Ljubav je samo riječ ili ipak nešto više?

Svi smo baš nekad bili u prilici reći da volimo, da smo ljuti, da smo sretni, da smo razdražljivi… Jednostavno bili smo u situaciji izraziti svoje osjećanje, svoje emocije, svoja čuvstva.

Čuvstva ili emocije su doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, karakteristični ponajprije po tome što su većinom ili ugodni ili neugodni (a katkada su istodobno i ugodni i neugodni). Čini se da su čuvstva primarni doživljaji koji se javljaju prije svih drugih u razvoju živog bića. Iako nam je svima donekle poznato što su to emocije, jedno je sigurno: pojam emocija u psihologiji je jedan od jako nedefiniranih pojmova. Ponajprije nije potpuno jasno gdje je razlika između emocija i motiva, odnosno motivacije. I čuvstva i motivi aktiviraju organizam, a osim toga čuvstva gotovo redovito prate ponašanja potaknuta motivima.

Većina autora koji su proučavali čuvstva, slaže se u tome da čuvstva imaju svoju fiziološku i intelektualnu popratnu komponentu. Fiziološku komponentu čine različite organske promjene (ubrzanje pulsa, dublje i brže disanje, „suha usta“, osjećaj nelagodnosti u želucu, znojenje, potreba za uriniranjem itd.), a intelektualna komponentu popratni intelektualni procesi, koji obično određuju naziv čuvstva: srdžba, veselje, ljubav, strah, ljubomora itd.

Potaknuti činjenicom da je život mnogo ljepši uz ljubav, nebitno koja vrsta i koji odnos u ljubavi, ali sigurno možemo reći da je prelijepo voljeti i biti voljen.

Jedna priča kaže:

Jednom davno živio je sa svojom ženom, jedan vrlo siromašan čovjek. Jedanput, njegova žena, koja je imala vrlo dugu i lijepu kosu, zatraži od njega češalj kako bi je pravilno održavala. Čovjek se osjećao vrlo tužno, ali je morao odbiti. Objasnio je kako nema dovoljno novca ni za popravak kaiša njegovog sata koji je bio pokidan. Ona više nije inzistirala. Kada je pošao na posao prošao je pored radnje sa satovima. Tu je prodao svoj oštećeni sat po vrlo niskoj cijeni, i otišao kupiti češalj za svoju dragu. Uvečer je došao kući sa češljem u ruci spreman da ga da svojoj ženici. Iznenadio se kada je vidio svoju ženu s kratkom kosom, a onda je vidio da u ruci drži novi kaiš za njegov sat. Ona je prodala svoju kosu i za taj novac kupila kaiš. U isto vrijeme su im potekle suze, ali ne zbog uzaludnosti njihovih postupaka, već zbog uzajamne snage njihove ljubavi.

Priča nam poručuje da je voljeti ništa, biti voljen je nešto, ali voljeti i biti voljen od strane osobe koju voliš je sve.

O ljubavi su pisali mnogi od umjetnika do naučnika i uvijek kad se govori o ljubavi srce stane, jer se snaga te emocije teško može opisati.

I Erich Fromm je govorio o ljubavi, ali jako lijepo. U svojoj knjizi „Umijeće ljubavi“ napisao je sljedeće:

Treba shvatiti da nas svako gubljenje vjere čini slabijim i da povećana slabost vodi do novog gubitka vjere, i tako dalje u začaranom krugu. Zatim, čovjek treba spoznati i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, stvarni, mada obično nestvarni strah, je strah od toga da sami volimo. Voljeti znači obvezati se bez garancije, potpuno se prepustiti nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav voljene osobe. Ljubav je čin vjere i tko god ima slabu vjeru, slaba mu je i ljubav.

Upravo radi svoje složenosti i nedokučivosti često je objašnjavana izrekom: „Bog je ljubav.“, nakon čega bi se uvijek stavila točka, jer tko vjeruje u Boga njemu je to dovoljno.

Ljubav je složena emocija i u sebi uvijek sadrži i druge jednostavnije emocije. Ljubav je puno više od jedne emocije i puno više od toga što se može staviti u riječi. Opisati ljubav je poput opisivanja okusa, recimo, čokolade. Jednostavno moramo probati, da bismo ju poznavali, a čak ni onda ju ne možemo pravo upoznati ni u potpunosti spoznati. Stoga, nikad ni ne pomišljajmo da dovoljno znamo o ljubavi. Ljubav se ni ne može znati, nego samo osjećati.

Ljubav se često krivo interpretira i dodatno komplicira. Mnogi se osjećaji tumače kao ljubav, iako to nisu. Kao sinonimi ljubavi često se koriste: zaljubljenost, sviđanje, simpatija, fascinacija, opsesija, željenje, naklonost, privrženost, divljenje, očaranost, oduševljenje, obožavanje, štovanje, privlačnost, požuda, žudnja, čežnja, posesivnost, ljubomora, odanost, bliskost, intimnost, pripadnost, ushićenje, zanos, entuzijazam, žar, vatrenost, strast, iskra, ljubomora, ludilo, laskanje, požrtvovanost, vjernost, idolopoklonstvo, pobožnost, pristranost, osjećajnost, užitak, obzirnost, slast, naslada, sentiment i mnogi drugi.

To su sve emocije i stanja koja ljubav potaknu ili koja vode do ljubavi, ali to nije ljubav.

Mnoge su emocije povod ili proizvod ljubavi, ali nisu sama ljubav.

Ljubav nije nešto što osjećamo samo u svom srcu, nego u svakoj pori svoga tijela, a prije svega u duši. Ljubav je toliko jednostavna i moćna da ju razum teško može pojmiti – eh to su te emocije. Razumu teško pojmljive.

Oni koji o ljubavi znaju samo preko površnih i prolaznih odnosa, ljubavnih romana i filmova, a nisu ju spoznali i osjetili kroz direktno iskustvo, misle da je ljubav u prvom redu samo osjećaj i emocija. Ljubav nije samo nešto što osjećamo, ona je puno više od toga.

Ljubav je konstruktivna sila – potiče stvaralaštvo: ljubav prema nečemu ili nekome nas inspirira da pomičemo granice mogućeg, da iznalazimo neuvriježena rješenja, da stvaramo nove vrijednosti, da izmišljano inovacije i bavimo se onim čime možemo svijetu dati ono najbolje od sebe.

Ljubav je iscjeljujuća sila. Strah, mržnja i njima slične toksične emocije čine nas bolesnima, dok je ljubav ona sila koja liječi. Svi vrhunski iscjelitelji koriste upravo silu ljubavi prilikom tretmana. Kad smo bolesni, umjesto da se žalimo, kukamo, brinemo, bojimo, ljutimo, okrivljujemo, frustriramo i slično, trebamo se obaviti mislima i osjećajima ljubavi kako bismo ubrzali naše ozdravljenje. Na ovaj način se događaju čudesna ozdravljenja.

Ljubav je transformirajuća sila – koliko su se samo ljudi promijenili uslijed ljubavi, bilo da se radi o roditeljskoj, romantičnoj, poslovnoj ili kakvoj drugoj. Ljubav nas potiče da budemo bolje osobe, preobražava nas u bolju verziju sebe.

Ljubav ima centralnu ulogu u našem životu. Kaže se, ne bez razloga, da ljubav pokreće svijet. Psiholozi tvrde da je potreba da budemo voljeni primarna ljudska emocionalna potreba i da predstavlja pogonsku snagu ljudskog života.

U Bibliji je ljubav naznačena kao najveća bogoslovna krepost. U prvoj poslanici Korinćanima 13, 13 piše: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.“.

U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe, no postoje i neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati. No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.

Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne, kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.

Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i Julija – fenomen.
Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za prisnošću s drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi su:

  • slične vrijednosti oba partnera,
  • spremnost svakog partnera da se prilagođava drugome,
  • sposobnost da se podnose one karakteristike partnera koje smatramo manama,
  • slični stavovi i
  • slična intelektualna razina oba partnera.

Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od tri osnovne komponente: strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi.

Ako su prisutne sve tri komponente, to je idealna slika prave ljubavi – ljubav konzumacije.

Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju:

  • blizinu (veze koje se mogu pretvoriti u ljubav gotovo se uvijek događaju među ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta),
  • izloženost (ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine),
  • sličnost (interesa, naobrazbe, stavova… čovjek očekuje da će ga više razumjeti osoba koja ima slične stavove kao i on),
  • komplementarnost potreba (donekle suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).

Oduvijek se govorilo da ljubav dolazi iz srca. Po najnovijim otkrićima u svijetu nauke, izgleda da to i nije baš tako. Naime, utvrđeno je da ljubav i zaljubljenost dolaze pravo iz mozga. Sva ona slatka osjećanja nastaju radom određenih dijelova mozga, kao i promjenama u nivou i djelovanju supstanci koje omogućavaju rad mozga. Evo do kakvih su zanimljivih podataka naučnici došli.

  • Utvrđeno je da su se kod različitih osoba aktivirale različite oblasti mozga (i po lokaciji i po broju). Međutim, četiri oblasti su kod svih bile zastupljene i dominantne. Jedna od oblasti se nalazila u središnjem dijelu inzule i izgleda da je odgovorna za „stomačne probleme“ koje imamo kada smo zaljubljeni.
  • Bilo koji naučnik će vam reći da ljubavna euforija nema nikakve veze s Kupidonovim strijelama, osim ako ih mali vilenjak nije prethodno umočio u supstancu s neromantičnim nazivom feniletilamin. Ova supstanca koja se još naziva i „molekulom ljubavi“, nastaje prirodnim putem u našem mozgu. Za nju se kaže i da je biološki rođak amfetaminu, s obzirom na to da je vrlo slične građe. Dopamini norepinefrin su odgovorni za nastanak ljubavne euforije. Zapravo, feniletilamin pomaže oslobađanju dopamina (supstanca koja također omogućuje protok informacija u mozgu) u takozvanim centrima za zadovoljstvo. Dopamin čini da se lijepo osjećamo, a norepinefrin stimulira produkciju adrenalina koji utječu, pored ostalog, i da naše srce ubrzano lupa. Kombinacija ove tri supstance dovodi do osjećanja zaljubljenosti, uzbuđenosti, blaženstva i sreće. Njihova aktivnost je razlog zbog koga se zaljubljeni osjećaju euforično i puni energije – kao da „lebde u zraku“.
  • I neki drugi fenomeni koji prate ljubav i zaljubljenost, se mogu objasniti kemijskim promjenama u mozgu. Na primjer, kada se zaljubimo, skloni smo dosta vremena provoditi u intenzivnom maštanju o voljenoj osobi, često razmišljajući po stoti put što se sve dogodilo u vezi s voljenom osobom tijekom dana. Misli se same nameću, teško ih je otjerati i usredotočiti se na nešto drugo. Ovaj fenomen se objašnjava time što pojačana aktivnost navedenih supstanci dovodi do eksperimentalno potvrđenog sniženja nivoa serotonina, a to se manifestira, kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, prisustvom nametljivih misli koje se iznova javljaju i teško ih je odstraniti.

Eh ta ljubav… samo riječ ili ipak nešto više?

U Sarajevu, 09. 1. 2016.

B. K.

Spavanje u službi zdravog života i kraljevski put prema nesvjesnom

Svi smo se bar jednom s dragom osobom pozdravili pred spavanje i poželjeli smo laku noć i lijepe snove. Možda naši snovi nisu toliko uspješni koliko može biti uspješan naš dan. Ako sebi dopustimo biti sretni i uspješni, jedno je bitno, naš san mora biti mnogo kvalitetniji od dana, kako bismo pripremili organizam za sljedeći dan. Za sljedeća uzbuđenja, za rad koji je pred nama, za ljubav koja nas nestrpljivo čeka sljedećeg dana, a rađa se s prvim znacima zore.

I s prvim znacima sutona dolazi i vrijeme za pripravu odmora za organizam. Bez obzira jesmo li navikli na noćni rad ili na obveze koje zahtijevaju da se tijekom noći posvetimo njima, naš organizam traži period odmora, odnosno traži spavanje.

Definicija spavanja kaže da je to stanje relativnog mirovanja organizma i odsutnosti aktivnog kontakta s okolinom koji se ciklički izmjenjuje sa stanjem budnosti. Fiziološki (na razini organizma) se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sustava. Odnosno moglo bi se reći da u periodu spavanja, naš živčani sustav, mozak i živci, imaju smanjenu funkciju ili gotovo možemo reći da i oni spavaju. Tijekom spavanja opća aktivnost i metabolizam organizma su smanjeni, reakcije na većinu podražaja iz okoline izostaju. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena te se javlja u obliku povremenih snova. Kad sanjamo, stručno rečeno kad smo u REM ili D stadiju spavanja, naše disanje, puls i krvni tlak su nepravilni, većina našim skeletnih mišića je opuštena, a protok u krvi je povećan. Kod odraslih osoba D spavanje se javlja oko pet puta tijekom noći, a na njega otpada oko 25% ukupnog spavanja, a 50% kod novorođenčadi.

Unatoč svoj znanosti i istraživanjima još uvijek potpuno nije jasno čemu služi spavanje. O njegovoj biološkoj funkciji postoje različite pretpostavke. Najčešće su da spavanje služi obnovi psihofizičkih mogućnosti narušenih u tijeku razdoblja budnosti i povećane aktivnosti ili očuvanju energije za razdoblje povećane aktivnosti. Također još uvijek nije precizno definirano koliko spavanja treba organizmu dnevno. Tipično spavanje ovisi o dobi: novorođenče spava i do 20 sati dnevno, djeca do 7 godina od 10 do 14 sati, odrasli od 7 do 9 sati, a stariji ljudi i manje. Dakako, unutar svake dobne skupine postoje i velike individualne razlike.

Najčešći poremećaj spavanja je nesanica.

San, odnosno REM ili D stadij spavanja, je česta popratna pojava spavanja, a sastoji se od više ili manje povezanih doživljaja, karakterističnih po perceptivnoj važnosti (često je slično halucinaciji) tako da se čine stvarnima. Iako ti doživljaji mogu biti suprotni iskustvu i stanovitoj logici, za vrijeme sanjanja ne zamjećujemo njihovu nelogičnost, odnosno ta nas nelogičnost ne smeta: netko može sanjati da razgovara sa svojim bratom i ništa ga pri tome ne čudi što njegov brat izgleda potpuno drukčije, ili što ima čak, recimo – konjski rep. Zbog te smanjene kritičnosti u snu, vjerojatno ni tvrdnje nekih ljudi da smo u snu katkada sposobni riješiti neki teški problem, nisu točne. Iako neki ljudi tvrde da gotovo nikada ne sanjaju, ispitivanja upućuju na to da svi sanjaju po prilici podjednako često, samo se neke osobe svojih snova ne sjećaju kada se probude.

O snovima se može dugo i naširoko pisati, ali ono što najčešće pronalazimo na lako dostupnoj „literaturi“, odnosno na web portalima je sljedeće:

  1. Snovi egipatskih faraona za koje se tvrdilo da su djeca boga Ra, smatrali su se božanskima.
  2. Rimljani su svoje snove analizirali u senatu, jer su ih smatrali božanskim porukama.
  3. Istraživanja pokazuju da i životinje sanjaju.
  4. Ljudi sanjaju od početka života, a naučnici tvrde da snovi fetusa sadrže zvuke i dodire.
  5. Većina ljudi provede četvrtinu života u spavanju, od čega šest godina sanjajući.
  6. Misli se da kada osoba hrče, ne može sanjati. Mada to nije naučno potvrđeno.
  7. Često razmišljamo o značenju svojih snova tražeći razloge zašto sanjamo baš određene stvari.
  8. Tijekom jedne noći moguće je sanjati jedan, dva ili više snova, a kada se probudimo, sjećamo se samo 10% onoga što smo sanjali ili gotovo ničega.
  9. Istraživanja o snovima na početku 20. stoljeća pokazala su da mnogi ljudi imaju crno-bijele snove. Istraživanja su još prije pola stoljeća otkrila da je sve manji broj ljudi koji sanjaju crno-bijelo. Naučnici moguće objašnjenje pronalaze u činjenici da su današnji filmovi i televizijski programi snimljeni u boji, za razliku od nekadašnjih koji su bili u crno-bijeloj tehnici.
  10. Najčešće emocije koje osjećamo u snovima su negativne, poput tjeskobe.
  11. Muškarci češće sanjaju druge muškarce, a osjećaju i agresivnije emocije nego  žene u svojim snovima.
  12. Djeca su sve do školskog doba više sklona noćnim morama.
  13. Neki ljudi tvrde da sanjaju nepoznate situacije i ljude, ali zapravo sanjamo samo ono što smo vidjeli, smatraju naučnici. Tijekom života vidjeli smo bezbroj različitih ljudi, u prolazu, na ulici i na televiziji. Sve što sanjamo, vidjeli smo, ali sanjamo u drugačijim situacijama i ulogama.
  14. Naši snovi obiluju simbolima koji imaju drukčije značenje nego u stvarnom svijetu. Podsvijest pokušava simbole u snovima usporediti s nečim sličnim u stvarnosti.
  15. Ljudi koji su izgubili vid, kasnije u životu i dalje sanjaju u slikama. Osobe koje su slijepe od rođenja sanjaju na drukčiji način. Njihovi snovi su također živopisni i jasni, jer uključuju ostala osjetila kao što su zvuk, miris, dodir i osjećaj.
  16. Mnoga istraživanja otkrila su da ljudi koji se odvikavaju od cigareta, imaju živopisnije snove nego što su ih imali prije ostavljanja cigareta.

Ovo je bio samo skup aktualnih poznatim činjenica o snovima, ali jeste li znali zašto je spavanje dobro za zdravlje?

Istraživanja su pokazala da nam zdravo spavanje omogućuje da živimo kvalitetnije. Bez dovoljno spavanja nemamo dovoljno energije za rad na poslu, kod kuće, u slobodno vrijeme. Kvaliteta spavanja utječe na naše ponašanje, raspoloženje, zdravlje, na našu sposobnost za donošenje odluka, na naše prehrambene i druge navike. Dobrim snom možemo unaprijediti kvalitetu života, okrijepiti dušu i tijelo i biti spremni na sve životne izazove. Spavamo li loše, to je svakako signal koji nam organizam šalje i kome je potrebno obratiti pozornost!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u duljem i zdravijem životu.

Istraživanja pokazuju da većina ljudi ima probleme sa spavanjem, a skoro 25% nas često iskusi dnevnu pospanost koja ometa u poslu i ostalim aktivnostima. Ako su problemi sa spavanjem dugotrajni mogu dovesti do: oslabljenog imuniteta i čestih infekcija, neuroze i depresije, teških glavobolja, bolova u mišićima, srčanog udara, visokog krvnog tlaka, dijabetesa… Stoga, želimo li zdraviji i dulji život, pripazimo da spavamo dovoljno i dobro!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u sigurnijem životu.

Važnost kvalitetnog i zdravog sna nikad nije dovoljno istaknuta. Edukacija je korak naprijed u reduciranju broja osoba koje loše spavaju. Svi oni koji ignoriraju problem nedovoljnog ili lošeg sna i tako se izlažu znatnom psihičkom i fizičkom naporu riskiraju svoje zdravlje i zdravlje drugih! Sve nas ponekad okolnosti natjeraju da žrtvujemo nekoliko sati sna, ali ako smo svjesni njegove važnosti to će zaista biti samo ponekad!

Mnogo je istraživanja na području spavanja i snova. Osobno sam i ja završni dodiplomski i završni diplomski rad radila iz tema spavanja i povezanosti kognitivnih funkcija. U prvom slučaju uzorak koji se ispitivao su bili studenti, a u drugome sportaši.

Jedan od zaključaka moga dodiplomskog rada je upravo bio da ne postoji statistički značajna razlika između količine spavanja u ispitnoj i neispitnoj situaciji kod studenata Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za psihologiju, 2010. godine). Pokazalo se da je navika spavanja stabilna u vremenu i neovisna od situacije u kojoj se studenti nalaze, odnosno, nebitno je bilo jesu li studenti bili u ispitnoj ili neispitnoj situaciji. Bitna je bila navika spavanja, a ne situacija.

Ovaj zaključak potvrdio je i prijašnje rezultate o navikama spavanja kod studenata. U istraživanju koje su proveli Buboltz, Brown i Soper (2001) pretpostavljalo se da kod studenata postoje veliki nemiri i meteži prilikom spavanja (poremećaji spavanja) i to je u većini slučajeva više karakteristično za žene, nego za muškarce. U ovom istraživanju su dobiveni rezultati da 11% sudionika ima kvalitetan san, 73% sudionika ima manje poremećaje spavanja, dok 16% sudionika ima jako lošu kvalitetu sna, što se i očekivalo. Također je i utvrđeno da studenti koji imaju lošiji akademski uspjeh nemaju nužno lošiju kvalitetu sna što se očekivalo u istraživanju, što se opet može objasniti pretpostavkom da je spavanje stalna navika i da je neovisna od vremena i situacije.

Bukovski je govorio sljedeće:

Ja nisam guru, ja nisam vođa. Pijem svoje vino, kladim se na konje i pišem pjesme. I vidiš, to je i sve. Ja nemam ništa kazati ni o čemu. A nema tu šta ni da se kaže. Što manje govorim, to se bolje osjećam. Jesi li ikada pokušao šutjeti cijeli dan? Od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kad ponovo zaspiš? Ili još bolje, da prespavaš cijeli dan i zaboraviš sve? Probudiš se sljedećeg dana i osjećaš se sjajno. Ljudi previše rade, previše govore. Evo mene opet, dajem kao neke savjete, ali znaš već šta mislim.

Moj problem je što obično živim s nekom ženom. Pokušavao sam to da izbjegnem, ali uvijek se na kraju nekako nađem s nekom. Kada sam sâm, držim se svoga plana skoro uvijek. Imam i periode kada se osjećam slabo ili depresivno. (…) Ili kada ne mogu ništa jesti. U tom slučaju ja odem u krevet na 3-4 dana. Zamračim cijelu sobu i prosto odem spavati. Probudim se u neko doba. (…) Salijem u sebe jedno pivo i vratim se opet u krevet. Iz toga izađem potpuno preporođen za sljedeća 2 ili 3 mjeseca. To mi daje moć. Mislim da će jednog dana ljudi reći, ovaj psihopata je znao nešto što medicina još ne zna.

Svatko bi trebao otići spavati kad mu loše krene i jednostavno odustati od svega na 3 ili 4 dana. I onda se vratiti kao nov. Ali mi smo toliko opsjednuti s tim kako moramo ustajati, raditi i ponovo ići na spavanje.

Ima jedna žena s kojom živim sada, pojavi se oko 1 poslijepodne i ja joj kažem: “Spava mi se, idem spavati.” Ona odgovara: ”Šta? Hoćeš da spavaš, pa tek je jedan poslijepodne!” Ali u tom trenutku mi čak ni ne pijemo! Dođavola, šta drugo da radim nego da idem spavati. Ljudi su zakovani za procese. Ustani. Lezi. Radi nešto. Ustani, radi nešto, idi na spavanje. Ustani. Ne mogu se izvući iz tog začaranog kruga. Vidjet ćeš, jednog dana ljudi će reći: ”Bukovski je znao.”
Lezi, odspavaj 3-4 dana dok ne povratiš svoje životne sokove, a onda ustani, pogledaj oko sebe i radi to što trebaš raditi.

Hoćemo li prihvatiti savjete Bukovskog samo je naša odluka, ali iz ovoga se jasno vidi da je i Bukovski potencirao činjenicu da je spavanje ono što nas preporađa i što nas čini kao novima.

U Sarajevu, 17. 12. 2015.

B. K.

Moj život je duga!

Jednom davno sve boje svijeta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: „Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće… Bez mene, uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše.“

Plava ju prekine: „Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojstvo). Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.“

Žuta se zakikota: „Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti… Bez mene ne bi bilo zabave.“

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: „Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli.“

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: „Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.“

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: „Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.“

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: „Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.“

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bijela svetlost, začuje se grom i prasak.

Poče jaka kiša.

Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori: „Vi, glupe boje, borite se među sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Obećava da je On s vama, znak nade za sutra.“

Nepoznati autor

Psihologija boja je dio psihologije koji proučava emocije i reakcije promatrača na određene boje. Dokazano je da ljudi različito reagiraju na određene boje i da one kod njih izazivaju različite emocionalna stanja, ponašanja i raspoloženja.

Psihologija boja, pored fizioloških reakcija na boje, bavi se i proučavanjem kulturološko-tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine djeluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitim kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekt. Tako na primjer, bijela boja u zapadnom svijetu simbolizira nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na Dalekom Istoku smrt i sahrane. Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se pak, vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac.

Ne smijemo zaobići ni direktne asocijacije kao što su zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – sunce, jesen… Shodno tome, psihologija boja je našla praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.

Boje snažno utječu na našu podsvijest i tjeraju nas da reagiramo pozitivno ili negativno, potiču nas na akciju ili nas umiruju.

Našoj podsvijesti dovoljno je svega 90 sekundi da odreagira na date boj, a na webu, obzirom na prosječnu duljinu promatranja, odnosno, zadržavanja posjetitelja na stranici, imamo svega 35 sekundi da promatrač stekne pozitivan utisak. U protivnom, on odlazi.

Psihologija kao znanost boje dijeli u odnosu na njihovu „toplinu“. Tako na primjer u takozvane tople boje spadaju boje bliske crvenoj, narančastoj i žutoj. Ove boje smatraju se aktivnima i uzbuđujućima. Nasuprot navedenim, imamo takozvane hladne boje u koje spadaju plava, ljubičasta i zelena te njima slične nijanse. Ove boje važe za pasivne i umirujuće. Treća podjela boja podrazumijeva grupu takozvanih neutralnih boja u koje spadaju takozvane neboje odnosno crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Jeste li nervozni kad se nalazite u sobi žute boje? Smiruje li vas i opušta plava boja?

Umjetnici i dizajneri interijera shvaćaju kako boje mogu dramatično utjecati na raspoloženje i emocije. Neke boje mogu utjecati na povećanje krvnog tlaka ili ubrzati metabolizam.

Poznato je da se psihologija boja koristi kao terapija. Neke od drevnih kultura, uključujući egipatsku i kinesku, prakticirale su kromoterapiju, odnosno koristile su boje u svrhu liječenja. Kromoterapija se i danas ponekad koristi kao holistički ili alternativni tretman. U ovom tretmanu:

Crvena boja je korištena da stimulira tijelo i duh i poboljša cirkulaciju.

Za žutu se vjerovalo da stimulira živce i pročišćava tijelo.

Narančasta je korištena prilikom liječenja pluća, te u povećanju energije.

Za plavu se smatralo da ublažava bol.

Indigo nijanse su korištene za ublažavanje problema s kožom.

Mnogi psiholozi terapiju bojama promatraju sa skepticizmom i ističu da su navedeni efekti boja preuveličani. Boje također imaju različito značenje u različitim kulturama. Istraživači su dokazali da je efekt boje na promjenu raspoloženja u mnogima slučajevima samo privremena. Plava soba može prvobitno izazvati smirenost, ali osjećaj nestaje nakon određenog vremena.

Studije su pokazale da određene boje imaju utjecaja na kvalitet uratka. Izlaganja studenata crvenoj boji prije ispita pokazalo je da ima negativan utjecaj na to koliko će studenti dobro uraditi ispitni test. Prije izvjesnog vremena, istraživači su otkrili da crvena boja utječe da ljudi reagiraju većom brzinom i snagom, što bi se moglo iskoristiti, na primjer, u atletskim aktivnostima.

Crvena boja je moćna i ima najdulju valnu duljinu svjetlosnog spektra. Može potaknuti snažne fizičke i emocionalne reakcije. Čini se da nam je bliže nego što to zapravo jest i zaokuplja pažnju. Gledanje crvene boje može povećati broj otkucaja srca i ubrzati disanje, što može biti korisno ako trebate malo poticaja. Povezuje se s ljubavlju, toplinom i udobnošću. Smatra se da je to intenzivna ili čak ljuta boja koja izaziva uzbuđenje (Subašić).

Iz ovog razloga je karakteristično da se uvijek najlakše primijeti djevojka odjevena u crvenu, ali također crvena boja nije predviđena za bojenje unutarnjeg prostora za odmor, poput spavaće sobe i dnevnog boravka.

Žuta boja je najteža boja za ljudsko oko koju mozak treba dešifrirati, pa je zabilježeno da previše žute boje može uzrokovati mučninu i glavobolju. Izloženost žutoj boji može potaknuti mentalne aktivnosti i povećati energiju. Primijećeno je da povećava koncentraciju, pa se zato često koristi na bilježnicama. Smatra se veselom i optimističnom bojom. Žuta, također, može uzrokovati anksioznost i manjak samopoštovanja (Subašić).

S toga budimo oprezni s odjevnim kombinacijama koje podrazumijevanju nošenje žute boje. Ukoliko odjenete neki odjevni predmet žute boje, nek to bude samo jedan odjevni predmet, poput neke košulje ili marame, a nikako ne dopustite sebi da na sebi imate sve žute odjevne predmete, jer moguće je da će drugi reagirati pomalo čudno i izbjegavajuće na vas. Također bitno je za unutarnje uređenje životnog prostora koristiti svjetlije nijanse žute boje. Na primjer, ako su zidovi obojani u žutu boju, nek namještaj bude u nekoj kontrastno hladnijoj i tamnijoj boji, kako bi se postigla ravnoteža koja bi našem oku bila primjerenija.

Plava boja se smatra bojom koja umiruje, ali i bojom poslovnog svijeta. Iz tog razloga mnoge sobe su plave, jer je to boja koja pomaže izazvati smirujući učinak kod ljudi. Također, može stvoriti stanje depresije, jer je puno plave boje hladno i tužno. Plava je jedna od najpopularnijih boja, ali je i među najmanje privlačnim kada govorimo o prehrani. Neki programi dijete preporučuju da jedete obroke s plavog tanjura. Plava se rijetko prirodno javlja u hrani, osim kod nekih vrsta voća kao što su borovnice, šljive ili grožđe. Također, pojava plave boje u hrani redovito je znak da je hrana pokvarena. Plava boja, također, snižava puls i tjelesnu temperaturu (Subašić).

Neupitno je trebate li spavaću sobu obojati u plavo. Želite li odmor, nek’ vaše tijelo i duša odmaraju u plavetnilu vaše spavaće sobe. Ukoliko želite ostaviti ozbiljan i poslovan utisak na jako važnom poslovnom sastanku, tamnija boja plave je pun pogodak ili crno-bijela kombinacija poslovnog odijela s nekim kraljevsko plavim modnim detaljom, poput decentnog nakita ili marame.

Zelena boja koja se nalazi u sredini svjetlosnog spektra je popularna u bolnicama, jer stvara okruženje za odgoj i zdravlje. To je zato što ima snažne veze s prirodom. Mnogi simboli i logotipi imaju zelenu kao osnovnu boju. Nakon što je prepoznata kao boja koja simbolizira plodnost, često je korištena na vjenčanjima u petnaestom stoljeću. Najlakša boja za oči stvara umirujući efekt, pa je često korištena u uređenju interijera. Istraživači su ustanovili i da zelena poboljšava vještine čitanja. Neki studenti su otkrili da držanje providnog zelenog papira preko materijala za čitanje poboljšava čitanje i razumijevanje pročitanog (Subašić).

Želite li bolji učinak svog rada ili učenja, što više zelene boje u svojoj radnoj sobi sigurno će vam pomoći. A i sobne biljke zelene boje u tome mnogo pomažu.

Narančasta boja je boja koja se dobiva kombinacijom crvene i žute boje te se smatra toplom i energičnom. Apsolutno nema smirujući efekt te je snažno povezana s ambicijama i novim fazama u životu. U terapiji bojama koristi se za liječenje pluća i za povećanje razine energije. Fiziološki je zabilježeno povećanje protoka krvi u mozgu, što može povećati mentalne aktivnosti. Lako je uočljiv, pa se često koristi na gradilištima ili mjestima gdje postoji opasnost od ozljeda (Subašić).

Ukoliko želite veću želju i bolji učinak pri fizičkoj aktivnosti, poput trčanja, okružite se narančastom bojom. Narančasta trenerka ili obuća stimulirat će vaš mozak za dodatni napor i dati vam više energije.

Ljubičasta boja se rijetko pojavljuje u prirodi. Posjeduje najkraću valnu duljinu u svjetlosnom spektru te potiče meditaciju i duboko razmišljanje kod onih koji ju vide. Kako ju je rijetko pronaći u prirodi, zbog toga je povijesno postala simbol bogatstva i moći (Subašić).

Želite li ostaviti poseban i jak utisak na specijalne goste na večeri, slobodno uz servis za ručavanje postavite salvete ljubičaste boje. Simbol moći će biti neizbježan.

Roze boja ima umirujuće djelovanje pa je korištena u zatvorima kao način smirivanja zatvorenika. No, ta je utjecaj samo kratkog vijeka, jer jednom kada prestanete koristiti ovu boju kao glavni dio svoje okoline njen utjecaj prestaje. Smatra se ženskom bojom koja umiruje i romantična je boja koja označava nježne osjećaje (Subašić).

Ne mora se postaviti pitanje zašto skoro svaka djevojka i životu ima faze kad voli roze boju, pogotovo ako je sretno zaljubljena. Nježni osjećaji i romantika su tad neizostavni u životu svake djevojke.

Za sivu boju se smatra da ima mali ili gotovo nikakav psihološki utjecaj na nas. Poslovna odijela su obično sive boje, a kroz to ju možemo povezati sa samopouzdanjem i samostalnošću. Ukazuje na nedostatak boje i vitalnosti što može uzrokovati depresivna stanja. Također se navodi kao oznaka za vrijeme, početak zimskog sna, jer su dani kraći, a noći dolaze ranije (Subašić).

Sivo poslovno odijelo nikad neće donijeti lošu sreću, ali treba znati i svoj kombinaciji stati u kraj. Za poslovnu ženu siva haljina i žuta marama su pun pogodak za ozbiljno i poslovno shvaćanje od drugih osoba. Monotoniju koju siva boja vremenom može dati, uspješno otklanja neka nježnija nijansa žute boje.

Smeđa boja je jako evolucijski povezana s našim mozgom, jer sugerira da je hrana jestiva ili zrela. Ima snažne veze s prirodom i zemljom, poput zelene, te se smatra drugom najdražom bojom među muškarcima, odmah nakon plave. Povezana je s toplinom i udobnošću, može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i sigurno (Subašić).

Crna boja apsorbira sve boje u svjetlosnom spektru. To svojstvo oduzimanja svjetlosti djeluje prijeteći, pa se zato mnogi ljudi boje tame. Stvara apsolutnu jasnoću kada se koristi u pisanju poruke i postiže dobru ravnotežu s bijelom. Također je najgušća boja i na taj način može dati dojam težine predmetima koji su obojani u crno. Često je korištena u svijetu mode i dizajna zbog efekta sužavanja obima tijela (Subašić).

Bijela je boja totalne reflekcije svjetlosnog spektra. Smatra se čistom i sterilnom pa je popularna boja u medicinskoj struci gdje je sterilnost od najveće važnosti. Također predstavlja neokaljanost i čistoću pa je čest izbor za vjenčane haljine, jer simbolizira djevičanstvo (Subašić).

Albert Einstein je govorio: „Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno. To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti. Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti, tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Stoga nije ni čudo da se upravo u prirodi čovjek odmara i najljepše i najvrjednije misli i životne odluke se javljaju u prirodnom okruženju i nijansama duge, jer što ima ljepše od sklada boja!?

U Sarajevu, 29. 9. 2015.

B. K.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu.  Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i  vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što  uopće  znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti  svjestan svojih osjećaja i  njima upravljati  i biti  svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija.  Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

  • direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
  • socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

 

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Uzdam se u se’!

Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Oxfordski rječnik engleskog jezika samopouzdanje definira kao osjećanje sigurnosti u sebe koje se rađa iz svijesti o vlastitim sposobnostima i kvalitetama. Međutim, tu se ne navodi da stupanj samopouzdanja može utjecati i na cjelokupni život, jer ako ga nemamo dovoljno, doslovno će nam sve izgledati mnogo teže, sumornije i sve će biti mnogo teže ostvarivo. Ovdje nije po srijedi nikakvo pretjerivanje – već surova istina, koliko god ju mi htjeli ili ne htjeli prihvatiti. Tako je.

Prije nego se upustimo u priču o samopouzdanju, bitno je poznavati razliku između samopouzdanja i samopoštovanja. Oba pojma su naširoko korištena i međusobno se isprepliću u našoj svakodnevici.

U najosnovnijim crtama, samopouzdanje je osjećanje emocionalne sigurnosti koje potječe iz vjere u sebe, a samopoštovanje je širok izraz koji obuhvaća sve ono što čini tu vjeru. Što bi značilo da bez samopoštovanja nema ni samopouzdanja. Sebe poštujemo jer smo sposobni biti pravi prijatelj, uspješno završiti radne obveze, pripraviti ukusan ručak, uredno popraviti pokvareno pokućstvo, a sve ovo doprinosi našem osjećaju da se možemo pouzdati u samoga sebe. I kad se iz dana u dan sve više i više možemo pouzdati u samoga sebe, tada možemo reći da stupanj našeg samopouzdanja raste.

Samopouzdanje se gradi na osnovu više činitelja, a među njima je najvažnije samopoštovanje.

Hibberd i Usmar (1996) navode da je samopouzdanje osnova u svim aspektima života. Pomaže nam dostići svoje ciljeve, isprobati nešto novo, vjerovati u svoju sposobnost odlučivanja i biti nezavisni.

Rosenberg (prema Gray-Little et al., 1997) smatra da osoba koju karakterizira visoko samopoštovanje poštuje samu sebe, smatra se vrijednom osobom, cijeni se i prepoznaje svoje grješke. Ako osoba ima nisko samopoštovanje to znači da joj nedostaje poštovanja prema samoj sebi, smatra se nevrijednom, nedovoljnom i općenito nedostatnom osobom.

Samopoštovanje (self-esteem) je termin koji se najčešće koristi da bi se izrazilo globalno vrednovanje sebe. Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav o sebi. Osoba s visokim samopoštovanjem sebe uvažava i cijeni, smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvaća, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi.

Sappington (1989, prema Miljković i Rijavec, 2001) daje pregled istraživanja povezanosti između visokog samopoštovanja i funkcioniranja u različitim područjima života. Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres; zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom; uvjerenije su da će njihovi napori dovesti do uspjeha; češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi ili na radnom mjestu; kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama; bolje su raspoloženi i manje depresivni; spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku; manje su skloni konformirati se pritisku većine i spremniji su izraziti svoje mišljenje; procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od većine.

I kad imamo ovako visok stupanj samopoštovanja i zadovoljavajuće funkcioniranje u različitim područjima života, kako onda da se ne možemo pouzdati u sebe. Naravno da možemo i to nam je veoma potrebno.

Alice Walker – američka autorica, pjesnikinja i aktivistica, sljedećim je riječima na najbolji način opisala važnost samopoštovanja i samopouzdanja.
„Najčešći način na koji se ljudi odriču svoje moći je misleći da ju uopće nemaju.“

Zato ne dopustimo da nam naše mišljenje o nama kroji život, nego svojim pozitivnim djelovanjem dovedimo do toga da imamo pozitivno mišljenje o sebi.

Izvori našeg samopouzdanja mogu biti:

  1. Samopoštovanje;
  2. osjećanje „autentičnosti“ i opuštenosti u ulozi onoga što jesmo;
  3. prihvaćanje svog fizičkog izgleda;
  4. pozitivan stav i pozitivan pristup životu;
  5. vjera u vlastitu sposobnost da možemo svladati teške, rizične ili neizvjesne situacije i
  6. spremnost prihvaćanja hvale i kritike bez neke korjenite promjene mišljenja o sebi.

Visoko samopouzdanje daje energiju i motivira, dok nisko samopouzdanje ima niz negativnih posljedica poput loših emocija (sramežljivosti, prestrašenosti, nesigurnosti, bojažljivosti). Takve emocije dovode do povlačenja od drugih ljudi, što dovodi do usamljenosti, do problema u odnosima s drugim ljudima, u prijateljskim i intimnim vezama. Dolazi do stalnog osjećaja neuspjeha. Osjećaj nezadovoljstva povećava vjerojatnost za razvoj depresije. Bitno je napomenuti i da povećanje negativnih osjećaja može dovesti do ovisničkog ponašanja (ovisnosti o alkoholu, drogama i drugim sličnim opijatima) i konačno nas sve može dovesti do samodestruktivnog ponašanja.

Temelji samopouzdanja kreiraju se od najranijeg djetinjstva. Kroz cijeli naš život održava se slika o sebi koju smo najviše stvarali tijekom djetinjstva. Tada su najsnažniji izvor procjene nas samih bili naši roditelji.

S toga dragi roditelji, ovo su postupci koji dovode do zdravog samopouzdanja Vašeg djeteta:

  1. Posvetite im pažnju i ljubav i slušajte svoje dijete, slušajte ono što Vam Vaše dijete ima za reći.
  2. Uvažavajte potrebe i mogućnosti Vašeg djeteta.
  3. Potrebni su samo dosljedni odgojni postupci uz postavljanje razumnih granica i očekivanja (Ako ste svom djetetu obećali nagradu (npr. omiljenu čokoladicu) ukoliko uredno pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, dajte mu tu čokoladicu i pohvalite ga kako je to lijepo ponašanje. A ukoliko dijete ne pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, kaznite ga. Da, kaznite ga, ali isključivo uskraćivanjem omiljene čokoladice i recite svom djetetu da to njegovo ponašanje nije poželjno, ali da ste sigurni da će ono sljedećeg jutra pospremiti svoj krevet.)
  4. Pokažite vjeru u djetetove sposobnosti, podržavajte ga u njegovim eksperimentiranjima – ne dozvolite da dijete uvijek uči na Vašim grješkama, nego neka uči i na svojim grješkama.
  5. Za svaku poželjnu radnju nagradite ga, pohvalite ga, potičite da to i dalje radi i ohrabrite ga za nove radnje i izazove.

Ovim postupcima od najranijih godina dajemo dobru podlogu za razvoj samopouzdanja kod svakog čovjeka.

Također, bitno je prepoznati svoje negativne misli i negativne poruke, a još važnije je dokazati sebi da griješimo!

Neke od negativnih poruka mogu biti: „Stalno ispadam glupa!“, „Nema šanse da to naučim… da to uradim do zadanog roka!“, „Nesposobna sam ja za to!“, „Nikad to neću uspjeti!“, „Svi znaju više od mene!“.

Iako negativne misle mogu biti dio nas, potrebno je suočiti se s negativnom porukom i zapitati se koji je dokaz tome.

Zapitajmo se: Nismo li možda skloni umanjivanju dobrih stvari, a uveličavanju negativnih? Odbacujemo li pozitivne doživljaje i stvari kao nebitne? Uočavamo li i pamtimo samo ono što je loše? Predviđamo li često negativno svoju budućnost?

Ukoliko smo na većinu pitanja odgovorili pozitivno, potrebno je kad se ponovno nađemo u sličnim situacijama prepoznati negativne misli i suprotstaviti se samom sebi i zamijeniti ih novim, pozitivnim.

Misli koje mogu pomoći našem samopouzdanju su:

Imam pravo na pogrješku.

Svatko ima pravo na pogrješku.

Postavit ću dostižne ciljeve (kako me nedostizanje neostvarenih ciljeva ne bi obeshrabrilo).

Odbacit ću neprimjerene i neželjene primjedbe dobivene od strane drugih ljudi, a prihvaćat ću primjerene i ugodne.

Znam da sam vrijedna kao i drugi ljudi.

Mogu biti zadovoljna svojim napretkom.

Joyce Meyer – kršćanska autorica i govornica rekla je da:
„Pozitivni umovi proizvode pozitivne živote. Negativni umovi proizvode negativne živote. Pozitivne misli su uvijek pune vjere i nade. Negativne misli su uvijek pune straha i sumnje.“.

Znam da nije lako pronaći sreću u sebi, ali znajte da ju nije moguće pronaći negdje drugdje.

 

U Sarajevu, 15. 9. 2015.

B. K.

Fenomenologija lova: Jedan neobičan pogled na ljudsko biće!

Često slušamo kako bez boli nema dobitka, kao i da bez rizika nema zabave… No, da li je to uistinu zadnja riječ o čovjekovom zadovoljstvu i uspjehu?

Umjetničko izražavanje gornjeg paleolitika (100.000 god. pr. Kr. do 10.000 god. pr. Kr.) odvijalo se uglavnom na dva kolosijeka: dok se kiparstvo pretežito bavilo stvaranjem tzv. Venera – zdepastih ženskih kipića prenaglašenih oblina, slikarstvo je radije donosilo prizore iz lova. Zidovi pećina su se tako detaljno ukrašavali prikazima jelena, bizona, mamuta, nosoroga, konja i drugih – mahom – krupnijih životinja. Nerijetko se na tim slikama pojavljuje i lovac – čovjek. Međutim, za razliku od životinja njega se prikazuje površno i apstraktno, bez jasnih statusnih i spolnih obilježja. Uz čovjeka je gotovo uvijek i njegovo oružje, a počesto i pas kao vjerni pratitelj i pomoćnik u lovu.

Sve ove slike imaju jednu zanimljivu poveznicu. Naime, situirane su mahom u vrlo dubokim spiljama, na hladnim i mračnim mjestima, gdje čovjek izgledno nije stanovao. Tako cijela stvar poprima sakralne i ritualne značajke. Većina autora smatra da se ovdje radilo o svojevrsnom magijskom izražavanju naših predaka. Crtajući životinje prije lova, čovjek je pokušavao na mističan način zagospodariti i ovladati njima, kako bi mu sam lov na koncu bio sretniji i uspješniji.

Velik plijen, još veći rizik!

Kako već rekosmo, pećinski umjetnik je poslovično bio fasciniran velikim životinjama koje su po njega u trenucima lova mogle biti vrlo opasne, a nerijetko i smrtonosne. Već i ranjeni jelen predstavlja nemalu opasnost za primitivnog lovca koji je primoran loviti svoj plijen iz neposredne blizine… a tek bizon? Da i ne spominjemo zastrašujuću čupavu gromadu od mamuta… Naljutite li ga, u tren oka će te imati tri tone divljeg mesa za vratom!

U to vrijeme lov svakako nije imao ništa s hobijem ili razonodom. Ovdje se radilo o pitanju života i smrti! Ako bi ste igrali na sigurno, pa išli uloviti zeca, to bi na koncu značilo da će vaša – otprilike dvadesetočlana – rodovska zajednica moći tek malo zameziti. Međutim, u tom slučaju ostaje teško egzistencijalno pitanje izgladnjele čeljadi: „A što je za večeru“!? Zbog toga se lovac prije ili kasnije morao odvažiti za lov na krupniju divljač. Što je plijen bio veći, to je značilo više hrane, te više krzna koje je u uvjetima ondašnjeg ledenog doba bilo životno jednako važno kao i obilan te hranjiv obrok. No, što je plijen bio krupniji, to je bilo i više šanse da lovac postane lovina. Zato se lovac nesumnjivo nalazio pod velikim pritiskom, te se iz egzistencijalno napetog konteksta „Ili ću ja njega, ili će on mene“ počela rađati istinska fascinacija i mistifikacija. Pomiješani osjećaji čežnje i straha po sebi uvijek gravitiraju prema doživljaju „svetog“, a ovdje upravo susrećemo jedan istinski mysterium tremendum et fascinans!

S posljednjim navodima svakako ne bi mogli ustvrditi da se religiozna dimenzija čovjeka razvila isključivo iz njegove napete lovačke prakse, pa čak niti iz nekog uopćenog iskustva (prirodne) smrti. Tu se mora još više računat na općenite kontraverze života: svakodnevnu isprepletenost lijepih i ružnih iskustava, čestih oduševljenja i razočarenja koja čovjeka neumoljivo pritišću da traži odgovore o podrijetlu, smislu i naravi svoga života na zemlji. „Odakle sam došao, kamo idem i zbog čega sam tu“!? No, poveznica ipak nesumnjivo postoji jer, kako rekosmo, misao o „svetome“ se javlja tamo gdje se isprepliće punina života i punina smrti, užitak i bol, oduševljenje i razočarenje… a prahistorijski lov je po sebi nudio jedno takvo kompleksno, dramatično i kontraverzno iskustvo.

Pobožna agresivnost

Igra li atavistički mentalitet mesoždera-lovca kakvu ozbiljniju ulogu u religioznim nastojanjima čovjeka? Pa izgledno je da igra… U tom smislu velikan katoličke duhovnosti, moderni monah-pustinjak Carlo Carretto primjećuje da je najgora od svih oholosti, oholost pobožnih. To je ona oholost koja juriša na Nebo kao na kakvu neprijateljsku utvrdu te se rado stavlja na mjesto Boga, da sudi i kudi…

Davno prije toga, do približno istih rezultata stigao je i Ignacije Lojolski. Mladi Ignacije je od vojnika-plaćenika postao revni molitelj i isposnik. Međutim, tek puno kasnije će shvatiti da se taj prvi put i nije baš obratio kako treba, jer uspio je zamijeniti ciljeve, ali metodologija je ostala ista! Premda se – izvanjski gledano – u njemu dogodila velika transformacija, kasnije će shvatiti kako je on u to vrijeme ostao još uvijek onaj isti častohlepljivi i agresivni vojnik. Sada više nije jurišao na neprijateljske tvrđave; naprotiv, sada je jurišao na samoga Boga. Bacio se na njega kao na kakav plijen, da ga zarobi i podvrgne svojim nastojanjima. Puno kasnije će shvatiti da je Bog zapravo uvijek bio s njime, ali on sam nije bio pri sebi. Jednostavno, Bog ako je Bog, On mora biti sveprisutan: i u tebi, i oko tebe! Međutim, čovjeku-vjerniku očito treba puno vremena kako bi ovo shvatio. Nekako mu se u početku čini da je primoran igrati vrlo opasnu igru. Pristupa Bogu kao prevrijednom plijenu. Taj plijen znači neizmjerno bogatstvo, ali i neizmjernu opasnost koja od čovjeka-lovca lako može učiniti drugorazrednu lovinu. Na koncu je čovjeku potrebnu puno vremena kako bi shvatio da je Bog netko ili nešto sasvim drugačije … „Id quo maius cogitari nequit“ – „veći nego što se to uopće može zamisliti“, ali ne u smislu superlativa, nego na način neispunjivog komparativa (W. Kasper)!

Ljubavni jadi pećinskog čovjeka

Lov se po sebi nekako vrlo rano povezao i sa seksualnom dimenzijom čovjekova života. Uspješni lovci su nesumnjivo bili privlačni ženama, jer su ovi bili u stanju pružiti egzistencijalnu sigurnost, kako samim ženama, tako i njihovoj djeci. Ali ovdje će se uskoro dogoditi i nešto vrlo konfuzno; nešto kao zamjena teze, ili bolje rečeno zamjena objekta. Prema mišljenju Leroi-Gourhana, često zajedničko prikazivanje bizona i konja u pećinskom slikarstvu sadrži izgledno snažnu seksualnu konotaciju. S obzirom da u prirodi ove dvije životinje nikada ne žive skupa, konj bi u navedenom slučaju ustvari simbolizirao muškarca, a bizon ženu. Bizon se zatim često prikazivao probodenim sulicom, što bi opet predstavljalo dodatnu seksualnu aluziju. Ovo sve tendira prema tome da su muškarci u određenom prapovijesnom trenutku počeli promatrati žene kao lovinu, dok su s druge strane žene počele gledati muškarca kao lovca, ali koji ne samo da za njih treba nešto uloviti, nego koji i njih same mora spretno uloviti! Kako je došlo do ove uznemirujuće identifikacije predstavlja svakako temu za sebe. Međutim, izgledno je da čin hranjenja predstavlja po sebi jedan iznimno intiman i životan akt, a gdje ima intimnosti, kao i životnosti, bit će i međusobne identifikacije. Na primjer, u fazi totemizma nisu se samo pojedinci rado identificirali s moćnim i krupnim životinjama, nego su to zajednički radile i cijele plemenske zajednice. Totem po sebi predstavlja stilizirani prikaz neke moćne životinje s kojem se identificira pojedino pleme. Pri tome se može raditi o krupnijem biljojedu kakvog se inače lovi, ali i o moćnom mesožderu, koji po sebi simbolizira ono kako se lovi. Uglavnom, fenomenologija lova je nesumnjivo utjecala na fenomenologiju međuljudske identifikacije …

Premda se može prispodobiti na različite načine, generalno bi se reklo da fatalna ljubav predstavlja situaciju u kojoj između muškarca i žene postoji ogromna privlačnost, pri čemu svi ostali faktori sugeriraju da oni jednostavno nisu jedno za drugo, bez obzira dal’ se radilo o nepremostivim razlikama u njihovim karakterima, ili o nekim drugim, izvanjskim nepovoljnim okolnostima za njihovu vezu. U ovakvim situacijama ljudi nerijetko okrivljuju sudbinu, Boga, vraga i što sve ne. Naime, teško im je za shvatiti odakle tolika privlačnost, ako je cijela stvar na koncu neizvediva!? Što bi drugo na kraju i mogli zaključiti nego da neka viša svemoćna sila jednostavno i neumoljivo želi da oni pate, i to dugo i bolno… Logika ljubavi po sebi nesumnjivo sugerira da bi nas trebali privlačiti oni partneri koji su nam osobno i životno kompatibilni, no, zašto se onda prečesto događa da su nam najprivlačnije one osobe naspram kojih bi nam bilo pametnije da ih zaobilazimo u širokom luku!? Nutarnja prisutnost mesoždera-lovca itekako može pružiti solidan odgovor na ovo pitanje: Lovac zna da je težak i opasan plijen najbolji mogući plijen! Što više mišića, to i više hrane, ali i više snage koja može ozlijediti i ubiti ili više brzine koja nam jednostavno može uteći. Međutim, u ovakvim situacijama, sebi bismo uvijek morali posvijestiti da mi ovdje zapravo ne tražimo nešto za večeru, nego da tražimo pouzdanog životnog partnera! A to po sebi može biti samo netko s kim dobro komuniciramo i funkcioniramo; netko s kim dijelimo zajedničke fundamentalne poglede i interese. Sentimentalni magnetizam, proizašao iz arhaične zamjene objekata ljudskog bića i lovine, i dalje će vrebati čovjeka, no pri tome će biti od velike pomoći ukoliko poznajemo uzroke i razloge cijele situacije. Kako je to Freud primijetio: osviještenje nesvjesnog problema obično predstavlja i njegovo rješenje. Ako nas netko (za nas) opasan opasno privlači, trebamo znati da to nije nikakav prst sudbine niti kakva božanska tragikomedija – hirovito upetljana u naš život. Jednostavno, dogodilo nam se to da se logika lova upetljala tamo gdje joj nije mjesto i gdje nam danas apsolutno ne može biti od pomoći.

Stagnacija inteligencije

Američki patolog i razvojni biolog Gerald R. Crabtree smatra da je intelektualni razvoj čovjeka manje-više završen. Naime, ovaj cijenjeni standfordski profesor je mišljenja da današnji način života po sebi ne pruža dovoljno poticaja za daljnji intelektualni razvoj čovjeka. Čekaj malo… Ne živimo li mi u intelektualnom vremenu!? Prije Gutenberga 99% ljudi tijekom života uopće nije imalo doticaja s bilo kakvom knjigom, a sada više i ne znamo gdje ćemo s njima… Po Crabtree-ju mi živimo prije u nečemu što bi se moglo nazvati kvazi-intelektualno vrijeme. Na primjer, mi svakodnevno žustro raspravljamo: crveni ili crni, Amerika ili Rusija, Ronaldo ili Messi, Bakir ili Željko, Frljić ili Thompson… međutim, poslije toga najnormalnije idemo raditi svoj posao, ručati, večerati, družiti se, spavati… što će reći da se danas puno raspravlja i razmišlja, ali da to sve skupa i nije baš od velike životne važnosti. S druge strane, Crabtree uviđa da je pećinski lovac bio u sasvim drugačijoj situaciji. Jedan jedini pogrešan korak u lovu na divljeg vepra za njega je značio teško ranjavanje, pa čak i smrt. Stoga se njegov intelekt morao neprestano razvijati, usavršavati i prilagođavati izazovima svakodnevnice.

Prema spomenutom autoru, vrhunac ljudske inteligencije dogodio se negdje između 500 god. pr. Kr pa do samog Krista. Poslije toga počinje stagnacija koja u današnje vrijeme uzima svoj puni zamah.

Ali, možda i ne trebamo žaliti zbog navedene stagnacije inteligencije. Sasvim je moguće da je imamo već dovoljno, a da nam pri tome nedostaju neke potpuno drugačije vrline i karakteristike. U tom smislu je i Hawking nedavno rekao kako najveću opasnost za daljnji razvoj i opstanak čovjeka predstavlja njegova sklonost netrpeljivosti i nasilju. Ovo dvoje u kombinaciji s dostupnom visokom tehnologijom predstavlja istinsku prijetnju daljnjem razvoju i opstanku čovječanstva. Očito je da se upravo na ovome mora više raditi.

Međutim, intelekt je već sam po sebi agresivan. Pod ovim ne mislimo sad neke posebne „crne“ misli ili druge nasilne fantazije, nego onu specifičnu znatiželju koja ne karakterizira samo čovjeka nego i ostale više sisavce, mahom mesoždere. U životinjskom svijetu biljojedi i nemaju baš vremena da budu znatiželjni, zato što zbog niske proteinske i kalorične vrijednosti hrane koju jedu manje-više moraju stalno jesti. Znatiželja se zato puno češće javlja kod mesoždera koji se zbog učinkovitijeg načina podmirivanja prehrambenih potreba susreću s viškom slobodnog vremena.

Mogli bismo čak reći da je ljudski intelekt (ili um) sam po sebi jedna vrsta lovca. Isti se obično definira kao ljudska sposobnost na osnovu razmišljanja i stjecanja znanja dolaziti do uvida i spoznaje. Pri tome intelekt nerado pita smije li nešto znati! On definitivno ne voli prohibicije i ograničenja i teži k tomu da sve apsolvira i spozna! Subjektivnost ga vrijeđa, a objektivnost veseli! Ovo potonje osobito potkrepljuje tezu o agresivnosti intelekta, jer on ne želi poštovati svete granice tuđe osobnosti. Tomu naprotiv, intelekt je prije poput vještaka sudske medicine koji hladnokrvno trančira mrtvaca kako bi ustanovio zašto je nastupila smrt! On doslovno od subjekta pravi objekt, tj. stvar.

U tom smislu se pokatkad kao teolog propitkujem i o samoj moralnosti teologije, jer u teologiji Bog prestaje biti onaj uzvišeni „Ti“ pred kojim se u zanosu moli, pjeva i pleše, te na koncu postaje „On“ – još jedan od objekata, tj. stvari ljudske znatiželje i spoznaje!

Agresivna tehnologija

Fosilna goriva poput ugljena i nafte još uvijek predstavljaju temeljne pokretače tehnologije i gospodarstva. S druge strane, fosilnih goriva u prirodi nema baš svugdje, a gdje ih ima, skriveni su duboko u zemlji. Njih od početka prate i brojne kontraverze: prljava su i zbog njih se često ubija i ratuje.

Ima toga još… ljudska tehnologija i ekonomija kao da gaji osobitu slabost prema rijetkim i teško dostupnim stvarima. Na primjer, zlato nije samo traženo zbog estetskih, nego i zbog čisto tehnoloških razloga. Dakle, ne samo zbog proizvodnje i nošenja nakita, nego i zbog njegovih jedinstvenih fizikalnih i kemijskih osobina: otporno je na oksidaciju, odlično provodi električnu energiju, te ima izvanredna akustična svojstva. Ipak, na koncu bi postavio pitanje o tomu da li je tehnologija imala izbora? Odnosno, da li se orijentirala na teško dostupne materijale i energente radi njihovih izvanrednih i korisnih svojstava, ili se pak orijentirala na teško dostupne materijale i energente upravo zato što su teško dostupni?

Sada mala digresija o Bošku Petroviću i grahu: Naime, doajen hrvatske Jazz scene Boško Petrović bio je veliki ljubitelj graha i to uopće nije pokušavao prikriti, premda eto, poznatima kao dolikuje da jedu neke otmjenije delicije. U tom smislu, jednom je prilikom Boško samouvjereno izjavio: „Jedini problem graha je taj što ga ima puno i što je lako dostupan. Da ga je kojim slučajem manje, siguran sam da bi grah bio skupocjena i otmjena poslastica“!

Tako na koncu opet dolazimo do one fundamentalne lovačke teze: „Opasan plijen je pravi plijen“! Vidimo, isto pitanje se može postaviti i u kontekstu tehnologije, znanosti i gospodarstva. Ljudski um nekako olako nadiđe one uobičajene i lako dostupne stvari, premda je upitno da li ih je stigao u potpunosti apsolvirati. Na primjer, navodno je Nikola Tesla rekao kada bismo znali svu moć brojeva 3, 6 i 9, tada bi smo u rukama držali „ključ“ svemira (zanimljiv link na tu temu: https://www.youtube.com/watch?t=47&v=W5mJeRtjPvY). Ipak, matematika se do sada još nije ozbiljno pozabavila s navedenim brojevima. Zapravo, visoka matematika skoro da se i ne bavi prirodnim brojevima… to oni ostavljaju djeci iz osnovne škole, dok se majstori bave nekim puno apstraktnijim matematičkim formama.

No, možda se prava moć krije baš u onom običnom i svakodnevnom. Na primjer: da bi se raketa Saturn 5 svojevremeno vinula do mjeseca nije bio dovoljan samo kerozin. Trebalo je nešto puno žešće… trebala je voda! Da, voda; doduše u ponešto izmijenjenoj formi. Radilo se o kriogenom gorivu sastavljenom od tekućeg vodika i kisika, dobivenih iz najobičnije vode, posve jednostavnim procesom analize. Kada se govori o dosezima i mogućnostima vode, možda su intrigantna istraživanja austrijskog šumara i izumitelja Viktora Schaubergera ipak na koncu bila prenategnuta od strane poslovično iracionalnih alternativaca te šizoidnih teoretičara zavjere, no, i „main stream“ istraživanja pokazuju da se o vodi još puno toga ima za naučit.

Zaključak:

Naši davni predci lovci-sakupljači su se hrabro i strpljivo probijali krivudavim i čupavim stazama evolucije. Uspjeli su nadvladati i nadživjeti kako gorostasne mamute, tako i mišićave neandertalce; proširili su se po svem svijetu i ovladali prirodom. Ostavili su nam svoje gene, ali i svoju psihologiju. Danas, uslijed velikog kulturološkog i civilizacijskog odmaka pronalazimo da su nam potrebne neke nove osobine i vrline, ali ono staro u nama ne napušta nas lako. Često nam prouzrokuje probleme: emotivne, intelektualne, poslovne, vjerske, prijateljske i kakve sve ne… Da bismo nadvladali sve svoje nutarnje konflikte, očito ćemo morati bolje upoznati sami sebe. Da bi smo u konačnici izgradili sretnu budućnost, prvo ćemo morati bolje upoznati svoju prošlost… ne samo I. i II. svjetski rat (omiljena tema povijesno nastrojenih Balkanaca), nego prvenstveno mislim na onu daleku prošlost: ono tamo nekad, dok smo se izdizali iz obične biosfere te postajali ono što danas jesmo, ljudi!

Albert Schweitzer jednom reče: „Čovjek je ovladao prirodom prije no što je naučio vladati samim sobom“! Moguće da je upravo to posljednja i odlučujuća bitka lovca u nama: da zauzda samog sebe!

 

U Sarajevu, 12. 9. 2015.

M. B.

Gdje je ta Koliba?

Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan. Nakon što je bol sve veća i veća i nakon što Mek više ne može kontrolirati svoj život počinje se preispitivati o uzrocima svog najvećeg gubitka. U toj potrazi osobno mu se obraćaju Bog Otac, Isus i Duh Sveti. Većina radnje u knjizi predstavljena je u razgovoru Meka s Ocem, Isusom i Duhom Svetim. U potrazi za pitanjem: „Gdje je Bog u svijetu ispunjenom neizrecivim bolom?“, Mek se preobrazio, a možda i većina čitalaca knjige. Romanu koji na psihološki način obrađuje teološke teme teško je pristupiti objektivno, osobito ako si kršćanin, katolik, kao što sam ja. Teško je odstupiti od svojih uvjerenja i reći, ne to nije nemoguće, Bog ne liječi bol za gubitkom voljene osobe, ali u jednom se i znanost i religija slažu: potrebno je razumijevanje kako bi se bol za izgubljenom osobom umanjila ili lakše prihvatila. Bilo da razumijevanje tražimo u duhovnom smiraju kod boga ili prijatelja s kojim imamo fizički kontakt, moguće je doći do osjećaja da smo s nekim podijelili svoje osjećaje i podijeliti svoj teret i bol.

U ovoj knjizi su jasno i precizno objašnjene reakcije na gubitak voljene osobe, a tome smo izloženi svakodnevno, kako u našoj okolini, medijima, pa evo i u knjigama čiji nam naslov na to ne upućuje. Upravo iz tog razloga što smo često izloženi da netko blizak nama ili sami mi doživimo osobni gubitak, nastojat ću prikazati koji su to načini da se osobi pomogne.

Gubici su univerzalna pojava, jer na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio. Naravno, ljudi se međusobno razlikuju po broju i vremenu gubitka. Smrt nije jedini način da nekoga izgubimo, već radi svađe, ljubomore, zavisti i drugih životnih prilika možemo izgubiti prijatelje, voljene osobe ili izgubiti drage i bitne nam stvari poput novčanika, ključeva i dr. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima. Reakcije na gubitak nikada ne moraju i ne mogu biti iste.

Pojam Psihološke krizne intervencije (KRIN) označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli, odnosno pružanje pomoći radi ponovnog stjecanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2000).

Reakcije na gubitak mogu biti emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivice…), misaone (šok, nevjerica, teškoće u pažnji i pamćenju…), tjelesne (bol u prsima, probadanja u predjelu grudnog koša, teškoće s disanjem…) i ponašajne (teškoće u spavanju, gubitak apetita, plakanje, pretjerana aktivnost ili povlačenje u sebe…).

Suvremena istraživanja (Arambašić, 2013) pokazuju da su nerijetke reakcije na gubitak i vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom. Javlja se i osjećaj snage gdje osoba smatra da može izdržati gubitak. Dominantan je i osjećaj da “smiju”, znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi. Spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima čine ih jačim i izdržljivijim. Usvajanje novih životnih vrijednosti i osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom daje snagu tugujućoj osobi na način da uviđa da nije sama i da tu nije kraj.

Bez obzira bili mi ili ne pripadnici određene konfesije, istraživanja pokazuju da je gubitak, odnosno smrt osobe, nešto što pojačava naše vjerovanje da postoji „viša sila“, jer sam čovjek nije u mogućnosti naći razumno objašnjenje za sve životne događaje i da bi se umanjio osjećaj anksioznosti traži odgovore u Njemu, bez obzira kako ga tko zvao.

Na koji način je upravo On, odnosno oni, pomogli Meku, autor knjige predstavio je to na jednostavan i razuman način. U slučaju da netko u našoj okolini doživi gubitak, odnosno smrt drage osobe, dužni smo pomoći osobi na taj način da shvati da nije sama i pružiti joj podršku. Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je – šutjeti! Baš kao što smo zatvorili zadnju koricu knjige i osjetili da nismo sami, a nitko fizički nije bio uz nas… možda je to dokaz da je Koliba unutar nas samih i da nikad nije prazna…

 

U Sarajevu, 16. 6. 2016.

B. K.

IZMEĐU MIRA I ISTINSKE POBOŽNOSTI

Viđenje mira iz jedne biblijsko-katoličke perspektive

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

U današnje vrijeme često nam zapara uši neka vijest o počinjenom zločinu ili terorističkom aktu u ime vjere. Ateisti tada obično slavodobitno kažu da je religija definitivno kriva za sve, dok vjernici konstatiraju da pravi vjernik tako nešto ne može učiniti. Međutim, ostaje pitanje da se utvrdi tko je to pravi vjernik i što je to prava vjera?

Značenje pojma „mir“:

Starozavjetni pojam šalôm s obzirom na etimologiju riječi mogao bi se prevesti kao cjelovitost, potpunost i netaknutost. Šalôm se također može povezati s dovršenjem ili izvršenjem neke planirane aktivnosti. Dakle, kada neka stvar ili situacija budu dovedene u stanje i oblik cjeline, tada se može govoriti o miru.

U biblijskom kontekstu, ova riječ ne pretpostavlja kao obvezatno neko izvanjsko stanje mira, odnosno, nepostojanje rata, ili nekih sličnih nemira u društvu. Ona se tiče prvenstveno čovjeka pojedinca i njegovog svakodnevnog blagostanja. Tako se u biblijskom kontekstu može reći da je mir stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, s prirodom, s drugim ljudima, napose sa samim sobom. Stoga je pojam mira po sebi vrlo blizak nekim drugim biblijskim pojmovima kao što su: blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas i život. Ovim potonjim se izriče da je mir istovremeno i duhovni i materijalni pojam. On podrazumijeva nutarnje zadovoljstvo čovjekova srca, ali također i povoljne izvanjske životne okolnosti. Stoga bismo ovdje mogli u smislu podizanja socijalne svijesti dodati to, da je gladnom čovjeku poprilično besmisleno govoriti o ljepotama i divotama mira. Tomu nasuprot, katolički vjernik jest pozvan činiti (tjelesna) djela milosrđa, a ona po sebi uključuju slijedeće:

  1. Gladna nahranit;
  2. Žedna napojit;
  3. Siromaha odjenuti;
  4. Putnika primiti;
  5. Bolesnika i utamničenika pohoditi;
  6. Zarobljenike i prognanike pomagati;
  7. Mrtve pokopati;

Mir kao pozdrav i kao najveća čovjekova čežnja

U semitskom mentalitetu ljudi su se uobičajeno pozdravljali zazivajući jedni drugima mir (selam, šalom), a tako je tamo i dan danas. U katoličkoj liturgiji biskup na početku misnog slavlja pozdravlja okupljene vjernike s „mir vama“, aludirajući tako na onaj „mir vama“ koji je uskrsli Gospodin izrekao svojim uplašenim učenicima.

Za mir uopće možemo reći da predstavlja najdublju čežnju ljudskoga srca te najljepšu želju koju čovjek može zaželjeti nekom drugom čovjeku. U katoličkom bogoštovlju mirom se pozdravlja, ali mirom se i blagoslivlja. Odnosno, pobožno je djelo zazivati mir na ljude, mjesta, stvari te sva živa bića.

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

Pravda i istina kao nužni preduvjeti mira i pomirenja

Već smo rekli da čežnja za mirom predstavlja najdublju i najfiniju želju ljudskog srca. Međutim, Biblija jasno upozorava da nije svaki mir pravi mir, kao što ni svako nastojanje oko pomirenja nije pravo nastojanje. Naime, u Izraelu starozavjetnog vremena često se ratovalo. Zemlja se svakih malo nalazila pod udarom moćnih okolnih kraljeva. Kako bi izbjegli pogubne sukobe, izraelski kraljevi su počesto bili spremni na svakojake ustupke, kao i na ishitrena politička savezništva. Zbog toga su nerijetko dolazili na udar prozivke i kritike Božjih proroka.  Po ovima se kraljevi nisu smjeli uzdati u bezbožna savezništva, nego u Boga – Jahvu. No, što to znači uzdati se u Boga? Da li je to samo neko mentalno i molitveno: „O Bože, ja se uzdam u Te“? Naravno da nije! Biblija na više mjesta govori da se u Boga uzda onaj koji čuva Njegove zapovjedi (usp. Mt 7,21-27), a zapovjedi su inače tu da uvode i uređuju pravdu i pravednost u društvu. Povredu Zakona Biblija naziva grijehom, a grijeh se po sebi protivi miru. Prorok Jeremija tako sa zaprepaštenjem konstatira za svoje vrijeme i prilike: „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13).

Ako se malo osvrnemo na Deset Božjih zapovijedi, koje po sebi predstavljaju temelj judeo-kršćanske moralne tradicije, lako ćemo primijetiti da (tek) prve tri uređuju čovjekov odnos prema Bogu, dok ostalih sedam uređuju čovjekov odnos prema drugim ljudima. Tako bi se čovjek trebao klanjati samo jednom Bogu, ne spominjati Njegovo ime uzalud, trebao bi svetkovati dan Božji, koji je ujedno i dan čovjekovog odmora. Zatim, čovjek bi morao poštivati svoje roditelje, suzdržavati se od ubijanja i bludništva; ne bi smio krasti, lažno svjedočiti, kao što ne bi trebao žuditi ni za tuđim stvarima i životnim partnerima. Dakle, Božji proroci su u ovomu potonjem vidjeli temelj istinskog mira, a ne u sumnjivim političkim kompromisima i savezništvima. Ili jednostavno: bez poštivanja Boga u Njegovim pravima, kao ni bez poštivanja ljudi u njihovim pravima, ne može nikada biti mira; barem ne onoga istinskog.

Tako, ovdje sada dolazimo i do uloge istine u izgradnji i očuvanju mira. Već smo čuli kako po Bibliji grijeh i mir ne idu skupa pod ruku, a grijeh opet po sebi ne nastaje samo uslijed bezboštva, nego i uslijed lažne pobožnosti. Odnosno, kako već rekosmo, istinske pobožnosti nema bez čuvanja pravde i pravednosti, a svaka pobožnost koja ne računa sa ovim osuđena je na to da bude lažna. U praksi, to se obično svodi na neko površno baratanje religioznim frazama i simbolima, a može se također raditi i o tome, da religiozni pojedinci ili čitave skupine jednostavno pokušavaju svoje vjerske dužnosti „natovariti“ na vrat nekom drugome (usp. Mt 23,3-4).

Istina po sebi igra osobito važnu ulogu u procesu pomirenja, bez obzira da li se pri tomu radilo o nekom pojedinačnom ili kolektivnom pomirenju. Po katoličkom moralnom nauku nema neoprostivih grijeha. Doslovno, čovjeku sve može biti oprošteno, ali ipak, samo pod određenim i čvrsto utvrđenim uvjetima, a to su:

  1. Priznati počinjeno djelo;
  2. Pokajati se za isto;
  3. Biti spreman nadoknaditi štetu koja je možda uslijed grijeha nastala;
  4. Dati čvrsto obećanje da se počinjeno više neće ponavljati;

Vidimo, ima toga dosta što bi se u tom smislu moralo učiniti, no, priznanje je na prvom mjestu. Glede rata i poraća na našim prostorima, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski često zna reći to, kako ovdje nikada neće biti pravog mira sve dok stvari ne budu nazvane pravim imenom. To bi jednostavno značilo da bi društvo trebalo sazrjeti do te mjere kako bi svaki zločin mogao biti jasno proglašen zločinom, te kako bi svaka žrtva mogla biti priznata žrtvom. Bez te hrabrosti i zrelosti, mi vjerujemo, da ne može biti istinskog mira, nego eventualno samo onog političkog mira koji po sebi podrazumijeva slobodno kretanje ljudi i roba… i uglavnom, ništa više od toga.

Umjesto zaključka: Izgradnja mira kao poziv na suradnju

Na svijetu danas postoji 196 država, tisuće različitih Crkava i vjerskih zajednica, mnoštvo ideologija i životnih filozofija, nebrojeno puno vladinih i nevladinih organizacija…, a izgradnja i očuvanje mira ne bi smjela biti zadaća pojedinaca, nego prioritet svih zdravih raspoloživih snaga. Nažalost primjećujemo često kako ove snage ne stoje uvijek u nekom skladnom međusobnom odnosu. Naime, one su često opterećene, bilo aktualnim, bilo prošlim nesporazumima, sukobima i traumama. Kako mir po sebi i nije ništa drugo nego dovođenje stvari u skladnu i nepovredivu cjelinu, tako i svaka mirovna inicijativa po sebi mora podrazumijevati napredak u međusobnoj komunikaciju i dijalogu. Kako već rekosmo, mir i nije ništa drugo nego skladno i sretno zajedništvo, utemeljeno na pravdi i istini.

U Sarajevu, 11. 5. 2015.

M. B.

 

O LJUBAVI, BOGU I SMRTI

„A ti … moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20).

„Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina“ (Pj 8,6). Ovaj redak biblijske Pjesme nad pjesmama govori o čudnovatoj isprepletenosti pojmova ljubavi, Boga i smrti.

U Starom zavjetu prevladavalo je mišljenje da živ čovjek ne može izravno vidjeti Boga i ostati na životu (usp. Izl 33,20). I kasnija novozavjetna eshatologija je suglasna o tome da se izravni susret Boga i čovjeka događa tek nakon čovjekove smrti. Dakle, ukoliko jednog dana ugledate Boga izravno „licem u lice“, to ne znači da će te umrijeti. Naprotiv, to će značiti da ste već mrtvi, odnosno upravo umrli. S druge strane apostol Ivan kaže: „Tko ne voli nije otkrio Boga, budući da je Bog ljubav“ (1 Iv 4,8). Ipak primjećujemo, tko god je u životu barem jednom ozbiljno volio, morao je osjetiti to teško breme ljubavi; istovremeno tako privlačno i neodoljivo, ali također isto tako trpko, tegobno i uznemirujuće.

Međutim, ovdje se sada susrećemo s nemalim problemom. Nije li Bog, Bog života, a ne smrti; i nije li smrt po sebi posljedica grijeha? Naime, ovo i jedno i drugo spada među tzv. objavljene istine kršćanske vjere koje se ne mogu osporiti, barem ne ukoliko ozbiljno planirate da i dalje budete kršćanin! No, s druge strane, i ono što smo spominjali na početku, i to je također „objavljeno“. U tom smislu, dodatno ćemo naglasiti paradoks: Isus reče jednom pred svoju muku: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Postavljamo pitanje: ako je smrt po sebi nešto loše, zašto bi onda itko trebao hrliti u smrt, pa makar i iz plemenite nakane, kao što je to slučaj u potonjem biblijskom citatu? Tako paradoks postaje očitiji: naime, Biblija po ovom pitanju kao da upada u kontradikciju, jer smrt na koncu ne može biti istovremeno dobra i loša! To bi se u potpunosti razilazilo s načelom protuslovlja, koje po sebi predstavlja orijentir zdravog rasuđivanja i mišljenja.

Pokušaj nadvladavanja ovog problema ponudio je svojevremeno veliki njemački teolog Karl Rahner. U svojoj „Zur Theologie des Todes“ on o naznačenom problemu razmišlja na slijedeći način: Prvo polazi od svojevrsne kratke analize Adamove besmrtnosti u raju. Naime, Rahner se tu osvrće na neke dosege moderne medicine, koja po sebi ne vidi nikakve mogućnosti da bi čovjek -ovakav kakav jest – mogao biti besmrtan. Jednostavno, naše tijelo je „potrošna roba“. Čak ako medicini u buduće i pođe za rukom da potpuno anulira neizbježne posljedice starenja, kao i posljedice različitih bolesti, čovjeku će uvijek prijetiti mogućnost neke fatalne nezgode i nesreće. Naime, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su naša tijela vrlo krhka, zapravo, među najkrhkijima u prirodi. Tako i najžilaviji vojnik može poginuti od metka koji košta 1 Euro, kao što i najizdržljiviji plivač može izdahnuti nakon dva sata provedena u ledenom oceanu. Bez adekvatne odjeće ne podnosimo ni veliku hladnoću, ni veliku vrućinu. Bez zraka možemo preživjeti tek par minuta, bez vode nekoliko dana, bez hrane mjesec ili maksimalno dva. Još dodatno, koža nam je vrlo tanka i mekana, nemamo nikakvog prirodnog oklopa, osim ovo malo lubanje što mozak čuva … 

Zato Rahner postavlja – za ono vrijeme – vrlo smionu tezu kako je Adam možda ipak morao umrijeti, pa čak i da nije bio protjeran iz rajskog vrta. Međutim, da je tamo ostao, te u stanju potpune milosti, smrt bi za njega imala neko sasvim drugo značenje, odnosno, ona tada za njega i ne bi bila smrt. Pokušajmo si to predočiti na slijedeći način: ukoliko bi smo imali izravan i nepomućen čulni uvid u našu „onostranost“, tada ni mi ne bismo imali ikakvog razloga brinuti oko smrti. Tada ni za nas smrt sama ne bi postojala, jer ne bismo nigdje vidjeli nekakav prijeteći KRAJ, nego samo neprekinuti tijek života koji mora proći kroz različite faze. Rahner stoga na koncu kaže da posljedica „istočnog grijeha“ vjerojatno nije bila fizička smrt kao takva, nego čovjekov izvitopereni stav o smrti. Ovaj je sada počeo strahovati od onoga što je po sebi potpuno prirodno, te ju je počeo koristi i kao oružje protiv drugih ljudi. Manipulirajući s ljudskim novostečenim strahom od smrti, čovjek je sebi počeo pribavljati kontrolu i moć nad drugim ljudima. Odnosno, izgubivši Boga i njegovo prijateljstvo, čovjek sam počinje izigravati i oponašati Boga.

Kontroverze smrti: smrt kao „privlačna“ snaga

O ovome smo – mislim – već jednom pisali na našoj stranici: Epikur je bio uvjeren da se smrt ne tiče čovjeka, jer dok čovjek živi smrti nema, a kad konačno nastupi smrt, čovjeka više nema. Stoga bi čovjek trebao spokojno provoditi svoj život ne misleći o smrti.

Mnogo kasnije, Heidegger će izokrenuti stvar naglavačke. On primjećuje da je čovjek smrtno biće ne samo zato što će jednom umrijeti, nego stoga što to biće svakodnevno umire. U tom smislu Heidegger uspoređuje prisustvo smrti u nama sa zelenom voćkom koja polako, ali sigurno prispijeva svome zrenju. Stoga se smrt čovjeka itekako tiče. Ona duboko i temeljito obilježava njegovu egzistenciju te vrši utjecaj na njegova svakodnevna nastojanja i aktivnosti. Da smrt polako, ali sigurno privlači čovjeka sama sebi, može se ponajbolje vidjeti na različitim oblicima riskantnog ponašanja. Tako su mladi ljudi često skloni različitim vratolomijama; skloni su i eksperimentiranju s različitim opijatima, za koje se poslovično i neosporivo zna da su opasni za život i zdravlje. Također, nitko ne hrli tako srčano i odlučno u rat poput mladića. Mislim da uopće nije slučajno to što većina vojski na svijetu regrutira mladiće, a ponekad i djevojke u dobi od 18 do 27 godina, jer nitko ne gine tako rado i odlučno poput mladog i zdravog čovjeka, koji je po sebi još miljama daleko od neke spokojne prirodne smrti.

Zreli ljudi su također skloni riskantnom ponašanju, s tim da u njihovoj dobi to sve izgleda mnogo manje dramatično nego u mladosti. S jedne strane, mladići su oni koji konkretno ginu na bojišnici, ali zreli ljudi i starci su upravo oni koji svojim međusobnim svađama započinju te ratove!

Naravno, nije sve do rata, alkohola i brze vožnje… Riskantno ponašanje može poprimiti i neke sasvim dosadnjikave izričaje. Tako su još stari Grci primijetili da sve što postoji, može postojati samo na temelju jedinstva. A to po sebi vrijedi, kako za pojedinačne, tako i za kolektivne, odnosno, društvene organizme. Naime, kad pojedini organi ili članovi započnu voditi svoju vlastitu politiku, tada i cijeli organizam zapada u krizu, što povratno opet pogađa i odmetnuti organ, jer on po sebi nije u stanju preživjeti samostalno, nego samo u okviru zdravog organizma. U tom kontekstu možemo reći da su sebičnost, škrtost, nekooperativnost i svojeglavost također svojevrsni oblici riskantnog ponašanja. Zašto? Pa zato što život po sebi preferira dijametralno drugačije karakteristike. On zahtjeva vrhunsku sinkronizaciju, zauzetost, odgovornost i požrtvovanost. Zato i kažemo da unutar čovjeka postoji nešto što se izrazito protivi životu, tj. da je u njemu prisutna smrt, što priziva samu sebe.

Kontroverze smrti: smrt kao odbojna snaga i životvorni poticaj

Smrt privlači sebi čovjeka samo dotle dok on u svojoj vitalnosti stoji daleko od nje. Međutim, kad ga u konačnici neminovno nadvije njezina jeziva sjenka, tada počinje čovjekova grčevita borba za život.

Ovo čovjekovo nedosljedno ponašanje prema smrti odlično je opisano u Coelhovom romanu „Veronika je odlučila da umre“. (Premda mu zbog njegovog poslovičnog sinkretizma i nisam veliki ljubitelj, ovaj roman mi se izuzetno svidio, možda i zbog toga što je ovo napisano navodno po istinitoj priči iz Slovenije). Dakle, u središtu priče stoji mlada Slovenka Veronika, koja – eto – jednog dana donosi odluku da umre. Premda je po sebi profesionalno i seksualno uspješna osoba, njoj se jednostavno više nije živjelo. Pri tome se ne može reći da je bila zapala u neko patološko depresivno stanje. Život joj uopće nije bio loš, ali uhodana stereotipna svakodnevnica joj je postala nesnosno dosadna. Svaki dan isto, ili skoro isto: ustajanje, doručak, posao, povratak s posla, ručak, odmor, druženje, ljubovanje… Kako rekosmo, nije to sve skupa uopće bilo loše, ali njoj se jednostavno više nije dalo to ponavljati još nekih 10 do 15 tisuća puta, do konačnog nastupa one neminovne prirodne smrti. Kronično joj je nedostajao onaj neki veliki i posebni motiv, koji bi poput vjetra napunio jedra njezinih životnih nastojanja. I tako, jednog dana se nagutala nekih tableta i spokojno izgubila svijest. Međutim, nešto kasnije će se probuditi u nekakvoj „duševnoj ustanovi“, odnosno, poput svih preživjelih „samoubojica“ i nju su spremili pod hitno na psihijatriju. Nedugo zatim, njoj dodijeljeni psihijatar, saopćit će joj šokantnu vijest, no, koja bi se njoj s obzirom na sve okolnosti mogla čak i svidjeti. Naime, ona jest preživjela samoubojstvo, ali pri tome je velikom količinom progutanih lijekova uspjela sebi nepopravljivo oštetiti srčani mišić, tako da joj je preostajalo svega još petnaestak dana života. Ona ispočetka misli da to i nije tako loše. Eto, kao ipak će moći umrijeti. Međutim, kako se smrt sve više bližila, nju odjedanput obuzima sve veća želja za životom. Želja, koja polako iz dana u dan prerasta u pravu pravcatu strast. Naime, priželjkivala je smrt dok je to mogao biti njezin slobodni izbor, ali sada kad se suočavala s neodgodivom neminovnošću smrti, shvaća kako je smrt strahovita! Sad se pita, zašto mora umrijeti kad je konačno počela tako strastveno žudjeti za životom.

 Iščekujući – ipak – neminovni kraj, njezin psihijatar će je još jedanput šokirati. Naime, njoj uopće nije otkazivalo srce. Čak što više, s njim je bilo sve u savršenom redu. Zašto se onda liječnik tako okrutno našalio s njom? Pa to je bila njegova mala tajna terapija za samoubojice! On je znao kako mladi i vitalni ljudi često čeznu za smrću, ali kad se uistinu suoče s neminovnosti  vlastitog umiranja, tek tada će sagledati svu ljepotu života i tek tada će uistinu htjeti živjeti! Tako je Veronika dobila svoju drugu šansu za život, ali stvarno istinsku šansu …

Njemački pastoralni teolog Ottmar Fuchs bi sve ovo izrekao na puno jednostavniji način: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nalazi u istinskoj pogibli, taj neće imati vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“.

Zbog svega ovoga u konačnici i nismo sigurni li je pametnije govoriti o kontraverzi smrti ili kontraverzi čovjeka. Iz daljine smrt ga sebi neodoljivo privlači, ali kad joj se neposredno približi, pod njezinom sjenom on će početi strastveno žudjeti za životom.

I na kraju: što bi o svemu ovome rekao Nietzsche?

Uz kontraverznu temu svakako dobro ide i kontraverzni autor. Razdirući se stalno između reda i anarhije, teizma i ateizma, punine života i ništavila, ljubavi i mržnje, te osobne genijalnosti i ludila, Nietzsche će izreći neke od najkontraverznijih, ali i najdojmljivijih redaka o suodnosu pojmova ljubavi, Boga i smrti. Tako, „srce puno hrabrosti i dobrote treba od vremena do vremena nešto opasnosti, inače mu svijet postaje nesnosan“. Ovo se po sebi osobito odnosi na muškarce, jer „pravi muškarac želi dvije stvari: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.“ A zašto je žena toliko opasna!? Pa „ako si rob ne možeš biti prijatelj. Ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar. Zato ona ne zna za prijateljstvo, nego samo za ljubav“. Prijateljstvo je ipak nužno potrebno za sretan i uspješan život: „Ne nedostatak ljubavi, nego nedostatak prijateljstva stvara nesretne brakove“ Za Nietzschea je ljubav dakle nešto nužno potrebno. Ona je pokretač, ona je motiv, ona daje smisao životu. Međutim, naspram čovjeka ona zna biti i destruktivna i stoga je treba znati ublažiti prijateljstvom. U konačnici Nietzsche će ono kršćansko „Bog je ljubav“ izreći na potpuno drugačiji, ali opet skoro pa istovjetan način: „Ljubav je Bog“!

 

U Sarajevu, 4. 5. 2015.

M. B.

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?

Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.

Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.

DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.

Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.

Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.

Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:

  1. želja,
  2. upornost,
  3. iskorištavanje životnih prilika,
  4. usmjerenost na pozitivne ishode i naravno
  5. sposobnost da preuzmemo rizik.

Jeste li spremni?

 

U Sarajevu, 29. 4. 2015.

B. K.

Exit mobile version