lipanj 2017. – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O “prijatelju”

Prema onoj biblijskoj izreci da tko stekne prijatelja stekao je blago, koga danas smatramo svojim prijateljem od ljudi koje poznajemo, koje susrećemo svakodnevno? Tko nam je danas prijatelj i za koga ćemo se usuditi reći on ili ona je zaista moj prijatelj? Postoje različiti ljudski odnosi koji se kamufliraju kao prijateljstvo i njihovo trajanje je kratka vijeka, izmišljeno, vještačko i kako je brzo počelo tako još brže prestaje i nestaje.

„Ekonomski“ prijatelj

Ekonomski prijatelj vas cijeni, obožava vas, ne vidi na vama ni u vama ni jednu manu. Vi ste za njega božanstvo sve dok ste korisni. Nije važno kakva je korist u pitanju, novčana, ugled, moć, vi ste njemu ili njoj najbolji prijatelj dok imate položaj, dok ste moćni, imate ugled i novac.

Vaš prijatelj svoj odnos zasniva na čistoj ekonomskoj računici, dobiti, odnosno prihodu. Ekonomski prijatelj vas gleda kao hodajuću devizu, vip ulaznicu, žiranta, sredstvo za dostizanje položaja i ugleda. Iako kao čovjek znate da niste u ljudskom smislu najbolje i najčestitije ljudsko stvorenje, ekonomski prijatelj je tu da vas uzdigne na postolje i tron koji ne zaslužujete i sami ste toga svjesni da ne zaslužujete takvo mjesto i takvu čast.

Međutim, ekonomski prijatelj ne vidi vaše nedostatke, ne vidi vaše slabosti. Ekonomski prijatelj gledajući vas zapravo i ne vidi ljudsku osobu pred sobom, on vidi stvar, sredstvo. Za ekonomskog prijatelja vi vjerojatno niste čak ni ljudsko biće. Na kavi s ekonomskim prijateljem ne postoji neslaganje, kritička razmjena mišljenja, razmjena povjerenja, teških životnih trenutaka nego postoji njegovo klimanje glavom u znak slaganja sa svakom vašom riječju, rečenicom i gestom sve dokle imate otvoren novčanik.

Privlačnost ekonomskog prijatelja je u jednostavnosti odnosa s njim. Njemu ne morate puno objašnjavati, odnos s njim je čisto ekonomsko pitanje, jer vi imate i vi častite i stoga će te ako tako nastavite biti prijatelji do kraja života sve dok vi plaćate.

Ekonomski prijatelj nema čak ni neku sposobnost da vas kao čovjeka razumije, prihvati i cijeni. On ne cijeni vas uopće, vi ste mu kao čovjek, kao ljudska osoba uglavnom nevažni. Dapače, ekonomskom prijatelju se gadi vaša uspješnost u poslu, zarada, sposobnosti, sve što ste uspjeli steći, ali tu gadljivost prema vama prikriva prije svega laskanjem.

Ekonomski prijatelj je laskavac, čovjek koji vam laže da vas cijeni i poštuje, čovjek koji vam laska da ste najuspješniji, da ste apsolutni naj što god to bilo među ljudima, i poznat je po tome da vam se nikad neće suprotstaviti, kritizirati vas, upozoriti na vaše mane i pogrješke, krive poteze, neuspjehe.

Ekonomski prijatelj vam nikad neće reći ništa loše o vama, zato ljudi i ponekad vole imati ekonomske prijatelje, jer iako svjesni da ih ovi iskorištavaju, ipak na neki način uživaju u njihovu laskanju. Kada propadnete ekonomski, onda vas ekonomski prijatelj napušta i tek tada se usuđuje reći vam što stvarno misli o vama, a to često zvuči tako tužno, neugodno i prostački da se i sami pitate zašto sam sebi dopustio i pomisliti da mi je ovaj muškarac ili žena prijatelj ili prijateljica?

„Vampirski“ prijatelj

Ne znamo koliko je stvarno prikladno govoriti o čovjeku kao vampiru, međutim postoje prijatelji koji su nešto poput emocionalnih vampira. Ne znamo koliko su stvarno prisutni među muškarcima i ženama, ali nekoliko primjera može poslužiti da ga barem pokušamo opisati. Vampirski prijatelj je osoba koja vam je bliska, jako bliska, čak ste godinama prijatelji, ali se ne razlikuje u jednoj stvari od ekonomskog prijatelja. Kao što ekonomski prijatelj u čovjeku vidi hodajuću devizu, vampirski prijatelj u čovjeku, možda i u vama, vidi emocionalno nabijenu vreću koju treba polako i dugo gristi i iz nje isisati svu radost, toplinu i emocije.

Vampirski prijatelj ili prijateljica funkcionira tako što na svakom susretu, na kavi, bilo gdje jednostavno isključivo i samo govori o sebi i osjeća se uvijek suprotno od onoga kako se vi osjećate, pogotovo ako se osjećate dobro i zadovoljno i radosno. Ako ste izišli na kavu i samo naznačite da je lijep dan, da se danas osjećate dobro, vampirski prijatelj ili prijateljica odmah počinje s pričom o lošem danu, lošem mjesecu, depresiji, lošoj vezi, sve je kod nje ili kod njega crno, nema tračka, a kamoli zrake sunca, sve je nekakva tama, mrak i noć.

Ne samo da je vampirskom prijatelju sve loše i očajno, nego to nastoji i na vas prenijeti pa se poslije kave, večere, ručka i susreta osjećate tako jadno i bolesno da bi najradije išli u bolnicu od muke. Zato ga i možemo nazvati makar malo neobičnim imenom vampirski prijatelj, on iz vas izvlači sve što je radosno i sretno i unosi vas zarazu žalosti, nervoze i očaja.

S vampirskim prijateljem bilo koji susret uvijek završava s činjenicom da je iz vas za tako kratko vrijeme isisao sve dobro i svu radost koju ste imali. Za vampirskog prijatelja vi ste samo prigoda da hrani svoju ljutnju, nervozu, općenito loše raspoloženje i depresivno stanje, čim postanete očajni kao i on odbaci vas i traži novu svježu žrtvu koju će zaraziti svojim neraspoloženjem.

„Narcis“ prijatelj

Nije važno jeste li upravo izašli iz bolnice s terapije, jeste li umorni od dugotrajnog leta, jeste li ljuti zbog problema kod kuće ili na poslu, narcis prijatelj još dok sjedate počinje pričati, a o kome drugom nego o sebi.

Njega ne zanima što se s vama događa, kroz što ste prošli u proteklom periodu koji je za vas možda bio težak, narcis prijatelj je poznat po tome i što nakon deset godina što se niste vidjeli čim sjednete on odmah počinje priču o sebi i ne obraća pažnju na vas, čak nije ni svjestan da se niste vidjeli deset godina.

Ako ste za ekonomskog prijatelja hodajuća deviza, za vampirskog prijatelja emocionalni nektar dobrih emocija koje treba isisati, za narcis prijatelja ste vi, a što drugo nego ogledalo, zrcalo ili kako se to kaže kolokvijalno špigla.

Naravno, zrcalo ima dvije sposobnosti od kojih je jedna puno važnija narcis prijatelju, a to je uz to što ogledalo pokazuje izgled, ono također šuti. Sa zrcalom nema dijaloga, nego je u pitanju čisti monolog i vi ste uglavnom svom narcis prijatelju zrcalo.

Naravno, čak i kad je u pitanju druga osobina zrcala, a to je da pokazuje sliku i izgled i u tom smislu možete poslužiti kao zrcalo pod uvjetom da se slažete sa izgledom svoga narcis prijatelja, štoviše, morali biste biti takvo zrcalo da prikazujete puno bolje, ljepše i zgodnije ono što stvarno ispred vas izgleda zapravo prosječno, a na nekim mjestima i ne tako dobro.

Umjesto zaključka

Zajednička karakteristika i ekonomskog, vampirskog i narcis prijatelja jest da vas nitko od njih stvarno ne gleda kao prijatelja niti vam stvarno želi biti prijatelj, nego je prije riječ o ljudima koji vas trebaju za svoje potrebe, bilo da im treba novac, ugled, moć, emocionalno manipuliranje i potvrda njihove narcisoidnosti, vi ste za njih deviza, svježa krv koju treba emocionalno popiti, iscrpiti i dotući i ogledalo koje treba šutjeti, ali za njih niste prijatelj niti vas oni takvim smatraju.

Ali sve dok imate, dok ste sretni i radosni i dok volite komunicirati s ljudima, uvijek ćete uza se imati prijatelja koji je ponekad u jednoj osobi i ekonomski, i vampir i narcis prijatelj koji će vas iskorištavati, piti vam krv na slamku i tražiti od vas da budete i glumite njegovo ogledalo i privatno, a još više u javnosti bez obzira morate li samo šutjeli ili lagati kako prekrasno izgleda.

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

O. J.

Kako sebi odgojiti kriminalca?

„Pustite ga na miru, još je dijete“. Na ovakav odgojni pristup jednom je prilikom svoj osvrt pokušala dati teksaška policija. U poprilično čudnoj izjavi za javnost izrecitirali su deset savjeta za što vam je činiti „Ako želite da vam dijete postane kriminalac“.

Spomenutu izjavu je prenio i u svojim izlaganjima rado koristio znameniti američki psiholog John B. Watson (1878.-1958), inače utemeljitelj biheviorističke psihološke škole.

Spomenutu izjavu su vjerojatno sastavili iskusni kriminalisti i forenzičari – nažalost – iz njihovog bogatog radnog iskustva:

Ispunjavajte mu svaku želju;
Slatko se smijte njegovim prostaklucima;
Ni riječi o vjeri, neka samo odluči i bira kad bude punoljetno;
Hvalite ga u njegovoj prisutnosti;
Nikad mu ništa ne zabranjujte;
Ne dajte mu da išta radi u kućanstvu;
Pazite da pije iz čiste čaše, ali ga pustite da čita prljave knjige;
Dajte mu džeparac kad god od vas to zatraži;
Svađajte se s bračnim drugom u njegovoj prisutnosti;
Branite ga uvijek pred profesorima, susjedima, policijom.[1]

E sad, istina da je Watson živio u nekom za nas minulom vremenu. Još veća istina, da poslovično oštra teksaška policija i nije neki vrhunski pedagoški uzor i primjer za roditelje. No, i ovaj prvi, kao i ovi drugi su ozbiljno u životu radili na slučajevima kriminalnog ponašanja, i dobro su znali tko su ti ljudi, te kakve životne priče i kakav kućni odgoj stoje iza njih.

Zato bi jednostavno rekli, isplati se barem pročitati i ozbiljno razmisliti…

Na kraju krajeva, mnogi su i roditelji, a i njihova djeca do sada već platili težak danak jednom takvom pedocentričnom odgoju, u kojem je dijete u strogom središtu, mali bog, uvijek u pravu, uvijek na prvom mjestu, vječito izuzeto i nedodirljivo…

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ivo ĆURAK, Nepročitana knjiga, Lubešić, Omiš, 2003. 209.

Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj i performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.

O demagogu

U svojim Izvorima totalitarizma Hana Arendt će napisati sljedeće opisujući Lenjina: „Iako nije imao instinkt vođe masa bio je loš govornik, a uz to je volio i da javno priznaje i analizira vlastite greške, što je protivno elementarnim pravilima demagogije.“

Prema Arendt, dok čovjek razmišlja o danima i mjestima, demagog razmišlja u vjekovima i kontinentima. Prema Arendt, demagog ne može zavesti mase ako pokuša priznati da je samo čovjek, nego se uvijek mora predstavljati kao polubožanstvo, spasitelj i mesija. Zbog čega masa pristaje uz demagoga i zbog čega i kako demagog uspijeva nagovoriti mase da čine zločine i strašne stvari?

Čovjek mase

Arendt polazi od tvrdnje kako čovjek koji teži idealima uvijek prema njima teži iz osobnog uvjerenja, i njegovi ideali su uvijek podložni provjeri iskustva. Međutim, čak i onda kada ideali padnu na provjeri iskustva, za čovjeka ostaje nada kako njegovi ideali ipak imaju mogućnost prije ili kasnije proći test iskustva i pokazati se točnima, opravdanima, odnosno, za Arendt ideal kojemu čovjek teži uvijek ostavlja prostor nade. Jer čovjek koji ima ideale živi u nadi, prema Arendt on nikada ne može postati divljak ili životinja koja čini zlo, jer nada u ostvarenje ideala ne dopušta da se spusti na tu razinu.

S druge strane, čovjek prema Arendt postaje dio mase onda kada postane ravnodušan prema svojim idealima, kada potpuno izgubi interes, kada se stavi u položaj u kojemu ga ništa ne zanima i ne može potaknuti na djelovanje. Iz ove ravnodušnosti prema Arendt rađa se potpuna odsutnost empatije, brige i zabrinutosti što je odlika svakog normalnog ljudskog života i življenja.

Ravnodušan čovjek bez ideala postaje čovjek mase, jer za njega apsolutno sve gubi vrijednost, i njegov život i život drugih, ili kako Arendt piše čovjek mase ne gubi samo nekakve okove, on, jer se prestaje brinuti za dobrobit bilo koga, gubi bilo kakav normalan i ljudski osjećaj za zabrinutost, gubeći pri tom i osjećaj za stvarnost i kako Arendt zaključuje jedan monah u samostanu u odnosu na čovjeka mase izgleda kao netko tko je opsjednut svjetovnim stvarima.

Čovjeka mase karakterizira odsutnost bilo kakvog ljudskog osjećaja, njegova ravnodušnost za bilo kakve normalne svakodnevne ljudske probleme pretvara ga u umišljenog spasitelja i mesiju, onoga koji smatra da razmišljanje o svakodnevnim ljudskim problemima i poteškoćama nije dostojno jedne takve veličine. Treba biti ravnodušan prema svim tim ljudskim tričarijama i razmišljati samo o vjekovima i kontinentima, razmišljati i izvan vremena i izvan bilo kakve ljudske zajednice. Sve ljudsko ono obično i svakodnevno nije dostojno uma čovjeka mase i njegove veličine i on se na taj način pretvara u fanatika, odnosno demagoga.

Demagog

Demagog se uzima iz mase i za masu, demagog je čovjek mase koji je ravnodušnost prema običnom čovjeku, njegovom životu i problemima pretvorio u fanatizam prema kojem sve što ne pomaže emancipaciji mase treba biti apsolutno uklonjeno bez obzira koja će sredstva biti upotrijebljena.

Demagog je svjestan da isticanje bilo kakvih ljudskih grješaka, grijeha i slabosti može biti opasno za njegov fanatizam, stoga demagog nikada ne govori o sebi u negativnim terminima, niti se o masi izražava prezrivo i s omalovažavanjem, nego smatrajući sebe mesijom, nadčovjekom on i masu zavodi tako što je naziva mesijanskom i određuje joj spasiteljsku ulogu u društvu mimo svih drugih ljudi koje čine društvo. Da bi došao do takvog stupnja vlastite veličine i zavođenja mase, demagog sve društvene norme i institucije i religiozne, i političke i socijalne proglašava poljem sukoba do zadnje kape krvi, poljem koje mora biti do kraja očišćeno od svih ljudskih natruha.

Ono što demagoga posebno živcira jest stalno pozivanje ljudi na svakodnevne poteškoće s kojima se susreću. Demagog s jedne strane fanatično obećava bolje plaće, bolje mirovine, bolje zdravstvo, bolje uvjete za mlade, bolje uvjete zapošljavanja dok u isto vrijeme prezire sve te zahtjeve i sve ljude koji to traže smatrajući ih uglavnom nedostojnima njegova mesijanskog genija.

Demagog ne tolerira bilo kakvo kritičko mišljenje o njegovom djelovanju, bilo kakva upozorenja o slabosti njegovog programa, nastupa i vođenja države, politike i zajednice. Iz jednostavnog razloga jer njegova ravnodušnost prema običnom čovjeku stoji u temelju njegovog nastupa i njegovog programa. Demagog nije samo ravnodušan prema običnom čovjeku, on je ravnodušan i prema masi koju bez problema žrtvuje za svoj fanatizam u stotinama, tisućama i milijunima. Na oltar vlastite veličine potpuno ravnodušan prema bilo kakvoj ljudskoj patnji, žrtvi, umiranju demagog žrtvuje sve i svakog čovjeka uvjeren u svoje mesijansko poslanje.

Vjerojatno se u njegovom fanatizmu i ravnodušnosti prema običnom čovjeku krije njegova privlačnost kojima privlači mase, jer demagog masama ne govori o tome što se mora svaki dan raditi da bi se živjelo, on masama tumači kako je pod njegovim vodstvom raj na zemlji na dohvat ruku i kako između njega kao mesije i mase kao izabranog naroda na tom putu ostvarenja raja stoji obični čovjek, obični ljudi, oni kojima je stalo da svakodnevno žive svoj obični i normalni ljudski život.

I kako takav život nije dostojan življenja kako njegove veličine tako i veličine mase koju demagog proglašava izabranim narodom koji će jedini nastanjivati raj u koji će ih on povesti. Mase zavedene njegovom porukom, porukom kako trebaju biti prema svemu ravnodušni i težiti apsolutno zacrtanom cilju, obećanom raju na svom putu mogu srušiti i ruše sve pred sobom.

Sve ono što obični, svakodnevni ljudi svojim radom, trudom i naporom izgrade, mase ili masa predvođena demagogom će srušiti u tren oka i zauvijek uništiti, a pri tom će stradati i obični čovjek zajedno ne samo sa svojom obitelji, nego cijelom svojom zajednicom, narodom i državom, jer demagog ne poznaje i ne priznaje prihvaćene ljudske uzuse i granice, čak je i nebo za njega prepreka koju treba svladati.

Umjesto zaključka

Obični čovjek u susretu s drugim čovjekom se nikada neće do kraja s njim složiti oko mnogih pitanja, obojica će biti i samokritični, ali i kritični jedan prema drugome. Možda neće imati ni iste ideale, ali će i jednoga i drugoga ti ideali držati kroz nadu da će jednog dana makar suprotstavljenih mišljenja i stavova izgraditi ne raj na zemlji, ne zlatno doba od tisuću godina, nego bolje sutra ili prekosutra za sebe i svoju djecu. Iz te nade u bolje sutra iz vjere u svoje ideale trudit će se da ne potonu u divljaštvo i životinjsko ponašanje jedan prema drugome.

Demagog misli s masom i za masu i umjesto mase, kod demagoga ne postoji pitanje slaganja ili neslaganja kritike ili nečega sličnog. Demagog zavodi masu mesijanskim obećanjima ne o boljem sutra ili prekosutra, nego o obećanjima o zlatnoj i rajskoj vječnosti, idealnom društvu spašenih i zato je tako prihvatljiv i drag masama jer obećava ono što masa isključivo želi čuti i jer ih pretvara u ravnodušne poslušnike koji zarad nepostojećeg zemaljskog raja spremno uništavaju i ruše i ono malo dobrog i lijepog što je običan čovjek, obični ljudi stvorili i stvaraju svojim svakodnevnim radom i trudom.

Jer običan čovjek nije nikada ravnodušan na patnju, na brigu i zabrinutost i uvijek je njima opterećen i zato je sposoban suosjećati, pomagati i učiniti i činiti dobro za drugog čovjeka. Demagog je zajedno s masom potpuno ravnodušan prema svemu i svakomu, kako zaključuje Arendt, i zato i jest privlačan ne zato što je samo sposoban zavesti mase, nego još više što je sposoban učiniti ravnodušnim ljude prema bilo kakvom zločinu, ubijanju, patnji i žrtvi ističući ravnodušnost kao temelj da se postigne zemaljski raj.

U Sarajevu, 13. 6. 2017.

O. J.

O shopping-u

Trebat će puno vremena da se uklone stereotipi o ljudima koji idu u kupovinu. Jedan od njih je kako to čine samo žene, dok muškarci to ne rade i drugi kako ljudi kojima je dosadno, koji nemaju što raditi i koji su intelektualno površni idu u kupovinu. Činjenica da svi idemo redovito u kupovinu već dovoljno govori o pogrješnosti tih stereotipa, a ima ih još. Ovdje nećemo pisati o stereotipima.

Trgovački centar je kao kazalište, za njega se sređujemo i uređujemo. Ne želimo biti viđeni u „lošem“ izdanju. Izlozi trgovačkih centara i van i unutra su kao kazališne kulise, tu su da nam privlače i zadržavaju pažnju. Prodavači su poput sporednih glumaca u predstavi. Smješkaju nam se, pristojno pozdravljaju, koriste različite glumačke tehnike bilo govora bilo gesta, ali cijelo to kupovno ili prodajno kazalište bilo bi prazno i napušteno da nije nas glavnih glumaca. Mi smo glavni likovi u toj predstavi, glavni glumci zbog kojih je cijela predstava, zajedno s kulisama, mi smo glumci zbog kojih je cijelo to kazalište i napravljeno.

Kao da smo svjesni da je trgovački centar poput kazališta. Pristojno se oblačimo, nastojimo se pristojno ponašati (ne uvijek uspješno), odlično igramo svoje uloge uspješnih ljudi, poslovnih ljudi, ljudi punog novčanika. Čak i rekviziti, kazališnim rječnikom rečeno, služe našoj glumi: mobiteli, torbe i torbice, jakne, hlače, cipele, način hodanja, govora, način gestikuliranja. Naš susret s prodavačicom može svakako ući u antologije glumačkog umijeća.

U onom trenutku kad znaš i osjećaš da je prodavačica umorna i da joj nije ni do čega i kada joj želiš malo napakostiti kao da te zanimaju cipele u izlogu, a zapravo joj samo malo želiš zagorčiti kraj radnog dana. I to izgleda sve tako ljubazno i pristojno da zaslužuje mjesto u antologiji najbolje odglumljenih scena. A o glumačkim vještinama u susretima s prijateljima i poznanicima koje ne volimo da ne govorimo. U ovom prodajnom kazalištu se grlimo i ljubimo do iznemoglosti, žalimo se kako se nismo dugo vidjeli i kako se obvezno moramo sresti, a zapravo se ne podnosimo.

Povremeni glumac koji otvoreno pokazuje da mu u ovom kazalištu ne odgovara predstava i da mu je predstava pomalo i dosadna i jednolična u drugim glumcima zna izazvati osjećaj neugode. Od njega se na brzinu sklonimo, a i sporedni glumci, odnosno, prodavači vrlo brzo sa scene komedije i smijeha, kad je takav glumac u pitanju, prebace se na scene drame i tragedije. Trgovački centar je tip otvorenog kazališta koje radi svaki dan i gdje svatko igra ulogu glavnog glumca, svaki od nas koji kupuje glavni je glumac u svojoj predstavi, nitko nije i nema sporednih glumaca osim prodavača. Naša posjeta prodajnom kazalištu uvijek se odvija u četiri čina koji mogu početi bilo kao komedija bilo kao drama, ali uvijek imaju tragičan završetak.

Prvi čin: Odlazak u trgovački centar kao početak komedije ili drame

Odlazak u trgovački centar zahtjeva dugotrajne glumačke pripreme, izbor garderobe koja odgovara sceni je li kiša, hladno toplo ili vruće. Izbor rekvizita za posjet prodajnom kazalištu, samo mobitel bez torbe, manja ili veće torba, šal ili bez njega. Izbor glumačke šminke, jaka ili slaba šminka, samo brada ili skroz brijanje, ili brada stara par dana. Kosu u rep ili raspušteno, šišanje na kratko ili samo skraćivanje na zatiljku i oko ušiju. Nismo ni svjesni koliko često traju naše glumačke pripreme za prodajne kazališne daske na kojima želimo nastupiti.

Nakon odabira garderobe slijedi izbor drugog glavnog glumca, ili više njih. Ako smo obiteljski ljudi i imamo djecu, glumačke pripreme mogu potrajati dugo, često izazivaju nervozu, dernjavu i plakanje, pa se odlazak u prodajno kazalište umjesto opuštene komedije može pretvoriti u pravu dramu. Ako smo samci, a imamo najboljeg prijatelja i prijateljicu, onda glumačke pripreme uglavnom teku mirno tek s povremenom usporedbom glumačke garderobe i rekvizita. Ako smo se tek vjenčali, komedija bi trebala biti valjda zagarantirana!

Posebno mjesto u prvom činu našeg posjeta prodajnom kazalištu zauzima proizvod kojega želimo. Ako nam je prodavačica već javila da nas proizvod čeka i da ne trebamo žuriti, onda prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište traje kao opuštena komedija, ne žurimo, čak ponekad zbog glumačkog uzbuđenja dolazimo skoro kad se kazalište treba zatvoriti samo da uzbuđenje traje što duže, osjećamo leptiriće u trbuhu kao da smo prvi put zaljubljeni ili ćemo dobiti nagradu za najboljeg glumca. Međutim, ako nam je prodavačica javila da trebamo požuriti jer će proizvod nestati, onda se odlazak u prodajno kazalište pretvara u dramu, a zna završiti i kao tragedija. Prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište hoće li biti komedija ili drama ne ovisi o nama kao glumcima, nego o proizvodu kojega žudno vrebamo i želimo imati.

Drugi čin: kupovina ili nastavak komedije ili drame

Ovisno o proizvodi kojega želimo ako je dostupan i čeka nas, naš ulazak u prodajno kazalište je samouvjeren. Opušteno se smješkamo, čavrljamo, dobacujemo i pažljivo i precizno, ali nevidljivo svojim izvanrednim glumačkim talentom ciljamo očima na izlog gdje nas čeka naš omiljeni proizvod: novi mobitel, parfem, torba, cipele, laptop, tablet. Uzbuđenje je do te mjere na razini da nas preplavljuje nevjerojatna toplina. Na trenutak pomislimo da je ovaj lagani filmski prilazak izlogu i željenom proizvodu uzbudljiviji od vođenja ljubavi. Međutim iznenada nas nešto presiječe u našem zanosu. Novac. Grozničavo tražimo po torbi i džepovima i onda napipamo spasonosni komad tvrde plastike. Kartica. Brišemo znoj s čela, hvala Bogu spašeni smo! (Doduše, nismo spašeni od minusa na kartici, ali to trenutno nema veze, time ćemo se baviti kasnije).

Gledamo proizvod, nestrpljivo gledamo kutiju na pultu, čekamo puni uzbuđenja, konačno kartica je provučena. Prodavačica s najljepšim osmijehom na svijetu nam kaže: „Izvolite!“. Uzimamo vrećicu. Neopisiv osjećaj uzbuđenja je na vrhuncu!

Ako proizvod nije dostupan i ako nam je prodavačica javila da možda neće biti proizvoda dok mi stignemo u posjet prodajnom kazalištu, zamislite se u obrnutoj slici od ove gore opisane sa svim najgorim mogućim negativnostima, i bit će dovoljno da shvatite da vam predstoji prvo drama, a onda vjerojatno i tragedija s elementima kozmičke katastrofe. To će biti dovoljno!

Treći čin: Završetak kupovine i odlazak iz prodajnog kazališta

Proizvod je u vašim sigurnim rukama ili duboko u vašoj torbi. Sada možete uživati malo i u drugim sadržajima kazalištima. Ne smeta vam što vam djeca stalno nešto galame i traže i oni su vješti mali glumci, a kako ne bi bili kad uče od najboljih u tom poslu, to jest od vas. Gledajući vaše uzbuđenje, radost i blistav osmijeh jer ste neku vrećicu stavili u torbu, i ona žele vrećicu možda više zbog vašeg osmijeha i radosti, jer im to nedostaje kod kuće, nego zbog nekog proizvoda kojega ćete im uzeti.

Ne smeta vam što je vaša najbolja prijateljica ili prijatelj s vama Štoviše, nastojite da to uzbuđenje pretočite u riječi, objasnite koliko su vam značili u ovom glumačkom poslu danas, njihova podrška, njihovo iskustvo u kupovini su vam bili od velike važnosti. Sada vas već pomalo uzbuđenje popušta i konačno počinjete primjećivati i druge glumce, veliki broj njih koji kao i vi s izgledom uzbuđenja i sjaja u očima grčevito drže vrećice u rukama i idu bilo na kavu bilo prema izlazu. Vi želite prije završnog čina malo odmoriti, popiti kavu, pročavrljati s drugim glumcima koji su s vama. Sjedate u bar opušteno, nezainteresirani ste zato hoće li i drugi glumci uspjeti postići ono što ste vi, doći do svoga žuđenog proizvoda danas. Vi ste svoju glumačku zadaću za danas obavili.

U trenutcima čak pomišljate da više ne treba glumiti, čin je odigran, scena je gotova, ali iz solidarnosti prema drugim glumcima još ćete malo igrati svoju ulogu. Konačno, vrijeme je za odlazak sa scene. Odlazite zadovoljni, pomalo emotivno iscrpljeni od uzbuđenja, gledate u izlazna vrata prodajnog kazališta i nije vas strah. Prodajno kazalište će i sutra biti otvoreno, a i idućih 365 dana koji su pred vama.

Četvrti čin: otvaranje kutije i tragični svršetak

Jedan od prijatelja, prijateljica, muž, supruga koji je išao s vama želi da još malo prođete gradom na večeru i druženje. Vi ne želite. Nestrpljivi ste. Želite otvoriti kutiju što prije i kažete njoj ili njemu kako vas boli glava, umorni ste, sutra morate na posao, i bez ikakve rasprave naređujete taksisti da vas vozi kući. Ako imate djecu, već ste malo nervozni što ćete morati sačekati malo duže dok djeca zaspu da ostanete sami sa svojom kutijom.

Nakon minuta ili sati, ovisno koliko vam je trebalo, konačno ste sami i kutija je pred vama! Više niste glumac, u pidžami ste, nemate šminke na sebi, nemate rekvizita, sad ste samo potrošač koji zaluđeno gleda u kutiju pred sobom. Sada uzbuđenje također doseže vrhunac veći i od same kupovine. Dodirujete kutiju polako uklanjate najlon, ljepljive, trake i otvarate! Pred vama je zaslužena nagrada! Gledate novi mobitel zaluđeno, tako je lijep, savršen, ne želite ga ni dodirnuti samo ga gledate i uživate. Nije važno što je prethodni model kojega već imate izašao samo prije pola godine. Gledate novi laptop, nove cipele, novu jaknu, novi parfem, novu igračku, novi tablet. Nije važno koji proizvod gledate, ali ne možete skinuti svoj pogled. Konačno, kao da dodirujete nešto sveto, vadite proizvod iz kutije i tada počinje tragični svršetak posjeta prodajnom kazalištu. Još uvijek ste uzbuđeni, ali uzbuđenje je sad prožeto razočaranjem što već ujutro neće biti uzbuđenja, mobitel će biti samo mobitel, cipele samo cipele, tablet samo tablet, a minus na kartici će vas dočekati na kraju mjeseca kao i prošlog mjeseca i tolikih mjeseci prije.

Umjesto zaključka

Ima i onih koji se neće složiti kako je posjeta prodajnom kazalištu osuđena na tragični završetak uvijek i svaki put, ali ono što je uvijek tragično za nas kao glumce je gubitak uzbuđenja kad proizvod izgubi svoju privlačnost kao i nastali osjećaj razočaranja zbog samog proizvoda kada nas prestane zanimati. Tada ni mi više ne želimo glumiti i prestajemo glumiti. Tada postajemo tek obični ljudi, radnici, potrošači, umorni od posla, minusa na karticama, ljuti na sebe što smo se dali zavesti, ljuti što imamo kuću punu stvari koje više nikada nećemo upotrijebiti.

Stalno pokušavanje da se uzbuđenje vrati kroz kupovinu čini se kao uzaludan posao, jer se ne kupuje više zbog samih proizvoda od kojih neke moramo kupovati jer su nam potrebni za praktični život, nego zbog uzbuđenja same kupovine koja se uvijek odvija otprilike u ova četiri čina i uvijek nakon što otvorimo kutiju uzbuđenje polako prestaje i nastavlja se naš trud da ga ponovno pronađemo u prodajnom kazalištu gdje smo mi glavni glumci i gdje je cijela scena postavljena samo za nas. U prodajnom kazalištu jedini koji trajno osjeća uzbuđenje i trlja ruke i ne treba glumiti je redatelj predstave, a mi iako glavni glumci, nažalost nismo redatelji, tako da često glumimo u predstavi koja je napisana i režirana za svakoga od nas pojedinačno.

U Sarajevu, 9. 6. 2017.

O. J.

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.

O vjerničkoj autentičnosti, vjerničkoj gladi i cinizmu kao grobaru vjere

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života? Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Najviše se govori o autentičnom vjerniku, nekome čija autentičnost ovisi o njegovom načinu života i njegovu odnosu prema Bogu o kojem govori. Nikada nismo pokušali možda razmišljati da biti i živjeti autentičnim vjerničkim životom ima isuviše nejasnih i zloupotrebljenih načina shvaćanja što znači biti autentičan vjernik, zbog čega često biti autentičan vjernik izaziva više problema i spoticanja, nego rješenja i obraćenja drugih. Jedan od žalosnih oblika zloupotrebe toga što je autentičan vjernički život i što je autentičan vjernik jesu prilagodljiva autentičnost i cinizam.

Prilagodljiva autentičnost i njezina zloupotreba

Nešto ili nekoga prilagoditi obično znači nešto ili nekoga usmjeriti ili formirati ili naučiti tako da odgovara nama ili našim željama. I to nije nešto što uvijek treba gledati loše i negativno. Kada neki glazbenik, kojega možemo nazvati autentičnim jer je predan potpuno svome poslu, zanimanju i radu, recimo nekog mladog glazbenika poduči i nastoji ga usmjeriti i formirati tako da bude bolji i od samog učitelja i to postane, možemo reći da je uspio od mladog glazbenika napraviti autentičnog glazbenika u pozitivnom smislu, koji je nadvisio i nadmašio svoga glazbenog učitelja.

Ako je učitelj sposoban radovati se i uživati u tome da ga je učenik nadvisio u autentičnom izvođenju i bavljenju glazbom, onda zaista možemo reći da je učitelj ne samo prilagodio učenika sebi nego ga je tako prilagodio da je ovaj postao još bolji od njega u glazbi. Na taj način i sam učitelj postiže te produbljuje vlastitu autentičnost kroz svoga učenika.

Naravno moglo se dogoditi da je učitelj bio takav da nije htio da njegov učenik bude bolji, sposobniji i jači od njega u glazbi, pa ga prilagoditi sebi na taj način da učenik nikada ne smije biti bolji i sposobniji od svoga učitelja, iako je recimo učenik bio i imao sve kvalitete i odlike nekoga tko je mogao biti bolji od svoga glazbenog učitelja. Na taj način učitelj gubi svoju autentičnost.

Kada čovjek nije spreman priznati da je netko koga odgaja bolji i sposobniji od njega i kada nije spreman nekoga tako odgajati ili barem usmjeriti da se razvija i bude bolji od njega, nastupa zloupotreba autentičnosti jer čovjek se svim silama trudi nekoga prilagoditi isključivo sebi i potpuno zaboravlja i ostavlja po strani autentičnost kao ideal i ono što se treba zapravo na kraju postići, a to je biti u slučaju primjera učitelja glazbe i njegovog učenika, autentičan glazbenik do samog kraja pod cijenu da će učenik nadmašiti učitelja, ali će time i on postati autentičan zahvaljujući autentičnom učitelju. To je nešto poput principa, autentičan stvara i rađa autentičnog, obrnuto kad ga ne stvara i ne rađa, autentičan gubi autentičnost i ne nastaje nova autentična osoba i svi gube.

Vjernička autentičnost i duhovna glad

I vjernička autentičnost je prilagodljiva jer se – bar je takav zahtjev pred nas stavljen – treba prilagoditi Bogu, odnosno Kristu i u tom smislu nastojati truditi se biti autentičan vjernik. Mnogo je načina i modela kako mi kao vjernici zloupotrebljavamo vjerničku autentičnost i nemoguće ih je sve nabrojati i opisati.

Ovdje se hoćemo osvrnuti na samo jedan model zloputrebe preko duhovne gladi ljudi koji nam prilaze i traže od nas ili preko nas susret s Bogom. Duhovna glad koju možemo opisati kao glad za božanskim, onostranim, smislom, svrhom života u konačnici Bogom nije u svakom čovjeku ni ista ni jednaka. Neće, niti treba očekivati i nadati se da će svaki čovjek koji je duhovno gladan isključivo prići samo tebi jer vjeruješ u Boga iz jednostavnog razloga jer duhovna glad nema isti intenzitet, rok trajanja, usmjerenje, potrebe. Onoliko koliko je pojedinačnih ljudi koji traže Boga toliko je različitih vrsta duhovne gladi.

Da bismo izbjegli posvemašnju zbunjenost i zloupotrebu ili moguće optužbe za nekakav sinkretizam, ne trebamo se bojati na trenutak razmišljati i vidjeti ovo u samoj Crkvi. Iako svi što se tiče vjere vjerujemo u isto u smislu istina vjere, čak ni u Crkvi nismo svi jednako duhovno gladni niti smo svi jednako autentični.

Neće svaki vjernik u Crkvi imati potrebu recimo za ispovijedanjem, misom ili molitvom u odnosu na nekog drugoga koji pored njega sjedi u klupi, kao što neće svaki svećenik, redovnik i redovnica biti uvijek isto raspoložen, radostan i autentičan u svome životu u odnosu na nekog svoga kolegu, subrata i sestru.

Gdje počinje problem autentičnosti i sukob? Kad je svećenik, redovnik ili redovnica u pitanju, problem nastaje kada on ili ona duhovnu glad vjernika mjeri razinom vlastite autentičnosti pa se zna dogoditi, što nije rijedak slučaj, da svojom autentičnošću jednostavno nije kadar zadovoljiti duhovnu glad vjernika jer njihova duhovna glad svojim intenzitetom nadilazi njegovu ili njezinu autentičnost. Svi znamo i svjesni smo da nam se ovo događa. Ovdje se ne želi govoriti negativno, nego samo ukazati na problem.

S druge strane i kod samih vjernika nastaje poteškoća jer ponekad smatraju da svi svećenici, redovnice i redovnici jesu, trebaju, i moraju biti identično i uniformirano autentični što opet nije slučaj. I tu zapravo nastaje jedan od problema s kojim se danas nastojimo nositi a to je da kao što svećenici, redovnici, redovnice i općenito oni koji su pozvani svjedočiti vjernicima trebaju biti svjesni da postoje različite razine duhovne gladi, ali i isto tako sami vjernici trebaju ponekad biti svjesni da postoje različite razine autentičnosti života jednog svećenika, redovnika i redovnice.

U Crkvi postoji onoliko razina duhovne gladi koliko je samih vjernika, i postoji onoliko razina autentičnosti koliko je njezinih službenika. Sv. Pavao je to lijepo formulirao kroz postojanje jednog Duha, ali različiti su darovi. I autentičnost i duhovna glad počivaju na jednom te istom izvoru za one koji vjeruju, a to je Bog, odnosno Krist. Međutim, to ne znači da izvor ne dopušta različite stupnjeve bilo autentičnosti bilo gladi.

Zloupotreba

Zloupotreba vlastite autentičnosti uglavnom počiva na tri pogrešna pristupa, i treći je od njih najrazorniji. Prvi je pristup rijedak, ali se tu i tamo može susresti i pronaći i u Crkvi, a to je kada netko sebe samoproglasi jedinim i apsolutnim mjerilom autentičnosti. Takva zloupotreba ne stvara veliku štetu, jer se rijetko nekoga tko tako nastupa može i treba ozbiljno shvatiti.

Drugi oblik zloupotrebe autentičnosti jest ono što smo gore maloprije nastojali opisati: kada učitelj glazbe ne želi svoga učenika uputiti da postane bolji glazbenik nego ga nastoji prilagoditi samo sebi i ne želi mu pokazati i uputiti ga dalje da se usavršava i napreduje. Ovaj, tako reći, oblik zloupotrebe vlastite autentičnosti u Crkvi je daleko rašireniji i daleko više štete može stvoriti.

On počiva na našem odbijanju da one čija duhovna glad svojom snagom i intenzitetom daleko premašuje našu osobnu autentičnost, ispravno i jasno uputimo onima među nama koji su od nas autentičniji u svojem poslanju, pozivu i svjedočenju i čija je duhovna autentičnost kadra zadovoljiti duhovnu glad vjernika koji nam prilaze.

I ne samo da je kadra zadovoljiti njihovu duhovnu glad nego je autentičnost takvih među nama potrebna i nužna i nama koji radimo isti posao kao i oni, ali smo daleko od njihovog življenja autentičnosti na koju smo pozvani i ne upućujemo duhovno gladne takvima onda kada bi trebali jer sami nismo kadri biti dovoljno autentični za njih.

Na taj način ne stvaramo i ne rađamo autentične vjernike, a i gasimo vlastitu autentičnost i pogotovo autentičnost naše subraće i sestara. Međutim oba ova oblika zloupotrebe autentičnosti i nisu neizlječivi jer će prije ili kasnije priznati činjenicu da nismo svi jednako autentični, a ni duhovno gladni. Treći i najgori i najpogubniji oblik zloupotrebe autentičnosti je cinizam.

Cinizam kao grobar autentičnosti

Cinizam, kako ga razumijemo u ovom kontekstu, odaje nesposobnost čovjeka za prihvaćanje kako su drugi od njega autentičniji u svome zvanju i poslanju i koji zbog nemogućnosti prihvaćanja takve činjenice obezvrjeđuje autentičnijeg od sebe. Njemački filozof Peter Sloterdijk posvetio je cijelo jedno filozofsko djelo cinizmu pod naslovom „Kritika ciničnog razuma“. Pa iako Sloterdijk na neki način cinizam vidi kao lijek zapadnoj ravnodušnosti prema svemu, i u njegovoj kritici ravnodušnosti preko cinizma itekako ima istine, u vjerničkom životu cinizam je početak ravnodušnosti i rastakanja vjerničkog života.

Specifičnost cinizma je njegova katastrofalna sposobnost da ljude i stvari koji međusobno ne bi mogli i trebali biti jednaki na neki način stavi u isti odnos i položaj prema onoj latinskoj quod licet Jovi non licet bovi odnosno cinički rečeno quod licet bovi licet Jovi. Naravno, uvijek je pitanje vremena i trenutka kada će se cinizam nekog autentičnog svjedoka vjere prvo pretočiti u cinizam prema Crkvi, sakramentima, pa onda naravno prema Bogu, odnosno Kristu. Kada cinizam zahvati autentičnog svjedoka ili onoga koji bi to bar trebao biti, tek tada nastupa ravnodušnost kao posljedica cinizma jer ono što je dopušteno Bogu, Kristu, Crkvi zašto ne bi bilo dopušteno i njemu odnosno njoj?

Iz tog cinizma koji se kroz određeni period pretvori u ravnodušnost nastaje ne samo određeni negativan stav prema vlastitoj autentičnosti, nego i duhovna glad vjernika koji stvarno traže Boga postaje predmet cinizma i ravnodušnosti i na kraju se za nju gubi interes, odnosno, duhovna glad postaje dosadna, naporna, gnjavež i davež, a vjernici površni, nepismeni, glupi i naivni.

Mi nismo ponekad ni svjesni razorne moći cinizma koji se uvukao i među autentične s jedne strane i duhovno gladne s druge strane. Cinizam je grobar autentičnosti ali i duhovne gladi jer ih smatra nečim neozbiljnim, jer i autentične ili bar one koji se trude to biti kao i duhovno gladne naziva površnima, šarlatanima i naravno gle paradoksa neautentičnima!

Cinizam će uvijek nastojati preuzeti mjesto autentičnosti proglašavajući sebe jedinim mjerilom i pravilom autentičnosti i duhovne gladi. Cinizam je zbog toga i razoran jer cinizam ne poznaje i ne priznaje da postoje i mogu biti različiti ljudi i biti različiti u njihovoj autentičnosti i duhovoj gladi ponajviše zbog svojih ljudskih slabosti i nedostataka, a ne zato jer ne žele i ne trude se biti autentični ili utažiti svoju duhovnu glad.

Za cinizam ne postoje autentični i duhovno gladni, ne postoje slabosti i nesavršenosti kod autentičnih i onih koji to nastoje biti, za cinizam ne postoje duhovno gladni postoje samo površni, glupi i neozbiljni. Cinizam je razorno sebičan jer sebe postavlja kao mjerilo autentičnosti i duhovne gladi, ali kad i ako pokušate podijeliti cinizam da bi i drugi bili više autentični i da biste zadovoljili duhovnu glad onih koji vam prilaze, tada možete osjetiti snažnu moć cinizma i njegovu snagu rastakanja i uništavanja svakog pokušaja i vaše i tuđe autentičnosti i ozbiljnog shvaćanja duhovne gladi.

Cinizam je jedan oblik ideologije kada zahvati veći broj bilo autentičnih bilo duhovno gladnih jer ne priznaje drugima niti pravo niti mogućnost da budu ili bar pokušaju biti autentični svjedoci vjere onima koji su duhovno gladni na jedan drugačiji ili noviji način. Za cinizam jedina autentičnost i duhovna glad je sam ciničan stav, ponašanje, govor i držanje prema svemu i svakomu bez obzira na njegovo zvanje, poslanje i poziv u Crkvi, odnosno za cinizam ni Bog ni Krist nisu autentični niti sposobni utažiti duhovnu glad tolikog broja onih koji ih traže ako nisu i sami božanski cinici.

Cinizam je zato razoran jer dopušta i opravdava ono što se ne bi moglo i ne bi smjelo i ne bi trebalo niti dopuštati niti opravdavati. Cinizam je bijeg od odgovornosti koju imamo za autentičnost koju ponekad ne živimo, i ismijavanje duhovne gladi koju ne priznajemo i ne želimo utažiti kad je osjećamo i kada drugi od nas očekuju da je utažimo. Cinizam je ponekad teološko-duhovno-vjernička ideologija, koja razara Crkvu prije svega iznutra i ne ostavlja prostor ni onima koji svjedoče ni onima koji su duhovno gladni da stvarno priznaju kako nismo svi i ne možemo biti jednako autentični i jednako duhovno gladni.

Umjesto zaključka

Ona Pavlova misao o tome kako je jedan Duh, a različiti su darovi ili u ovom kontekstu različiti su stupnjevi autentičnosti i duhovne gladi, ali svima je isti izvor i kraj, a to je Bog odnosno Krist.

Kad bi Duh Sveti bio cinik bio bi ideolog, ali vjerujemo i iskustvo života u Crkvi nas uči da Duh Sveti nije cinik, inače nitko ne bi ni znao ni razumio ni shvatio da smo i kao autentični i kao duhovno gladni različiti i u svojoj autentičnosti i svojoj gladi i to je istinsko bogatstvo i vrijednost i slika Crkve, a ne apsolutna mana i sramota. Vjerojatno malo drugačije o ovome razmišljaju vjernički cinici, odnosno vjernički ideolozi.

U Sarajevu, 6. 6. 2017.

O. J.

O majci

Neugodan je i težak osjećaj kada vam jave kako vam je majka umrla. Neugodan je osjećaj jer je to ipak vaša majka, ali je još neugodniji i stid vas je jer ste je se sjetili kad su vam javili da je umrla i da joj trebate poći na sprovod. Progoni vas vrijeme koje ste trebali imati s njom, ali niste; uvijek vam je nešto drugo bilo važno.

Progoni vas lakoća s kojom ste sebe tješili riječima: ima vremena vidjet ćemo se, posjetit ću je. Progoni vas prebacivanje odgovornosti za nju na braću, sestre, doktore, medicinske sestre. Progoni vas što niste bili u dobrim odnosima s njom, što ste je smatrali teškom i čangrizavom staricom.

Sad kada je više nema, voljeli biste tu čangrizavu staricu zagrliti, željeli biste da se ta nemoćna, čangrizava starica izgalami na vas. Voljeli biste da – iako već pomalo izgubljena pamćenja – dodirne vaše lice, kosu i prepozna vas. Nema veze što će vas zaboraviti čim iziđete iz bolničke sobe. Sad biste voljeli doživjeti sve ono što kod nje niste podnosili, niste tolerirali od čega ste bježali, njezinu samoživost, dug jezik, povremenu zlobu, batine, tvrdoglavost.

Voljeli biste da se sada kada je nema u onome u čemu je bila loša majka pred vama pojavi i sve to učini. Sad biste voljeli da bude nezainteresirana za vas, da vas zapostavlja, da ne obraća pažnju, sad bi joj sve to oprostili iako to što bi vam učinila nije baš uvijek bilo dobro i fer s njezine strane. Bez obzira, samo da vam je čuti njezin osuđujući glas, njezinu kritiku, njezin šamar, njezinu viku, njezino nezadovoljstvo, njezinu ljutnju i bijes. Sad kad je nema voljeli biste da vas ta starica, kako je inače radila dok ste bili mali utješi, pomiluje po kosi, uzme vas za ruku, poljubi vas.

Dok se spremate na sprovod svojoj majci o čemu razmišljate? Razmišljate o svemu dokle vaše pamćenje može ići natrag, do prvog sjećanja na nju. Mislite na nju kako je izgledala dok je bila mlada, pokušavate dozvati u sjećanje njezin glas, njezine geste, miris njezine kose dok vas je nosila u naručju, dok vas je milovala i šaputala vam na uho, sine ili kćeri moja. Razmišljate o svojim prvim nestašlucima njezinim ozbiljnim upozorenjima, namrgođenim obrvama, a vi znate da vas cijelo vrijeme voli.

Razmišljate o svojim prvim poteškoćama i školskim problemima i njezinoj strpljivosti, pomoći, brizi oko vas. Razmišljate o odlasku na fakultet u drugi grad i njezinom pogledu ispunjenom suzama. Razmišljate o svom odlasku od kuće, izvan zemlje, njezinim rukama koje vas grle, njezinom glasu koji vas drhtavo i molećivo moli da se javite i da navratite kući jer će vas ona čekati kada dođete.

Razmišljate o njoj dok se nakon toliko godina vraćate majci, ali ovaj put ne da je vidite, da vas zagrli, da čujete njezin glas, da vam se raduje, nego da posljednji put vidite mrtvo tijelo, lice, oči i usta koje vas nikada više neće pogledati, zagrliti i reći vam sine ili kćeri. I to vas boli, boli vas jer ne razmišljate samo o svojoj majci, razmišljate o sebi.

Razmišljate kako ste mislili da vam je uvijek nešto branila, da vam nikada ništa nije dopuštala i da vas je držala u kući kao u zatvoru. Možda pomišljate da vas nikada nije dovoljno voljela, bila nježna prema vama. Razmišljate kako ste mislili da se uvijek protivila vašim planovima, odlukama i vašoj budućnosti. Ako je bila takva kakvom je zamišljate, zašto sada čeznete za njezinim zagrljajem, poljupcem, riječju, njezinim glasom, smijehom, kritikom, vikom, galamom, šamarom?

Razmišljate i o svojim isprikama zbog čega joj se niste javljali, niste komunicirali s njom, niste uzvraćali na njezine pozive da navratite kući, da je posjetite. Tješite se da niste jedini koji nije dugo vremena mislio ili mislila na majku, tješite se da ste bili daleko, niste imali vremena, nije bilo potrebe … Tješite se kako je sve imala i kako joj vi kao sin ili kćer zapravo niste toliko ni trebali, i kako joj je kad sve saberete ili oduzmete bilo lijepo i bez vas. Bilo bi vam kud i kamo lakše da imate priliku sve joj to reći o čemu sada mislite o svim svojim isprikama i propustima, ali nažalost prilika je nepovratno prošla i neće vam se ponovo ponuditi. Ne možete joj se ispričati jer nje više nema.

Konačno ste stigli na sprovod. Nijemo gledate sliku svoje majke iznad lijesa. Gledate te poznate oči koje su vas toliko puta nasmijale, ohrabrile i podigle. Gledate ta staračka usta koja su vas toliko puta poljubila, hvalila, kritizirala. Gledate te staračke ruke, ruke svoje majke koje su vas prve primile i podigle kad ste došli na ovaj svijet, koje su vas učile hodati, pazile na vas i pridizale vas kad biste padali. Skupilo vam se nešto u dubini vašega bića, nešto čemu ne znate razlog, čemu ne možete odgonetnuti uzroka, ali to nešto u vama budi osjećaj od čega vam se steže grlo, oči pune suzama i glas vam se gubi.

Je li to osuda samog ili same sebe zbog onoga što ste ili niste učinili za nju? Je li vas to osuđuje njezina ljubav, njezina žrtva, njezina bolest, starost i samoća kojima niste uzvratili? Što vam se događa i što je s vama dok plačete gledajući njezinu sliku i njezin lijes? To je vaš intimni susret s ljubavlju, ljubavlju koja vas je ljubila do samog kraja, ljubavlju koja vam se nadala, ljubavlju koja vas nije osuđivala jer niste došli, niste se javljali, ljubavlju koja vas je razumjela čak i onda kada vi niste nju razumjeli i na nju ste zaboravili.

To je vaš intimni susret s ljubavlju koju biste tako žarko željeli zagrliti, dodirnuti, tu sijedu kosu, naborano lice, istrošene i naborane ruke, čuti taj starački glas koji vam umorno šapuće „sine“ ili „kćeri“ … „dobro došli natrag“. Koja vam radosno šapuće „sine“ ili „kćeri ne osuđujem te, ne prigovaram ti, ne zamjerim ti, nisam povrijeđena, nisam ljuta, ne osjećam se izdano i ostavljeno, ne osjećam se zaboravljeno“. Tako biste željeli to čuti, zar ne? Ali oko vas je tišina, ne čujete glas, nema zagrljaja, nema dodira, nema poljupca.

I plačete, gorko svjesni veličine i snage njezine ljubavi, svjesni svojih stranputica, izdaja i zaboravljanja njezine ljubavi, plačete jer ste sjetili ponovo svoje majke tek kad su vam javili da je umrla i da trebate doći na sprovod, plačete jer ste sada svjesni da vremena više nema i da ga barem vi više nećete imati za susret sa svojom majkom. Stoga podsjećate one kojima su majke žive da ne zaborave na njih i da ih se barem nekad sjete i posjete ih, da i oni kao i vi ne bi plakali s gorčinom u sebi kada im jave da im je majka umrla i da trebaju doći majci na sprovod, svjesni da su trebali i morali svojoj majci dati više vremena, a ne poklanjati joj vrijeme kao na kapaljku.

U Sarajevu, 4. 6. 2017.

O. J.

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog i nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.

Istina o sebi

„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).

Pokušajte se sjetiti i odrediti tko bi bio najbolja osoba koju ste upoznali u životu? Odgovor samo vi znate, ali generalno bi se moglo kao istinito nadodati da to najvjerojatnije nije bio netko negativan, bahat i umišljen, nego sasvim obratno: netko jednostavan, skroman i pozitivan. U tom smislu bi se trebala shvatiti i uvodna Nietzscheova misao. U konačnici, jedna pozitivna megalomanija ne postoji, premda nam se počesto čini suprotno. Istinska duhovnost, kao niti bilo koja valjana ljudskost nije zamisliva izvan kategorija jednostavnosti, skromnosti, poniznosti i iskrenosti.

Reklo bi se, sve jasno po sebi, međutim, zašto nam je onda tako teško biti jednostavnima, skromnima, iskrenima … Zašto je tako često put do pakla popločan dobrim namjerama, odnosno, zašto čovjek nerijetko slijedeći sasvim dobre i plemenite ideje na kraju postane opasnost i za sebe i za druge? Ili opet u smislu uvodnog citata: zar je čovjek stvarno poput drveta? Moramo li stvarno svako uzdizanje namiriti onim dodatnim mračnim uzemljenjem?

Evolucijsko prtljanje i višeslojni mozak

O ovoj temi bi se svakako moglo govoriti na posve različite načine: duhovno, psihološki, sociološki, književno i kako sve ne. Međutim, ovdje ćemo početi više iz jedne biološke perspektive i tu se odmah susrećemo s neobičnim pojmom biološkog prtljanja. „François Jacob je u svojoj zbirci predavanja objavljenoj godine 1982. donio poglavlje pod naslovom ‘Evolution and Tinkering’, u kojem je sakupio argumente koji pokazuju da biološka evolucija nije poput inženjera koji dijelove svojih strojeva uvijek iznova izmišlja te na crtaćoj dasci izrađuje njihove nacrte, već poput prtljavca, koji svoje izume sastavlja od dijelova koji su mu pri ruci.“[1] Jednostavnije rečeno, u prirodi se ništa ne baca! Priroda s vremenom pronalazi bolja rješenja, ali na temelju starih i ne odbacujući ništa od starog. Npr., čovjekovo tijelo pokreću identični metabolički procesi kakve pronalazimo kod najprimitivnijih jednostaničnih organizmima, i upravo na temelju ove datosti danas je – recimo – moguće uz pomoć ovakvih jednostavnih organizama proizvoditi inzulin ili neke druge čovjeku prijeko potrebne preparate. Miševe da i ne spominjemo. Htjeli ili ne htjeli, upravo su oni „glavne zvijezde“ znanstvenih laboratorija u kojima se prvenstveno nastoje pronaći neke medicinske solucije za čovjeka. Bez stanovite metaboličke i organske kompatibilnosti ovo bi svakako bilo posve uzaludno pokušavati.

E sad, bliže našoj današnjoj temi, slične zakonitosti pronalazimo i u biološkom razvoju ljudskog mozga. Mozak se s vremenom razvijao, i još se razvija, ali na način da se nikad ne odbacuju njegovi primitivni dijelovi, nego da se samo nadovezuju novi i napredniji dijelovi. Na primjer, korijenski dio našeg mozga se zove R-Kompleks i on je po sebi gotovo identičan mozgu reptila i ptica. To u stvari i jest „reptilsko-ptičji“ mozak koji je s vremenom dobio neke nove slojeve: limbički sustav i moždanu koru.

Pored svojih brojnih bioloških funkcija R-Kompleks je odgovoran i za neke fundamentalne instinkte, nagone i ponašanja, kao što su teritorijalnost, agresivnost, nagon za hranom i produljenjem vrste, ritualno ponašanje i sl. Također, u ovom dijelu mozga se kriju i korijeni nekih psihičkih bolesti i poremećaja, kao što su OCD, PTSP, panični poremećaj i sl.

Limbički sustav dijelimo sa ostalim sisavcima. Ovo je područje emocija, motivacije i povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija. Naravno, odatle proizlaze i neki problemi i poremećaji povezani s motivacijom i emocijama.

Na vrhu je tanka, ali vrlo kompleksna struktura moždane kore koja unutar svoja četiri režnja krije brojne mehanizme specifične za ljudsku vrstu, kao i neke druge.

Sve u jednom

Ponekad se kolokvijalno za neke neodgovorne i ekscentrične ljude kaže da imaju „pticu u glavi“ ili jednostavno da su „ptice“. Opet, za neke hladne i bezosjećajne ljude se kaže da su „osjećajni poput krokodila“. Ima još puno takvih životinjskih epiteta u životu čovjeka: zmija, crv, šakal, kokoš, ćurka, svinja, konj, pas, mačka, papagaj, magarac, mazga, medvjed (zapravo međed), slon itd., već u zavisnosti od ponašanja i karakteristika pojedinih ljudi. Sve ovo u konačnici – vidimo – i ne mora biti daleko od istine, jer u našim glavama realno i postoji ponešto od svega navedenoga.

Integrativni, ali i iskreni pristup čovjeku

Najbolji način da ne budemo pobijeđeni i osramoćeni od strane svoje prirode jest da je budemo svjesni. Treba imati sve na umu, i dobro i zlo – inkompletnu cjelinu, a to se zove integrativni pristup. Vulgarni materijalist je sklon zaboraviti na više sfere svoga bića, isto kao što je idealist sklon olako uzeti svoje loše strane. A umišljenost nas realno čini slabima i ranjivima. To je onaj sindrom samouvjerenog „Meni se to ne može dogoditi“, koje se prije ili kasnije – znamo – ipak dogodi.

U kršćanskoj literaturi pronalazimo jedno zbunjujuće iskreno priznanje od strane apostola Pavla o vlastitoj nemogućnosti činjenja dobra (naime, nije baš uobičajeno da vjerski autoriteti na ovaj način govore pred svojim vjernicima):

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7, 14-25).

Nije ovo Pavlu bio jedini put da je bio tako iskren i direktan. Na jednom drugom mjestu u Novom zavjetu hrabro progovara o svojoj progoniteljskoj prošlosti, a na trećem o „trnu u tijelu“. Danas se pod potonjim pretpostavlja da je Pavao vjerojatno patio od neke teške kronične bolesti. Neki autori spominju epilepsiju, a neki drugi učestale napade bubrežnog kamenca; uglavnom ovaj je zbog nečega često padao pred zajednicom što je kod nekih izazivalo sumnju u njegovu apostolsku vjerodostojnost i autoritet – valjda pod pretpostavkom da Božji čovjek mora biti iznad svih problema i uvijek zdrav k’o drijen. Na sve ovo Pavao je imao samo odgovoriti da će se ubuduće još više hvaliti svojim slabostima, jer kad je slab, tad je zapravo jak (usp. 2 Kor 12).

Netko bi rekao da navedeni čovjek zabija sebi autogol za autogolom, no, zanimljivo, na kraju mu ova iskrenost nimalo nije škodila. Čak, po općem sudu i mišljenju Pavao je druga najvažnija osoba kršćanstva, barem kad su u pitanju njegovi teološko-eklezijalni temelji i aspekti.

Emancipacija i sebstvovanje

Njemački filozof Robert Spaemann kaže da je sebstvovanje emancipacija od uvjeta nastanka, što bi značilo da čovjekovo samopotvrđivanje obično podrazumijeva nekakvo odreknuće od realnih uvjeta svoga nastanka. Ali tu se izgledno radi o jednom nespretnom i zlosretnom sebstvovanju. Ustvari, ovu bi temu bilo jednostavnije sagledati psihološki – kroz priču o obrambenim mehanizmima ega koji se teško nosi sa svojim neuspjesima premda su to njegovi vlastiti neuspjesi. Jesu njegovi, ali on ih ne uspijeva prepoznati kao svoje, pa se onda služi potiskivanjem, projekcijom, idealizacijom, racionalizacijom i čim sve ne: „Ma nisam ja to učinio“, „On/ona je to učinila“, „Ma ja sam vam dobar čovjek“, „Učinio sam to iz tog i tog (nepostojećeg) dobrog razloga“ …

Moglo bi se reći da je manje-više cijela ljudska kultura usmjerena prema jednom ovakvom krivom sebstvovanju. To je vidljivo već na razini kozmetike i mode. Pokušavamo izgledati bolje nego što izgledamo, doduše, neki obratno – pokušavaju izgledati gore, tj. barem strašnije nego što izgledaju. Albert Camus bi na ovo jednostavno rekao da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Ali, ovo svakako nije put sreće i uspjeha, nego put praznine i apsurda.

Zašto se ljudi teško nose sa istinom o sebi? Valjda zato jer je ta istina duboko kontraverzna. No, čovjek ipak nema bolje solucije od prihvaćanja ove kontraverze, jer prihvaćajući nju, prihvaća i samog sebe – prihvaća svoju vlastitu cjelinu i jedinstvo. Tek tad uistinu može djelovati, tek tad uistinu može ostavljati traga … stvarno, kad priznamo da smo slabi, tek tada možemo biti jaki.

U Sarajevu, 1. 6. 2017.

M. B.

[1]Peter Schuster, Evolucija i design, u: S. O. Horn i S. Wiedenhofer (Ur.), Stvaranje i evolucija, Verbum, Split, 2008. 56., poziva se na François Jacob, The Actual and the Possible, Pantheon Books, New York, 1982.