ljubav – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – II. DIO

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit

LJUBAV I SLOBODA NA VRHU PLANINE

„Mnogi su našli odgovore kod mudrog starca na vrhu planine, nitko i nikad na vrhu poslovnog nebodera”, pojašnjavao je mudri starac zbunjenom mladiću nakon što ovaj nije uspio objasniti zašto je tu uopće došao.

„Bogatstvo donosi mnogo toga, ali ne sve, jer bogatstvo je po sebi takva stvar zbog koje se i moraš odreći manje-više svega drugog da bi ga zadobio”, nastavi sad već u proročkom zanosu mudri starac, dok se mladić činio još više zbunjenim.

„Neki su ljudi očito odvažno krenuli za pakao, ali ne moraš i ti za njima”, nadoda starac, ali sad je i on, čini se, konačno malo bio ustuknuo. Prođe mu kroz glavu kako je možda ipak malo pretjerao?

„Čini mi se da malo pretjerujete”, oprezno potvrdi mladić. „Nisam došao zbog bogatstva, mislim da me nešto drugo muči.“

„Reci, prijatelju”, procijedi starac pokušavajući suspregnuti vlastito uzbuđenje, pomišljajući usput kako je s ljudima nevjerojatno lako ispasti budala, te da je najvjerojatnije upravo zbog toga prije trideset godina i bio pobjegao na planinu.

„Možete li mi reći zašto toliko puno košta biti svoj?” upita mladić. „Dođem na razgovor za posao, kažu nisi u stranci. Hoću nešto kupiti, kažu za vas će biti skuplje jer niste u klubu potrošača. Prijatelji me pitaju za koga navijam, ja kažem za nikog. ‘Ma ne mislimo u politici, nego u nogometu?’ Ja – ‘isto za nikog’. I onda trpim te poglede – lijevo oko puno poruge, desno sažaljenja.”

„Pa što se čudiš?” umirujućim tonom će sada starac. Ljudi su se oduvijek morali žestoko boriti za slobodu. Plaćali su je progonstvom, izopćenjem, zatvorom, batinama, pa čak i vlastitim životom. Sloboda je od samog početka bila najskuplja stvar pod ovim suncem, kako ona kolektivna tako i ta tvoja individualna. Stvar toliko skupa da je većina bogataša sebi ne može priuštiti.”

Mladić je istog trena znao da je starac u pravu, ali njegov odgovor ga je ipak bio nemalo rastužio. Činilo mu se sve to isuviše jednostavnim i okrutnim.

„Znaš, istina ti je kći oca Jednostavnosti i majke Okrutnosti”, trijumfalno će starac.

„Zar nije mogao sebi naći kakvu nježniju”, uzvrati mladić.

„Pa ima Okrutnost i svoju nježnu stranu, ali tada obično i Jednostavnost postaje komplicirana”, ustvrdi starac. „Tako da je komplicirana Nježnost mlađa neprepoznatljiva sestra Istine. Nju ljudi obično više vole, premda svi znaju, baš kao i ti sad mladiću, što je prava istina.”

„Komplicirano baš kao i sama ljubav”, primijeti mladić.

Starac će: „Rekoh ti da je sloboda najskuplja stvar pod suncem, dok je ljubav najskuplja stvar iznad sunca. Dakle, osim što je malo tko sebi može priuštiti, njezin je kuriozitet i to da je ama baš nitko ne može ni jasno sagledati … Dopusti da ti nešto ispričam”, reče starac, a pogled mu posta sjetno zamišljen. „Ljubio sam tri puta u životu:

Prva ljubav: Otišao sam valjda kako bi se mogao nadati da ćemo se opet negdje sresti, a ona me uopće nije pokušavala zaustaviti, valjda kako bi me se u miru i sa sjetom mogla sjećati.
Druga velika ljubav mi je bila još veća, ali i gora od one prve. Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.
Treća ljubav mi je pak bila definitivno najveća, također i najgora … čista katarza. Ja inače imam hladan i oštar um, ali toplo srce, dok je kod nje to bilo čini mi se sasvim obratno: topao um i ledeno srce.”

„Pa kako je završilo na kraju?” upita mladić, vidno iznenađen starčevom otvorenošću, ali i životnošću. Jer pred sobom više nije gledao mitološkog mudraca, nego tek normalnog iskusnog čovjeka.

„To i jest najčudnije”, nastavi starac. „Čini se da uopće nije završilo, jer nikada nije bilo ni započelo. Njezin lik je, čini se, našao smiraj u mome srcu, kao i moj lik u njezinom umu … jer tamo je toplota, a toplota je privlačna. I bilo bi sve dobro da to tako može mirovati, ali problemi nastanu kad se ona meni pomakne iz srca prema gore, a ja njoj iz uma prema dolje. Ali smiri se to sve već nekako, jer nitko ne želi biti dugo na negostoljubivom ledu … i onda se sve vrati na ustaljene pozicije.”

„I ja sam ljubio jednu takvu”, reče mladić. „Prava hobi romantičarka!”

Starac se nasmija. „Pravo kažeš, s tim da su svi romantičari na kraju barem djelomično ti ‘hobi romantičari’. Čovjek se nikad ne uspinje, a ni ne trudi oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije. Jer što jest, jest. To je nepovredivi i neupitni bitak. Nema mu se što ni oduzeti ni dodati. Zato radije u životu grozničavo jurimo za onim što nije … za ispraznim mogućnostima kojima nastojimo posuditi malo od punine onog bitka na kojeg ne mislimo ili tek mislimo da mislimo.”

Mladić se sjećao da su u četvrtom srednje iz filozofije bili nešto spominjali taj bitak, ali još i tad mu se činilo odveć apstraktnim. Zato je radije pitao starca još malo o onim uzaludnim ljubavima.

„Ja sam slobodnjak, i ljubio sam samo takve … zato su valjda i te ljubavi sve do jedne na kraju isparile u nebo. Jer ljubav i sloboda samo gore i mogu skladno koegzistirati. Ovdje na zemlji, naprotiv, uvijek moramo bolno birati.”

„I zato ste izabrali da pobjegnete na planinu”, bez mrve zlobe upita mladić.

„Da”, reče starac. „Ali zato sad svi kod mene dolaze po savjet.”

„Nije li to paradoks?” primijeti mladić. „Da ljudi koji su u svijetu za svoje probleme traže savjet od onoga koji je pobjegao od ovog svijeta?”

„Nije paradoks”, samouvjereno će starac. „Ne dolaze kod mene zato što sam kukavički pobjegao, premda jesam, nego zato što mi je taj bijeg omogućio da stvari sada vidim jasnije s distance i iz visine. Zato se nikad nemoj bojati radikalnih izbora i odluka“, nastavi starac. „Nove prilike i mogućnosti dolaze tek onda kad raščistimo sa starima.”

„Doći ću opet”, reče mladić…

U Sarajevu 3. 6. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

O ženi

Misterij je privlačan. Tajna je neodoljiva. Sebedarje je neprocjenjivo. Hrabrost zaslužuje divljenje. Borbenost zaslužuje poštenje. Pogled je zavodljiv. Oči su iskrene. Emocije su snažne. Ruke su tople. Krilo je sigurno. Briga je trajna. Zabrinutost je vječna. Strast je jaka. Trpljenje je dugoročno. Promjene su neshvatljive. Ljubav je borba na život i smrt. Tko je žena? Žena je misterij, tajna, sebedarje, hrabrost, borbenost, pogled, oči, briga, emocija, strast, ruke, krilo, briga, zabrinutost, strast, trpljenje, promjena, ljubav. Žrtva traži ispriku i zadovoljštinu. Nasilje traži odgovor. Nejednakost zahtijeva pravednost. Opterećenost zahtijeva odmor. Nerazumijevanje traži strpljivost. Udarac zahtijeva osudu. Zlostavljanje zahtijeva suprotstavljanje. Odbacivanje zahtijeva prihvaćanje. Predrasuda zahtijeva znanje. Tko je žena? Žena je i zadovoljština, odgovor, pravednost, odmor, strpljivost, prihvaćanje, znanje, osuda, suprotstavljenost. Ona je i žrtva. Nasilja, nejednakosti, opterećenosti, nerazumijevanja, udarca, zlostavljanja, odbacivanja, predrasuda. Tko je žena? Stvara dok je uništavaju. Ljubi dok je ubijaju. Voli dok je preziru. Brine dok je ismijavaju. Strpljiva kad je ne razumiju. Nevina dok je osuđuju. Zaljubljena dok je odbacuju. Privržena kad je voljena. Zahvalna kad je cijenjena i poštovana. Dostojanstvena kada u nju pokazuju prstom. Dostojanstvena kad je ismijavaju. Tiha kad je ogovaraju. Šutljiva kada svi oko nje nepotrebno brbljaju. Stamena kad joj prijete. Stabilna kad se sve oko nje raspada. Tko je žena? Žena je stvaranje, ljubljenost, voljenost, nevinost, zaljubljenost, privrženost, dostojanstvo, tišina, šutnja, stamenost, stabilnost. Tko je žena? Tko zna? Nitko ne zna. Ona dolazi iz nekog drugog svijeta i vraća se u taj svijet. Tek kad je nema među nama, shvatimo koliko nam nedostaje. I čeznemo za njom i za svijetom u koji se vratila.

U Sarajevu 8. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fxmdk73

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

O promjeni

Dogodilo vam se da ste se za nešto ili nekoga bili spremni žrtvovati. Bili ste spremni, kako volimo reći, ići do kraja ako treba. U ljubavi obećavamo ići do kraja. U prijateljstvu obećavamo ići do kraja. I onda u jednom trenutku odustanemo. Prestanemo se žrtvovati i netko prestane biti središe našeg života. Kako nazvati taj proces? Kako nazvati vrijeme u kojem idemo od faze potpunog sebedarja do razdoblja zaborava? Kojim riječima izreći iskustvo da smo danas za nekoga spremni učiniti sve i da kroz neko vrijeme zaboravimo da smo bili dio nečijeg života? Što sa svim onim silnim obećanjima i zakletvama da ćemo biti uvijek tu? Da ćemo uvijek dati nekome cijelo svoje biće? Da nas ništa neće razdvojiti? Da je naš odnos, ljubav, prijateljstvo nešto najčvršće i najstabilnije na svijetu? Ponekad nam je simpatično osvrnuti se na takav trenutak i obično pomislimo kako smo tada bili djetinjasti i nezreli. Što u nama izaziva stanje zaborava ljudi za koje smo mislili da bez njih nećemo moći živjeti?

Slično se događa i sa stvarima. Nešto želimo toliko silno da ako to ne dobijemo, imamo osjećaj da ćemo cijeli život biti nesretni. Na kraju kada dobijemo dugo žuđenu stvar, nakon nekog vremena na nju zaboravimo. Bili smo uvjereni da će nam život biti promašen ako je ne budemo posjedovali.

Nekako se protivi našem pogledu na svijet i međuljudske odnose, ali se čini kao da sve ima rok trajanja i kada rok istekne, odnos gubi svježinu i važnost. Ili se međuljudski odnosi mijenjaju u nešto drugo? Ili nas pokreće neka nepoznata sila koja nas u početku zaslijepi i kasnije nam otvori oči? Teško je opisati što uzrokuje da dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugog nakon nekog vremena potpuno zaborave jedno na drugo ili, što je još neobičnije, kada odnos ljubavi preraste u bolesnu mržnju. Slabi smo učenici. Znamo, kako od drugih tako i iz vlastitog iskustva, da mnogi međuljudski odnosi završe zaboravom i odlaskom. Ipak uvijek tražimo nekoga novog kako bismo mu obećali da nas ništa neće rastaviti i kako ćemo se za njega žrtvovati i boriti do kraja. Iako znamo da se na kraju sve može završiti međusobnim zaboravom, pokušavamo pronaći neko čvrsto i sigurno životno utočište.

Promjena je ono što nas sve pogađa. Ne možemo predvidjeti kakve će se promjene dogoditi s nama i u nama. Još manje možemo predvidjeti kako će se mijenjati drugi. Kada obećavamo ići do kraja, žrtvovati se, želimo spriječiti buduće promjene. Obećanjem i zaklinjanjem na vječne ljubavi čvrste kao stijene, na trajna prijateljstva nesalomljiva valovljem života, želimo zamrznuti trenutak, spriječiti promjenu. Ali, promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna. Kada obećavamo vječne stvari jedni drugima, kada riječi i geste hoćemo utvrditi kao dvorac, nadamo se da i ako dođe do promjena, one će učvrstiti naš odnos.

Ne znamo kakve promjene dolaze. Ne znamo na koji način ćemo se sami promijeniti. Nadamo se da će promjena učvrstiti ono što sad imamo. Nekad nam se nade iznevjere. Dođe promjena i uzrokuje zaborav i odsutnost. Onaj/ona koji je bio središte našeg života, promjenom se pomjeri na periferiju života negdje među manje važne stvari i događaje. Ugodno je razmišljati kako možemo zaustaviti promjenu obećanjem da ćemo voljeti do kraja, ostati do kraja. Ulijeva sigurnost čuti kako ćete nekom biti u središtvu života, u središtu interesa, u središtu njegovih snova i jave. Nisu li takva obećanja oblik varanja, makar iskrenog i duboko ljudskog, ali ipak varanja? Pokušaj da se ne misli na promjenu koja može sve izmijeniti jednog dana, jer tko može jamčiti da će sve na kraju biti onako kako je bilo na početku? Tko može jamčiti za sebe da se nikad neće promijeniti i vjerovati da se i drugi nikad neće promijeniti? Tko su ono dvoje bili ljubavnici ili prijatelji ili poznanici ili kolege koji znaju i tvrde da se njihov odnos nikad neće promijeniti i da će njih dvoje uvijek ostati ono što su ovdje i sada? Tko može za sebe tvrditi da će uvijek i vječno biti ono što je danas?

U Sarajevu 14. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman

KAKO ZAVOLJETI SEBE?

Iz iskustva vjerojatno već i sami znamo kako pojam „samoljublja” krije brojne loše konotacije. Ova nas riječ nekako već sama po sebi podsjeća na nečiju oholost, sebičnost, bahatost, samoživost i sl. Međutim, postoji i onaj pozitivni vid ljubavi prema sebi koji nas podsjeća na samopoštovanje, čuvanje vlastitog zdravlja, dobrog glasa i integriteta. Osim toga, tko ne voli sebe teško da će i druge voljeti. U tom smislu jedna zdrava ljubav prema sebi predstavlja i mjeru naše ljubavi prema drugim ljudima. Dakle, ovdje se postavlja pitanje kako iskreno voljeti sebe, a da se ne upadne u ono himbeno i samoživo samoljublje, izbjegavajući svakako usput i onu treću, izgledno najgoru opciju – jedan, tako da kažemo, neskriveni i otvoreni prijezir prema samom sebi?

Geni, odgoj, mentalitet

Kažu da nas ove tri stvari iz podnaslova najviše određuju kao ljude. Ne kaže se uzalud: „Pljunuti ćaća” … ili ono „ista mater” – već nas to podsjeća odakle smo, od koga smo i kako otpali. Stoga ovdje već možemo postaviti jedno jednostavno, ali posve suštinsko pitanje: Mogu li voljeti istinski sebe ako ne volim svoje roditelje? Naravno, svi oni koji su imali dobre roditelje pitat će se kakvo je to pitanje uopće? Ali eto, nisu svi bili te sreće da ih imaju, a i oni što su ih ipak imali, imali su svakako s njima i poneko loše iskustvo koje se itekako zna urezati u sjećanje i kasnije opterećivati bilo odnos s njima, bilo sjećanje na njih. Ovo je inače vrlo klizak teren i osjetljiva tema glede koje i nije jednostavno naći optimalno rješenje. Osuda vlastitih roditelja neminovno predstavlja i osudu njihovog djela – samog sebe, pa ti onda slobodno pričaj da se voliš koliko god hoćeš. Opet, s druge strane, ako to sve počnemo potiskivati unutar sebe i praviti se da je s njima bilo sve u redu, eto ti neuroze i to na kvadrat!

Slična izazovna napetost prati i ostale, šire, odnose i relacije koji nas također kao ljude sačinjavaju i definiraju. Možemo mi pričati koliko hoćemo da nam je dodijala naša Bosna/Hercegovina, Hrvatska ili Srbija i sve u njoj/njima, ali kad progovoriš u Njemačkoj dvije riječi, Nijemac ti odmah kaže: „Nisam siguran jesi li Čeh ili Poljak, ali neki Slaven sigurno jesi?” U Istanbulu sam inače glede toga doživio još frapantnija iskustva, osobito u čuvenoj Kapali čaršiji. Tamo radi sama krema vještih i nasrtljivih turskih trgovaca. Ugleda te s deset metara u onom općem međunarodnom metežu i odmah te bez ikakve dvojbe počne dozivati na tvom jeziku. Neke od njih sam baš sa zanimanjem i pitao kako znaju odakle smo, a oni odgovore da to jednostavno znaju (valjda po izgledu, odijevanju, hodu…). Dakle, tko pljuje po svom podneblju, neminovno pljuje i sam po sebi. To si jednostavno ti; dio si baš te cjeline, volio je ili ne, a opet, kao i u prethodnom slučaju s roditeljima, zar trebamo bezrezervno prihvaćati nešto što nije u redu, i to eto kao samo zbog toga da ne bismo usput nagrdili i sebe?

Granice nutarnjeg i vanjskog svijeta

Sve ljude koje usput upoznamo i s kojima imamo nekakve društvene interakcije mi pamtimo i usvajamo u vidu ideja. Namjerno ovdje ističemo ovo „ideja”, a ne sjećanja, jer sjećanja su fiksirana. Ona su takva kakva jesu ili nisu, dok su ideje na svoj način žive i promjenjive. Jer kao što s nekim poznatim likom mogu komunicirati na javi, s njime mogu komunicirati i imaginarno u sebi. Tako se s vlastitim idejama o ljudima koje poznajemo možemo redovito družiti, razgovarati, voljeti se, ali i svađati, mrziti se, pa čak u nekim slučajevima tući i ubijati. I sad dolazimo do one ključne stvari, o kojoj smo nekoć već pisali. Premda naša ideja o nekoj osobi ima nekakve veze sa onom stvarnom osobom, ona to istovremeno ni nema. Prava osoba je van, i ona je uvijek manje ili više svoja, dok je ideja prvenstveno naša i unutar je nas samih. Tu je nastala, tu egzistira, tu i ostaje.

Upravo jer je ideja dio nas, naš nutarnji odnos prema njoj prvenstveno predstavlja naš odnos prema nama samima, a ne prema onoj stvarnoj osobi. I tako na koncu stižemo do nemalog, ali obećavajućeg izazova: Pokušati odvojiti naša izvanjska loša iskustva s drugim ljudima od one nutarnje ideje o svemu tome koja ostaje u nama. Koliko god da me je netko povrijedio i razočarao, neću se zbog toga u mislima svađati s njime, jer to nije ništa drugo do li svađa sa samim sobom. To je ujedno i problem dvojnosti ideje. Vlasnik je jedan, a autor je netko drugi, i upravo zato treba voljeti sve svoje ideje o drugim ljudima, ako zbog ničega drugog onda zbog toga što su ove dio nas i zato što ostaju manje-više trajno u nama. Ne treba se plašiti pokušaja ljubavi prema svim tim spornim idejama, jer to je poprilično efikasan način da istinski zavolimo sami sebe. Slobodno im recite da ih volite, i to iskreno kako i jest; da ih prvenstveno volite jer su dio vas, kao i zbog pokušaja da budete u miru sami sa sobom. Dakle, to svakako ne treba izvoditi na način kao da pokušavamo obmanuti sami sebe, nego posve okrutno istinito i iskreno, jer na koncu samo istina oslobađa.

Umjesto zaključka, ističemo da će jedan ovakav pristup svakako imati pozitivan efekt i na onaj naš izvanjski stvarni svijet. Tada ćemo biti u prilici pristupati ljudima smirenije, spokojnije, pozitivnije, čvršće osobnosti i snažnijeg nutarnjeg integriteta. Jer tada ćemo „ovamo unutra” svi biti kao jedan, a bez toga u konačnici izgledno nema ni onog izvanjskog jedinstva.

U Sarajevu, 24. 9. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

O nečemu s one strane života

Rađamo se ranjeni iako o tome još ne znamo ništa. I kad odrastemo u domu punom ljubavi, netko će nas možda ne znajući raniti u svijetu odraslih. S ranjenošću se rodimo i s ranama napuštamo svijet. Neke zacijele, neke ne. Voljeli bismo otići potpuno izliječeni od svojih rana. Rijetko se događa da netko od nas i to uspije. Nadamo se „naplatiti“ naše rane. Očekujemo barem vječnost bez mogućnosti da sebe ili nekoga ranimo ili da nas netko rani. Ranjeni smo jer svi tražimo ljubav koju ne možemo do kraja pružiti. Ranjeni smo posebno kad osjećamo da nismo ljubljeni. Ranjeni smo jer se odričemo ljubavi koju pružamo i ne možemo je dobiti u mjeri u kojoj smo je darovali. Potajno i duboko u sebi naša najveća strast je biti ljubljen i ljubljena. Cijeli život tražimo da nas netko ljubi. Strpljivo, strasno, herojski, do kraja i potpunog samopredanja i izgaranja. Rijetko susrećemo takvu ljubav. Ponekad ni sami ne možemo ljubiti takvom snagom. Ne moramo biti krivi. Ne mora biti kriv drugi. Naša ljudska ranjenost je nevolja da ne možemo ljubiti niti nam može biti uzvraćeno onako kako je Netko predvidio i zamislio. Nije važno tko je zakazao. Mi ili Netko. Ali ranjenost osjećamo. Trajno ranjeni pokušavamo se predati ljubavi do kraja i tražimo da budemo bezuvjetno ljubljeni. Što tražimo? Tražimo da nas Netko ljubi nemjerljivo i beskonačno. Da nas Netko ljubi ljubavlju koja nas se ne može odreći i onda kada na tu ljubav uzvratimo mržnjom, prijezirom i zloćom. Netko tko će nadoknaditi sve naše rane nastale jer nismo ljubili dovoljno i jer nismo bili ljubljeni dovoljno. Tamo gdje nas Nitko ne bi ljubio, a imali bi sve drugo, ne bismo išli. Barem ne svojom voljom i sviješću. Ako već vjerujemo da za našu ranjenost ima lijeka, želimo da taj lijek bude Nešto s one strane života gdje ćemo biti ljubljeni kao što smo za života to bili. I tamo želimo biti bebe, djeca, mladići, djevojke, muževi, supruge, djedovi i bake koje Netko istinski ljubi. Ako vjerujemo u Nešto s onu stranu života i nadamo se, prihvatit ćemo to pod uvjetom da tamo ima ljubavi. Biti s onu stranu života i imati sve, bez bola, bez patnje, bez zla, a nemati ljubavi ne bi nas učinilo sretnima. S onu stranu života želimo ono što možda s ove strane nismo mogli pronaći. Lijek za našu iskonsku ranjenost. Svatko od nas ima svoju viziju života s one strane. I različite su. Ujedinjuje nas jedna skrivena strast i tu smo jedni drugima jednaki. Strast za ljubavlju i biti ljubljen. Svatko ima vlastitu ideju kako izgleda s one strane života. Tu ideju razvija u odnosu na ono što mu nedostaje na ovoj strani života. Zdravlje, ljepota, bogatstvo, moć, slava, znanje. Sve su te ideje na svoj način lijepe i primamljive. Ali najprimamljivija čini se ona biti ljubljen vrelim dahom neprekinute i trajne ljubavi, biti zagrljen njenim vječnim rukama, sanjati u krilu vječnosti skriven i čuvan kao u majčinom krilu tijekom djetinjstva. Potajna strast da se bude ljubljen do beskonačnosti, da nam se Netko preda ljubavlju jača je od naše želje za srećom i mirom. Skriveno se nadamo da će nas Netko s one strane života strastveno ljubiti i neće tražiti da ljubimo. Netko kome ćemo se potpuno predati i tko će nas ljubiti ljubavlju vulkanske erupcije. S one strane života nadamo se ostvarenju čežnje strastvene ljubavi između nas i Nekoga, između konkretnog mene i konkretnog Nekoga koji kao osoba svjesno, slobodno i s puno topline ljubi našu dušu. S one strane života opijeni od ljubavi nesposobni da se odupremo njezinom vrelom zagrljaju, obuzeti i prožeti ljubavlju Nekoga čije je postojanje ništa drugo nego jedino da me ljubi. Nekoga čija je egzistencija ljubiti me i ništa drugo. Dok živimo samo tražimo da budemo ljubljeni i tako teško i s naporom uspijevamo to pronaći, ali uvijek samo u tragovima i odsjajima jedne drugačije i onostrane ljubavi. Netko s one strane života živi i postoji samo da bi nas ljubio, da bi nas grlio i privlačio sebi. Ne proračunato. Ne smišljeno. Ne iz interesa. Ne znamo baš što se nalazi s one strane života. Netko će reći da nema Ništa. Ništavilo. Ali i kad bi nas Ništavilo moglo strastveno ljubiti, i njega bismo prihvatili. Ipak u svojim strahovima ponekad se odlučujemo vjerovati da to ne bude Ništa i Ništavilo. Maštamo, nadamo se, vjerujemo da je tamo Netko. Netko tko će nas vječno ljubiti, u čijoj će se ljubavi naše biće potpuno utopiti i pretvoriti u čistu ljubav. Strahujemo samo da tamo neće biti ljubavi. To nas najviše plaši. Ne plaši nas ni Ništavilo ni Praznina. Sve bismo to i podnijeli i prihvatili samo da možemo biti ljubljeni. Zašto sve ovo? Zato kada netko kaže da vjeruje u ljubav, on ili ona izgovara prvotnu istinu o svima nama i svakom od nas pojedinačno. Vjerovati u ljubav je priznanje da smo ranjeni. To je i naš osobni i kolektivni krik nade i slabašne vjere da će nas s one strane života Netko strastveno ljubiti. Ranjeni i u strahu ne bojimo se često ni smrti, ni patnje ni umiranja. S ove strane života smo ponekad izvanredno hrabri i herojskom snagom podnosimo život. Ponekad nas ništa ne može preplašiti. Jači smo i od same smrti i umiranja. Plaši nas samo mogućnost da tamo nećemo biti ljubljeni. Ne bavimo se toliko pitanjem ima li tamo Netko ili nema Ništa. Sva naša pitanja svode se na upitnik iznad naše egzistencije: Hoću li tamo biti ljubljen? Nije važno tko će me tamo voljeti, ali tamo mora biti Netko tko ljubi i čiji je smisao i sadržaj postojanja da nas ranjene životom, stradanjima i gubitcima ljubi beskonačno, snažno, hrabro, čvrsto i herojski. Netko tko je takav da ne može odustati od svoje ljubavi i ne može prestati ljubiti nas. I ne želi prestati. Netko tko nas ljubi zato jer je sama i čista ljubav. O toj ljubavi sanjamo, maštamo. Na temelju te ljubavi ljubimo jedni druge, ranjavamo jedni druge neumorno tragajući po svijetu za tragovima te ljubavi. Ponekad se dogodi da se ta ljubav nenadano pojavi. U očima djeteta. U zagrljaju majke. U očevoj ruci. U ženinim očima. U muškarčevom čvrstom i sigurnom koraku. Tu i tamo naletimo na tu ljubav. Hoćemo je sačuvati. Držimo se grčevito za nju. Preplavi nas strah da ćemo je izgubiti i da će zauvijek nestati. Ranjeni u stalnom traženju odbljesaka ljubavi nadamo se da s one strane života Netko čeka, Netko tko strastveno ljubi nas i naše ranjene duše. Netko tko se primajući naš duh pretvara u čistu i vječnu ljubav koja nas strastveno ljubi i sjedinjuje se s nama, Netko tko ne može činiti ništa drugo osim ljubiti. Kada netko kaže vjerujem u ljubav, izriče nešto tako prožeto ljudskom čežnjom da bilo što napisano i zapisano o ljubavi nije ništa doli pustinjski prah u odnosu na mogućnost da će nas Netko s one strane života ljubiti, pa makar to bilo i Ništavilo samo da je sposobno za ljubav prema našoj duši.

U Sarajevu, 21. 9. 2019.

O. J.