“What can I do for you?” she inquired softly, for she was moved by the sad voice in which the man spoke.
“Get an oil-can and oil my joints,” he answered. ” They are rusted so badly that I cannot move them at all; if I am well oiled I shall soon be all right again. You will find an oil-can on a shelf in my cottage.” Dorothy at once ran back to the cottage and found the oil-can, and then she returned and asked anxiously, “Where are your joints?”
Nastavi čitati Audio Post: A sigh of satisfaction“I see nothing here, but a round thing made of gold, and whoever raises a certain whale, this round thing belongs to him. So, what’s all this staring been about? It is worth sixteen dollars, that’s true; and at two cents the cigar, that’s nine hundred and sixty cigars.
I won’t smoke dirty pipes like Stubb, but I like cigars, and here’s nine hundred and sixty of them; so here goes Flask aloft to spy ’em out.” What says the Cannibal? As I live he’s comparing notes; looking at his thigh bone; thinks the sun is in the thigh, or in the calf, or in the bowels, I suppose, as the old women talk Surgeon’s Astronomy in the back country.
“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”
– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.
– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.
– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.
– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.
– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.
– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.
– I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.
– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.
– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.
Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.
U Sarajevu, 24. 7. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“
Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.
Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.
Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…
Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.
Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).
Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.
Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.
I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.
Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.
Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!
Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!
U Sarajevu, 24. 7. 2018.
S engleskog preveo Mario Bernadić
Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/
Izvor (foto): 123rf.com
Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.
– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.
– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.
– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.
– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.
– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.
– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.
– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.
– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.
Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.
Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.
Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?
Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.
U Sarajevu, 21. 7. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
Brojni liberalni mediji u regiji, počevši od jučer, navališe složno s viješću, a koja se poziva na nekakvo strano istraživanje, kako je otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate. E jesu li stvarno?
Odmah me zbunilo to zašto bi itko pametan govorio o nekakvoj podjeli na religiozna i nereligiozna društva s obzirom da je takav pristup problematici čovjekove religioznosti poprilično nesiguran i provizoran? Naime, na svijetu ne postoji društvo koje bi po sebi bilo potpuno religiozno, isto kao što ne postoji društvo koje bi bilo u potpunosti nereligiozno, a pri tome od velike pomoći nisu čak ni neke službene statistike o broju vjernika ili nevjernika. Npr. ukoliko se zna da u Sjedinjenim Državama oko 50% građanstva službeno ne pripada niti jednoj vjerskoj organizaciji, to uopće ne znači da su svi ti ljudi nevjernici, jer mnogi od njih osobno zastupaju stav kako im nije potrebno članstvo u nekom vjerskom pokretu ili zajednici da bi živjeli svoju vjeru. Slično tome, ali obratno, ukoliko se u nekim tradicionalnijim društvima apsolutna većina ljudi izjašnjava članovima dominantne vjerske zajednice, to nikako ne znači da su oni svi vjernici kakvi bi trebali biti, misleći pri tome na sve ono što bi oni kao vjernici trebali obdržavati. Na primjer, na našim prostorima bi u tom smislu mogli govoriti možda o maksimalno 15-20% aktivnih i praktičnih vjernika, premda ih se preko 90% izjašnjava takvima.
Sekularnost ne znači nereligioznost
S obzirom na nedoumicu, ne bi mi mrsko zaviriti u rezultate istraživanja na kojeg se pozvaše ovi naši liberali s početka teksta, kad gle, istraživanje govori o nečemu sasvim drugom: „Secular countries can expect future economic growth, confirms new study“ – što će reći da sekularna društva u budućnosti mogu očekivati ekonomski rast. Naravno, religiozna i nereligiozna društva se ni ne spominju, nego ona sekularna i ne sekularna, a to svakako nije isto. Pojam sekularnosti podrazumijeva organizacijsku odvojenost Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice) i države, a ne da se u tom društvu više ne bi vjerovalo u Boga. Inače kad govorimo o sekularizaciji, radi se o skoro četiri stoljeća dugoj zapadnoj tekovini čiji su korijeni udareni Westfalskim mirom 1648., a pro po svršetka velikog Tridesetogodišnjeg rata, a koji je djelomično bio izbio i zbog katoličko-protestantskih konfesionalnih sukoba i nedoumica. Namjerno naglašavam ovo „djelomično“, jer je katoličko-protestantski sukob od samog začetka bio barem podjednako toliko politički koliko i vjerski problem. Naime, dio njemačkog plemstva će od samog začetka reformacije podržati mladog buntovnog redovnika Martina Luthera prvenstveno jer su u njegovim idejama vidjeli sredstvo za postizanjem veće političke neovisnosti naspram tadašnje velike Papinske države. I tako je na kraju, nakon svih peripetija i sukoba odlučeno da će za sve biti bolje ako se država i religija međusobno budu držale odvojeno.
Različita lica uspjeha
Ukoliko sekularnost po sebi predstavlja nekakav garant gospodarskog napretka, kao i razvoja ljudskih prava (kako se ističe u navedenoj studiji), to nikako ne znači da je ona po sebi posve savršena i bez mana. Jer počevši od naznačenog 17. st. pa na ovamo, upravo će zapadna sekularna društva postati odgovorna i za neka od najvećih zala u povijesti čovječanstva: oba svjetska rata, fašizam, nacizam, holokaust, rasizam, aparthejd, neokolonijalizam, nebrojeni komunistički zločini, „proxy“ ratovi današnjice … sve se to razvijalo i provodilo u okruženju „naprednog“ sekularnog društva. Ovo normalno ne znači da su brojna teokratska društva kroz prošlost i sadašnjost bili nevinašca, no kad bi se sve zbrajalo, a brojke ne lažu, oni prvi su nesumnjivo više toga zgriješili. Osim toga, uspjeh nije samo novac i pravo manjina; ima toga još mnogo: mir, zdravlje, radost, znanje, kultura, sretna obitelj, druženje s dragim ljudima…
Stoga, na kraju, pomalo nekoherentno završavam pitanjem: Dokle će nas ovi „napredni“ trovati notornom neistinom da biti vjernik ipse facto znači biti glup, nazadan i destruktivan!?
U Sarajevu, 20. 7. 2018.
M. B.
Izvor (foto): kalw.org
Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.
Prolazi pored stajališta za taxi. Dvojica nešto razgovaraju. Bez galame. Bez vike. Umjereno. Iznenadi se. Predrasude. Taksisti su nekulturni. Grubi. Bezobrazni. Neodgojeni. Ne može odoljeti. Kratko zastane. Smiren glas prvog. Kćerka odlazi za mjesec dana. Njemačka. Njegovateljica. Žao mu. Računao na penziju. Dočekati unuke. Ostaviti im kuću. Ovako tko zna. Iza njega ne ostaje ništa. Ni kuća. Ni unuci. Potvrdno kimanje glavom i dubok udah. Cigareta. Nijemo slaganje drugog. Ne govori. Gleda prema njoj. Mahanje. Prijevoz? Odmahuje rukom. Slijeganje ramenima.
Dvije prilaze. Glasno komentiranje nečije haljine od maloprije. Odličan izbor. Nepogrešiv. Uvijek je imala osjećaj za modu. Uzdah zavisti. Ima više od nje. Ali ne zna kombinirati kao ona. Nije važno. Glas druge siguran i glasan. Ima novac. Stil će svladati usput. Gleda na drugu stranu. Stara zgrada. Grafit. Izričaj ljubavi prema nepoznatoj djevojci. Datum. U potpisu muško ime.
Glasni zvukovi kako se približava. Poznati bar. Glazba ugodna. Jazz ili tako nešto. Nije sigurna. Nema puno ljudi. Nekolicina sjedi ispred. Dok prolazi sluša. Mladić i djevojka ne mogu se dogovoriti. Ona dobila posao u ministarstvu. Ne želi se vratiti kući. On već godinama živi kući. Mora. Brine o roditeljima. Prigovor da nije sam. Sestra daleko. Kanada. Pomaže. Ali ne može se vratiti. Ona kategorički obećava da neće ostaviti posao. Čekala je dvije godine. Možda i više. On pokušava argumentom emocija. Voli je. Sve će učiniti za nju. Ona zna. To nikada nije bilo problem. Rasprava se nastavlja. Glasovi se gube kako prolazi. Ne zna što su se dogovorili. I jesu li uspjeli.
Veliki park. Starija žena. Mlađa pored nje. Stoje. Između njih dječja kolica. Mlađa radosna. Dobar je. Posao nezgodan. Treća smjena. Starija se slaže. Nije važno. Posao jest nezgodan. Ne pije. Ne puši. Najvažnije. Ne kocka. Ne ide u kladionice. Neće izgubiti plaću. Obitelj. Kuću. Mlađa potvrđuje. Sretna je. Samo da se ništa ne dogodi. Starija utješno govori. Ne brini. Kladionice su vrag!!!! Samo da se ne kladi. Čula od susjede. Onaj u zgradi preko puta. Ostavila ga žena. Prokockao stan. Kladionica. Treba biti zadovoljna. Muž se ne kladi. Takvih je malo danas. Prolazi pored njih. Mlađa pogledava prema kolicima. Ne vidi dobro. Čini se da se smiješi i da joj oči sjaje. Prolazi. Ostaju stajati. Voljela bi znati kako je razgovor završio. Jesu li obje jednako sretne što se muž mlađe ne kladi?
Prolazi pored poslovnice banke. Zatamnjena stakla. Sredovječni muškarac pred bankomatom. Razgovara. Uzrujano. Vraća se za sat vremena. Ponijet će lijekove. Ne zna kakvo je stanje. Simptomi moždanog udara. Ni on ne može vjerovati. Nije bila bolesna. Nikad. Ne zna što i kako. Sin će sutra stići. Ne zna. Sve mu se srušilo. Svijet. Život. Planovi. Nije bilo znakova. Našao je onesviještenu na podu. Hitna stigla brzo. Profesionalni. Mirni. Zadovoljan je. Nekoliko puta dubok uzdah. Da. U redu. Stoji na semaforu pored nje. Gleda ga ispod očiju. Lice malo izobličeno. Bol. Strah. Tuga. Briše suze. Trčeći korak. Prelazi. Nestaje iza ugla. Razmišlja. Tko je u pitanju? Njegova supruga? Kćerka? Unuka? Nije sigurna želi li znati. Ne voli spoznaju tragedije drugih. Razmišlja ponovo. Sretna što nije bolesna. Ulaže puno u druge stvari. U zdravlje ništa. Čeka da zaboli. Kao i mnogi drugi. Vjerojatno.
Prelazi preko ceste. Knjižara. Ukusno osvijetljen izlog. Netko zna kako se to radi. Gleda naslove. Jezik. Nacionalizmi. Postkonfliktno društvo. Rat. Nakon rata. Poslije rata. U ratu. Pomalo neugodan osjećaj. Opet o ratu. Samo o ratu. Neodređeni osjećaj mučnine. Dva mladića prolaze. Čekaju ih u poznatom baru. Tko? Njih dvije. Dogovor za ponedjeljak. Idu svi zajedno. Ona ima auto. Tjedan dana. Najbolje voziti uz obalu. Mogu spavati u autu. Krenu od Dubrovnika. Tako je najbolje. Sretan je. Godinama planiraju zajedničko putovanje. Konačno su uspjeli. Red je. Završavaju srednju. Znaju se od djetinjstva. Uskoro se razilaze. Ona odlazi vani studirati. On također. Njih dvoje ostaju ovdje. Žao mu što odlaze. Ne treba biti. Planiraju se vratiti. Neslaganje. Nitko se ne vraća jednom kada ode. Čvrsto obećava da hoće. Glasovi polako prelaze u neodređene zvukove. Još uvijek gleda naslove. Zašto toliko pišu o ratu, zašto svaki naslov govori o ratu? Bila je tu. Zna što je vidjela. Sjeća se svega. Ima drugih stvari. Lijepih. Pozitivnih. Zašto rat? Ne ide u kazalište. Ne ide u kino. Ne čita novine. Uvijek isto. Rat. Osjećaj izoliranosti i neznanja. Svejedno joj. Tako želi. Mirna je kad ne čita, ne gleda i ne čuje. Čudi se. Toliko je godina prošlo. Rat kao da nije. Pišu. Govore. Režiraju. Tema? Rat. Nekoliko bučnih mladića i djevojaka prolaze pored nje. Svečana odjela i haljine. Matura. Hotel je već otvoren. Raduju se. Vino i pivo za poslije. U stanu. Kod jedne od djevojaka. Ima da se oleše večeras. Glasan uzvik odobravanja. Navijanje. Naplatit sve muke srednje škole. Poslije? Šta poslije? Kad prođe matura? Nevažno! Nebitno! Važno je večeras!!! Glasna vika nestaje iza ugla.
Nastavlja do tramvajske stanice. Nekoliko ljudi. Neka žena. Možda pedeset godina. Lice umorno. Vrećica u ruci. Mantil poznatog trgovačkog lanca. Često prebacuje s noge na nogu. Sigurno bolovi. Dugo stajanje na poslu. Tri djevojke. Gledaju ispred sebe. Svaka u svoj display. Šute. Nagli trzaj jedne. Pokazuje drugima. Komentiraju i smiju se. Lijepa profilna. Dobro joj stoji ljubičasto. Stariji gospodin. Pogledava na sat. Često. Sigurno žuri. Vrećica u ruci. Logo poznate pekare. Mladić sa slušalicama u ušima. Sportske patike. Trenerka. Zadihan. Trčanje? Sportaš? Nije mogla odrediti. Škripa, buka i trenje. Tramvaj. Star. Oronuo. Išaran. Prljav iznutra. Poluprazan. Ne ulazi. Odlučuje pješačiti. Samo dvije stanice. Možda dvadeset minuta.
Prolazi pored izloga. Tehnologija. Novi smartphone. Cijena u visini nekoliko njezinih plaća. Reklama ga hvali. Najnovija kamera. Zabilježite trenutke s najmilijima!!! Broj megapiksela beskonačan. Prelazi cestu. Semafor. Mlađi muškarac. Razgovor s nekim s druge strane. Mobitel. Bit će u dnevniku. Nema problema. Udarna vijest. Neće prikazivati sve. Onaj s druge strane se ne treba brinuti. Vijest će biti namontirana kako treba. Izgledat će objektivno. Istinito. Profesionalno. Treba platiti uredniku informativnog programa. Na ruke. Ne može preko banke. Otkrit će se. Nema brige. Vijest će biti udarna. Neće nitko primijetiti. Važno je istaknuti negativno. Lopov. Zapošljavao preko veze. Tukao bivšu ženu. Kćerka ne želi pred kamere. Nema veze. Naći će kolegu s posla. Bivšeg. Hoće. Ne treba brinuti. Hoće za novce sigurno. Prilog ide u udarnom terminu. Koji novinar? Nema tu novinara. I on hoće novce. Ne previše. On će to odradit na terenu. Koliko će sve koštati? Neće puno. Par stotina. Prelazi cestu. Razmišlja. Novinar? Nije sigurna. Možda. Izgledao je kao lešinar. Sve za priču i udarni termin. Plaćanje. Kupovanje. Laganje. Nije ju čudilo. Odavno ne gleda vijesti. Ne čita novine. Mirna je. Ima svoj vlastiti svijet.
Prelazi cestu prije skretanja. Muškarac i žena. Četrdesete. Ruke zajedno. Nema snage. Umorna je. Posao. Djeca. Rodbina. Odobrava joj. Hrabri je. Ne treba brinuti. On je tu. Zahvaljuje. Uvijek je bio muškarac i otac. Hvali je. Oduvijek je bila izvrsna supruga i majka. Zahvaljuju jedno drugom. Što ima nju. Što ima njega. Prebrodit će sve. Bit će uz nju cijelo vrijeme. Gleda za njima. Sretna je. Osjećaj radosti u nutrini. Vole se. Poštuju se. Dolazi pred zgradu. Sat. Hm… skoro sat vremena? Nije primijetila. Ne ulazi.
Osvrne se. Gleda zgrade. Svijetla. Sluša buku. Auta. Tramvaji. Ljudski glasovi. Razmišlja. Grad. Satkan od priča ljudi. Neobičnih priča. Običnih. Tužnih. Sretnih. Neispričanih. Svakodnevnih. Treba slušati. Pogotovo noću. Noć priča priče drugih. Oni. Drugi. Pričaju. Oni su grad. Slušati. Slušati grad. Slušati grad noću. Dok hoda noću ona voli slušati grad. I sutra će ga slušati. Sutra. Navečer. Grad će pričati priče…
U Sarajevu, 18. 7. 2018.
O. J.
Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.
Zaljubljen muškarac ili žena na putu ljubavi jednog prema drugom imaju to iskustvo nedogođene ljubavi, iskustvo mašte koja stvara mogući ljubavni zaplet i njegov mogući ishod. Iskustvo nedogođene ljubavi kao nedogođenog događaja dolazi u oblicima različitih i najčudnovatijih mogućih pitanja o ljubljenoj osobi. Kao recimo što će biti kad veza postane ozbiljnija? Ako se vjenčamo, kakvi ćemo biti u braku? Ako dobijemo djecu, čije će oči imati, njegove ili njezine? Ako zajedno dočekamo starost, kako ćemo izgledati, tko će biti potrebniji pomoći onoga drugoga? Nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene samo je jedan od onih događaja koji se ponekad manifestiraju kao nedogođeni događaji.
Ima i drugih životnih izbora i odluka koji ulaze u kategoriju nedogođenih događaja, kao recimo kad se planira živjeti negdje drugo. U kojem gradu, u kojoj ulici, u kojoj općini, u kojoj zemlji živjeti? Nedogođeni događaji su povremeno izvor određenih patnji za čovjeka jer ukoliko se čovjek odluči da neki nedogođeni događaj ni u stvarnosti neće odživjeti onda uvijek ostaje jedan neodređen osjećaj patnje i nostalgije. Kad se muškarac pita jesam li prvo trebao izabrati nju, a ne sada ovu s kojom sam sada i kakav bi nam bio život zajedno, ili obrnuto kada žena postavlja to isto pitanje? Ovo pitanje u sebi nosi čežnju i misao kako je prethodna ljubav koja se nije nikad dogodila i postala nedogođeni događaj – možda bila najbolji i najmudriji izbor.
Veliki broj područja našeg života pokriva iskustvo neprimjetne čežnje i tupe boli, jer nedogođeni događaji nisu postali dio stvarnosti našeg života. Zato nam preostaje da čeznemo i da nas tu i tamo nedogođeni događaj boli kao da se dogodio. Kao kad se razmišlja o voljenoj osobi s kojom se ljubav nikad nije dogodila, ali osjećaj čežnje i boli ponekad je takvog intenziteta da čovjek ima osjećaj da se ta ljubav stvarno dogodila i umrla. Nedogođeni događaji nisu uvijek negativni i loši iako povremeno donose nepodnošljivu čežnju i bol u stvarni čovjekov život.
Nedogođeni događaji imaju svoju privlačnost i svoju mudrost jer nas čuvaju od razočaranja stvarnim životom i stvarnim iskustvima. Kao kad nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene postane stvarnost i nastupi razočaranje jednog ili drugog ili oboje, jer se stvarnost nedogođene ljubavi činila kudikamo ugodnija i privlačnija od stvarne ljubavi. U takvim trenutcima se razočaranje pretvara u osjećaj gubitka životnog smjera i smisla jer se sav život usmjerio i utrošio ponajviše u velika iščekivanja nedogođene ljubavi koja svojom stvarnošću i gubitkom strasti, ljepote i smisla može odvesti i puno dalje od samog razočaranja u ambis začaranog kruga samosažaljenja, progonjena osjećajem krivnje, osjećajem gubitka tla pod nogama i besmisla.
Čovjek živi između te dvije ponekad nerazumljive i neshvatljive točke, između nedogođenog događaja i čežnje za njim da se dogodi i razočarenja kad se događaj dogodi. I to dolazi u obliku pitanja što se zapravo dogodilo s nama, sa mnom, s njom? Ali ne mora svaki nedogođeni događaj završiti stanjem vječne čežnje jer se nije dogodio, kao ni stanjem razočaranja jer događaj nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Nedogođeni događaji znaju svoju punu stvarnost doseći u samom njihovom događanju do te mjere da ispunjenje života smislom i radošću traje jako dugo.
Kao kada muškarac i žena ostvare svoj nedogođeni događaj ljubavi i shvate malo kasnije kako je u stvarnosti taj događaj još bolji, puniji, radosniji i smisleniji. Ovo iskustvo ih onda obilježi za cijeli život i služi kao kamen temeljac za podnošenje životnih padova koji eventualno slijede.
Jedan dio našeg života, a možda i zreliju dob i malo više obilježava razmišljanje o nedogođenim događajima ljubavi, posla, karijere, mjesta života, broja djece, neobično ali sadržajno izrečeno u našem kolokvijalnom izrazu: što bi bilo kad bilo? I tu nema trajnih odgovora, mi nastavljamo živjeti život u prostoru između nedogođenih događaja našeg života i njihova stvarnog događanja. U tom prostoru ima svega: i čežnje, i boli, i mašte, i ideja, i promišljanja, i želja, i snova, i tajni, i radosti, i ljepote, i tuge, i plača, i razočarenja, i rađanja, i umiranja… Ponekad se cijeli život nekako živi u tom prostoru tog jednostavnog, ali tako fascinatnog, tajnovitog i nikada odgovorenog pitanja: što bi bilo kad bi bilo? Jer nikada ne možete dati pravi odgovor baš zato što se nedogođeni događaj nije ni dogodio, jer da je se dogodio to pitanje ne biste ni mogli postaviti, ni sebi ni drugome.
U Sarajevu, 16. 7. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
[banner title=”DBV” id=”140″ caption_position=”bottom” theme=”default_style” height=”auto” width=”auto” show_caption=”1″ show_cta_button=”1″ use_image_tag=”1″]
Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.
No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.
Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).
Samo živi spavaju!
Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.
Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“
Stvar vjere
Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…
Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje – ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“
U Sarajevu, 13. 7. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com
Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.
Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.
Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz i smatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!
Jedan obrnuti pogled na problematiku
Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovog apsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.
No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk’o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.
Nespremni za zlo, nespremni za dobro
Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?
Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…
Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k’o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…
Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka
Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.
Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.
U Sarajevu, 11. 7. 2018.
M. B.
[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.
Izvor (foto): 123rf.com
