budućnost – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

Opravdava li cilj sredstvo i logika koja iza toga stoji

Poznata politička maksima ”cilj opravdava sredstvo” koja se pripisuje talijanskom filozofu Niccolu Machiavelliu stoljećima je već predmet rasprave, izlažu se argumenti pro i contra, pa onda neki tvrde da on uopće nije tako nešto izjavio, dok je s druge strane sama koncepcija zadobila naziv ”makijavelizam”. Kako god, činjenica je da ta misao u prvom redu spada pod moralni vidik određenih (ne)djela. No, mi ovdje nećemo propitivati njezinu moralnost nego vodeći se djelom ”Izgubljena umjetnost razmišljanja” američkog liječnika i autora Neila Nedleya pokušat ćemo uvidjeti psihološki aspekt ove kontroverzne misli.

Kognitivna distorzija i makijavelizam

Nedley smatra da se u pozadini ove zamisli nalazi kognitivna distorzija ”proricanja budućnosti”. O čemu se zapravo radi? Ako smatramo da je svako sredstvo koje upotrebljavamo prihvatljivo ako će nas dovesti do željenog cilja, onda iz toga proizlazi da mi zasigurno znamo kakav će ishod biti. Jasno je da pred sobom imamo određeni cilj kojeg hoćemo dostići, ali kako to mi možemo biti 100% sigurni da će nas određena sredstva uistinu dovesti do tog cilja? S tim u vezi, ljudi koji vjeruju da je svako djelo prihvatljivo ako pridonosi ”većem dobru” ne samo da pretpostavljaju kako mogu pravilno sagledati budućnost, nego i vjeruju kako znaju što je najbolje za osobe koje su uključenje u ostvarenje nekog poduhvata. Nedley za primjer uzima laganje. Često se pribjegava tzv. ”dobronamjernim” lažima kako bi se zaštitili tuđi osjećaji ili pak zbog mogućih nevolja koje bi istina mogla prouzročiti. No, nikada se za sigurnošću ne može znati kako će druge osobe reagirati, tj. hoće li im više odgovarati prevara ili istina.

Proricanje budućnosti se s razlogom ubraja u kognitivne distorzije jer ne samo što su ljudi vrlo loši u proricanju, nego nam ono zamagljuje jasnu sliku realnosti te za sobom povlači razne negativne psihološke posljedice. Budućnost se ne može predvidjeti koliko god se trudili i koliko god željeli da je drugačije. Stoga nema smisla da ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti uzimamo kao opravdanje za naše sadašnje postupke. Nasuprot tome, naše odluke bi trebale biti vođene načelnim i moralno ispravnim postupcima, a ne nadom u određeni budući ishod. Na koncu, uvijek se korisno prisjetiti drevne izreke: ”Ut sementem feceris ita metes” (Kako siješ tako ćeš žeti).

U Mostaru, 7. 6. 2019.

K. L.

Izvor: Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tanyar30

O izboru

Izabrati nekoga ili nešto ne govori još ništa o budućnosti i kakva će ona biti. Izbor – naoko – dobre osobe za brak ne jamči dobru budućnost zahvaljujući karakteru. Ljudi se mijenjaju i promjene ljudi uzrokuju promjene budućnosti. Izabrati nešto ili nekoga pokušaj je kojim čovjek želi zarobiti i osigurati budućnost. U ozbiljnom izboru uvijek se radi o pokušaju da se kontrolira budućnost i vidi unaprijed kakav će biti život. Ljudi, kada nekoga ili nešto izaberu, u glavi već imaju sliku budućnosti. Kada dvoje mladih ljudi kupuju stan – ukoliko su među rijetkim sretnicima koji si to mogu priuštiti – u tome vide budućnost i kako će sve i kako bi sve trebalo izgledati. Kada pravi izbor, čovjek cilja na budućnosti i u njegovom umu budućnost je dobra, sretna i ispunjenja. Nitko ne pravi izbor o budućnosti koja je loša. Svi izabiremo jer pogled usmjeravamo prema dobroj budućnosti.

Pogled iz tek kupljenog stana na ulicu izaziva čovjeka da pogleda budućnost gdje vidi starca okruženog unucima i obitelji, a ne ostavljenog i usamljenog starca kojega su zaboravili. Gleda budućnost kao starac koji je zadovoljan što je imao takvu prošlost i ispunjen život. Nije predvidio mogućnost da bi ga u nekoj budućnosti s drugog prozora mogao gledati snajperist s prstom na obaraču. Kada izabire, čovjek izabire s mišlju da bi izabrano u budućnosti trebalo biti dobro ili čak bolje nego ovo sada. Nezreo muž mogao bi biti puno zreliji s godinama? Neodgovorna supruga mogla bi postati odgovorna majka kada dođu djeca? Nekad se tako dogodi, nekad i ne. Izabrati i napraviti izbor ipak ništa ne kaže o budućnosti čovjeka koji je napravio izbor. Ne zna ni on sam. On može dati objašnjenje za sadašnjost zašto je to učinio danas ili sada, ali iz toga ne može izvesti siguran zaključak kakva će mu biti budućnost.

Nije li čovjek uvijek iznenađen budućnošću? Napravio izbor, ali budućnost ne odgovora izabranom nego nema veze s izborom samostalno je i samoincijativno otišla u drugačijem smjeru bez savjetovanja s čovjekom. Zašto čovjek birajući ljude, stvari misli da je predvidio i osigurao vlastitu budućnost? Možda zato što naši izbori nikad nisu sadašnji i ne tiču se sadašnjosti nego su samo pokušaji, često vrlo neuspješni, da zarobimo budućnost. U datom trenutku kada se bira muškarca, ženu za brak, mjesto stanovanja, grad, zemlju ne izabiremo nešto što je sada ili danas. Izabiremo ono što se tek ima dogoditi, ali to što se ima dogoditi kao buduće ne možemo kontrolirati i predvidjeti. Vjerujemo da sadašnji izbor znači kontrolu nad budućnošću. Kad se osvrnemo na trenutak u kojem smo napravili izbor i izabrali, vidimo da naš izbor nije stvorio budućnost koju smo željeli, o kojom smo sanjali i maštali. Izbor je stvorio svoju budućnost koja je nama nepoznata i strana kao da nije naša. Gdje je nestao onaj odgovorni i hrabri muškarac i muž i gdje je nestala ona požrtvovna i samopredavajuća žena i supruga i gdje su nestali mnogi drugi ljudi i stvari kojih u budućnosti nema i zašto se u budućnosti nalazimo s nepoznatim ljudima i stvarima koji nisu bili dio izbora i nismo ih nikad birali niti planirali izabrati? Zašto se pojavila budućnost o kojoj nismo razmišljali, koju nismo ni željeli?

Kada izabiremo i pravimo izbore, bespomoćni smo jer jedino možemo izabrati, ali time još ništa nije rečeno o budućnosti. Čak i kad zbog straha odbijamo učiniti izbor i to je izbor da se ne bira i susretne budućnost koja je plod činjenice da nismo željeli izabrati ništa. Ne izabrati ništa i nikoga neće zaustaviti budućnost i njezino prodiranje u naš svijet. Birali ili ne birali, budućnost nas neće pitati. Budućnost ne znamo što je, ali izbor je avantura. Izbor je pokušaj da u jednoj ponekad i nedovoljno promišljenoj odluci odživimo cijeli svoj život od početka do kraja sigurni i uvjereni kako detaljno znamo i početak i kraj.

Mi smo avanturisti. Bića koja se nadaju da jednim izgovorenim da ili ne, hoću ili neću, mogu ili ne mogu, želim ili ne želim u svojim rukama imaju cijeli svoj život i sve ono što se ima dogoditi. Iako svjesni da stvari ne stoje uopće na taj način, jer nije li avanturist onaj koji se upušta u nešto nepoznato bez ikakve sigurnosti, osim nade i osjećaja da bi to moglo biti dobro jednog dana iako ne postoji nikakav oblik jamstva? Napraviti izbor početak je avanture koja se zove život prema nepoznatom koje zovemo budućnost. A svaka avantura se opire predviđanjima i kontroli i svako nepoznato se opire spoznaji i znaju. Kad ne bi bilo tako, izbor bi bio tek dosada, ali ne i nepoznata avantura života. Svaki izbor pripada na svoj način avanturi koju zovemo životom i povremeno treba pustiti avanturu da ide sama i da nas vodi, jer ponekad u čestim naporima da kontroliramo budućnost, koju još nemamo, gubimo se i zaboravljamo na ljepotu avanture koja se zove život i koju barem u sadašnjem trenutku ponekad posjedujemo kroz sitne radosti i ispunjenosti. Ako avanturu života propustimo u sadašnjosti radi uvijek neuspjelih pokušaja da izborom odredimo i definiramo budućnost, čime ćemo hraniti nadu u budućnost koja bi mogla biti bolja, ako sadašnje trenutke radosti života propuštamo poradi budućnosti koju ne možemo znati kako će se odigrati?

U trenutku kada napravimo izbor počinje nepoznata avantura izvan naše kontrole i moći predviđanja, lagano se počinje kotrljati život za čiju budućnost ne znamo što i kako se ima dogoditi, ali sadašnji trenutak može biti izvor nade i snage za budućnost o kojoj ne znamo ništa ili veoma veoma malo. Treba uživati u danu vjenčanja jer ni on ni ona, koliko god se poznavali, ne znaju što će biti idućih nekoliko desetljeća s njima ako uopće potraje tako dugo? Treba uživati u pogledu iz tek kupljenog stana jer ne zna koliko će pogled dugo trajati i hoće li biti ujutro ili za nekoliko desetljeća prilike za novi pogled kroz prozor na ulicu?

U sadašnjem trenutku ne treba zaboraviti najvažnije: Izbor i ono što izaberemo ništa ne govori o budućnosti jer izbor samo glumi da govori o budućnosti, a zapravo samo šuti jer ni sam izbor ne zna reći čovjeku kakva će mu biti budućnost. Izbor je šutnja pred budućnošću, tek jedan od znakova da je avantura počela i da svi krećemo s naših osobnih startnih pozicija prema cilju kojega ne znamo. Izbor ne nudi kontrolu nad avanturom života niti zna cilj života. O tome izbor šuti jer znati to dvoje značilo bi znati budućnost, a izbor to ne zna. Izbor nikada nije ni smatrao da označi početak i kraj avanture života, tu mogućnost izbor je velikodušno prepustio samom čovjeku. Velikodušno kako to i treba, izbor sam sebe prepušta čovjeku da ga čovjek učini i ako čovjek misli da mu njegov izbor govori kako zna sve o budućnosti, čovjek bi trebao zastati i osluhnuti i vidjet će da izbor o budućnosti šuti jer je i on sam dio velike i nepoznate avanture koju zovemo život.

U Sarajevu, 17. 1. 2019.

O. J.

O BUDUĆNOSTI

Možda je za našu budućnost ipak bolje da za sada ostane nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva …

U čovjeku postoji neostvarena želja da pogleda iza zavjese u ono što se nalazi ispred, što se nalazi u njegovoj budućnosti. Poput igrača na sreću zamišlja kako u jednom trenutku točno zna gdje i u kojem mjestu se nalazi dobitni listić velikog dobitka i zamišlja kako ga kupuje. Ili zamišlja kako unaprijed vidi brojeve jackpota i unaprijed zna koju srećku treba kupiti. Dobitak je neizbježan i razdoblje između čekanja i dobitka je izuzetno životno razdoblje poput iščekivanja dugo željenog završetka.

Mnogo mašte o sklanjanju zavjese budućnosti usmjereno je na buduće događaje koji se promatraju kao događaji ispunjenja, uspjeha, postignuća, blagoslova, sreće, zadovoljstva. U želji da vidi vlastitu budućnost, čovjek pribjegava različitim metodama i načinima koje graniče ponekad s ludilom i iracionalnim. Dok ponekad odbacuje neke razumne savjete i preporuke o vlastitoj budućnosti, s druge strane – zaluđen i oslijepljen – svoje pouzdanje stavlja u neobične taloge na dnu šalice kave, crte u svojim dlanovima, raspored zrna graha na stolu i podu, kamenje koje svjetluca i mnogo drugih sličnih metoda i načina. Želja da baci pogled u vlastitu budućnost čovjeka može odvesti u iracionalno ponašanje i iracionalna vjerovanja do te mjere da razumu ne ostaje puno prostora da čovjeka upozori na ono što je očito i na što treba stvarno obratiti pažnju u svom životu.

Glad za budućnošću može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog ponašanja i djelovanja i odlučivanja. Odjednom se razumne životne odluke koje se pažljivo planiraju i ne donose preko noći stavljaju u ruke nekog „čitača“ budućnosti koji u ispijenoj kavi i njezinom mutnom i nejasnom dnu sve vidi jasno i razgovijetno, svaki čovjekov potez, odluku. Presudne životne odluke koje zahtijevaju prisutnost i aktivno sudjelovanje razuma poput odluke za brak, odluke za odlazak u drugu zemlju, odluke o prodaji ili kupovini kuće ili stana postaju predmet najneobičnijih metoda tumačenja na način da je dovoljno da pogledate kako je kamenje u boji raspoređeno na stolu i da budete apsolutno uvjereni da je neka žena ili muškarac za vas iako razumski gledano nemate nikakvih dodirnih točaka.

Na sve moguće načine se želi vidjeti budućnost kako bi se budućnost uhvatilo, zarobilo i svezalo da bude vrijeme bez iznenađenja. Željeti znati budućnost nije bezopasno jer čovjekova znatiželja oko budućnosti koncentrira se na ono što čovjek strastveno želi, a ne uvijek na ono što bi čovjek želio izbjeći, ali nikako ne može. Koliko bi za čovjeka doista bilo utješno kad bi postojala stvarno metoda znanja budućnosti kojom bi mu netko otkrio ujutro da će večeras poginuti u prometnoj nesreći i da ne postoji mogućnost izbjegavanja tog sudbonosnog trenutka čak i kad cijeli dan ne bi izišao na ulicu u strahu od auta? Svi njegovi budući planovi o braku, novom stanu večeras završavaju i to trajno i zauvijek. Ima li čovjeka koji bi želio pod svaku cijenu znati kako mu je budućnost takva i kako je ona neizbježna? Ili koliko je pozitivno kad bi postojala metoda predviđanja budućnosti kojom bi čovjeku bilo otkriveno da će za mjesec dana zbog običnih bolova u trbuhu otkriti kako ima neizlječivi rak?

Želja i nastojanje da se otkrije budućnost utemeljena je na zabludi kako je budućnost isključivo i uvijek novi početak, nova stvarnost, novi život, nešto u sebi i po sebi potpuno novo i dobro. Budućnost može biti i nešto vrlo brutalno, razarajuće i uništavajuće i ona nije uvijek nekakav novi početak i novi život. Budućnost može biti vrlo brutalan i hladan kraj i završetak svega i svih novih budućnosti o kojima čovjek mašta. Zašto ne možemo budućnost ostaviti njezinoj nedogođenosti, zašto je želimo znati i što mislimo da se bitno mijenja ako bismo je znali? Mijenja li se uopće čovjekov život kad bi mu netko nekom metodom točno i precizno dao do znanja da će u budućnosti oboljeti, patiti i na kraju umrijeti u mukama? Mijenja li se njegov život bitno kad bi mu netko otkrio da će mu život biti normalan, prosječan, življen na način bezbroj drugih ljudskih života? Živjet će, oženiti se, udati se, imati djecu, imati finu obitelj, ostarjeti i na kraju umrijeti.

U želji da zna sve o vlastitoj budućnosti postoji nešto što je čovjeku zabranjeno i to mu je zabranjeno s razlogom. Iz nekog razloga sveznanje je čovjekova najveća strast i neostvarena želja, ali sveznanje pripada božanskom i nadnaravnom, ali ne pripada čovjeku. Za čovjeka posjedovati sveznanje (znati sve apsolutno) značilo bi da više nije riječ o ograničenom stvorenju nego neograničenoj moći i stvorenju koje više ne bismo mogli zvati čovjekom nego nečim nadljudskim, pa i neljudskim i nečovječnim. Strah i fascinacija budućnošću pokazuju čovjekovu spoznaju i osjećaj da iz nekog razloga ne smije sve znati koliko god to želio i da bi to značilo posjedovanje moći koju sam čovjek ne bi mogao kontrolirati, ali bi je mogao zloupotrijebiti.

Veo tajne koji prekriva budućnost svakog pojedinog čovjeka postoji i zbog toga što bi spoznaja budućnosti koja bi mogla biti hladna, kataklizmična i katastrofalna čovjeka dovela u stanje mračnih osjećaja o njemu samom i njegovom životu gdje bi bijeg od života bio najbolje i jedino rješenje. Jer što bi ponekad učinio od života čovjek kojemu je netko točno, precizno, jasno i istinito prorekao i otkrio da će za mjesec otkriti tešku bolest i umrijeti brzo? Kakva je to budućnost? Uvijek je se moguće pokušati boriti, ali budućnost je lakše pobijediti kada je iznenadite na prepad i kada ona čovjeka iznenadi na prepad.

Protiv budućnosti se ne isplati boriti vojnički i organizirano jer budućnost ne poznaje i ne priznaje tu vrstu borbe i ratovanja protiv sebe. Protiv budućnosti čovjek mora biti gerilac i protiv nje ratovati gerilski i na prepad. Osvajati je komad po komad, dio po dio i ne dopustiti joj da čovjeka zatvori u okruženje i opsadu iz kojih čovjek ne vidi izlaz. Osvajati budućnost poput gerilca, ratovati s njom uvijek pri svijesti kako u tom ratu s njom čovjek ne može pobijediti jer je ona po naravi nepobjediva i to je njezina temeljna skrivena strana koju često previđamo u borbi s njom. Srušimo jedan most, osvojimo jednu ulicu, osvojimo jednu zgradu, jedno mjesto, jedno zemlju i olako se opustimo misleći da smo konačno pobijedili budućnost. Na trenutak pomislimo da smo osvajanjem nove ulice, novog mosta, nove zgrade zadali konačni udarac budućnosti. A onda pogledamo i vidimo u daljini bezbroj novih ulica, zgrada, gradova i ljudi. U tom trenutku treba se prisjetiti temeljnog sadržaja budućnosti. Ona je nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva.

Ne postoji lik u dnu šalice kave, ne postoje crte dlana, ne postoji magično kamenje, ne postoji zapis, amajlija koja je moćnija od budućnosti i koja bi ju mogla jednom i zauvijek osvojiti i pobijediti. Čovjek je uvijek u gerilskom ratu sa svojom budućnošću, ali mora paziti da u tom ratu budućnost ne pokaže svu svoju ratnu moć i nadmoć i otkrije mu svoju strahotu, kataklizmičnost, katastrofičnost i propast. Zato je ne bi trebao napadati i protiv nje ratovati tamo gdje između čovjeka i njegove budućnosti već dugo vremena vlada obostrano primirje i sporazumni prekid vatre koje i čovjek i budućnost zovu sadašnjost.

Sadašnjost nažalost nije uvijek vječno primirje između čovjeka i njegove budućnosti, ali razumnim pristupom životu i svojoj budućnosti, planirajući svoj život čovjek može dugotrajno zadržati sadašnjost kao oblik primirja. Budućnost je u svakom trenutku spremna na primirje s čovjekom i čovjek bi taj veliki ustupak koji mu budućnost daruje trebao znati prihvatiti. I uvijek biti oprezan glede budućnosti jer osim što je nepobjediva, nevidljiva i neosvojiva, ona je istovremeno i svjetla i mračna.

Koliko god budućnost krije novi život, novi početak, novu stvarnost ona također skriva i datum čovjekovog umiranja. Kad bi budućnost otkrila čovjeku datum njegovog kraja, u tom trenutku čovjek bi izgubio rat i njegova gerilska osvajanja budućnosti postala bi besmislena. Ovako živeći u krhkom primirju s budućnošću, odnosno, u sadašnjosti čovjeku ostaje nada da će pobijediti u ratu s njom, iako je što se tiče fizičkog kraja i datuma fizičke smrti rat s budućnošću izgubio prije nego je taj rat i započeo.

Ali možda postoji nešto poslije svega, nešto gdje će čovjek pobjednički podignuti ruke u zrak i pobijediti budućnost? Ali to ne znaju ni čovjek ni budućnost, ali možda postoji Netko tko zna, i ako taj Netko ne želi da čovjek zna apsolutno sve o svojoj budućnosti, da čovjek bude sveznajući, onda bi bilo mudro ne pokušavati biti sveznajući i pokušavati ukloniti veo tajne s vlastite budućnosti jer što ako uklonite veo i samo nađete datum smrti i svoj nadgrobni spomenik i ništa više????? Ovako mudrije je ostaviti budućnost prekrivenu velom, možda nije ni predviđeno da ga čovjek ukloni i uklanja nego da ga ukloni Netko tko je pobijedio u ratu protiv budućnosti i sam postao Nevidljiv, Nepobjediv, Neosvojiv i Vječan… ali Netko tko nikada nije želio rat s čovjekom nego vječno primirje od samog početka…

U Sarajevu, 19. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

IZBORI

Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri…

Gleda štand. Tri djevojke. Studentice. Uredno našminkane. Nasmiješene. Dijele nešto. Priđe bliže. Uzme. Pod rukom osjećaj skupog papira. Kvalitetnog. Masnog. Nije kao novinski papir. Ili papir za školske knjige. Skuplji je. Kvalitetniji. Ugodniji za oko i ruku. Gleda lice. Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri. Nije prije mislila na broj tri. Ispod glave preko skupe kravate kratak tekst. Kao reklama. Kao poruka koja se mora usjeći u pamćenje. Razmišlja o porukama. Mnoge je vidjela zadnjih dana. Zajedništvo. Patriotizam. Država. Domovina. Narod. Radna mjesta. Ekonomija. Profesionalnost. Poštenje. Korektnost. Građanin. Naprijed. Budućnost. Europa. NATO. Investicije. Ulaganje. Fondovi. Obrazovanje. Pitala se je li ovaj sa slike razumije i jednu od tih riječi? Njihov smisao? Njihovu težinu? I on je imao magičnu riječ. S unutarnje strane masnog i skupog papira. Nekoliko nasmiješenih lica. Mladih. Neki su glumci. Profesionalni. U sredini on. Malo ležerniji stil i gluma iskrenog osmijeha. Slogan od dvije riječi. Samo zajedno. Zajedno? Kuda? S kim? Kome? Samo zajedno! S njim?????? Nije razumjela ljude oko sebe. Niti one koji su stajali oko nje. Prigovaraju. Zaposlio ženu. Zaposlio sina. Zaposlio nevjestu. Zaposlio svu rodbinu. Neki bacaju skupi papir. Gaze po njemu.

Uzima mikrofon. Nije uvijek ugodno. Ali mora se živjeti. Platiti račune. Kupiti hranu. Jedan stariji gospodin. Otmjena držanja. Pristojno odjeven. Postavlja pitanje. Gleda u nju. Gleda kameru. Neće na izbore. Sve lopovi. Kradljivci. Varalice. Fašisti. Nacionalisti. Lažni ljevičari. Ljut je. Za nas nije demokracija! Nama treba monarhija! Nama treba diktatura! Ljutito upire prstom u štand. Sramota! Mlade iskorištavati ovako! Pogotovo djevojke! Treba da ih bude sram! Odlazi psujući nešto sočno kandidatu sa skupim naočalama i glumljenim osmijehom.

Čovjek srednjih godina prilazi štandu. Raspituje se. Kupuju li glasove? On svoj prodaje. Zna da nije nešto, ali glas je glas. Djevojke odmahuju glavom. One ništa ne znaju. Samo dijele materijale. Usmjerava mikrofon prema njemu. Što misli o izborima, hoće li izići glasati sutra? Izbori? Prezrivo gleda u kameru. Banda je već podijelila fotelje i pare. Nema se tu šta odlučivati. Prodaje glas. Čuo da neki kupuju glasove. Njegov glas vrijedi para. Tko da pare za njega će glasat. Čuo za ovoga da je lopov i kriminalac. Mislio da je štand za kupovinu glasova. Razočarao se. Dijele slike. Šteta papira. Skup i mastan papir. Šteta. Toliko papira potrošeno nizašto.

Dvojica mladića prilaze štandu. Pozdravljaju djevojke. Znaju se. S fakulteta. Zajedno studiraju. Jednom od njih već duže vremena se sviđa ona što stoji pored velikog plakata glavnog kandidata za predsjedništvo. Nešto razgovara s njom. Govori kamermanu da snima. Simpatični su. Oboje. Zbunjeni. Ne znaju što će s rukama. Prvi spoj. Prvi izlazak. Puno je toga u igri. Možda cijeli život. Možda cijela budućnost. Prilazi drugom mladiću. Hoće li na izbore? Na izbore? Mladić vedro gleda u kameru. Nasmijan. Misli da je ovo reality show. Nešto kao Farma, Parovi ili Veliki Brat. Pokušava biti frajer. Ma kakvi izbori. Nije to za njega. Ima pametnija posla. Ne bi ni došao. Dopratio jarana da pita djevojku hoće li s njim večeras na koncert. Jala brat i Buba Corelli. Rasturaju. Bruka para. Zvijeri od auta. Nema pojma tko je kandidat na slici za predsjedništvo. Ne prati politiku. To je ofirno. To je za penzionere. Odlaze. Djevojke prilaze trećoj. Šta joj rekao? Hoće li ići s njim na koncert? Čestitaju joj. Baš je fin momak. Vodi je na koncert.

Muškarac i žena prilaze štandu. Nadmeno. S visoka. Uzimaju letak. Djevojka im se nešto trudi objasniti. Gledaju je prezirno. Prilazi s mikrofonom. Hoće li izići na izbore? Neće. Imaju be-ha državljanstvo. Ali neće. Kod njih u Americi se zna što je demokracija. Kod njih u Americi imaju visoku svijest o demokraciji. Tamo redovito glasaju. Uvijek. Tamo je to važno. Patriotizam. Američki. On glumi američki naglasak dok govori na domaćem jeziku. On je republikanac. U Americi uvijek glasa. Ovdje neće. Nemaju za koga. Tu su na odmoru. U prolazu. Nemaju za koga glasati. Lopovi. Kriminalci. Fašisti. Nacionalisti. Komunjare. I ovaj u skupom odijelu i na masnom papiru je lopov. Slogan mu je glup. Van svake pameti. Čuj samo zajedno? A ja ublehe! Koga on to pravi budalom????? U Americi ne bi dogurao ni do čuvara lifta u Bijeloj kući, a ovdje se kandidira za predsjedništvo. Odlaze. Kamerman gleda zbunjeno u nju. Da siječem? Ipak ide večeras uživo u udarnom terminu? Sijeci. Nećemo prikazati prilog. Nemamo šta prikazati. Ona nemoćno gleda prema ulici. Gleda prolaznike. Koga zaustaviti? Koga pitati? Samo jedna rečenica. Da nema psovke. Da nema vrijeđanja. Da nema dobacivanja. Jednostavan odgovor. Izići ću na izbore. Neću izići na izbore. Dovoljno. Bez objašnjenja.

Nailazi djevojka. Mlada. Studentica možda. Uzima mikrofon. Djevojka se nećka. Misli se. Nije sigurna. Samo jedna rečenica. Hoće li izaći na izbore? Hoće, naravno. Zašto? Jer se nada promijeni. Vjeruje da je moguće bolje od ovoga. Vjeruje da ima budućnosti. Djevojka se smiješi. Ali ne usiljeno. Ne glumi. Zaista vjeruje da je moguće bolje. Vjeruje da ima sutra. Djevojka odlazi. Gleda za njom. Ne vjeruje. Pita se hoće li biti dovoljno onih koji vjeruju i nadaju se boljem sutra? I ona se nada. I ona vjeruje. Kao i djevojka. Kamerman odahne. Gleda u njega? Čemu takav uzdah? Imamo nešto objavit za večeras. U udarnom terminu. Jest da je kratko. Nekoliko sekundi. Ali je pristojno. Ona gleda prolaznike. Gleda lica. Zaustaviti još nekoga? Poslije djevojke koja će izići na izbore u nju ulazi malo optimizma. Prilazi ovećoj grupi ljudi. Muškarci i žene s djecom. Jedan muškarac se čini pristojan. Inteligentan. Mikrofon? Hoće li izići na izbore? Naravno. Vjeruje u promjenu. Nada se boljem. Za sebe. Svoju suprugu. Pokazuje osmijehom na ženu pored njega. Dodiruje nježno dijete po glavi. Dječak. Nekih pet-šest godina. Nije sigurna je li dobro čula. Za koga će glasati? Zna. Ali ne želi reći. Za promjenu. Za bolje. Uključuje se žena sa strane. Staje pred kameru. I ona će izići na izbore. Ovdje je rođena. Ovdje je odrasla. Voli svoju zemlju. Vjeruje da njezina zemlja ima potencijal. Nije sarkastična. Nije cinična. Zna da u politici ima poštenih i dobronamjernih ljudi. Takve treba pronaći. Takvima treba dati glas. Skupina muškaraca i žena s djecom potvrđuje glavom i odobravanjem. Skupina veselo maše u kameru. Treba izići na izbore. Kamerman je donekle šokiran. Vidi se na licu. Gledaju jedno drugo. Ima i drugih. Osim djevojke. Koji vjeruju. Koji se nadaju. Koji žele promjenu. Koji izgleda neće otići kao posljednji iz ove zemlje i ugasiti svijetlo kad više nikoga ne bude. Netko će ipak ostati. Zadovoljna je. Imat će pristojan prilog. Za večeras. Kad završi izborna šutnja. Kad završi prebrojavanje. A kad izbori prođu? Razmišlja. Uzdahne duboko. Pomalo tugaljivo. Kamerman je gleda. Je li sve u redu? Je li bolesna? Prehlađena? Sve je u redu. Ne misli više na prilog. Na izvještaj. Misli na tečaj njemačkog. Već tri mjeseca. Misli na posao. Negdje vani. Dobila je ponudu. Pristojnu. Sigurnu. Nije njezina struka. Nema veze. Ipak… razmišlja. Dilema. Djevojka koja vjeruje u promjenu. Skupina obitelji koji vjeruju u bolje za sebe i svoju djecu. Možda ostane. Upaliti svijetlo kada zadnji odu. Ili ga držati upaljenim kada budu dolazili. Da se ne izgube. Da mognu pronaći put. Do omiljene ulice. Do omiljenog bara. Do starog poznanika. Do groba roditelja. Do zaboravljene i napuštene domovine.

U Sarajevu, 10. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Dilema

Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.

Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.

Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.

Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.

Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.

Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.

Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.

I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.

Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.

Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.

Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.

Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.

Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.

Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.

Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.

Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

KAD PORASTEM BIT ĆU…

Nešto se pokrenulo i neće više da stane…

Kako ono Stephen Hawking primijeti, krivulja vremena se kreće unaprijed, a ne unazad, i stoga je čovjek biće koje se sjeća prošlosti, a ne budućnosti. Zato čovjeku uopće nije lako promišljati budućnost, ni neku općenitu, tako ni onu svoju vlastitu.

Ovom bi mogli nadodati i onaj – tako da kažemo – „turgenjevski“ problem … Po ruskom književniku Ivanu Sergejeviču Turgenjevu postoje tri vrste egoista:

egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.”

Dakle, premda već kao djeca u školi učimo da smo svi mi dionici i pripadnici jedne te iste ljudske vrste, u kasnijem egzistencijalnom i ideološkom obzoru zrelih godina ovo i nema nekog velikog značaja. Ljudi se identificiraju s pojedincima, grupama, sa samima sobom, ali skoro nikad s cjelinom čovječanstva. Pri tome neki – vidimo – barem druge puštaju na miru dok se zauzeto bave svojim poslom, kao i svojim planovima za budućnost. Međutim, isto tako, nekima je posve ljudski ponašati se neljudski, a opet, vjerojatno su najproblematičniji defetisti i destruktivci iz treće grupe: niti znaju što bi sa sobom, niti drugima dopuštaju da napreduju na bilo koji način.

U naznačenom obzoru budućnost čovjeka ne samo da je teško promisliva, nego je realno teško i ostvariva.

…Svemirski kolonizator

I tako već nadođosmo na prvi scenarij čovjekove budućnosti. Prije spomenuti Hawking je uvjeren da su današnjem čovječanstvu dani već odbrojani. Upravo zbog čovjekove sebične, pohlepne i nasilne prirode zemaljski životni resursi su već dobrano pohabani, a s vremenom će – obzirom na strelovit prirodni priraštaj – situacija postajati sve gora. Prije ili kasnije ćemo se pobiti već u nekom globalnom sukobu ili će nam glave doći neka globalna katastrofa, kojoj se nećemo moći othrvati upravo jer smo u međuvremenu potrošili snagu, pamet i resurse na neke besmislene sebične ciljeve i sukobe. Stoga nam po Hawkingu ne preostaje još ništa drugo nego probrati 30-40 zdravih i uzornih ljudskih parova te ih ispaliti negdje u svemir kako bi se barem na taj način osiguralo preživljavanje ljudske vrste. Oni će zauzeti neki nenastanjeni planet sa uvjetima pogodnim za život, polako ga i mukotrpno teraformirati i kolonizirati, s velikom nadom da će ovaj novi narod znati izbjeći neke već poznate pogreške iz zemaljske im prošlosti.

…Kiborg

Kiborg (engl. Cyborg) je hibrideno kibernetičko biće djelomično sastavljeno od biološkog, a djelomično od visokotehnološkog materijala. Po sebi se može govoriti i o životinjskim kiborzima, a ako govorimo o androidima, tada mislimo isključivo na ljudske kiborge.

Premda zvuči kao scenarij nekog SF filma, na ovome se u stvarnosti već odavno radi. Najnaprednije i najskuplje protetičke ruke i noge na tržištu već danas omogućuju svojim korisnicima prijenos osjećaja dodira, toplote i hladnoće, a što je još važnije, uz nešto vježbe mogu se i voljno kontrolirati, tj. pokretati. Dalje od toga, nije nerazumno za pretpostaviti da će u dogledno vrijeme vještački ekstremiteti svojim performansama i mogućnostima višestruko nadmašiti svoje prirodne pandane, pa će stoga ljudi jednog dana početi odstranjivati zdrave ekstremitete i nadomještati ih vještačkim.

Međutim, kad općenito govorimo o području bionike, bogati eugenički ekscentrici više nade i pozornosti ulažu u ono što će se događati ispod kože. Takvi smatraju da nas samo dvadesetak godina dijeli od pojave učinkovitih nanobota, odnosno, sićušnih mikroskopskih medicinskih robota koji će u velikim jatima kolati našim organizmom te servisirati i popravljati što se već bude trebalo srediti. Uz stalni napredak farmacije i genetskog inženjeringa, kao i uz naznačeni bionički napredak krajnji cilj eugenike glasi BESMRTNOST. S naglaskom, ovdje se svakako ne misli na neki religiozni koncept besmrtnosti, nego na doslovnu tuzemnu materijalnu besmrtnost. Stvar se toliko zahuktala da se 69-godišnji znanstvenik i futurist Ray Kurzweil uvjereno nada da će već za ovoga života postati besmrtan, a u međuvremenu, dok tehnologija još dovoljno ne uznapreduje, dotični ispija dvadesetak šalica zelenog čaja dnevno te uz to mjesečno troši neke – par tisuća dolara vrijedne – napredne vitaminske pripravke kako bi živ i zdrav dogurao do svojeg devedesetog ili čak stotog rođendana, a sve kako bi se onda na miru nakrcao potrebnom tehnologijom i rezervnim dijelovima potrebnima za tako željenu tjelesnu besmrtnost.

Čovjekova bionička budućnost se čini poprilično izglednom i zbog jednog sasvim drugačijeg razloga. Naime, čini se kako se ljudi kao vrsta i nisu najbolje snašli s vlastitim emocijama. Emocije svakako čine bitan dio čovjekovog života. S pozitivnim emocijama je manje-više povezano i sve ono uistinu vrijedno u našim životima. No, s druge strane, emocije nas i ranjavaju ili u nekim situacijama barem usporavaju, zavaravaju, vode prema krivim ciljevima i uvjerenjima. U igru onda ulaze i tuđe emocije, a to je područje komplikacija, nepotrebnih konflikta i nekvalitetnih odnosa, a što se opet sve skupa loše odražava i na vlastite emocije. Psihologija i duhovnost nepobitno nude različite putove prema boljoj integraciji emocija u našim životima, međutim to sve skupa zna dugo potrajati, a mnogima se žuri te pribjegavaju psihofarmaticima, pa se već sada pretvaraju u svojevrsne robote. Sa zaleđenim emocijama čovjek se čini svakako učinkovitijim, ali i znatno bezobzirnijim, jer ne smijemo zaboraviti da se ispod razine emocija krije razina reptilskog kompleksa, a između ostalog to je područje teritorijalnosti i praiskonske agresije. Talijanski književnik Ugo Foscolo davno je još primijetio: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

Tko zna, bionika po sebi može biti i dobra mogućnost, ali također i ona katastrofalna, a sve u zavisnosti od toga tko bude raspolagao s njome. U bližoj budućnosti, neki elektronički implantat u glavi može značiti konačno čovjekovo uravnoteženje, ali isto tako, pakleni umovi na taj način mogu sebi stvarati što god požele: armiju nemilosrdnih kiborg ubojica ili čitavu populaciju slijepo poslušnih robovskih radnika … i još puno toga … A ovo nam opet sve skupa ponovno pokazuje da zadnji problem ljudske vrste i nije tehnološke nego prvenstveno duhovno-moralne prirode.

Više o temi: http://poptheo.org/od-neuroteologij…-science-fiction/ ‎

… Nova ljudska (pod)vrsta

Škotski paleontolog i spekulativni evolucionist – Douglas Dixon ima običaj crtati nevjerojatne kreature tvrdeći da to ima neke veze sa budućnošću čovjeka. U svojim evolucijskim spekulacijama on se očito vodi nekom prvenstveno praktičnom logikom. On vjeruje da će se ljudi u skorijoj budućnosti početi koristiti genetskim inženjeringom kako bi se adaptirali za život u sasvim novim sredinama i uvjetima. U tom smislu npr. on predviđa stvaranje „Akvatika“ , odnosno, čovjeka prilagođenog za život u vodi (na slici dolje lijevo). Premda bizarno izgleda, priča nije bez smisla, jer zemlja postaje prenapučena, a vodena površina našeg planeta je još uvijek tri puta veća od kopna. Mora i oceani bi na taj način mogli postati domom desecima milijardi genetski modificiranih ljudi. Tu je onda i „Tundra dweller“ – stanovnik tundre. Ova krupna i dlakava modifikacija bi se sa uspjehom mogla prilagoditi životu u negostoljubljivim područjima Arktika. Zatim, tu je i nevjerojatna spodoba zvana „Vakumorf“ (na slici gore lijevo). Radi se o modifikaciji čovjeka prilagođenog za život u svemirskom vakuumu. Možda utješno za spomenut, unutar tvrdog loptastog tijela krije se manje-više normalan čovjek, ali eto, spomenuti dodatak se čini nužnim radi zaštite od vakuuma kao i zbog nezgodnih kozmičkih zračenja, te radi smještaja potrebnih zračnih rezervi. Ima kod Dixona još i nekih drugih kreatura, ali nećemo više …

…Ništa

Neki kažu da u skorijoj budućnosti nećemo morati više ništa posebno ni raditi, a ni biti. Radit će mašine, a one bi uskoro mogle početi i razmišljati umjesto nas. Točka singularnosti – trenutak kad umjetna inteligencija postaje superiorna nad ljudskom se predviđa za 2045. U ovom smislu se nedavno pojavila čak i nova religija „Way of the Future“ (WOTF), a njezin vođa – kompjuterski geek Anthony Levandowski naviješta da je njihova zadaća pripraviti čovječanstvo za nadolazeće vrijeme dominacije umjetne inteligencije. Suštinski, ovdje se govori o dolasku Božjem, ali opet, ne o nekom Bogu religije, nego o računalnoj super inteligenciji koja će sve znati i sve kontrolirati. A u konačnici, u novonastaloj podređenoj situaciji, čovjeku će ostati još samo jedan izbor: da bude ljubimac ili stoka!

Mnogi se pribojavaju jednog ovakvog scenarija zbog već sasvim jednostavne pretpostavke: Što će se dogoditi ukoliko nadolazeća umjetna super-inteligencija jednog dana jednostavno zaključi da je čovjek nepopravljiva greška koju pod hitno treba izbrisati? Iako su o ovoj temi već snimljeni veliki filmski hitovi poput „Terminatora“ i „Matrixa“, stvar se danas čini znatno realnijom. Veliki umovi i znanstvenici u zadnje vrijeme sve češće pokušavaju lobirati kako bi se istraživanje umjetne inteligencije stavila pod strogu vladinu kontrolu, međutim, prema svemu sudeći stvar nezaustavljivo ide dalje… Vlade će najvjerojatnije podržati ovakva istraživanja, ako ništa drugo barem zbog straha od drugih nacija i njihovih istraživanja umjetne inteligencije. Opet vidimo, tehnologija budućnosti nikako ne ide u paru s rudimentarnom inteligencijom pećinskog čovjeka…

…Jedno sa svima

Već smo ranije pisali kako je Darwin promatrao evoluciju čovjeka prvenstveno kao pozitivan, pa čak i produhovljen proces, ali je očito bio krivo interpretiran od strane pobornika koji su radi svojih političkih ciljeva naglasak stavljali više ili na sukob klasa (ljevica) ili sukob rasa (desnica). U svojoj „Evoluciji čovjeka“ Darwin skoro i da ne spominje bilo kakve međuljudske sukobe, ali zato skoro na svakoj stranici spominje pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je viši nagon koji će s vremenom kod ljudi sve jače poticati sklonost prema općem dobru, a dokidati one primitivne sebične nagone. Ovo sugerira kako će ljudi jednog dana ipak postati uistinu jedna vrsta i jedno čovječanstvo, pri čemu ova univerzalna pripadnost neće više biti samo usputna intelektualna činjenica, nego naprotiv istinski egzistencijalni, emotivni i moralni orijentir.

Premda su mnogi u međuvremenu – kako rekosmo – pokušali nadvladati naznačeni Darwinov optimizam, neka nova saznanja molekularne biologije s kraja proteklog stoljeća nepobitno svjedoče Darwinu u prilog. Naime u samim korijenima života uočena je tendencija da nakon nekog dužeg vremena bivši konkurenti prvo postaju partneri, a zatim se s vremenom čak udružuju u novi kompleksniji zajednički oblik života. Npr. ljudsko tijelo je satkano od 30 do 40 bilijuna stanica koje opet nisu sve iste nego ih ima oko 50 različitih vrsta. Pitamo se čemu toliko jedinstveno mnoštvo ukoliko to jednom nije bilo razjedinjeno mnoštvo? Život na zemlji je počeo s posve jednostavnim jednostaničnim organizmima koji su međusobnim udruživanjem s vremenom postajali sve kompleksniji. U tom smislu, danas se gotovo pouzdano zna da mitohondriji (energetske stanične organele) nisu bile sastavnim dijelom primitivnih izvornih stanica, nego su se tek s vremenom međusobno udružile … i tako redom. Ukupno se govori o osam velikih stupnjeva/skokova biološke evolucije, pri čemu najviši stupanj i nije sam čovjek nego ljudsko društvo. Njemu preostaje da se unutar sebe još bolje poveže, a s vremenom će ono sasvim moguće prerasti u potpuno novi oblik zajedničkog višeg života.

Osobnog sam mišljenja da moguće i nismo daleko od jednog takvog novog čudesnog skoka. O tome možda svjedoči i duh vremena u kojem se čovjek pronalazi nezadovoljnim svim postojećim relacijama. Pati ako radi, pati ako ne radi; pati ako je sam, pati ako je u vezi. Opet nekako, osjeća da je sreća blizu, ali stalno mu izmiče poput duge pred očima. Nešto mu fali, ali nikako da sebi jasno definira što to? Nije da ne zna cijeniti ono što ima, ali opet nekako kao da nema ništa, i vjeruje da bi sve trebalo i moglo biti bolje… U nekom trenutku uvjeri samog sebe da se obezobrazio te da treba biti zadovoljan sa onim što ima, ali ga opet u kratko počinju salijetati nemiri. Tek na kraju počinje osjećati i shvaćati kako ništa pod suncem ne postoji bez razloga, pa tako ni taj njegov nemir. Nešto se pokrenulo i neće više da stane, a pred njegovim očima počinju se ocrtavati obrisi neizrecivog…

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

M. B.

Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

Budućnost, hedonizam, skromnost i ekstremofilija: Što preostaje?

Da li je došlo vrijeme da se učimo kolektivnoj skromnosti i jednostavnosti?

Ako bi vas sad netko upitao koji je bolji auto: neki moderni zapadni koji naspram svojih 97kW (130KS) troši 5 litara goriva na 100km ili neki sovjetski „dragulj“ koji je naspram svojih 59,7kW (80KS) trošio 10-15, a zimi pod „saugom“ i preko 20 litara goriva (znam iz iskustva), sigurno biste se bez svake sumnje odlučili za onaj prvi – moderno/zapadnjački. A zašto je bolji? Znatno manja potrošnja goriva uz osjetno veću snagu upućuje na tehnološki napredniji motor, višu energetsku učinkovitost i iskoristivost, niže troškove korištenja vozila, uz – dodatno – neusporedivo manju emisiju štetnih plinova. No, svejedno ostaje pitanje, zašto je to sve skupa bolje od onoga prvog? Na osnovu čega smo sigurni da nije dobro drndati se naokolo u tehnološko traljavom autu te uzalud prolijevati gorivo i zagađivati okolinu? Pitanje je zapravo mnogo kompleksnije nego što izgleda. Mi poznajemo trendove kakvi jesu; usvajamo ih na temelju zahtjeva javnosti i pomodarstva, ali se rijetko pitamo na filozofski način o njihovom smislu i suštini. Ako bi smo tražili zadnji razlog zašto je manje ponekad veće i bolje, vjerojatno bismo nabasali na sam način funkcioniranja prirode. Kako smo i nedavno o tome pisali, priroda je vrlo racionalna glede potrošnje resursa. U prirodi se ništa ne baca. Što ne pojedu lavovi, pojest će hijene. Što ne pojedu hijene, pojest će lešinari. Što od ovih preostane, dovršit će mravi i bakterije. Premda nam neke prehrambene navike životinja mogu izgledati vrlo uznemirujuće, one su po sebi puno skromnijih potreba nego ljudi.

Mi smo ti koji puno trošimo i usput stvaramo nevjerojatne količine smeća. Na primjer, u BiH jedan stanovnik u prosjeku stvara 352kg komunalnog otpada godišnje. Ako bi se pri tome računala i sveukupna količina otpada (industrijski, posebni…), u EU na godišnjoj razini on iznosi gotovo 5 tona po stanovniku. Dakle, ako uzmemo u obzir jednu prosječnu četveročlanu obitelj, na kraju godine ne bi bio dostatan standardni šleper nosivosti 15t da odnese sve što su ovi uspjeli tijekom godine nabacati.

Slika 1: Deponije smeća – nusprodukt civilizacije. Izvor: youtube.com

Kralj i lopov

Tako dolazimo do činjenice da se ljudi u prosjeku i ne uklapaju u onu prirodnu racionalnu računicu „da se ništa ne baca te da se troši isključivo po potrebi“. Odnosno, kako rekosmo na početku, dobro slijedimo tu logiku u procjeni pojedinih stvarnosti, ali generalno gledajući, među ljudima su oduvijek bili veći i važniji oni koji imaju više i više troše. Nekako se dogodilo u našem razvoju da su ljudi nerijetko čak puni udivljenja prema onima koji žive preraskošno i to na njihov (društveni) račun.

Ovaj problem je prisutan već i u bibliji Staroga zavjeta. Nakon što su ušli u „Zemlju obećanja“ (Palestinu/Izrael), Izraelci su oko 200 godina bili organizirani kao svojevrsni „labavi“ plemenski savez. To je značilo da je 12 izraelskih plemena bilo međusobno neovisno, a ujedinjavali bi se samo u slučaju izvanjske opasnosti, tj. rata. Međutim, živeći u blizini drugih naroda i Izraelci su poželjeli biti poput njih. Poželjeli su imati svoga kralja. Prorok Samuel koji se vodio teokratskom idejom da je JAHVE jedini kralj nad Izraelom pokušao je razuvjeriti narod slijedećim argumentima:

„Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!“ (1 Sam 8,11-18).

Dakle, dok je narod bio naprosto opčinjen osobom kralja, prorok Božji u njemu vidi samo svojevrsnu parazitsku tvorevinu. Dok normalnom čovjeku za život treba jedna žena, jedna njiva, jedan voćnjak i krava, kralju treba sve to skupa puta stotinu ili čak i više od toga! Argumenti su bili više nego jasni, ali narod će na kraju ipak sebi ustoličiti kralja… Tko će znati, osnova naše ljudske psihe je formirana nekoć davno, a u korijenu svake civilizacije stoji nasilje. Drznici i silnici su se u jednom trenutku uspjeli nametnuti kao neprikosnoveni društveni uzori. To je moguće osobito dobro vidljivo u našim slavenskim jezicima. Riječi „bogatstvo“ i „bogataš“ u svojem korijenu nose riječ „Bog“, što će reći da je za naše pretke bogataš bio netko (skoro) poput Boga.

Promjena logike

Tamo nekad prije desetak godina, dobri prijatelji su se suočili s nemalim problemom. Njihov sin, premda još dječačić, postao je jako agresivan i nasilan. Strah i trepet u svojoj školi! Prijateljica, njegova majka, odlučila je dati otkaz na poslu kako bi se više posvetila njegovom odgoju. Premda je „pater familias“ solidno zarađivao, naravno, plašili su se kako će izgurati bez njezine plaće. Međutim, nakon nekog vremena su konstatirali da im apsolutno ništa ne fali. Kako je sad kao kućanica imala više vremena, tako je pažljivije birala što kupuje, kad kupuje, gdje i koliko kupuje. Premda zvuči skoro nevjerojatno, u tom periodu su uspjeli čak kupiti i jedan lijep plac izvan grada te izgraditi malu vikendicu. Ne kaže uzalud ona narodna poslovica da dobra domaćica od jednog dinara zna napraviti dva.

Problem sustava u kojem živi cijeli današnji svijet jest taj što se on bazira na osmišljavanju, održavanju i podržavanju hiperprodukcije. Puno se toga proizvodi i da bi se moglo dalje proizvoditi, sve proizvedeno se mora prodati. Ukoliko ljudi nešto ne žele kupovati ili barem procjenjuju kako to treba pričekati, marketing domišlja načine kako da ih „stimulira“ prema hitroj i nepromišljenoj kupovini. Već smo nedavno pisali o tome kako čovjek danas živi u stanju – bolje rečeno – logici kronične oskudice (Brené Brown). Ne samo da smo uvjereni kako ne zarađujemo i ne posjedujemo dovoljno, nego smo čak uvjereni u to da nemamo dovoljno vremena, odmora, prijateljstva itd. Budimo se s mišlju kako se nismo dovoljno naspavali, liježemo s mišlju kako taj dan nismo dovoljno uradili… Uvijek i sve nam nešto fali. No, kako već rekosmo, to je samo mišljenje ili ustvari već mentalitet. Kako god, to se može promijeniti. Itekako se može živjeti skromnije, jednostavnije i samim tim ležernije.

Yucatan poučak

Dinosaurusi su dugo harali površinom zemlje. Sisavci tada bijahu vrlo mali i kržljavi, te su se uglavnom po grmlju i šikarama skrivali pred spomenutim grdosijama. Međutim, prije 65 milijuna godina veliki asteroid je udario u zemlju na području meksičkog Yucatana te stvorio globalnu klimatsku krizu koja će dugo potrajati. Uglavnom, sve teže od 35kg moralo je izumrijeti. Iz toga se može nešto sasvim jasno zaključiti. Megalomanija je donekle isplativa samo na kraće staze. Dugoročno, prije ili kasnije dolazi do izbijanja ekstremnih kriza koje mogu preživjeti samo oni kojima za preživljavanje ne treba mnogo.

Ljudi su danas apsolutni gospodari zemlje, ali u slučaju neke opće kataklizme znanost kaže kako se ne bi proveli dobro. S druge strane, najbolji kandidati za preživljavanje bi bili insekti iz reda žohara (Blattodea). Jednostavno, mogu jesti i svariti bilo što, ne trebaju puno prostora, dobro podnose kako ekstremne hladnoće tako i vatrene vreline, a također i najrazličitije otrove. Skoro ih je nemoguće iskorijeniti. No, ni oni nisu najizdržljiviji koji postoje. Tako na zemlji postoji cijeli razred tzv. ekstremofila. Tu se radi obično o sićušnim biljnim i životinjskim organizmima koji preživljavaju u najekstremnijim uvjetima: u kiselim ključalim vulkanskim barama, u stijenama duboko ispod površine zemlje, u antarktičkom ledu, pa čak – poput dugoživaca (Tardigrada) – i u kozmičkom vakumu. Ekstremofili uvelike zbunjuju znanstvenike te ih doslovno tjeraju da ponovno promisle neke detalje o nastanku života na zemlji. Život se po sebi pokazao znatno životnijim nego što se prije mislilo i po sebi može opstajati i razvijati se u posve neuvjetnim okolnostima.

Slika 2: Mali čudesni neuništivi stvor zvani dugoživac (Tardigrada). Izvor: http://znano.st/znanost-biljke-i-zivotinje/7/prve-zivotinje-koje-mogu-podnijeti-uvjete-zivota-u-svemiru-bez-zastite/1241

Perspektive za skoru budućnost

Broj svjetskog stanovništva će i dalje rasti, a životnih resursa će biti sve manje. Današnji globalni gospodarski sustav se pokazuje sve manje održivim. Čak i neki okorjeli američki liberalni ekonomisti sve češće „procijede“ da je Marx ipak u nekim stvarima bio u pravu, te da će se kapitalizam – barem u postojećem obliku – uskoro neminovno urušiti.

Moćne marketinške kampanje su nam kronično uvrtjele u glavu kako „pod mus“ moramo početi više zarađivati da bismo mogli još više trošiti. No, kad-tad će se morati stati na loptu. Koncept „da se od puno učini da vrijedi malo“ jednostavno ne može imati budućnost. Što prije morat će se početi razmišljati u obrnutom smjeru – kako od nečega malo dobiti puno.

Ova tendencija vjerojatno neće pratiti samo ekonomske relacije nego i sve druge. Čak i u pogledu osobnih međuljudskih odnosa moramo računati s pozitivnim posljedicama emancipacije. Čovječanstvo se već predugo i previše oslanja na fenomene heroizma i žrtve. „Ajd umri za nas da nama bude fino, a ako nećeš, mi ćemo ti pomoći u tome!“ Papa Franjo to lijepo reče kako ne može biti progresivna ona ideja koja pretpostavlja uništavanje ljudskih života. Naprotiv, to bi bilo posve arhaično i primitivno, jer uništavanje ili barem iskorištavanje drugih za svoje dobro je prastari koncept. Izgledno je kako se i tu trebamo učiti na ono malo i skromno. Treba biti zadovoljan i sa onim malim prijateljstvom i malom dobrohotnošću. Na kraju krajeva, životno iskustvo nepogrešivo pokazuje kako oni koji ne znaju cijeniti ono malo obično ne znaju cijeniti ni ono puno. Zahvalnost nije ekonomski entitet nego stanje duha!

U Sarajevu, 22. 7. 2017.

M. B.