Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo …
Poznata priča govori o tomu kako je mladi Platon jednoga dana pitao svoga učitelja (valjda Sokrata) da ga pouči o tomu što je to ljubav i kako će je uopće pronaći? Učitelj ga je brže bolje poslao u žitno polje s neobičnim zahtjevom: trebao je ići ravno naprijed, ne osvrćući se za sobom, te izabrati najljepši klas na koji naiđe. Platon je krenuo i uskoro se vratio praznih ruku. Učitelj ga upita o tomu zašto ništa nije ubrao? Platon odgovori kako je putem naišao na jedan zbilja prekrasan klas, ali kako nije bio siguran ima li tamo dalje i ljepših, nastavio je tražiti … Poslije je shvatio da je onaj prethodni ipak bio najljepši, tako da na kraju ništa nije izabrao. Učitelj prostodušno reče: „E to ti je ljubav“!
Zatim je jednog dana Platon upitao učitelja što je to brak i kako se stiže do njega? Ovaj put ga je učitelj poslao u šumu da probere najviše stablo i da ga obori. Ukoliko uspije u ovoj nakani, sigurno će shvatiti što je to brak. Nakon nekog vremena mladi Platon se vratio iz šume s nekim osrednjim stablom. Učitelj je odmah primijetio kako stablo i nije nešto posebno … Naravno, zanimalo ga je zašto se njegov učenik opredijelio baš za to, a ne neko drugo? Platon reče kako je, nakon što je prohodao otprilike polovicu šume, primijetio ovo stablo … Osjetio je kako ono uopće nije loše, pa ga je poučen prethodnim iskustvom odlučio oboriti i natrag dovući. Učitelj zaključi: „E to ti je brak“!
Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo! Tako, da oduvijek nije bilo onih prostodušnih ljudi koji spremno uzimaju život „zdravo za gotovo“, do sada bi ljudska vrsta već odavno bila izumrla. S druge strane, da nije bilo i onih koji se užasavaju prosječnosti, te koji u životu uvijek nastoje pomjerati granice, sad bi valjda svi skupa još uvijek živjeli po pećinama, nesvjesni potencijala koji se skrivaju u nama.
Zato ovdje na kraju možda i ne trebamo postavljati pitanje što je bolje za mene, nego za što sam ja bolji? Tj., pravo pitanje glasi tko sam zapravo ja i što je moja specifična životna zadaća?
Kod ovih pitanja se zbilja susrećemo sa svom težinom ljudske egzistencije. Naime, psihofizička dinamika ljudskog razvoja je takva da ljudi izgledno najvažnije životne odluke donose u periodu kad najmanje razmišljaju. Osvješćivanje i preispitivanje, kao i pitanje o smislu uobičajeno počinju znatno kasnije, negdje u trenutku kad smo već završili s fundamentalnim životnim izborima i opredjeljenjima. Međutim, za neke pozitivne promjene nikad nije kasno … a pri tomu je još manje kasno za bolje upoznavanje i shvaćanje samog sebe.
(Povezana tema: http://poptheo.org/pioniri-dugovjecnosti/)
Između „oblikovanja egzistencije“ i straha od žrtve
Po Franklu „oblikovanje egzistencije“ je najveći neprijatelj ljudske potrage za smislom. Ono „što je za mene lakše“, i uz to ono „raditi sve kako drugi rade“, uistinu nas mogu odvesti u potpuni životni promašaj i kolaps. Na ovaj način čovjek izručuje samog sebe nečemu što se zove „egzistencijski vakum“ – depresivno i stresno stanje uslijed nedostatka smisla. U ovom stanju čovjek će obično posegnuti za raznim porocima ili u moderno vrijeme sve češće za kojekakvim psihofarmaticima, pokušavajući tako ublažiti efekte naznačenog vakuma. Stoga je po Franklu nužno potražiti svoju specifičnu životnu zadaću i poslanje, bez obzira što to obično nije lako, i što to od čovjeka zahtjeva nemale žrtve. Naravno, to ne znači po Franklu da poradi smisla moramo uvijek ići do nakraj svijeta … Smisao je počesto već negdje tu, samo ga kao takvog sebi treba osvijestiti. Npr. jedan primjer iz njegove psihijatrijske prakse: Jednog dana mu u ordinaciju dođe vrlo potišten i utučen čovjek, koji započe sumornu priču o vlastitom depresivnom stanju, te o tomu kako ga već par godina salijeću vrlo snažne suicidalne misli … i to sve skupa jer on jednostavno ne vidi više smisla u svom životu. Frankl ga zatim upita: „A zašto se onda već niste ubili“? Pacijent odgovori kako ima ženu i dijete, te da zbog njih ne može tako lako podići ruku na sebe. Dr. Frankl na to zaključi: „Pa vidite da vaš život ima smisla … žena i dijete su vaš smisao“!
Smisao po sebi i jeste motivacijska životna snaga: jednostavno, to je odgovor na ono najvažnije egzistencijalno pitanje: „Zbog čega i dalje živjeti, raditi i boriti se“? U kontekstu naznačene problematike, pitamo se dalje: Da li sam za to u svojem životu već našao dovoljno razloga ili ga tek trebam naći? Ako pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, mislim da ćemo se lako usuglasiti oko toga kako se veliki broj ljudi zapravo „klati“, nasukani na egzistencijalnoj hridini, tamo negdje na pola puta između pokušaja bijega od jedne neatraktivne „oblikovane egzistencije“, te straha od gubitka iste. Odnosno, ideali su uvijek izazovni … rado gledamo u njih, ali nas istovremeno plaše rizici i žrtve koji oni neminovno zahtijevaju. I opet se pitamo slično kao na početku: je li se bolje pomiriti sa svojom prosječnom egzistencijom, ili ćemo ipak krenuti putem ideala i izazova? I opet slično odgovaramo: i jedno i drugo je puno bolje od onoga trećeg: ostati trajno nasukan između svojih razočarenja s jedne strane, te straha od promjena s druge strane!
Spremnost na promjene kao jedino moguće mjerilo spremnosti na promjene
Čudan neki podnaslov, ali kako je život sam po sebi čudan, stvari valjda i ne mogu drugačije biti postavljene: Ili idem, ili ostajem … ili započinjem s promjenama, ili definitivno ne mijenjam ništa …
Mala digresija: želja mi je uskoro sastaviti popis od desetak poznatih misli i izreka koje su ponajviše utjecale na moj život. Ne znam još što će tu sve biti, dok se temeljito ne preispitam, ali uglavnom, za jednu sam misao već potpuno siguran: Einsteinova definicija ludila: „Ludilo je raditi uvijek jedno te isto, i pri tomu očekivati da će se dogoditi nešto novo“! Tako lijepo, točno i istinito, i tako nemilosrdno bacanje istine u lice ludosti, kojoj smo manje-više svi barem povremeno skloni! Naime, u svijetu ljudske mašte sve je moguće! Ono: Ja ću nastaviti po svom, ali vjerujem kako će se stvari ipak promijeniti. Tomu nasuprot: u međuvremenu se fizika pokazala puno pouzdanijom i točnijom od puke mašte, premda svakako ne apsolutno točnom, ali jedno ipak pouzdano stoji: Isti uzroci će uvijek posredovati iste posljedice, baš kao što će neke nove posljedice uvijek zahtijevati i neke nove uzroke! Dakle, ako stvarno želite promjene, onda odmah počnite razmišljati o tomu što to konkretno možete promijeniti u svome životu, i što prije počnite sa implementacijom istoga.
Blagoslovljeni parovi i oni ostali…
U ovom tekstu smo započeli od ljubavi, pa nekako stigli više do pitanja one specifične čovjekove zadaće u životu, pa u skladu s tim i do općenitog smisla. Međutim, ovo svakako nije bila digresija, premda se tako može činiti. Naime, prije nego što počnemo govoriti o bilo kakvoj ljubavi, uvijek se moramo sjetiti toga kako prosječni čovjek u životu provede više vremena na radnom mjestu nego s tom svojom manjom ili većom ljubavi. Zato je pitanje adekvatne profesionalne orijentacije itekako važno. Ukoliko cijeli dan provedete radeći posao koji volite i koji vas ispunjava, i kod kuće će se onda nastaviti događati lijepe stvari. S druge strane, ako svoje dane nemilosrdno trošite radeći nešto što nema veze s vama, i što zapravo nikako ne volite, ni kući vas neće očekivati ništa osobito dobro. Frustracije uvijek hoće izaći van iz čovjeka, baš kao i ljubav … a idealna meta i u jednom i u drugom slučaju su oni nam najbliži, tj. naša obitelj i ukućani!
A sad malo konkretnije o ljubavi, tj. o ljubavnim parovima: U židovskoj kabalističkoj tradiciji postoji nauk o „blagoslovljenom paru“. On se bazira na ideji da Bog ne stvara ljudske duše pojedinačno nego zajedno u paru. Ovo bi značilo da svaki čovjek na svijetu ima jednu idealno srodnu dušu, te da bi u svom životu trebao baš nju potražiti kao jedinog adekvatnog životnog suputnika i bračnog partnera. Ovaj nauk je barem djelomično utemeljen i biblijski, na tzv. svećeničkom izvještaju iz Knjige Postanka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Po ovome čovjek zapravo nije muškarac, odnosno, sam po sebi, muškarac je tek pola čovjeka … uostalom isto kao i žena. Njih dvoje, tek skupa i zajedno jesu čovjek u punom smislu riječi.
(Povezana tema: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/)
Kršćanska antropologija je od početka u ovom smislu išla nekim drugim putem. Boreći se protiv gnostičkog nauka o vječnosti i preegzistenciji ljudske duše, Tertulijan i njegovi učenici će početi zastupati stajalište kako se navedeni biblijski izvještaj o stvaranju odnosio tek na prve ljude. Poslije njih, stvoritelj ljudi zapravo više i nije bio Bog nego roditelji, koji su po bračnom činu stvarali, kako tijela, tako i duše svoje djece. Ovo učenje je u povijesti kršćanske teologije zapamćeno pod imenom Traducionizam, i kasnije će biti odbačeno i osuđeno od strane crkvenog učiteljstva. Pri tomu svakako nije bilo dovedeno u pitanje ovo da roditelji rađaju i stvaraju tijela svoje djece … ispravak se odnosio na dušu, za koju se ustvrdilo da nju stvara Bog, pojedinačno, nepomiješano i odijeljeno za svakog pojedinog čovjeka. Sa ovim inzistiranjem na odijeljenosti i nepomiješanosti svake pojedine duše nije se agitiralo protiv naznačenog biblijskog nauka, nego se pokušavalo distancirati od jednog drugog antičkog učenja koje je tvrdilo da postoji samo jedna jedina svjetska duša, dok su pojedine ljudske duše po sebi tek njezini fragmenti.
Za kršćansku tradiciju je puno više bilo od važnosti da je sam Bog izvor ljubavi, odnosno, štoviše, On sam po sebi jeste ljubav (1 Iv 4,8)! Ovo bi značilo da jedino po Bogu možemo pronaći „Ljubav svog života“, jednako kao što po Njemu možemo povratiti i obnoviti postojeću ljubav koja je u međuvremenu „ishlapila“.
I više od ovoga, u Bogu i po Bogu ljudi stječu jednu sasvim novu životnu perspektivu, a samim tim i perspektivu ljubavi. Polako se počinje dolaziti do svijesti da je ljubav samo jedna, kao što i jeste jedna … jer, već rekosmo: „Bog je ljubav“. Ljubav po tomu postaje temeljni pokretač i životno počelo. Naravno, ovo ne znači da su hipiji bili u pravu sa svim svojim promiskuitetnim zajednicama i komunama … Ako kažemo da je ljubav samo jedna, tada mislimo kako treba ljubiti sve ljude u životu, ali svakako ne sve na isti način, te istim intenzitetom. Možemo imati stotinu prijatelja i simpatija, ali ljubavni partner može biti samo jedan. Kome to nije jasno samo po sebi, bit će da treba još malo dozreti, jer je i ponajveći teoretičar ljudske seksualnosti svih vremena – Freud, premda ateist, zastupao mišljenje da je ono konačno trajno vezivanje uz jednog partnera znak čovjekove zrelosti, kao i znak njegovog uspješno završenog psihološkog razvoja.
Kada govorimo o promjeni perspektive po vjeri u Boga, to je možda ponajbolje izrazio apostol Pavao sljedećim riječima: „Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,29-31). Jednostavno, pred Bogom ništa nije toliko malo da bi u potpunosti bilo beznačajno, kao što ništa nije toliko veliko da bi bilo po sebi važnije od vječnosti i Boga. Na kraju, o kakvoj god ljubavi pričali, ona bi nas trebala činiti boljim i kompletnijim ljudima, te nas voditi prema višim vrijednostima, tamo prema konačnom Izvoru svake ljubavi i života…
U Sarajevu, 15. 5. 2016.
M. B.