Blog

ASERTIVNOST – ČOVJEKOVA ZLATNA SREDINA

Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.

Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se’, na se’, poda’ se’“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…

Asertivnost, lat. assertus – potvrđen, dokazan, je karakteristika ponašanja, koja se očituje u aktivnom branjenju svojih prava ili u odlučnoj borbi za postizanje cilja na neagresivan način.[1] Neki psiholozi asertivnost svrstavaju po sredini između pasivnosti i agresije i stoga je smatraju optimalnim načinom reagiranja u socijalnim frustrativnim situacijama. Izraz „asertivnost“ uglavnom nije poznat u našem jeziku, a neki izrazi „povjerenje u sebe“, „samopouzdanje“, „samosvjesnost“, pa i „prodornost“ u velikom broju situacija najbolje odgovaraju tome pojmu. Kod ljudi koji su suviše pristojni i obazrivi prema interesima drugih (što neki američki psiholozi smatraju pogrješnom taktikom) preporučuje se trening asertivnosti (samotrening ili trening sa stručnom osobom), u kojem se podučavaju u tome da budu više prodorni i samosvjesni.

Boris Petz u svom Psihologijskom rječniku (2005) navodi da je trening asertivnosti pokušaj uvježbavanja plašljivih i povučenih ljudi koji se boje otvoreno reći što misle, i ne mogu reći „ne“, a da se zbog toga ne osjećaju krivi i sl. Sastoji se u različitim terapijskim postupcima, najčešće u uvježbavanju asertivnog ponašanja oponašanjem terapeuta, koji im daje primjere.

Trening asertivnosti (sa stručnom osobom) definira se kao grupa različitih kognitivno-bihevioralnih tehnika zasnovanih na principu recipročne inhibicije i kognitivne restrukturacije.[2]

Trening asertivnosti osoba može učiniti i sama vježbajući s bliskim osobama kako uspješno reći ne. Postupak je mnogo dulji i zahtjevniji, ali može biti od velike pomoći da se krene putovima uspješne asertivne komunikacije.

Kao što smo već rekli, asertivnost je stav i način ponašanja u bilo kojoj situaciji u kojoj trebate izraziti svoja osjećanja, zatražiti ono što želite i reći „ne“ kada nešto ne želite.

Veliki broj ljudi tijekom svog odrastanja nije uspio izgraditi asertivni stav zbog čega se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj se ne umiju izboriti za svoja prava. Neasertivno ponašanje podrazumijeva da se pokoravate tuđim željama i na taj način oduzimate sebi pravo da se izborite za vlastite interese (tzv. submisivno ponašanje) ili  da agresivno reagirate kada su vaši interesi ugroženi. „Zlatna sredina“ između ova dva vrlo uobičajena načina reagiranja jest upravo asertivno ponašanje.

Postati asertivan znači postati svjestan sebe i spoznati svoje želje. Ova spoznaja počiva na ideji da je vaše pravo zatražiti ono što želite. Ako ste asertivni, svjesni ste svojih prava koja imate kao ljudsko biće. Vi poštujete sebe i svoje potrebe, jednako kao druge osobe i njihove potrebe. Tako bismo mogli reći da asertivno ponašanje predstavlja način razvijanja samopouzdanja i stjecanja većeg uvažavanja od strane ljudi s kojima ste u svakodnevnom kontaktu.

Međutim, prije nego prijeđemo na praktične savjete, važno je upoznati se s osobnim pravima koja kao ljudska bića imamo. Koliko god da vam se možda čini da se ona podrazumijevaju, često smo skloni da na neka od njih zaboravimo ili da imamo teškoće ostvariti ih. Učenje asertivnih vještina uvijek započinje podsjećanjem na prava koja imamo i koja nastojimo ostvariti kroz asertivnost.

U brojnoj literaturi pronaći ćemo praktične savjete za asertivno ponašanje, ali ono što je bitno naglasiti prethodno je potrebno poznavati listu osobih prava[3].

Lista osobnih prava

  • Imam pravo zatražiti ono što želim.
  • Imam pravo reći „ne“ na molbe ili zahtjeve za koje smatram da ih objektivno ne mogu ispuniti.
  • Imam pravo izraziti sva svoja osjećanja, pozitivna ili negativna.
  • Imam se pravo predomisliti.
  • Imam pravo ponekad napraviti grješku i ne biti savršen/a.
  • Imam pravo reći „ne“  za bilo što na što nisam spreman/a, što mi se ne čini sigurnim ili što ugrožava vrijednosti u koje vjerujem.
  • Imam pravo odrediti vlastite prioritete.
  • Imam pravo biti „neodgovoran/a“ za tuđa ponašanja, postupke, osjećanja ili probleme.
  • Imam se pravo naljutiti na nekoga koga volim.
  • Imam pravo biti u potpunosti to što jesam.
  • Imam pravo biti uplašen/a i reći: „Ja se bojim“.
  • Imam pravo reći: „Ne znam“.
  • Imam pravo ne opravdavati se i ne obrazlagati svoje ponašanje bilo komu ili za bilo što.
  • Imam pravo donositi odluke na osnovu svojih osjećanja.
  • Imam pravo na potrebu za vlastitim prostorom i vremenom za sebe.
  • Imam pravo ne biti okružen/a ljudima koji me vrijeđaju i zlostavljaju.
  • Imam pravo na svoje potrebe i želje koje će drugi poštovati.
  • Imam pravo da se prema meni odnose s poštovanjem.
  • Imam pravo biti sretan.

Da bismo uspjeli ostvariti sva prava vrlo se često podrazumijeva potreba za učenjem kako bismo znali na koji način se postaviti prema ljudima s kojima svakodnevno komuniciramo.

Evo nekih praktičnih savjeta na koji način da se zauzmete za sebe.

  1. Razvijte neverbalno asertivno ponašanje[4]

Neverbalni aspekti asertivnosti na koje možete obratiti pažnju prilikom komunikacije s drugima jest gledanje direktno u osobu kojoj se obraćate. Gledanjem u pod ili u stranu šaljete poruku da ste nesigurni. Suprotno ekstremno ponašanje „buljenje“, također nije korisno, jer druga osoba može se osjetiti ugroženom.

Važno je i imati otvoreno umjesto zatvorenog držanja. Ako sjedite, nemojte prekrštati noge ili ruke. Ako stojite, stojite uspravljeno na obje noge. Stojite direktno ispred osobe umjesto da se sklanjate sa strane. Dok komunicirate, nemojte izmicati ili se udaljavati od druge osobe. Doslovno morate ostati na svom mjestu. Isto tako, nije dobro ni naginjati se unaprijed prema sugovorniku, te držati šake skupljenima. Takvo držanje je svojstveno agresivnim osobama.

Ostanite smireni. Izbjegavajte da se suviše emocionalno uznemirite ili uzbudite. Ako ste ljuti, oslobodite se ljutnje negdje drugdje prije nego što pokušate biti asertivni.

Vježbajte ove navedene neverbalne vještine s prijateljem kroz igranje uloga u situacijama koje zahtijevaju asertivno ponašanje.

2. Razvijte asertivne rečenice

U svakodnevnom životu sigurno ste se često našli u situaciji kada vam nečije ponašanje smeta, a vi sputavate sebe da izrazite svoje neslaganje. Vjerojatno ste nekada pustili osobu da vas preskoči u redu u kome čekate, bilo vas je sramota da partneru/partnerki kažete da vam nešto smeta, suzdržavate se da postavite pitanje na predavanju, teško vam je izraziti negativna osjećanja ili da od nekoga zatražite pomoć kada vam je to potrebno. U našim životima postoji čitav niz situacija u kojima nam je nezgodno tražiti ono što želimo ili odbiti ono što ne želimo. Učenje asertivnih rečenica jedan je od načina da se snađete u ovim situacijama.

Kako biste se izborili s ovim situacijama važno je iznijeti svoju molbu. Ovo je najbitniji korak u razvijanju asertivnosti. Jednostavno recite što je ono što želite (ili ne želite) direktno i otvoreno.

Shodno tome, donosimo Vam nekoliko uputa za asertivno iznošenje molbi.

Upotrijebite asertivno neverbalno ponašanje koje smo već opisali na sjedeće načine:

  • Stanite uspravno, uspostavite kontakt očima i radite na tome da ostanete smireni i sabrani.
  • Iznesite zahtjev na jednostavan način. Bit će dovoljno jedna ili dvije rečenice koje je lako razumjeti. Npr. „Voljela bih da me ne prekidaš dok pričam.“
  • Izbjegavajte tražiti više stvari istovremeno.
  • Budite određeni. Zatražite točno ono što želite ili vas osoba kojoj se obraćate može pogrješno razumjeti.

Upotrebljavajte „Ja izjave“ u obliku: „Volio/la bih“, „Želim“, „Značilo bi mi…“. Veoma je važno izbjegavati  „Ti izjave“ u trenutku kada iznosite molbu. Izjave koje sadrže prijetnju ili pokušaj prinude (Uradit ćeš to ili u suprotnom…) dovest će do toga da osoba zauzme obrambeni stav i umanjit će šansu da dobijete ono što želite. Dakle, važno je da fokus vaše molbe bude na onome što vi želite i u s vezi s tim kako se vi osjećate umjesto da predstavlja diktat kako bi se tuđe ponašanje moralo pokoravati vašoj volji.

3. Protestirajte protiv ponašanja, ne protiv ličnosti[5]

Kada protestirate protiv nečega, vodite računa o tome da to bude protiv točno određenog ponašanja, ne protiv ličnosti osobe! Važno je da osobi stavite do znanja da imate problem s onim što ona radi, ali ne i s tim kakva je on ili ona osoba. Npr. umjesto da kažete „Mislim da si neodgovoran što me ne nazoveš da kažeš kako ćeš kasniti“ korisnije je reći „Imam problem s tim što me ne pozoveš i kažeš da ćeš zakasniti“. Na ovaj način stavljate osobi do znanja da je poštujete, ali da vam se ne sviđaju neka njena ponašanja. S druge strane, kada osuđujete njenu ličnost zbog izvjesnog ponašanja dovodite je u situaciju da se brani što stvara uvjete za dalje produbljivanje konflikta. Kada protestirate protiv nečijeg ponašanja, neka vaša žalba uvijek bude praćena pozitivnom molbom, poput: „Volio/la bih da ne kasniš kada se dogovorimo da se vidimo“.

4. Nemojte se izvinjavati zbog vlastitih želja.

Kada želite nešto zatražiti, učinite to direktno. Recite: „Želio/la bih da uradiš…“, umjesto „Oprosti, bi li mogao…“ Kada želite odbiti nečiji zahtjev, uradite to direktno, ali učtivo. Nemojte se ispričavati ili opravdavati. Jednostavno recite; „Ne hvala, nisam zainteresiran/a…“ Ako druga osoba pokuša izvršiti pritisak na vas, jednostavno ponavljajte svoj odgovor sve dok joj ne postane jasno da zaista tako i mislite. Ova metoda popularno se zove „pokvarena ploča“ i veoma je korisna u situacijama kada vas prodavači svega i svačega vrbuju da kupite njihov proizvod.

5. Iznosite molbe, ne zahtjeve ili naredbe.[6]

Asertivno ponašanje podrazumijeva da uvijek poštujete prava i dostojanstvo druge osobe. Iz tog razloga asertivne rečenice uvijek su prije u formi molbe, a ne zahtjeva. Kako je maloprije rečeno: dobro je koristiti verbalne obrasce „volio/la bih“, „želio/la bih“, a izbjegavati one „ti to moraš“, „naređujem ti“ i sl. Zahtjevi da se netko ponaša na drukčiji način predstavlja agresivni vid ponašanja koji će vam teško omogućiti da ostvarite svoje želje i stoga je veoma važno da vaše asertivne rečenice budu izrečene u vidu molbi, a ne naredbi.

Kao što vidite, učenje asertivnog ponašanja može vam biti od koristi u širokom spektru situacija, od snalaženja u situacijama kada je prodavač veoma navalentan do učenja kako da se postavite prema šefu, poslovnom partneru ili partneru/partnerki.

Ipak, najsigurniji način da se steknu asertivne vještine jest kroz asertivni trening koji predstavlja iskustveni vid učenja. Jednom kada kroz ovaj trening naučite kako se postaviti asertivno, ove vještine postat će vaše trajno vlasništvo i osposobit će vas da se otvoreno izborite za svoje ciljeve kao i da bez osjećanja krivice odbijete prijedloge drugih za koje smatrate da nisu u vašem interesu.

Jedan od sastavnih dijelova asertivnog treninga jest i rad na emocionalnim problemima koji leže u osnovi neasertivnog ponašanja. Ljudi su skloni iz straha da ne budu odbijeni ili da ne naiđu na tuđu kritiku, raditi sve ono što drugi od njih zahtijevaju. Asertivni trening između ostalog uči vas i kako da se ne osjećate krivim kada odlučite da stvari radite po svom, a ne po tuđem nahođenju.

Što zapravo želimo?

Nerijetko se dogodi da nas slatko nasmije nečija zbunjena osobnost ili nas opet razbjesni ono kad netko olako mijenja kriterije, pa jedan dan tvrdi jedno, drugi drugo… U oba slučaja uobičajeno kažemo da taj/ta zapravo i ne zna što hoće. No, budimo oprezni s takvim konstatacijama, jer zapravo većina nas barem ponekad ne zna što hoće! Zašto se ovo događa? Rekli bismo iz najrazličitijih razloga: kroz odgoj nam se različite želje i ciljevi nameću kao naše vlastite, a i bez toga, po mimetičkoj (oponašajućoj) naravi naše ljudske prirode skloni smo željeti ono što vidimo da i drugi ljudi žele. I što onda mi uopće na kraju želimo? Nešto što nama kao nama stvarno i uistinu treba ili je to tek u pitanju tuđa želja za koju smo strastveno uvjereni da je naša vlastita? Ovo bi svakako trebalo u glavi razgraničiti  i zbog toga bi svaku želju ili barem onu zahtjevniju i skuplju trebalo promisliti uz pomoć pitanja: treba li to meni doista, odnosno, što ja s tim dobivam, a što gubim? Jer ako je eventualna šteta veća od potencijalne koristi, onda svakako imam posla s neracionalnom željom, a koja kao takva i ne može biti moja vlastita, nego je strana i tuđa!

Uzmimo za primjer, danas većina ljudi osjeća snažnu želju za kupovinom skupog pametnog telefona. Ako vas upravo salijeću takve misli svakako se priupitajte zašto vam to treba? Ako ga želite samo zato jer ga drugi žele, tada ga zapravo vi sami ni ne želite! Možda ga želite jer je to jednostavno postao društveni standard, pa onda ono, da ne ispadate pred drugima siromašni i bezuspješni. Ivo Andrić reče da se ljubav, kašalj i siromaštvo ne mogu sakriti, baš kao što svoju bijedu ne mogu sakriti niti oni koji svoj novi skupocjeni smartphone nadopunjuju s dvije marke kredita. Ne treba se stidjeti svoje materijalne skromnosti: u svakom slučaju bolje biti pošten siromah nego nepošten bogataš, a koji je na koncu i sam neka vrsta siromaha, upravo stoga što se u životu nije mogao obogatiti nikako drugačije osim na nepošten način.

Možda vam trebaju vrhunske performanse skupocjenog smartphonea? Sad, teško da su vam baš ono nužno potrebne, ali istini za volju, vrhunske performanse su kudikamo bolje i ugodnije za korištenje od onih osrednjih, a da ne kažemo loših … No, pitajte se je li to na kraju sve skupa vrijedno vaših tisuću i pol maraka ili šest tisuća kuna? Jer nepobitna je istina da se danas u cjenovnom razredu od 300 do 500 maraka može kupiti sasvim pristojan smartphone, a onih ostalih 1.000 se može potrošiti i za nešto drugo, da ne kažemo i prištedjeti!

Zanimljivo je da se jednim ovakvim jednostavnim preispitivanjem vlastitih želja još u 16. st. bavio Sv. Ignacije Lojolski. Unutar teme „raspoznavanja duhova“ on je doslovno preporučivao sljedeću praksu: Kad se premišljaš između dvije izazovne opcije, a koje se međusobno ipak isključuju, doslovno uzmi papir, povuci uspravnu crtu i piši sa svake strane za svaku opciju ono što joj ide u prilog. Na kraju u svakom slučaju izaberi jaču stranu, a ako je kojim slučajem krajnji rezultat 50/50, tada izaberi bilo što, zatim kreni dalje i ne osvrći se više unatrag!  

Umjesto zaključka:

Mala digresija s preispitivanjem vlastitih želja nam govori kako i cijela priča o asertivnom ponašanju može imati smisla samo unutar jedne šire potrage za vlastitim životnim ciljem i smislom. Jer ako na svijetu ima nešto gore od nesigurne budale, to je onda svakako samouvjerena i sigurna budala. Za čovjeka kudikamo nije isključivo važno kako će se ispravno izraziti, nego i što će pri tomu izraziti. Nije samo važno pitanje kako ću obraniti vlastiti stav, nego i ono: je li to uopće moj stav, i ako jeste, je li vrijedan obrane ili ću ipak radije još malo raditi na njegovom usavršavanju i pročišćenju?

U Sarajevu, 27. kolovoza 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

[2] Krnetić, I. Priručnik za asertivni trening. www.krnetic.com (stanje, 11. 7. 2016. godine)

[3] Born, E. (2012). Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija. Magona. (prema Popić, M., 2016.)

[4] Piz, A. i B. (2009), Definitivni vodič kroz govor tela. Mono i Manjana. (usp.)

[5] Fulgosi, A. (1987). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga. (usp.)

[6] Born, E. (2012).

TRI MINUTE DO PONOĆI – Živimo li u najopasnijem periodu ljudske povijesti?

Možda je ponetko već čuo za „sat apokalipse“ (Doomsday Clock)? Da, on postoji, i na njemu je momentalno tri minute do ponoći, a ponoć na satu apokalipse označava jednostavno kraj. tj. samu apokalipsu. Odmah važna napomena, iza spomenutog sata ne stoji grupa vjerskih zanesenjaka ili sektaša, a ne stoje ni „univerzalne neznalice“ – novinari. Tomu naprotiv, iza ovog projekta stoji skupina uglednih znanstvenika okupljenih oko Biltena nuklearnih znanstvenika iz Sjedinjenih Država.[1]

Dobro, zašto baš tri minute do ponoći? Ovo „vrijeme“ je „postignuto“ još prošle godine, a kumovale su mu ponajviše dvije datosti: kronična nezainteresiranost najvećih svjetskih zagađivača da konačno poduzmu neke konkretne mjere i korake glede smanjenja emisije stakleničkih, kao i ostalih štetnih plinova, te početak nove utrke u nuklearnom naoružavanju. I jedno i drugo je kadro okončati svijet kakav poznajemo, s tim naravno, ono prvo bi nas ubijalo polako, a ono drugo temeljito i „na brzaka“.

S obzirom da postignuto vrijeme već godinu dana stoji kako stoji, to znači da one tri minute u svakom slučaju ne treba uzimati doslovno. Međutim, znači da ovakav svijet zasigurno nezaustavljivo kreće niz brdo ukoliko se neke stvari hitno ne promjene, kao i sam način razmišljanja svjetske politike i ekonomije. A nažalost, to se još uvijek ne mijenja usprkos svim opomenama i zloslutnim predviđanjima. Jednostavno, brzi profit i hitro postizanje političke i vojne nadmoći još uvijek su puno važniji od dugoročne brige za opće dobro.

Mogu li se nekako one tri minute detaljnije precizirati? Koliko ga to dođe dana, mjeseci ili godina!? Ipak je to prevažno pitanje, a i ono, da se ne započinju dugoročni projekti i poslovi ukoliko je već vrijeme iscurilo! Nažalost ili na radost, to nije moguće precizirati u smislu određenog datuma, kao što to bijaše između ostalog na primjeru famoznog 21. 12. 2012. „Slučajevi“ prije toga govorili: „Ma 100% sigurno, rekle Maje“! Pa dobro, da su s Majama zajedno u proročkom zboru bili čak Inke i Asteci, zašto bi baš oni to trebali znati?

Sloboda ili sudbina?

Malo gdje ljudska glupost i oholost tako veličanstveno dolaze do izražaja kao na spomenutom području predviđanja doslovnog datuma sudnjeg dana. Ovdje u igri imamo jednostavno toliko veliki broj promjenjivih varijabli da ni najveći ljudski umovi ne mogu sve to obuhvatiti, sistematizirati i na temelju toga nešto konkretno zaključiti. Napose, ovdje se radi o ljudskoj slobodi, odnosno, o izuzetno velikom broju pojedinačnih ljudskih sloboda, a to po sebi nikomu nije predvidljivo, jer da jeste, ne bismo više uopće mogli govoriti o postojanju slobode. Otprilike, u tom smislu se kreće i biblijsko poimanje povijesti, koju Martin Buber označava kao događajuću povijest. Ovo bi značilo da se konkretna povijest ne događa niti po nekom striktnom božanskom planu, a niti po ljudskom. Tomu naprotiv, povijest se događa kao posljedica interakcije ovih dvaju planova, tj. sloboda. Biblija po sebi ne poznaje nekakvo fiksirano predviđanje sudnjega dana, gdje bi Bog upoznao ljude sa skorim uništenjem, koje po sebi više ne bi bilo pomjerljivo i odgodivo. Sasvim suprotno, po bibliji je čovjek aktivni sudionik povijesti koji svojim stavovima i radnjama izravno utječe i na svoju vlastitu budućnost. To je osobito uočljivo u priči o proroku Joni koji stanovnicima Ninive naviješta skoru propast. Međutim, nakon što se ovi na njegovu propovijed obratiše, i sam Bog mijenja svoj naum s Ninivom. To je također vidljivo iz djelovanja proroka Jeremije koji upozorava narod na dolazak skore okupacije i sužanjstva. U ovom slučaju se zapravo više radilo o sumiranju općeg stanja, tj. o suočavanju naroda s posljedicama njegovog sveobuhvatnog moralnog, ljudskog i političkog propadanja, a ne toliko o izričitom božanskom planu. Premda se suvremenicima čini kao neoprostivi fatalist, Jeremija je izgledno puno više nepopravljivi racionalist. „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13). Naime, proroku je jasno da tolika količina nemorala i nereda ne može dobro svršiti, te da će Babilon kao nezaustavljiva vojna i politička sila toga vremena znati to jako dobro iskoristiti. Kako to mnogo kasnije i sam Gospodin Isus primijeti, kraljevstvo nikada ne propada izvana, nego iznutra (Lk 11,17). Gdje se ljudi čvrsto drže skupa nadvladat će svaku opasnost i svakog neprijatelja. S druge strane, gdje iznutra počne cvjetati nepovjerenje, a uhodane relacije pucati po šavovima, tu će svaka bjelosvjetska bitanga i protuha moći tumarati i raditi što ga je volja.

Čovjek koji je spasio svijet

Ljudi svakih malo izmisle neki novi nadolazeći sudnji dan. I ovih dana nas mašio jedan (nešto sa obratom magnetnih polova zemlje), prije toga spomenuta 2012., pa 2005. (poravnanje planeta i gravitaciona super simetrija), zatim 1999. („Rek’o Nastradamus sigurno – III. svj. rat“), pa već davna 1985. (neki nas asteroid trebao pogodit) itd. Pored svih ovih najavljenih spektakularnih apokalipsi, danas se čini kako smo sveopćoj propasti ipak bili najbliži 26. rujna 1983. Naime, toga dana je pukovnik Sovjetskih strateških nuklearnih snaga Stanislav Petrov bio dežurni u zapovjednom centru OKO, smještenom nedaleko od Moskve. Pukovnik Petrov je bio jedan od nekolicine sovjetskih časnika s najosjetljivijom mogućom dužnosti. Nadgledao je potencijalne nuklearne prijetnje od strane Amerike i u skladu s tim je trebao alarmirati predsjednika (Generalnog sekretara KP-a) i generalštab. Dakle, toga 26. rujna 1983. sofisticirana elektronika je u jednom trenutku prijavila ispaljivanje pet ICBM-ova od strane Sjedinjenih Država, i činilo se da lete pravo prema Moskvi. Pukovnik Petrov je morao pritisnuti „crveni gumb“ kojim bi se nezaustavljivo pokrenuo proces sovjetskog nuklearnog protunapada, ali nije pritisnuo. Kako će kasnije posvjedočiti, jednostavno mu je nešto bilo čudno: Zašto bi Amerikanci napali SSSR sa samo pet projektila? Takvo nešto bi bilo posve kontraproduktivno za SAD, upravo stoga jer bi Rusima ostavljalo mogućnosti, vremena i prostora za puni protunapad. Kasnije se ispostavilo da napada naravno nije ni bilo … najvjerojatnije se radilo o tomu da su vojni sateliti krivo očitali odbljesak sunca od oblake kao nadolazeće projektile. Premda će ga spomenuta samostalna i smjela odluka koštati karijere, a i živaca, Stanislav Petrov je ostao zapamćen kao „čovjek koji je spasio svijet“.

Navedeni napeti događaj nam sugerira slijedeće: Kao prvo, ljudska sloboda, kakva god da je, ipak postoji, te uistinu može biti veća od svakog zlog usuda. Kao drugo, poslovično nevaljali političari koji se itekako vole igrati s vatrom, na ona najosjetljivija vojna mjesta ipak stavljaju najbolje što imaju: maksimalno staložene i razumne ljude. Tako npr., u ruskoj vojsci i dan danas ne možete obnašati bilo kakvu osjetljivu dužnost ukoliko ste dijete rastavljenih roditelja. Zašto? Pa vojna psihologija zna da rastava roditelja u duši svakog djeteta ostavlja trajnu i neiscjeljivu pukotinu, koja bi se zatim jednog dana pod velikim pritiskom osjetljive i stresne dužnosti mogla pretvoriti u potpunu razvalinu. Dakle, ovdje jednostavno ne smije biti greške. Psihopatima, pa čak vidimo i onim samo nježnim osjetljivim dušicama, nema mjesta igrati se sa eksplozivom, a pogotovo ne s „nuklearnim crvenim dugmićima“! To je zadatak za najnormalnije i najpametnije među normalnima i pametnima! Sve ovo skupa opet sugerira drugu važnu datost: Nijedan svjetski lider ne želi biti lider iz nekog opskurnog podzemnog bunkera. Bez brige budite, vole oni svoje vile, limuzine, svite, a još više osjećaj moći koji proizlazi iz vladanja nad živom i funkcionalnom nacijom. Nitko iole normalan ne želi biti „gospodar duhova i ruševina“. Zato kad kažemo da se svjetski lideri vole igrati s vatrom, pod tim mislimo da se oni prvenstveno vole igrati s kontroliranom i ograničenom vatrom. Totalni požar bi i za njih same bio kontraproduktivan i fatalan kao i za sve ostale!

Statistika, a ne slučaj

Kao što još na početku rekosmo, govor o nekom određenom i konkretnom datumu Sudnjeg dana jednostavno nije smislen. Pa čak se ni sam Isus nije usuđivao nešto tako predviđati: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac“ (Mt 24,36). Dakle, ovaj se dan ljudskim snagama jednostavno ne može predvidjeti, ali zato se može na određeni način naslutiti. Što bi to značilo? Pa to da neki događaji gravitiraju prema Sudnjem danu, premda ga ne naznačuju posve sigurno. U 13. poglavlju Markova evanđelja Isus progovara o takvim znakovima: mržnja, progonstva, glad, potresi, ratovi itd. Ovakvih znakova je oduvijek bilo, kako rekosmo, oni nikada ne sugeriraju neki točan i određen datum samoga „kraja“, ali gravitiraju prema tome. Mogli bismo reći u tom smislu: Igrati se s kaosom je uvijek opasno, jer kaos se po sebi u svakom trenutku može oteti kontroli i pretvoriti se u potpuni i konačni kaos. Ta ideja otprilike stoji i u središtu priče o „satu apokalipse“. One tri minute ne znače ni tri minute, ni tri sata, a ni tri godine, nego znače da stvari bilo kojeg časa mogu definitivno i nezaustavljivo krenuti niz brdo, pa bez obzira bilo to već sutra ili za sto godina. Kad smo već kod znanstvenih predviđanja o sudbini ovoga svijeta, recimo da neki veliki umovi poput npr. Stephana Howkinga danas kažu da svijet ovakav kakav jest u svakom slučaju neće moći preživjeti duže od narednih stotinu godina, te da bi se čovječanstvo još jedino trebalo pozabaviti pitanjem kolonizacije drugih planeta. Ono, ova civilizacija je svakako osuđena na propast, ali trebala bi se barem još pobrinuti da pedesetak ljudskih parova bude poslano nekamo u svemir, kako bi ljudi mogli nastaviti postojati kao vrsta.

Mikro i makro kaos

Kada govorimo o prijetnji ekološkog zagađenja ili nuklearnog rata, tu govorimo o nekim velikim globalnim stvarima o kojima mali čovjek ne odlučuje, ili ipak odlučuje? Sudjelujem li i sam u potrošačkoj groznici, za koga glasujem na izborima? Na prvu se čini da dobri pojedinci ne čine nikakvu prevagu naspram raspamećene mase, ili ipak čine? Ne smijemo zaboraviti da sve dobre stvari obično imaju skroman i neprimjetan početak, dok zlo uvijek voli prostran i raskošan put te puno medijske pozornosti!

No, pored ovih tehničkih prijetnji i opasnosti danas se susrećemo i s nekim vrlo opasnim sociološkim strujanjima, odnosno, sa onim što bi René Girard nazvao krizom razlika. Naime, društvo da bi normalno funkcioniralo mora se oslanjati na fine i suptilne kulturološke razlike. To jest, u društvu se mora znati tko je tko, i što je čija zadaća: Mora se znati tko je roditelj, a tko dijete; tko muž, a tko žena; tko je stručnjak, a tko amater; tko je vojnik, a tko radnik; tko se bavi poučavanjem, a tko proizvodnjom. Zanimljivo, Girard kaže da je jedan od prvih znakova spomenute krize razlika nepoštivanje fakultetskih diploma, i uopće stručnosti. Dakle, upravo ono što nam se događa danas na našim prostorima: ono, da nerijetko imamo situaciju da je ministar neki „šestičar“ koji je studirao deset godina, dok brojni izvrsni studenti na kraju čame na birou ili jednostavno čuvaju ovce, kako se nedavno o tome moglo čitati o jednom konkretnom slučaju iz banjalučkog kraja…

I čemu vodi ova situacija? Pa Girard je tu vrlo kratak i jasan: kad padnu fine kulturološke razlike, jedini način da se ponovno uspostavi nužna društvena diferencijacija jest sila. Tu opet dolazimo do Heraklitove maksime: „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za vladare, a neke za robove“!

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kako se ponašati u 3 minute do ponoći?

Zanimljiva je ona priča o Arhimedovoj smrti. Dok je trajala rimska opsada njegove Sirakuze, on kao da ništa od toga nije primjećivao, nego je bio duboko zadubljen u svoj rad. Konačno, jednog dana mu se na vratima pojavio siloviti rimski legionar, a Arhimed je i dalje bio zadubljen. Vojnik ga je tjerao da napusti svoju sobu, stan i zgradu, a Arhimed mu je tada navodno ljutito odbrusio: „Noli turbare circulus meos“ – Ne diraj moje krugove! Na to je legionar likvidirao Arhimeda, a njegova krv natopi njegove krugove, tj. njegov znanstveni rad iz oblasti geometrije koji je bio na stolu. Dakle, mogao se Arhimed spasiti da je bolje slušao legionara, ali tada izgledno ne bi bio više onaj Arhimed kakvog pamti povijest. Njegova posvećenost radu mu je na kraju došla glave, ali mi za njega ne bi ni znali da nije bio takav kakav jest, radu posvećen. Posvećenost vlastitoj misiji do samoga kraja ga je i učinila većim od sebe samoga, kao i od nesretnih okolnosti njegovog vremena.

U suočenosti s nadolazećom opasnosti ljudi mogu reagirati na najrazličitije načine. Neko besciljno bježi, netko pada u depresiju, netko će se opet žestoko proveseliti dok još može … svakako treba spomenuti i onu egzotičnu kategoriju Preppers-a. Radi se o pravom subkulturnom pokretu, situiranom mahom u SAD-u, čiji sudionici i pobornici i nemaju druge zanimacije do li vršenja mukotrpnih priprema za Sudnji dan. Navlače konzerve i tegle u svoja skloništa, skupljaju oružje i municiju, treniraju razne vještine preživljavanja u ekstremnim okolnostima, razrađuju potrebnu taktiku itd.

Moglo bi se još toga nabrajati, ali ipak mislim da je najizvrsniji put biti do kraja posvećen činjenu dobra i onomu što se voli. To je zapravo i jedini mogući scenarij čovjekovog spasa, „jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi“ (Mk 8,36)? Tomu naprotiv: tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Usp. Mt 10,22)!

U Sarajevu, 27. srpnja 2016.

M. B.

[1] Izvor: http://thebulletin.org/press-release/doomsday-clock-hands-remain-unchanged-despite-iran-deal-and-paris-talks9122 Stanje: 25. 7. 2016.

KAKO SEBI OSTATI VJERAN?

„Tko rano rani, dvije sreće grabi!“ Poznata poslovica želi istaći kako su ranoranioci organiziraniji i produktivniji od ostalih ljudi. Međutim, mnogi kao da su sumnjičavi kad je u pitanju istinitost i smislenost ove poslovice, pa tako postoje i neke njezine pervertirane inačice. Hogar Strašni još davno zaključi: „Tko rano rani, cio dan zijeva“, a u Bosni bi još brutalnijim tonom istakli: „Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala“! Dakle, već ovaj mali neuobičajeni uvod sugerira kako je tema ljudskog truda i zalaganja po sebi vrlo kontraverzna i kompleksna. Vrijedni ljudi su nerijetko cijenjeni, ali pokatkad su također predmet podsmijeha i sažaljenja. Ista kontroverza prati i rezultate njihovog rada …

Sjeđah jednom u visoko intelektualnom društvu, barem bi se tako moglo reći. I zatim čuh kako jedan prijatelj – inače uvaženi intelektualac – reče drugom prijatelju – ne baš toliko uvaženom intelektualcu: „Kolega dragi, vidim da imate završen fakultet, ali izgleda da nemate završenu gimnaziju“! O čemu je bilo riječ? Pa ovaj „neuvaženi“ jedan je od onih ljudi koji se vole nametnuti u društvu. Pričaju svašta, kao sve znaju … pa dobro, ponešto i znaju, ali u svemu tome nekako se osjeća nedostatak zdravih temelja i korijena … baš ono, kao da čovjek ima faks, ali je nekako preskočio srednju, pa skoro čak i osnovnu školu.

Kad smo već kod osnovne škole i zdravih temelja, tamo nekad u petom razredu ili šestom iz fizike se uče Newtonovi zakoni gibanja (Newtonovi aksiomi, ili tri zakona klasične mehanike). Premda bi se i iz temeljnog zakona gibanja (2. Newtonov zakon) mogle izvući neke humanističke konsekvence, ovdje ćemo se više fokusirati na 1. i 3. zakon (zakon inercije i zakon akcije i reakcije). Prvi zakon kaže da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po postojećem pravcu (ukoliko se već kreće) sve dok vanjske sile ne prouzrokuju promjenu tog stanja. Treći zakon nastavlja otprilike gdje je stao prvi: ukoliko jedno tijelo silom djeluje na drugo tijelo, tada će i ovo drugo uzvratiti silom prema prvom. Ove dvije sile su jednako snažne, suprotnog smjera i jednakog pravca. Dakle, sve što ima masu opire se promjeni svoga stanja i uzvratit će istom mjerom na izvanjske utjecaje.

Ovo su temeljni fizički zakoni, ali kako već rekosmo, nas ovdje zanimaju više neke humanističke konsekvence istih. Glede rečenog, reklo bi se: za svaku promjenu u životu bit će potrebno uložiti nešto truda, međutim, pri tome i s trudom treba oprezno, jer prevelik i silovit trud može biti itekako kontraproduktivan. Ovo ćemo prvo pokušati potkrijepiti jednim fizičkim primjerom. Recimo, imate zadatak da premjestite kamen od nekih desetak kilograma. Kako je to najpametnije izvesti? Zaletjeti se punim sprintom i zatim svom snagom odalamiti kamen nogom!? Naravno da nećete to pokušavati, jer ne samo da bi vas noga zaboljela, nego bi izgledno pukla i pokoja koščica u stopalu, a to bi se dogodilo upravo zbog navedenih datosti 1. i 3. Newtonovog zakona. Da bi pomjerili ili pokrenuli nešto morat ćemo uložiti stanovitu silu, no, što je sila veća, to će i otpor biti snažniji. Zato, da nas kamen ne bi iznenadio svojom protusilom, najpametnije mu je oprezno pristupiti … Pokušati ga odgurnuti odmjerenim guranjem rukom ili nogom, ili tko ima dovoljno snage, pažljivo ga uzeti u ruke i odnijeti ga gdje je već potrebno. U društvenom kontekstu naznačenog primjera mogli bismo se vratiti na sami početak teksta, tj. na slučaj „neuvaženog intelektualca“. Naime, sasvim je prirodno osjećati u životu neke ambicije, htjeti ostaviti iza sebe nekog traga i značenja, htjeti biti poštovan i uvažen od strane društva. Ali pri tomu se mora računati na društveni otpor i to je sasvim normalno. Društveno tijelo već ima svoju hijerarhiju, svoje autoritete i veličine, te ideje kojima se vodi. Zato društvo i neće tek tako dopustiti nekomu novom pretendentu da jednostavno upadne. Ovaj potonji može pomisliti da će mu u njegovoj zamisli biti od pomoći neka velika sila. No, kako već rekosmo, što je sila veća, bit će jači i otpor, stoga se na kraju neka blaža ali kontinuirana sila pokazuje kao puno bolji životni izbor. „Tiha voda brijege dere“ – davno je još zaključeno. Ili ako bi smo se prebacili sad u svijet ljubavi, već smo jednom ranije spominjali ono od Dostojevskog: Smirena ljubav (blaga ali uporna) je najmoćnija snaga u prirodi i nipošto je ne treba podcjenjivati! I tko je jednom prezre, ova će ga progonit dok je živ!

Početnička sreća i zakon obrnutog truda

Inače, ovaj cijeli tekst je i zamišljen kao nastavak onog prethodnog o enantiodromiji:

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Tamo se i bilo nekako zaključilo da pretjerani trud i htijenje u životu dovode počesto do neželjenih rezultata i kontraefekata, te kako se čovjek i sam počesto pod pritiskom ambicija i neutaživih želja na kraju pretvori u svoju neželjenu suprotnost.

Zato ćemo se sada malo posvetiti fenomenu zvanom početnička sreća (Beginner’s luck). Spomenuti termin se uobičajeno veže za područje društvenih igara, a osobito onih s kartama. Naime, tu se nerijetko dogodi da neki potpuni početnik sasvim neočekivano pobijedi iskusnog igrača, a vjerujem kako svatko od nas već i sam ima neko takvo iskustvo u životu, bilo da je kao početnik dobio ili da je kao iskusan igrač izgubio. Zašto se ovo događa? To nije lako odgonetnuti, a neki bi čak rekli da se ovo u stvari i ne događa. Takvi cijelu stvar jednostavno dovode u vezu s tzv. greškom potvrđivanja (Confirmation bias), što će reći da se iz života prisjećamo ponajbolje onih neuobičajenih stvari: Npr., kad početnik pobjedi, to je sasvim neuobičajeno i neočekivano, pa će nam se to i uvući u sjećanje; s druge strane, kad iskusan igrač „rasturi“ početnika, to je sasvim očekivano i normalno, pa zato takvom događaju i ne posvećujemo neku posebnu pažnju i sjećanje. Međutim, i greška potvrđivanja zapravo barem djelomično potvrđuje postojanje početničke sreće, jer ne isključuje iskustvo da početnici ipak ponekad pobjeđuju iskusne igrače. Kako rekosmo, vjerujem da po tom pitanju svi već imamo i neka vlastita iskustva, premda smo usput vjerojatno zaboravili i puno onih normalnih partija gdje znalci očekivano pobjeđuju. Dakle, zašto se to događa?

Premda postoji više tumačenja, spomenut ćemo ono najjednostavnije i najučestalije: Početnik ima htijenje i želju za sudjelovanjem u nečemu novom, ali pri tomu ne očekuje da će pobijediti, jer to niti bilo tko drugi očekuje. Ovaj stav ga čini rasterećenim i opuštenim, dok se favorit uvijek pomalo mora boriti sa pritiskom uloge favorita. Dakle, kroz početnikovu opuštenost i ekspertovu opterećenost formira se neočekivana početnikova pobjeda. Međutim, ja bih osobno ovdje ipak načinio malu korekciju glede eksperta. Uloga favorita kao i pritisak koja ona stvara javlja se najčešće tamo gdje se ekspert suočava s nekim tko ne važi kao vrhunski igrač, ali je ipak poprilično dobar, i samim tim miljama daleko od početnika. Logično, ekspert u ovom slučaju unaprijed zna da postoji određena mogućnost da izgubi, a ipak ne bi trebao, jer ekspert je ekspert. S druge strane, njegov protivnik i sam tendira da postane ekspert, a to će se dogoditi kada pobjedi jednog takvog. Zato će ovaj biti maksimalno motiviran i fokusiran, ali s druge strane, još uvijek dovoljno opušten, jer društvene konvencije i standardi nalažu kako nije sramota izgubiti od boljeg i iskusnijeg. Dakle, u ovakvom slučaju ekspert je u realnoj i objašnjivoj situaciji da izgubi meč, no što se onda događa u slučaju njegovog susreta s početnikom? Rekao bi tada da dolazi do sasvim obratne greške: do prevelike opuštenosti eksperta, kao i do njegove prevelike samouvjerenosti glede pobjede. Ovaj put, on toliko čvrsto vjeruje u pobjedu da zapravo gubi iz vida sve ono što je potrebno za njezinu realizaciju. Možda će čak početi mijenjati i vlastitu igru kako bi što više ponizio početnika i pokazao svoju superiornost. Želi se poigrati s njim i dobro zabaviti publiku … A to je opasno, i tako se gubi …

Već ovdje vidimo, kada kažemo ono da je trud precijenjen s tim svakako ne želimo reći da je on posve neutemeljen i suvišan. Bez truda nikada nema rezultata, osim u nekim iznimnim rijetkim i sretnim okolnostima. No s druge strane, pretjeran trud se pokazuje kontraproduktivnim jednako kao i nedostatak bilo kakvog truda. Potrebno je u životu naći neku mjeru, neki srednji put, koji se u suštini i ne može jasno definirati na papiru, nego se do toga puno prije dolazi promišljanjem vlastitog životnog iskustva. Zapravo, ovdje se radi o stanovitom polju, tj. širem području uspjeha, koje je s jedne strane omeđeno početkom našeg aktivnog angažmana i sudjelovanja, a s druge strane višekratnim iskustvom neuspjeha. Dakle, jedino što bi trebali znati jest da izvan ovoga polja nema i ne može biti uspjeha, ili da ga može biti jedino pod vidom čiste vjerojatnosti i čuda, a to se po sebi ne događa često i ne ovisi o nama samima. Jednostavnije rečeno, ako nešto uistinu želim moram se prvo upitati jesam li nešto konkretno poduzeo glede toga ili očekujem da će sama želja riješiti i ostvariti cjelokupnu stvar? Sjetimo se uvijek prvog Newtonovog zakona: stvari se ne pomjeraju same od sebe, tj. u ovom slučaju, ne pomjeraju se samom željom. Istini za volju, postoje oni telekinetici koji što nakon cjelodnevnog buljenja uspiju pomjeriti olovku za dva-tri centimetra na stolu, ali to se sve ipak može puno jednostavnije odraditi uobičajenim i normalnim putem.

To je nešto poput one istočnjačke priče o duhovnom učitelju i njegova dva nadobudna učenika. Stari ih je ostavio neko vrijeme na samo da nešto pokušaju i sami ostvariti ili naučiti. Nakon nekog vremena došao je do njih da vidi što su postigli. Prvi je rekao da je naučio svetu knjigu napamet. Učitelj mu je rekao: „A što će ti to? Kad mi nešto treba iz svete knjige, jednostavno je otvorim i potražim to mjesto“. Drugi se pohvalio kako je nakon godinu dana iznimnog truda i nadljudskih napora uspio naučiti hodati po vodi. Učitelj će i njemu: „Što će ti to? Kad trebam preći na drugu stranu rijeke dadnem splavaru dva novčića i jednostavno prijeđem!“ Sa ovim želimo reći da u ljudskoj volji postoji ta tendencija za mijenjanjem stvari, ljudi i okolnosti. I ponekad su ljudi nevjerojatno uporni u takvim nastojanjima, tako da cijela stvar počne poprimati magijska obilježja. Međutim, uz pomoć volje bi trebali prvenstveno ovladati sami sobom, odnosno, pokrenuti sami sebe na stanovite aktivnosti i rad. To je istovremeno i lakši put, ali također razumniji i pravedniji. Tu bi se uvijek trebalo sjetiti onoga telekinetika od maloprije, koji po cijeli dan trenira snagu volje pokušavajući pomjeriti olovku, žlicu ili već nešto drugo. Čak ako na kraju i uspije, ostaje nepobitna činjenica da se ta olovka rukom mogla pomjeriti puno jednostavnije i brže. Slično je i sa životnim planovima, situacijama i drugim ljudima. Neki jednostavni konkretni potezi su puno učinkovitiji od sumanute pasivne želje. I ne samo učinkovitiji, nego i normalniji, zdraviji, pametniji, a samim tim i pravedniji – kako već rekosmo.

E sad ona druga granica polja uspjeha: Po zakonu obrnutog truda[1] ukoliko se duže oko nečega aktivno trudimo, a svejedno ne uspijevamo, to samo znači da nam ta stvar po prirodi nije ni namijenjena. A kako smo onda uopće pomislili da nam je nešto namijenjeno ako nije? Ništa lakše, reklo bi se … po tegobnom zakonu mimezisa skloni smo početi željeti ono što i drugi ljudi žele. To bi ujedno bila iscrpna definicija požude Fjodora Dostojevskog koju je zatim preuzeo i dalje razradio francuski kultur-antropolog René Girard: Ljudska požuda nema svoj zadnji i konkretni objekt, nego ljudi jednostavno žele što vide da i drugi ljudi žele. Zatim, uz međusobnu konkurentnost oko zajedničke želje dolazi rivalstvo, iz rivalstva se javljaju nasilne fantazije, ove se opet na kraju izlijevaju – ne na začetnika nasilja nego – na nekog slučajnog žrtvenog jarca, i kako to sve već dalje ide kod Girarda …

Zato ako nam na nekom području jednostavno ne ide, ili možda i ide, ali sve skupa postaje opasno zamorno, ili zbog rivalstva samo opasno, to je vrlo izgledan znak da smo na krivom putu ili na tuđem području.

Ovo ne znači da na „pravom putu“ neće biti napora i problema, ali tu ćemo ipak jasno moći osjetiti zdravu proporcionalnost truda i uspjeha, uloženog i dobivenog, napora i zadovoljstva. Ili možda još više od toga, kad radimo pravu stvar, ili kad smo s pravim ljudima, nikad nećemo moći osjetiti protok vremena. Ako vam u nekoj situaciji tri sata prolete kao jedan, to znači da ste se mogli u potpunosti fokusirati na datu stvar, situaciju ili osobu … sve distance, ograde i rezerviranosti su pala, a s navedenom stvarnosti vi ste jednostavno postali jedno. To je svakako po sebi obećavajući znak, jer još su stari Grci bili zaključili da sve što postoji, može postojati samo na način jedinstva. Tamo gdje nema jedinstva, ne može biti ni uspješnog postojanja, barem ne na duže staze.

Molitva i trud

Čemu sve u životu služi i ne služi molitva, bila bi jedna posve nova i velika tema, i bolje o tomu naširoko neki naredni put. Stoga se ovdje želimo posvetiti samo jednom pitanju koje stoji u užem kontekstu s današnjom temom: Koliko molitva može pomoći čovjeku u ostvarenju nekih njegovih planova i zamisli? Tu zapravo i ne možemo nešto novo reći, a što ovdje već nije rečeno. Ako već računamo s Božjom milosti, tada se moramo sjetiti da smo već od rođenja obdareni mnogim darovima koje sami po sebi nismo stekli ni zaslužili. Ako nam je Bog već dao ruke, noge, razum, oči, uši, slobodnu volju, sposobnost učenja, pa izgledno nam je dao da se s time odgovorno služimo i koristimo. Tko ne računa s tim već primljenim darovima, teško da će mu i neki novi nezasluženi moći biti od koristi. „Milost pretpostavlja narav i vodi je njezinom dovršenju“ – stara je katolička teološka istina. Zahtjev za milošću koja bi djelovala mimo ili čak protiv prirode bio bi sasvim neopravdan i po sebi čak magijski zahtjev. Na kraju krajeva, otac europske duhovnosti – Sv. Benedikt nikad nije rekao samo „ora“ nego ono „ora et labora“ – moliti i raditi. Samo je to put uspjeha i istinskog materijalnog prosperiteta.

 

U Sarajevu, 23. srpnja 2016.

M. B.

[1] “The harder we try with the conscious will to do something, the less we shall succeed. Proficiency and the results of proficiency come only to those who have learned the paradoxical art of doing and not doing, or combining relaxation with activity, of letting go as a person in order that the immanent and transcendent unknown quantity may take hold. We cannot make ourselves understand; the most we can do is to foster a state of mind, in which understanding may come to us”. Aldous Huxley (The Law of Reversed Effort).

 

Enantiodromia

Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego!

Slijedeće retke prenosimo iz jednog ranijeg teksta, a donosimo  ih jer mogu poslužiti kao dobar uvod za našu današnju temu:

„Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu nerijetko se s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …“

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

Najjednostavnije rečeno, enantiodromija bi predstavljala transformaciju, tj. obrat neke stvarnosti u svoju vlastitu suprotnost. Ova svojevrsna Jungova kovanica grčkog je podrijetla (ἐναντιοδρομία – nasuprot ići, stremiti), a korijene same ideje pronalazimo još kod starogrčkog filozofa Heraklita (535-475 pr. Kr.). U tom smislu on dolazi do predodžbe o postojanju konzistentne nasuprot-djelujuće sile koja unutar svega postojećeg i živućeg opstoji kao temeljna datost bitka i svojevrsni kozmički ritam. „Sve teče, mijenja se i obraća u svoju suprotnost“. Iz toplote nastaje hladnoća, iz dana noć, a iz života smrt. Čovjek zato dok ulazi u istu rijeku, zapravo nikad ne ulazi u istu i pri tomu on jest to što jest, ali istovremeno i nije. Heraklit je stoga bio vrlo skeptičan glede postojanja apsolutnih istina, slično kao i glede nezabludivosti moralnih sudova. Jednostavno, sve je podložno mijeni, pa tako i sam sud. Međutim, i većina mijena u prirodi se javlja na pravilno ritmičan i predvidljiv način, tako da se u prirodi na kraju ipak može govoriti o postojanju stanovite stabilnosti i predvidljivosti. Zato Heraklitov nauk u samostalnoj formi nikad nije bio šire ni ozbiljnije prihvaćen, ali će uz određene korekcije i nadopune postati temelj onoga što se kasnije prozvalo zlatnim dobom antičke metafizike, koje upravo započinje „pronalaženjem“ čvrstog Parmenidovog bitka unutar heraklitovskog nestabilnog i promjenjivog svijeta. No, o ovomu bi se svakako moglo još raspravljati, jer Heraklit nikad nije ni zanijekao postojanje reda u prirodi i društvu, samo ga je bio smjestio pod vlast spomenutih enantiodromijskih procesa. „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za gospodare, a neke za robove.“ O tome svjedoče čak i neki biblijski tekstovi, a o tomu nešto kasnije … Za sada bi se privremeno moglo zaključiti kako je unutar sinteze Heraklitovog i Parmenidovog nauka zapadna metafizička tradicija izvjesno dala značajnu prednost ovom drugom. Kroz dvije i pol tisuće godina puno se radije govorilo o stabilnosti i nepromjenjivosti bitka, nego o promjenjivom svijetu koji ga okružuje. Novi val zapadnog metafizičkog promišljanja će početi tek s Nietzscheom, Heideggerom i Welteom. Tek s njima će se javiti ideja da je i sam bitak vremenit te kao takav sklon mijenama.

Najniže se pada s vrhunca

U bogatu Platonovu ostavštinu spada i izvještaj/priča o Atlantidi, naprednom i skoro utopijskom društvu koje na vrhuncu svoje moći doživljava kataklizmičko uništenje. Suština enantiodromijske transformacije zrcali se upravo u datosti kako obilje nekog stanja ili stvarnosti predstavlja okidač njegove mijene. Jungovskim riječnikom: preobilno investiranje psihičke energije u neku stvar vodi uvijek k njezinoj transformaciji prema vlastitoj neželjenoj sjeni. Komunikacijski znanstvenik i psihoterapeut Paul Watzlawick primjećuje u tom smislu kako jedna prevelika ljudska dobrota obično završi u zlu, ili kako veliki patriotizam nezaustavljivo tendira prema šovinizmu, ili opet, kako pretjerana želja za sigurnošću ograničava čovjeka, a preveliko parče torte na kraju izazove mučninu.

Forenzični psiholozi svjedoče kako one najstrašnije zločine obično ne počine profesionalni kriminalci nego obični prosječni ljudi, a neki književni kritičari kažu za Tolstoja kako nitko nije tako lijepo i uzvišeno pisao o ljubavi, a istu tako malo i slabo živio u praksi. Zatvoren u svoj idealni nutarnji svijet kršćanskog anarhizma izvana se ponašao posve ledeno i ignorantski prema svojoj odanoj i strpljivoj supruzi, kao i prema njihovoj mnogobrojnoj djeci.

Primjera je puno i mogli bi se redati u nedogled: od filmskog uglednog profesora dr. Jekylla koji se na vrhuncu svoje kreativnosti pretvara u destruktivnog „gospodina“ Hydea, pa do farizeja Savla koji se na vrhuncu svojeg antikršćanskog progoniteljskog djelovanja promeće u apostola Pavla. Posljednji primjer sugerira kako enantiodromijski procesi ne moraju uvijek ići u negativnom smjeru. Tomu naprotiv, oni se kreću u oba smjera, ali uvijek im je zajedničko to što sve stvari na kraju izranjaju kao opozicija iz opozicije (Platon).

„Silne zbaci s prijestolja“

U novozavjetnom Marijinom hvalospjevu pronalazimo cijelu kolekciju enantiodromijskih obrata koje ona doživljava kao izravno Božje spasiteljsko djelovanje:

Veliča duša moja Gospodina

i klikće duh moj

u Bogu mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo.

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,46-55).

Od skromne neznatne djevojke iz seoceta na periferiji rimskog carstva Marija postaje izgledno najvažnija žena u cijeloj povijesti … zapravo i više od žene. Istovremeno, ona pravilno naslućuje da će njezino uzdignuće biti i pretpostavka uzdignuća brojnih drugih neznatnih ljudi, kao i pretpostavka pada mnogih nezaustavljivih silnika i drznika.

Naravno, biblija spominje i brojne druge pozitivne obrate situacije, no, jedan bi smo mogli izdvojiti kao poseban. Tamo u 1. knjizi Samuelovoj, dok počinje uspon mladog rumenog pastira Davida prema ulozi najvećeg kralja i vojskovođe u Izraelovoj povijesti, istovremeno otpočinje moralno i ljudsko propadanje dotadašnjeg kralja Šaula:

„Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu. Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. Tada rekoše Šaulu sluge njegove: ‘Evo, zao duh Božji salijeće te’“ (1 Sam 16,13-15).

Što je to točno salijetalo Šaula danas nije lako razaznat, ali s obzirom da naredni reci sugeriraju kako su ga sluge smirivale harfom, sasvim je moguće da se radilo o nekakvoj psihičkoj bolesti. Međutim, ovdje je važno to što biblijski pisci, kako spomenuti Davidov uspon, tako i Šaulov pad doživljavaju kao nešto Bogom dano, dakle kao nešto sudbinsko što se nadalje ljudskom snagom više ne može izmijeniti.

Enantiodromijski obrat je napose vidljiv u sudbini Isusa Krista koji od mogućeg eshatološkog suca postaje eshatološki osuđenik. Ovo izričemo pod pretpostavkom Barthove dijalektičke teološke tradicije koja sačinjava temelj tzv. dramatske teologije. Nakon što je usprkos brojnim i silnim djelima i znakovima odbačen od većine Židova kao pretendent na mjesto mesije, Isus započinje sa svojim sudačkim govorima. Međutim, pri tome je i sam svjestan da će na kraju samo On biti osuđen i usput rečeno, to doživljava kao izričitu Očevu volju. I tako, umjesto da On sudi svima za sve, Njemu se samome sudi kao svima za sve. „Richter wird gerichtet“ – sudac biva osuđen, reče Karl Barth.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/

Međutim, ponekad se enantiodromijski obrati ne tiču samo pojedinaca nego čitavih vremenskih perioda i epoha. U tom smislu (treći) Izaija izgovara svoju jadikovku Bogu: Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemena što su tvoja baština! Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi … Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim (Iz 63,17-19. 64,7).

U prorokovoj jadikovki nazire se dilema: Je li narod postao grešan zato što ga je Jahve napustio, ili je Jahve otišao zato što je narod bio grešan? Bilo kako bilo, iskustvo, tj. osjećaj Božjeg odsustva se nerijetko spominje u bibliji. Od takvog neugodnog iskustva nije čak bio pošteđen Isus u svojoj smrtnoj borbi. „Eli Eli lama sabachtani?“ – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Osim toga, Isus zapravo ovdje i ne izgovara izvorno svoje riječi, nego se referira na tisuću godina stare riječi kraljevskog mu predaka Davida, što će reći da ovakvog osjećaja uistinu nitko nije ponekad pošteđen, bezobzira na to koliko duboku i snažnu vjeru imao (Usp. Ps 22,2). U tom smislu se i u današnjoj ascetici nerijetko spominje iskustvo „duhovne suhoće“, a Sv. Ivan od Križa je pisao i o nečemu mnogo težem, o takozvanoj „tamnoj noći duše“. Ivan je naznačeno iskustvo doživljavao kao vrlo neugodnu etapu na putu duhovnog razvoja, te kao svojevrsno posljednje iskušenje pred konačno sjedinjenjem duše s božanskom Ljubavi. Tamna noć duše podrazumijeva različite manifestacije: osjećaj potištenosti, gubitak duhovne orijentacije i cilja, čovjek se zatvara u sebe, izbjegava društvo, spopadaju ga sumnje, osjeća se gubitak vjere i nade, u nekim slučajevima se javljaju čak i suicidalne misli. Ipak, u svijetu duhovnosti se na sve ovo gleda kao na pozitivno dešavanje, napose kao na nužno potrebnu duševnu katarzu prije konačnog sjedinjenja s Bogom. S druge strane, neki psiholozi kažu da se ovdje jednostavno radi o depresivnim epizodama, i to ne u nekom svakodnevnom figurativnom smislu, nego u doslovnom smislu prave razarajuće kliničke depresije. Što god da je na kraju istina, izgledno je da se i ovo sve skupa dešava u kontekstu naznačenih enantiodromijskih procesa. Bogata duša izgledno mora proći i kroz obrat totalne duševne bijede i siromaštva. „Ljepša duša dublje jeca“ – kako to primijeti Ivo Andrić.

Kvantitativno i kvalitativno vrijeme

Biblija ne promatra vrijeme samo u uobičajenom kvantitativnom smislu, nego i onom kvalitativnom. S tim se želi reći da svako vrijeme ima neku svoju specifičnu težinu te da podrazumijeva točno određene aktivnosti i stvari:

„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme deranja i vrijeme šivanja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.

Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.

I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar“ (Prop 3,1-13).

Suprotstavljanje ili razumijevanje?

U materijalnom svijetu prosječan čovjek poprilično dobro razumije neke nezgodne datosti i okolnosti života: Od oluje se treba skloniti, gripu treba koji dan odležati, a ako smo suočeni s kompleksnim i teškim zadacima, od drugih ljudi bi trebalo pomoć zatražit. Međutim, što više skrećemo prema – tako da kažemo – nevidljivom spektru, ljudima se teže snaći, premda to i nije tako po sebi teško, jer po zakonu analogije i ovdje prolaze neki uobičajeni recepti iz „vidljivog spektra“. Tako i ovdje jednako važi da se od oluje treba skloniti, da bolest treba odležati te da u nekim stvarima neizostavno moramo potražiti pomoć drugih ljudi. Krajnje je pitanje trebamo li pokušati razumjeti ontološke datosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i nas same prožima, te se svemu tome znati prilagoditi, ili je istinski ljudski ići putem svojih zamisli, pa čak i onda kad se one nalaze u potpunom razmimoilaženju s cjelinom stvarnosti? Iz toga proizlazi i drugo pitanje, pitanje o suštini vjerničkog stava: je li istinski vjernik onaj koji prihvaća volju Božju bez obzira kakva ona bila, ili je vjernik onaj koji na sve moguće načine nastoji uvjeriti Boga da on-vjernik ipak sve to skupa razumije i zna bolje? Na ova pitanja mora odgovoriti svatko po na osobno i drugačije ne bi trebalo biti.

Izvjesno je da se u ljudskoj kulturi ukorijenilo i previše nasilja. Ovdje ne mislimo samo na međuljudsko nasilje, nego prvenstveno na nasilje protiv prirode, kako one izvanjske, tako i svoje vlastite, nutarnje. Premda se počesto govori kako ne treba ići glavom kroz zid, to je zapravo jedna od temeljnih metoda kulture: upravo ići glavom kroz zid do zadnjeg atoma snage, pa boljelo, boljelo. A možda je ipak samo trebalo razumjeti situaciju te pronaći neki zaobilazni put do cilja. Ta nije ‘zalud Isaac Asimov rekao da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih!

Muhamed Ali je jednom rekao kako mu je na putu do vrha bilo jako teško te da je barem stotinu puta bio u napasti da odustane od svakodnevnih iscrpljujućih treninga, i tada se obično motivirao mišlju: „Da, odustani glupane i budi propalica“! Dakle, pronalazimo upravo onaj uzorak ljudske stvarnosti kako je to predočio kontraverzni, ali briljantni Charles Bukowski: „Činilo se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica“! Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego. To i jeste suština enantiodromije. O tomu upravo govori i tzv. zakon obrnutog truda koji sugerira da je veliki trud precijenjen te da on u konačnici stvara samo neželjene kontraefekte. Činiti nešto ima smisla samo ukoliko time ne činimo zlo ni sebi ni drugima. No, o tomu ćemo više neki drugi put…

U Sarajevu, 21. 7. 2016.

M. B.

Kako nesklad vjerovanja i ponašanja utječe na shvaćanje vjere: Kognitivna disonanca ili spoznajno proturječje

No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja?

Djeca na vjeronauku uče da je Bog stvorio svijet, kao i život na njemu. Odmah iza toga, na satu biologije, prema Oparinovoj teoriji, uče da su i svijet i život nastali posve slučajno. Uzmimo i drugi primjer: Vjera nas uči da je nerođeni život svet jednako kao i onaj rođeni, dok nas javnost na najrazličitije načine nastoji uvjeriti kako je nerođeni život u potpunosti u vlasništvu (njegove) majke jer ona navodno ima pravo birati hoće li taj život biti rođen ili će u „korijenu“ biti uništen… S jedne strane kroz vjeru učimo da je Crkva sveta, ne doduše radi same sebe, nego zato jer je ona Mistično Tijelo Kristovo. S druge strane, tamo još od Voltairea, opetovano slušamo i ono protivničko: „Uništite bestidnicu“!

Svi smo izloženi djelovanju međusobno suprotstavljenih informacija i istina. One, kada ih jednom primimo, kao da se nastavljaju sukobljavati dalje i u nama samima. Stoga će se čovjek prije ili kasnije naći u stanju dubokog stresa jer neće biti u mogućnosti lako procijeniti što je to istina i kako bi se na kraju trebao prema tome vladati. Naime, za čovjekovu stabilnost posjedovanje jedinstvene i konzistentne istine pokazuje se jednako važno kao i posjedovanje stabilnog radnog mjesta te prisustvo opće izvanjske društvene stabilnosti i mira.

Izvor kognitivne disonance konačno ne treba tražiti samo u multikulturnom svijetu današnjice. Naime, nešto od toga postoji već od ranije. Na primjer, prihvaćajući jedan moralni i vjerski nauk, recimo katolički, vjernik se svjesno opredjeljuje i obvezuje živjeti po njemu. No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja? Pitanje kognitivne disonance se stoga pokazuje puno važnijim nego što to sugerira njegovo kompleksno nazivlje. Po ovom se doslovno spuštamo do samog središta problema vjerske i vjerničke iskrenosti i vjerodostojnosti.

Povijest i začeci pojma

Često smo u životu svjedočili osobnoj nelagodi u trenutku nedosljednosti, unutarnje nekonzistentnosti guste mreže osobno formiranih vjerovanja, stavova, mišljenja, ideja s jedne  strane i osobnog ponašanja, s druge strane ili psihološkoj iracionalnoj naravi kao elementu ljudskog djelovanja uopće (Ariely, 2009). Već je davne 1957. godine američki socijalni psiholog Leon Festinger (1919-1989), promatrajući ponašanje članova kulta nakon neispunjenih proročanstava te njihov pokušaj opravdavanja vlastitih zabluda, iznio teoriju o obrambenom mehanizmu ili tzv. kognitivnoj disonanci. Kognitivna disonanca predstavlja, jednostavno rečeno, mentalni stres koji doživljava svaka osoba koja istodobno mora prihvatiti nekonzistentna ili čak kontradiktorna uvjerenja, stavove, mišljenja ili koja uočava očiglednu kontradikciju suodnosa uvjerenje-ponašanje, mentalno-fizičko (Festinger, 1957). Prema tome, disonanca se javlja na dva načina:

  1. dvije spoznaje nisu u međusobnom skladu i
  2. spoznaje nisu u skladu s ponašanjem, tj. djelovanjem.

 U stvarnosti, kognitivna disonanca se javlja među osobama koje pokušavaju opravdati vlastita ponašanja protivna gusto formiranim mrežama uvjerenja, stavova, ideja i mišljenja.  Kod psihički uravnoteženih osoba ovakva psihološka, a ne logička nedosljednost, vodi osjećaju nelagode koji traje do trenutka razrješenja kognitivnog, intrapersonalnog konflikta, odnosno ponovnog postizanja unutarnje psihološke uravnoteženosti. Prema tome, zasigurno postoje kognicije (spoznaje) koje se međusobno isključuju i upravo takve nazivamo disonantnim. Međutim, jedan od bitnih elemenata ljudskog života uopće jest kontinuirano nastojanje prevladavanja kognitivne disonance, odnosno uspostavljanje ponovne kognitivne uravnoteženosti. Interesantno je da za razliku od kognitivne konzistencije kao usklađenosti vjerovanja, stavova, mišljenja i očekivanja s ponašanjem, u životu i sami često svjedočimo kognitivnoj neuravnoteženosti koja ne nastaje na biološkoj već na intelektualnoj razini. Ako osoba prihvaća dvije nekonzistentne spoznaje doživjet će pritisak motivacijskog sustava koji kao osjećaj gladi zahtijeva brzo zadovoljenje.

Festingerova teorija zapravo spada u skupinu teorija konzistencije, a započnje s premisom: Ljudi se osjećaju ugodnije u stanju kognitivne konzistencije ili psihičke uravnoteženosti. Drugim riječima, čovjeku je prirodnije biti u stanju homeostaze, psihičke uravnoteženosti, a kognitivni sustav, kao složeni međusobno djelujući skup vjerovanja, stavova, vrijednosti koje utječu na ponašanje ili su pod utjecajem ponašanja, predstavlja sredstvo kojim se postiže uravnoteženost (Littlejohn and Foss, 2005). Stoga je interesantno kako ljudi teško prihvaćaju spoznaje ili informacije koje ne potkrepljuju njihova već ranije usvojena ili oblikovana vjerovanja, samo kako bi izbjegli mogućnost pojave psihološke nekonzistentnosti. Tako ćemo radi opravdanja vlastitih stavova ili uvjerenja povjerovati i svojim vlastitim lažima, te ih čak i kognitivno potkrjepljivati lažnim argumentima ili pseudo-logičkom racionalizacijom. Zapravo, radi se o nekoj vrsti psihološke iracionalnosti s kojom se često suočavamo, kako personalno tako i interpersonalno. Često čujemo kako nije dobro prestati s pogubnom navikom pušenja jer prestanak vodi pretilosti, a pretilost je zdravstveno pogubnije stanje od samog pušenja. Kako se jednostavno zavaravamo, i to na takav način da čak i lažnim uvjerenjima opravdavamo potrebu za kognitivnom ravnotežom pa tako psihološku nekonzistenciju lažno, ali našem kognitivnom aparatu dostatno, dovodimo u stanje uravnoteženosti. Ipak, radi se o prirodnom fenomenu koji je samo potrebno spoznati i blagovremeno prevladati.

Jedan od ilustrativnih primjera kognitivne disonance vjerodostojno je prikazan u Ezopovoj basni Lisica i grožđe. Ugledala gladna lisica grožđe gdje visi na visokoj lozi i htjede ga dohvatiti, ali joj to u više pokušaja nije uspjelo. Udaljavajući se od visoke loze, reče sama sebi: „Kiselo je.“

Drew Westen, profesor na katedri za psihologiju i psihijatriju na Emory sveučilištu u Atlanti, jasno je pokazao da u trenutku dok je osoba u stanju kognitivne disonance misaoni procesi jednostavno prestaju, a u trenutku ponovnog uravnoteženja moždani centri za ugodu se ponovno aktiviraju. Prema tome, jasno je kako se u slučaju pojave diskrepancije odnosa uvjerenje-uvjerenje ili uvjerenje-ponašanje nešto mora promijeniti kako bi se kognitivni nesklad potpuno eliminirao ili privremeno relativizirao.

Uspješna i neuspješna rješenja

Općenito gledano, dva bitna faktora utječu na intenzitet disonance, a to su: broj disonantnih vjerovanja i značenja koje se dodjeljuju svakom od njih. U skladu s tim, postoje tri načina razrješenja disonance. Prvi od njih je reduciranje ili relativiziranje važnosti disonantnih vjerovanja. Najčešće ljudi to rade kroz ignoriranje ili eliminiranje disonantnih kognicija.

Ignoriranje disonantnih kognicija ljudima omogućuje činiti stvari koje bi inače doživjeli pogrešnima. Sjetite se primjera moralnoga studenta koji bi glasno osudio svaku vrstu prijevare na ispitu do trenutka u kojem je i sam počeo varati. Ili, sjetite se osoba koje su po svojim strogim moralnim standardima cijenili i vrednovali instituciju braka, a osuđivali svaku vrstu prijevare, ali samo do trenutka osobnog preljuba. Nakon toga su uslijedile ili kritike institucije braka ili pokušaji opravdanja nemoralnog čina.

Drugi čin je promjena značenja određenih kognicija koje generiraju promjenu vjerovanja ili ponašanja. Na taj način osoba će ublažiti svoju disonancu. Međurim, provednim se istraživanjima pokazuje da je promjena ponašanja rijetko zastupljena strategija postizanja kognitivne uravnoteženosti. Kad jedna disonantna kognicija ima jače značenje od druge, um se lakše nosi s disonancom.

Treći način je pridruživanje ili kreiranje novih kognicija koje uvelike pomažu u nadvladanju kognitivne disonance. Nove kognicije omogućuju minimaliziranje fenomena disonance.

Niz recentnih studija pokazuje kako religiozni ljudi najčešće biraju pogubnu strategiju relativiziranja, primjerice, striktnosti crkvenih normi ponašanja. Stanje uravnoteženosti se postiže biranjem između relativizacije vlastitih stavova, popuštanja prema vlastitim ili društvenih normama ponašanja ili čak dualističkih pristupom koji ističe kako se religiozne i sekularne norme definiraju u različitim paradigmatskih okvirima te ih stoga ne treba miješati. Primjerice, statistički se pokazuje kako je dualistički pristup, u nizu provedenih ispitivanja, najzastupljeniji u pogledu stavova i normi u vezi s brakom i bračnom zajednicom. Opravljanje potrebe za prevladavanjem kognitivne disonance iskazuje se u svima nama poznatoj maksimi: svako pravilo ima izuzetak. Tako opravdavanje neuspjeha ili propusta relativizacijom postojećih normi predstavlja samo pokušaj ublažavanja unutarnjeg konflikta koji nastaje neusklađenošću vlastitih postojećih i dominantnih vjerovanja i ponašanja (Argyle, 2000). Slično ispitivanju preferiranja konzistencije kod religioznih bilo bi i ispitivanje triangularne dosljednosti između misaone, čuvstvene i ponašajne komponente religioznih stavova, koja svakako predstavlja nužan aspekt religiozne zrelosti. Usto, svaka religija potiče dalje na što veću dosljednost religijskim vjerovanjima i normama. Festingerova teorija sugerira da i samo sudjelovanje u životu neke zajednice, čak i bez intenzivnog osobnog predanja, u pojedincima može uzrokovati prihvaćanje vjerovanja koja čine temelj zajedničkog života zajednice. Stoga je opravdano pretpostaviti ne samo da je izvjesna razina dosljednosti nužan preduvjet za razvoj zdrave religioznosti i da veća kognitivna dosljednost omogućuje motivaciju za intrinzičnom religioznošću, nego i da religioznost dalje generira dosljednost. Iskazano u terminima teorije kognitivne disonance, mogli bismo reći kako za osobu, koja je prihvatila religiju, njezina religioznost postaje integrirani i integralni skup kognicija koje karakteriziraju subjektivna važnost i obvezanost. Upravo zbog tih karakteristika kod osobe se povećava mogućnost pojave disonance kao i intezitet moguće nedosljednosti, što dovodi do povećane intrinzične motivacije za konzistencijom u cilju izbjegavanja ili reduciranja prevladavajućeg unutarnjeg nemira.

Najopasniju vjerničku strategiju nadvladavanja kognitivne disonantnosti predstavlja relativiziranje normativnosti postojećih vjerovanja, moralnih standarda, stavova, ideja, mišljenja i ponašanja. Primjere takve relativizacije u cilju postizanja kognitivne konzistencije, kao forme unutarnjeg zadovoljenja pojedinca, predstavljaju primjerice sljedeći iskazi:

„Nisam svetac“; „Bog oprašta svima pa će i meni“; „pa što, griješe i crkveni službenici“; „i drugi se nemoralno ponašaju“; ili „ma daj, kad vidim što drugi čine, ja sam svet“, itd.

Ovakav vid samoopravdanja prema Allportu predstavlja karakteristiku nezrele religioznosti (Allport, 1954). Zapravo, iz navedenih primjera uočavamo kako konzistentnost predstavlja podešavanje djelovanja s vlastitim moralnim ili bilo kojim drugim standardima. Stoga, preferiranje kognitivne konzistencije doprinosi prosocijalnom ponašanju i integritetu ličnosti te se i tako pokazuje kao element zrele religioznosti svakog vjernika.

Iz ovog možemo dosljedno zaključiti kako svaki vid opravdanja ponašanja ili mišljenja koje nije konzistentno s ranije usvojenim vjerovanjima, stavovima, idejama i mišljenjima predstavlja jedan vid religiozne nezrelosti, ukoliko nije došlo do razložno potrebne promjene uvjerenja ili ponašanja. Vjera tako traži realnu motivaciju koja proizlazi iz unutarnje konzistencije mreže nebrojenih vjerovanja i ponašanja, odnosno iz vjerničke zrelosti.

Prema tome, trenutačni ključ rješenja je postati svjestan misaonih procesa koji nam pomažu priznati pogreške, a ne ih racionalizirati, tj. lažno opravdavati. Drugim riječima, nove nam spoznaje mogu pomoći pri svjesnom donošenju odluka, pri čemu se oslobađamo automatskog, samozaštitničkog mehanizma koji uvijek u našu korist otklanja neugodu, odgovornost i svijest o pogreškama.

U Sarajevu, 14. 7. 2016.

I. Ž.

 

REFERENCE:

Festinger, L. (1957): A Theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press

Littlejohn, S. W. & Foss, K. A. (2005): Theories of Human Communication (8th ed.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth

Allport, G. W. (1954): The Individual and His Religion. New York: Macmillan

Argyle, M. (2000): Psychology and Religion: An Introduction. London and New York, Routledge

Ariely, D. (2009): Predvidljivo iracionalni. Nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama. VBZ, Zagreb

SVE IMENOVATI KAKO PO SEBI JEST

Ljubav u kontekstu istine

Sveta Edith Stein reče: „Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne.“ Istina je po sebi bitan božanski atribut. On je „Sveti i istiniti“ (Otk 3,7), „Jedini i pravi Bog“ (Iv 17,3), dok se njegova Riječ u Objavi očituje kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). Gandhi se čak usuđivao reći: „Dugo sam mislio da je Bog istina, na kraju sam shvatio da je istina Bog“!

Vidimo, Istina je neizrecivo velika, sveta i moćna. Međutim, upitali bismo se: Što je to uopće istina? Najjednostavnija skolastička definicija bi rekla da je istina bitak (Verum est ens), tj. ono što postoji, ali ne kao obična stvar, koja danas jest, a sutra nije, nego kao ono što apsolutno postoji te kao takvo čini temelj i svake druge egzistencije i postojanja. U tom smislu sv. Toma Akvinski tumači kako Bog ne samo da posjeduje bitak, nego „On sam i jest bitak“. Tako opet dolazimo do polazne istine, a to je da je u konačnici sam Bog, i samo Bog da je istina, a sve ostalo može biti istinito ukoliko stoji u adekvatnom odnosu prema Bogu. Tu bi ujedno trebalo tražiti i mjesto onih Gandijevih riječi. Mi obično u svom ljudskom poimanju zamišljamo Boga kao neko konkretno, omeđeno, samim tim ograničeno, koje stoluje na nebesima ili već negdje drugo. Međutim, Bog ukoliko je Bog, on je Bog sveprisutni, i u navedenom kontekstu istine bismo rekli: Gdje god se očituje ili svjedoči istina, tu se očituje i sam Bog.

Druga tomistička definicija kaže da je istina „adequatio intellectus et rei“ (podudaranje intelekta i stvari), drugim riječima ako je mlijeko bijelo, onda je bijelo. Svako drugo mišljenje po ovomu pitanju bi bilo lažno. Isto tako što je dobro, dobro je, a što je loše, loše je. Jednostavno, istina od nas zahtjeva da stvari imenujemo onakvima kakve jesu. Kako to često kaže nadbiskup Vinko kard. Puljić: „Pravde ovdje neće biti sve dok stvari ne nazovemo pravim imenom“! U kontekstu bosanskohercegovačkog rata i poraća to bi jednostavno značilo kako svaki zločin treba biti nazvan zločinom te kako svaka žrtva zločina mora biti priznata kao žrtva. Reklo bi se: tako jednostavno, a još uvijek tako nedostižno! Zašto? Pa u čovjekovoj prirodi je da preuveličava vlastite žrtve, i isto tako da opravdava vlastite zločine. „Mi smo samo branili svoje“ – to kažu svi sudionici rata ovdje. Na kraju ispada da su one nebrojene civilne žrtve rata same sebe poubijale, izranile, silovale, ponižavale i protjerale. Tako ispada, ali tako ne može biti niti je ikada bilo. Istina je uvijek jednostavna, dok je laž užasno komplicirana i upetljana u samu sebe. Potrebno je samo reći što je i kako je. Gospodin Isus reče: „Vaša riječ neka bude: `Da, da, – ne, ne!` Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37).

Nešto već jesmo, ali nešto ćemo tek biti

Misaoni tijekovi Novoga vijeka odvest će istinu nekim novim stazama i putevima. Kako to naznači papa Benedikt XVI. u svome „Uvodu u kršćanstvo“, srednjovjekovni „verum est ens“ će u Novom vijeku prerasti u „verum quia factum“. To bi značilo da se istina više nije sagledavala u svojem odnosu naspram bitka, nego u svojoj materijalnosti i činjeničnosti. I dalje je važilo da istina predstavlja podudaranje intelekta i stvari, s tim da su stvari sada postale posve materijalne, dok su „transcendentalni korektivi“, tj. vječne istine, postale upitne. Razum se bio svečano rastao od onog nevidljivog i onostranog, te se vezao za vidljivo, opipljivo i prolazno. Tako i sama istina postade prolazna, odnosno, relativistička, a na mjesto onog našeg čvrstog i nepromjenjivog kršćanskog moralnog sustava, sve će više stupati ono što se naziva „situacijska etika“.

Marksizam će kasnije donijeti opet neke svoje specifične naglaske o istini, i tako će „verum quia factum“ prerasti u „verum quia faciendum“. To bi značilo da se istinu više nije nastojalo promatrati u svojem podudaranju s bitkom, ali više ne isključivo niti u spomenutom kontekstu materijalnog i opipljivog. Tomu naprotiv, istina sada postaje ono tvorivo i proizvedeno. Naime, „proizvod je za Marxa bio pun metafizičkih zavrzlama“ (kard. Kasper). Po Marxu se istina o čovjeku zrcalila u njegovoj proizvodnji, odnosno, u radnoj djelatnosti. On je vjerovao kako je rad stvorio čovjeka, te kako daljnjim radom čovjek izgrađuje samog sebe. Po tomu bi naša sposobnost organiziranog i planiranog rada bilo upravo ono što nas razlikuje od drugih stvorenja, osobito od nama srodnih viših sisara. Dok promatramo plodove svoga rada, postajemo svjesniji tko smo, što smo i koja nam je uloga na ovom svijetu.

Ipak, s ovim mislima Marx nije bio posve originalan jer nešto od toga postoji već i na evanđeoskoj razini. Tako Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodovima: nit se s lošeg stabla može ubrati nešto dobro, nit se s dobrog može ubrati nešto loše … (usp. Mt 7,16-20). U ovome smislu postaje jasnije kako istina o određenom čovjeku nadilazi njega samoga. U konačnici, ta istina se ne tiče njega samog kao takvog, nego i svih njegovih ostvarenja, djela i riječi; i to ne samo postojećih, već i onih budućih. Tu neminovno dolazimo do određenih fundamentalnih postavki platonske antropologije. Grčki filozof Platon je još davno prije Isusa ustvrdio kako čovjeka definiraju dvije bitne datosti: ono što on već jest, kao i ono što će tek biti. Dakle, svi smo mi već nešto, ali nešto ćemo i tek biti, tj. postati! A u kojem smjeru ćemo krenuti, to itekako ovisi i od nas samih. Npr. nekom može biti zbilja uzaludno to što je iz dobre obitelji i dobro odgojen, ukoliko u međuvremenu izabere neke loše i nećudoredne životne ciljeve. Isto tako, za nekog drugog čovjeka možda neće biti fatalno to što potiče iz nesređene i nefunkcionalne obitelji te što je silom prilika puno toga propustio glede svoga obrazovanja i odgoja. Ukoliko je u međuvremenu izabrao neke plemenite i dobre ciljeve, njegov konačni score može biti dobar i pozitivan.

Bog nije samo istina, nego i ljubav

Ovdje navodimo misao svetice s kojom smo i započeli ovaj tekst. Ovo su riječi sv. Edith Stein: „Ne prihvaćaj istinu koja u sebi nema ljubavi i ne prihvaćaj ljubav kojoj nedostaje istina!“ Kako već rekosmo, istina je božanski atribut, odnosno Bog je sam po sebi istina, ali isto tako, Bog je ljubav. Upravo zbog toga, na kraju istinito može biti samo ono što je utemeljeno u ljubavi! S druge strane, istina bez ljubavi je samo djelomična istina, i samim tim ništa drugo doli perfidna laž. Uzmimo primjer: Počesto čovjek izrekne neku nepromišljenu glupost i isto mu se tako počesto nakon izrečene gluposti kaže da je glupan. Ovdje se susrećemo sa istinitim sudom koji nije utemeljen u ljubavi i nije u potpunosti istinit. Zašto? Ako je čovjek i rekao jednu glupost to ne znači da je ujedno glupo i sve ostalo što inače govori. Također, ako je rekao glupost to ne znači da njegov kritičar i sam ponekad ne govori gluposti. Čak i ako prozvani stalno govori gluposti, možda postoji neka mogućnost da ga se opameti ili barem da ga se prijateljski upozori da ne ispada neprihvaćen od javnosti. Za razliku od svega nabrojanog, početna kritika „glupane jedan!“ uopće ne pokušava sagledati širu istinu o prozvanom čovjeku, nego isključivo teži brzoj i oštroj osudi. Zato i kažemo da se radi o istini bez ljubavi jer je i pokrenuta očitim nedostatkom ljubavi prema tom čovjeku. S druge strane, gdje god ima ljubavi postoji tendencija da se brza osuda odgodi te da se stvari sagledaju znatno šire. Istina utemeljena u ljubavi uvijek teži prema tome da bude kompletna istina.

Kako proizlazi iz svetičine izjave, ljudi pokatkad imaju tendenciju ljubiti bez istine. To je nešto poput „do ušiju“ zaljubljene djevojke u pogrešnog mladića koja uporno odbija čuti neugodnu istinu o njemu. Nietzsche reče kako ljudi počesto ne žele čuti istinu jer neće da njihove iluzije budu uništene. Tomu nasuprot, zrela ljubav je uvijek ona koja računa sa istinom te koja prihvaća stvari onakve kakve jesu, a ne kakve nisu. Naravno, ovo se ne tiče samo zaljubljenosti, nego i svake druge ljubavi pod nebom: prema prijateljima, određenom poslu, hobiju, religiji, domovini, ideji i sl. Ne kaže se uzalud: Ono što se ne poznaje ne može se ni voljeti. A ako se netko nakon dubljeg upoznavanja razočarao, to samo znači da nikad nije ni ljubio ono što je prividno volio. Bit će da se tu radilo samo o nekakvoj osobnoj iluziji i ugodnom slatkom pratećem osjećaju.

Ima li života u Bosni?

Jedna od aktualnih lokalnih defetističkih „mudrosti“ kaže kako je sasvim moguće da na Marsu ima života, ali da ga u Bosni više sigurno nema. Stlačena poslijeratnom depresijom, išamarana neviđenim političkim nepoštenjem i bezobrazlukom te izmrcvarena općom populacijskom dezorijentacijom i bezidejnošću sirota se Bosna eto, a i Hercegovina, pretvori u nekakvu sablasnu apokaliptičku pustoš, po kojoj sa uspjehom preživljavaju i tumaraju još samo ekstremofilni mutanti i ostala bajkovita čudovišta. Naravno, ovdje ne govorimo o realnoj slici bosanskohercegovačke svakodnevnice, nego o tomu kako stvari nerijetko izgledaju u očima prosječnog joj žitelja. Čovjek u problemima je sklon u određenom trenutku preuveličati svoje probleme. Tada mu se čini da osim tih problema i ne postoji ništa drugo u njegovom životu, a besciljni bijeg se počinje činiti kao jedino rješenje. Ovakva stanja ne pogađaju samo prosječne ljude, nego i one izvanredne. Tako Sveto pismo svjedoči o Ilijinom bijegu, ali i sveopćem razočarenju pred prijetnjom kralja Ahaba i zločeste kraljice Izabele (1 Kr 19). Slično stoji i za proroke Jonu i Jeremiju koji se u jednom periodu svog života silno razočarani udaljiše od Jahve, kao i od teških zahtjeva svog proročkog poziva. A mogli bismo tu dodati i same apostole koji se razbježaše i razočaraše poslije Isusovog privođenja i muke. Međutim, svi spomenuti likovi se s Božjom pomoću uspijevaju povratiti te pronaći novi životni entuzijazam i snagu.

Kada govorimo o domaćoj svakodnevnici, tu se učestalo susrećemo s dvije vrste ekstrema, odnosno, s dvije iskrivljene slike situacije u kojoj živimo. Dok jedni olako determiniraju BiH kao zemlju potpuno ne uvjetnu za život, s druge strane postoje i oni koji olako previđaju njezine probleme, a kako već rekosmo, prava istina uvijek teži prema tome da bude kompletna istina. Zemljopisno, BiH spada u 5% svjetske kopnene teritorije idealne za život, s mnoštvom obradivog zemljišta, sa šumama, razgranatom i bogatom riječnom mrežom, umjerenom klimom, s dosta rudnog bogatstva, sa izlazom na toplo more itd. S druge strane, kako već rekosmo, ona je opterećena i s mnoštvom problema, većinom društvenog karaktera. Na kraju se ipak mora priznati da su za sretno i uspješno preživljavanje važniji društveni faktori od onih prirodnih – koliko god to paradoksalno zvučalo. Npr. zemlje poput Islanda i Japana skoro da i nemaju prirodnih resursa, a svejedno se radi o vrlo razvijenim i dobrostojećim društvima. S druge strane, Tanzanija ima prirodu od koje doslovno zastaje dah, a svejedno se radi o ekstremno siromašnom društvu, naspram kojeg se čak i naša posrnula BiH čini kao nedostižan ideal i „razvijeni Zapad“ u punom smislu riječi. U konačnici, sve je do čovjeka; tj. sve je do ljudi!

Težak ali moguć put do rješenja

Put do istine nije lagan. U tom smislu Goethe reče: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Dakle, upravo ono što počesto susrećemo na terenu: rado se govori o problemima, ali nerado se govori o kvalitetnim rješenjima jer do njih se ne stiže lako. Ona iziskuju od čovjeka nemal napor, upornost i organiziran zajednički rad, a za to očito nedostaje volje i snage … čak se nerijetko nastoji u startu omalovažiti i svaki iole ozbiljan pokušaj rada, kakav je između ostalog i ovaj sinodski. No, Bogu hvala, ipak ima još uvijek dosta onih koji vjeruju u mogućnost rada i napretka po pitanju opstanka i budućnosti našeg naroda na ovim područjima.

Raditi ili tražiti čudo?

Kvalitetna rješenja iziskuju kvalitetan i uporan rad, a za ovo je opet potrebno adekvatno raspoloženje i odgovarajuće stanje duše. Potišten čovjek bez mnogo samopouzdanja i samopoštovanja sigurno i ne može puno toga učiniti, a upravo se ta potištenost danas čini kao ključni problem, ne samo naše zemlje nego i cijele regije. Cane iz Partybrakersa baš prije par dana iznese konstataciju: „Mi smo poput izmaltretiranog kučeta koje te ujede za ruku kad ga pokušaš nahraniti“! O ovom svojevrsnom istraumatiziranom  stanju ovdašnjih ljudi i naroda pisao je još davno i naš veliki Ivo Andrić: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete“. U istom djelu (Znakovi pored puta), i u sličnom kontekstu Andrić nešto kasnije govori i o raspoloženju koje uočava kod brojnih ljudi oko sebe, a naziva ga „vulgarnim pesimizmom“. Dakle, ovdje se ne radi o nekom pjesničkom pesimizmu koji je usprkos tomu što je pesimističan, na kraju ipak i ponešto topao, sladak i inspirativan. Ne, ovdašnji pesimizam je devastirajući, grub i nekulturan te ubija svaku dobru inicijativu i nastojanje već u samom korijenu. Navedeno Andrićevo svjedočanstvo je važno jer nam daje naslutiti kako se danas ne suočavamo samo s posljedicama zadnjeg rata i poraća te prateće društveno-političke tranzicije. Tomu naprotiv, ovdje se radi i o nečemu puno dubljem i dalekosežnijem. Naime, mi se danas izgledno susrećemo s pogubnim posljedicama višestoljetnog ugnjetavanja na ovim područjima. Zato, prije nego li se upustimo u bilo kakvo ozbiljnije razmatranje planova za budućnost neminovno će se morati poraditi na samom duhu i raspoloženju naroda. Vjerovati u dobro, nadati se dobru, ljubiti sebe, Boga i bližnjega, pokazuje se kao istinski conditio sine qua non – društveni i osobni uvjet bez kojeg se ne može.

Neki bi opet rekli da se, s obzirom na cjelokupno stanje, nama i ne isplati ništa raditi. Takvi vjeruju da nas još samo čudo može spasiti. Ali kakvo čudo? Paradoksalno je to što među zagovarateljima čuda samo rijetki uopće imaju neku jasnu viziju čuda. Jer i ovdje se zapravo na svoj način ponovno susrećemo s Goetheovom maksimom: Lakše je razotkriti zabludu od istine. Čak i čudesni lijek zahtjeva kakvu-takvu jasnu ideju o onome što zapravo tražimo. Ljudi su poprilično često skloni onom stanju da ustvari i ne znaju što hoće. Nema ovdje mjesta ismijavanju i dodatnom jadikovanju, nego: imati jasnu viziju o tomu što nam je u određenom trenutku potrebno, već po sebi predstavlja veliki uspjeh i barem polovicu rješenja.

Konačno, čak i samo čudo podrazumijeva postojanje nekih solidnih temelja. Čovjek bi prvenstveno trebao znati što to zapravo traži od Boga, a onda moguće i kao najvažnije, potrebna je živa vjera. Ako se nešto u evanđeljima jasno i bez ikakve sumnje provlači cijelo vrijeme, onda je to ono da Isus nije mogao činiti čuda tamo gdje nije bilo dovoljno vjere (usp. Mk 6,5-6). Svakako bi se sada mogli pitati: Pa zar mi ne vjerujemo!? Naravno da vjerujemo, ali sigurno bi se po sebi moglo vjerovati i življe od toga. Otac onog unesrećenog dječaka iz Markova evanđelja izvrsno je to izrazio: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (9,24). Do neke razine svi smo vjernici, ali postoji i ona viša razina za koju momentalno nismo spremni. Mogli bismo to grubo usporediti sa kršnim mladićem koji svojom pojavom izaziva strahopoštovanje u svojoj ulici. No, ta prirodna obdarenost mu neće biti dovoljna ako poželi ući u ring, te odmjeriti snage s nekim prekaljenim profesionalnim borcem.

Umnoži nam vjeru, utvrdi ufanje i usavrši ljubav!

Pobožnost Svete krunice je prisutna u Crkvi otprilike već osam stoljeća, a u današnjem obliku postoji tamo nekad od 16. st. Po ovoj pobožnosti su u povijesti izmoljene nebrojene milosti i čuda pa čak i ona političko-vojne prirode.

Zanimljivo je pri tomu što moljenje krunice započinje trostrukim zazivom Isusu po Mariji, da nam Krist umnoži vjeru, utvrdi ufanje, te usavrši ljubav. Naime, vjera, nada i ljubav spadaju u takozvane teologalne ili ulivene kreposti. Za razliku od stožernih (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), na čijem usavršavanju možemo i sami raditi, teologalne nisu pod našom kontrolom. Njih samo Bog daje, tj. ulijeva u čovjeka. Naravno, nešto nam je od toga već dao po krštenju i ostalim sakramentima pa moguće već i prije svega nabrojanog, po slobodnom milosnom daru jer kako bi inače odrasle nekrštene osobe uopće poželjele biti krštene. No, kako rekosmo, ta vjera koju već imamo, svakako po sebi ne predstavlja svu moguću vjeru, a slično ide i s nadom i ljubavlju: imamo ih, koliko ih imamo. I nemamo ih, koliko ih nemamo. A vidimo, Crkva se odavno dosjetila da za ovo treba moliti, i to redovito! Štoviše, a posve osobno, s vremenom sam počeo osjećati kako bi za vjeru, nadu i ljubav trebalo najviše moliti, jer upravo je ta molitva po sebi pretpostavka uslišanosti i svih onih drugih naših molitvi. Osim toga, ponavljamo, vjera, nada i ljubav su pretpostavke i svakog blagoslovljenog rada. Kako su to savjetovali naši stari: „Sine, samo radi i Bogu se moli, i ne boj se ničega“!

Umjesto zaključka

Usprkos svim nedaćama prosječni životni vijek u BiH iznosi vrlo solidnih 74,9 godina, a to ga ukupno dođe 27.338 dana i 12 sati. Ako odbijemo zadnje četiri znamenke na odrastanja i sazrijevanje, pred čovjekom ostaje nemalih 20000 dana, dakle, 20000 prilika za nešto novo započeti, uraditi, dovršiti, ispraviti, popraviti, proveseliti se i sl. Na tom putu čovjek će se neminovno susretati i s neuspjesima, kao i s nezaobilaznim razočarenjima. Međutim, uvijek se treba sjetiti kako su i najveće vojskovođe u povijesti znale izgubiti poneku bitku te kako su i najmoćniji ljudi na svijetu uvijek mogli svjedočiti o najrazličitijim nevoljama i problemima u svom životu. Veliki političar i nobelovac Winston Churchill ovako je definirao uspjeh: „Prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“.

Na kraju, onih 20.000 prilika zvuči itekako primamljivo. Kada Bog stvara, stvara obilato; i kada daje, daje bogato!

U Sarajevu, 29. 6. 2016.

M. B.  

Jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno, stručno rečeno, svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Za pretpostaviti je da smo do sada barem jednom čuli za Sigmunda Freuda, ali ukratko ćemo se podsjetiti da je Sigmund Freud bio austrijski neurolog i psihijatar, začetnik psihoanalitičke teorije i terapije koje su proizašle iz temeljne ideje da su neuroze posljedica neprikladnog seksualnog razvoja. Freudova teorija smatra se jednom od najobuhvatnijih teorija ličnosti, jer se bavi njezinim razvojem, strukturom i psihopatologijom. Ličnost je podijelio na tri dijela: id (nesvjesni), ego (svjesni) i superego (kontrolirajući dio ličnosti.) Najveći dio ličnosti zauzima id, odnosno, nesvjesni dio ličnosti. Unatoč brojnim kritikama psihoanalize, Freudove ideje o nesvjesnoj motivaciji, važnosti ranih iskustava u oblikovanju kasnijeg ponašanja i obrambenim mehanizmima utkane su i u suvremenu psihologiju.

Freudova psihoanaliza je teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, usmjerenom na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja. U teoriji psihoanalize velika pozornost se posvećuje obrambenim mehanizmima.

Obrambeni mehanizmi su prirođene ili stečene reakcije koje smanjuju frustraciju i anksioznost koja nam prijeti. Rijetko je koji od mehanizama društveno pozitivan ili poželjan, jer mnogi od njih objektivnu situaciju (naročito ako se radi o međuljudskim odnosima) mogu učiniti još težom. Njihova glavna korist je u tome što smanjuju unutarnju napetost i služe uglavnom kao uspješni mehanizmi.[1]

U klasičnoj psihoanalizi se smatra da su obrambeni mehanizmi načini kojim se pojedinac štiti od anksioznosti, pripisujući vlastite motive, čuvstva ili osobine ličnosti drugim ljudima. Ekstremni oblik projekcije, koja potpuno negira realnost, javlja se u paranoji i kod drugih psihoza. Obrambeni mehanizmi se još mogu opisati kao interpretacija situacija, događaja ili podražaja, naročito onih koji su nedovoljno strukturirani ili višeznačni, u skladu s vlastitim željama, potrebama ili interesima, bez ikakve patološke konotacije.

U svojoj teoriji ličnosti Sigmund Freud obrambene mehanizme opisuje kao mehanizme koji egu omogućavaju kontrolirati id i ukloniti njegove impulse, zahtjeve i prohtjeve i dovesti do njegova zadovoljenja i onda kad id nije moguće zadovoljiti na realan način.[2] Ova se Freudova koncepcija obrambenih mehanizama razlikuje donekle od one koja je uobičajena u suvremenoj psihologiji, a po kojoj mehanizmi obrane predstavljaju način obrane ličnosti kad postoji frustracija ili opasnost od frustracije. U takvoj koncepciji ti mehanizmi štite ličnost kao cjelinu, a ne samo ego.[3]

Obrambene mehanizme svi „živimo“. Branimo se od neuspjeha na različite načine: smišljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponašanje, izbjegavamo čuti što drugi govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodžbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo ponašanja kojima smo sami skloni. U mašti ostvarujemo nešto što u stvarnosti nismo spremni uraditi ili realno ne možemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za naše neuspjehe ili se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se ispriječili na putu do ostvarenja našeg cilja. Tako podešavamo (uljepšavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo. Međutim, međusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podešavanju realnosti. Strategije koje koristimo kako bi se zaštitili od različitih životnih stresora u značajnoj mjeri ovise o obilježjima naše ličnosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua s različitim potencijalima.[4]

Fulgosi[5] navodi da svi mehanizmi ega imaju dvije zajedničke karakteristike:

  1. oni funkcioniraju na nesvjesnom planu i zbog toga na razini svijesti predstavljanju samoobmanu i
  2. iskrivljuju percepciju realnosti tako da se tjeskoba koju ta realnost izaziva kod pojedinca smanjuje.

Rijetko se kad događa da se pojavi samo jedan od obrambenih mehanizama, nego ih se uvijek javi više kako bi na što bolji mogući način zaštitili organizam u cjelini ili ego.

Mehanizmi obrane su područje interesa različitih psiholoških disciplina psihologije ličnosti, kliničke psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven način upotpunila spoznaje iz ovog područja. Posebne zasluge u objašnjenju mehanizama obrane pripadaju znanosti o ličnosti. Primarni interes kojeg su teoretičari ličnosti razmatrali jest kakva je uloga obrambenih mehanizama u prilagodbi ličnosti.

Sigmund Freud neurozu (anksioznost) definira kao neurotičku tjeskobu kojoj je izvor u opasnosti da bi impulsi ida mogli postati svjesni. To je strah da ego neće biti sposoban kontrolirati id i da će nakon toga uslijediti reakcija okoline ili agenata društva. Da bi se sigurnost ega pojačala i uklonila takva prijetnja iz ida, razvijaju se mehanizmi obrane ega.

Dok Sigmund Freud neurozu objašnjava kao prijetnju egu i mogućnost osvještavanja ida te razlog radi kojeg se javljaju obrambeni mehanizmi, Karl Gustav Jung neurozu definira kao izraz ometenog čovjeka i njegove individuacije. Disocijacija i razdor čovjeka sa samim sobom dovode do psihoneurotičnih poteškoća. Raskorak i suprotnosti, u koje se čovjek zapetljava, najčešće postoje u konfliktu između duhovno-moralnog zahtjeva i prirodno-nagonske težnje. Međutim, time se ne misli na to da Jung vidi uzrok u konfliktu nagona, nego u životu imanentnom postojanju dvije suprotstavljene tenzije. One mogu dovesti do nastajanja kompleksa i izazvati fenomene nagomilavanja, koji u toj mjeri opterećuju proces duševnog doživljavanja i težnju za psihičkim rastom, kao i samoostvarenje, da dolazi do neuroze. Neuroza bi se općenito mogla zamisliti i kao privremeni ili čak kao „truli kompromis“, kao jedna vrsta prelaznog rješenja prije pokušaja iznalaženja pogodnog rješenja.[6]

Za Junga je bilo važnije pitanje „zbog čega“, nego „zašto“ nastaje neuroza. Kada čovjek razabere i shvati poruku svojih simptoma, onda može s takvim uvidom početi s kompletnim usmjeravanjem i oblikovanjem svog života.

Kao bolesne procese kod neuroze K. G. Jung ubraja potiskivanje, regresiju, fiksiranje i iznevjeravanje, ali ne i projekciju. Stoga, vidljivo je da i u cjelokupnoj psihonalitičkoj epohi nemamo konstantan pogled na projekciju kao obrambeni mehanizam, jer Jung smatra da bolesnik ne bi trebao učiti kako se osloboditi neuroze, nego kako je podnositi. A neubrajanje projekcije u metode kojima se učimo podnositi neurozu možemo zaključiti da je projekcija obrambeni mehanizam koji izričito „pomaže“ u oslobađanju od neuroze.

Općenito gledajući za pretpostaviti je da je K. G. Jungovo objašnjenje neuroza „zrelije“ i „bolje“ za cjelokupnu ličnost i život kako pojedinca tako i društva. Međutim da je tako lako prihvatiti činjenicu da se ne trebamo učiti tome da se oslobodimo neuroze, nego naći način kako s njom živjeti davno bi teorija Sigmunda Freuda bila opovrgnuta. Da, čovjek u svojoj evoluciji još uvijek nije uspio naći način kako prihvatiti neurozu kao dio sebe, nego se od nje mora braniti, a za to nam je „najidealnije“ rješenje ponudio Sigmund Freud. Koliko god nam bilo drago ili ne što se moramo boriti sa svojim idom u očuvanju ega, jedno je sigurno – to nam je veoma potrebno. Potrebno je iz razloga što čovjek kao ličnost „ne podnosi“ biti ugrožen. S toga je najbolje „krivicu prebaciti na drugoga“ kako se to obično događa prilikom korištenja projekcije.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda, a druga s traga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali su prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: „Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.“ Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog čovjeka su upitali isto. Rekao je: „U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži grješke i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.“

Treći čovjek je odgovorio: „Na prednjoj vreći napisao sam riječ „dobrota“. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dijela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi sreća nije teška. Naprotiv, poput brdskih jedara pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis „loša sjećanja“ i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.“.

Postavlja se pitanje gdje su naše vreće i jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

U Sarajevu, 1. 6. 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap, str. 305-306.

[2] Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 54.

[3] Zvonarević, prema Fulgosi (1997).

[4] Kulenović-Đapo, J., Drače, S. I Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi odbrane. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, str. 3.

[5] Fulgosi (1997), str. 55.

[6] Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta, str. 110.

 

UBI NAS APSTRAKCIJA!

Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.

Usprkos tomu što je naspram vjere grijeh, a za svjetovni bonton sramota, ogovaranje opstaje već dugo kao jedna od omiljenih društvenih zanimacija (skoro pa igara) čovjeka. Neki sociolozi i psiholozi danas pokušavaju ogovaranje i trač svrstati čak među pozitivne društvene mehanizme. Oni pokušavaju ustvrditi da ogovaranje igra važnu ulogu u međuljudskom zbližavanju i formiranju grupe. To bi otprilike išlo ovako: svi znamo da opasnost i nevolja imaju moć zbližiti ljude, čak više nego neke radosne prigode. I u tom smislu onda, kada govorimo o nečijim lošim djelima i osobinama, nesvjesno sebi stvaramo privid opće opasnosti, koji će nas zatim međusobno – opet na nesvjesnoj razini – čvršće vezati. Ovoga svakako ima, no, i dalje ostaje pitanje koliko je to sve skupa moralno? Jer ogovarana osoba je obično netko od zajedničkih prijatelja ili – barem – poznanika, i zato se pitamo: je  li u redu žrtvovati jednog prijatelja kako bismo se malo bolje povezali sa onim drugima?

Jedna od najčešćih ljudskih reakcija u susretu sa osudom zbog njihovog ogovaranja je ono: „Pa ne radim ništa loše, samo iznosim istinu“! To stoji, ali samo djelomično. Naime, ogovaranje i kleveta svakako nisu jedno te isto: kleveta podrazumijeva iznošenje izmišljotina o nekomu ili nečemu, dok se u ogovaranju iznosi negativna istina. Međutim, ta negativna istina je obično samo dio šire istine o naznačenoj osobi. Pitajmo se sada: tko to od nas nema loših strana, i tko to nema barem i poneku dobru? Naravno da svi sa sobom postojano nosimo i jedno i drugo, i zato upravo s tim i pogađamo samu suštinu nećudorednosti ogovaranja: ono se po sebi uvijek temelji na poluistinama, a u konačnici poluistine se često pokazuju kao najokorjelija sorta laži. Naime, svi znamo kako „čiste“ laži i nemaju prevelik domet. To jest, što je neka izmišljotina veća, to će je ljudima biti i lakše raskrinkat. Npr., ako zajedničkog prijatelja kroz ogovaranje optužim za sve probleme svijeta, uključujući tu i II. svjetski rat, to svakako neće lako proći. Ali, ako ga optužim za probleme naše grupe, argumentirajući to detaljnim recitiranjem njegovih mana, to će se već puno bolje primiti. Dakle, u pitanju je vrlo suptilna izmišljotina, utemeljena u stvarnosti! Recimo, njegove mane jesu stvarne i realno predstavljaju zajednički problem. Međutim, ima tu još i mojih mana, kao i ostalih – njihovih, no to smo lukavo prešutjeli, vodeći se prikrivenom logikom žrtvenog mehanizma, koja nastoji potencijalno kaotični „svi protiv svih“ sukob svesti na društveno prihvatljiviji „svi protiv jednog“.

Mickey Mouse eksperiment

Rat definitivno bolje izgleda na filmskom platnu nego uživo … znaju svi koji su ga uživo prošli! Međutim, ova – usputno – nagoviještena provalija između svijeta mašte i jave ne pogađa samo stvarnost rata, nego i mnoge druge stvari, pa i one – po sebi – posve infantilne i bezazlene.

Mogli bi smo ići s jednim bizarnim primjerom … nazvao bih ga proizvoljno „Mickey Mouse eksperiment“. Generacije i generacije su odrastale uz ovoga dopadljivog miša. Rekli bismo čak puno prikladniji lik za djecu od ovih današnjih poremećenih junaka crtića. No, probajte sad zamisliti kako šetate ulicom u realnom prostor-vremenu. Zato možda najbolje zamisliti neku svakodnevnu rutu do posla, fakulteta ili škole … i zatim nenadano sretnete na ulici čovjekolikog uspravnog miša od pola metra! Ne ujeda naravno … dobro je raspoložen, pjevuši te radosno poskakuje u ritmu pjesme. I što bi ste rekli? Kakva bi vam bila reakcija? Vjerojatno bi to bilo vrlo uznemirujuće iskustvo – jedna od onih desetak uspomena koje bi svakako voljeli zaboraviti! Odavde bismo mogli otprilike nastaviti promišljati u dva različita smjera:

1) Slijedeći Kantov kategorički imperativ mogli bi smo osporiti samu prikladnost navedenog crtanog lika. Naime, po Kantu je dobro samo ono što je za sve ljude i u svim okolnostima dobro, a ovdje smo vidjeli da je za nas puno bolje da Mickey Mouse ostane isključivo u svijetu mašte. No, ovoj objekciji bi se moglo prigovoriti kako ona ni izbliza nije objektivna, jer realno ne postoji niti teoretska šansa da će Mickey Mouse jednog dana oživjeti i postati dio naše objektivne stvarnosti.

Međutim, kad smo već kod Kantovog kategoričkog imperativa, mogli bismo navesti i jedan puno životniji primjer, u smislu postojanja navedene provalije između svijeta mašte i stvarnosti: Tako, nažalost često čitamo kako je neki pijani mladić očevim autom pregazio neku ženu, ili još gore dijete. Tada forumi „pucaju“ od komentara: „Kakav zatvor, ubit životinju“!? Međutim, i taj komentator – recimo – ima dijete, ili će ga tek imati. I to će dijete – zatim – jednog dana u svom odrastanju prolaziti neku „blesavu“ – najčešće – prolaznu fazu, a ova faza opet po sebi vrlo često uključuje divljanje očevim automobilom. Nije 100% sigurno da će zbog toga netko smrtno stradati, ali za to ipak postoje nemale šanse. Recimo čisto primjera radi, to se na kraju i dogodi … I što će sada reći strogi komentator pod bremenom krivnje vlastitog djeteta? „Ubit!?“ Skoro pa nemoguće! Šanse su puno veće da će pozivati na smilovanje i razumijevanje: „Vjerujte on je dobar mladić, ne bi nikome zla učinio … sad ga malo ove mladalačke bubice spopale … proći će njega to … molim vas, dajte mu šansu“! Također, roditelji će se složiti da je par godina zatvora i više nego dovoljna kazna za njegovo problematično dijete, premda bi naravno puno više voljeli da mu se ta ista kazna propiše uvjetno, pa da poslije suđenja „mali nevaljalko“ može na miru ići kući na obiteljski ručak. Dobro, ali zašto strogi komentator nije tako sudio kad je onomad neko drugo dijete bilo u pitanju? Iz jednostavnog razloga, baš zbog toga što je to tuđe dijete i što ne posjeduje nikakvu pozitivnu afektivnu vezu prema njemu. Općenito govoreći, ljudi u ovakvim situacijama puno lakše suosjećaju sa žrtvom, a ne sa agresorom, jer i sami brinu da bi njihovi najbliži – ne daj Bože – mogli jednom postati nevine žrtve nekog obijesnog agresora. Zbog toga javnost u svakodnevnici prema agresorima nema suosjećanja i smilovanja. No, što kad sam bližnji postane agresorom? Vidimo, takav razvoj događaja u potpunosti mijenja naše viđenje zločina i kazne. Stoga bismo mogli privremeno zaključiti kako su moderni državni zakoni ipak pravedniji od nepisanih pravila prosječnog građanina, i to upravo stoga jer oni računaju na različite, ovdje – suprotstavljene vidike. Ono, ako je ovom tragedijom jedna obitelj već uništena, zar bi zbog toga trebalo uništiti i onu drugu?

Inače, računanje s različitim vidicima jedne te iste stvarnosti predstavljalo je  oduvijek pouzdan put prema istini. Već su stari Rimljani znali da pravednog suđenja nema bez davanja mogućnosti optuženom da iznese svoju obranu. Još prije toga, Buddha je smatrao da se sve na svijetu može promatrati iz dvije različite perspektive, već stoga što je svako dešavanje na ovom svijetu istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka te novi uzrok neke buduće posljedice. A po prirodi stvari, često se iz neke loše situacije izrodi nešto dobro, kao što se i obratno, loše stvari mogu dogoditi na temelju nečeg dobrog. Upravo zato je istina ljubitelj šireg konteksta, odnosno, perspektive.

2) Vratit ćemo se još samo malo „Mickey Mouse eksperimentu“. Već smo rekli da bi slavnog miša bilo strašno vidjeti uživo, međutim, ovdje bi se moglo prigovoriti kako bi to bilo strašno samo prvi put, ili možda prvih nekoliko puta. Ukoliko bi se Mickey počeo redovito pojavljivati na našim ulicama, kroz neko određeno vrijeme bismo se u potpunosti navikli na njegovu prisutnost, a šoka i straha više ne bi bilo. Da, ali sasvim moguće da bi se onda javilo nešto drugo – bigotizam naravno. Pod pojmom bigotizma podrazumijevamo različite oblike društvene mržnje, kao što su šovinizam, nacionalizam, rasizam i sl., a Mickey je po sebi idealan kandidat da ga se na javi počne mrziti. Zašto? Tko su uopće specifične žrtve bigotizma? Svi oni koji po sebi nečim odudaraju, tj. strše izvan uobičajenog društvenog prosjeka. Npr. crnci – sasvim normalni ljudi, ali s drugačijom bojom kože i ponešto različitim mentalitetom i kulturom. To mogu biti i homoseksualci, ateisti u većinski religioznim društvima, ili vjernici u većinski ateističkim društvima, ili opet vjernici u društvu gdje većinu čine pripadnici neke druge religije. Navedeno odstupanje može ići u posve različitim smjerovima, te može obuhvaćati najrazličitija područja društvenih raslojavanja: tako, u bogatim društvima postoji nelagoda od beskućnika i siromaha, kao što se u siromašnim društvima počesto mrzi bogate i uspješne.

Dakle: Za Mickey Mousa je definitivno bolje da ostane na filmskoj vrpci, jer prosječni čovjek nije svjestan da bi ga duboko uznemirilo njegovo pojavljivanje u stvarnosti, kao što nije ni svjestan da bi ga jednom – kad bi se konačno privikao na njegovu prisutnost – vrlo moguće počela izjedati mržnja prema ovom posve čovjekolikom, ali ipak potpuno drugačijem liku. I onda se još javnost začuđeno pita, glede vanzemaljaca, zašto se ne pokažu javno ako ih ima!? Pa ako ih ima, mogli bi smo sa sigurnošću reći: Nisu ludi da se pokažu!

Dosezi apstrakcije

Što je to uopće apstrakcija, i što je to apstraktno? Čini se kako u svakodnevnici ovaj pojam počinje preuzimati ponešto iskrivljeno značenje. Tako će prosječni čovjek ovaj atribut pridodati nečemu što je po sebi inače ezoterično, mistično, ekscentrično ili jednostavno groteskno i bizarno. Međutim, sve ovo skupa uopće ne mora biti apstraktno, kao što u nekim slučajevima i može biti. Dakle, apstrakcija je općenito govoreći induktivni misaoni proces gdje se iz promatrane stvarnosti nastoji izvući ono bitno i općenito, na račun onog akcidentalnog, odnosno sporednoga. Isto se može izreći i na izokrenut način: proces odstranjivanja sporednog i manje važnog kako bi se došlo do onoga bitnog i općenitog.

Kao primjer predstavljamo jedan uobičajeni apstraktni crtež čovjeka:

Bilo tko da ovo pogleda, bit će mu posve jasno da se ovdje nesumnjivo radi o prikazu čovjeka, čak što više, to je muškarac! Ali, čekaj, o kakvom je čovjeku ovdje riječ? Pa on nema ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu, ni prste; čak nema ni vrata, nego mu glava sablasno  levitira desetak centimetara iznad ramena. Da ne spominjemo nedostatak imena i identiteta. Opet kao u prethodnom „Mickey Mouse“ slučaju, ni ovu spodobu ne bi bilo dobro negdje susresti na ulici, no, s druge strane, ovaj lik ima svoje uhodano mjesto u čovjekovom apstraktnom načinu izražavanja. Kad ga gledamo na papiru ili kompjuterskom zaslonu, to je jednostavno čovjek, i to nam ne stvara bilo kakav problem.

Apstrakcija, tj. apstraktni način razmišljanja ima puno veće značenje za čovjeka nego što to prosječni čovjek uopće može zamisliti. Bez apstrakcije ne bi bilo moguće posredovanje i prenošenje složenijih znanja. Dakle, ne bi bilo matematike, fizike, kemije, a pogotovo ne filozofije i teologije. U svojoj podjeli znanosti, Aristotel je označio fiziku kao znanost I. stupnja apstrakcije, matematiku kao znanost II. stupnja apstrakcije, dok se u slučaju metafizike govori o III. stupnju apstrakcije. Što sve ovo znači? To bi značilo da je među ondašnjim znanostima fizika bila najmanje apstraktna. U njoj se govorilo o težini, brzini, slili, tijelima, kretanju, pri čemu je sve ovo bilo lišeno (apstrahirano) od boje, mirisa, identiteta i sl. U matematici apstrakcija uzima još većeg maha. Tamo više nema ni težine, brzine, sile (itd) … ostaje samo čista protežnost, odnosno, kvantitet. Na kraju, u metafizici nema više ni protežnosti. Pa što onda ima? Jednostavno, tamo nema više ničega što nam je poznato po našim čulnim sposobnostima, te ostaje samo promišljanje o počelima i pretpostavkama postojanja. U tom smislu se susrećemo s pojmovima biti, bitka, kategorija, univerzalija, akta, potencije i sl.

S jačanjem novovjekovnog znanstvenog empirizma i pozitivizma, metafiziku se pokušalo diskreditirati kao znanost. Između ostaloga, za Poppera će ona biti posve besmislena, a za Carnapa još uvijek smislena, ali svakako ne pozitivna i egzaktna. No, moguće da se pri tome nije vodilo dovoljno računa o ulozi apstrakcije i u samim egzaktnim znanostima. Tako, fizički proračuni i eksperimenti po sebi nikada ne predstavljaju cjelovitu presliku stvarnosti, nego samo njezin pojednostavljeni model. Dobri modeli su svakako poprilično kompatibilni sa preuzetim uzorima iz prirode, ali ipak nikada nisu identični.

Cjelina Jezika

Kolika je rasprostranjenost i značenje fenomena apstrakcije, možda se ponajbolje vidi na primjeru ljudskog govora, odnosno jezika. Naime, jezik je pretpostavka svih ljudskih aktivnosti, od obiteljskog života, preko druženja, pa do najsloženijih radnih i političkih aktivnosti. A jezik je sam po sebi izrazito apstraktna stvar. Npr. ja i moje ime nismo identični. Ja sam ja, a moje ime je samo riječ. Međutim, ako sam napišem tu riječ ispod nekog važnog dokumenta ili ugovora, bit će isto kao da sam i ja sam tamo, odnosno, neki organ vlasti će me zbog danog potpisa moći teretiti i proganjati: ne onu riječ, nego baš mene. Tako je i sa svim ostalim riječima u jeziku: sve one predstavljaju apstraktni izraz različitih ljudi, stvari, radnji, karakteristika itd.

U tom smislu da se izuzetno dobro naznačiti i prethodno izložena „šupljikavost“ znanosti. Uzet ćemo za primjer učenje stranog jezika. Svi koji su to iskusili znaju kako ovo uopće nije lako, s tim da se težina učenja jezika ispostavlja proporcionalno sa ozbiljnošću pristupa onoga koji uči. To jest, što ga više i ozbiljnije učimo, postajemo sve svjesniji težine preuzetog izazova. Tako će za engleski jezik reći da je vrlo lagan samo oni koji vrte u krug dvjesto-tristo riječi. Tko želi govoriti ozbiljan književni engleski, taj će se dobro pomučiti.

Meni se to svojevremeno dogodilo s njemačkim jezikom. Sjećam se, dok sam ga učio tamo, tijekom postdiplomskog studija u Austriji, postalo mi je u jednom trenutku vrlo deprimirajuće što i nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog cjelodnevnog učenja od profesora uvijek dobijem natrag posve iskrižane pismene radove. I tako sam se jednom prilikom ozbiljno zainatio. U petak smo dobili za zadaću da napišemo pismeni rad o tomu kako smo proveli vikend. Bila je dovoljna jedna „A4“ stranica. I ja sam se cijeli vikend bavio samo tom jednom stranicom. Stavio sam ispred sebe sve rječnike i gramatike koje sam imao, i polako … riječ po riječ, rečenica po rečenica. U ponedjeljak sam to predao profesoru, a u utorak s nestrpljenjem čekao rezultate. I donosi meni profesor Schumacher rad, a ja još izdaleka vidim da ništa nije križano. Ja već u sebi slavodobitno pomišljam: „To je to“! Ali, profesor mi tada reče ‘nako zbunjenim tonom: „Herr Bernadić, ne znam što bih Vam o ovome rekao … ovo je naizgled sve točno, ali ja nemam blage veze što ste Vi sa ovim htjeli reći“!  Vrlo čudan obrat: dok sam pisao netočno, i to vrlo netočno, on je uvijek razumio o čemu govorim. No, kad sam napisao točno, točnost je doduše bila tu, ali je ista nekako potisnula jasnoću značenja po sebi jednostavnih misli i rečenica. I tako stižemo do onog holističkog principa američkog filozofa Donalda Davidsona. Po njemu jezik nikada nije samo skup riječi i gramatičkih pravila. I kada ovo dvoje marljivo naučimo po propisanim edukativnim normama mi još uvijek ne znamo posve ispravno govoriti jedan strani jezik, odnosno još uvijek ne možemo zahvatiti ono što Davidson naziva „cjelinom jezika“. A kako se to zahvaća? Pa samo na jedan mogući način: trebate duži niz godina živjeti, učiti i raditi na stranom govornom području! Dakle, ni najbolji tečajevi stranih jezika nam ne mogu jednostavno prenijeti totalitet znanja o jednom jeziku. To ne mogu učiniti jer se sam proces prijenosa znanja bazira na apstraktnim formama učenja, dok se stvarnost može zahvatiti samo živeći duže vremena u samoj stvarnosti. Kao što jezik nije samo hrpa riječi, začinjena jasnim gramatičkim pravilima, isto tako se ni poznavanje tajni života i univerzuma ne može svesti isključivo na eksperimente, jednadžbe, definicije i jasna pisana pravila. Ovdje svakako naglašavamo ovo „ne isključivo“! Jer, škola je itekako važna, ali ne isključivo i samodostatno važna. Zapravo, ovdje više želim dozvati u pamet ono što se zove „životna škola“. Ona je vrlo kompleksna jer obuhvaća i onu običnu školu, kao i praksu, druženje, prijateljstvo, ljubav, mržnju, rat, mir i što sve ne. Tek hodeći uporno životnim putem i osluškujući pažljivo lekcije koje nam on pruža možemo doći do onog zaokruženog, a opet jednostavnog znanja što se od davnina naziva mudrost!

I glupost je apstraktna

Nakon uvodnih 2200 riječi dolazimo i do dominantnog razloga  pisanja cijeloga ovog teksta. A razlog bi jednostavno bio strah pred čitavom epidemijom pogubnih stereotipa današnjeg društva i vremena. Naime, vidjeli smo do sada kako apstraktno razmišljanje predstavlja izvor sveg znanja za čovjeka, no pod određenim okolnostima ono postaje i izvor jedne opasne i teške gluposti. Ovdje pod glupošću ne podrazumijevamo tek neznanje, nego prije onu opasnu glupost za koju Dietrich Bonhoeffer kaže da je opasnija i od zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i nemoćno. Dakle, ovdje se zapravo ne radi o klasičnom neznanju nego prvenstveno o vrlo ograničenom, skučenom i krivo posloženom znanju. Tu se obično dogodi da se neke činjenice prenaglase, dok se druge – njima suprotstavljene – svjesno ili nesvjesno zapostavljaju. Zatim, tu bi trebalo pridodati i cijeli niz svjesnih ili nesvjesnih logičkih pogreški, i još ako se u svemu ovome razgovara o osjetljivim društvenim pitanjima, dobili ste savršen recept za katastrofu.

Na primjer, za prije spomenuti bigotizam vrlo je važan takozvani „straw man“ (strašilo) argument, a koji po sebi predstavlja izrazitu logičku pogrešku. Tako će prosječni bijeli rasist reći da su crnci vrlo opasni, jer su skloni neradu, kriminalu i samo misle na seks! „Straw man“ argument se uvijek temelji na pretjeranom naglašavanju i karikiranju nekih negativnih osobina omražene skupine ili pojedinaca, dok se one pozitivne osobine svjesno ili nesvjesno prešućuju. Mislim da je suvišno i spominjati koliko puno i često ovakve izvitoperene objekcije određuju domaće javno mnijenje: Hrvati-ustaše, Srbi-četnici, Bošnjaci-islamski fundamentalisti i balije itd.

Prethodnom argumentu je poprilično sličan i tzv. „ad hominem“ argument, gdje se na temelju neke loše osobine pokušavaju osporiti dobre osobine nekog pojedinca. Npr. netko konstatira da je Mate odličan majstor, ali zatim dobiva eksplozivan odgovor: „Kakav on i majstor … pijanica teška“! Neumjerena sklonost alkoholu svakako predstavlja ozbiljan problem, no, to po sebi ne isključuje postojanje brojnih dobrih osobina toga čovjeka!

Kao drugo, tu je i naglašena društvena sklonost da se učestalo i strastveno raspravlja o onomu, o čemu se realno nema pojma. Ljudi raspravljaju o politici tako samouvjereno kao da tu uopće nemaju nepoznanica, a sve to bez da su pročitali u životu i jednu jedinu ozbiljnu politološku studiju. Ako se pri tomu – dodatno – ignoriraju pravi znalci, društvo tada dolazi u realnu opasnost upadanja u opći kaos.

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kao treće: Ljudi najradije govore o problemima, i tu se obično trajno zadržavaju, tj. ne prave odmak prema rješenju problema. Odnosno, oni pokušavaju ponuditi rješenje, ali to je po sebi, ili nešto brutalno, ili opet nešto posve nerealno. Pravog „problem solving-a“ nema ni na vidiku, jer to po sebi pretpostavlja ozbiljan, zauzet i dugotrajan timski rad. Valjda je po sebi puno lakše biti „kavanski intelektualac“ nego onaj istinski. S tim u vezi, nije slučajno da se počesto upravo lijenost navodi kao izvor svih zala. Lijepa narodna poslovica nadodaje: „Ne dopusti da te ni Bog, ni vrag nađu besposlenog“!

Dobro je maštati, ali samo donekle …

Einstein nikad nije dao dati reći za sebe da je genij! Obično bi govorio da je on samo netko tko se usudio razmišljati o stvarima, o kojima odrasli ljudi ne razmišljaju. Ono, dok odrastao čovjek razmišlja o povišici, afirmaciji, seksu, te kako će napakostiti svojim neprijateljima, Einstein je razmišljao o igri svjetlosti, relativnosti vremena, zakrivljenosti prostora i sl. Dakle, on je samog sebe vidio kao nikad doraslog maštovitog dječaka. Međutim, taj dječak se ipak na koncu sjetio konkretizirati svoje maštarije, tj. staviti ih na papir, predstaviti ih u egzaktnoj matematičkoj formi, te izložiti ih sudu stručnjaka.

Danas se općenito smatra da su ljudi skloni imaginaciji i mašti u vidnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, uspjeh, ljubav i prijateljstvo … sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoje ostvarenje.

 

U Sarajevu, 31. 5. 2016.

M. B.

 

Male mudrosti za velike stvari (II. dio)

Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

U prethodnom tekstu završili smo otprilike s tim, kako se poteškoće u međuljudskim odnosima većinom ne mogu razriješiti same od sebe. Neizostavno je potreban i osobni angažman. Izbor aktivnog stava, te napuštanje pasivnog, već podrazumijeva i stanovitu promjenu koja pri tomu pogađa i same nas. Da, put promjene svijeta uvijek počinje od promjene samog sebe (Jung). Pri tomu promjena ne podrazumijeva samo promjenu stava naspram problema, nego i preispitivanje vlastitih stavova. Nisam posve siguran kako to ide s drugim tradicijama, ali u kršćanstvu je nekako samo po sebi jasno da ozbiljnog življenja istoga nema bez svakodnevnog ispita savjesti. Zbog čega je to toliko važno? Premda posve različiti svjetovi, Isus bi se vjerojatno u jednom složio s Freudom, a to je kako ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugim ljudima. Freud u tom smislu govori o obrambenom mehanizmu projekcije, dok bi Isus to izrazio slijedećim riječima: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: `De da ti izvadim trun iz oka`, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7,3-5)!

Mnogima može zvučati pomalo nevjerojatno, ali kod drugih ljudi nas uobičajeno najviše iritiraju one mane koji i sami imamo. Naravno, u konkretnom slučaju se ne mora raditi o identičnoj „izvedbi“ mane, ali u svakom slučaju, ona je negdje tu. Npr., ako nekoga strašno nervira kašnjenje drugih ljudi prilikom zajedničkog izlaska, to svakako ne mora značiti da i ta osoba sama kasni prilikom zajedničkog izlaska, jer da je tako, onda ne bi ni bila u prilici primijetiti da i onda druga strana kasni. No, kod te osobe se ipak negdje krije sklonost kašnjenju. Možda je sklona kasniti na posao, ili je sklona uopće današnji posao ostavljati za sutra, pa na kraju – u stilu najboljih kampanjaca – sve na vrat, na nos i u posljednji tren … Primjera je puno, i mogli bi se u nedogled nabrajati … Uglavnom, kvalitetne kritike nikad ne može biti bez kvalitetne samokritike. Samo onaj tko je spreman ozbiljno se razračunati s vlastitim manama, može biti uspješan i u nadvladavanju tuđih mana. U svakom drugom slučaju, s nevjerojatnom lakoćom ćemo se naći u nezavidnoj situaciji, zvanoj: „Tko o čemu, kurva o poštenju“! Ipak, u svemu ovomu postoji i jedan drugi validni pristup: Ukoliko već nisam spreman da se mijenjam, neću onda to zahtijevati ni od drugih ljudi. Tu se vraćamo „zlatnom pravilu“ od kojeg smo prošli put i krenuli. Vidimo, ovo pravilo se temelji na zakonima jednakosti i reciprociteta. Sve što obvezuje jednog čovjeka, obvezuje po sebi i onog drugog. Ukoliko za jednog važi neko pravilo, važit će i za onog drugog, i obratno: ukoliko se jedan odrekne nekog pravila, to pravilo više neće važiti niti za onog drugog čovjeka. Kako već rekosmo prošli put, Isus reče da je u ovome sadržan sav Zakon i Proroci, i zato se tu nalazimo na tragu istinske pravednosti. Pravila koja postaviš sebi, postavio si nehotično i drugima, i ona koja postaviš drugima, na kraju će važiti i za tebe samoga: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2). Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

Blagodati nenasilne komunikacije

Strah od „istjerivanja“ pravde i istine jest neutemeljen, ali ne posve i neopravdan. Pitamo se zašto se ljudi počesto boje izreći nekome neko jednostavno upozorenje na koje svakako imaju pravo? Ovdje se susrećemo sa osobitim bremenom naše južnoslavensko-balkanske (ne)kulture. Manje-više, svi po ovom pitanju nosimo loša afektivna sjećanja. Pravda se ovdje odvajkada istjerivala uz pomoć šaka, šamara, ili barem uz neizostavno „spominjanje majke“. Zato se dobri ljudi poslovično ustručavaju da nešto nekomu spočitaju, pa čak i kad situacija to uistinu zahtjeva. Jednostavno, ne želimo „frku“, te radije nešto prešutimo, ‘mjesto da kažemo. No, upozorenje se može izreći i na sasvim prihvatljiv način. Odgovor se opet krije u „zlatnom pravilu“. Tako, ukoliko želite nekoga upozoriti da nešto ne čini jer vam to smeta, najbolje se upitati kako biste vi željeli da vas drugi upozore ako vi sami jednom budete nečiji izvor iritacije? Naime, svi znamo da nitko od nas ne voli da ga se proziva i opominje. Ali, isto tako, znamo da postoji i ona prihvatljiva kritika koja nas neće nužno naljutiti, a skrenut će nam pozornost na naše ponašanje. Ovdje se čovjek treba doslovno vježbati i trenirati u prenošenju ovakvih poruka, jer svi za vratom nosimo uistinu preteško breme loših afektivnih sjećanja u ovom smislu. Na ovim prostorima je palo, i još uvijek pada toliko puno jezivih psovki i teških riječi, da je pravo čudo kako još ovdje uopće postoje ikakve naznake razumskog života i društvene kooperacije!

Na kraju svakako trebamo spomenuti i one tri „svete“ riječi: hvala, molim i oprosti! Premda male i jednostavne, česta primjena ovih riječi zbilja otvara brojna zatvorena vrata, te isto tako uspješno sprečava one brojne svakodnevne „iskrice“, da ne prerastu u plamen ili eksploziju.

Apstraktna komunikacija i žene

Glede prijateljskih i poslovnih odnosa, žene su počesto čak i konkretnije u izražavanju svojeg nezadovoljstva od muškaraca. Ali, u emotivnim situacijama su sklone apstraktnim i alternativnim načinima upozoravanja. Tako, počesto zbog nečega šute, očekujući da će njihov muškarac tu šutnju razumjeti potpuno jasno, baš kao i materinski jezik. Ili opet, pokatkad pribjegavaju svojevrsnoj izokrenutoj komunikaciji gdje svaka riječ ili rečenica poprima potpuno drugačije značenje od onoga izvornog. To su oni momenti kad „samo izvoli“ počinje značiti „ne pokušavaj ni slučajno“, ili kad „u redu je“ znači „ništa nije u redu“, ili opet kad ono „joj, udebljala sam se“ znači „ne dao ti dragi Bog da to potvrdiš“! Drage dame, samo da znate, ovo je sve muškarcima jasno poput egzotičnih Apači dimnih signala! Ono, vide oni da se tu nešto čudno događa. Ukoliko se radi o pametnijim predstavnicima muškog roda, čak će shvatiti da se ovdje radi o prenošenju nekakve poruke, ali kakve … ??? Ali eto, tko se voli, preživjet će …

Performativna funkcija jezika: kad riječi postaju stvarnost …

U svojoj teoriji „govornih čina“, znameniti engleski filozof jezika John L. Austin je govorio o konstativnoj i performativnoj funkciji jezika. Dok se onom prvom nešto samo konstatira, tj. opisuje stvarnost, kod performativne funkcije jezika se događa to da sam jezik počinje oblikovati stvarnost. Npr. kad sudac kaže optuženom: „Tužiteljstvo je dokazalo da ste vi uistinu počinili sve ove zločine“, ovdje se samo konstatira što je optuženi u svoje vrijeme uradio protiv zakona. Međutim, kad sudac na kraju zaključi: „…Zato vas optužujem na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina zatvora u kaznionici zatvorenog tipa“, ovdje se stvarnost više ne opisuje, nego se uspostavlja jedna sasvim nova stvarnost. Život optuženog se okreće doslovno naglavačke, a žrtve će konačno doživjeti kakvu-takvu satisfakciju! Ili, veseliji primjer: Kad svećenik ili matičar kaže mladencima: „Proglašavam vas mužem i ženom“, ovo znači da će se ovo dvoje ljudi od sada nalaziti u posve drugačijoj egzistencijalnoj i pravnoj situaciji. Sa ovim riječima za njih počinje jedan sasvim novi život, s novim pravima, ali i novim obvezama.

Performativna funkcija jezika se u konačnici ne tiče samo ovih pravnih situacija, nego i cjelokupne stvarnosti. Npr. proteklih godina se u svijetu događalo više puta da teški komatozni pacijenti budu vraćeni u svjesno stanje uz pomoć svakodnevnih govornih poticaja svojih najbližih, usprkos generalno lošim prognozama liječnika. Svakodnevna prisutnost najbližih ljudi, uz poticajne riječi „volimo te“, „s tobom smo“, „probudi nam se“, nekako su utjecale na stanje pacijenta, premda ih on „službeno“ nije mogao čuti.

Ovoga treba biti itekako svjestan, i to ne samo u nekim posebnim situacijama, nego i u onim uobičajenim i svakodnevnim. Svojim mislima, stavovima i sudovima mi itekako sudjelujemo u oblikovanju naše stvarnosti. „Neka ti bude po tvojoj vjeri“, ili na kraju: „s kim si, takav si“! Ako stalno pričaš okolo da ti prijatelji ne valjaju, pa kakav si onda ti? Jer stara poslovica kaže kako „svaka ptica svome jatu leti“! Ne valja šef i firma! Pa da si bolji i stručniji radnik, radio bi svakako na nekom boljem radnom mjestu! Posebno ne valja vlast … a stara je mudrost da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Zato vidimo, opet, treba biti oprezan s kritikama. Sudeći loše o drugima, sudimo loše i o samima sebi. Ako se o nečemu ili nekomu već mora reći ponešto i loše, ne smije se nikada zaboraviti dodati i ponešto dobro. Čak što više, dobre riječi, poticajne riječi, zahvale i pohvale trebaju imati većinu u našem svakodnevnom vokabularu. Govoreći dobro, činit ćemo i našu stvarnost boljom!

 

U Sarajevu, 27. 5. 2016.

M. B.

Male mudrosti za velike stvari (I. dio)

Kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim – barem malkice – odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo…

Život se zna poprilično zakomplicirati. To je poznato i Istočnoj i Zapadnoj duhovnoj tradiciji … Pred očima uznemirenog promatrača red i smisao počinju uzmicati, a cjelokupna stvarnost kao da poprima epitet dvojnosti, tj. dualnosti, a sama duša se tada napinje ne bi li pronašla ono „Jedno“. Sv. Aurelije Augustin u tom smislu piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila … da se saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si moja utjeha, Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi.“[1] U novije vrijeme Katekizam Katoličke Crkve bi nadodao kako iskustvo života počesto proturječi Radosnoj vijesti evanđelja, a čovjeku tada ostaje poput Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjerovati (KKC 164-165.). Dakle, premda je vjera u sebi razumska, u nekim situacijama ona će morati postati slijepa i fideistična, tj. pretvoriti se u čisto tvrdoglavo voljno htijenje, kako bi na kraju uopće mogla opstati.

Istočnjačka misao znatno drugačije sagledava naznačenu dvojnost života, jer istu ne promatra pod vidom „incidenta“, nego kao nešto što jednostavno tu i tako, uobičajeno i sasvim normalno. U budizmu se tako cjelokupna stvarnost promatra kao neprekinuti niz različitih uzroka i posljedica. Svaka stvar pod nebom je istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka, kao što je i uzrok neke buduće posljedice. Upravo se zato svaka stvar i situacija mogu promatrati i kao nešto dobro, i kao nešto loše. Npr. kupili ste auto, a to je posljedica zarađenog novca i vaše želje da imate vlastito prijevozno sredstvo. To je svakako dobro, ali i loše, jer ste pare mogli potrošiti i na neki drugi način, tako da će neke želje ostati neostvarene. Zatim razbijete auto u prometnoj nezgodi, što je po sebi loše, ali i dobro jer će vam to omogućiti da shvatite kako su materijalne stvari po sebi krhke i propadljive, te da ne možemo uz njih vezivati svoju sreću i mir, barem ne dugoročno. Heraklit bi jednostavno poentirao: „Panta horei kai ouden menei“ (Sve teče, ništa ne ostaje).

Zato, kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim barem malkice odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo …

Kao prvo tu je tzv. „zlatno pravilo“: „Čini drugom, što želiš da i drugi tebi čini“, odnosno, „Ne čini drugom, što ne želiš da i drugi tebi čini“! Isus izričito reče da je ovdje sadržan sav Zakon i Proroci[2] Odnosno, tko živi po ovomu pravilu, taj živi po Božjem! Dobro razmislite o svojim zahtjevima! Ukoliko očekujete da drugi poduzmu nešto što vama samima ne pada na pamet poduzimati, onda će vam biti najpametnije, ali i najpoštenije, pod hitno prestati s takvim nerealnim očekivanjima od ljudi i života.

No, što ukoliko vi drugima činite kako bi htjeli da se vama čini, ali oni svejedno adekvatno ne uzvraćaju. E tada se dobro sjetiti onoga: „Po jutru se dan poznaje“! Naime, ako vam netko na samom početku nekog odnosa (bez obzira: prijateljskog, ljubavnog, poslovnog…) počinje praviti neke probleme, možete biti sigurni da će ih praviti i kasnije. Štoviše, sve karakterne mane su najčešće progresivne s obzirom na protok vremena, što će reći da će naznačenog problema s vremenom biti sve više u ponašanju spomenute osobe. Zato će biti najbolje da u samom startu razjasnite ono što vas smeta. Ako šutite i „gutate“, ne činite s tim apsolutno ništa dobro. Zapravo, pružate toj osobi ili osobama lažnu sliku o sebi. On, ona ili oni, neće znati da nešto trebaju promijeniti, jer se vi sami ponašate kao da je sve u redu. Na kraju, kad jednog dana izgubite živce i podivljate, oni će moći samo konstatirati sa žaljenjem: „A budale, a mi mislili da je on normalan i dobar čovjek“! Zato, ako u ovakvim situacijama želite dobro i sebi i drugima, odmah na početku recite što vas boli i što vam smeta, pa ako će oni to prihvatiti, stekli ste pouzdane i dostojne partnere, a ako neće, barem će te znati da ste u krivom društvu s krivim ljudima.

„Nije zlato sve što sija“, ili drugim riječima „Stablo se prepoznaje po plodovima“ … S jednim treba svakako računati: Oči su čulo koje je najlakše prevariti, a nije puno bolje ni sa ušima! Za kvalitetnu procjenu nekog čovjeka, ali i šire: situacije, događanja, pokreta, potrebno je sagledati stanje plodova: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” (Mt 7,16-20). Ako pokušamo ovo spojiti s prethodnim, dolazimo baš do jedne uobičajene životne komplikacije, ali u kojoj – vidjet ćemo – ne moramo biti posve bespomoćni. Naime, često se dogodi da u svojoj blizini imamo neke slatkorječive prijatelje, ali koji se suštinski pokazuju posve beskorisnima, osobito kad nam nešto konkretno zatreba. S druge strane, neke neugodne osobe iz naše blizine se u konkretnim životnim zadacima znaju počesto pokazati dobrima i pouzdanima. Konačno, nije lako ni s jednima, niti s drugima, ali barem bi trebalo pokušati procijeniti s kim bi se dalo nešto raditi i planirati na duže staze, i naravno, opet ponavljamo: sebe same uvijek trebamo na vrijeme očitovati!

„Istina će vas osloboditi“ (8,32)!

Da ne izgubimo usput nit-vodilju, ovdje smo zapravo i počeli govoriti o dvojnosti života: o onoj datosti koja sugerira da u konačnici svakog čovjeka, situaciju, događaj i pojavu u našem životu možemo istovremeno procjenjivati i dobrim i lošim, što na kraju opet baca sumnju na sveukupnu smislenost života, pa i samog božanskog stvaranja. Ali, ovdje je prevažno naglasiti da se do općenite razočaranosti poslovično dolazi od one početne konkretne životne razočaranosti. Jednostavnije rečeno: onaj čovjek koji je pretežito zadovoljan svojim životom svakako neće postavljati pitanje o smislu istoga, kao ni općenito o smislu života kao takvoga. Ovakva neugodna pitanja se javljaju upravo tamo gdje nešto ne funkcionira na praktičnoj razini, a nezadovoljstva se po sebi upravo najviše generiraju na području međuljudskih odnosa.

Ako je ljudima išta zajedničko bez obzira na epohu, prostor i mentalitet, jest to da se moralno zlo doživljava uvijek puno osobnije i emotivnije od onog prirodnog zla. Npr. ako se negdje razbukta šumski požar zbog udara groma, te taj požar ljudima koji stanuju u blizini nanese silnu štetu, teško da će netko zbog toga na kraju početi mrziti vatru. Više opreza da … pa ni više straha od vatre nije isključeno, ali mrziti vatru koja je po sebi nesvjesna i nerazumna, svakako nema smisla. Međutim, kad nam razumno i svjesno ljudsko biće radi nešto loše, pa makar to bilo i puno benignije od izazivanja požara, doživjet ćemo to vrlo emotivno, i lako će se dogoditi da nas ta situacija na kraju i duže vrijeme proganja i uznemiruje. No, možda ta proživljena nepodopština i nije bila s namjerom. A opet, možda je i bila s namjerom, ali ta osoba ipak nije nesavladivo loša … možda će se popraviti ako je upozorimo da to što radi nije u redu, te da više tako nešto ne očekujemo da se ponovi. Uglavnom, istina se krije tu negdje u blizini, i nije teško do nje doći, ukoliko želimo da dođemo. I Istok i Zapad su suglasni u tome da istina ima oslobađajuću snagu. Ona nas oslobađa od negativnih aspekata međuljudskih odnosa, a ako je netko već nesavladivo, odnosno, u svojoj naravi naopak, oslobodit će nas i samog odnosa, tj. dotične osobe. Kad je u pitanju pozitivna i oslobađajuća moć istine, moguće da se o tome Gandhi najradikalnije izrazio: „Dugo sam mislio da je Bog istina, a sada vjerujem da je istina Bog“!

Pa dobro onda … zašto se često toliko ustručavamo istine, ukoliko nam već ona leži tu na dohvat ruke? Nietzsche bi zabrinjavajuće primijetio: „Ponekad ljudi ne žele čuti istinu, jer ne žele da njihove iluzije budu uništene“! Izgleda da istina u konačnici i nije za svakoga … to je isključivo put jakih!

Nastavlja se …

 

U Sarajevu, 26. 5. 2016.

M. B.

[1] Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982., 277.

[2] Ovu maksimu pronalazimo kao 12. redak 7. poglavlja Evanđelja po Mateju, međutim, novija istraživanja pokazuju da je „zlatno pravilo“ postojalo i znatno prije kršćanstva.

Exit mobile version