Mjesec: siječanj 2020.

O rukama

Ruke su čudesne. Mogu izliječiti blizinom i dodirom. Mogu ubiti nasilnim stiskom i grubošću. Ruke su kreativne. Stvaraju predmete i objekte kojima se divimo, u kojima uživamo dok ih gledamo i dodirujemo. Ruke su neobične. Unikatne. Ne postoje dva ljudska bića koja imaju iste ruke. Ruke su jezik. One govore. One pišu. One pjevaju. One slave. Ruke su moćne. One ozdravljaju onoga koji se boji. Rukama možemo pobijediti strah i neizvjesnost. Ruke su ljubav kada se šire da nas prime u zagrljaj. Ruke povezuju. Spajaju ljude, njihove živote i njihove životne priče. Rukama možemo pokazati koliko ljudskog i plemenitog još uvijek ima u nama. Ali rukama možemo pokazati koliko smo prestali biti ljudi i koliko nas je obuzelo zlo. Ruke su poput romana kojemu se svaki dan dodaje novo i iznenađujuće poglavlje. Ne možemo ih do kraja interpretirati i reći da sada znam sve o ljudskim rukama, što one mogu, a što ne mogu. Ruke su poput melodije koja vas iznova iznenadi svojom ljepotom i skladom makar mislite da je znate cijelu od početka do kraja. Zbog onoga što govore o čovjeku, puno ljudi najprije gleda u ruke drugoga. Kažu da gledajući u ruke možete puno saznati o čovjeku prije nego išta kaže o sebi. Ne može se odrediti broj pokreta kojega ruke mogu izvesti. Ako uzmemo samo zagrljaj, bezbroj je načina kako ljudske ruke grle, jer svake ruke pojedinog čovjeka grle na svoj poseban način. A gdje su ostali pokreti i geste ljudskih ruku poput stiska, plesa, načina držanja, mahanja, pravljenja simboličnih gesti. Pogledati u svoje ruke čovjeka bi moralo ostaviti u nedoumici i čudu kao kad čovjek nešto svojim rukama stvori i pita se zar su to učinile moje ruke? Kao slikar koji u rukama drži svježe oslikano platno ili glazbenik koji u rukama drži note ili pisac koji prebire rukama po omotu svog romana ili pjesnik koji dodiruje zbirku svojih pjesama. Pred snagom vlastitih i tuđih ruku, čovjek ne može a da ne zastane. Rukama uklanjamo planine, prelazimo rijeke, gradimo gradove. Nažalost, događa se da rukama razaramo i uništavamo. Premalo je reći kako su ruke dio tijela. One su nešto više, puno više. O tome nas poučava iskustvo. Sagraditi cijeli grad ljudskim rukama uz suradnju mnoštva ljudskih ruku ne može se svesti na govor o rukama kao dijelu tijela i ničemu više. U rukama čovjeka krije se nevjerojatna kreativna moć i snaga. Nezabilježena u povijesti svijeta. Čak i kada pripadaju mrtvom ljudskom tijelu, ruke ostaju simbol snage i moći. Kao kada posjetimo grob nekog velikana među nama koji je svojim rukama stvarao čudesa, bilo da je pisao, gradio, slikao, skladao. Pitamo se zar su njegove ili njezine ruke mogle stvoriti tako nešto? Što tek ruke mogu i rade svakodnevno o tome i ne razmišljamo i ne primjećujemo. Milijuni ruku svaki dan grade, grle, ljube, pišu, skladaju, ruše, razaraju, uništavaju pa ponovo stvaraju, a među njima su i naše ruke. Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas. Jedan minut u kojem se naše ruke pružaju da čovjeka pridignu i ohrabre i prigrle bio bi najveći događaj ljudskosti i čovječnosti zabilježen u ljudskoj povijesti. Ruke su moćne i ruke su snažne. Potrebno je samo malo dobrote, plemenitosti, hrabrosti i otvorenosti da drugi čovjek osjeti koliko brige i ljubavi ima za njega u našim rukama. Dovoljno je ponekad samo raširiti ruke spremne pružiti zagrljaj čovjeku koji je uplašen i prestrašen i koji svijet smatra zlim mjestom. Samo jedna ljudska gesta i znak naših ruku može drugom čovjeku promijeniti pogled na svijet i na ljude. Toliko su naše ruke snažne, tolike su naše ruke moćne da rukama čovjeka možemo uvjeriti da ponovo zavoli svijet i ljude kao nešto što je još uvijek dobro unatoč sveprisutnom zlu kojim ljudske ruke uništavaju i razaraju i čovjeka i sve ono što su stvorile.

U Sarajevu 10. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca.  Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

Pavel Florensky o imenu

Ime izriče najdublju tajnu ljudskog bića. Nositi ime znači biti netko tko postoji. Ovim mislima ruski filozof Pavel Florensky u svojoj knjizi Imena piše što znači za čovjeka imati ime. Za Florenskog ime označava čovjekovu sudbinu, kao da bi imenom koje nosimo bila određena naša budućnost. Florensky ne misli da je ime tek zvuk koji izlazi iz čovjekovih usta niti da je ime nasumično složen slijed slova. Florensky smatra ime tajnom koja se samom nositelju otkriva tijekom njegovog života. Dobiti ime kod rođenja znači dobiti specifičnu zadaću u svijetu koju čovjek treba ostvariti. Florensky ime naziva prvim darom koje dijete dobije nakon rođenja. Ponekad čak i prije nego je rođen čovjeku je dano ime koje će nositi cijelog života i koje će ga duboko i trajno obilježiti, piše Florensky.

Dati ime drugom ljudskom biću, nastavlja Florensky, znači darovati drugom postojanje. Čovjek koji bi ušao u svijet rođenjem i ne bi imao ime, za Florenskog ne bio mogao postojati. On bi postojao kao biće, ali ne i kao čovjek. Čovjek se rađa kao jedan od mnogih ljudskih bića, piše Florensky, ali tek s imenom on postaje čovjek kojega se može razlikovati u odnosu na sve druge ljude. Florensky će ustvrditi čak da bez imena ne možemo govoriti o čovjeku kao konkretnom i jedinstvenom. Kod Florenskog je posebno zanimljivo isticanje imena kao nečega što otkriva tajnu i što otkriva biće čovjeka.

Kada dvoje zaljubljenih jedno drugo pozovu imenom, nastaje neobjašnjiva promjena njihovog odnosa. Izgovaranjem imena voljene osobe, ona se otkriva kao tajna i onaj koji voli postaje svjestan postojanja voljene osobe zahvaljujući njezinom imenu. U davanju imena Florensky vidi presudan trenutak čovjekove egzistencije kao da imenom postajemo predodređeni za nešto što se tek ima dogoditi. Kao da ime koje nosimo predodređuje cijeli naš život. Možemo se pitati zajedno s Florenskim: ”Određuje li ime koje nosimo naš život i izriče našu ljudsku bit? I što se događa kada čovjek promjeni ime? Mijenja li se time nešto u nama”? Florensky će tvrditi kako ime izražava cijeli čovjekov karakter i njegovu osobnost i kako ime određuje duhovnu i duševnu strukturu onoga koji ga nosi.

Ima imena koja volimo više nego druga. Roditelji koji trebaju dati djetetu ime imaju određene kriterije. Zašto odlučujemo djetetu dati određeno ime, a ne neko drugo? Zašto su nam naši roditelji dali ime koje nosimo umjesto nekog drugog imena? Ako, kako tvrdi Florensky, ime određuje cijeli naš karakter, osobnost i našu unutarnju strukturu, postoje li onda dobra imena i loša imena? Postoje li imena koja su takva da će njihov nosilac biti dobar kao i ona imena čiji će nosilac postati zao i loš čovjek? Ako uzmete razmatrati svoje vlastito ime, smatrate li da ste dobri, loši, bolji, manje dobri jer nosite upravo to ime? Mislite li da biste bili drugačiji da nosite drugačije ime?

Florensky se približava ideji kako je ime koje nosimo na neki način za svakoga od nas sudbonosno. I da će se prije ili kasnije sudbonosno značenje imena kojega nosimo javiti u našem životu, u nekom životnom događaju, životnoj okolnosti. Florensky nadalje piše kako gubitak imena i zaborav imena još za života za čovjeka znači smrt i kako je najgore za čovjeka ne moći se sjetiti vlastitog imena. Gubitak i zaborav imena čovjeka utapa u masu u kojoj prestaje biti jedinstven i unikatan kao originalno djelo i najveća opasnost koja prijeti čovjeku dok je živ jest da izgubi ili zaboravi ime. Izgubiti ime, reći će Florensky, znači prestati postojati kao čovjek.

Ponekad ste doživjeli da netko izgovori vaše ime. Kada ga izgovara netko tko vas voli, kad zvuk vašeg imena dolazi iz zaljubljenih usana, osjećate duboku i neponovljivu promjenu u sebi. Onaj tko vas voli zazvao vas je imenom i čini vam se kao da ste otkrili da postojite na jedan potpuno nov i drugačiji način. Kada ga izgovori netko s mržnjom, imate osjećaj da prestajete postojati ili osjećate da je mržnja s kojom je vaše ime izgovoreno prijetnja vašem postojanju. Florensky će zapisati kako ime koje nosimo skriva tajnu u nama i o nama i kako izgovoriti nečije ime i nekoga imenom dozvati znači početak otkrivanja tajne o čovjeku i njegovom postojanju.

Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.

U Sarajevu 8. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrght: Pranee Jitwattanatam

KAKO SEBE MOTIVIRATI NA DOBRE PROMJENE?

Odmah na početku, pronaći adekvatnu i trajnu motivaciju u svojem životu uopće nije lako. Svi smo čuli za one izlišne klišeje: „Od sutra sam na dijeti”, ili slično tome: „Počinjem učiti od ponedjeljka”… Reklo bi se, ne samo čuli nego vjerojatno i sami iskusili, i na kraju gotovo sigurno da nismo uspjeli. No sa ovim se izgledno susrećemo i s prvim pravilom jedne ozbiljne i ostvarive transformacije. U mnoštvu alternativnih i imaginarnih budućnosti kaže se da je samo jedna prava, a to je ona budućnost koja je ukorijenjena u sadašnjem trenutku i momentu. Tako da bi čovjek trebao znati: eventualno će uspjeti samo ako krene odmah sada, inače će sadašnje odgađanje samo prouzročiti neko daljnje odgađanje.

Izgleda da je svima nama ipak jako važno ono „što će svijet reći”

Britanska bihevioralna znanstvenica Tali Sharot priča o tome kako su na jednom tamošnjem bolničkom odjelu, u svrhu prevencije zaraza i infekcija, šefovi izdali vrlo zahtjevnu preporuku uposlenicima da peru ruke prije svakog i poslije a ma baš svakog ulaska u pojedine bolesničke sobe. Nedugo iza toga, promatrajući uposlenike putem video nadzora, ustanovili su sa žaljenjem da ih se tek 10% pridržava spomenute preporuke. Stoga je nekom od šefova palo na pamet da se na hodniku odjela postavi displej na kojem će biti prikazivano koliko tko pere i ne pere ruke, s važnim naglaskom da rezultati nisu vodili prema konkretnim kaznama i nagradama, nego čisto ‘nako, da se vidi i zna. I nakon postavljanja displeja zaposlenici su se toliko dobro popravili da ih od tada više tek 10% nije redovito pralo ruke. Sharot kaže da se ovdje radi o nečemu duboko usađenom u našim mozgovima. Naime, oni potpuno drugačije reagiraju kad smo svjesni da drugi znaju za naše postupke od onoga kad ne znaju. S tom sviješću da drugi znaju za naše postupke, u većini ljudi se budi izuzetno snažan motiv da se usklade sa uhodanim normama i prosjecima ljudskog ponašanja. Pouka je vjerujem jasna. Ako se u nečem želimo popraviti ili ukoliko želimo steći neku sasvim novu dobru naviku, u tome ćemo puno lakše uspjeti kao dio neke grupe. U tome jest smisao i grupne terapije, kao i svih onih različitih udruženja koja se bave nekim specifičnim hobijima ili aktivnostima. Dok drugi promatraju naš napredak, svojski ćemo se truditi da budemo barem na nekom osrednjem (zajedničkom) nivou.

Još nešto dodatno: Potonje nam pomaže shvatiti zašto su konspiracija i tajnovitost poprište najrazličitijih zala i moralnih devijacija. Ne možete javno govoriti o tome da planirate nekoga ubiti, pokrasti ili da na nekoga bacate zle čini i uroke. Jer da govorite, snažna društvena reakcija bi vas već uvjerila da se kanite toga. Tako da se ona stara izreka: „Nije lopov koji krade, nego onaj koga uhvate da krade” na kraju pokazuje neobično točnom. Premda je lopov u svojoj tajnovitosti već ponešto svjestan svoga grijeha, puno će više toga biti svjestan kad jednom konačno bude uhvaćen i javno raskrinkan. A naravno da bi mu bilo pametnije da sam na vrijeme potraži pomoć i otvoreno porazgovara o svojem problemu. Drugim riječima, mnoge svoje nepodopštine i fiks ideje često čuvamo u najstrožoj tajnosti upravo zbog toga jer ne želimo u potpunosti postati svjesni koliko je sve to štetno ili barem besmisleno. Jer ako postanemo dovoljno svjesni, onda nam nema druge nego se promijeniti i popraviti.

Glede samih nas obično nas zanimaju samo dobre vijesti

U nekim naprednim zapadnim društvima više uopće ne možete kupiti cigarete a da to sve skupa liči na neku normalnu brendiranu kutiju cigareta. Ne, sve je to omotano u najrazličitije boleščurine, trule organe i ostale medicinske gadosti. A onda iznenađenje, većina pušača se uopće ne osvrće na sve to,  a neki zbog toga postanu još uvjereniji i okorjeliji pušaći. Pitanje je zašto? Sharot kaže kako nas glede nas samih skoro uopće ne zanimaju loše vijesti i informacije. Naši umovi imaju tu sposobnost da zanemare sve ono što nam ne ide u prilog, a da se zakače za sve ono što nam odgovara. Drugim riječima, glede nas samih zanimaju nas samo dobre vijesti. No, iz ove nepopravljive situacije možemo stvoriti sebi jedan sasvim dobar i koristan način motivacije. Ako se u nečemu pokušavamo popraviti, ili ukoliko već radimo na sticanju sasvim novih navika i sposobnosti, Sharot kaže da bismo svakodnevno trebali bilježiti napredak. Zašto? Pa baš zato jer nas glede nas samih zanimaju samo dobre vijesti i informacije! Ono, zar ćemo pred svojim dragim okicama bilježiti kako smo svakog dana bili sve gori te kako smo jednog dana na kraju definitivno odustali, jer smo najobičniji lijeni, nesposobni idioti. Ne, nitko od nas tako nešto sebi ne želi ni bilježiti ni čitati, pa baš zbog toga i trebamo i bilježiti i čitati. Tada ćemo se već vjerojatno nekako potruditi da si na kraju dana pribilježimo kakav solidan ostvareni pomak i napredak.

Za kraj, ako pokušamo podvući crtu, ispada da su transparentnost i iskrenost prema sebi i drugima najbolji mogući motivatori, slično kao što je mnogo onog drugoga što uobičajeno prakticiramo u tom smislu samo varanje samih sebe i drugih.

U Sarajevu 4. I. 2020.

M. B.

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=xp0O2vi8DX4

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ightwise

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O VREMENIMA I NAVADAMA

U nekadašnjem grčkom panteonu, povrh svih dičnih Zeusa, Posejdona i Afrodita neumoljivo je stajao Kron (grč. Kronos) – vrhovni bog, bog vremena, te ujedno jedini primordijalni, nestvoreni bog među svim grčkim bozima.

Premda je u međuvremenu nadvladan jedan ovakav numinozno-mitološki pogled na vrijeme, i mi mu sami i dan danas rado pridodajemo poneki antropomorfizam. U tom smislu često se spominje onaj neumoljivi „zub vremena” koji nemilosrdno nagriza svaku ljudsku masku, privid i gizdavost ostavljajući za sobom netaknutim samo ono uistinu vrijedno, solidno i po sebi neprolazno. U tom smislu još rimski stoik Seneka primijeti da je vrijeme ono koje otkriva istinu, dok starogrčki pjesnik Pindar reče da je vrijeme najbolji zaštitnik poštenih ljudi, kao uostalom i najstroži sudac onih nepoštenih. Kad smo već kod antike, Terencije Afrikanac izreče ono nešto što se i dan danas opetovano ponavlja i čuje, kako „Vrijeme liječi sve rane.” Kroz godinu, dvije, tri … deset, i najbolnija rana i najdublja trauma mogu biti uspješno nadvladane, a neke od njih čak toliko uspješno da se na kraju sami sebi smijemo zbog čega smo se to nekoć jadni bili patili i beskrajno nervirali. Tko zna, možda nas to samo opet onaj neumoljivi „zub vremena” uspješno natjera da kao ljudi očvrsnemo i odrastemo.

Nezgodna strana vremena

Vrijeme naspram nas ljudi definitivno ima jednu neugodnu, skoro da kažemo prevarantsku stranu. Naime, s jedne strane nam se počesto čini da ga imamo napretek. U tim nekim situacijama čak poželimo da nekako sve to brže proleti i prođe. A opet, ako pogledamo unazad, osjetimo da je sav naš dosadašnji život nekako proletio kao za čas. Pri tome nas posebno zabrinjava opažanje da se u svakodnevnici svo to vrijeme vrlo često besmisleno potroši i izvuče. “Dio našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji ostaje neprimjetno se izgubi” (Seneka). Stoga su se različiti mislioci od antičkih vremena pa sve do danas pokušavali pozabaviti pitanjem organizacije i menadžmenta vremena. Ovdje se ne radi samo o možebitnoj radnoj produktivnosti i učinkovitosti nego i o samom pitanju kontrole i moći, na kojeg smo, iskreno govoreći, svi manje-više osjetljivi. Upravo jer je cijela ljudska egzistencija umotana u neumoljiva pravila i zakonitosti onog „zuba” vremena, proizašlo je mišljenje da onaj koji može uspješno upravljati svojim vremenom, faktički može upravljati skoro svime (Bernard Borush).

Heroji na godišnjem odmoru

U svojem novom (prošlogodišnjem) djelu „Time and How to Spend it”, britanski futurist i novinar James Wallman bavi se naznačenom problematikom vremena, i to osobito kroz osvrt na neke današnje čovjekove običaje i navade. Ljudi se danas često žale na to kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, a istovremeno troše u prosjeku tri i pol sata dnevno samo na svoje pametne telefone (…a kod nas bi tome trebalo pribrojiti i onih četiri i pol sata dnevno buljenja u TV). Ova navada iznenađuje ukoliko se zna da ovoliko puno svakodnevnog zurenja u ekrane različitih veličina i oblika kod većine ljudi izaziva anksioznost, tjeskobu i stres. Zašto se onda ne možemo od njih odvojiti? Wallman u ovom smislu spominje tzv. „FOMO” fenomen (engl. Fear of missing out on something – strah da se ne propusti nešto važno). A odakle nam uopće to da će se dogoditi nešto važno? Wallman u ovom smislu aludira na onaj famozni Pavlovljev eksperiment s psima, hranom i zvoncem. Dok su psi jeli zvonilo je zvonce, te bi od tada psi uvijek kad bi čuli zvonce počeli slinit očekujući hranu, premda iste više nije bilo. Dakle, mi slično nešto proživljavamo i sa virtualnim sadržajima u elektronskim medijima i na društvenim mrežama. Oni vrlo dobro simuliraju stvarnost, ali ipak to nisu, pa mi onda neprestano očekujemo da se ta stvarnost koju oni obećavaju konačno nekako i dogodi, a to uporno izostaje, pa smo onda isfrustrirani. Dodatni problem dugoročnog zurenja u ekran stvara i neke dodatne komplikacije, osobito kod djece i mladih. Tako njihov mozak s vremenom počinje percipirati virtualnu stvarnost kao pravu stvarnost, te ona za mozak postaje zadana, a onu pravu kao lažnu. Stoga i ne čudi da danas imamo mladost koja je izuzetno vješta sa elektronikom, dok se uživo ponašaju nešto poput Alise u zemlji čudesa.

Wallman se u naznačenom djelu nadalje bavi s tri osnovne strategije provođenja godišnjeg odmora i općenito slobodnog vremena. To su: Otići i skljokati se (Fly and flop); naći i tražiti (find and seek); te ići i postati (go and become).

Otići i skljokati se … bilo na plažu bilo tek na svoj kauč! Pod ovom strategijom se misli na pasivni odmor gdje se puno izležava, možda ponešto i pročita ili pogleda. Ovakav odmor po Wallmanu svakako ponekad ima smisla, uz napomenu da od svega ovoga i nećemo imati što posebno zanimljivo ispričati svojim prijateljima.

Naći i tražiti: Ova strategija podrazumijeva već nešto aktivniji odmor. Obilazimo muzeje, znamenite građevine, pohađamo okolne šume i brda, upoznajemo lokalne specijalitete, običaje i ljude… Ovakav odmor garantira da ćemo nešto naučiti i iskusiti posve novo, a od toga se čovjek na kraju osjeća valjda garantirano bolje i smislenije.

Ići i postati: Ovo je najaktivnija razina odmora. Ako je u pitanju neko more, upisujemo kurs ronjenja ili jedriličarstva. Ako smo vani negdje, pokušavamo za vrijeme boravka ovladati barem osnovama tog jezika. Wallman ovdje pribraja i duhovna hodočašća i putovanja i sl.

Wallman otprilike u svemu ovome slijedi logiku da što više uložimo u svoje slobodno vrijeme, ono će nam to više i dobrim i uzvratiti. Pri tome se osobito osvrće na Josepha Campbella i njegovu aluziju herojskog putovanja. Naime, ovakve priče su prisutne u svim kulturama, epohama i narodima. U jednom trenutku, heroj osjeća izazov, ostavlja mir i udobnost svoga prebivališta te kreće na dug i izazovan put. Na tom putu heroj će morati naučiti puno toga novog, upoznati se s novim ljudima i krajevima, suočiti sa svojim najvećim strahovima i demonima. Na kraju priče, heroj se obično vraća kući promijenjen i oplemenjen, zadobiva neko časno, nerijetko i kraljevsko, mjesto u svojoj zajednici, i od njegove novostečene mudrosti sada svi imaju nekakve koristi. Dakle, po Wallmanu, ovakve priče sadrže nešto duboko arhetipsko što se tiče svakog čovjeka. A mi bi na kraju po tome uvijek trebali slijediti trag one priče koja nas na pozitivan način uzbuđuje i čini sretnima.

U Sarajevu 1. I. 2020.

M. B.

 

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Vrijeme

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz

Exit mobile version