Kategorija: Proza

„Učitelju, postoji li sudbina?”, upita mladić dok je vani zavijao oštri planinski vjetar.

„Određenje svakako postoji, kao i naša sloboda u svezi toga”, prostodušno će starac, kao da se govori o posve trivijalnim stvarima, i to sve dok je nešto zauzeto petljao oko vatre.

„Želiš reći da se neke stvari moraju dogoditi htjeli mi to ili ne, ali da i mi ipak u svemu tome imamo nekakvog utjecaja i manevarskog prostora?”, zainteresirano će mladić.

„Vidiš da i sam znaš”, samozadovoljno će starac.

„Ali zašto onda ljudi često vjeruju da su potpuno nemoćni naspram sudbine?”, nastavi mladić.

Starac se konačno ostavi svoga posla oko vatre. Sjede naspram mladića. Duboko udahnu i polagano ispusti zrak iz pluća. Vidjelo se da se sprema za ozbiljan razgovor… „Tu se susrećemo s dva velika izazova”, reče. „Jedan je nekako doći sebi, a drugi je, također nekako, nadvladati vlastitu ranjenost. A vidjet ćeš na kraju da to oboje ustvari dođe na isto. Krenut ću od ovog drugog … Jednostavno je za pojasniti, ali iznimno teško za preživjeti.”

Mladić se pretvorio u uho kao da sluša neku napetu ratnu priču. A i jest bila ratna, samo s nutarnje strane čovjekovog imanentnog fronta…

Starac nastavi: „Središte osobe uvijek je iznimno krhko, plaho i ranjivo. Zato ga toliko brižno i skrivamo iza maske osobnosti. I što ga vještije skrivamo, time ga uspješnije pošteđujemo boli i neugodnosti. Međutim, time ga istovremeno ne znajući lišavamo svjetla, prijateljstva, i ljubavi … A tek je to prava bol.”

„Nešto poput prebrižnih roditelja koji se u strahu za zdravlje i dobro svoje djece, potpuno ispriječe između njih i života?”, oštroumno primijeti mladić.

„Da, pa ovi jednog dana konačno shvate da su ostali neostvarenih potencijala gledajući u leđa životu koji ih je nonšalantno mimoišao,” nadopuni starac … „A to je uvijek pretežak izazov bez obzira jesu li nam ga priredili drugi ili mi sami sebi … Kad čovjek shvati da je posve pogrešno proživio gotovo polovicu života. Tada je obično u velikoj napasti da svjesno ne proživi ni onu drugu polovicu koja mu je preostala.”

„Nije li to sebično?”, svisoka upita mladić. Naime, u to vrijeme se već osjećao vrlo ugodno u svojoj novoj prosvijećenoj koži.

„Ni najmanje”, glasio je iznenađujući starčev odgovor. „Probaj si predočiti lopova koji ti je upravo ukrao polovicu svega što imaš i zatim ti jezikom lažne utjehe kaže da se nemaš što žaliti i buniti jer on ti je ipak, dobrica draga, ostavio onu tvoju drugu polovicu. Eto, razumiješ li sad? Svatko normalan će se u takvoj situaciji početi buniti i tražit će svoju pravdu, kao i ono što mu po pravdi pripada.”

Sada se već i mladić bio namrgodio. Stvarno, gdje je tu bila pravda?

„Ne brini se”, nastavi starac znajući o čemu mladić razmišlja. „Pravda ipak postoji, ali upravo zato jer je postojeća, nju se ne može odvojiti od svega onog drugog postojećeg. I u najgorim vremenima treba nastaviti živjeti, pa će i pravda doći na svoje. Nismo li upravo i govorili o tome da se od života ne treba skrivati kakav god da jest?”

Ali mladić je i dalje bio neraspoložen. „Ne ispada li onda da se onaj lopov ipak pokazao dobrim jer nam je ostavio sasvim dovoljno za novi početak?”

Starac se blago nasmija premda su mu oči imale ozbiljan i samilostan izričaj. „Znaš”, reče … „Koliko god čudno zvučalo, zločesti ljudi su počesto puno više svjesniji postojanja one univerzalne ljubavi i dobrote od dobrih ljudi. Dok ove druge pretežito pokreče strah od Boga na nebu, kao i od čovjeka na zemlji, oni zločesti se vječito nadaju da će se već nekako izvući na kraju … Da će im biti progledano kroz prste, pa čak i posve oprošteno. Ali, premda se dobro nadaju, oni su ipak u velikoj zabludi, samim tim i u opasnosti zaboravljajući valjda da Ljubav ima svoj adekvatni jezik kojim govori i uz čiju pomoć čuje. Jer ako želiš kod Nje imati vječnog udjela, jednostavno ćeš već ovdje na zemlji morati propričati njezinim univerzalnim jezikom dobrote, iskrenosti i samilosti.”

„Eto, opet ispade na kraju da svi griješe”, rastreseno reče mladić, nespretno mlatarajući rukama oko sebe.

„Pa ne bi se usudio reći ‘baš svi’”, nastavi starac. „Ali slažem se da je na zemlji puno negativnog načina razmišljanja … Dobri često kažu da je najvažnije ne biti loš. Loši kažu da to i nije tako strašno s obzirom da ćeš se na kraju najvjerojatnije već nekako provući. A zapravo je cijelo vrijeme jedino važno bilo ono biti dobar.”

„Dobar bez straha, dobar bez uvjeta, dobar bez valjanog smisla i razloga?”, rezignirano će mladić.

„E upravo tako!”, razdragano će starac. „To i jest jedina valjana dobrota, kao što to jest i jedini stabilan pristup istoj. Kad čovjek odluči: ‘Biram dobrotu jer je dobra i biram dobrotu jer za drugo ne znam niti želim znati’, e tada se stvarno za sva vremena utvrdio u istoj.”

„Sve divno-krasno, ali svejedno mislim da nama ljudima uvijek treba nekakav solidan temelj za sve”, samouvjereno će mladić.

„…Ali Bogu ne treba”, bez sekunde pauze nastavi starac. On je temelj samom sebi i drugog temelja ni ne treba, jer da treba, taj temelj bi Mu onda bio Bog kao i svima nama ostalima. O tome zapravo i govorimo cijelo vrijeme. Dođu tako nekad vremena kad budemo posve devastirani i uništeni. Znaš, ljudi stvarno umiru i to tako temeljito, da ponekad čak umru i prije same tjelesne smrti. To je to … Kraj. Nema više ničeg, ni samih nas, osim neutemeljenog božanskog bitka. To je sve što nam preostaje, bilo na nebu ili ovdje na zemlji. Jedina je razlika to što se neki u tim trenucima odluče na varijantu dugog umiranja. Guše se u samosažaljenju pitajući gdje su ta ljubav i pravda, očito ne znajući da oni sami mogu i trebaju biti ta ljubav i pravda. Za razliku od ovih, oni drugi, sretniji, prihvate brzo to da su umrli, te radosno nastave hoditi stazama neutemeljenog bitka. Ne trebaju im više nikakvi razlozi jer ni samom Bogu ne trebaju.”

„Pa to je onda nekakav izokrenuti nihilizam?”, sav u čudu će mladić.

„Pravo kažeš”, potvrdi starac. „I pozitivist i nihilist imaju tu zajedničku crtu da se kreću onkraj svakog valjanog razloga i smisla. Jednostavno, oni su razlog samima sebi, dok je sve ostalo čista ekonomija i interes.”

„Dakle, kad u životu ostaneš bez valjanog smisla i razloga, sve što ti preostaje jest to da budeš nihilist ili taj drugi, nekakav ‘izokrenuti nihilist’”, ponešto isforsiranom začuđenošću upita mladić jer je u dubini duše znao da je to jednostavno tako.

„Vrlo dobro znaš da je to jednostavno tako”, isti tren ga bocnu starac.

Mladić se na svoju sreću prisjeti da je bilo riječi i onom drugom životnom izazovu: „Kako doći sebi”. Taman mu dobro došlo da se izvuče iz novonastale nelagode uzrokovane, mrvicu, povrijeđenim ponosom.

Nakon upućenog pitanja, starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. „Nije li tako?”, upita. „Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja … Ali da je stvar opasna, opasna je”, ustvrdi starac.

„…Jer neki tada smetnu da je duša prizvala bol kako bi došla sama sebi, pa pomisle kako je bol smisao i svrha sama sebi”, zamagljenog pogleda dovrši mladić.

„Eto, vidiš da sve znaš”, radosno će starac.

U Sarajevu 2. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Udaljen desecima kilometara od atmosferskog, ali i svjetlosnog zagađenja velikog grada, mladić je po prvi put u životu sa uzvišenog planinskog platoa promatrao zvijezdama posve prekriveno noćno nebo. Em ih je bilo nebrojeno puta više, em su neuporedivo intenzivnije sjajile nego nad gradom, a po sredini neba prostirao se jasno uočljiv, osobito gusti pojas zvijezda, znan kao Mliječna staza. Mladić je već znao iz različitih udžbenika i enciklopedija da živimo unutar gigantske diskolike galaksije, te da se njezin vanjski rub može vidjeti na čistom i vedrom noćnom nebu, ali eto, igrom slučaja do sada to nikad nije bio vidio. Bio je skoro hipnotiziran, netremice promatrajući taj kolosalni prozor u nepregledni intergalaktički prostor. Srce mu je bilo posve ushićeno pred svim tim nezamislivim ljepotama i daljinama, a krajičkom uma je nazirao neke od uzroka tjeskobe kod današnjeg čovjeka. Taj je bio osuđen da živi u posve ljudskom rukom izgrađenom okruženju, a ni nebo više nije mogao vidjeti onakvo kakvo jest jer ga je već odavno bio zagadio. Ispod tog plitkog i blijedog neba, koje više nije budilo ni čežnje ni tajne, nalazila se betonska šuma u kojoj nije bilo ni daljine, a ni slobodnog prostora. Sve je već bilo nečije i sve je imalo svoju cijenu, a kvadrati su se, kako znamo, papreno skupo plaćali. Dok bi čovjek, kad bi ih se konačno dočepao, njih pedeset do šezdeset, postajao uznosito zadužen…

Starac je primijetio u što otprilike gleda mladić, pa mu je stoga počeo pokazivati ispruženim prstom u pravcu svjeveroistočnog neba, tamo na jednu malu bljedunjavu točku, desno od sazviježđa Kasiopeje. Bila je to galaksija Andromeda, inače najudaljeniji objekt koji se golim okom mogao vidjeti na noćnom nebu, udaljen od nas nestvarnih dva i pol milijuna svjetlosnih godina. Starac je podsjećao na to, da kad je ta točkica svjetlosti krenula prema nama, zemljom su još uvijek tumarali tek djelomično čovječni Australopiteci. Dakle, još nisu postojali čak ni naši najdalji mogući srodnici iz razreda Homo habilis. 

„Mi se danas ne možemo usuglasiti ni oko toga što se pouzdano događalo prije pedeset godina, a nebo nam, evo, svaku večer uživo, s nepogrešivom točnošću projicira svoju daleku prapovijest”, reče starac. „Ne čudi onda što su ljudi još od davnina mudrost neba stavljali iznad mudrosti ljudi.”

„Ali nebo i nije nešto rječito, pa ljudi iskoriste šutnju”, dometnu mladić.

„Nebo ne priča puno definitivno, ali što kaže, to je nedvojbeno tako. Baš posve suprotno od ljudi koji stalno nešto pričaju, a ni sami nisu sigurni, pa čak ni onda kad pričaju o nebu … Ali ima tu i jedna važnija stvar u svezi neba”, nastavi starac. „Jesi li vidio kako si se obradovao dok si ga promatrao? To je stoga što se sličan sličnome raduje.”

Mladić se slatko nasmija, no starac je i dalje bio ozbiljan, te nastavi: „Nebo je satkano od nebrojeno puno stvari materijalnog i duhovnog reda i sve se to pred našim očima drži kao skladna cjelina … Eto ti lekcije, i naš nutarnju svemir je beskrajno bogat, raznovrstan i nepregledan, ali i on se usprkos svemu mora održati kao skladna cjelina. To je upravo životna zadaća nas svjesnih čuvara, da održimo red i jedinstvo u nutarnjem kozmosu naših neizmjernih bića.”

„Slutim da to nimalo nije jednostavno”, poluozbiljno će mladić.

„Pa i jest, i nije”, poluneozbiljno će starac. „Neke stvari tu bolje slušaju, neke ne. A osobit su problem komponente naše osobnosti koje se na kraju počesto olako prometnu u gotove modele osobnosti, a što se inače zove arhetipovima … Znaš, arhetipovi su ti kao i fakultetski profesori. Svaki te zdušno pokušava uvjeriti da je upravo njegov predmet najvažniji, a zapravo su svi važni.”

„Ne razumijem baš najbolje”, zbunjeno će mladić.

„Pokušat ću što jednostavnije”, reče starac. Da bi uspješno preživio i produljio svoju vrstu, čovjek je od početka morao usvajati različite vještine i igrati naizgled suprotstavljene uloge. Morao je biti i ratnik, i lovac, i zemljoradnik, i graditelj, i mudrac, i suprug, i otac, i podanik, ali samim tim pokatkada i buntovnik, baš kao i puno toga drugog… Stoga, ako i dan danas razmišljamo o jednom uspješnom i smislenom čovještvu, uvijek ga moramo promišljati pod vidom multipolarnosti i raznovrstnosti. Ovome nasuprot, istinski problemi započinju kad se čovjek poistovjeti isključivo s nekim pojedinim komponentama svoje osobnosti, te kad postane samo kralj, ili samo ratnik, ili samo buntovnik, ili samo ljubavnik, sluga, podanik… Što god od ovoga izabrao, to će uvijek biti uvertira za konačnu tragediju. Razumiješ, ustvari je sasvim svejedno: samo kralj ili samo podanik; i jedno i drugo predstavlja čin nesmiljene dehumanizacije i otuđenja od vlastite prirode.”

„Pa zašto se onda ljudi tako rado i masovno, tako da kažemo, samootuđuju?”, upita mladić.

„Zato što je samootuđenje zarazna bolest”, nastavi starac. „Tko se svede isključivo na jednu ili maksimalno dvije-tri komponente vlastite osobnosti, taj će i dalje razmišljati o prirodno uvjetovanoj raznovrsnosti, ali ne više na osobnoj, nego na široj društvenoj razini. Kužiš li? Onaj ‘samo kralj’ će prijeko trebati ‘samo ratnike’, baš kao i ‘samo sluge’, ‘samo radnike’, ‘samo zabavljače’ i sl. Stoga će i društvene vrijednosti biti posložene u skladu s tim, dok će se izvorna raznovrsnost ignorirati, pa čak i osuđivati. A istovremeno će i oni ‘samo sluge”, baš kao skupa s njima i ostali ‘samo jadnici’, početi maštati o nekakvim ‘samo buntovnicima’ i ‘samo otkupiteljima’, a što po sebi neće riješiti problem, nego će ga samo dodatno produbiti.”

„Pa zašto je onda to tako ljudima prokleto nejasno kad je zapravo sve savršeno jednostavno i jasno?”, upita mladić.

„Zato što je za čovjeka određeni stupanj specijalizacije nužan, ali ne i ono posvemašnje otuđenje. Sasvim je prirodno da unutar ljudskog društva ne radimo svi sve isto, nego da se usmjeravamo u skladu s prirođenim talentima. Međutim, imanentni problem specijalizacije je taj što se ona nalazi na samo jedan jedini korak od otuđenja”, zamišljeno će starac.

„Pa to je onda užasno komplicirano”, rezignirano će mladić.

„Prije da je užasno jednostavno”, samouvjereno će starac. „Sjeti se vatre. Na točno metar grije. Na pola metra počinje pržiti, dok na metar i pol već skoro da i ne grije … Tako nekako ide i s većinom drugih stvari u životu. Samo treba stati na pravo mjesto naspram njih… Točno jedan korak prije nego li nas počnu pržiti i točno jedan korak od mjesta gdje se stvari definitivno počinju hladiti … I naprosto je fascinantno zašto ljudi to tako slabo uviđaju. Nego se onda radije dijele oko tih pojedinih stvari. Jedni tvrde da su dobre, čak onda i kad prže; drugi tvrde da su zle premda im je užasno hladno bez njih.”

„A dobro, kako čovjek sa sigurnošću onda može znati gdje se nalazi to tako posebno malo tijesno mjesto njegovog smisla i sreće?”, s nepatvorenim zanimanjem upita mladić.

„To ti je strašno lako”, reče starac. „Moraš se prvo malo opržiti, pa zatim malkice i neprijatno zalediti … Bez toga jednostavno ne ide. Zapravo, jedina je mudrost da se u životu ne zadržavamo predugo na svim tim za nas neugodnim mjestima. Ona su tek indikatori pomoću kojih pronalazimo sebi ono svoje optimalno mjesto, ali eto, ljudi često pomisle da su neugodna mjesta cilj i svrha sama sebi.”

„O kako je sve u životu istovremeno strašno jednostavno i komplicirano”, pomisli mladić…

U Sarajevu 17. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Denys Bilytskyi

Napuštajući mjesečev krajolik, mladić i starac zađoše u uski kameniti kanjon. Potočić, koji ga je stoljećima strpljivo dubio, zvučao je sada ponešto neprirodno jer se njegov, uhu ugodni, prirodni šum višestruko odbijao od kamenite zidove kanjona, prerastajući tako na trenutke u neprijatnu zaglušujuću huku. A moralo se paziti i gdje se staje jer je sveprisutna vlažna mahovina od svakog kamena činila potencijalno smrtonosnu klopku. Mladić pomisli kako je dobro što se tu nije našao sam te kako je zadnji temelj međuljudskog zajedništva praiskonski strah. I sve dok god bude straha, ljudi će se držati skupa bez obzira koliko im loše išlo.

Upita zatim starca je li njega ikad strah samog u planini?

„Ovdje sam svojevremeno došao jer sam se u to vrijeme plašio samih ljudi”, reče starac. „Ali sam uskoro shvatio da se čovjeku nemoguće riješiti ljudi, a osobito onda kad mu više nisu potrebni.”

„Ironija sudbine?”, upita mladić.

„Ne, nego ironija ljudske želje”, uzvrati starac. „Već sam ti govorio da se ljudi nikad ne uspinju, a ni ne trude oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije, i dok nije.”

„Pa zašto nas toliko privlači ono nepostojeće, ili barem ono za nas neraspoloživo?”, upita mladić.

„Pa zato što ono postojeće i raspoloživo već imamo ili bismo ga barem vrlo lako mogli imati”, ustvrdi starac. „Znaš, i nebesa i ljudi rado i lako daju ono što imaju, i ono što su već sami isplanirali dati. Zato se u većini slučajeva to ni ne mora posebno tražiti. Ono što nas sljeduje, već je tu ili samo što nije došlo. Problemi nastupaju sa onim čega nema ili barem sa onim što nije planirano za davanje. I stoga takve situacije nikad ne završe posve dobro. Na koncu, ili mi budemo razočarani što to nismo dobili, ili drugi ostanu razočarani jer su nam to ipak dali.”

„Znači li to da je u životu pametnije ništa ne tražiti?”, upita mladić.

„U svakom slučaju”, reče starac. „Treba zauzeto zahvaljivati na onome što već imamo, pa će nas već netko radosna srca neočekivano opet i darovati.”

„Ali što je s ljudima koji su zbilja u nevolji i potrebi?”, zabrinuto će mladić.

„Pa i tu važi slično … Tko planira dati, bit će mu dovoljan i pogled prepun bola i nevolje; tko ne planira, ljutit će se čak i ako na kraju ipak nešto dadne.”

„Sve to stoji, ali svejedno mi nije jasno zašto kroz život najčešće želimo ono što ne možemo dobiti?”, otužno će mladić.

„To nije ni meni posve jasno”, uzvrati starac. „Ali iz onoga što sam do sada naučio, čini mi se da se radi o nekakvom dijalektičkom fenomenu koji ima za cilj da se unutar stotinu glupavih i neopravdanih želja konačno rodi i jedna dobra koja će biti dostojna tuđeg zalaganja i asistencije.”

„Pa znači li to da je u konačnici ipak dobro sanjati, željeti i očekivati?”, upita mladić.

„Apsolutno, pod uvjetom da ti ne smeta što će ti 99% želja na kraju ipak ostati neispunjeno!”

„Ah, baš ono, kako smo nedavno razmatrali: ‘Tko u životu promaši pravu ljubav, ima dobre šanse da završi u mudrosti’”, pomiješanih osjećanja dobaci mladić.

„Dobro, ali onda treba dodati i ono da stjecanjem mudrosti ipak popravljamo šanse i za pronalazak prave ljubavi”, nasmijano će starac. „I ne samo to nego i ono dodatno, da mudar čovjek i od prosječnih šansi zna stvoriti nešto epohalno. Jer to i jeste u prirodi mudrosti. Ona nikad ne ovisi o sreći i dobrim prilikama, nego ih već sama po potrebi iz ničega stvara. Upravo, dokle god puno ovisimo o sreći i dobrim prilikama, to samo znači da smo još daleko od prave pameti i mudrosti.”

Mladić se konačno bio iskobeljao iz tmurnog kanjona i stao sigurnom nogom na meku travu blještavo osunčane planinske visoravni. Povratak osjećaja sigurnosti kao da ga je ponešto ohrabrio i za malu epizodu sarkazma:

„Kažete da ste bezuspješno pokušali pobjeći od ljudi, ali da su Vas na kraju ipak uvijek sustizali … Nećete valjda da pomislim da ste kronični mizantrop?”

Starac će svetačkom mirnoćom: „Znaš sinko, svoje minule gluposti ne priznaju samo oni koji iz njih ništa nisu naučili. Da, bio sam mizantrop, i to moguće onaj najperfidnije vrste. Dakle, onaj što zauzeto voli ideju čovjeka, ali zato svim srcem prezire konkretne ljude.”

Mladić se u djeliću sekunde iz sarkazma obratio u skrušeno udivljenje. Naravno, zanimalo ga je još ponešto o naznačenoj transformaciji razočaranog čovjeka u istinskog mudraca.

„Kad mi je prvi čovjek došao na planinu tražeći mudar savjet, bio sam posve prestravljen. Paranoično sam pomislio kako postoji prešutna međuljudska zavjera s ciljem moga konačnoga uništenja. Nadalje sam pokušavajući sačuvati vlastiti mir, prvo počeo izigravati mudraca, s ciljem da ih se što prije riješim. Jer jelte, mudraci ne pričaju puno. Kažu kratko i slatko što već imaju. No zatim su se neki od njih na moje totalno iznenađenje počeli vraćati kako bi mi se zahvalili. Jer eto, kao nešto, moji savjeti su im u životu čudesno pomogli … I tada mi je prvi put proletjelo kroz glavu to: ‘Čovječe, pa izgleda ja sam stvarno mudrac!’ … Eto, i zato sam ih prvo bio zamrzio, i zato sam ih na kraju opet uzljubio. Jer prvo su mi pomogli da se izgubim, a zatim su mi pomogli da se opet nađem u svojoj pravoj životnoj svrsi … A evo, ako smijem primijetiti, čini mi se da i tebi samom život priprema jedan takav čudnovat obrat. Jer tko se u životu susreće s nejasno puno nerazumijevanja i odbijanja, tome je Providnost izgledno pripremila neku veoma posebnu ulogu.”

„Što ne mogu biti kao svi normalni ljudi?”, mrzovoljno će mladić.

„Već si jasno bio rekao da ne želiš biti kao svi normalni ljudi“, nastavi starac. „Ali, eto vidiš, bez ljudi se ne može, pa čak i onda kada definitivno nismo poput njih. Jer i dok su posve neprosvijetljeni, ljudi se ipak nesvjesno kreću utabanim stazama sveprožimajućeg Taosa i Logosa. Premda to ni sami ne znaju objasniti, ipak će nas nekako naslijepo odgurati do mjesta i uloge koja je samo naša.“

„Zašto baš mene?”, zaprepašteno će mladić … premda iskusnom oku nije moglo promaći da ga ovo sve skupa zapravo poprilično veseli.

„A što se može”, nastavi starac. „Ljudi pokatkad u svom tom moru vlastitih kopija i tek blagih varijacija zažele imati nekoga posve drugačijeg od samih sebe. A možda je to upravo ona tek jedna dobra i opravdana želja među ostalih stotinu glupih. A takvu se isplati ispuniti…”

A mladić se pitao zašto uvijek kada taman pomisli da je nešto vrijedno naučio, za svega par sekundi shvati da je opet na samom početku? Ali sada je već ipak bio malo mudriji: „Da, to je prava lekcija; ona koja me restartuje, koja me vodi novim počecima … jer učmalost i ustajalost su veliko zlo za čovjeka”, pomisli on…

U Sarajevu 14. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Vichaya Kiatying-Angsulee

Bilo je neke jezovite ljepote u kamenitom pejzažu planinskoga prijevoja, kojim su se kretali mladić i starac. Krajolik je gotovo nalikovao površini Mjeseca, a iz kamenitih pukotina, tu i tamo, stidljivo je izvirivalo endemično bilje živopisnih boja. Prevladavajuća shema „nečega u ničemu” evocirala je kod mladića pitanje o životnoj mudrosti. Napokon je to bio upitao i naglas.

Starac reče kako ne može kratko odgovoriti na to pitanje, ali barem može jednostavno.

„Za neke ljude se kaže da žive po srcu. Znaš li što to znači?”, upita starac.

„Pa to da žive po srcu”, prostodušno će mladić.

„Pa žive, ali kako to žive?”, ponovno upita starac.

Mladić očito nije imao odgovora, pa je starac dalje nastavio: „Živjeti po srcu obično znači birati ono što je riskantno, ali i privlačno za nas, kao što živjeti po razumu prvenstveno znači birati ono sigurno, ali najčešće i ne toliko nama privlačno”.

„A gdje je onda u svemu tome mudrost.”, upita mladić.

„E mudrost je znati da mi nismo istovjetni ni srcu ni razumu. To su naše komponente, a ne mi sami. Mudar čovjek zna da ponekad treba poslušati svoje srce, baš kao što će ponekad poslušati i svoj razum. Ali isto tako, mudar čovjek će pokatkada s punim pravom ignorirati i jedno i drugo. Stat će jednostavno i pričekati da se mutna voda razbistri.“

Mladiću se puno toga u odnosu na njegov život upravo bilo razbistrilo. Odjednom mu se činilo da onaj učestali famozni „čovjek srca” kao i njemu suprotstavljeni „čovjek razuma” nisu bili ništa drugo doli robovi vlastitog usuda. Istinski jadnici koji s ponosom ističu ono kako ne mogu protiv sebe. Mudrost je bila kudikamo veća i šira od ovoga. Ona je znala računati i s jednim i s drugim, ali i puno više. Jer mudrost je, između ostaloga, znala za vrijeme i vječnost, baš kao što je u skladu s njima znala i za strpljenje i prolaznost. Jedino mu još nije bilo jasno ono zašto su loše i riskantne stvari obično privlačnije od dobrih.

Starac reče da je to jednostavno Božja pravda. On svakome i svačemu pod suncem daje podjednake šanse. Neke stvari su jednostavno dobre po sebi, dok sve ono drugo nema druge šanse osim vlastite privlačnosti.

Mladiću se sve to ipak činilo dobrano nepravednim. „Ne stavlja li ipak jedna ovakva kozmička razdioba atributa sve ono loše u osjetnu prednost nad dobrim?”, upita on.

„Pa stavlja, ali samo dok ne postanemo mudri”, zamišljeno će starac. „Zlo počesto zagospodari i srcem i razumom, ali zato mu nema prolaza u svijet mudrosti.”

„A što je onda s ljubavlju?”, uzbuđeno će mladić.

„Ljubav je najslobodnija od svih”, ustvrdi starac. Ona se može kretati i tamo i ‘vamo. Jer mudrost si ne može dopustiti bespotrebno društvo zlikovaca i budala, dok ljubav to može.”

„Pa eto, zar nismo na kraju opet došli do konačne prevlasti onog ludog srca?”, slavodobitno će mladić.

„Nismo”, mirno će starac … „Jer za pravu ljubav su potrebna minimalno dva luda srca … Kad se ‘nako pokatkad rijetko nađu i neraskidivo povežu … Ispričat ću ti zato jednu istinitu priču o ženi koja se zvala Veronika. Kao mlada bila je izuzetno čestita i dobra djevojka. I onda, kako se baš takvima dogodi, zaljubila se u dosta starijeg pustopašnog muškarca kojeg su se svi bojali. Ali i on se također bio zaljubio. Zapravo, s njom je shvatio da prvi put u životu uopće nekoga istinski voli. Konačno je pred sobom vidio nešto istinski dobro i vrijedno vlastite promjene. I tako, narednih dvadesetak godina su se voljeli kao malo tko ikad. Njega je na kraju ipak sustigla malo starost, malo bolest, te ispusti jednog dana dušu iz njezina pripijenog čvrstog zagrljaja. I zatim jednog dana, dok je ona još bila u velikoj žalosti, pristupi joj neka pakosna ženturača. Rekla joj je s brižnim izrazom lažnog dušobrižništva kako se onaj njen sada garant muči u paklu jer je puno toga zgriješio u životu, osobito u mladosti. Veroniki se pogled ispuni ognjem i reče kako će ga opet naći gdje god bio. To je bila rekla sa onom nekakvom posebnom odlučnošću, jer znaš, žene su ono obično vrlo neodlučne, ali zato kada konačno postanu odlučne, to je odlučnost koja ruši planine i pomjera zvijezde. Veroniku jednostavno ništa više, ni na nebu ni na zemlji, nije moglo zaustaviti u njezinoj ljubavi.”

„Dakle, mudrost ga na kraju dođe nešto kao intermeco postojanja sve dok naše srce ne pronađe ono svoje drugo ludo srce?”, zamišljeno će mladić.

„I jeste i nije”, još zamišljenije će starac. „S jedne strane, mudrost ga uistinu i dođe nešto kao nadomjestak za istinsku ljubav. S druge strane, mudrost je tu ipak i nekakva neophodna pomoć. Jer mudar čovjek jasno uviđa da je njegovo srce jedno i sasvim jedinstveno u svom tom nepreglednom kozmičkom oceanu srdaca te da mu treba ono neko drugo, također samo jedno i sasvim jedinstveno srce. Uistinu, sve ostalo i nije ništa drugo osim gubitak životne snage i vremena.”

Mladiću se isprva činilo da je to manje-više sve, a onda je osjetio da prava pitanja tek pristižu…

U Sarajevu 11. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gajus

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit