Iluzije nisu beskorisne. Iluzije su arhitektonski elementi stvarnosti koju izgrađujemo za sebe, arhitektura od koje stvaramo svoj privatni svijet i svoju privatnu stvarnost. Nisu sve iluzije dobre niti su sve zle. Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo. Slobodno i svjesno se samoobmanjujemo. Samoobmanjujemo se o drugom o onom ili onoj koga ili koju volimo jer ljubav na početku nije moguća kao stvarnost o muškarcu ili ženi kojega/koju volimo jer bi odustali preplašeni stvarnošću osobe pred nama.
Počinjemo iluzijom ljubavi. Izgrađujemo stvaralački i kreativno naš privatni svijet ljubavi s voljenom osobom počevši uvijek s idealnom slikom drugoga onako kako ga mi gradimo u našem privatnom svijetu. Svijet ljubavi izgrađujemo slobodno, bez prisile, bez nagovaranja izgrađujemo ga kao iluziju o životu s voljenom osobom. Izgrađujemo ga od najboljih materijala koje nam može ponuditi iluzija ljubavi ili sami izmišljamo i stvaramo najbolje i najkvalitetnije materijale od kojih gradimo iluziju ljubavi. Riječima poput savršeno, neopisivo, nestvarno, predivno, prelijepo, čarobno, magično gradimo cijelu strukturu našeg privatnog svijeta iluzije ljubavi.
Gradimo i onda kada naš privatni svijet u koju smo smjestili voljenu osobu ne odgovara uvijek stvarnosti osobe koju volimo. Zamišljamo i razmišljamo kako će se voljena osoba promijeniti kako bi se prilagodila iluziji ljubavi i privatnom svijetu kojega smo izgradili samo za nas dvoje. Uvijek dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi svaki put kada se nadamo da će se voljena osoba promijeniti i svjesno i slobodno dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi. Kada nas iluzija ljubavi pobijedi ne mislimo da je riječ o porazu ili tome da konačno moramo izići iz svog privatnog svijeta i suočiti se sa stvarnošću. Mi vjerujemo da smo pobjednici opijeni iluzijom ljubavi koja nas i kad smo stvarno poraženi još uvijek nagrađuje kao da smo pobjednici.
Zato je iluzija ljubavi tako stvaralačka jer ne dopušta da vidimo i osjetimo poraz ili neuspjeh nego nas uvijek zavodi kao da smo vječni pobjednici kao kad dvoje ljudi žele pod svaku cijenu spasiti svoju ljubav. Drugi primjećuju da se tu nema što spašavati jer je već sve izgubljeno, nego radije treba napustiti brod kako se ne bi i njih dvoje utopili. Njih dvoje ne vide brod koji tone niti opasnost, vide samo jedno drugo koje treba pod svaku cijenu spasiti čak i pod cijenu vlastitog utapanja. Drugi ih sažalijevaju i njihovu borbu i ljubav nazivaju štetnom i opasnom iluzijom, a njih dvoje se za tu zajedničku iluziju bore do kraja do potpunog gubitka i propasti ili spasenja i novog života.
Njihova zajednička iluzija ljubavi toliko je stvaralačka da su izgradili svoj vlastiti svijet ljubavi vrijedan zajedničke borbe do kraja, vlastiti svijet kojega drugi vide samo kao opasnost, propast i neuspjeh. Drugi njihov svijet vide kao svijet bez temelja, svijet koji polako i neumitno tone i propada, svijet u kojem ih ništa više ne povezuje i ne spaja. Njih dvoje se zadnjim atomima snage bore za svoj svijet, svoju iluziju koju su gradili, gradili i gradili.
Uvriježeno je mišljenje da bi bilo i bolje i lakše da su od samog početka oboje bili čvrsto nogama na zemlji. U tom slučaju ne bi došli u stanje da spašavaju ljubav koja je ionako iluzija koju su izgradili i koja ih je orobila, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Ali kako bi se borili za svoju iluziju ljubavi kad bi ona bila tek obična i svakodnevna stvar jer oni se bore za ljubav ne zato što je svakodnevna i obična, nego jer je stvaralačka iluzija koja ima moć nad njima i boreći se oni se predaju iluziji ljubavi kao stvaralačkoj iluziji koja gradi njihov život i njihovu stvarnost.
Za većinu nas iluzija je aluzija na nešto nestvarno, što nije od ovog svijeta, nešto što je povezano s maštom, nešto što izmiče stvarnosti pa dobijemo i dobivamo savjete da se moramo osloboditi iluzija ukoliko želimo živjeti normalan ljudski život. Ali ako neki par koji u najvećem zanosu dijeleći iluziju ljubavi pitate što je to što oni imaju i što ih drži čvrsto vezane, ponovit će ono na što nas drugi upozoravaju da je opasno i da trebamo izbjegavati pod svaku cijenu.
Njih dvoje će reći kako imaju nešto nestvarno, nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što izmiče stvarnosti. Odgovor većine bit će sumnjičavo upozorenje kako se trebaju što prije osloboditi iluzije u kojoj žive dok će oni reći kako im je ta iluzija pomogla da prebrode bolesti, krize, gubitke, neuspjehe i padove i kako je to jedina iluzija u kojoj žele sudjelovati svjesno i slobodno.
Iluzija ljubavi kao jedina iluzija čija stvaralačka moć nadilazi sposobnosti ljudskog jezika pa njezinu moć ljudi opisuju kao nestvarno, neopisivo, čarobno, magično, nije s ovog svijeta, poistovjećujući je s božanstvom. Ljubav između dvoje ljudi mora početi kao stvaralačka iluzija i što duže traje kao stvaralačka iluzija to će njih dvoje duže moći odolijevati žestokim napadima grube i brutalne stvarnosti čije je jedino nastojanje uništiti stvaralačku iluziju ljubavi i svesti je na svakodnevnu i običnu stvarnost.
Iluzija ljubavi se tome žestoko protivi i bori se sa stvarnošću, zato ljudi žele spasiti svoj brak, zato ljudi žele ostariti zajedno, zato ljudi žele učiniti sve što je moguće kada je riječ o njihovoj međusobnoj ljubavi da je produže, spase. Onog trenutka kada stvarnost preuzme vlast nad njihovom ljubavlju, stvaralačka iluzija ljubavi gubi svoju kreativnu moć da stvara njihove privatne, maštovite i nove svjetove ljubavi.
Ponekad čujemo kako se ljubav ugasila, ljubav prestala, ljubav zamrla. Ono što je prestalo je stvaralačka moć iluzije ljubavi da stvara nove svjetove i nove stvarnosti. Kada iluzija ljubavi u starosti smežurane ruke starice pretvara u ruke mlade princeze koje njezin muž, također starac, ljubi i dodiruje, nije li to iluzija? Naravno da jest. Jer njezine ruke nisu mlade niti su ruke princeze. Smeta nam i bode u oči kada starac starici na bolesničkom krevetu govori takve riječi poput princezo, ljubavi, sve moje.
Čak se osjećamo i nelagodno i neugodno. Ali to dvoje staraca nije briga za stvarnost, njihova stvaralačka iluzija ljubavi i u starosti izgradila je samo za njih njihov privatni svijet gdje su oboje još uvijek princ i princeza bez obzira što nama koji stvarnost gledamo grubim i svakodnevnim pogledom izgledaju kao dvoje umirućih koji se opraštaju jedno od drugog.
Pred takvom scenom ne može se ne zapitati o tome zbog čega i zašto je ljubav iako iluzija ipak stvaralačka iluzija koja iz našeg privatnog svijeta ljubavi prodire u samu stvarnost izgrađuje je i mijenja je i odakle uopće bilo kakva moć iluziji da nešto u stvarnosti promijeni? Nisu li za nas iluzije zato nepotrebne, opasne i beskorisne jer izgrađuju naše privatne svjetove, ali nas odvajaju od stvarnosti i naših stvarnih obveza i dužnosti? Ljubav je posebna iluzija čija posebnost leži u njezinoj tajanstvenoj moći da privatni svijet dvoje ljudi koji je izgrađen na maštanjima i snovima suprotstavi stvarnosti na tako snažan način da se i sama stvarnost ponekad mora prignuti pred njihovim maštanjima i snovima i ispuniti ih i tako dopuštajući ljubavi da kao iluzija prodre u stvarnost i tamo ostane kao nešto stvarno, opipljivo što se može dodirnuti, zagrliti.
Ljubav je najstvaralačkija od svih iluzija, rijetka iluzija čija se rijetkost osjeća i u tome što čovjek vjeruje da se nastavlja i nakon smrti, toliko rijetka da je čak i definicija boga izrečena kao ljubav.
Ljubav je najkreativnija i najmoćnija od svih ljudskih iluzija, jedina koja može iz iluzije, mašte i snova prijeći u grubu i brutalnu stvarnost i učiniti tu stvarnost smislenijom i sadržajnijom tako snažno da dvoje staraca koji nama izgledaju kao dvoje umirućih koji odlaze sebe doživljavaju kao dva anđela koji su tek uskrsnuli na vječni život u stvaralačkoj iluziji ljubavi.
Ljubav je iluzija, čuli ste to bezbroj puta. I jest iluzija. Jedinstvena vrsta iluzije i nazvati je iluzijom samo produbljujemo neznanje. Iluzija ili stvarnost ili oboje? Stvaralačka iluzija koja izgrađuje naše privatne svjetove mašte i snova koji silovito i snažno osvajaju stvarnost koja se protivi našoj stvaralačkoj iluziji ljubavi pretvarajući naše male svakodnevne stvarne svjetove u ponekad čudesne, maštovite i stvaralačke snove maštanja o ljubavi? Čudesna iluzija kojoj se slobodno i svjesno prepuštamo da nas opija i zavodi jer samo tako se možemo oduprijeti i izboriti sa stvarnošću? Ljubav je iluzija: opis koji komplicira stvari i ne daje zadovoljavajući odgovor o tome što je ljubav.
Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.
Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.
Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.
Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.
Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.
Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.
Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.
I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.
Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.
Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.
Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.
Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.
Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.
Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.
Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.
Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.
Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.
Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe, on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manama. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.
On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt, njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.
Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.
Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljene ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.
Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.
On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.
Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina, za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno, sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.
Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.
Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.
Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek – zato i kažu – dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.
Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi, nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane, sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna, a i kad razum shvati, nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.
Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti.
Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.
Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.
Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.
Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti. Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.
Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.
Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.
U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…
Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude, njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.
U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.
Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.
Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.
Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre…
Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.
Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.
S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.
Kako izgleda na papiru?
Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.
Planiranje
Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.
Ideje kao ljudi
Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…
Ideje i loša sjećanja
I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“
Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?
Nešto kao zaključak
Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.
Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.
Usprkos tomu što je naspram vjere grijeh, a za svjetovni bonton sramota, ogovaranje opstaje već dugo kao jedna od omiljenih društvenih zanimacija (skoro pa igara) čovjeka. Neki sociolozi i psiholozi danas pokušavaju ogovaranje i trač svrstati čak među pozitivne društvene mehanizme. Oni pokušavaju ustvrditi da ogovaranje igra važnu ulogu u međuljudskom zbližavanju i formiranju grupe. To bi otprilike išlo ovako: svi znamo da opasnost i nevolja imaju moć zbližiti ljude, čak više nego neke radosne prigode. I u tom smislu onda, kada govorimo o nečijim lošim djelima i osobinama, nesvjesno sebi stvaramo privid opće opasnosti, koji će nas zatim međusobno – opet na nesvjesnoj razini – čvršće vezati. Ovoga svakako ima, no, i dalje ostaje pitanje koliko je to sve skupa moralno? Jer ogovarana osoba je obično netko od zajedničkih prijatelja ili – barem – poznanika, i zato se pitamo: je li u redu žrtvovati jednog prijatelja kako bismo se malo bolje povezali sa onim drugima?
Jedna od najčešćih ljudskih reakcija u susretu sa osudom zbog njihovog ogovaranja je ono: „Pa ne radim ništa loše, samo iznosim istinu“! To stoji, ali samo djelomično. Naime, ogovaranje i kleveta svakako nisu jedno te isto: kleveta podrazumijeva iznošenje izmišljotina o nekomu ili nečemu, dok se u ogovaranju iznosi negativna istina. Međutim, ta negativna istina je obično samo dio šire istine o naznačenoj osobi. Pitajmo se sada: tko to od nas nema loših strana, i tko to nema barem i poneku dobru? Naravno da svi sa sobom postojano nosimo i jedno i drugo, i zato upravo s tim i pogađamo samu suštinu nećudorednosti ogovaranja: ono se po sebi uvijek temelji na poluistinama, a u konačnici poluistine se često pokazuju kao najokorjelija sorta laži. Naime, svi znamo kako „čiste“ laži i nemaju prevelik domet. To jest, što je neka izmišljotina veća, to će je ljudima biti i lakše raskrinkat. Npr., ako zajedničkog prijatelja kroz ogovaranje optužim za sve probleme svijeta, uključujući tu i II. svjetski rat, to svakako neće lako proći. Ali, ako ga optužim za probleme naše grupe, argumentirajući to detaljnim recitiranjem njegovih mana, to će se već puno bolje primiti. Dakle, u pitanju je vrlo suptilna izmišljotina, utemeljena u stvarnosti! Recimo, njegove mane jesu stvarne i realno predstavljaju zajednički problem. Međutim, ima tu još i mojih mana, kao i ostalih – njihovih, no to smo lukavo prešutjeli, vodeći se prikrivenom logikom žrtvenog mehanizma, koja nastoji potencijalno kaotični „svi protiv svih“ sukob svesti na društveno prihvatljiviji „svi protiv jednog“.
Mickey Mouse eksperiment
Rat definitivno bolje izgleda na filmskom platnu nego uživo … znaju svi koji su ga uživo prošli! Međutim, ova – usputno – nagoviještena provalija između svijeta mašte i jave ne pogađa samo stvarnost rata, nego i mnoge druge stvari, pa i one – po sebi – posve infantilne i bezazlene.
Mogli bi smo ići s jednim bizarnim primjerom … nazvao bih ga proizvoljno „Mickey Mouse eksperiment“. Generacije i generacije su odrastale uz ovoga dopadljivog miša. Rekli bismo čak puno prikladniji lik za djecu od ovih današnjih poremećenih junaka crtića. No, probajte sad zamisliti kako šetate ulicom u realnom prostor-vremenu. Zato možda najbolje zamisliti neku svakodnevnu rutu do posla, fakulteta ili škole … i zatim nenadano sretnete na ulici čovjekolikog uspravnog miša od pola metra! Ne ujeda naravno … dobro je raspoložen, pjevuši te radosno poskakuje u ritmu pjesme. I što bi ste rekli? Kakva bi vam bila reakcija? Vjerojatno bi to bilo vrlo uznemirujuće iskustvo – jedna od onih desetak uspomena koje bi svakako voljeli zaboraviti! Odavde bismo mogli otprilike nastaviti promišljati u dva različita smjera:
1) Slijedeći Kantov kategorički imperativ mogli bi smo osporiti samu prikladnost navedenog crtanog lika. Naime, po Kantu je dobro samo ono što je za sve ljude i u svim okolnostima dobro, a ovdje smo vidjeli da je za nas puno bolje da Mickey Mouse ostane isključivo u svijetu mašte. No, ovoj objekciji bi se moglo prigovoriti kako ona ni izbliza nije objektivna, jer realno ne postoji niti teoretska šansa da će Mickey Mouse jednog dana oživjeti i postati dio naše objektivne stvarnosti.
Međutim, kad smo već kod Kantovog kategoričkog imperativa, mogli bismo navesti i jedan puno životniji primjer, u smislu postojanja navedene provalije između svijeta mašte i stvarnosti: Tako, nažalost često čitamo kako je neki pijani mladić očevim autom pregazio neku ženu, ili još gore dijete. Tada forumi „pucaju“ od komentara: „Kakav zatvor, ubit životinju“!? Međutim, i taj komentator – recimo – ima dijete, ili će ga tek imati. I to će dijete – zatim – jednog dana u svom odrastanju prolaziti neku „blesavu“ – najčešće – prolaznu fazu, a ova faza opet po sebi vrlo često uključuje divljanje očevim automobilom. Nije 100% sigurno da će zbog toga netko smrtno stradati, ali za to ipak postoje nemale šanse. Recimo čisto primjera radi, to se na kraju i dogodi … I što će sada reći strogi komentator pod bremenom krivnje vlastitog djeteta? „Ubit!?“ Skoro pa nemoguće! Šanse su puno veće da će pozivati na smilovanje i razumijevanje: „Vjerujte on je dobar mladić, ne bi nikome zla učinio … sad ga malo ove mladalačke bubice spopale … proći će njega to … molim vas, dajte mu šansu“! Također, roditelji će se složiti da je par godina zatvora i više nego dovoljna kazna za njegovo problematično dijete, premda bi naravno puno više voljeli da mu se ta ista kazna propiše uvjetno, pa da poslije suđenja „mali nevaljalko“ može na miru ići kući na obiteljski ručak. Dobro, ali zašto strogi komentator nije tako sudio kad je onomad neko drugo dijete bilo u pitanju? Iz jednostavnog razloga, baš zbog toga što je to tuđe dijete i što ne posjeduje nikakvu pozitivnu afektivnu vezu prema njemu. Općenito govoreći, ljudi u ovakvim situacijama puno lakše suosjećaju sa žrtvom, a ne sa agresorom, jer i sami brinu da bi njihovi najbliži – ne daj Bože – mogli jednom postati nevine žrtve nekog obijesnog agresora. Zbog toga javnost u svakodnevnici prema agresorima nema suosjećanja i smilovanja. No, što kad sam bližnji postane agresorom? Vidimo, takav razvoj događaja u potpunosti mijenja naše viđenje zločina i kazne. Stoga bismo mogli privremeno zaključiti kako su moderni državni zakoni ipak pravedniji od nepisanih pravila prosječnog građanina, i to upravo stoga jer oni računaju na različite, ovdje – suprotstavljene vidike. Ono, ako je ovom tragedijom jedna obitelj već uništena, zar bi zbog toga trebalo uništiti i onu drugu?
Inače, računanje s različitim vidicima jedne te iste stvarnosti predstavljalo je oduvijek pouzdan put prema istini. Već su stari Rimljani znali da pravednog suđenja nema bez davanja mogućnosti optuženom da iznese svoju obranu. Još prije toga, Buddha je smatrao da se sve na svijetu može promatrati iz dvije različite perspektive, već stoga što je svako dešavanje na ovom svijetu istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka te novi uzrok neke buduće posljedice. A po prirodi stvari, često se iz neke loše situacije izrodi nešto dobro, kao što se i obratno, loše stvari mogu dogoditi na temelju nečeg dobrog. Upravo zato je istina ljubitelj šireg konteksta, odnosno, perspektive.
2) Vratit ćemo se još samo malo „Mickey Mouse eksperimentu“. Već smo rekli da bi slavnog miša bilo strašno vidjeti uživo, međutim, ovdje bi se moglo prigovoriti kako bi to bilo strašno samo prvi put, ili možda prvih nekoliko puta. Ukoliko bi se Mickey počeo redovito pojavljivati na našim ulicama, kroz neko određeno vrijeme bismo se u potpunosti navikli na njegovu prisutnost, a šoka i straha više ne bi bilo. Da, ali sasvim moguće da bi se onda javilo nešto drugo – bigotizam naravno. Pod pojmom bigotizma podrazumijevamo različite oblike društvene mržnje, kao što su šovinizam, nacionalizam, rasizam i sl., a Mickey je po sebi idealan kandidat da ga se na javi počne mrziti. Zašto? Tko su uopće specifične žrtve bigotizma? Svi oni koji po sebi nečim odudaraju, tj. strše izvan uobičajenog društvenog prosjeka. Npr. crnci – sasvim normalni ljudi, ali s drugačijom bojom kože i ponešto različitim mentalitetom i kulturom. To mogu biti i homoseksualci, ateisti u većinski religioznim društvima, ili vjernici u većinski ateističkim društvima, ili opet vjernici u društvu gdje većinu čine pripadnici neke druge religije. Navedeno odstupanje može ići u posve različitim smjerovima, te može obuhvaćati najrazličitija područja društvenih raslojavanja: tako, u bogatim društvima postoji nelagoda od beskućnika i siromaha, kao što se u siromašnim društvima počesto mrzi bogate i uspješne.
Dakle: Za Mickey Mousa je definitivno bolje da ostane na filmskoj vrpci, jer prosječni čovjek nije svjestan da bi ga duboko uznemirilo njegovo pojavljivanje u stvarnosti, kao što nije ni svjestan da bi ga jednom – kad bi se konačno privikao na njegovu prisutnost – vrlo moguće počela izjedati mržnja prema ovom posve čovjekolikom, ali ipak potpuno drugačijem liku. I onda se još javnost začuđeno pita, glede vanzemaljaca, zašto se ne pokažu javno ako ih ima!? Pa ako ih ima, mogli bi smo sa sigurnošću reći: Nisu ludi da se pokažu!
Dosezi apstrakcije
Što je to uopće apstrakcija, i što je to apstraktno? Čini se kako u svakodnevnici ovaj pojam počinje preuzimati ponešto iskrivljeno značenje. Tako će prosječni čovjek ovaj atribut pridodati nečemu što je po sebi inače ezoterično, mistično, ekscentrično ili jednostavno groteskno i bizarno. Međutim, sve ovo skupa uopće ne mora biti apstraktno, kao što u nekim slučajevima i može biti. Dakle, apstrakcija je općenito govoreći induktivni misaoni proces gdje se iz promatrane stvarnosti nastoji izvući ono bitno i općenito, na račun onog akcidentalnog, odnosno sporednoga. Isto se može izreći i na izokrenut način: proces odstranjivanja sporednog i manje važnog kako bi se došlo do onoga bitnog i općenitog.
Kao primjer predstavljamo jedan uobičajeni apstraktni crtež čovjeka:
Bilo tko da ovo pogleda, bit će mu posve jasno da se ovdje nesumnjivo radi o prikazu čovjeka, čak što više, to je muškarac! Ali, čekaj, o kakvom je čovjeku ovdje riječ? Pa on nema ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu, ni prste; čak nema ni vrata, nego mu glava sablasno levitira desetak centimetara iznad ramena. Da ne spominjemo nedostatak imena i identiteta. Opet kao u prethodnom „Mickey Mouse“ slučaju, ni ovu spodobu ne bi bilo dobro negdje susresti na ulici, no, s druge strane, ovaj lik ima svoje uhodano mjesto u čovjekovom apstraktnom načinu izražavanja. Kad ga gledamo na papiru ili kompjuterskom zaslonu, to je jednostavno čovjek, i to nam ne stvara bilo kakav problem.
Apstrakcija, tj. apstraktni način razmišljanja ima puno veće značenje za čovjeka nego što to prosječni čovjek uopće može zamisliti. Bez apstrakcije ne bi bilo moguće posredovanje i prenošenje složenijih znanja. Dakle, ne bi bilo matematike, fizike, kemije, a pogotovo ne filozofije i teologije. U svojoj podjeli znanosti, Aristotel je označio fiziku kao znanost I. stupnja apstrakcije, matematiku kao znanost II. stupnja apstrakcije, dok se u slučaju metafizike govori o III. stupnju apstrakcije. Što sve ovo znači? To bi značilo da je među ondašnjim znanostima fizika bila najmanje apstraktna. U njoj se govorilo o težini, brzini, slili, tijelima, kretanju, pri čemu je sve ovo bilo lišeno (apstrahirano) od boje, mirisa, identiteta i sl. U matematici apstrakcija uzima još većeg maha. Tamo više nema ni težine, brzine, sile (itd) … ostaje samo čista protežnost, odnosno, kvantitet. Na kraju, u metafizici nema više ni protežnosti. Pa što onda ima? Jednostavno, tamo nema više ničega što nam je poznato po našim čulnim sposobnostima, te ostaje samo promišljanje o počelima i pretpostavkama postojanja. U tom smislu se susrećemo s pojmovima biti, bitka, kategorija, univerzalija, akta, potencije i sl.
S jačanjem novovjekovnog znanstvenog empirizma i pozitivizma, metafiziku se pokušalo diskreditirati kao znanost. Između ostaloga, za Poppera će ona biti posve besmislena, a za Carnapa još uvijek smislena, ali svakako ne pozitivna i egzaktna. No, moguće da se pri tome nije vodilo dovoljno računa o ulozi apstrakcije i u samim egzaktnim znanostima. Tako, fizički proračuni i eksperimenti po sebi nikada ne predstavljaju cjelovitu presliku stvarnosti, nego samo njezin pojednostavljeni model. Dobri modeli su svakako poprilično kompatibilni sa preuzetim uzorima iz prirode, ali ipak nikada nisu identični.
Cjelina Jezika
Kolika je rasprostranjenost i značenje fenomena apstrakcije, možda se ponajbolje vidi na primjeru ljudskog govora, odnosno jezika. Naime, jezik je pretpostavka svih ljudskih aktivnosti, od obiteljskog života, preko druženja, pa do najsloženijih radnih i političkih aktivnosti. A jezik je sam po sebi izrazito apstraktna stvar. Npr. ja i moje ime nismo identični. Ja sam ja, a moje ime je samo riječ. Međutim, ako sam napišem tu riječ ispod nekog važnog dokumenta ili ugovora, bit će isto kao da sam i ja sam tamo, odnosno, neki organ vlasti će me zbog danog potpisa moći teretiti i proganjati: ne onu riječ, nego baš mene. Tako je i sa svim ostalim riječima u jeziku: sve one predstavljaju apstraktni izraz različitih ljudi, stvari, radnji, karakteristika itd.
U tom smislu da se izuzetno dobro naznačiti i prethodno izložena „šupljikavost“ znanosti. Uzet ćemo za primjer učenje stranog jezika. Svi koji su to iskusili znaju kako ovo uopće nije lako, s tim da se težina učenja jezika ispostavlja proporcionalno sa ozbiljnošću pristupa onoga koji uči. To jest, što ga više i ozbiljnije učimo, postajemo sve svjesniji težine preuzetog izazova. Tako će za engleski jezik reći da je vrlo lagan samo oni koji vrte u krug dvjesto-tristo riječi. Tko želi govoriti ozbiljan književni engleski, taj će se dobro pomučiti.
Meni se to svojevremeno dogodilo s njemačkim jezikom. Sjećam se, dok sam ga učio tamo, tijekom postdiplomskog studija u Austriji, postalo mi je u jednom trenutku vrlo deprimirajuće što i nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog cjelodnevnog učenja od profesora uvijek dobijem natrag posve iskrižane pismene radove. I tako sam se jednom prilikom ozbiljno zainatio. U petak smo dobili za zadaću da napišemo pismeni rad o tomu kako smo proveli vikend. Bila je dovoljna jedna „A4“ stranica. I ja sam se cijeli vikend bavio samo tom jednom stranicom. Stavio sam ispred sebe sve rječnike i gramatike koje sam imao, i polako … riječ po riječ, rečenica po rečenica. U ponedjeljak sam to predao profesoru, a u utorak s nestrpljenjem čekao rezultate. I donosi meni profesor Schumacher rad, a ja još izdaleka vidim da ništa nije križano. Ja već u sebi slavodobitno pomišljam: „To je to“! Ali, profesor mi tada reče ‘nako zbunjenim tonom: „Herr Bernadić, ne znam što bih Vam o ovome rekao … ovo je naizgled sve točno, ali ja nemam blage veze što ste Vi sa ovim htjeli reći“! Vrlo čudan obrat: dok sam pisao netočno, i to vrlo netočno, on je uvijek razumio o čemu govorim. No, kad sam napisao točno, točnost je doduše bila tu, ali je ista nekako potisnula jasnoću značenja po sebi jednostavnih misli i rečenica. I tako stižemo do onog holističkog principa američkog filozofa Donalda Davidsona. Po njemu jezik nikada nije samo skup riječi i gramatičkih pravila. I kada ovo dvoje marljivo naučimo po propisanim edukativnim normama mi još uvijek ne znamo posve ispravno govoriti jedan strani jezik, odnosno još uvijek ne možemo zahvatiti ono što Davidson naziva „cjelinom jezika“. A kako se to zahvaća? Pa samo na jedan mogući način: trebate duži niz godina živjeti, učiti i raditi na stranom govornom području! Dakle, ni najbolji tečajevi stranih jezika nam ne mogu jednostavno prenijeti totalitet znanja o jednom jeziku. To ne mogu učiniti jer se sam proces prijenosa znanja bazira na apstraktnim formama učenja, dok se stvarnost može zahvatiti samo živeći duže vremena u samoj stvarnosti. Kao što jezik nije samo hrpa riječi, začinjena jasnim gramatičkim pravilima, isto tako se ni poznavanje tajni života i univerzuma ne može svesti isključivo na eksperimente, jednadžbe, definicije i jasna pisana pravila. Ovdje svakako naglašavamo ovo „ne isključivo“! Jer, škola je itekako važna, ali ne isključivo i samodostatno važna. Zapravo, ovdje više želim dozvati u pamet ono što se zove „životna škola“. Ona je vrlo kompleksna jer obuhvaća i onu običnu školu, kao i praksu, druženje, prijateljstvo, ljubav, mržnju, rat, mir i što sve ne. Tek hodeći uporno životnim putem i osluškujući pažljivo lekcije koje nam on pruža možemo doći do onog zaokruženog, a opet jednostavnog znanja što se od davnina naziva mudrost!
I glupost je apstraktna
Nakon uvodnih 2200 riječi dolazimo i do dominantnog razloga pisanja cijeloga ovog teksta. A razlog bi jednostavno bio strah pred čitavom epidemijom pogubnih stereotipa današnjeg društva i vremena. Naime, vidjeli smo do sada kako apstraktno razmišljanje predstavlja izvor sveg znanja za čovjeka, no pod određenim okolnostima ono postaje i izvor jedne opasne i teške gluposti. Ovdje pod glupošću ne podrazumijevamo tek neznanje, nego prije onu opasnu glupost za koju Dietrich Bonhoeffer kaže da je opasnija i od zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i nemoćno. Dakle, ovdje se zapravo ne radi o klasičnom neznanju nego prvenstveno o vrlo ograničenom, skučenom i krivo posloženom znanju. Tu se obično dogodi da se neke činjenice prenaglase, dok se druge – njima suprotstavljene – svjesno ili nesvjesno zapostavljaju. Zatim, tu bi trebalo pridodati i cijeli niz svjesnih ili nesvjesnih logičkih pogreški, i još ako se u svemu ovome razgovara o osjetljivim društvenim pitanjima, dobili ste savršen recept za katastrofu.
Na primjer, za prije spomenuti bigotizam vrlo je važan takozvani „straw man“ (strašilo) argument, a koji po sebi predstavlja izrazitu logičku pogrešku. Tako će prosječni bijeli rasist reći da su crnci vrlo opasni, jer su skloni neradu, kriminalu i samo misle na seks! „Straw man“ argument se uvijek temelji na pretjeranom naglašavanju i karikiranju nekih negativnih osobina omražene skupine ili pojedinaca, dok se one pozitivne osobine svjesno ili nesvjesno prešućuju. Mislim da je suvišno i spominjati koliko puno i često ovakve izvitoperene objekcije određuju domaće javno mnijenje: Hrvati-ustaše, Srbi-četnici, Bošnjaci-islamski fundamentalisti i balije itd.
Prethodnom argumentu je poprilično sličan i tzv. „ad hominem“ argument, gdje se na temelju neke loše osobine pokušavaju osporiti dobre osobine nekog pojedinca. Npr. netko konstatira da je Mate odličan majstor, ali zatim dobiva eksplozivan odgovor: „Kakav on i majstor … pijanica teška“! Neumjerena sklonost alkoholu svakako predstavlja ozbiljan problem, no, to po sebi ne isključuje postojanje brojnih dobrih osobina toga čovjeka!
Kao drugo, tu je i naglašena društvena sklonost da se učestalo i strastveno raspravlja o onomu, o čemu se realno nema pojma. Ljudi raspravljaju o politici tako samouvjereno kao da tu uopće nemaju nepoznanica, a sve to bez da su pročitali u životu i jednu jedinu ozbiljnu politološku studiju. Ako se pri tomu – dodatno – ignoriraju pravi znalci, društvo tada dolazi u realnu opasnost upadanja u opći kaos.
Kao treće: Ljudi najradije govore o problemima, i tu se obično trajno zadržavaju, tj. ne prave odmak prema rješenju problema. Odnosno, oni pokušavaju ponuditi rješenje, ali to je po sebi, ili nešto brutalno, ili opet nešto posve nerealno. Pravog „problem solving-a“ nema ni na vidiku, jer to po sebi pretpostavlja ozbiljan, zauzet i dugotrajan timski rad. Valjda je po sebi puno lakše biti „kavanski intelektualac“ nego onaj istinski. S tim u vezi, nije slučajno da se počesto upravo lijenost navodi kao izvor svih zala. Lijepa narodna poslovica nadodaje: „Ne dopusti da te ni Bog, ni vrag nađu besposlenog“!
Dobro je maštati, ali samo donekle …
Einstein nikad nije dao dati reći za sebe da je genij! Obično bi govorio da je on samo netko tko se usudio razmišljati o stvarima, o kojima odrasli ljudi ne razmišljaju. Ono, dok odrastao čovjek razmišlja o povišici, afirmaciji, seksu, te kako će napakostiti svojim neprijateljima, Einstein je razmišljao o igri svjetlosti, relativnosti vremena, zakrivljenosti prostora i sl. Dakle, on je samog sebe vidio kao nikad doraslog maštovitog dječaka. Međutim, taj dječak se ipak na koncu sjetio konkretizirati svoje maštarije, tj. staviti ih na papir, predstaviti ih u egzaktnoj matematičkoj formi, te izložiti ih sudu stručnjaka.
Danas se općenito smatra da su ljudi skloni imaginaciji i mašti u vidnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, uspjeh, ljubav i prijateljstvo … sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoje ostvarenje.
