Blog – Stranica 10 – Poptheo Web Portal

O očekivanjima i razočarenjima

Velika očekivanja idu zajedno s dubokim razočarenjima. U njihovom međusobnom odnosu gubi se osjećaj za mjeru i osjećaj za stvarnost. Tu se očekivanja i razočarenja ne mogu približiti i stvaraju u čovjeku podvojenost. Podvojenost stvara rascjep u čovjeku. Čovjek više ništa ne očekuje i dopušta da bude žrtva poniženja. Gubi svijest o vlastitoj vrijednosti. Duboko razočaran više nikomu ne vjeruje. Drugi čovjek postaje prijevara, dvoličnost, pretvaranje. Slom u koji su ga uvukli očekivanje i razočarenje pretvara ga u duboko nepovjerljivog čovjeka. Ne vjeruje u vlastite procjene. Podcjenjuje svoje sposobnosti. Drugima sve i da hoće ne može vjerovati jer drugi su objekt sumnji i propitivanja. Paraliza povjerenja koja se javlja usporedo s raspadom odnosa očekivanja i razočarenja čovjeka može dugotrajno zatvoriti i odvojiti od drugih. I od njega samog. Puno pitanja ne olakšava osjećaj nepovjerenja prema sebi i drugom. Zašto sam očekivao/očekivala ako sam vidio, osjetio, primijetio što se događa? Je li bilo najbolje ne očekivati ništa? Možda. Ne možemo ne očekivati ništa. Koliko se god činilo neznatnim i beznačajnim, mi očekujemo. Kao da postoji nepisani zakon. Mala očekivanja rađaju kratka i površna razočarenja. O velikim smo već rekli u prvoj rečenici. Odnos očekivanja i razočarenja povezan je sa znanjem i spoznajom. Duboko poznavati drugog čovjeka uključuje relativno solidno znanje o tome što od njega možemo očekivati, a što ne možemo. Što više jedni druge poznajemo, očekivanja su stvarnija i umjerenija, a moguća razočarenja manje vjerojatna i manje moguća. Mi ćemo se, s vremena na vrijeme, pozvati na osjećaj, emociju, strast kako bismo postavili temelje našim očekivanjima koja imamo od drugog. Temelji mogu biti čak i solidni i izgledati čvrsti. Ono što će ih nagristi ili odmah razoriti jest nesrazmjer između naših očekivanja i naših osjećaja. Jer možemo osjećati da nešto očekujemo. Drugačije je koliko toliko znati objektivno što očekujemo. Osjećamo da očekujemo velike i neponovljive stvari, nova i snažna iskustva. Znati što očekivati je nešto drugo. Kada dobro znamo što očekivati od drugog, ostavit ćemo dojam hladne, nezainteresirane, emotivno udaljenje osobnosti. Može nam se prigovoriti da ne vjerujemo u romantiku, strast, fantaziju, želju. Strast, želja, intenzivna emocija mogu nas odvesti u stanje takvih očekivanja koja ne može racionalno sagledati. Pretjerujemo. Preuveličavamo. Kad očekivanja nisu ispunjenja, razočarenje je snažno i duboko jer je razumski neutemeljeno iako ga pokušavamo racionalno objasniti. Ne ide. Cijeli odnos između očekivanja i razočarenja izgrađen je površno i na brzinu s dubinom koja je na kraju ispostavlja se plitka i nepostojeća. Očekivanja i s njima prateća iskustva razočarenja možda se ne mogu uvijek spriječiti i predvidjeti. Moguće je umanjiti njihov intenzitet. Znanjem. Spoznajom. Znati istinski drugog kao i dopustiti da nas drugi istinski upozna neće uvijek isključiti nerealna očekivanja i iracionalna razočarenja. Za sve postoji prvi put, pa čak i razočarenje u nekoga za koga bi se prethodno tvrdilo da se o njemu sve zna i što se moglo od njega očekivati. Intenzitet odnosa očekivanja i razočarenja se smanjuje i slabi znanjem i spoznajom. Što se dublje i iskrenije poznajemo, očekivanja se svode na umjerenost i prihvaćanje stvarnosti osobe. Ili kako se kolokvijalno kaže, imamo realna ili stvarna očekivanja od nekoga. Rascjepu i nepovjerenju koje razvijamo prema sebi i drugima kada se pitamo o odnosu naših očekivanja i na njima doživljenih razočarenja prethodi dragocjeno razdoblje koje ponekad nezahvalno preskačemo. Smatramo ga nevažnim. Nepotrebnim. Beskorisnim. Smatramo ga nepovjerenjem prema drugom. Razdoblje upoznavanja, spoznaje i znanja o drugom. Ponekad se ono preskoči. Ponekad se zanemari. Zašto, teško je odgonetnuti. Naši motivi i razlozi su šaroliki i rijetko se međusobno slažu. Ostaju međusobni susreti i razgovori gdje susrećemo one koji očekivanja i razočarenja usklađuju prema nekoj racionalnoj mjeri jer osobu poznaju i znaju što očekuju od nje. Kao što susrećemo i one koji preskaču znanje i spoznaju o drugom što ponekad rezultira nerealnim očekivanjima i još dubljim i iracionalnim razočarenjima. Truditi se znati, upoznati i spoznati ili biti lijeni i nemarni te zapostaviti i preskočiti znanje i spoznaju je ono što nas međusobno razlikuje u iskustvima koja zajednički promišljamo i razmjenjujemo kada razgovaramo o očekivanjima i razočarenjima…

U Sarajevu 16. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stevanovicigor

O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

O kraju

Nešto se završi samo od sebe. Sazrije. Dosegne određeni intenzitet. Vrhunac. I završi. Nešto i mi okončamo namjerno i ciljano. Bilo kako bilo, prije ili kasnije sve se okonča. Sve završi. Sve prestane. Ništa ne traje onoliko dugo koliko želimo. Nespremni dočekamo kraj. Okončanje. Gašenje svjetla. Lakše je s onim što odlučimo sami privesti kraju. Promislimo. Domislimo. Isplaniramo. I učinimo. I ako ima žaljenja zbog onoga što smo slobodno priveli kraju, lakše ga je podnijeti. I ako ima krivice, ona je naša. Tako smo htjeli. Bez obzira na posljedice i nepredviđene ishode i neplanirane komplikacije. Malo je teže s onim što se privede kraju bez nas. Bez našeg pitanja. Bez našeg sudjelovanja. Nešto se na silu otrgne od nas i teško prihvaćamo kraj. Kraj nije bio predviđen. Nije bio planiran. Došao je iznenada. Utješimo se mišlju kako svemu dođe kraj, pa zašto se mučiti s onim što nismo htjeli, s onim što smo htjeli izbjeći, s onim čega smo se bojali? Ne ide uvijek. Kraj koji nismo željeli ne može biti tek tako prihvaćen. Kao nešto prirodno. I normalno. Očekivano. S vremenom ćemo razviti fatalizam i rezignaciju. Prihvatiti. Pomiriti se. Susrest ćemo one koji neće razumjeti naš pogled na svijet. Na njihove entuzijazme i oduševljenja odgovarat ćemo uvijek istim mirnim tonom glasa: Prije ili kasnije sve se mora okončati, i sve će se okončati. U društvu ćemo biti nepoželjni. Ipak, teško je pobijediti realizam vlastitog života i njegovih godina. Kad bismo mogli izbjeći ružnu istinu onoga da će se sve okončati, rado bismo to učinili. Ne uspijevamo. Iza nas je poprilično prošlog. Okončanog. Završenog. Nepovratnog. Odživljenog. Dobivenog, ali i izgubljenog. Nitko previše ne voli kraj. I onda kada nešto slobodno završavamo, uvijek je to uz neku nelagodu. Završeno je jedno razdoblje. Jedna era. Jedno vrijeme. Što god. Makar i dosegli najviše što možemo doseći, kraj izaziva napetost. Što nakon kraja? Može li se ponovo početi? Ako se može ponovo početi, u kakvom smo stanju prije nego počnemo? Imamo li oduševljenja, životnog elana, nutarnje snage kao nekad? Ili smo oslabili? Ima se možda u zalihi. Ali hoće li biti dovoljno? Sa svakim krajem kojega sami izaberemo ili nam se dogodi bez našeg pristanka, odlazi i dio naše snage, onoga što danas ljubitelji efektivnosti i produktivnosti zovu „ulaganjem“. „Uložimo“ sebe, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje povjerenje, sami sebe. Kad se stvar ili stvari okončaju, nešto od „uloženog“ će se možda i vratiti. Nikad se neće vratiti sve. Kada dosegnemo granicu iza koje više ne možemo učiniti puno, povlačimo se u sebe. U nama polako i tiho sazrijeva misao: Jednom se sve mora okončati i sve mora završiti. Čak i mi. Ponekad ova misao stvara u nama malodušnost, odsutnost, udaljavanje od svih. Ponekad, misleći na nju i o njoj, osjećamo i olakšanje. Neki se čak i raduju. Nekima i ne izgleda tako loše što će se nešto okončati i završiti. Neki jedva čekaju. Neki se bune. Neki odbijaju prihvatiti. Nad nama vlada nešto što ne definiramo. Radije opisujemo. Osjećaj mira i tišine kada prihvatimo kraj. Bilo čega. Ne mora biti nešto loše po nas i za nas. Kraj može biti i dobar. Dali smo sve. Učinili smo koliko smo mogli. U trenutcima kada se nešto ili netko otme od nas i nastupi kraj, možda nas na trenutak prožme onaj ružnu osjećaj straha i napuštenosti: Kako ću izdržati jer će prije ili kasnije sve završiti. S vremenom čovjek spozna i otkrije da poneki kraj i poneki završetak i nije bio tako strašan i neugodan. I da nije sve stalo i prestalo postojati jer se za njega nešto završilo. Okončavajući i završavajući malo pomalo i s vremena na vrijeme kojekakve stvari, odnose, veze, povezanosti, kontakte, čovjeku se može učiniti da nakon svega slijedi tragedija i kataklizma. Razdoblje pustoši i praznine. Vrijeme nepodnošljive samoće. Era potištenosti i napuštenosti. Ne mora slijediti ništa od toga. Jer čovjeka utješi istovremeno umirujuća i uznemirujuća misao koja ga stalno poput njegove sjenke tiho i nečujno prati: Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj. Ako ništa, lakše podnosi da bi svejedno nečemu došao kraj. Nešto bi završilo i prestalo bez obzira na njegova nastojanja. Takav je nepisani zakon. Istovremeno nas plaši i uznemirava podsjećanjem da sve mora doći svome kraju i umiruje nas da iako je nešto završeno i okončano, ne mora značiti da je to kraj svega. Neobičan zakon koji nas plaši i tješi kako ništa nije prestalo iako je se, barem za nas, nešto zauvijek završilo i okončalo.

U Sarajevu 9. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Coypright: anyaberkut

O slušanju

Ne tražimo da nam se dive ni da na slave. Ni sami ne želimo nešto takvo. Voljeli bismo više razumijevanja prema onomu što smo prošli i proživjeli. Biti zaboravljen nije ugodno iskustvo. Još manje je ugodno kada bivamo zaboravljeni kada nam je potrebna pomoć. Kao kad se mjesecima i godinama borimo s problemima od bolesti do gubitka posla. Kada konačno isplivamo zdravi i zaposleni nakon vremena bolesti i nesigurnosti, pomalo nas boli da smo zaboravljeni i da nitko ne primjećuje koliko smo izgubili i mučili se u prethodnom vremenu. Oni s kojima smo bili bliski kao da ne vide ništa drugačije i novo u nama. Odmahnu rukom u prolazu. Nisu čak iznenađeni što nas vide. Tek površno i usput nas obavijeste da su čuli što nam se dogodilo. Žao im je. Drago im je što smo se izvukli i spasili. Željeli bismo da netko od njih zastane i pokaže jedno ljudskije lice i poželi čuti našu priču i sve što smo bili prisiljeni preživjeti. Željeli bismo da nas netko pokuša razumjeti. Međutim, sve se događa i kreće prebrzo. Odnosi se brzo uspostavljaju i brzo prekidaju. Prirodno je da u takvim okolnostima zaborav i ravnodušnost zauzimaju mjesto empatije i slušanja. Nekomu je istinski doživljaj imati nekoga tko će ga slušati i željeti čuti njegovu priču ne radi divljenja i slavljenja. Nego jer imamo potrebu s nekim podijeliti sve što smo prošli. Strah koji smo doživjeli. Rezignaciju. Razočarenje. Vaganje mogućnosti. Procjenu ishoda. Ulaženje u borbu. Trenutke kad nismo uspjeli. Kad smo bili na rubu. Trenutke kad su stvari počeli ići na bolje. Konačno trenutak kada smo izišli kao pobjednici. Željeli bismo podijeliti radost i euforiju s nekim bliskim. Prenijeti mu iskustvo koje bi i njemu jednog dana moglo biti od koristi i od pomoći. Uvjeriti ga da ima smisla i živjeti i boriti se. Naše razočarenje biva veće kada otkrivamo da smo za druge, pa i one bliske, zapravo oholi i umišljeni. Želimo biti u centru pažnje. Želimo da se svijet oko nas vrti. Kao da smo jedini koji su pali na dno i uspjeli se podići. Kada ne uspijevamo pronaći nekoga s kim ćemo podijeli radost i zadovoljstvo onoga što smo uspjeli pobijediti, neizbježno nam se postavi pitanje: zašto smo sve to prošli ako nas nitko ne želi čuti, ako nas nitko ne želi razumjeti, ako nitko ne želi da mu darujemo dio radosti koju nosimo u sebi? Zatvaramo se u sebe i nerijetko teško razumijemo zašto smo morali proći sve što smo prošli. Da budemo jači, snažniji, bolji? Ali ako nemamo to s kim podijeliti, ako nitko neće učiti iz našeg iskustva, sva ta jačina, snaga i dobrota ostaju u nama. Međutim, mi smo drugačiji kao bića. Želimo podijeliti uspjeh i pobijede. Pobijedili smo bolest i htjeli bismo nekome ispričati priču o svojoj hrabrosti i svojoj motiviranosti. O svojoj borbi. Pobijedili smo egzistencijalnu ugroženost, rezignaciju, depresivnost i malodušnost. Htjeli bismo nekome ispričati priču. Ne jer smo oholi. Puni sebe. Ne. Nego jer ne možemo u sebi zadržati radost i zadovoljstvo, želimo nekoga usrećiti ili potaknuti svojom pričom i svojim iskustvom. Nekad ne tražimo nikakvu nadoknadu. Tražimo priliku. Priliku da nas barem jedna osoba sasluša i čuje naše iskustvo. Sve manje slušamo. Sve manje smo spremni slušati nečiju ispovijest o životnoj borbi. Sve češće takve označavamo kao narcisoidne i pune sebe. Gladne pažnje. Kao da smo zaboravili da svatko od nas s vremena na vrijeme osjeti potrebu da svoje životne nedaće, nemire, sumnje i padove podijeli s drugim. Kao da smo zaboravili da onaj koji je sve to preživio i pobijedio želi ispričati priču o sebi ne radi hvalisanja, nego da nam njegova/njezina priča bude inspiracija. Kao da su svi pobjednici oholi i umišljeni. Kao da njihove priče ne mogu biti istinite. Kao da oni ne postoje.

Ponekad netko želi samo da ga slušamo. I ništa više. Ne želi pohvalu. Ne želi zahvalu. Ne želi priznanje. Želi podijeliti dio radosti i sreće što se izborio. Nadvladao. Pobijedio. Nismo svjesni koliko tu i tamo netko od nas traži da samo poslušamo ili slušamo. Unaprijed odbacujemo njegovu priču, njegovo iskustvo. Nemamo vremena. Ne želimo. Ne zanima nas. Nismo zainteresirani. Ravnodušni smo. Za čovjeka koji je preživio najgore što se u životu moglo iskusiti i doživjeti najteže je iskustvo kada nitko u svijetu nije spreman čuti njegovu priču. Baš nitko. I tek tu kada ga nitko ne želi saslušati, susreće se s pitanjem: zašto sam sve ovo prošao i za koga? S vremena na vrijeme treba zastati. Sjesti preko puta. Odvojiti vrijeme. Gledati oči i slušati glas. Pa ako treba i više nego smo planirali. Nećemo otići s osjećajem da smo izgubili sate, dan ili vrijeme. Vjerojatno ćemo otići nadahnuti i ohrabreni. I sjetit ćemo se nečije životne priče i iskustva. Kada nam zatreba. Kad se i sami nađemo na rubu. I kad se izborimo i pobijedimo, i sami ćemo tražiti nekoga među bivšim prijateljima, poznanicima, ljubavima. Ne da budemo u centru pažnje, oholi i umišljeni. Ne. Želimo podijeliti iskustvo s nekim od njih. Podijeliti zadovoljstvo. Sreću. Jer smo se izborili. Jer smo uspjeli. Želimo da nas netko sasluša jer smo sretni. I nadamo se da će, ako nas čuje i sasluša, otići ohrabren boriti se s onim što njega muči i progoni, što ga čini rezigniranim i malodušnim. Ne tražimo nagradu. Pohvalu. Ne tražimo tron. Ne treba nam pijedestal. Svojim iskustvom želimo pomoći i ohrabriti. I teško je kada vas nitko ne želi saslušati i čuti što ste prošli. Jer mi smo se borili, trudili i pobjeđivali ne samo radi sebe nego i jer smo se nadali da će drugi u nama pronaći oslonac i inspiraciju. I ponekad se borimo ne toliko radi sebe, nego radi njih. Tužno je kad nakon svega ne uspijevamo pronaći nikoga tko bi nas želio slušati i otkriti što smo sve prošli i na kraju uspjeli i preživjeti i pobijediti jer smo njemu/njoj željeli pokazati primjerom da se može, unatoč lošim predviđanjima i prognozama, pobijediti u životu. Žalosno je kad smo se borili da bismo bili primjer i inspiracija i bez ijednog dokaza i obzira proglašeni smo oholima i umišljenima, spodobama koje žele svu pažnju. Iznenadili bismo se koliko je anonimnih junakinja i junaka naše svakodnevnice čiji su životi i iskustva izvor ohrabrenja samo kad bismo htjeli odvojiti vrijeme. Sjesti s druge strane, gledati oči i slušati glas. Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…

U Sarajevu 8. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O poznavanju

Poznavati nekog? Poznavanje nekoga? Iskustvo koje iznenadi suprotnim očekivanjima. Pomislimo da poznajemo osobu. Onda nas iznenadi ili šokira trenutak. Njegova/njezina odluka, potez, gesta, izgovorena riječ. Dogodilo se nepredviđeno. Neplanirano. Neočekivano. Naša predviđanja tuđeg ponašanja i djelovanja iznenada prestanu važiti kao objašnjenja tko je i kakav je drugi koji sjedi, stoji, leži i živi pored nas i s nama. Pitamo se tko je on/ona nakon što doživimo ono što nismo nikada predviđali i očekivali. Lako se sruši cijela konstrukcija ili arhitektura znanja koju smo o drugom izgradili. Vjerovali smo kako sve znamo o njemu/njoj. S vremena na vrijeme uspješno bismo i predvidjeli neka njegova/njezina ponašanja, način razmišljanja, navike, potrebe, očekivanja. Ohrabreni novostečenim znanjem, uskoro pokušavamo predvidjeti sve o drugom. Uskoro ćemo ga pokušati definirati i dati mu sadržaj. Dat ćemo odgovor na pitanje tko je on/ona sigurni da se više nema ništa novog znati o njemu/njoj. Ljudi jedni drugima stalno priređuju iznenađenja i šokove makar netko od njih uvjeravao sebe da onoga drugog savršeno poznaje. Ostajemo iznenađeni jer je sve izgledalo kao da znamo osobu. Možda je u tom i problem. Da nam netko izgleda kao da ga poznajemo ili nam se čini da ga poznajemo. Kao da i čini nam se veoma je udaljeno od onoga poznajem te i znam tko si. Poslije određenih bilo ugodnih ili neugodnih iznenađenja u kojima čovjek doživi drugog na potpuno nov i drugačiji način, ne može ne sumnjati u svoje sposobnosti procjenjivanja ljudi i pitati se znam li ja procijeniti drugog i doseći neko sigurno znanje o njemu/njoj, o osobi, o karakteru, o mislima, o željama. Ili ne uspijevamo u tome? Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada? Iskustva koja smo od drugih čuli, o kojima nam je netko svjedočio, i ona koja smo sami proživjeli podsjete nas da nema načina kako drugoga upoznati dokraja tako da nam ništa o njemu/njoj ne ostane skriveno. Drugi sam sebi ostaje nepoznat, kao što i mi sebi ostajemo nepoznati. Nećemo reći da ne znamo ništa bilo o sebi, bilo o drugom. To bi bila laž. Ponekad znamo dovoljno. Ponekad nedovoljno. Ponekad više. Ponekad previše. Ali ne znamo sve. Ni mi ni drugi ne znaju sve niti o sebi niti o nama. Poznavanje drugog htjelo bi znati ono sve o njemu/njoj. Želimo se osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u drugom. I on se želi osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u nama. Tako se rađa upoznavanje između dvoje. Kao pokušaj da se osiguraju od onoga što ne znaju jedno o drugom. Žele se upoznati. Žele znati. Nije poželjno da nešto ostane skriveno. Ako je moguće, sve bi trebalo iznijeti na vidjelo. Na svjetlo. Ali nije moguće. I ne mora razlog za to biti potreba da se nešto skriva. Razlog može biti i iskustvo koje čovjek ima sam sobom. Iskustvo u kojem dok sve više uranja u sebe, otkriva da i njemu samom ostaju nepoznati neki predjeli njegove beskrajne nutrine. I u ovom trenutku nema načina kako da otkrije više o sebi. Nije da ne želi ili neće. Možda ne zna? Događa se da šokiramo i iznenadimo jedni druge nečim neočekivanim, novim i drugačijim jer nitko od nas nije mogao predvidjeti nešto takvo. Nitko nije znao. Ni onaj koji je bio uvjeren da nas poznaje, kao ni mi koji smo bili sigurni da sve znamo o sebi. S vremena na vrijeme ni mi ni drugi ništa ne znamo o sebi i ne možemo znati što ćemo i kako ćemo učiniti, reagirati, djelovati. Kažemo dogodilo se i događa se čime opisujemo iskustvo koje nas upozorava i podsjeća da uz sve napore i pokušaje uvijek nešto u nama i o nama, bilo da je riječ o meni ili drugom, ostaje nepoznato i nespoznatljivo…

U Sarajevu 6. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

O objašnjenjima

Ponekad su objašnjenja zadovoljavajuća. Ima dobrih objašnjenja. Jer želim nešto. Učiniti. Postići. Napraviti. Uraditi. Postati. Negdje dok smo u snazi i mogućnosti činiti i djelovati, objašnjenja su korisna jer nam pružaju svrhu, usmjerenje. Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno. Neka objašnjenja koja su bila korisna, sad su neupotrebljiva. Djeca su odrasla i imaju svoj život odvojen od mene. Odavno sam studirao i završio što sam trebao. Roditelji su umrli davno i ne moram brinuti više o njima. Više ne radim jer sam završio svoj radni vijek. Nemam više ni velikih ideja. Nemam više ni velikih planova. Zašto sam živio je nekakav oblik završnog računa. Vrijeme pred kraj. Zalazak života. Zašto sam živio sa sobom donosi puno promišljanja što je se moglo drugačije. Je li se trebalo drugačije? Odgovoriti na pitanje zašto sam živio u sebi krije nešto što ne uspijevamo objasniti. Našu potrebu da uporno pokušavamo produbiti svoje odgovore kao da ćemo time produbiti smisao sadašnjeg životnog trenutka. Nisam tek živio za obitelj. Živio sam da obitelji omogućim sve uvjete koji su bili dostupni. Nisam sam radio. Radio sam najbolje što sam mogao da iza sebe ostavim rezultate koji će trajati. Produbljujući naša objašnjenja o razlozima življenja, uvjeravamo sebe da smo u svemu bili savršeni i najbolji. Nekad takvo razumijevanje odudara od stvarnosti koja je prošla i čiji smo aktivni sudionici bili. Zašto sam živio najmanje uključuje konkretnost i sadašnjost i precizno definiranje. Više zahvaća cjelokupno moje postojanje i kad mi postave pitanje zašto sam živio, nisam sposoban dati konkretan i precizan odgovor. Pred ovim pitanjem iskrsavaju slike cijelog mog života, počevši od djetinjstva pa do duboke starosti i sve se međusobno miješa. Kad čujem u svojoj glavi zašto sam živio, onda vidim mnoštvo ljudi koji su prošli kroz moj život ili kroz čiji sam život prošao. Vidim mnoštvo ponekad nepovezanih događaja koje sam doživio, susreta koji su me obilježili. Najbolji odgovor koji mogu dati na pitanje zašto sam živio jest život sam. Teško je mi je lomiti neponovljivi život na odvojene i nepovezane dijelove i objašnjavati ovo je to ili ovo je ono zašto sam živio. Mogu istaknuti ovaj ili onaj događaj, ovo ili ono iskustvo. Ipak zašto sam živio traži da se život sačuva kao cjelina i jedinstvo. Zašto živim je praktično i višeznačno. U svakom trenutku mogu dati objašnjenja i navesti različite motive kao odgovor. Zašto živim ne zahtjeva da se život sagleda kao cjelina, kao jedan i kao moj život. Različite i međusobno nepovezane stvari mogu biti objašnjenja za ono zašto živim. Još uvijek sam u razdoblju života kad ne treba misliti na mogućnost svođenja završnog računa. Mogu život razdvojiti na dijelove i to mi ne smeta. Mogu ih i povezati vezom koja može biti labava i površna i to će me zadovoljiti.

Drugačije je sa zašto sam živio. Ono je više o samom životu za kojega sad već dobro znam i svjestan sam da je moj i da se ne može ponoviti. Tako ono zašto sam živio postaje urgentnije, zahtjevnije jer svijest o neponovljivosti življenja je puno intenzivnija. U onom zašto živim ono zašto sam živio je prisutno, ali ne tako intenzivno jer ga suzbijam i kontroliram mišlju ima vremena. Tako ga držim na uzdi i ne dam mu da se razmaše jer smatram da nije vrijeme da preuzme kontrolu nad mojim životom. I to mogu raditi jer imam dovoljno umne, fizičke, intelektualne snage. I te snage su često međusobno nepovezane i rasipaju se svaka na svoju stranu i svaka živi zasebnu egzistenciju. Zato u razdoblju onoga zašto živim često mijenjam mišljenja, odluke, izbore, planove. Kako snage slabe, zašto sam živio postaje intenzivnije i ono mi pred oči stavlja misao kako dolazi vrijeme kad ću morati sve snage ujediniti ako želim sebi dati odgovor. Više se ne rasipam snagama, nego ih međusobno povezujem da zajedno surađuju jer je vrijeme jako dragocjeno. Ne rasipam ga. Trudim se sačuvati ga koliko mogu. Nađem se pred pitanjem zašto sam živio, ali nisam osjetio kad se dogodio prijelaz od onoga zašto živim. Osjećam važnost, težinu i potrebu da pronađem smisleno objašnjenje na ono zašto sam živio. Jer sebi ne mogu dopustiti luksuz da rasipam snage i vrijeme, najjednostavnije mi je pokušati sagledati život u jednom dahu, u jednom pogledu, u jednom trenutku. Istovremeno povezati sve što sam radio, djelovao, mislio, doživljavao, osjećao, iskusio, proživio, preživio… Shvaćam da ne mogu odgovoriti tako što ću život razdvojiti na međusobno suprotstavljene i nepovezane dijelove. Ne. To nije odgovor. Pribjegavam do tad nepoznatom rješenju. Umjesto nabrajanja slijeda događaja iz života, ja ih sve utapam u jednu neraskidivu cjelinu počevši od prvih sjećanja pa do onoga što upravo mislim, osjećam i doživljavam i govorim sebi: Život. Zašto sam živio. Za život. Ne znam dati drugačije objašnjenje i nisam siguran ima li ga. Jer mi se život čini sada tako dragocjenim i tako mi je žao što sam nešto od života pustio da prođe kroz prste vremena pokušavajući odgonetnuti na ono zašto živim rastrzan između mogućnosti i opcija koje sam izabirao ili nisam. Šteta što me nitko nije poučio da će zašto sam živio biti, gle čuda, važnije od onoga zašto živim. Nisam računao na to. Mislio sam da je zašto živim najvažnije objašnjenje koje trebam dati. Zaboravio sam da ću sam sebe ispitivati zašto sam živio i da će vrijeme koje mi preostaje za odgovor biti dragocjeno i kratko i da neću imati dovoljno vremena objasniti sebi. Zato unaprijed sebi objašnjavam: Živio si zato jer imaš i postojiš kao jedan nedjeljiv i neponovljiv život. Možda postoje i bolja i uvjerljivija objašnjenja, ali ih u ovom trenutku ne znam…

U Sarajevu 2. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Golub

MOĆ I SNAGA PERFORMATIVNOG GOVORA

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin (1911-1960.) ne bi se u potpunosti mogao složiti sa onom famoznom latinskom krilaticom: „Djela, a ne samo riječi” (Acta, non verba). Namjesto toga, on bi radije rekao: „Kad nešto govorimo, tada i činimo”. No pri tome svakako nije mislio na bilo koji govor, jer i njemu je bilo poprilično jasno da ljudski govor svojim korisnicima pokatkada pruža takav nebulozan instrumentarij da jednostavno ne kažu ništa, barem ne ono bitno i obvezujuće. A stari Latini su valjda upravo i mislili na jedan takav govor i govornike dok su izricali ono s početka.

I tako stižemo do Austinovog performativnog govora i njegove teorije govornih čina predstavljenih u njegovom djelu „How to Do Things with Words”. Stvari ovdje počinju s njegovim jednostavnim opažanjem kako unutar ljudskog jezika postoje brojne formulacije s kojima se ne izriče neki istinitosni sud niti se, jednostavnije rečeno, opisuje stvarnost kakva jeste (recimo ono, ako vani pada kiša, tada jednostavno kažemo da vani pada kiša). Namjesto ovoga, Austin je ciljao na tzv. performativni govor koji stvarnost ne opisuje i ne konstatira, nego nanovo formira. Npr., kad vjerski službenik ili matičar izrekne ono: „Proglašavam vas mužom i ženom”, on tim riječima ništa ne opisuje, nego formira jednu sasvim novu pravnu i životnu situaciju za mladence kojom se za njih mnogo toga faktički, i to iz temelja, mijenja. Ili malo bliže svakodnevnici, kad recimo šef kaže da je sastanak započeo, to znači da se od onih koji su pozvani na sastanak očekuje da su prisutni te da isti pozorno slušaju i prate, te da ne pričaju ako prije toga nisu zatražili riječ. Ili opet malo bliže obiteljskoj problematici; kad roditelji nadjenu ime svome djetetu, oni tada stvaraju jednu bitnu i dugotrajnu odrednicu njegove identifikacije i identiteta.

Sve navedene primjere Austin bi svrstao među tzv. ilokucijske govorne čine. No oni nisu i jedini mogući iz naznačene performativne domene. Tako recimo postoje i oni perlokucioni čini. Daleko od svih prethodnih službenih očitovanja i pravorijeka ovdje se nešto kaže, barem tako izgleda, tek da bi se reklo, ali s tim se svejedno ponovno potiču i neke konkretne akcije. Na primjer, kad netko kaže da je gladan, to će njegove slušatelje vjerojatno potaći tako da mu ponude nešto za jesti.

Spomenut ćemo ovdje još jednu datost iz Austinove teorije govornih čina (premda ih zapravo ima puno više), a to su tzv. eksplicitni performativi. Puno jednostavnije od svog sofisticiranog nazivlja ovdje se radi o, tako da kažemo, moći isprike, ali i snazi danog obećanja. Dakle, prema Austinu, ovo su poprilično obvezujuće i po sebi teško osporive stvari. Kako on to dalje kaže, kad netko od nas zatraži oproštenje, skoro ga je nemoguće pitati: „Misliš li stvarno tako”? Slično je i s čvrsto danim obećanjem. Onaj koji ga prima na neki način je obvezan da dadne šansu onome koji obećanje daje. No i ovaj potonji je obvezan da obećano izvrši, jer inače će biti diskreditiran.

Za kraj donosimo i jedan kuriozitet iz Austinovog kratkog ali intenzivnog života, a koji po sebi moguće i dodatno govori u prilog važnosti njegove teorije. Kao mladi svršeni filozof Austin je početkom II. svj. rata bio unovačen u Britanski obavještajni korpus te će do kraja rata dogurati do višestruko odlikovanog potpukovnika. Već je tu zapravo i shvatio koliko velika ali i razorna može biti moć izgovorene ljudske riječi, no tu je također shvatio i što je to odgovornost za ljudske živote – i to pogotovo dok se kao obavještajni časnik zauzeto brinuo da ništa „ne iscuri” o savezničkim planovima za iskrcavanje na Normandiju. Dakle, dok god možemo govoriti i pisati, mi možemo puno toga, osobito ukoliko smo iskreni te ukoliko cijelim svojim bićem stojimo iza izgovorenoga. U protivnom, pričat će se i dalje samo da se nešto kaže…

U Sarajevu 1. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O kajanju

Kajanje traži od nas nezamislivo. Dopustiti da nas netko ljubi iako nas je stid jer smo sigurno krivi. Kada ne uspijevamo svladati stid i krivicu, kajanje nije moguće. Kajanje nije nabrajanje prekršaja nekakvog zakona. Formalno priznanje krivice. Kajanje je neugodno iskustvo kada je sve ono što želimo sakriti ipak očima drugog vidljivo kao na sunčevom svjetlu. Drugi vidi ono što je u nama najgore i najzločestije. Ali to još nije kajanje. Mi smo u strahu i drhtimo. Ako se pokajemo, moguće da je kajanje neiskreno. Jer se kajemo zbog straha. Međutim, kada nam drugi priđe i kaže da nas ljubi iako vidi sve ono što je u nama opako i zlo, onda počinje događaj kajanja. Kajanje je kao iskustvo rušenja ili propadanja. Iskustvo gubljenja tla pod nogama. Nemamo se više za što uhvatiti. Neugodno je stajati izložen tuđem pogledu. Nemamo se gdje sakriti. Osjećamo se kao da smo goli. Bježimo u stid ili krivicu. Tjeramo drugog od sebe riječima: Ne gledaj me, vidiš kakav sam, kako me možeš gledati. Još uvijek nismo u događaju kajanja. Još uvijek se borimo protiv kajanja. Onda kada dopustimo drugom da nas ljubi iako sebe ne možemo podnijeti i smisliti, nastupa kajanje. Kao istovremeno bolno i oslobađajuće iskustvo od stida i krivice. Izgleda da kajanje ne ovisi apsolutno o nama. Na drugoj strani mora biti onaj koji nas ljubi. Zato onaj koji oprašta uvijek više ljubi nego onaj koji se kaje. Onoga koji oprašta ne sputava ni krivica ni stid. Ali da bi oprostio, mora neizmjerno ljubiti i voljeti onoga koji se kaje. Ne moći se kajati označava čovjekovu nesposobnost da se otvori nečijoj ljubavi. Označava duboko nepovjerenje prema nekome tko ljubi. Ne kajati se znači zatvoriti se duboko u stid i krivicu i uvjeriti sebe da nas nitko ne može voljeti. Zatvoriti se u odvratnost prema samom sebi. U tragičnu i samorazarajuću sebičnost koja se pretvara u mržnju. Opasno je ne moći se kajati jer iz stanja stida i krivice čovjek prelazi u stanje mržnje protiv sebe koja ga povlači sve dublje u ponor propadanja i ništavila. I što se više mrzimo, to ćemo teže biti sposobni za kajanje. Kada se utopimo u jezero u kojem nas mržnja, stid i krivica guše, sve je manje prostora za vjerovanje da se možemo kajati i da nas netko može ljubiti i voljeti. Mržnji se uskoro priključuje očaj koji nas još dublje potapa riječima: Uzalud se kaješ, tebe nitko ne može ljubiti i nema onoga koji je spreman ljubiti nekoga poput tebe. Odgađati kajanje čini se mudrom odlukom. Možemo se sakriti. Ne moramo se stidjeti. Mislimo da ćemo s krivicom nekako iziđi na kraj kako vrijeme odmiče. Čak se čini ugodnim biti dostatan sam sebi. Ne dopustiti nikomu da nam se približi i da nas ljubi. Ipak, stanje mira jer se ne kajemo ne traje dugo. Uskoro ulazimo u košmar krivice, stida, očaja i mržnje i ne znamo kako se izvući. Sve manje vjerujemo u mogućnost kajanja, a time i u mogućnost da nas netko ljubi usprkos stidu i krivici koje osjećamo. Moramo izići iz sebe. Stati pred nečije svjetlo ili nečije oči pune ljubavi i oproštenja. Bit će to intenzivno strašno i mučno iskustvo. Stid, krivica, očaj i mržnja ne daju se lako ukloniti. Stalno potiču našu nevjeru u ljubav i oproštenje. Tutnje u našoj glavi i našim ušima: Tebi ne može biti oprošteno, tebe nitko ne može ljubiti, zašto se uopće pokušavaš kajati. Ali čovjek mora pokušati. Ako ne pokuša, osudit će samog sebe na mučan i nesnosan unutarnji život koji će ga s vremenom potpuno uništiti. Barem jednom treba pokušati. Svući sve sa sebe. Predstaviti se u najgorem stanju. Predstaviti se kao onaj koji je zao i pokvaren. Na trenutak svladati stid, krivicu, očaj i mržnju prema sebi i reći: Pogledaj me i vidi kako sam loš, zao i pokvaren čovjek, kako me možeš ljubiti ovakvog? I onda se možda dogodi ono što neki od nas iskuse u životu. Da čovjek čuje glas drugoga koji mu tiho govori: Znam, ipak te želim ljubiti. Tako počinje događaj kajanja. Jer kajanje nije formalno priznanje krivice, nego intenzivno egzistencijalno iskustvo oslobođenja od očaja da me nitko ne ljubi. Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…

U Sarajevu 30. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O promatranju

Zašto se netko minuciozno i studiozno bavi našim životom? U svakom trenutku spreman je prigovoriti i kritizirati. Ne može nas ni jedan trenutak ostaviti na miru. Napeto i koncentrirano promatra svaki naš pokret, gestu, kretnju, izgovorenu riječ, kretanje tijela. Ono čemu ne pridajemo važnost, on/ona obrađuje kao da je materijal za knjigu. O nekoj našoj gesti ili izgovorenoj riječi izriče cijelu studiju o našem ponašanju, našoj osobnosti, našem karakteru. Recimo da smo u nekom trenutku izgovorili neku riječ kojoj nećemo pripisati posebnu važnost. Međutim on/ona će iz jedne naše riječi izraditi cijelu studiju o nama i neće dopustiti da sami nešto o sebi kažemo. Neprestano se baviti tuđim životom, svim njegovim aspektima i ići do bolesnog promatranja detalja pokazuje duhovno siromaštvo vlastitog života, nedostatak kreativnosti i duboku neispunjenost. Nitko se ne osjeća povrijeđenim ako s vremena na vrijeme netko pokaže interes za njegov život. Posebno u okolnostima kada to očekujemo. Kao kada nas netko pita kako stojimo sa zdravljem jer je čuo da smo bolesni ili kako nam je živjeti u novom okruženju jer čuje da smo se odselili ili kako nam je na poslu jer čuje da smo promijenili posao. S vremena na vrijeme biti zainteresiran za tuđi život pokazuje našu pristojnost i distanciranost. Istovremeno pokazati interes, ali ne „zabadati nos“ previše, pogotovo kad nam netko daje jasne i nedvosmislene znakove do koje granice nas pušta da budemo zainteresirani za njegov život. Pristojan i diskretan čovjek puno više pazi na te znakove nego li na znatiželju i potrebu da zna nešto o tuđem životu. Svatko od nas, s vremena na vrijeme, upozna čovjeka koji ne pazi na znakove koje mu dajemo kada mu želimo pokazati do koje granice može biti zainteresiran za naš život. Takav je čovjek ponekad nepristojan i indiskretan jer mu je na prvom mjestu njegova bolesna znatiželja, a ne ono što mu nedvosmisleno govorimo o tome koliko smo raspoloženi i zainteresirani da mu nešto o sebi kažemo. Takav čovjek, nesposoban kontrolirati svoju nepristojnost i indiskretnost, naše obične i svakodnevne geste, pokrete, susrete, odlaske i dolaske s posla, susrete s prijateljima, kratka kašnjenja tumači često na bizaran način koji ponekad nema velike povezanosti s racionalnim načinom razmišljanja. Kao kada žena nakratko zakasni na sastanak s muškarcem jer se dogodila manja prometna nezgoda u gradu. Muškarac bolesno znatiželjan, nesposoban biti pristojan i diskretan, od tog kašnjenja može stvoriti cijelu sliku o njoj počevši od toga da je neodgovorna, da ga ne poštuje, da sigurno ima nekog drugog, da se pravi važna, da ona sigurno želi da bude u centru pažnje i mnoštvo drugih stvari. Događa se da u okolnostima kada imamo posla s bolesno znatiželjnom osobom koja nas stalno promatra pod mikroskopom racionalna i normalna objašnjenja neće biti prihvaćena i uvažena. Netko je toliko opterećen nama i toliko je zauzet našim životom da s vremenom naše obične i prirodne geste, pokrete, govor više ne može sagledavati normalno. U svemu što činimo vidi neko više skriveno značenje, pa tako nekoj našoj riječi, rečenici, gesti rukom ili pokretu tijela daje značenja koja ne postoje zbog čega komunikacija i susreti s takvim čovjekom postaju nemogući, neizdrživi i nepodnošljivi. Nerijetko nas je i strah takvog čovjeka jer moramo stalno razmišljati i misliti što ćemo i na koji način reći i na koji način gestikulirati. Nadamo se da će jasnoća naših riječi i pokreta umanjiti ili ukloniti problem. Ipak neće. Čovjek koji se uporno i svakodnevno bavi našim životom i svakodnevno nas promatra već je izradio cjelokupnu strukturu naše osobnosti i karaktera makar s njim nismo imali previše kontakta osim razmjene nekoliko kurtoaznih riječi i rečenica. Njemu je to dovoljno da izradi „image“ onoga kakvi smo i što smo i tu se nerijetko ne može ništa učiniti koliko se god trudili.

Pretjerano i neprestano bavljenje tuđim životom do najsitnijih detalja siguran je znak dubokog siromaštva i neispunjenosti vlastitim životom, znak teškog nezadovoljstva koje čovjek nerijetko projicira u naš život. Kao kada netko u našoj ljutitoj gesti ili rezigniranom uzdahu u nekom trenutku zaključi da smo kao osobe ogorčeni i nezadovoljni iako ne zna niti ga zanima kontekst naše geste i uzdaha. Čovjek koji se neumorno bavi tuđim životom negdje u sebi ima potrebu biti istovjetan nama. Želi naš život. Želi biti mi. Ili nema vlastitog života. Obično onaj tko se studiozno bavi detaljima tuđeg života nema nikakav život. Život mu je neispunjen. Bezidejan. Prazan. Kao da se nada da bi studirajući naš život i njegov život time dobio smisao. I dogodi se. Smisao njegovog života postane svakodnevno i neprestano praćenje i promatranje našeg života. Nekakav oblik špijuniranja i nadzora koji njegovom životu daje nekakav smisao i usmjerenje. Međutim, život većine ljudi, pa i naš život, nije život nekakvog tajnog agenta, skriveni život koji je pun uzbuđenja. Većina nas živi prosječnim, običnim i svakodnevnim životom. Naše geste, pokreti, riječi i susreti s drugim ljudima u velikoj mjeri ne kriju puno. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, tu i tamo, ako smo prijateljski povezani, dotaknut ćemo i neke osobnije i važnije teme. Ipak onaj kojemu je promatranje našeg života smisao u svemu tome vidi neka tajna, nepoznata i duboka značenja koje tumači na sebi svojstven način. Susret s nekim za njega je urota, susret žene s muškarcem i obrnuto je varanje, susret rodbine je zavjera protiv njega da ga se izbaci iz nasljedstva, naš povratak kući nekoliko minuta kasnije znak je da nešto krijemo, naše kretanje drugačijom rutom pri dolasku kući znak je da imamo neke tajne planove. I tako unedogled. Ne možete tom čovjeku objasniti da ste zakasnili jer se dogodila manja prometna nesreća ili vam je stao auto. Iako sve to možete dokazati, dokaz izgleda ne vrijedi. Čovjek koji nas plaši jer se uporno i neprestano bavi našim životom do najsitnijih detalja odavno je izgradio o nama sliku u kojoj kad bismo je imali priliku vidjeti ne bismo prepoznali nijednu našu ljudsku crtu, osobinu, vrlinu i manu. Čovjek koji je duboko opterećen našim životom izgradio je o nama sliku nama potpuno nepoznate osobe bez identiteta. Niti on zna tko je ta osoba, a mi još manje. Svejedno on uporno inzistira da smo to mi. Ako se inzistiranje nastavlja i postaje sve glasnije, dobro je, ako je moguće, kloniti se takvog čovjeka i njegovih bizarnih zaključaka o nama. Koliko god bilo možda na početku ugodno i privlačno, uskoro nećemo moći normalno živjeti od njegovih iracionalnih zaključaka i bizarnih tvrdnji o tome što smo i kakvi smo. Takav čovjek u jednom trenutku više ne priznaje nikakve prirodne, normalne i racionalne zaključke i objašnjenja nego samo zaključke svoga bizarnog svijeta nadzora, promatranja i kontrole. Nije isključeno da u njegovom svijetu možemo biti promatrani kao opasnost i prijetnja makar nismo takvi. Nemoguće je se boriti protiv bizarnosti i iracionalnosti. Od njih se jedino možemo, ako je moguće, na vrijeme skloniti čim primijetimo da netko previše, svakodnevno i neprestano promatra svaki detalj našeg života. Svaku gestu, kretnju, riječ i dah i donosi zaključke o nama koji nemaju veze s našim karakterom i osobom.

U Sarajevu 29. 10. 2020.

O. J.