Usprkos „nevjeri“ stigao je čak do Indije … Dokle bi tek stigao da je vjerovao?
Nakon što je propustio prvi susret apostolske subraće sa uskrslim Gospodinom, Tomu apostola su spopale teške sumnje. Premda su ga njih desetorica svim silama pokušavali uvjeriti da je – nedavno raspeti – Isus živ, prav’ i zdrav, Toma odbija u to povjerovati, te izriče onu svoju čuvenu i pomalo degutantnu rečenicu: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25).
Tomina vjera očito je bila poprilično uzdrmana. Strahote Velikog Petka duboko su mu se urezale u um. Sad se kod njega da primijetiti svojevrsna fiksacija na Isusove duboke rane i ožiljke … Ta Isus toga dana nije ostao malo mrtav, nego puno mrtav – slikovito da se izrazimo. Trebalo bi svakako malo dublje promisliti ovaj Tomin čudni zahtjev za ispipavanjem Isusovih rana. Vjerojatno se radi o posljedici prethodne rasprave sa ostalim apostolima, koju evanđelje ne spominje, ali se iz općeg konteksta može naslutiti da se dogodila. Ovi su mu vjerojatno prvo rekli da su vidjeli uskrslog Isusa, na što je Toma vjerojatno odgovorio da im se to samo nešto učinilo. Ovi su zatim vjerojatno uzvratili kako im se sigurno nije učinilo, jer ovdje se nije radilo o kratkom viđenju, nego o dužem susretu koji je trajao barem nekoliko minuta, te koji je uključivao jasnu i smislenu međusobnu verbalnu komunikaciju. Toma, u svojoj sumnji, očito nimalo impresioniran iznesenim informacijama, vjerojatno uzvraća pretpostavkom kako im se ukazala nekakva utvara, kojoj baš i nije za vjerovati. Ovi su opet morali kontra argumentirati sa svjedočanstvom kako je to bio baš pravi pravcati Isus. Čak što više, premda je bio živ i zdrav, još uvijek je nosio svoje duboke rane i svježe ožiljke od prije tri dana. Jednostavno, nije bilo nikakve sumnje da je to uistinu On! I tada Toma vjerojatno iznosi svoj čudni zahtjev – koji je ostao zabilježen u evanđelju. Kao da je znao već u ona vremena da su oči ljudsko čulo koje je po prirodi stvari najlakše zavarati! Zato bi on radije da to malo ispipa svojim rukama …
Naredna četiri biblijska retka donose prikaz drugog Isusovog ukazanja učenicima koje je – ovaj put – zadesilo i Tomu. Štoviše, Toma stvarno dobiva priliku da ispipa Isusove rane; Isus ga zatim blago prekorava zbog njegove nevjere, te hvali i blagoslivlja sve one koji vjeruju usprkos tome što ne vide!
Tako će Toma, do tad znani kao „Blizanac“ ostati zapamćen kao nevjerni. Taj njegov atribut nije ostao zabilježen samo u kontekstu kršćanske religije, nego se uopće ustalio i u svakodnevnom govoru te sekularnoj kulturi. Tako se za svakog sumnjivca danas nerijetko kaže da je „nevjerni Toma“!
Mala i velika vjera – malo i veliko bogatstvo
No, sad dolazimo da centralnog paradoksa ovoga teksta: Toma, premda nevjeran, na kraju je stigao čak do Indije naviještajući evanđelje! Reklo bi se: duže i dalje od svih ostalih Apostola … samo je Sv. Pavao prevalio isti toliki misijski put, ako ne i duži … Zato odmah postavljamo i drugo paradoksalno pitanje: dokle bi tek Toma stigao da je imao neku dublju i snažniju vjeru? Reklo bi se: vjerojatno do Japana, ako ne i do daljnjih pacifičkih otoka … Ali isto tako, možda u tom slučaju zapravo ne bi stigao nigdje! Zbog čega? Ne premješta li velika vjera brda i planine!? Ne ruši li svaku zapreku pred sobom!? Naravno da ruši, ali može se dogoditi da poruši i neke druge – nepredviđene – stvari!
U kršćanskoj teološkoj tradiciji od samog se početka tvrdi kako vjera nije čovjekovo osobno dostignuće, a ni zasluga, nego od Boga uliveni – nezasluženi milosni dar (Usp. 2 Tim 1,6.14). Međutim, dar je po sebi uvijek i svojevrsna kušnja za čovjeka, i što je dar veći, to će biti i veća kušnja. Usporedimo to sa (uvijek nam dragim) novcem: Kad bi ste npr. sad od nekoga nepredviđeno i nezarađeno primili stotinu eura, bilo bi vam sigurno drago. Mogli bi ste s tim podmiriti neki trošak ili račun zbog kojeg ste se baš proteklih dana preznojavali, ne znajući kako i s čim će te ga pokriti. Ili još bolje, ako nemate takvih troškova za vratom, te stoga bezbrižno odlepršate u nepredviđeni popodnevni šoping. No, zamislite sad da od jednom dobijete neočekivanih milijun eura! Koja bi to tek radost bila!? Da, bila bi to sigurno velika radost u početku, međutim, ne bi trebalo proći puno vremena da shvatite kako stvari u tom slučaju i nisu tako jednostavne kao što izgledaju na prvi pogled. Jer kad imate i trošite veliki novac, to nećete moći sakriti na duže vrijeme. Zbog tog novca postat će te svima zanimljivi! Rodbina će sigurno očekivati dio za sebe, i taj dio će biti sigurno veći od onoga što ste vi planirali da im date. A kad ne ispunite njihova očekivanja, manje-više, vi ste međusobno završili. Također, postat će te zanimljivi i lažnim prijateljima koji nepogrešivo znaju kako profitirati u ovakvim situacijama. S druge strane, odnosi s pravim prijateljima tada obično dolaze u krizu: jer oni vas više neće moći prepoznati zbog erupcije vašeg ega – koja se dogodila u međuvremenu, a ni oni vama više neće biti zanimljivi, upravo, jer ste stekavši patvorene prijateljske lažnjake, postali uvjereni da su ovi lažni pravi, a oni pravi lažni. Uglavnom: vrlo se rijetki ljudi mogu dobro snaći u ovakvim situacijama. Sjećam se u ovom smislu one jedne epizode Oprah Show-a, kad je istoimena voditeljica u studiju okupila desetak najvećih dobitnika američke lutrije. Naglasak emisije bio je upravo fokusiran oko pitanja kako je novostečeno bogatstvo utjecalo na živote ovih ljudi … i od njih desetak, samo se jedan jedini čovjek pozitivno izrazio o ovoj promjeni. Sa stečenim milijunima riješio je sve svoje probleme: i egzistencijalne, i zdravstvene, i ljubavne … i sada doslovno uživa k’o prasac! Svi ostali, ne samo da su se izrazili u stilu „i nije ovo nešto“, nego su svjedočili o totalnom životnom brodolomu: s brzim milijunima je uslijedio raspad obitelji, raspad rodbine, raspad prijateljstava … a pare se u međuvremenu uglavnom spiskale …
Premda svaka usporedba šepa, donekle slično ide i sa onim milosnim darovima „odozgor“. Sv. Aurelije Augustin još je prije 1600 godina primijetio kako ne može baš svatko izmisliti i proširiti herezu. On izričito kaže kako su heretici redovito posebni, pametni i nadareni ljudi, ali opet, u svemu tome nešto obično ozbiljno ne štima! Takva priča je otprilike pratila i Marcijona – prvog velikog heretika Crkve – s početka drugog st. posl. Kr. Pametan, rječit, obrazovan, te uz to – premda je poticao iz vrlo bogate obitelji – veliki asketa i pokornik. Stigavši iz Ponta u Rim, vrlo je brzo okupio veliku bazu kršćanskih sljedbenika. Bio je jedan od najpopularnijih propovjednika i duhovnika u gradu. No onda mu se dogodilo to da je očito precijenio neka svoja osobna razmišljanja koja su potpuno išla u gnostičkom smjeru. Tjerao je po svom … a reklo bi se: A zašto i ne bi!? Pa nije li već bio na glasu svetosti!? Zatim je počeo prekrajati Sv. Pismo po svom gnostičkom nahođenju: izbacio je sav Stari Zavjet jer je Boga-Jahvu poistovjetio s gnostičkim Demijurgom – nižerazrednim zlim Bogom – Stvarateljem; a i Novi Zavjet je preuređivao po svom, subjektivno smatrajući da je samo Sv. Pavao ispravno shvatio Krista. Otprilike, 144. posl. Kr. Crkva ga je izopćila, a on i dalje nastavio po svom. Njegova sljedba/sekta držala se dobro još barem cijelo jedno stoljeće … no ipak, odvojena od cjeline Crkve na kraju će u potpunosti iščeznuti. Uglavnom, Marcijona možemo uzeti kao primjer čovjeka koji nije uspio izaći na kraj s vlastitom duhovnom nadarenošću. Posjedovao je velike darove, a veliki dar je kako već rekosmo, velika kušnja.
Zato na kraju trebamo možda iznova promisliti i one Isusove riječi o „premještanju brda i drveća“ uz pomoć vjere (Usp. Lk 17,6). Zanimljivo, Isus ovdje ne kaže „…da imate velike vjere“, nego „…da imate vjere koliko je zrno gorušice …“. Isus očito i ne poziva na neku veliku vjeru, nego na onu malu, skromnu, ali postojanu i upornu vjeru. Istini za volju, ovaj veliki bombastični rezultat trenutnog premještanja brda i presađivanja drveća izgledno predstavlja prvenstveno snažnu govorničku figuru, kojoj su bili skloni i proroci prije Isusa. Njihov govor je bio tako koncipiran da uzburka i oživi pozaspale ljudske duhove, prilagođene prosječnosti i sivilu svakodnevne egzistencije. Međutim, u međuvremenu su ljudi dokazali da se marljivim i postojanim radom uistinu i najsmionije zamisli mogu realizirati i ostvariti.
I još k tomu jedna mala nada i sasvim mala ljubav …
Što znači nadati se u bolje sutra? Je li to znači biti slobodan od svake brige, muke i tjeskobe? Stalno se smijati k’o blesav i kao papiga ponavljati: „Bit će bolje“!? Svakako da ne znači! Premda bi ovako možda bilo i lijepo živjeti, to svakako ne bi bio jedan plodan i uspješan ljudski život, jer samo onaj tko osjeća težinu problema, taj ih može i rješavati. Naravno, ovo opet ne znači da je rješenje u pesimizmu, jer pesimizam po sebi nikad ništa nije stvorio i izgradio, osim što je utvrdio i umnožio samog sebe. Pravu mjeru nade prikladnu čovjeku možda je ponajbolje izrazio Winston Churchill sa onom svojom paradoksalnom definicijom uspjeha: „Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“! Upotpunjeno Heideggerovim egzistencijalizmom: Život sa sobom nosi neminovne „bačenosti“, ali donosi i povoljne „nabačaje“. Problemi se događaju … problem je već što smo rođeni tu i tu, kao ti i ti, a nitko nas ništa o tomu nije pitao … plus dodatno sve ostale životne nevolje i razočarenja … Međutim, život donosi i dobre prilike, a to treba znati dočekati i sa entuzijazmom ugrabiti. Što smo više fokusirani na ove „nabačaje“, to ćemo ih bolje i opažati te znati iskoristiti, kao što iskusan medicinski dijagnostičar bez problema uoči novi život u majčinoj utrobi preko poprilično mutnog i nerazgovjetnog zaslona ultrazvučnog aparata. S druge strane, tko god se poda defetizmu i pesimizmu, taj više ni u čemu ne vidi dobro, niti se ičemu nada, osim što možda još uvijek iščekuje onaj prije spomenuti, nezasluženi milijun.
Slično ide i sa malom ljubavi. Dostojevski reče da pod suncem nema moćnijeg oružja od postojane smirene ljubavi. Ne izgleda nešto posebno na prvi pogled, pa možda čak ni na drugi … Ne izgleda kao nešto što vas može prevesti preko hirovitih voda oceana života. Ali upravo ona jedina na kraju doseže svoj cilj. Ne prezirite je nikada … neće vas zbog toga ubiti, ali će vas postojano progoniti do kraja života!
U Sarajevu, 5. 4. 2016.
dr. Mario Bernadić