se dijametralno mijenja: Rusi sad nemilosrdno napadaju i napreduju, a Nijemci su oni koji se grčevito brane, predaju i sve češće povlače.

Pumpanje pobjedničkog hypea se primjenjuje i dan danas, i to osobito u svijetu borilačkih sportova. I cijela stvar i dalje funkcionira otprilike kao što je i do sada. Nepobjediv si sve dok te neko konačno ne porazi, a zatim nastupa duboka kriza iz koje se malo tko uspije izvući. Slično važi i za onaj svijet jeftine „ti to možeš, ti to hoćeš” motivacije i psihologije. A kao što smo to već ranije govorili, za istinsku pobjedonosnost nije odlučujuće umijeće same pobjede, nego umijeće stoičkog poraza, nakon kojeg čovjek zna kako se brzo podići i ponovno krenuti naprijed.

U svakom slučaju, cjelokupna aktualna problematika hypea nas itekako poziva na stanovito preispitivanje i oprez. Mislim da na kraju nikome ne bi trebalo biti u interesu da zadnja istina o svijetu i čovjeku bude ono poražavajuće: „Dok je ovaca, bit će i vune”.

U Sarajevu 15. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: seventyfour74

POSLUŠNOST: VRLINA ILI PREDUVJET ZA TRAGEDIJU, PA ČAK I ZLOČIN?

Nakon što je izraelski Mossad u proljeće 1960. u Argentini majstorski uhitio te neprimjetno u Izrael prebacio notornog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt se ponudila redakciji „New Yorkera” da kao dopisnica iz Jeruzalema radi za njih na ovom slučaju. S obzirom na to da se u svojem filozofskom radu već bavila odnosom politike, terora i nasilja, jednostavno je iz prve ruke željela upoznati toga groznog čovjeka. Tako će na kraju nastati njezino vjerojatno najznačajnije djelo: „Eichmann u Jeruzalemu: Jedno izvješće o banalnosti zla.” Možemo primijetiti da je drugi dio naslova naznačenog djela itekako simptomatičan, te da ponešto delikatno poručuje svojim čitateljima već na samom početku. Naime, prije nego što će prvi put uživo vidjeti Eichmanna, Arednt je bila vrlo nervozna, pa čak i anksiozna. Osjećala je groznu nelagodu jer je očekivala da će se susresti sa utjelovljenjem metafizičkog zla u svojem najrafiniranijem mogućem obliku. Međutim, na kraju će je u svemu tome zadesiti jedna potpuno drugačija vrsta šoka. Naime, Eichmann je prema njezinim vlastitim riječima bio „užasno i zastrašujuće normalan”. Omanji, proćelavi birokrat, blagog nastupa i izraza lica … činio se posve suprotnim u odnosu na grozna zlodjela koja je bio počinio. Da ne bude kakve zabune, dotičnog su pregledali i najbolji izraelski psihijatri i psiholozi te jednoglasno zaključili da je u potpunosti normalan. Eichmann se tijekom cijelog procesa pokušao opravdati time da je on samo izvršavao svoju dužnost. Pri tome se nešto pozivao i na Kantov Kategorički imperativ premda ovaj po sebi nije imao nikakve veze s bilo kakvom zločinačkom politikom kao ni poticanjem na istu. Štoviše, Kantov kategorički imperativ predstavlja tek jednu od inačica tzv. zlatnog pravila koje po sebi predstavlja temelj svekolikog morala (Ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi!). U svakom slučaju, kod Eichmana se nazirao taj nekakav toksični koktel osrednje inteligencije i slijepe poslušnosti prema nadređenima. Arendt je bila uočila još jednu specifičnu crtu njegova karaktera: Eichman je bio rođeni kolaboracionist, svojevrsni ovisnik o pridruživanju (engl. joiner). Već od najranije dobi trudio se biti članom različitih dječjih, kasnije i omladinskih organizacija. Volio je biti dijelom neke veće, moćnije skupine. Tako će 1927. upasti i u Savez njemačko-austrijske desnice (Frontkämpferbund), 1932. u NSDAP, a zatim i u notorni SS. I tako, malo pomalo, od lokalnog nacističkog potrčkala, postaje jedan od ključnih izvršitelja pogroma nad Židovima tijekom II. svj. rata, a sve to, vidimo, u ime slijepe poslušnosti prema svojim nadređenima. Kako to Arendt dalje primjećuje, za razliku od nekih drugih nacističkih zločinaca koji su čudovišno mrzili Židove, Eicmann je učestalo isticao da osobno nikad ništa nije imao protiv njih. Za njega je sve to, kako rekosmo, jednostavno bila stvar osobne dužnosti, odanosti i posvećenosti.

Poražavajući rezultati Milgramovog pokusa

Eichmannov primjer će potaći neke zapadne istraživače da se ozbiljnije pozabave sa ulogom poslušnosti u kreiranju i izvršavanju ratnih zločina. Naime, sad je glavno pitanje bilo radili se tu o nekakvoj specifičnoj njemačkoj slijepoj poslušnosti prema nadređenima ili pak o općenito ljudskoj prirodi kao takvoj. Negdje istovremeno, dok se u Jeruzalemu sudilo Eichmannu, američki psiholog Stanley Milgram će u New Havenu izvesti jedan od najkontraverznijih pokusa iz domene socijalne psihologije ikad. Dobrovoljni sudionici pokusa bili su upućeni od strane profesora da ispituju druge sudionike (koji su ustvari bili unaprijed pripremljeni profesionalni glumci), te da im puštaju elektrošokove za svaki krivi odgovor. Pri tome su sa svakim krivim odgovorom šokovi postajali sve snažniji, dok su se glumci, koji zapravo nisu trpjeli nikakvu bol, svojski trudili da dramatično dočaraju istu. I tako, nakon serije šokova, isti na kraju postaju tobože smrtonosno jaki. Glumci vrište i mole za milost, a njihovi „mučitelji” se nećkaju. Međutim, profesor potiče sudionike da nastave sa šokovima jer je to za „dobro znanosti”. Na kraju, kad se sve zbroji, tek je 35% sudionika odlučilo prestati s mučenjem kad su bili jasno upućeni da ispitanici sada doslovno mogu umrijeti. Ostalih 65% je nastavilo s mučenjem, pri tome se slijepo uzdajući da profesor zna što radi. Zanimljivo, eksperiment je ponovljen 2009. na TV France 2, i to sada u kontekstu povjerenja običnog čovjeka u autoritet televizije. Ovaj put su rezultati bili još više zastrašujući. Čak 80% sudionika je ustrajavalo u tobožnjem mučenju, uzdajući se u to da njihovi omiljeni urednici znaju što rade.

Razumna poslušnost da, slijepa poslušnost ne!

Manje-više nitko ne voli slušati kritike, a osobito ne autoriteti koje po sebi vrlo često karakterizira onaj crveni, ekstrovertirano-impulzivni spektar osobnosti. Štoviše, takvi su često u prilici da se na temelju svojeg poslovično visokog samopouzdanja manje-više osjećaju potpuno nezabludivima. I stoga im se mnogi ne usude suprotstaviti, a vidimo da bi oko nekih pitanja definitivno morali. Ovdje naravno ne govorimo samo o ekstremnim slučajevima kakav je bio onaj Eichmannov nego i općenito. Autoriteti svih vrsta počesto očekuju da u ime poslušnosti prema njima radimo stvari koje po sebi mogu biti i pogrešne. To može biti bilo tko: šef, roditelj, stariji brat, prijatelj… A tko se u takvim situacijama boji suprotstavljanja i sukoba, može računati jedino s tim da će baš na taj način s vremenom upasti u istinski bezizlazan sukob i nevolju.

U Sarajevu 12. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : denisfilm

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm3) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – VI. DIO: NEIZOSTAVNA PATNJA I POVRATAK SEBI

„Učitelju, postoji li sudbina?”, upita mladić dok je vani zavijao oštri planinski vjetar.

„Određenje svakako postoji, kao i naša sloboda u svezi toga”, prostodušno će starac, kao da se govori o posve trivijalnim stvarima, i to sve dok je nešto zauzeto petljao oko vatre.

„Želiš reći da se neke stvari moraju dogoditi htjeli mi to ili ne, ali da i mi ipak u svemu tome imamo nekakvog utjecaja i manevarskog prostora?”, zainteresirano će mladić.

„Vidiš da i sam znaš”, samozadovoljno će starac.

„Ali zašto onda ljudi često vjeruju da su potpuno nemoćni naspram sudbine?”, nastavi mladić.

Starac se konačno ostavi svoga posla oko vatre. Sjede naspram mladića. Duboko udahnu i polagano ispusti zrak iz pluća. Vidjelo se da se sprema za ozbiljan razgovor… „Tu se susrećemo s dva velika izazova”, reče. „Jedan je nekako doći sebi, a drugi je, također nekako, nadvladati vlastitu ranjenost. A vidjet ćeš na kraju da to oboje ustvari dođe na isto. Krenut ću od ovog drugog … Jednostavno je za pojasniti, ali iznimno teško za preživjeti.”

Mladić se pretvorio u uho kao da sluša neku napetu ratnu priču. A i jest bila ratna, samo s nutarnje strane čovjekovog imanentnog fronta…

Starac nastavi: „Središte osobe uvijek je iznimno krhko, plaho i ranjivo. Zato ga toliko brižno i skrivamo iza maske osobnosti. I što ga vještije skrivamo, time ga uspješnije pošteđujemo boli i neugodnosti. Međutim, time ga istovremeno ne znajući lišavamo svjetla, prijateljstva, i ljubavi … A tek je to prava bol.”

„Nešto poput prebrižnih roditelja koji se u strahu za zdravlje i dobro svoje djece, potpuno ispriječe između njih i života?”, oštroumno primijeti mladić.

„Da, pa ovi jednog dana konačno shvate da su ostali neostvarenih potencijala gledajući u leđa životu koji ih je nonšalantno mimoišao,” nadopuni starac … „A to je uvijek pretežak izazov bez obzira jesu li nam ga priredili drugi ili mi sami sebi … Kad čovjek shvati da je posve pogrešno proživio gotovo polovicu života. Tada je obično u velikoj napasti da svjesno ne proživi ni onu drugu polovicu koja mu je preostala.”

„Nije li to sebično?”, svisoka upita mladić. Naime, u to vrijeme se već osjećao vrlo ugodno u svojoj novoj prosvijećenoj koži.

„Ni najmanje”, glasio je iznenađujući starčev odgovor. „Probaj si predočiti lopova koji ti je upravo ukrao polovicu svega što imaš i zatim ti jezikom lažne utjehe kaže da se nemaš što žaliti i buniti jer on ti je ipak, dobrica draga, ostavio onu tvoju drugu polovicu. Eto, razumiješ li sad? Svatko normalan će se u takvoj situaciji početi buniti i tražit će svoju pravdu, kao i ono što mu po pravdi pripada.”

Sada se već i mladić bio namrgodio. Stvarno, gdje je tu bila pravda?

„Ne brini se”, nastavi starac znajući o čemu mladić razmišlja. „Pravda ipak postoji, ali upravo zato jer je postojeća, nju se ne može odvojiti od svega onog drugog postojećeg. I u najgorim vremenima treba nastaviti živjeti, pa će i pravda doći na svoje. Nismo li upravo i govorili o tome da se od života ne treba skrivati kakav god da jest?”

Ali mladić je i dalje bio neraspoložen. „Ne ispada li onda da se onaj lopov ipak pokazao dobrim jer nam je ostavio sasvim dovoljno za novi početak?”

Starac se blago nasmija premda su mu oči imale ozbiljan i samilostan izričaj. „Znaš”, reče … „Koliko god čudno zvučalo, zločesti ljudi su počesto puno više svjesniji postojanja one univerzalne ljubavi i dobrote od dobrih ljudi. Dok ove druge pretežito pokreče strah od Boga na nebu, kao i od čovjeka na zemlji, oni zločesti se vječito nadaju da će se već nekako izvući na kraju … Da će im biti progledano kroz prste, pa čak i posve oprošteno. Ali, premda se dobro nadaju, oni su ipak u velikoj zabludi, samim tim i u opasnosti zaboravljajući valjda da Ljubav ima svoj adekvatni jezik kojim govori i uz čiju pomoć čuje. Jer ako želiš kod Nje imati vječnog udjela, jednostavno ćeš već ovdje na zemlji morati propričati njezinim univerzalnim jezikom dobrote, iskrenosti i samilosti.”

„Eto, opet ispade na kraju da svi griješe”, rastreseno reče mladić, nespretno mlatarajući rukama oko sebe.

„Pa ne bi se usudio reći ‘baš svi’”, nastavi starac. „Ali slažem se da je na zemlji puno negativnog načina razmišljanja … Dobri često kažu da je najvažnije ne biti loš. Loši kažu da to i nije tako strašno s obzirom da ćeš se na kraju najvjerojatnije već nekako provući. A zapravo je cijelo vrijeme jedino važno bilo ono biti dobar.”

„Dobar bez straha, dobar bez uvjeta, dobar bez valjanog smisla i razloga?”, rezignirano će mladić.

„E upravo tako!”, razdragano će starac. „To i jest jedina valjana dobrota, kao što to jest i jedini stabilan pristup istoj. Kad čovjek odluči: ‘Biram dobrotu jer je dobra i biram dobrotu jer za drugo ne znam niti želim znati’, e tada se stvarno za sva vremena utvrdio u istoj.”

„Sve divno-krasno, ali svejedno mislim da nama ljudima uvijek treba nekakav solidan temelj za sve”, samouvjereno će mladić.

„…Ali Bogu ne treba”, bez sekunde pauze nastavi starac. On je temelj samom sebi i drugog temelja ni ne treba, jer da treba, taj temelj bi Mu onda bio Bog kao i svima nama ostalima. O tome zapravo i govorimo cijelo vrijeme. Dođu tako nekad vremena kad budemo posve devastirani i uništeni. Znaš, ljudi stvarno umiru i to tako temeljito, da ponekad čak umru i prije same tjelesne smrti. To je to … Kraj. Nema više ničeg, ni samih nas, osim neutemeljenog božanskog bitka. To je sve što nam preostaje, bilo na nebu ili ovdje na zemlji. Jedina je razlika to što se neki u tim trenucima odluče na varijantu dugog umiranja. Guše se u samosažaljenju pitajući gdje su ta ljubav i pravda, očito ne znajući da oni sami mogu i trebaju biti ta ljubav i pravda. Za razliku od ovih, oni drugi, sretniji, prihvate brzo to da su umrli, te radosno nastave hoditi stazama neutemeljenog bitka. Ne trebaju im više nikakvi razlozi jer ni samom Bogu ne trebaju.”

„Pa to je onda nekakav izokrenuti nihilizam?”, sav u čudu će mladić.

„Pravo kažeš”, potvrdi starac. „I pozitivist i nihilist imaju tu zajedničku crtu da se kreću onkraj svakog valjanog razloga i smisla. Jednostavno, oni su razlog samima sebi, dok je sve ostalo čista ekonomija i interes.”

„Dakle, kad u životu ostaneš bez valjanog smisla i razloga, sve što ti preostaje jest to da budeš nihilist ili taj drugi, nekakav ‘izokrenuti nihilist’”, ponešto isforsiranom začuđenošću upita mladić jer je u dubini duše znao da je to jednostavno tako.

„Vrlo dobro znaš da je to jednostavno tako”, isti tren ga bocnu starac.

Mladić se na svoju sreću prisjeti da je bilo riječi i onom drugom životnom izazovu: „Kako doći sebi”. Taman mu dobro došlo da se izvuče iz novonastale nelagode uzrokovane, mrvicu, povrijeđenim ponosom.

Nakon upućenog pitanja, starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. „Nije li tako?”, upita. „Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja … Ali da je stvar opasna, opasna je”, ustvrdi starac.

„…Jer neki tada smetnu da je duša prizvala bol kako bi došla sama sebi, pa pomisle kako je bol smisao i svrha sama sebi”, zamagljenog pogleda dovrši mladić.

„Eto, vidiš da sve znaš”, radosno će starac.

U Sarajevu 2. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

SITUACIJE „ŽIVOTA ILI SMRTI” U SVAKODNEVNICI

Uvidom u životinjski svijet da se primijetiti kako iste uglavnom pokazuju značajniju razinu agresivnosti ukoliko im je doveden opstanak u pitanje kao i njihova međusobna hijerarhija. Dakle, po prirodi stvari se čini da agresivnost pripada području vitalnih nagona te da bi tamo trebala i ostati.

Za razliku od životinja čovjek je obdaren razumom, ali s tim onda dolazi ponešto i do nesigurnosti nagona. Jer oni ovdje više ne mogu opstojati čisto u svojem izvornom obliku, nego su pod velikim utjecajem čovjekove imaginacije, kako one individualne tako i one šire društvene koja izbija u vidu uhodanih predrasuda. U tom smislu se među ljudima pokatkad govori i o postojanju miroljubivih, kao i onih drugih ratobornih kultura.

U aktualnom trenutku se u Sjedinjenim Državama baš mnogo polemizira o tamošnjem problemu policijske brutalnosti. Koliko je problem izražen, najbolje pokazuje i jedan egzaktan podatak. Recimo u trećem mjesecu 2015. američka policija je tijekom obavljanja svojih dužnosti ubila čak 111 ljudi. S druge strane, britanska policija je u cijelom XX. st. ubila tek 52 čovjeka. Kao drugi primjer donosimo link na jedan kratki video koji uspoređuje ophođenje američke i njemačke policije prema neobuzdanim bajkerima. Dok ih njemački policajac ljubazno zaustavlja i skoro očinski upozorava da paze kako voze, američki policajac istog trena bez ikakve potrebe povlači pištolj:

https://www.youtube.com/watch?v=WzCf2RJHNSw

Ljudska agresivnost predstavlja vrlo složen fenomen. U nekim slučajevima ona se javlja i kao posljedica dubljih duševnih, ali i onih neuroloških patologija i tada se neminovno mora medicinski tretirati. Ljudska agresivnost se također često javlja i kao posljedica pomanjkanja znanja i inteligencije, tj. kao svojevrsna nuspojava onkraj bilo kakvog lateralnog kreativnog spektra. Nešto u smislu, dok pametni ljudi popravljaju stvari, glupi ih udaraju jer ne vide drugog rješenja. Doduše, ovo se možda još češće događa zapravo zbog nestrpljivosti da se iznađe neko kvalitetnije rješenje, što će reći da agresivnost vrlo dobro ide pod ruku sa impulzivnim oblicima ponašanja. U svakom slučaju, i jedno i drugo neminovno aludira na potrebu dugotrajne kvalitetne izgradnje ljudske ličnosti.

Za kraj nešto više o agresivnosti iz domene neurolingvističkog programiranja. Već smo rekli da je agresivnost nešto što se u svojem prirodnom obliku javlja prvenstveno u kontekstu djelovanja vitalnih nagona te da ovi i nisu posve pouzdani kada govorimo o čovjeku. Većinu svojih strahova zapravo učimo kroz život, bilo da je tu riječ o uplivu onih širih, društvenih predrasuda, bilo da govorimo o nekim vlastitim lošim iskustvima, te o naknadnom učestalom mentalnom prežvakavanju istih. Jednostavnije rečeno, čovjek je počesto sklon doživljavati kao vitalnu ugrozu i ono što to po sebi zapravo i nije. U tom smislu se u krivičnoj praksi počesto spominje da je uzrok nebrojenim fizičkim nasrtajima, pa čak i ubojstvima bilo ono trivijalno: „Gled’o me je!” Dakle, čovjeka je netko gledao, i on se zbog toga osjetio skoro pa smrtno ugroženim. Ili drugi primjer, jedno novije istraživanje španjolskih neuroznanstvenika provedeno nad islamskim radikalima, podrijetlom iz Sjeverne Afrike, pokazuje kako oni razmišljaju na kudikamo drugačiji način od običnih ljudi. Niti su u stanju shvatiti religiju kao stvar duhovnog uzdizanja i puta mira i ljubavi, nit’ su u stanju shvatiti politiku kao stvar demokratskog društvenog samoodređenja i koncenzusa. Njima je to, naprotiv, sve pitanje „života ili smrti”. Što će reći, da im se kod religioznih i političkih promišljanja aktiviraju oni centri u mozgu koji se inače kod običnih ljudi aktiviraju u trenucima vitalne životne ili društvene ugroženosti.

Dakle, na samom kraju bismo mogli zaključiti da je sasvim normalno da postanemo agresivni u trenucima kad smo vitalno ugroženi, no kao veliko pitanje ostaje u kojim smo to točno situacijama uistinu i doslovno ugroženi? Ovo je možda prilika da svi preispitamo svoje najveće životne strahove. Koliko se tu stvarno radi o objektivno opasnim izazovima, a koliko o našim negativnim subjektivnim doživljajima nečega što po sebi možda i nije toliko velika opasnost? U svakom slučaju, ovo dvoje je uvijek dobro pokušati razdvojiti: vlastiti osjećaj od onoga što ga je uzrokovalo. Jer možda taj loš osjećaj na kraju neće trebati ništa drugo nego malo prijateljskog razgovora i uvjeravanja. No, da bi do potonjeg došlo, potrebno je pretpostaviti da možda ipak nismo toliko vitalno ugroženi koliko nam se u nekim trenucima čini. Kao npr. ono, kad nam netko nešto kaže, ili nam zasmeta, ili nas ružno pogleda, ili nam se čini da nešto od nas krije… Možda je to ipak samo mala nepodopština koja se uspješno može riješiti i bez primjene bilo kakve agresije … i to ne samo one fizičke, nego čak i bez one verbalne. Stvarno možda … Zašto ne bi pokušali?

U Sarajevu 21. 6. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

Exit mobile version