život – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O objašnjenjima

Ponekad su objašnjenja zadovoljavajuća. Ima dobrih objašnjenja. Jer želim nešto. Učiniti. Postići. Napraviti. Uraditi. Postati. Negdje dok smo u snazi i mogućnosti činiti i djelovati, objašnjenja su korisna jer nam pružaju svrhu, usmjerenje. Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno. Neka objašnjenja koja su bila korisna, sad su neupotrebljiva. Djeca su odrasla i imaju svoj život odvojen od mene. Odavno sam studirao i završio što sam trebao. Roditelji su umrli davno i ne moram brinuti više o njima. Više ne radim jer sam završio svoj radni vijek. Nemam više ni velikih ideja. Nemam više ni velikih planova. Zašto sam živio je nekakav oblik završnog računa. Vrijeme pred kraj. Zalazak života. Zašto sam živio sa sobom donosi puno promišljanja što je se moglo drugačije. Je li se trebalo drugačije? Odgovoriti na pitanje zašto sam živio u sebi krije nešto što ne uspijevamo objasniti. Našu potrebu da uporno pokušavamo produbiti svoje odgovore kao da ćemo time produbiti smisao sadašnjeg životnog trenutka. Nisam tek živio za obitelj. Živio sam da obitelji omogućim sve uvjete koji su bili dostupni. Nisam sam radio. Radio sam najbolje što sam mogao da iza sebe ostavim rezultate koji će trajati. Produbljujući naša objašnjenja o razlozima življenja, uvjeravamo sebe da smo u svemu bili savršeni i najbolji. Nekad takvo razumijevanje odudara od stvarnosti koja je prošla i čiji smo aktivni sudionici bili. Zašto sam živio najmanje uključuje konkretnost i sadašnjost i precizno definiranje. Više zahvaća cjelokupno moje postojanje i kad mi postave pitanje zašto sam živio, nisam sposoban dati konkretan i precizan odgovor. Pred ovim pitanjem iskrsavaju slike cijelog mog života, počevši od djetinjstva pa do duboke starosti i sve se međusobno miješa. Kad čujem u svojoj glavi zašto sam živio, onda vidim mnoštvo ljudi koji su prošli kroz moj život ili kroz čiji sam život prošao. Vidim mnoštvo ponekad nepovezanih događaja koje sam doživio, susreta koji su me obilježili. Najbolji odgovor koji mogu dati na pitanje zašto sam živio jest život sam. Teško je mi je lomiti neponovljivi život na odvojene i nepovezane dijelove i objašnjavati ovo je to ili ovo je ono zašto sam živio. Mogu istaknuti ovaj ili onaj događaj, ovo ili ono iskustvo. Ipak zašto sam živio traži da se život sačuva kao cjelina i jedinstvo. Zašto živim je praktično i višeznačno. U svakom trenutku mogu dati objašnjenja i navesti različite motive kao odgovor. Zašto živim ne zahtjeva da se život sagleda kao cjelina, kao jedan i kao moj život. Različite i međusobno nepovezane stvari mogu biti objašnjenja za ono zašto živim. Još uvijek sam u razdoblju života kad ne treba misliti na mogućnost svođenja završnog računa. Mogu život razdvojiti na dijelove i to mi ne smeta. Mogu ih i povezati vezom koja može biti labava i površna i to će me zadovoljiti.

Drugačije je sa zašto sam živio. Ono je više o samom životu za kojega sad već dobro znam i svjestan sam da je moj i da se ne može ponoviti. Tako ono zašto sam živio postaje urgentnije, zahtjevnije jer svijest o neponovljivosti življenja je puno intenzivnija. U onom zašto živim ono zašto sam živio je prisutno, ali ne tako intenzivno jer ga suzbijam i kontroliram mišlju ima vremena. Tako ga držim na uzdi i ne dam mu da se razmaše jer smatram da nije vrijeme da preuzme kontrolu nad mojim životom. I to mogu raditi jer imam dovoljno umne, fizičke, intelektualne snage. I te snage su često međusobno nepovezane i rasipaju se svaka na svoju stranu i svaka živi zasebnu egzistenciju. Zato u razdoblju onoga zašto živim često mijenjam mišljenja, odluke, izbore, planove. Kako snage slabe, zašto sam živio postaje intenzivnije i ono mi pred oči stavlja misao kako dolazi vrijeme kad ću morati sve snage ujediniti ako želim sebi dati odgovor. Više se ne rasipam snagama, nego ih međusobno povezujem da zajedno surađuju jer je vrijeme jako dragocjeno. Ne rasipam ga. Trudim se sačuvati ga koliko mogu. Nađem se pred pitanjem zašto sam živio, ali nisam osjetio kad se dogodio prijelaz od onoga zašto živim. Osjećam važnost, težinu i potrebu da pronađem smisleno objašnjenje na ono zašto sam živio. Jer sebi ne mogu dopustiti luksuz da rasipam snage i vrijeme, najjednostavnije mi je pokušati sagledati život u jednom dahu, u jednom pogledu, u jednom trenutku. Istovremeno povezati sve što sam radio, djelovao, mislio, doživljavao, osjećao, iskusio, proživio, preživio… Shvaćam da ne mogu odgovoriti tako što ću život razdvojiti na međusobno suprotstavljene i nepovezane dijelove. Ne. To nije odgovor. Pribjegavam do tad nepoznatom rješenju. Umjesto nabrajanja slijeda događaja iz života, ja ih sve utapam u jednu neraskidivu cjelinu počevši od prvih sjećanja pa do onoga što upravo mislim, osjećam i doživljavam i govorim sebi: Život. Zašto sam živio. Za život. Ne znam dati drugačije objašnjenje i nisam siguran ima li ga. Jer mi se život čini sada tako dragocjenim i tako mi je žao što sam nešto od života pustio da prođe kroz prste vremena pokušavajući odgonetnuti na ono zašto živim rastrzan između mogućnosti i opcija koje sam izabirao ili nisam. Šteta što me nitko nije poučio da će zašto sam živio biti, gle čuda, važnije od onoga zašto živim. Nisam računao na to. Mislio sam da je zašto živim najvažnije objašnjenje koje trebam dati. Zaboravio sam da ću sam sebe ispitivati zašto sam živio i da će vrijeme koje mi preostaje za odgovor biti dragocjeno i kratko i da neću imati dovoljno vremena objasniti sebi. Zato unaprijed sebi objašnjavam: Živio si zato jer imaš i postojiš kao jedan nedjeljiv i neponovljiv život. Možda postoje i bolja i uvjerljivija objašnjenja, ali ih u ovom trenutku ne znam…

U Sarajevu 2. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Golub

O promatranju

Zašto se netko minuciozno i studiozno bavi našim životom? U svakom trenutku spreman je prigovoriti i kritizirati. Ne može nas ni jedan trenutak ostaviti na miru. Napeto i koncentrirano promatra svaki naš pokret, gestu, kretnju, izgovorenu riječ, kretanje tijela. Ono čemu ne pridajemo važnost, on/ona obrađuje kao da je materijal za knjigu. O nekoj našoj gesti ili izgovorenoj riječi izriče cijelu studiju o našem ponašanju, našoj osobnosti, našem karakteru. Recimo da smo u nekom trenutku izgovorili neku riječ kojoj nećemo pripisati posebnu važnost. Međutim on/ona će iz jedne naše riječi izraditi cijelu studiju o nama i neće dopustiti da sami nešto o sebi kažemo. Neprestano se baviti tuđim životom, svim njegovim aspektima i ići do bolesnog promatranja detalja pokazuje duhovno siromaštvo vlastitog života, nedostatak kreativnosti i duboku neispunjenost. Nitko se ne osjeća povrijeđenim ako s vremena na vrijeme netko pokaže interes za njegov život. Posebno u okolnostima kada to očekujemo. Kao kada nas netko pita kako stojimo sa zdravljem jer je čuo da smo bolesni ili kako nam je živjeti u novom okruženju jer čuje da smo se odselili ili kako nam je na poslu jer čuje da smo promijenili posao. S vremena na vrijeme biti zainteresiran za tuđi život pokazuje našu pristojnost i distanciranost. Istovremeno pokazati interes, ali ne „zabadati nos“ previše, pogotovo kad nam netko daje jasne i nedvosmislene znakove do koje granice nas pušta da budemo zainteresirani za njegov život. Pristojan i diskretan čovjek puno više pazi na te znakove nego li na znatiželju i potrebu da zna nešto o tuđem životu. Svatko od nas, s vremena na vrijeme, upozna čovjeka koji ne pazi na znakove koje mu dajemo kada mu želimo pokazati do koje granice može biti zainteresiran za naš život. Takav je čovjek ponekad nepristojan i indiskretan jer mu je na prvom mjestu njegova bolesna znatiželja, a ne ono što mu nedvosmisleno govorimo o tome koliko smo raspoloženi i zainteresirani da mu nešto o sebi kažemo. Takav čovjek, nesposoban kontrolirati svoju nepristojnost i indiskretnost, naše obične i svakodnevne geste, pokrete, susrete, odlaske i dolaske s posla, susrete s prijateljima, kratka kašnjenja tumači često na bizaran način koji ponekad nema velike povezanosti s racionalnim načinom razmišljanja. Kao kada žena nakratko zakasni na sastanak s muškarcem jer se dogodila manja prometna nezgoda u gradu. Muškarac bolesno znatiželjan, nesposoban biti pristojan i diskretan, od tog kašnjenja može stvoriti cijelu sliku o njoj počevši od toga da je neodgovorna, da ga ne poštuje, da sigurno ima nekog drugog, da se pravi važna, da ona sigurno želi da bude u centru pažnje i mnoštvo drugih stvari. Događa se da u okolnostima kada imamo posla s bolesno znatiželjnom osobom koja nas stalno promatra pod mikroskopom racionalna i normalna objašnjenja neće biti prihvaćena i uvažena. Netko je toliko opterećen nama i toliko je zauzet našim životom da s vremenom naše obične i prirodne geste, pokrete, govor više ne može sagledavati normalno. U svemu što činimo vidi neko više skriveno značenje, pa tako nekoj našoj riječi, rečenici, gesti rukom ili pokretu tijela daje značenja koja ne postoje zbog čega komunikacija i susreti s takvim čovjekom postaju nemogući, neizdrživi i nepodnošljivi. Nerijetko nas je i strah takvog čovjeka jer moramo stalno razmišljati i misliti što ćemo i na koji način reći i na koji način gestikulirati. Nadamo se da će jasnoća naših riječi i pokreta umanjiti ili ukloniti problem. Ipak neće. Čovjek koji se uporno i svakodnevno bavi našim životom i svakodnevno nas promatra već je izradio cjelokupnu strukturu naše osobnosti i karaktera makar s njim nismo imali previše kontakta osim razmjene nekoliko kurtoaznih riječi i rečenica. Njemu je to dovoljno da izradi „image“ onoga kakvi smo i što smo i tu se nerijetko ne može ništa učiniti koliko se god trudili.

Pretjerano i neprestano bavljenje tuđim životom do najsitnijih detalja siguran je znak dubokog siromaštva i neispunjenosti vlastitim životom, znak teškog nezadovoljstva koje čovjek nerijetko projicira u naš život. Kao kada netko u našoj ljutitoj gesti ili rezigniranom uzdahu u nekom trenutku zaključi da smo kao osobe ogorčeni i nezadovoljni iako ne zna niti ga zanima kontekst naše geste i uzdaha. Čovjek koji se neumorno bavi tuđim životom negdje u sebi ima potrebu biti istovjetan nama. Želi naš život. Želi biti mi. Ili nema vlastitog života. Obično onaj tko se studiozno bavi detaljima tuđeg života nema nikakav život. Život mu je neispunjen. Bezidejan. Prazan. Kao da se nada da bi studirajući naš život i njegov život time dobio smisao. I dogodi se. Smisao njegovog života postane svakodnevno i neprestano praćenje i promatranje našeg života. Nekakav oblik špijuniranja i nadzora koji njegovom životu daje nekakav smisao i usmjerenje. Međutim, život većine ljudi, pa i naš život, nije život nekakvog tajnog agenta, skriveni život koji je pun uzbuđenja. Većina nas živi prosječnim, običnim i svakodnevnim životom. Naše geste, pokreti, riječi i susreti s drugim ljudima u velikoj mjeri ne kriju puno. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, tu i tamo, ako smo prijateljski povezani, dotaknut ćemo i neke osobnije i važnije teme. Ipak onaj kojemu je promatranje našeg života smisao u svemu tome vidi neka tajna, nepoznata i duboka značenja koje tumači na sebi svojstven način. Susret s nekim za njega je urota, susret žene s muškarcem i obrnuto je varanje, susret rodbine je zavjera protiv njega da ga se izbaci iz nasljedstva, naš povratak kući nekoliko minuta kasnije znak je da nešto krijemo, naše kretanje drugačijom rutom pri dolasku kući znak je da imamo neke tajne planove. I tako unedogled. Ne možete tom čovjeku objasniti da ste zakasnili jer se dogodila manja prometna nesreća ili vam je stao auto. Iako sve to možete dokazati, dokaz izgleda ne vrijedi. Čovjek koji nas plaši jer se uporno i neprestano bavi našim životom do najsitnijih detalja odavno je izgradio o nama sliku u kojoj kad bismo je imali priliku vidjeti ne bismo prepoznali nijednu našu ljudsku crtu, osobinu, vrlinu i manu. Čovjek koji je duboko opterećen našim životom izgradio je o nama sliku nama potpuno nepoznate osobe bez identiteta. Niti on zna tko je ta osoba, a mi još manje. Svejedno on uporno inzistira da smo to mi. Ako se inzistiranje nastavlja i postaje sve glasnije, dobro je, ako je moguće, kloniti se takvog čovjeka i njegovih bizarnih zaključaka o nama. Koliko god bilo možda na početku ugodno i privlačno, uskoro nećemo moći normalno živjeti od njegovih iracionalnih zaključaka i bizarnih tvrdnji o tome što smo i kakvi smo. Takav čovjek u jednom trenutku više ne priznaje nikakve prirodne, normalne i racionalne zaključke i objašnjenja nego samo zaključke svoga bizarnog svijeta nadzora, promatranja i kontrole. Nije isključeno da u njegovom svijetu možemo biti promatrani kao opasnost i prijetnja makar nismo takvi. Nemoguće je se boriti protiv bizarnosti i iracionalnosti. Od njih se jedino možemo, ako je moguće, na vrijeme skloniti čim primijetimo da netko previše, svakodnevno i neprestano promatra svaki detalj našeg života. Svaku gestu, kretnju, riječ i dah i donosi zaključke o nama koji nemaju veze s našim karakterom i osobom.

U Sarajevu 29. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:

O životu

Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Pomisao koja s vremena na vrijeme navrati do nas kad se umorimo od svega pomalo. Života. Čekanja. Ljudi. Zahtjeva. Posla. Ranog ustajanja. Male plaće. Besparice. Nesigurnosti. Nekako mislimo da je moglo biti drugačije. Druga zemlja. Drugi roditelji. Druga rodbina. Druga škola. Drugi uvjeti. Drugi život. Dok se nadamo da će se nešto promijeniti ili da sami možemo nešto promijeniti, s nama i u nama živi pomisao na drukčiji život. Kad nam postane svejedno, onda i misao o nekom drugom životu umre i prestane nas opterećivati. Nije dobro ako nam prerano postane svejedno. Prerano odustanemo od promjene. Ništa bolje nije i cijeli život misliti da smo se trebali roditi drugdje i imati drugačiji život jer se nikako ne možemo naviknuti i prihvatiti život kojega stvarno imamo i možemo živjeti. I trebamo živjeti. Roditi se negdje drugdje. Utješna pomisao kad nam u životu ne ide. Ili se ne trudimo. Ili nam se ne da. Život drugog se uvijek čini bolji. Kvalitetniji. Ispunjeniji. Aktivniji. Roditi se negdje drugdje je korisna misao. Nekad i spasonosna. Dajemo si oduška u odnosu prema stvarima koje nas opterećuju. Koje ne možemo svladati. Prema kojima se ne znamo postaviti i ne znamo što s njima učiniti. Mišljenja smo da kad bismo bili rođeni negdje drugo, ništa ne bi bilo prisutno u našem životu od onoga što nas tjera da se mučimo sa životom. Biti rođen negdje drugo, kao netko drugi privlači nas kao sigurno putovanje u bolji i ugodniji život. Biti rođen negdje drugo kao da po nužnosti uključuje oslobađanje od svih obveza i tereta kojima nas život pritišće. Tamo negdje drugo se roditi bilo bi živjeti život. I samo to. Živjeti. Nema pritiska. Nema napora. Nema stresa. Nema brige. Nema mučnine. Nema neugode. Nema tereta. Događa se da se iznenada iz nekog razloga „obrecnemo“ u nekoj od obećanih zemalja, svjetova i gradova. Nakon početnog entuzijazma rezignirano primjećujemo da i ondje biti rođen ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ima života. Sigurniji je. Socijalno kvalitetniji. Nacionalno mirniji. Politički podnošljiv. Ekonomski privlačniji. Ali ima i onoga čega u našoj mašti o savršenom životu nema. Ima obveza. Posla. Loših plaća. Ranog ustajanja. Gužvi. Podmetanja na poslu. Problema s djecom u školi. Brige o računima. I njihov svijet o kojem smo maštali da se u njemu rodimo sličan je našem. Nakon nekog pa i dužeg vremena pomislimo da ni ovaj svijet nije onaj u kojem bismo se stvarno željeli roditi. Kakav je onda svijet u kojem bismo se željeli roditi da možemo? Uvijek je to parcijalan ili polovičan svijet, ovisno što nam nedostaje ili što nas opterećuje. Bolestan bi se rodio u svijetu gdje su svi zdravi, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Siromašan bi se rodio u svijetu gdje su svi bogati, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Nezaposlen bi se rodio u svijetu gdje su svi zaposleni, bez obzira na to koji su sve uvjeti tog svijeta. Svjetovi u kojima smo bogati, zaposleni i zdravi ipak ostaju svjetovi u kojima imamo obveze, probleme, poteškoće, terete, pritiske, stresove. Nešto bi bilo bolje, ali neće sve biti savršeno. Roditi se u nekom drugom svijetu koji je bolji od našeg u kojem živimo nije ništa bolji svijet ako neće biti apsolutno savršen.

Svijet bez ijednog nedostatka od kojih pate svi naši svjetovi, države i gradovi bez obzira na to koju ćemo granicu prijeći i kada je jedini svijet gdje bi se isplatilo istinski roditi. Ali taj svijet ne postoji. Nema ga. Nastavljamo maštati o njemu. Svijet sigurnosti. Svijet života. Svijet bez nasilja. Bez rata. Bez bolesti. Bez patnje. Bez umiranja. Bez smrti. Naš savršen svijet u kojem bismo se željeli roditi kad se umorimo od našeg nesavršenog i na trenutke lošeg i surovog svijeta. Umiremo misleći na svijet u kojem smo se željeli roditi. Živeći u ovom svijetu, ne pronalazimo savršeno mjesto gdje bismo se rodili niti savršene ljude čija smo djeca željeli biti. Sve što dobijemo biva povremeno lijepo, radosno i dobro, ali nesavršeno i prožeto teškoćama i padovima. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Ako mislimo samo na ovih nekoliko desetljeća koja imamo na raspolaganju, moglo je biti drugačije, ali ne tako drugačije da bude savršeno. Nema savršenog svijeta, države, grada, mjesta, obitelji. Nešto od našeg života je moglo biti bolje, čak je i trebalo biti bolje. Ali ne može i nikada neće biti savršeno. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Vrlo vjerojatno. Je li to mogao biti savršen život da smo se negdje drugo rodili? Malo vjerojatno. Gdje god da smo poželjeli biti rođeni, bili bismo rođeni u istom svijetu u kojem već živimo. Jedino taj svijet imamo. Savršen svijet, ako ga i ima, ne pripada nama, možda će nam pripadati kasnije kad napustimo nesavršen svijet. Tako i život. Mogao je biti drugačiji. Mogao je biti bolji. Smisleniji. Kvalitetniji. Takav je kakav je. Ali život nikada nije mogao biti savršen. I ako postoji savršen život, ne pripada nama. Možda će nam pripadati kasnije kad se odmorimo od nesavršenog života. Sve je moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili. Ipak ništa ne bi bilo savršeno kao što ništa nije savršeno u svijetu u kojem živimo i u životu kojega imamo. Opet maštati o onome jesmo li se mogli roditi negdje drugo nas privlači: ima li za nas savršenog svijeta i savršenog života? Možda ima. Ako ima, taj svijet i taj život ne nalaze se ovdje, jer živeći u svijetu kojega nastanjujemo, brzo otkrivamo da svaki njegov kutak ima nešto u sebi od one mučnine, neugode i tragičnosti življenja bilo da je to bolest, patnja, nesigurnost, smrt, rat, problemi s djecom, problemi s poslom, problemi s politikom, problemi s nacionalnostima, problemi s predrasudama, umor od ranog ustajanja, nervoze od kasnog lijeganja, bijes zbog stalnih gužvi i radova na cesti… Svijet u kojem se želimo roditi i život koji želimo živjeti ništa od navedenog nemaju jer su savršeni. Gdje god se rodimo, nećemo daleko odmaći od onoga što nas već sada u životu progoni i pritišće. Čekat će nas negdje drugo u drugom svijetu, državi, gradu gdje smo pobjegli od svijeta, života i od sebe. Nitko se ne može roditi negdje drugo. Čak i da može, ne bi time dobio ni savršen svijet ni savršen život…

U Sarajevu 22. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yulia Ryabokon

O zahvalnosti

Ima onih kojima ne možemo zahvaliti jer nikada nećemo imati priliku susresti ih. Kao liječnik koji je spasio naš život u utrobi majke. Dok odrastemo dovoljno zrelo da imamo svijest o zahvalnosti, moguće je da njega neće biti. Više je onih kojima treba biti zahvalan iako ih nema s nama, nego onih koje susrećemo i koje poznajemo. Samo za naš život i postojanje bio je potreban prilično dugačak lanac ljudi kako bismo se mi rodili. Osim roditelja, eventualno bake i djeda, svi ostali preci su već pokojni. Kako zahvaliti onima kojima smo dužni zahvaljivati iako ih ne poznajemo, ili ih se ne sjećamo ili za njih nikada nismo čuli? Kome smo sve dužni zahvalnost za ono dokle smo dosegli danas u životu? I koliko njih je još među živima kojima je moguće izreći zahvalu „oči u oči“. Mnoštvo različitih ljudi prošli su kroz naš život. Rodbina, susjedi, odgojitelji, nastavnici, profesori, službenici, kolege, poznanici, prijatelji i toliki drugi nepoznati ljudi koji za nas nešto čine u ovom trenutku iako o tome ništa ne znamo. Kako im svima zahvaliti, da svatko od njih dobije pravedan „komad“ zahvalnosti, da nitko ne bude od njih zakinut i da se svatko od njih osjeti ponosnim, zadovoljnim i ispunjenim što je dio svog života uložio bilo u naše rođenje i prve korake i riječi, bilo u naše odrastanje, bilo u naše prve početke u školskim klupama, na fakultetu, na poslu, u životu. Biti zahvalan tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima za svoj život i postojanje ne može se uvijek dajući svakome ponaosob neki dar u znak sjećanja i zahvalnosti. Pokojnim ljudima kojih se sjećamo sa zahvalnošću ne možemo pružiti velikog dara, osim ponekad cvijeta ili svijeće na grobu. I živima koji su još s nama ne pružamo uvijek dovoljno zahvalnosti jer ono što najbrže zaboravljamo je tuđe dobročinstvo. Zaboravljajući dobročinstvo, i zahvalnost zaboravljamo. Ima li nekog drugog načina kako svima njima i mrtvima i živima koji od nas očekuju zahvalnost, zahvalnost iskazati? Možda je život koji bi bio prožet ljudskim i čovječnim osjećajem prema drugima bio način kako ćemo im zahvaliti? Netko tko je uložio u naše obrazovanje kao učitelj, nastavnik, profesor sigurno bi bio ispunjen kada bi saznao da smo nastavili biti marljivi i radišni u stjecanju znanja koje smo od njega/nje primili. Živeći kroz marljivost i radišnost, njima koji su nam znanje prenosili iskazujemo zahvalnost. Netko tko je uložio u naše zdravlje prateći i vodeći brigu o rizičnoj trudnoći naše majke bio bi zadovoljan kada bi saznao da o svom zdravlju vodimo brigu koliko možemo i da smo u tome savjesni i odgovorni. Netko tko je uložio u naš odgoj, hranio nas, oblačio i osiguravao nam krov nad glavom bio bi sretan kada bi saznao da smo se naučili žrtvovati, truditi se i boriti kroz život jer smo od njih to naučili.

I tako marljivost, radišnost, briga o sebi i drugima, sposobnost i volja da se žrtvujemo, da se trudimo, da se borimo i da ne odustajemo, sve se to stapa u jednu specifičnu ljudskost i čovječnost koja se zove naš život i načinom kako ga živimo bivamo zahvalni ili nezahvalni prema onima koji od nas zahvalnost očekuju. Kada bismo kojim slučajem mogli osvrnuti se preko ramena i pogledati unatrag pogledom koji nije fizički, nego neki drugi, vidjeli bismo veliku kolonu ljudi koji su ovako ili onako nešto od sebe uložili u nas, bilo materijalno, bilo fizički, bilo duhovno i intelektualno. Njima koji nas gledaju u leđa i nadaju se da ćemo u životu primijeniti sve dobro i plemenito čemu su nas poučili i što su nam prenijeli dugujemo zahvalnost. Rijetko kome od njih možemo pojedinačno zahvaliti jer ih više ili nema ili ne znamo gdje su jer smo izgubili tolike međusobne kontakte i veze. Ipak jedinstvenim činom življenja života koji je duboko prožet ljudskošću i čovječnošću prema drugima bivamo istovremeno zahvalni ljudima koji su živjeli na različitim krajevima svijeta i u različitim vremenskim epohama. Našim nastojanjima da živimo život dostojan čovjeka poštujući druge i sebe jednako se raduje i učitelj iz osnovne škole od prije nekoliko godina, kao i neki naš predak od prije nekoliko desetljeća kojega nikada nismo imali priliku upoznati. Našem pokušaju da ne padnemo i trudimo se na pasti ispod granice čovječnosti prema sebi, ali još više prema drugom jednako se nadaju i očekuju ga i naš donedavni profesor u srednjoj školi ili fakultetu, kao i ona medicinska sestra i liječnik koji su bili prisutni kad smo se rađali. Našem trudu da budemo plemeniti prema ljudima jednako se raduju i naš pokojni otac i još uvijek živa majka. Tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima zbog kojih smo tu gdje jesmo najlakše je i u jedno najteže zahvaljivati življenjem života o kojem su nam govorili, kojem su nas poučavali i kojega su od nas očekivali i očekuju. Živjeti život i biti čovjek na određeni način unaprijed govori dovoljno o tome koliko smo i jesmo li ili nismo zahvalni drugima koji su od svoga uzimali i darivali nama. Zahvaliti tolikima bez stalnog osjećaja krivnje jesam li zahvalan/zahvalna svima može se svojim životom i življenjem. Sve naše plemenitosti, marljivosti, spremnosti na žrtvu, odricanja, napori, nastojanja, pokušaji prožeti ljudskošću i čovječnošću nisu ništa drugo nego naš skromni pokušaj da mnogima i tolikima koji su u nas ulagali, nas poučavali, s nama živjeli, s nama se borili i s nama se trudili i s nama pokušavali nešto postići pokažemo da nas još uvijek nije napustio osjećaj zahvalnosti i sve dok smo tog osjećaja svjesni, nećemo zaboraviti dobročinstva tolikih ljudi. Iako čovjek najbrže, najlakše zaboravi dobročinstvo i postane gluh i slijep na potrebu i obvezu onoga uvijek obvezujućeg i zahtjevnog biti zahvalan drugima kroz svoj vlastiti život i način njegovog življenja u odnosu prema drugim ljudima.

U Sarajevu 19. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

O zadovoljstvu

Ima nas koji uzdahnemo pri pomisli na neostvarene snove i želje. I onda prigrlimo stvarnost života u kojoj živimo o kojoj mislimo kao najboljoj od svih mogućih stvarnosti. Bezbolan prijelaz od nostalgije za prošlim u sadašnjost možemo opisati kao biti zadovoljan životom. Iskustvo koje se ponekad ponavlja u različitim životnim trenutcima. Pomisao na srednjoškolsku ili studentsku ljubav, jedan dubok i intenzivan nutarnji udah za neostvarenim, a onda radostan susret sa ženom i djecom, s obitelji kod kuće. Biti zadovoljan životom je iskustvo koje se rado sjeća prošlog i lagano ga i u tren oka zaboravlja. Ne boji se prošlo dozvati u sjećanje i iskreno priznati: Bilo je lijepo. Prošlo se analizira ne kao izvor usporedbe sa lošim i nepodnošljivim sadašnjim, pa time i nezadovoljstva, nego kao ugodno podsjećanje na dobro iskustvo. Čovjek koji u sjećanje nerijetko doziva prošlo iz čistog zadovoljstva prisjećanja i onda kad je prošlo bilo bolje od ovoga sada i onda kada je ovo sada i teže i zahtjevnije u stanju je onoga iskustva biti zadovoljan. Kao starac koji se teško kreće i bolestan se prisjeća svoje mladosti i zdravih udova i sebi govori: Ono je bilo puno bolje, ali i ovo sada je podnošljivo, jer živio sam i kao i sve što treba proći i ono je prošlo i završilo, ne žalim se i ne ulažem prigovor na život. Biti zadovoljan uvijek je i stanje duha, stanje naše nutrine. Ne optužujemo se zbog propuštenih životnih prilika i onda kada smo jasno svjesni da se neće ponoviti. Ne izjedamo sebe zbog grešaka koje su nas koštale. Kroz njih smo nešto i o sebi i o drugima naučili makar i na teži i neugodniji način. Biti zadovoljan unutarnje je stanje duha koje se kroz godine i desetljeća života izgrađuje i na kraju se cijela ta stečena mudrost i znanje o zadovoljstvu izriče uglavnom kratko i jednostavno: Dobro je bilo, zadovoljan sam, na kraju iako nije bilo sve kako sam očekivao/htio/želio, ispalo je prilično dobro. Iskustvo biti zadovoljan ne poznaje stalna i zamarajuća kajanja zbog ovoga ili onoga, ne poznaje mučna ogorčenja i nezadovoljstva jer se nije moglo ovo ili ono. Biti zadovoljan je proces učenja o sebi i spoznaje samog sebe kroz život koji se događa i koji traje. U tom procesu koji postaje nutarnji stav ili stanje duha nema pukog zbrajanja života o tome koliko se točno čega napravilo/postiglo/uradilo/ostavilo iza sebe. Biti zadovoljan je jedan neprekinuti pogled na cjelokupan život koji se često doživljava kao nekakva zahvalnost jer se živjelo i imalo život na raspolaganju, jer se moglo život darovati i prenijeti. Biti zadovoljan stanje je duha, nematerijalno je. I njegovo mjerenje opipljivim, vidljivim i dodirljivim stvarima ne mora biti identično nutarnjem stavu kako sam bio zadovoljan životom. Biti zadovoljan kao nutarnje stanje čovjeka nudi čovjeku tek enigmatske i nejasne odgovore na pitanje: Što znači biti zadovoljan životom? Jedan od odgovora koji nije tako rijedak je i onaj: Nemam ništa i ništa iza mene ne ostaje, ipak zahvalan sam što sam živio, što sam imao život. Dijete pokošeno neizlječivom bolešću biva zadovoljno što je živjelo. Kako je to moguće? Čovjek koji je postigao sve moguće uspjehe i slavljen od svih nas u dubokoj starosti biva duboko nesretan i nezadovoljan i nama i sobom i svim što je postigao. Kako je to moguće? Nije li njegovo nezadovoljstvo duboko nepravda prema zadovoljstvu djeteta koje nije ni stupilo s obje noge preko praga pravog i zrelog života? Biti zadovoljan pokušaj je bacanja pogleda na cijeli život. Pogleda iz kojega proizlazi stav koji se izriče riječima: Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam živio. Čak i u strahotama nasilja koje kao ljudi činimo jedni drugima susrećemo nekoga usred tih užasa koji pred svojim ubojicama, progoniteljima i krvnicama kaže i sebi i njima: Zadovoljan sam, živio sam, imao sam život. Kako je moguć takav čovjek? Na drugoj strani susrećemo ono sveprisutno biti nezadovoljan. Njime izričemo svoju nemoć što nikada nećemo doznati kad će se to zatražiti od nas i što nikada nećemo moći predvidjeti trenutak u kojem ćemo reći sebi i drugima: Sve je u redu, zadovoljan sam, živio sam, imao sam život i to je dovoljno. Biti nezadovoljan naš je odgovor na tu nemoć predviđanja, na nepripremljenost i neugodnu situaciju kada nas život neočekivano prisili na formiranje nutarnjeg stava: Vrijeme je da se za tebe sve završi, jesi li bio zadovoljan životom?

Bivamo nezadovoljni je protest protiv života koji nas neočekivano želi primorati da saberemo sve i odlučimo jesmo li bili zadovoljni životom. A mi nismo još spremni. Daleko smo od toga. Podnosimo i najteže uvjete života, gunđamo i protestiramo jer želim postići to nutarnje stanje mira: U redu je, sad mogu poći, zadovoljan sam životom kojega sam živio. Biti nezadovoljan plod je straha što ne možemo sami odlučiti kad je vrijeme dati odgovor na pitanje jesi li bio zadovoljan životom, nego život odlučuje kad je vrijeme i jednako bira i djecu i zrele i starce, i muškarce i žene i nikome ne govori ništa unaprijed. Postoje ona svakodnevna zadovoljstva i nezadovoljstva u kojima proživljavamo najveći dio života. Ona nam oduzimaju najviše snage, volje, živaca. Uz njih postoji i ono dublje i uz nas jače vezano biti zadovoljan koje se u nama nesvjesno razvija kao plod koji polako i tiho sazrijeva. Ono biti zadovoljan počinje živjeti odmah s prvim danom našeg rođenja i umire tek onda kada više nema daha u našim nosnicama. To biti zadovoljan je drugačije od svakodnevnih zadovoljstava i nezadovoljstava. Ono je naš egzistencijalni odgovor na smisao ili besmisao života svakoga od nas. Slušamo u nevjerici onoga koji u životu nije doživio ništa osim patnje, i mi smo svjedoci svih njegovih muka. Slušamo ga i ne vjerujemo svojim ušima što nam govori: Život mi je bio izuzetno težak i patnički, prožet je gubitcima, stradanjima i neuspjesima, tek tu i tamo imao sam nešto mira i ispunjenosti, ali osjećam negdje u dubini svog bića zadovoljstvo i zahvalnost jer je to bio život i živio sam ga, zadovoljan jer je sve to zajedno cijeli taj život od mog rođenja pa do ove bolesničke postelje neobjašnjivo imao smisao i negdje je vodio, nisam zadovoljan kvalitetom življenja niti stoljećem u kojem sam živio niti uvjetima života koje sam imao niti povijesnim okolnostima u kojima sam morao živjeti, ali sam zadovoljan jer sam imao život bio je moj i pripadao je meni. Kako netko može govoriti o biti zadovoljan životom na ovaj način? Nije li biti zadovoljan maksimum imanja i posjedovanja maksimum svega ugodnog i za užitak iskoristivog? Kako za koga. Svi imamo svoje biti zadovoljan i svatko ga drugačije doživljava. Neka zadovoljstva, pa i veliku većinu, ne možemo zadržati onoliko dugo koliko smo htjeli. Sve nam se na kraju života bez obzira na sve svede na konstataciju zadovoljan sam jer sam živio ili nezadovoljan sam jer nisam živio. Ali što znači živjeti ili ne živjeti? Vjerojatno je kako nas iskustvo drugih uči da pitanje biti zadovoljan životom s blizinom smrti postaje sve ozbiljnije i teže i da u traženju odgovora neće biti od pomoći ona svakodnevna površna i lako zaboravljiva zadovoljstva jer više ih čovjek ne može niti iskusiti niti ih se može sjetiti. Na kraju svatko ostane sam sobom s pitanjem što je bio moj život i jesam li na kraju bio zadovoljan što sam živio? Ništa nam ne može pomoći u odgovoru na pitanje osim iskrenosti i dubokog poniranja u sebe. I onda jedan od nas s radosnom nostalgijom misli na svoju mladost, djetinjstvo, zrelost ne osjećajući nikakvu žalost, krivnju, ne optužujući nikoga pomiren sa sobom mrmlja sebi u bradu: Bio je to težak i mukotrpan život, ali zadovoljan sam jer sam ga živio. Drugi optužuje sve, ogorčen je na sve i svakoga nezadovoljstvo ga proždire i viče na sebe i sve oko sebe: Uništili ste mi život, nikad ga nisam živio. Iako je po vanjskim okolnostima imao ono o čemu smo mi ostali mogli samo sanjati da bismo mogli jednom u životu imati. Sve su ovo tek misaoni eksperimenti koji govore o tome da je biti ili ne biti zadovoljan životom enigmatsko pitanje i da se tek pred smrt na kraju života istinski razumijeva i dopire do prave spoznaje o tome što znači ono biti zadovoljan životom. I da je ponekad naglasak ne na zadovoljan, nego na onome biti odnosno postojati jer čovjek može imati i posjedovati zadovoljstvo bez biti i postojati istinski i duboko kao stvarno zadovoljan čovjek. Onaj čovjek koji je uvijek spreman mirno i tiho položiti oružje i reći životu: U redu je, hvala ti što si bio moj, što sam te živio, bio sam i postojao kao zadovoljan čovjek… je li ikad netko takav bio i postojao među nama?

U Sarajevu 17. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

O ljubavi

I najčvršće ljudske ljubavi moraju se okončati smrću jednog od dvoje koji se ljube. Nikakva molba, zaziv, proklinjanje i zaklinjanje ne može produžiti fizičko trajanje njihove konkretne ljubavi u vječnost. Najdublje i najjače ljudske ljubavi pretvorili smo u legende, bajke, pripovijesti, romane i pjesništvo. Sve one zajedno ne mogu osigurati vječno trajanje ljubavi onima koji ne mogu jedno bez drugog. Nepodnošljiva je spoznaja da voljeni/voljena mora umrijeti. Pripovijesti i legende mogu biti utjeha, ali ne mogu usporiti ono što neminovno dolazi. Misao o ljubavi najčešće formuliramo kroz pitanje: Voliš li me? Ili kroz potvrdan odgovor: Volim te. Sve ljudske ljubavi u ovom pitanju pronalaze svoje prihvaćanje ili odbijanje. Sve one izričući volim te obećavaju ljubav onom drugom, ali to traje samo dok ih smrt ne rastavi. A onda? Poslije? Ima li ljubavi poslije smrti isto je kao i pitanje ima li života poslije smrti? Ako čovjek u fizičkom postojanju ljubav identificira s puninom života (on/ona je moj život i moje sve), doći će i do pitanja ima li ljubavi poslije smrti. Ako i ima možda života poslije smrti o kojem uglavnom ništa ne znamo, nego se nadamo i očekujemo, nije li jednako važno pitati se ima li ljubavi poslije smrti. Od onoga za čim čezne i žeđa tijekom svog fizičkog života čini se da čovjek najdublje čezne ili mu najviše nedostaje iskustvo biti ljubljen. Raspon čežnje proteže se od prvih sjećanja na ljubav majke do duboke starosti u kojoj se nekad s uvijek prisutnom sjetom prisjeća svih onih koji su ga na svoj način ljubili. I onih koje je on/ona ljubio. Prenosi li se iskustvo ljubavi na onu stranu? I ako se prenosi, u kojem obliku? Tko nas tamo čeka ako nas čeka? Ako ima nekoga s one strane, voli li i ljubi li nas koji dolazimo kao početnici u novi i drugačiji život? Je li dovoljno pun ljubavi da ne žalimo za ljubavlju koja je ostala iza nas u fizičkom postojanju? Ne boji se čovjek samo umiranja jer ne zna je li s one strane ništa, praznina ili nešto ima. Strah ga je i ako ima nekakvog života da bi to mogao biti život, ali u kojem nema ljubavi. Ne dočekuju ga niti oni koji su ga ljubili za fizičkog života, a otišli su prije njega, a nema ni onoga božanskog o kojem se govorilo i tumačilo da je ljubav. Pa i ako bi čovjek odahnuo nakon smrti primjećujući da nešto poslije smrti ima i da nije sve prazno i ništa, ne bi mu bilo ništa manje teško kada bi otkrio i spoznao da ima života i poslije smrti, ali nema ljubavi poslije smrti. I prije nego umire i prelazi na nepoznatu stranu života još dok fizički postoji, čovjek čvrsto identificira ljubav i život kao jednu te istu stvar. Naravno, nisu u pitanju različite ljudske ljubavi koje s vremenom jačaju, slabe, mijenjaju se, prestaju ili ponovo počinju. Sve one čovjeku pružaju tek nejasan predosjećaj onoga za čim žudi i čezne daleko snažnije i dublje u sebi. Biti ljubljen. Bezuvjetno. Neograničeno. Bez prestanaka. U izobilju i neizmjernom intenzitetu. Ljudske ljubavi se s vremena na vrijeme približe ovoj čovjekovoj neispunjenoj čežnji. U ljubavnom zanosu dvoje ljubavnika događa se ponekad kratkotrajno iskustvo snažnog sjedinjenja gdje oboje osjećaju da su ljubav i život jedno i da ih je nemoguće razdvojiti. Problem ljudskih ljubavi jest što su ta iskustva ograničena, kratka, događaju se na početku, ali dugotrajno blijede i nestaju. Ali u čovjeku ostaje trag. Čovjek je osjetio, doživio, upoznao, spoznao trenutak identičnosti života i ljubavi jer je s nekim u ljubavnom odnosu bio sjedinjen u jednu osobu, u jednog čovjeka.

Granice fizičkog postojanja, od kojih su umiranje i smrt najstrašnije i najteže za prihvatiti, sile nas ponekad da pitanje o životu poslije smrti izjednačimo s pitanjem o ljubavi poslije smrti. Ako s one strane nema onoga/one koji su me neizmjerno ljubili kroz cijelo moje fizičko postojanje, što bih trebao raditi tamo u tom svijetu gdje možda nje/njega ili njih nema? Čak i ako bi cijeli taj beskrajni svijet pripadao meni kroz svu vječnost, što imam od tog svijeta u kojemu nikoga ne mogu ljubiti i nitko mene ne može ljubiti? S vremena na vrijeme u snažnom i intenzivnom ljubavnom sjedinjenju u fizičkom svijetu čovjek kao da predosjeti jedan svijet poslije smrti gdje je intenzitet ljubavi snažan, neprekinut i trajan. Kad prestane fizički intenzitet, taj predosjećaj prelazi u čežnju i žudnju koju duboko u sebi osjeća kao zov kojega čovjek upućuje nekom s one strane: Kad i ako tamo dođem, hoću biti ljubljen; ako ima nekoga tamo i ako me tamo netko čeka, hoću da me ljubi i ja želim ljubiti njega/nju. Jer ne možemo „dobaciti“ ljudskim pogledom s „one strane“ fizičkog postojanja i provjeriti kako tamo stoje stvari s ljubavlju i onima koji su otišli prije nas, svoju čežnju i žudnju za ljubavlju pretačemo u bajku, legendu, roman, pripovijetku, pjesmu. Svim onim što pišemo i pjevamo o ljubavi izričemo svoju žudnju i čežnju u pokušaju da pronađemo ili nam netko ponudi odgovor na pitanje: Ima li ljubavi poslije smrti? Ima li života poslije smrti ili ima li ljubavi poslije smrti jedno te isto je pitanje, jer u kratkotrajnim i snažnim fizičkim ljubavima na trenutak spoznamo da su život i ljubav ili ljubav i život neodvojivi. I jer ne možemo podnijeti kada smrt odvoji život od ljubavi ili ljubav od života, neprestano smo gonjeni čežnjom i žudnjom nade i očekivanja da je s one strane drugačije. Jedino očekivanje koje imamo od onoga s one strane jest da tamo nema smrti. Ako je nema, onda život i ljubav ne mogu biti rastavljeni. Nerastavljenost ljubavi i života smrću netko naziva vječnost, netko naziva bog, netko naziva raj, netko naziva blaženstvo. Iako ih zovemo različitim imenima, očekujemo isto. Život i ljubav kao jedno neprekinuto iskustvo ispunjenja onoga što nas neprestano prati kao neostvarena čežnja i žudnja: Ja želim biti ljubljen/ljubljena. Nadamo se da nekoga tamo ima tko će odgovoriti na naš poziv. Ne možemo sami sebe ljubiti. Za identičnost života i ljubavi mora postojati Drugi koji odgovara: Dođi, želim te ljubiti. Još ako je taj Drugi izvan i iznad smrti, onda bi on/ona mogao biti ono što tražimo: besmrtna identičnost ljubavi i života. Ako bi nas ljubio/ljubila, ne bi nam bilo teško ostati s njim/njom i vjerojatno ne bismo žalili za onom/onim koji je ostao iza nas u fizičkom svijetu čekati da nam se jednog dana također pridruži i s nama sjedini. On/ona bi nastavio živjeti s nadom s ove strane, Drugi i ja bismo ga radosno iščekivali s one strane.

U Sarajevu 13. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

O odlučivanju

Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.

U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…

U Sarajevu 5. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O preispitivanju

Život rijetko i povremeno preispituje. Ne postavljamo svaki dan pitanja o životu i zašto ga živimo. Događaji utječu na naša preispitivanja. Kako nastaviti živjeti nakon tragičnog gubitka? Što je zapravo život nakon sto iznenada i bez najave ostanemo bez vida ili sluha? Preispitivanje života i što je život i ako se događa rijetko može trajati dugo. Tragični gubitak nekoga stalno će nas preispitivati. Život ne pušta tako lako iz ruku onoga koji pristane na razgovor s njim. Život je povremeno ugodan sugovornik. Ponekad je neugodan. Predugo preispituje nas, naše odluke, smislove koje mu želimo dati. Jesi li siguran ili sigurna je pitanje kojim nas život počinje preispitivati. Mi smo sigurni. Uvjereni. Onda se dogodi nešto i sigurnost i uvjerenja se poljuljaju. Pretvore se u nesigurnosti i sumnje. Poželimo da nismo popustili životu da preispita zašto i kako živimo. Ugodnije je kad mu ne dopuštamo da nas zapitkuje. Volimo kad život šuti i ne postavlja pitanja i ide naprijed bez glasa. Neka šuti i neka odživi sam sebe. Zaboravljamo da postoje životi drugih. Onih koji su s našim životom neraskidivo povezani. Kada netko od njih iznenada nestane i neće se vratiti kao da se dio našeg života od njega vrati nama. I taj dio koji se vrati biva na trenutke nesnosan i nepodnošljiv kao kada izgubite člana obitelji i odjednom vas život za koji niste znali da postoji u drugom se vrati s pitanjima i počne propitivati smisao vašeg života i življenja. Što je to život sada kada njega ili nje nema i slična pitanja otežavaju življenje s mišlju kako su naši životi povezani isključivo s nama i isključuju druge živote. Iako odgađamo, valja se probuditi u novom i drugačijem životu koji će moguće do kraja življenja biti vrijeme propitivanja.

Život ne propituje unaprijed jer se sami dadnemo zavesti mišlju kako život treba uzeti zdravo za gotovo. Protiv ovakve neozbiljnosti život ne protestira. Ne čujemo ga da kritizira našu površnost. Ne osjećamo da se od svega što imamo o njemu najmanje brinemo. Život će nas preispitati bilo da se nama nešto dogodi ili životu nekog drugog. Preispitivanje života uvijek je posljedica. Nije uzrok. Život propituje nakon, a ne prije. Nezgodno je ako to preispitivanje traje za čovjeka predugo. Ne pronalazi odgovor dok se pitanja svakodnevno gomilaju, što ga čini nervoznim i nezadovoljnim. Uvijek smo gubitnici u nadmetanju s životom u igri propitivanja. Niti će nam dati sve odgovore niti će odustati od svojih pitanja. Život je svojeglav kada nas propituje. Nije ga briga za naše planove i što bismo mi htjeli. Život za koji mislimo da nam pripada kradom ode do nekog groba ili mjesta tragedije dok sanjamo ili smo nepažljivi. Uzalud nam je proklinjati sebe zbog nesmotrenosti. Izdaleka vidimo svoj život kako nam se vraća zamišljen i znamo da slijedi propitivanje i postavljanje pitanja što, kako, i zašto. Nema svrhe protestirati o potrebi mira i šutnje. Život je nesmotren i nema osjećaja za naša osjetljiva stanja i razdoblja. Htjeli ili ne htjeli, on će nas preispitati, postaviti pitanja na koja ni život ni mi nemamo odgovor. Život sebe takvim doživljava. Smatra da je njegov posao da nas pita i preispituje bez obzira na to što mi o tome mislili. Život je slobodan i ponaša se slobodno kao da nas ne treba iako bez nas ne može postojati. Svoju aroganciju, surovost i nemilosrdnost demonstrira onda kada nas preispituje i postavlja nam pitanja u trenutku kada želimo biti sami i šutjeti jer ne znamo kako živjeti dalje. Život ne mari. Preispituje i postavlja pitanja kao da se ništa ne događa s nama i u nama. Ponekad je toliko slobodan i odvojen od nas da se čovjek dok s njim razgovara i sluša njegova preispitivanja i pitanja, upita je li to moj život ili nečiji drugi? Kao da smo ponekad moj život i ja stranci koji jedan drugog muče pitanjima na koje nijedan od nas nema odgovore. Zasad…

U Sarajevu 19. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sebastien Decoret

SREĆA KAO OSTVARENJE PRASTARE ŽELJE

Svaki čovjek ima neke svoje specifične želje te ih kroz život nastoji ostvariti. Ali, kao što i sami znamo, ostvarene želje na kraju često posve različito evaluirimo. Za neke kažemo „pun pogodak”, „definitivno se isplatilo truda i vremena” ili čak „i bolje nego što sam mislio”. Za druge opet kažemo „i nije nešto”, „bezveze”, „gubitak vremena i novca” ili čak „čisto razočarenje”.

Kao što smo o tome već jednom ranije pisali, naše želje uglavnom dolaze iz dva različita izvora. Jedno je ono što želimo jer vidimo da i drugi to žele. Drugo je ono specifično naše, da kažemo prirođeno. Ono prvo nas teško može usrećiti, jer to u osnovi i nisu naše želje nego tuđe. Ovo drugo nas daleko bolje usrećuje baš zato što je to nešto specifično naše, imanentno vlastitom biću. Stoga ako bismo sa sigurnošću željeli znati koje su to baš naše vlastite i specifične želje, bilo bi dobro vratiti se malo natrag u djetinjstvo. Jer odgovor se krije moguće baš u onome što smo željeli kao mala djeca.

Sigmund Freud u svojoj „Nelagodi u kulturi” (Civilization and Its Discontents) piše kako sreća predstavlja naknadno ispunjenje prastare želje, i upravo zato, recimo, novac i ne donosi čovjeku neku posebnu sreću, jer novac nije želja iz djetinjstva. Ovo svakako ne znači da su sve dječje želje besplatne ili barem vrlo jeftine. Kao što znamo, djeca često žele veoma skupe stvari, ali ne i novac kao takav, što bi moglo značiti da ona razaznaju ono nešto poput nekoć velikog Aristotela – da je pravo bogatstvo u korištenju, a ne u posjedovanju. Odrasli kasnije to često pobrkaju: naglasak je sada na posjedovanju, a ne toliko na korištenju, s tim da na kraju i nisu nešto sretni. Slijedeći Freudovu logiku, ovo nas i ne bi trebalo posebno čuditi jer posjedovanje također nije želja iz djetinjstva.

Inače, ako bismo pokušali sažeti i predstaviti na jednom mjestu one neke zajedničke želje koje prepoznajemo manje-više kod sve djece, to bi bilo slijedeće:

Želja za igrom i zabavom. Kad odrastemo čini se da za igru i zabavu više i nema toliko vremena i mjesta, ali zato bi i onim ozbiljnim stvarima trebalo pristupati na način igre i zabave. Stoga, najbolje moguće zanimanje za čovjeka je ono u kojem uživa radeći ga.
Želja za nestašlucima. Djeca naprosto uživaju testirajući odrasle kako i dokle s njima mogu ići. Ovo za odrasle itekako može biti iritantno. Međutim u svemu ovome ima nečeg društveno vrlo zdravog i korisnog. Odrasli zakonima i pravilima često pristupaju na dva suprotstavljena rigidna načina: ili ih u potpunosti te nekritički prihvaćaju ili ih ishitreno posve odbacuju. Naspram toga pametnije bi bilo svako pravilo prije toga podrobnije ispitati i upoznati. Kako, zašto, koliko i za koga važi i je li ga moguće ponešto promijeniti i sebi prilagoditi? Drugi će se pri tome svakako možda malo i naljutiti, ali neka … Prevažno je pitanje po kojim ćemo i kakvim pravilima raditi i živjeti. To je često upravo pitanje osobne sreće i nesreće, a ono je kudikamo važnije od pukog komfora i mira zakonodavca premda nas oni redovito još od djetinjstva pokušavaju uvjeriti u suprotno.
Želja za eksperimentiranjem. Slično kao i u prethodnom slučaju, djeca ni svijetu koji okružuje ne vole pristupati letargično i monotono. Oni su mali istraživači i sve ih živo zanima. Prevrnut će svaki kamen i povući će za rep svaku zvjerku koju pri tome sustignu.
Želja za prihvaćanjem. Odrasli često kažu da ih više nije briga te da odsada isključivo gledaju svoja posla. Međutim, želja za prihvaćanjem nam je prirođena i duboko svojstvena. Želimo biti akceptirani i prepoznati kao vrijedni poštovanja. Vjerujte, djeca u ovome ni trunke ne lažu.
Želja za prijateljstvom. Djeca se pokatkada i sama dobro zabave. Ali ipak s prijateljima je to razina više. Slično vrijedi i za odrasle.
Želja za mirom i sigurnošću. Djeca u ratom zahvaćenim područjima teško mogu shvatiti zbog čega se to carevi igraju rata. Ni odrasli ovo ne bi trebali pokušavati shvaćati a pogotovo ne opravdavati.
Želja za hranom. Neka djeca poprilično slabo jedu, ali čak i ona imaju neku svoju omiljenu poslasticu za koju su uvijek raspoložena. Htjeli to priznati ili ne, tijekom prosječnog ljudskog vijeka čovjek jede čak 80 000 puta, i stoga prehrana predstavlja iznimno važnu dimenziju ljudskog života. A na kraju, kvalitetan i ukusan obrok u dobrom društvu nas često bolje oraspoloži nego svi oni naši veliki planovi skupa.
Želja za povjerenjem. Djeca su obično iskrena te imaju povjerenja prema drugim ljudima, čak i prema totalnim strancima. Istina, kroz život naučimo da nekima i nije za vjerovati. No i pored toga, povjerenje je ipak puno bolje od nepovjerenja.
Želja za domom i obitelji. Ovo je zasigurno najveća želja svakog djeteta bez doma i roditeljskog staranja. Dakle, nije stvar u velebnoj kući ili peterosobnom dvoetažnom stanu. Stvar je u toplini obiteljskog doma!
Želja za učenjem. Djeca zapravo obožavaju učiti, ali isto to zato vrlo rijetko na način kako im serviraju odrasli. Kako je već prije bilo govora, djeca se vole igrati i zabavljati, pa očekuju otprilike da se tako i uči – kroz igru i zabavu. Reklo bi se dobra ideja za sve suhoparne i namrgođene nastavnike i profesore. Slično vrijedi i za rad. Djeca vole raditi te da nečim doprinesu svojim roditeljima. Ali po mogućnosti bez trunke dosade i maltretiranja.
Tropske želje. Svi znamo da djeca vole posjećivati zoološke vrtove i egzotične životinje ih naprosto fasciniraju. Rado sanjare i o posjeti tropskim krajevima. Tko si može priuštiti, nek si slobodno dopusti oživjeti ovu prastaru želju iz djetinjstva…
Želja za upoznavanjem poznatih ličnosti. Svako dijete ima svog omiljenog sportaša ili već neku drugu zvijezdu. Kod teško bolesne djece to je ujedno često i posljednja želja – da upoznaju tu posebnu osobu. Djeca kao da u samom startu znaju ono čega se odrasli ponovno prisjete tek u zrelijim godinama – da se prava vrijednost krije u ljudima i relacijama, a ne toliko u materijalnim stvarima i društvenim pozicijama.
Želja za željom. Za kraj nešto vrlo važno. Djeca ne samo da žele nešto konkretno nego ona naprosto žele da žele. Vole imati svoje mjesto i vrijeme za snove i maštanja. Nije uvijek realno, ali u svakom slučaju puno bolje od prepuštanja prežvakavanju traumatičnih dojmova iz svakodnevnice. Djeca jasno osjećaju kako ovaj život može i treba kudikamo biti ljepši i sretniji i ne daju se smesti u tome.

U Sarajevu 14. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Sigmund FREUD, Civilization and Its Discontents, Indiebooks, 2017.

– Cassie SHEETS, Top 5 Children’s Wishes (5.V.2015.), Children’s Wish Foundation International, https://childrenswish.org/top-5-wishes/ (Stanje: 14. IX. 2020.).

– Mark HAWKINS, The 15 Biggest Wishes Of Children Around The World – And How You Can Help, Lifehack, https://www.lifehack.org/articles/communication/the-15-biggest-wishes-children-around-the-world-and-how-you-can-help.html (Stanje: 13. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : yarruta

O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.