Oznaka: ljubav

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke…, ali jedno je sigurno, o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva…, a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga… Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Vjernici u boga reći će da je Bog ljubav, ali što nam to znači… to znači da je sve na ovom svijetu stvorio u savršenom skladu i savršenom preciznošću te nam dao spoznaju o tome. Imala sam sreću u životu, pa sam iskusila i roditeljsku ljubav. Hranili su me, štitili, branili, odgajali i sve činili kako bih odrasla u afektivno zrelu osobu. Mnoge stvari u djetinjstvu su mi branili i tad sam se ljutila na njih, ali što sam starija… uviđam da je to sve imalo smisla i da mi je to pomoglo da postanem svoj čovjek. Kad sam stasala za više obrazovanje, odvojili su mi zadnji komad svog kruha i bili mi podrška i potpora kako bih se školovala i završila studij. Da, sve su to roditelji radili, samo radi mene i samo za mene…, jer me vole. I da, to je ljubav. Meni je dovoljno da suzne oči spustim na grudi svoje majke i da se osjećam sigurno i voljeno. Njen miris, njen zagrljaj i njen poljubac izbrišu svaku tugu s mog lica. Kad se osjećam omalovaženo, dovoljan je stisak očeve ruke i riječi tatina princeza da znam da me nitko na ovom svijetu ne može omalovažiti koliko me on može voljeti.

Možda mnogima neće biti jasno, zašto ovako jednostavno i priprosto piše jedna magistrica psihologije i od koje se očekuje da da znanstvene dokaze o emociji zvana ljubav…, ali ne, ne želim, jer ja sam prije svega ljudsko biće, čovjek, žena, pa tek onda sve ono što sam kroz život stekla i naučila.

Zašto uvijek kažem da je meni sreća u malim stvarima? Da, meni jest. Iz razloga što je za sreću dovoljan razgovor s dragom osobom. Kako opisati to da mi se netko sviđa, da me netko privlači… jednostavno, želim provesti vrijeme s njim na način da pričam o svemu i svačemu. Da čujem osudu, kritiku, pohvalu i drugo mišljenje, bez potrebe da mi to smeta. Kad nekoga prihvatiš takvog kakav jest, onda si sretan što dijeli sve svoje pozitivne i negativne tajne s tobom. Kad ti netko kaže da mu treba pomoć, a ti ne pitaš: „Što ti je?“, nego žurno pitaš: „Kako ti ja mogu pomoći?“. Dok ga gledam u oči i slušam njegove šale – moje srce se koči od smijeha i pitam se kako se samo sjeti takvih šala i zašto ih baš meni govori. Kad mu mogu reći da ne volim tu pjesmu, jer u meni izaziva negativne emocije i ne brinem se što će pomisliti, nego znam da će to moje mišljenje prihvatiti. Sjećam se osjećaja kad sam s njim pojela prvu čokoladu, otvorili smo ju kao mala djeca, jeli, zezali se i to mi kao dvadesetšestogodišnjoj djevojci nije smetalo, nije mi bilo glupo otimati se za čokoladu, jer pobogu ja moram biti ozbiljna, vidi koliko mi je godina. Ne, tad godine nisu bitne, bitan je taj osjećaj sreće i treperenje srca i tijela.

Kad imaš s kim podijeliti želju da sjedneš u jesenje lišće, valjaš se i gađaš se lišćem onda znaš da te netko prihvatio onakvom kakva jesi. Kad je nebitan film koji se gleda u kinu, nego kad se gleda s tobom, kad je nebitno gdje se ide, nego da se skupa ide… onda znaš da nekome vrijediš i da tebi netko vrijedi.

Kad se doživi taj osjećaj, neće ti biti potrebne teorije o tome što je ljubav. Tad ćeš samo prepustiti se i uživati… ljubav je svugdje oko nas, samo treba progledati i vidjeti je i uživati u njoj.

U Sarajevu, 25. 8. 2014.

B. K. 

 

Dramatičnost ljubavi

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu, ratnici su uvijek imali običaj da se prije bitke maskiraju, a počesto i šminkaju. Mijenjali su svoj svakodnevni lični opis, uglavnom iz dva razloga. Prvi je bio da svojim neobičnim izgledom utjeraju neprijatelju strah u kosti, a drugi da pri tome ohrabre i sebe same. Dakle, dvosmjerno su pokušavali pokazati, da oni više nisu oni sami; ranjivi i plašljivi ljudi su nestali iza neobičnog paravana, na kojem su se sada ocrtavale nekakve zastrašujuće sjene.

U tom smislu mogla bi se spomenuti jedna hladnoratovska tragikomična epizoda. Naime, američki mornarički admirali čupali su od muke kose na glavi, kad bi modni kreatori (poslovično ljudi sumnjive muževnosti) govorili, kako su njihovi ratni brodovi vrlo elegantno i lijepo dizajnirani. Nasuprot njima, ruska ploveća čudovišta, načičkana bez ikakve mjere i smisla topovima, raketama i antenama budila su strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Smisao rata je svakako osvajanje, ili barem čuvanje onoga što je već ranije osvojeno. Možda će se patrioti malo ražestiti, ali uistinu smatram da je kategorija tzv. obrambenog rata izrazito relativna i na ljudski način plošna. Naime, dok ljudi brane svoju zemlju, oni redovito brane ono što su njihovi preci i sami u nekom davnom povijesnom trenutku nemilosrdno osvojili i preoteli od nekog drugog naroda. Rat uvijek uključuje osvajanje, ali pri tome bi valjalo napomenuti da svi osvajači nisu isti. Raznorazne divlje horde su tako oduvijek poduzimale sebi svojstvene jednokratne i razorne ekspedicije, kojima je prvotni cilj bila pljačka i palež. Nakon što bi opustošili napadnuti kraj poput roja skakavaca, napadači bi se vratili natrag, odakle su i došli. Ovakvo ponašanje je bilo svojstveno npr. za skandinavske Vikinge, koji su u navedenom smislu često „posjećivali“ engleske obalne gradove, a engleski molitvenici iz srednjovjekovnog vremena su zbog toga često sadržavali pobožni zaziv: „Očuvaj nas Bože od gnjeva sjevernjaka“! Druga vrsta osvajača je pokušavala sebi obično priskrbiti potrebni životni prostor. Oni bi uzeli onoliko koliko im realno treba, a starosjedioce bi ponešto istrijebili, a ponešto otjerali. Treća vrsta osvajača je bila nešto sofisticiranija i lukavija od prethodne dvije. Ovdje nailazimo na velika carstva, čiji je osnovni smisao bio ubiranje poreza od osvojenih naroda. Ovi osvajači su koristili silu s mjerom. Oni nisu zatirali osvojene narode, čak što više, ostavljali bi im određeni stupanj političke autonomije, kao i prava na vlastitu kulturu i identitet. Pazili su svoje žrtve, jer su u njima vidjeli dugotrajni i stabilni izvor svojih prihoda. U ovom smislu bismo mogli navesti rimsko carstvo, kao i nama povijesno bližu austrougarsku monarhiju.

Veza ljubavi i rata

Kontraverzni njemački filozof Nitzsche u jednom od svojih djela reče: „Ako si rob ne možeš biti prijatelj; ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar, zato ona ne zna za prijateljstvo, već samo za ljubav“. Dakle, ovaj veličanstveni luđak je u ljubavi vidio nešto što ima veze sa robovanjem i gospodarenjem. Čak štoviše, on je smatrao ljubav opasnim duševnim oboljenjem, koje čovjeku samo stvara bespotrebne tegobe i nevolje. No, bez obzira svidjelo se to nama ili ne, ljubavna igra muškarca i žene svakako uključuje neke elemente ratne igre. Tu je prije svega maskiranje. Ljudi se za ljubavni sastanak uobičajeno drugačije oblače nego za neke druge prilike. Pomnije biraju što će obući i kako će izgledati, a na samom sastanku se opet drugačije ponašaju, nego u svakodnevnici. Tako se muškarci pred ženama često tašto razmeću svojim nepostojećim kvalitetama i ostvarenjima. Neki drugi opet igraju na kartu tzv. ranjenog čovjeka, razočaranog u ljubav, koji tako pokušava probuditi samilost kod ganute žene. Žene pri tome opet igraju neku svoju igru. Strašno vole ponašati se ravnodušno i drsko prema muškarcu, koji im se sviđa, jer stara izreka kaže: „U ljubavi vodi onaj tko manje voli“. A, iza ljupkih okica se često skrivaju opasne namjere: dok muškarac trijumfalno slavi svoju izvanjsku dominaciju, ona u sebi misli: neka, neka, sredit ću ja tebe, polako, ali sigurno! Ovdje se svakako radi o dvostranom osvajanju i nametanju dominacije. Muškarac ima svoje adute. U većini slučajeva je jači i veći od žene, a često je i manje emotivno ovisan o njoj, nego što je ona o njemu. No, žena ima svoje tajno oružje, a ono se zove zvocanje, rondanje iliti grintanje. Premda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, žensko zvocanje predstavlja vrlo moćno oružje. Jedna nedavna znanstvena studija je tako pokazala, da dugogodišnje žensko zvocanje postupno slabi muškarčevu volju, kao i njegov psihički napon. Valjda mu jadnom pri tome otupi prednji čeoni režanj, inače odgovoran za donošenje odluka u ljudskom mozgu. Tako žena često uspijeva prilagoditi muškarca svojim ciljevima puno uspješnije, nego što će muškarcu uspjeti nju prilagoditi sebi.

Golgotski spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka

Gospodin poziva: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2)! A čovjek ko’ čovjek; nije njemu baš toliko stalo do svetosti. On radije moli: Gospodine, daj mi uspjeha u ratu, pomozi mojoj sestri i bratu! Gospodine, kazni strogo dušmane moje, jer sam samo ja dijete tvoje. Priskrbi nam dosta plijena, da ne radimo, jer smo neka bića lijena! Nek’ me i u ljubavi sreća prati, jer srce moje ne želi da pati. Daj mi zgoditak na lotu i održi me dugo zdrava na životu. Daj sreće, zdravlja i veselja, nek’ nam svaki dan bude Nedjelja! A, Gospod će opet: „Sveti budite…“! Ovo svojevrsno natezanje između Boga i ljudi se očitava u cjelokupnoj povijesti spasenja. Bog pokušava čovjeka podići na neku svoju višu razinu, a čovjek će upravo suprotno: da je nekako Boga spustiti na zemlju i učiniti ga čarobnim štapićem svih svojih neostvarenih želja. Da li Bog voli ljude? Svakako da voli! Da li vjernici vole Boga? Svakako da vole! No, ljubav nije bezbolna stvarnost. Ona uvijek uključuje ovaj zahtjev za mijenjanjem onoga koji se voli. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje, a ovo oboje će pokušati mijenjati ono drugo i pri tome će oni sami pojedinačno pokušati ostati nepromijenjeni.

I tako je Bog jednoga dana poslao Sina svoga na zemlju. Ljudi se isprva obradovaše. Pomisliše u svojoj razuzdanoj pohlepi, kako je kucnuo čas osvete nad neprijateljima; da stiže vrijeme vječnog izobilja; da će i najmanji u Izraelu imati deset tisuća robova, a Sin će im na sve to izreći ono šokantno: „Obratite se i vjerujte evanđelju“! Želju im je uskratio i zato je glavom platio, a Rimljani neznabošci propeše križ iznad brda Golgote, kao spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka.

Znak osporavan                 

Neki galame: „Sklonite nam to sa zidova, jer nam bode oči“! Nećemo ga mi naravno skloniti, ali trebamo pokušati razumjeti dušu ljudsku uznemirenu. Neki se kršćani i suviše lako ljute na neprijatelje križa, jer zapravo nikad nisu uspjeli osjetiti njegovu bremenitost. Jesu čitali o tome, ali u molitvi nikad nisu stajali tamo kod spomenika te nesretne ljubavi. Nisu izbliza vidjeli gnjev razočarane svjetine, a nisu čuli ni krik nevinoga, kao ni bolne jecaje njegove majke. Nisu gledali kako prečista krv natapa grubo i suho drvo Križa te kako ga posvećuje za naraštaje koji dolaze. A nisu vidjeli ni kako je sjena njegovog križa prekrila i prijatelje i neprijatelje. Koliko je strašno to mjesto, znaju samo oni koji u duhu stajaše tamo. Križ je znak osporavan. Križ je također raskrižje vjere. Tko se nađe pred njim, morat će krenuti jednim od ponuđenih putova. Neki pred njim uzmaknu; vrate se natrag u isprazne predodžbe predaka. Neki pred njim ustuknu i kažu da je to kraj vjere. Neki u svome znanju proglase sve to za ludost, a nije to ni čudo, jer nije svima dano da razumiju ludost ljubavi! A najveća od svih ludosti jeste upravo to, da je luda ljubav veća i jača i od vlastite smrti. Ona nosi sa sobom svoju bol, a bol će prije ili kasnije uminuti, dok će ljubav i dalje nastaviti koračati svojim čudesnim stazama. Onaj na kome se slomila napeta ljubav Boga i ljudi je ponovno oživio, a iz njegovih dubokih rana sada isijava svjetlo, što ulijeva u prestrašenog čovjeka novu nadu i obećanje jedne sasvim drugačije ljubavi i života.

A što bi rekao racionalista

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, a i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

U Sarajevu, 4. 12. 2012.

M. B.

Na rubu kaosa…

„Da bi dočarao nerazlučenost praćenu nasiljem, kao u vrijeme Postanka ili žrtvene krize, Shakespear se često vraća na metaforu potopa, kad sve prelazi u tečno stanje a čvrsti svijet se pretvara u nekakav bućkuriš“ (R. Girard, Nasilje i sveto).

Smrtno biće zvano čovjek

Na početku ovog razmišljanja postavit ćemo jedno pitanje. Koja je naime veza između čovjeka i njegove smrti i na koji ga način ona pogađa? Antički filozof Epikur je još davno pokušao dati odgovor na ovo pitanje. Po njemu, između čovjeka i njegove smrti ne postoji nikakva dodirna točka, jer dok čovjek postoji smrti nema, a kad smrt nastupi, čovjeka više nema. Dakle, po tome se čovjek ne bi trebao uopće baviti pitanjem smrti, niti se radi nje brinuti. Ona je samo suprotnost postojanju i onaj koji postoji ne treba misliti o ovoj suprotnosti, pa makar bila i njegova osobna. No, mnogo kasnije, njemački filozof Martin Heidegger će ispisati neka nova poglavlja o ovom odnosu. Po Heideggeru je čovjek duboko smrtno biće. Smrt se ovdje ne pojavljuje samo kao nešto što stoji onkraj ljudskog života. Naprotiv, smrt je duboko prisutna  već u živućem čovjeku i dozrijeva slično kao što voćka prispijeva svojoj zrelosti. Smrt se ovdje pojavljuje kao pritajena avet, što doziva samu sebe. Ne treba čovjek uistinu biti velik filozof poput Heideggera da bi uočio ovu prisutnost smrti u još živućem čovjeku. Kako naime objasniti najrazličitije oblike čovjekovog riskantnog ponašanja, osim kao užurbano i ishitreno prispijevanje vlastitoj smrti. Zašto mnogi voze neoprezno i prebrzo premda znaju da je to opasno po život i živote? Čemu služe svi ti takozvani ekstremni sportovi koji natjecatelje redovito liferuju na granicu smrti, a katkad i preko nje? Zašto neki ljudi bezrazložno provociraju druge ljude i tako neminovno navlače njihov gnjev na sebe?  I osim toga, zašto ti isti provokatori ostanu duboko razočarani, ukoliko njihove žrtve izbjegnu zamku gnjeva te ostanu hladnokrvne i mirne? A tek sve te droge i alkoholi? Već ovdje upada u oči da svi ovi riskantni oblici ponašanja nisu tek nešto slučajno u čovjekovom životu. Naprotiv, oni čovjeku izgledaju duboko izazovno i uzbudljivo. Iz njih kao da za čovjeka zrači neka pozitivna vrijednost. Oni tako često nose prefiks „zabavno“, ili kako reče ona američka poslovica: „No risk, no fun“ (bez rizika nema ni zabave)!

Tragika ljubavi: fatalni muškarci i žene

Kao svećenik počesto imam priliku razgovarati sa ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja. Naravno, ovdje se misli prvenstveno na nasilje njihovih osornih i okrutnih muževa. Razgovarajući sa svima njima, uvijek sam pokušavao saznati jednu stvar koja me je duboko kopkala. Naime, zanimalo me to, jesu li one već prije braka opažale ili barem naslućivale nasilnu prirodu svojih odabranika, ili je to nasilje bilo nešto što se tek mnogo kasnije pojavilo. Na to pitanje sam dobivao (barem do sada) uvijek isti odgovor: Sve su one naime već puno prije braka uočavale nasilnu prirodu svojih odabranika, ali svejedno su ih do kraja odabrale. Možda će netko sada reći: „Pa dobro, možda jadne nisu imale izbora; možda su se ravnale po onome: daj što daš, važno je da se udam“! Pa rekao bih da ovo svakako stoji u nekim slučajevima, ali ne u svim, jer mnoge od ovih žena su imale mogućnost izbora. Bio je tu uobičajeno u igri pored nasilnika i neki fini, čestiti mladić. No, ove su nesretnice ipak izabirale svog dragog nasilnika.

Naravno, nisu samo žene žrtve nasilja. Ponekad su – premda zvuči čudno – žrtve muškog roda. Ovdje se zapravo ne radi o eksplicitnom fizičkom nasilju, već više o onom psihičkom. Tako se zna nerijetko dogoditi, da se solidan muškarac smrtno zaljubi u kakvu zločestu ženu, što sustavno vara, laže i vrijeđa. I premda mu je sve ovo jasno, on se ipak ne uspijeva othrvati svojoj tragičnoj ljubavi. Normalno, ovakve situacije nije lako jednodušno protumačiti. Mnogi bi jednostavno rekli da se suprotnosti međusobno snažno privlače. No, mogli bismo ovo također sagledati u svjetlu Heideggerovih riječi. Možda se i ovdje radi tek o svojevrsnom ishitrenom prispijevanju vlastitoj smrti. Dakle, prvi stav ističe nutarnju dramatičnost ljubavi, a drugi nam kaže da se po katkad lupež zvani smrt zaogrne plaštem ljubavi te da tako zavara naivnog i lakoumnog čovjeka. Ali, sasvim je moguće da su stvari još složenije od ovoga. To se osobito da primijetiti u Starom Zavjetu. Tamo se naime prikriveno provlači jedan troplet, kojeg sačinjavaju Bog, ljubav i smrt. Ljubav je jaka kao smrt, veli Pjesma nad pjesmama. Na drugim mjestima susrećemo mišljenje starozavjetnih pisaca, koji su jednodušni u procjeni da živ čovjek ne može i ne smije vidjeti Boga, jer bi to značilo čovjekovu smrt, a Bog je u konačnici ljubav, koja je opet jaka kao smrt. Rekao bih zato, da se u starozavjetnom kontekstu pojmovi „Bog“, „ljubav“ i „smrt“ ponekad uopće bitno ne razlikuju. Bitna razlika se tek počinje provlačiti u novozavjetnom kontekstu. Tamo se opetovano snažno naglašava da su Bog i ljubav nešto što ima veze prvenstveno sa životom vječnim i sadašnjim, a ne sa smrću i propadljivosti.

René Girard: kriza razlika

Ovdje bih podvukao nešto, što se opetovano provlači u dosadašnjem djelu razmatranja. Ljudi, pa i cijela društva pokatkad rade nešto, za što se nadaju da će im donijeti blagostanje; no, nisu pri tome ni malo svjesni da zapravo srljaju kao one „Radićeve guske“ u maglu. U današnjem svijetu tako postoji jedna snažna tendencija dokidanja kulturnih i društvenih razlika, a to se sve čini pod izlikom jednakosti među ljudima. Cijeli svijet je uniformiran u američki Jeans. Hamburgeri, pizze i Hot dogovi neumoljivo istiskuju tradicionalna jela pojedinih naroda. Svećenici se ponašaju sve više kao laici, a kraljevi i prinčevi se sve češće naokolo šetkaju u bermudama s šlapama na nogama. Brojni umjetnici pokušavaju u svojim djelima izbrisati razliku između visoke, srednje i niske kulture te kulture ulice. Globalna uniformacija se želi prikazati – kako rekosmo – kao obećanje jednog boljeg i pravednijeg društva koje neodgodivo dolazi, a tako uistinu i izgleda, barem na prvi pogled. No, nisu svi u kontekstu ovog procesa tako optimistični. Francuski filozof kulture i religije René Girard, čak što više, vidi u ovom procesu globalnog uniformiranja izričitu opasnost za cjelokupni zapadni svijet. Polazeći od analize društvenih, kulturoloških i religijskih zbivanja u primitivnim i arhaičnim društvima, on pronalazi da su upravo kulturne razlike unutar društva temelj njegovog jedinstva i blagostanja. Zašto su kulturne razlike toliko važne za normalno funkcioniranje ljudskog društva, ako znamo da na prvi pogled izgledaju čak vrlo štetno? Pa ovdje bismo mogli argumentirati na vrlo jednostavan način. Društvo treba različite ljude, koji su osposobljeni opet za različite zadaće i poslove. Pri tome, oni bi trebali biti svjesni svoje specifične uloge i mjesta u društvu i trebali bi se dalje razvijati opet unutar svog mjesta i uloge. A to znači: ako sam svećenik trebam ostati svećenik i ne postati političar; ako je netko umjetnik, treba to i ostati i pri tome ne glumiti vjerskog vođu. Ako je netko radnik, taj svakako ne bi trebao planirati da postane kralj. Što se događa kad ljudi počnu iskakati iz svog specifičnog konteksta i počinju uskakati u neki sasvim drugi? Pa tada raste opasnost od nastanka radikalnog rivalstva među ljudima i nasilja, koje s njim dolazi. A, ako ovo „iskakanje“ pogodi cijelo društvo i svakog čovjeka u njemu, tada će se isto društvo naći u kaotičnom sukobu. Jer kako je društvu ipak potrebna stanovita diferencijacija i hijerarhija, a ona kulturna je već pala, sada će se ista moći uspostaviti samo na najprimitivniji i najbolniji način: krvavom borbom!

Ni diplome nisu više što su bile

Jedna od najviše suludih situacija koje me počesto zadesi u mom svećeničkom radu jeste ona, kad me poneki laik poprilično marginalni vjernik pokušava uvjeriti da se on bolje razumije u vjeru i teologiju nego ja. Uzalud mojih šest godina filozofsko-teološkog studija, uzaludan mi doktorat i plus jedanaest godina pastoralne prakse; ljudi iako pojma nemaju, čvrsto vjeruju da su stručniji u mom području od mene samog. Bilo je tu svakojake klijentele. Bilo je tu masnih kamiondžija, nakinđurenih studentica i pripitih intelektualaca; no, uvijek se ponavlja isti obrazac: „Ma velečasni! Nije to tako … slušaj bolan mene“! A, ovo obezvrjeđivanje univerzitetskih diploma i stručnjakove stručnosti je po Girardu upravo jedan od najeklatantnijih primjera krize razlika unutar ljudskog društva, a vrhunac same krize predstavljaju oceubojstvo i incest. Premda onaj prije navedeni delikt nepoštivanja univerzitetske diplome izgleda potpuno bezazleno naspram ova dva posljednja, svi oni po Girardu imaju potpuno isti uzrok, a to je navedena kriza razlika. U njoj ljudi počinju da zaboravljaju tko su i što su te pokušavaju pronaći svoj novi identitet kradući identitet drugoga. Biti netko drugi i biti pri tom nešto što po svojoj prirodi ne možeš biti; nije li to izvor svakog zla?

 

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.

Exit mobile version