Mjesec: svibanj 2021.

RANA SJEĆANJA IZ DJETINJSTVA I NJIHOV PSIHOLOŠKI POTENCIJAL

Dokle seže vaše najranije sjećanje iz djetinjstva i o čemu je bilo riječ?

Ljudi se kudikamo ne mogu sjećati vlastitog rođenja, barem ne na svjesnoj razini. Pa čak niti onih stvari iz prve godine života. Zapravo, većina se ne sjeća niti onih događaja iz druge godine života. Tako da se naša prva svjesna sjećanja obično tiču perioda između druge i pol i treće godine života, premda i ovo sve itekako može ovisiti o brojnim osobnim, pa i mentalitetskim faktorima. U tome smislu, neka istraživanja pokazuju da se bijeli Europljani bolje sjećaju ranog djetinjstva od Kineza, kao što se recimo na osobnoj razini ljubazni muškarci i dominantne žene također bolje sjećaju ovog specifičnog životnoga perioda od onih drugih.

S obzirom na to da postoji općeniti manjak sjećanja iz najranijeg perioda života psihologija ovdje govori o tzv. infantilnoj ili dječjoj amneziji. Sigmund Freud je ovo pokušao objasniti potiskivanjem traumatičnih i opscenih sadržaja svijesti od strane djeteta. Novija istraživanja za ovo su ipak našla znatno benignije objašnjenje. Prema ovome, slabo se sjećamo naznačenog životnog perioda jednostavno jer naš mozak tada još nije bio dovoljno razvijen da bi formirao dugoročna sjećanja. Ipak, neki istraživači danas kombiniraju obje spomenute teorije, tako da očito ima nešto i do nedovoljno razvijenog dječjeg mozga, ali i do onih frojdovskih trauma također. U svakom slučaju, kod većine ljudi kontinuirano sjećanje se razvija tek poslije sedme godine života.

Zašto se onda ipak ponečeg sjećamo ako se većine toga ne sjećamo?

Prema Alfredu Adleru (1870.-1937.) slučajno sjećanje ne postoji. Sveg čega se sjećamo, sjećamo se s nekim razlogom, a ovo opet osobito važi za rano djetinjstvo iz kojeg se vrlo malo toga sjećamo. Što će reći da za jedno ovakvo rano sjećanje treba postojati iznimno poseban razlog. Stoga Adler ovakva rana sjećanja uzdiže na prvo mjesto glede razumijevanja ljudske prirode. „Prvo sjećanje, napisao je Adler, pruža temeljni uvid u život pojedinca, kao i prvu zadovoljavajuću kristalizaciju njegovog osobnog stava” (Nelson, 1982.). Recimo, glede samog Adlera, neka od njegovih najranijih sjećanja su se odnosila na uznemirujuće iskustvo smrti. Stoga je prema vlastitom mišljenju kasnije i bio odabrao poziv liječnika kako bi se mogao boriti protiv smrti, kao i straha kojeg ona donosi. Stoga su se neki autori nakon Adlera pitali formiraju li onda samim tim sjećanja čovjeka ili čovjek pak formira vlastita sjećanja, i to u smislu da se on na kraju uspijeva sjetiti baš onih stvari koje se tiču njegovih sadašnjih potreba i osobnih koncepcija? U svakom slučaju, podudarnost između naših najranijih sjećanja i vlastite prirode neminovno postoji.

Ključ za otvaranje iznimno subjektivne ljudske osobnosti

Adler je na čovjeka gledao općenito kao na iznimno samokonzistentan i samosljedan sustav. Prema ovome ljudi su subjektivni te žive u subjektivnoj stvarnosti izgrađenoj te održavanoj na različitim izmišljotinama, i to ono često – pod svaku cijenu. Ova samosljedna struktura osobnosti čini nečiji stil života, koji opet predstavlja okvir za razumijevanje i predviđanje vlastitih iskustava toga čovjeka. Stoga je struktura osobnosti kod većine ljudi izuzetno konzistentna i ne baš lako promjenjiva. Adler u ovom smislu govori kako su ljudi vođeni „mekim determinizmom”. Zato se ovdje postavlja pitanje postoji li uopće „prozor” u taj nečiji stil života? Prema Adleru taj prozor je „rana rekolekcija” (prisjećanje), odnosno naznačeni uvid u čovjekova rana sjećanja. „Metaforički, rano prisjećanje priča je o nečijem životu, načinu razumijevanja čovjekovog pogleda na sebe, na druge, na svijet i na to kako se čovjek suočava sa životnim izazovima na svom putu do željenog osjećaja savršenstva i završetka – kroz svrhovito prisjećanje. Selektivno se (namjerno) sjećamo samo onih događaja iz ranog djetinjstva koji su u skladu s našim današnjim pogledom na sebe, druge i svijet” (Bluvsthein, 2015. poziva se na Ansbacher & Ansbacher, 1937; Clark, 2013). Ili, drugim riječima, na kraju se obično sjećamo samo onoga što nam je na osobnoj razini jako važno, a na taj način zatim možemo spoznati i sve ono što nam je manje-više nevažno premda nam se na svjesnoj razini i ne mora tako činiti. Dakle, ne smijemo zaboraviti ono da se naša aktualna subjektivnost pored pokoje istine počesto bazira i na nebrojenim izmišljotinama od kojih ne odustajemo ni pod koju cijenu, dok će nam s druge strane rana sjećanja gotovo nepogrešivo otkriti tko smo mi u stvari i čemu to kao ljudi težimo.

U Sarajevu 27. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Bryce Nelson, Why Are Earliest Memories So Fragmentary And Elusive? (Izvorno objavljeno u tiskanom izdanju The New York Timesa od 7.XII.1982., s. 1, sekcija C) Online izvor: https://www.nytimes.com/1982/12/07/science/why-are-earliest-memories-so-fragmentary-and-elusive.html (Stanje: 27. V. 2021.).

– Marina Bluvshtein, Adlerian Early Recollections: Application to the Client (29. VII. 2015.), Minesota Psychological Assotiation, https://www.mnpsych.org/index.php?option=com_dailyplanetblog&view=entry&category=industry%20news&id=156:adlerian-early-recollections-application-to-the-client (Stanje: 27.V.2021.).

– Frank McLynn, Carl Gustav Jung, St. Martin’s Press, 1996.

– https://en.wikipedia.org/wiki/Childhood_amnesia (Stanje: 27. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dissq

Ako galamim tijekom svađe, znači li da sam u pravu?

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O nemogućnostima

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

Više od jednog smisla

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

O laskanju

Laskanje ovisi o našem međusobnom odnosu. Na jednoj strani smo mi i naše dobro poznavanje samih sebe. S druge strane je netko drugi i ono što krije. Tako se laskanje pretvara u odnos između poznavanja i skrivanja. Između spoznaje i tajne. Između nepoznatog motiva i dostupne stvarnosti. Volimo čuti pohvalu o sebi i ona je posebno ugodna kada je utemeljena na onom kakvi jesmo ili na nečemu što smo učinili ili zbog nečega oko čega smo se svojski potrudili. Laskanje je pretjerivanje u pohvalama. Nezaslužena pohvala za koju osjećamo da se ne može odnositi na nas i da nam ne može pripadati jer ono što nam se govori u laskanju, kudikamo nadilazi naše sposobnosti i karakter. Nerijetko se priklanjamo nečijem laskanju koje nam se upućuje jer ili nismo dovoljno sigurni u sebe ili ne znamo sebe vrednovati. Laskanje precjenjuje našu vrijednost i našu važnost ponekad i do razine kada nam biva neugodno zbog onoga što nam se govori o nama samima. Pohvale i zahvale mogu biti i neugodne iako redovito u njima uživamo i volimo ih čuti. Laskanje je iskustvo spoznaje o određenoj vrsti laži koja govori o nama. Nesuglasje između onoga kako nas netko vidi i što nam govori u odnosu na ono kakvi smo. Laskanje je i pretjerivanje. Forma verbalne megalomanije koja se povremeno izražava kao panegirik koji nas predstavlja lažnima. Preuveličavaju se naše vrline i prednosti dok se umanjuju naše mane i nedostatci. Kad laskanje izgubi osjećaj za stvarnost naše osobe, u nama se rađa iskustvo neugode. Trenutak spoznaje kako onaj o kome se govori ne može biti ja. Kao da je riječ o nekom drugom iako se govori o nama. Laskanje je pretjerivanje. Beskonačno umnažanje. Uzbudljivo ponavljanje i izmišljanje uvijek nečega novog i drugačijeg o nama. Samo u trenutku neugode kada jasno uviđamo da nas laskanje obmanjuje i prijeti da se pretvori u laganje o nama, moguće je reći dosta je. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo i sami početi vjerovati da smo ona osoba koju je laskavac izmislio kako bi nam se dodvorio i približio. Laskanje ne voli stvarnost osobe. Nerijetko se u dogledno vrijeme s njom i sukobljava. Stvarnost onoga kakav sam redovito ograničava mogućnosti laskanja i verbalne domete laskavca. On bi se morao ograničiti na stvarnost u svojim riječima kojima nam laska, a laskanje karakterizira beskrajna mogućnost zloupotrebe riječi. Ako smo stvarno relativno dobri, laskanju ništa ne ograničava mogućnosti da nas proglasi svecima. Ako su nam sposobnosti prosječne, laskanje se lako pomoću igre riječima pretvori u pohvalu našoj genijalnosti i nenadmašnoj kreativnosti. Za nas je loše kada istinski povjerujemo da smo ista osoba i u stvarnosti i u ustima laskavca. Loše je jer laskavac ne cilja na stvarnost osobe i njezinu transparentnost. Laskavac je zaposlen svojim tajnim i skrivenim motivom. Ako ne uspije s nama, pronaći će nekog drugog. Ako se naviknemo živjeti od njegovih pohvala i klanjanja, uskoro ćemo zaboraviti kakvi smo. Naviknut ćemo se da smo ono što nam on o nama govori. Laskavcu ne možemo proturječiti. Nerijetko i ne želimo. Puštamo ga da svojim jezikom oko nas izgradi ugodnu strukturu stvarnosti koja ne postoji. Ako i postoji, djelomično je nestvarna. Kada nas laskavac napusti, ta se struktura uruši i ostajemo sami sa sobom.

Laskavac zna da nas može učiniti ovisnima o sebi ako smo suviše naivni i poletni uhvatiti se za svaku riječ koju nam ponudi. Ne možemo mu proturječiti ne samo jer prestanemo misliti o stvarnosti nego i zato što puštamo i sudjelujemo u izgradnji i življenju u laži o njemu i o nama. Iako svjesni laskavčeva laganja i prijetvornosti, iako svjesni da nismo onakvi kakvima nas laskavac opisuje i doživljava, pristajemo biti dio svijeta obmane i svijeta laži. Moguće da nam se to događa jer nam je život izvan laskanja i laskavčeva privlačnog i slatkog jezika prestao biti onaj stvarni život kojega smo živjeli. Ne želimo se vratiti u stvarnost. Zašto bismo bili relativno dobri, prosječni kada smo prema laskavčevu za nas ugodnom i poželjnom tumačenju sveci, genijalci i vrhunski kreativci. Dok istinska pohvala nepatvorena i otvorena, utemeljena na našim stvarnim rezultatima i naporima i ne ide dalje od onoga na što se odnosi, laskanje prelazi sve moguće granice našeg truda i našeg napora. Istinska pohvala je uvijek kratka i jezgrovita. Ne uključuje veliki broj riječi i rečenica, ali ona dolazi točno onda kad treba. Na kraju kad je sve završeno i kada je svima jasno da smo najzaslužniji za nešto. Laskanje uvijek „trči pred rudo“ prije nego nas uopće poznaje i zna kakvi smo i koje su naše sposobnosti. Laskanje pohvaljuje za neučinjeno, ističe sposobnosti kojih nemamo, udjeljuje nam nagradu koja nam ne pripada, pohvaljuje trud i napor koje nismo učinili. Laskanje više pripada početku ljubavi nego stvarnosti same osobe. Laskanje privlači pažnju i laskavac sebe stavlja u centar pažnje. U središtu laskanja nismo mi i naše realne sposobnosti i karakter, u središtu laskanja je sebičnost kojom netko želi privući pažnju isključivo na sebe. Laskanje je slično načinu kako se pojedine vrste životinja međusobno privlače. Iza laskanja uvijek postoji skriveni motiv, cilj i namjera. Nekad se događa da laskanje u svojoj pozadini ima plemenit motiv. Kao muškarac koji laska ženi kako bi privukao njezinu pažnju jer je u nju zaljubljen. Ali takvo ljubavno laskanje brzo prestaje čim se odnos uozbilji i učvrsti jer nastaviti laskati ispada smiješno i neugodno jer čovjek laže drugom i o sebi i o njemu samom. I u takvom odnosu laskanje koje se nastavlja ili se iznenada javlja u pozadini skriva nešto što ne želi ili ne smije biti javno i vidljivo. U pozadini naše slabosti prema laskanju beskonačan je broj uzroka. Svatko uživa u laskanju iz samo njemu znanih razloga. Netko jer ne može podnijeti stvarnu sliku o sebi. Netko jer misli da je u centru pažnje. Netko jer voli privlačnost i igru. Netko jer je po prirodi ohol i megaloman i ne podnosi ništa drugo osim pretjerivanja i preuveličavanja koje prima kroz laskanje. Netko jer se nada da bi laskanje moglo u sebi sadržavati više istine o njemu nego stvarnost. Neobično kako nas se može ponekad lako obmanuti laskanjem. Kako se dadnemo brzo njime zavesti. Kako sami sebe uvučemo u svijet laži i iluzija o nama samima koje nam pruža laskanje. Moglo bi biti da je laskanje neka vrsta slobodne igre za koju su isključivo sposobni ljudi, odnosno čovjek jer se slobodno upušta u igru laskanja. Laskavac ne mora biti prisiljen. I mi ne moramo nužno slušati i vjerovati što nam laskavac govori. Može se dogoditi da se slobodno i svjesno međusobno lažemo, obmanjujemo i varamo laskajući jedno drugom. Laskanje je kao neki odnos. Negdje u tom susretu između tajnih i skrivenih motiva i stvarnog znanja o sebi rađa se odnos laskanja. Kao slobodna igra između nas dvoje u kojoj nerijetko niti laskavac otkriva motiv niti se bunimo protiv laskave i nerealne slike o nama. Šutimo o tome svatko iz svojih razloga.

U Sarajevu 7. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: funkeyfactory

Exit mobile version