Propuštenost se razotkriva kao neznanje i kašnjenje. O tome svjedoči česta rečenica: ne znaš šta si propustio/propustila. Neznanje i kašnjenje pripadaju svemu što propustimo u životu. Propuštenost ne možemo spoznati u sadašnjosti. O njoj ne znamo ništa u budućnosti. Osvrćući se na prošlost, otkrivaju nam se različiti oblici propuštenosti. Za neke propuštenosti smo zahvalni. Slučajem, pukom srećom ili nejasnom intuicijom propustili smo nešto zbog čega smo zahvalni životu ili nekoj providnosti. Kao kada čovjek propusti vožnju koja kasnije bude kobna za one koji su stigli na vrijeme. Za nekim propuštenostima čeznemo i tiho patimo. Opet slučajno, intuitivno na slijepo smo propustili nešto zbog čega smo spremni mrziti i život i prezirati providnost ili sudbinu. Kao kada čovjek propusti osobu i životne mogućnosti koje je mogao s njom ostvariti i to ne učini. Propuštenosti određuju donekle naš odnos prema životu i ljudima. Oni koji sebe uvjeravaju kako su sve u životu propustili rezignirani su, cinični i pesimistični i trude se u drugima upropastiti optimizam i entuzijazam prema životu i življenju. Oni koji su igrom sretnih zvijezda uspjeli ne propustiti najvažnije u životu radosni su, zadovoljni i potiču optimizam kod onih koji misle da su nešto važno propustili u životu. Propuštenost je veoma složen mehanizam i nemoguće ga je formulirati kao univerzalni zakon za sve nas, kao čudotvornu formulu koja se može upotrijebiti za svačiji pojedinačni život. Svaki čovjek i njegov osobni život imaju svoj zakon propuštenosti koji se ne može primijeniti na tuđi život. Ono što si ti propustio u životu, nekom drugom nikada nije bilo privlačno i važno. Ono što sam ja uspio na vrijeme ne propustiti, nego čvrsto zgrabiti rukama i nogama, nekom drugom je nevažno i nepotrebno i ne vidi zašto pobogu tolika strka i frka oko nečega tako nebitnog. Propuštenost je intimni, posve osobni odnos prema prošlosti, prošlim ljudima i događajima. Univerzalnost propuštenosti sadržana je u svijesti o kašnjenju i neznanju. Propuštamo različite stvari, događaje i ljude i u tom propuštanju smo posve osobni i intimni i teško će nas netko razumjeti zašto smo tako utučeni zbog propuštenog jer se drugom čini sporednim i površnim. Ali svi se slažemo u razmišljanju da smo nešto propustili jer nismo znali, kad samo saznali, bilo je izgleda kasno. Tako se propuštenost javlja kao dvostruko iskustvo. Kao univerzalno iskustvo neznanja i kašnjenja, ali koje se pokazuje u mom ili tvom posve privatnom životnom iskustvu. Ti si propustio svoju priliku, ja sam propustila svoju priliku. Ono što smo oboje propustili ne može se usporediti jer posve drugačije razmišljamo o tome što bi se u životu trebalo, a što se ne bi trebalo propustiti. Ujedinjuje nas iskustvo neznanja i kašnjenja i osvrta na prošlost. Oboje se slažemo da nismo znali i da je sada kasno pokušavati. I ne bismo znali da je tako da ne razmišljamo o prošlom. Tako nas neznanje, kašnjenje i prošlost čine dijelom općeg ljudskog iskustva o propuštenim životnim prilikama i mogućnostima. Dok privatno i intimno moje propušteno i tvoje propušteno kao da dolaze s dva različita i međusobno nerazumljiva svijeta. Ti si propustio brak i obitelj što se meni čini ne toliko važnim i potrebnim. Ti si propustila karijeru što se meni ne čini zanimljivim i privlačnim. Tako se propuštenost cijepa na dvoje. Na stvarnost i osjećaj. Privatno stvarno propuštamo prilike i mogućnosti. I tu teško dolazimo do zajedničkog jezika jer je propuštenost toliko privatna i moja da ju je nemoguće komunicirati nekom drugom, recimo tebi. Univerzalno osjećamo zajedno s tolikim drugima kako su neznanje i kašnjenje osobina svake spoznaje o onomu što je propušteno u životu. Univerzalno iskustvo propuštenosti pomaže nam uspostaviti međusobnu komunikaciju i razumijevanje jer oboje ponavljamo kako nismo znali što propuštamo i kako smo spoznali prekasno da nešto ozbiljnije i vidljivije promijenimo. Istovremeno smo prijatelji i stranci jedno drugom. Prijatelji jer nas duboko i neraskidivo povezuje osjećaj neznanja i kašnjenja u vezi onoga što smo propustili. Stranci jer se naše privatne propuštenosti odnose na ponekad međusobno suprotstavljene stvari koje su međusobno nepomirljive. Stoga kada kažemo jedno drugom ne znaš što si propustio/propustila, istovremeno lažemo i ne lažemo. Lažemo jer osjećaj neznanja i kašnjenja koji prati svaki veliki propust u životu jednako doživljavamo i znamo za njega. Oboje donekle znamo što smo propustili. Ne lažemo jer ono što je duboko moje i privatno propušteno često je drugačije i suprotstavljeno onom tvom intimnom i privatnom propuštenom i tu ponekad ne dostižemo do međusobnog razumijevanja. Ne znaš što si propustio/propustila bremenita je rečenica puna skrivenih i dubokih značenja. Njome istovremeno lažemo i govorimo istinu. Iskustvo propuštenosti izgleda svima nam je isto, ali što smo i koga smo propustili je ipak nešto drugačije, nerazumljivo i nejasno. Ali to nije razlog da se ne pokušamo sporazumjeti u onoj spoznaji da propuštenost u svakom od nas ostavlja dubok i stvaran osjećaj neznanja i kašnjenja i zato se savršeno razumijemo kada govorimo jedno drugom: Samo da sam znao/znala na vrijeme… Jer ovom rečenicom opisujemo iskustvo neznanja i kašnjenja koje razotkriva propuštenost bilo da smo zahvalni za propušteno, bili da nas boli i proganja. U ovome se često slažemo i ne suprotstavljamo jedno drugom. Ne znaš šta si propustio/propustila i samo da samo znao/znala na vrijeme dio su jednog te istog iskustva propuštenosti onoga u čemu se savršeno razumijemo i onoga u čemu smo još uvijek potpuni stranci jedno drugom.
U Sarajevu 26. 7. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise
Komentari su zatvoreni.