Postoji samo ono što sami stvaramo. Ne može postojati ako ga nismo stvorili. Kao što čovjek stvara ljubav i ona postoji jer ju je čovjek dozvao u postojanje. Isto vrijedi za sve naše međusobne odnose. Ništa dobro i zlo ne postoji među nama bez naše moći stvaranja. Ono što nas povezuje bez nas nije moguće. Jer postojimo nešto drugo postoji zahvaljujući nama. Život, prijateljstvo, mržnja, zlo, dobrota, bilo što što nas oblikuje kao ljude ili neljude je s nama i u nama. Jer postojimo. Ono što stvorimo nas zahvaća i ispunjava. Žrtve smo onoga što smo stvorili. Mislimo da možemo nešto stvoriti i tome ne pripadati. Napose kada stvaramo ono što ne smijemo. I ne bismo trebali. Ipak stvaramo jer želimo drugog izbrisati. Mržnja ne postoji bez nas niti izvan nas kao nekakav zaseban entitet. U postojanje je priziva samo onaj koji već postoji. Čovjek. On je može utjeloviti u svijet kao postojeću silu. Kada recimo dozovemo mržnju vjerujemo da je možemo koristiti kao sredstvo. I istovremeno biti izvan nje. Mrziti i biti izvan mržnje. Ili voljeti i biti izvan ljubavi. Ili izgrađivati i biti izvan onoga što gradimo. Ono što stvorimo nije izvan nas. Ono najdublje i najintimnije ostaje u nama. Što god stvoriš, nisi stvorio nešto drugačije od sebe. Tebi strano. Izvan tebe. Stvorio si nešto u sebi. Čak ne uspijevaš biti ni podvojen kako bi mogao reći: Ja sam to stvorio, ali ne pripada meni. Ono si što stvaraš. Samozavaravaš se kako se možeš odvojiti od onoga što si sam stvorio. Kao da sebi govoriš: Ja se bez ikakvih posljedica mogu rascijepiti na dvoje. Na ono što jesam i na ono što sam stvorio. Pogubna laž! Ne možeš. Ti si ono što si stvorio ili stvaraš. Identičan si sebi i tomu. Ne možeš se od toga odvojiti. Čuvaj se onoga što stvaraš ako znaš i osjećaš da to ne bi smio stvoriti. Kako ne bi trebalo. To si ti sam. Nije to nešto drukčije od tebe. Ne laži sebi. Stvaraš sebe bez obzira kojim imenom ćeš to nazvati. Misleći jer si to nazvao recimo mržnjom, a ti se tako ne zoveš, da nećeš postati mržnja. Ili zlo. Hoćeš. Ali također ljubav. Ili žrtva. Ili sebedarje. Hoćeš, ali daleko teže. Kada stvaraš, misli na opomenu koja postoji na početku egzistencija svakoga od nas: postat ćeš ono što stvaraš ili ono što stvaraš postat će ti. Mi izmišljamo imena za ono što smo stvorili i dalje ih stvaramo misleći da nitko neće primijetiti. Ali… Primjećujemo. Osjećamo. Doživljavamo. Uskoro u nekom trenutku života svako se od nas pretvori u ono što je stvorio…
Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…
…Prolazimo. Nestajemo. Osjećamo u kostima. Dodirujemo na koži. Blijedimo. Naslućujemo kraj, prolaznost, slabost, zimu, pustoš, slom. Nemoćni. Nejaki. Ranjeni. Slabi. Vidimo kraj. I mudri smo. I oprezni. I pažljivi. Čuvamo snagu. Čuvamo živce. Čuvamo zdravlje. Nemoćni, nejaki, bolesni, rezignirani, očajni, usamljeni ne možemo protiv prolaznosti. Čovjek je čuvar. Odgađa prolaznost. Odgađa kraj. Prolaznost se ne skriva. Ne koristi trikove. Otvorena je. Surova. Brutalna. Bezobzirna. Ne stidi se. Pokazuje se. Javno. Privatno. Kad smo sami. U društvu. Prolaznost nema manira. Ne poštuje bonton. Ne zanimaju je pravila lijepog ponašanja. Nije je briga za naše molbe, zaklinjanja, molitve. Nema čak ni poštovanja prema nama. Uzima. I ono što joj pripada. I ono što bi trebala sačekati. Kao umjetnik koji ne poštuje nikakva pravila. Slika bore. Crta umorne oči. Svira tihe melodije slabom sluhu. Slabi mišiće. Ne možemo više nastupati pred publikom u predstavi koju svi zovu život. Troši kosti. Ne možemo više nositi ni sebe ni druge. Upuštamo se u borbu. Očuvani, sačuvani, svježi, mladi, zdravi, entuzijastični, oduševljeni, hrabri, stameni, čvrsti, samouvjereni. Naši početni udarci pogađaju prolaznost. Zadovoljni smo. Umaramo se. Postajemo zabrinuti. Nijedan je udarac ne ruši na zemlju. U prašinu. Ostaje stajati. Čvrsta, stabilna, neumoljiva, hladna, udaljena, snažna, jaka. Prolaznost. Udarci postaju slabiji. Samouvjerenost popušta. Zabrinutost raste. Prolaznost. Vidimo ljude koji se protiv nje bore. Neki još napadaju. Neki udaraju. Neki upute tek poneki udarac. Neki joj upute i bijesnu psovku jer su udarci onemoćali. Neki slabašno zamahnu prema njoj i, naravno, promašuju. Najgore je što ona stoji i ne progovara. Nikoga ne tješi. Nikome ne obećava. Bolna svijest da prolaznost šuti i ne želi progovoriti: „…sam prolazeći on zna – o prolaženju konačnih stvari; kao prolazan, on zna o prolaznosti. Jedino on među prolaznim bićima ima zao pogled, on već u proljetnom rasprskavanju vidi zimsku pustoš, u cvjetanju propadanje, u snazi slabost, u usponu već slom, životu već smrt…“ (Eugen Fink)…
Demagog je neodgovorni kradljivac tuđih ideja i misli. Intelektualni degenerik koji prezire ozbiljno znanje. Svojim neznanjem guši civilizaciju i razara kulturu. Raspolaže informacijama bez znanja. Odgovori su mu laki i lakonski. Na ozbiljna pitanja odgovara basnom, vicem, bajkom i narodnom poslovicom čiju poruku ne razumije. Citira one koje nikada nije pročitao i uvjereno ponavlja misli, riječi i govore onih koje nikada nije slušao. Krivotvori sve što se može na bilo koji način krivotvoriti: potpis, tekst, rukopis, povijest, prošlost, pamćenje, kulturu, umjetnost, književnost. Krivotvori jer ne zna ništa. Demagog je krivotvoritelj jer je neznalica. Rječnik mu se sastoji od velikih riječi koje prethodno nikad nije upotrijebio. U njegovim ustima ozbiljne riječi postaju floskule, rečenice se pretvaraju u besmislice, a govor u trabunjanje. Zlostavlja javnost svakodnevnim pisanim i usmenim priopćenjima, izjavama, prijetnjama, objašnjenjima, uputama, savjetima, sugestijama. Pametnije od sebe ne podnosi niti ih tolerira. Nije mu poznat sadržaj i iskustvo pojmova: savjet, sugestija, osvrt, dijalog, kritika, razmjena mišljenja, neslaganje, razgovor, komunikacija. Kroz svoje mišljenje, um i riječi demagog sve ozbiljno, vrijedno, umno i razumno pretvara u glupost. Sebe doživljava učiteljem zaglupljivanja i zatupljivanja. I tu laskavu titulu nerijetko s ponosom ističe i pored svog imena stavlja i službeni potpis: Ja demagog, zaglupljivač, zatupljivač, neznalica i krivotvoritelj. Frenetično se obraća opijenim masama: Uspio sam neznanjem i glupošću pokoriti svijet! Mase mu se klanjaju i mase ga obožavaju. Jer masama daje ono što masa želi: površnost, nekritičnost, otupljeni i prazni um koji samo želi da mišljenje odumre i da razmišljanje prestane, da um i razum na kraju budu ubijeni i bačeni u već pripremljen grob. Demagog je najgori oblik čovjeka. Dok drži posmrtni govor umu i mišljenu, zna da ih je ubio, ali nikad neće priznati i stati pred sudište kritike. Masa je toliko zaglupljena da ne primjećuje kako ubojica moli nad grobom svoje žrtve i žali za žrtvom koju je ciljano i planirano htio ukloniti jer mu smeta. Masa oduševljeno komentira njegov govor nad mrtvim umom i mišljenjem i ushićeno ponavlja: Kakva pamet, kakav um, kakvo mišljenje, kakvo razmišljanje! I kad sahrane um i mišljenje, idu za njim kao zvijeri jer uma i mišljenja više nema zato što mrtvi i sahranjeni. Ostao je još samo um i mišljenje demagoga koji će misliti za sve i umjesto svih. Iza njega ne ide kolona samostalnih mislećih bića. Iza njega je bijedna i jadna povorka zvijeri koja će na njegovu naredbu, mig, nagovor, poticaj, riječ, poziv krenuti u razaranje svega što su um i mišljenje ostavili čovjeku da ga podsjećaju na njegov uzvišeni status i poziv: umski misliti, razumski promišljati, stjecati znanje, kritički propitivati, biti zahvalan što mogu učiti od pametnijih, truditi se prenositi znanje onima koji ga traže. Demagog je masa bez uma i mišljenja kao što je i masa demagog podijeljen pojedinačno u beskonačan broj praznih i mrtvih ljudskih umova s kojima ljudska zvijer ne zna što učiniti jer više ne zna svrhu i zadaću uma. Demagog nije novost. On je opasnost. Kataklizma i propast. Netko tko se smatrao čovjekom uma i mišljenja ovako je o njemu pisao: …demagozi su oduvijek bili glavni davitelji civilizacije… pod njihovim rukama su klonule i grčka i rimska civilizacija, zadavljenje tim odvratnim sojem… ali čovjek se ne pretvara u demagoga tek tako što jednog lijepog dana istupi pred svjetinu i gorljivo počne da joj se obraća… suštinska demagogija tinja u glavama demagoga i potiče iz njihove neodgovornosti prema idejama kojima barataju, koje nije sam stvorio, već ih je preuzeo od pravih tvoraca… demagogija je oblik intelektualne degeneracije… (Hose Ortega y Gasset).
Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.
U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.
Prilike
Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.
Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.
Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.
Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.
Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.
Brige
Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.
No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?
Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.
Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.
Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.
Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.
Zaključak
Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.
U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.
U Sarajevu 8. XII. 2020.
M. B.
*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.
Sindrom varalice je vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima.
Vjerojatno smo dosta puta u svome životu imali osjećaj da nismo dovoljno sposobni, osobito ako se radilo o novom radnom mjestu ili nekim novim zadatcima s kojima do tada nismo imali iskustva. To je svakako normalno jer uvijek želimo opravdati tuđe povjerenje i očekivanja. Valjda su nekim razlogom baš taj posao ili zadatak dodijelili nama. No što kad je taj osjećaj stalno prisutan, kad sami sebe doživljavamo nedovoljno sposobnima, pa čak i onda kada imamo popriličan niz uspjeha iza sebe? Opisani doživljaj naziva se sindrom uljeza ili varalice (eng. Imposter syndrome). Sindrom je prvi put spomenut i opisan u studiji kliničkih psihologinja Pauline Clance i SuzanneImes 1978. godine. U svojem radu ove dvije psihologinje bavile su se ženama koje su postigle velike uspjehe tijekom svojih karijera. Sam sindrom opisuju riječima: „Vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima“. Inače se smatra da sindrom češće pogađa žene nego muškarce, iako ni oni nisu u potpunosti pošteđeni.
Uljez ili varalica sve svoje uspjehe pripisuje pukoj sreći iako se većinom radi o iznimno inteligentnim i uspješnim pojedincima. Kao najčešći simptomi navode se negativno razmišljanje o sebi, stidljivost na radnom mjestu i pretjerana kompenzacija poput prekovremenog rada ili nepostavljanje granica s opterećenošću poslom. Osobe koje pate od tog sindroma neprestano su u strahu da će drugi otkriti kako su oni zapravo varalice i da je njihov uspjeh lažan. Kritike ih pogađaju puno više nego druge ljude te smatraju kako su upravo te kritike dokaz da nisu dovoljno dobri. S druge strane, pohvale ne doživljavaju osobno i misle kako ih ne zaslužuju.
Dr.ValerieYoung u svojoj knjizi iz 2011. godine, na osnovu studije Clance i Imes, predložila je raščlambu ovog sindroma na pet podtipova:
Perfekcionisti – postavljaju ispred sebe visoke i često nedostižne ciljeve. Ne pronalaze zadovoljstvo u svome radu, nego se uvijek fokusiraju na mane te smatraju kako su to mogli puno bolje obaviti.
Supermeni/superžene – osobe koje kompenziraju svoj osjećaj nedostatnosti preteškim poslovima što je veoma opasno za njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Podložni su tzv. ”sagorijevanju” na poslu, a time često uništavaju svoje odnose i veze s drugim ljudima.
Prirodnigeniji – oni poput perfekcionista postavljaju iznimno visoke ciljeve, a uz to ih nastoje ostvariti iz prvog pokušaja. Ako to ne uspiju, vrlo brzo odustaju misleći kako nisu dovoljno dobri za to.
Individualisti – osobe kojima je vrlo teško zatražiti pomoć od drugih iz razloga što smatraju kako će to biti dokaz njihovoj nesposobnosti. Smatraju kako drugima ne bi trebala pomoć da se nađu u istoj situaciji kao oni.
Stručnjaci – osjećaju kako su prevarili svoje nadređene da znaju više nego što zapravo znaju i mogu. U stalnom su strahu da će kao biti razotkriveni.
Sindrom varalice ne smatra se poremećajem, stoga ni ne postoji neka posebna terapija koja bi zaliječila ovo stanje. No ipak postoje neke smjernice i savjeti kako se nositi s tim sindromom ako je on prisutan. U skladu s tim, većina stručnjaka savjetuje povjeravanje svojih strahova prijateljima, kolegama, tj. bilo kojoj osobi od povjerenja. Također savjetuju zapisivanje vlastitih postignuća, vrijednosti, vještina i sl. kako bi se u svakom trenutku moglo posegnuti za njima kada sindrom varalice nastupi. Dr.Young savjetuje da se negativne misli poput: „Nemam pojma što radim“, zamijene mišlju, “Da, nikad nisam radio ovo, ali zaista želim naučiti“. Dakle, potrebno je svaku novu situaciju ili zadatak shvatiti kao mogućnost za napredak te se ne bojati pitati za pomoć jer nitko ne zna sve. Stoga imamo pravo na pogreške i te pogreške prihvaćati kao sastavni dio života te nastojati iz njih nešto naučiti.
Što ostane od nas poslije svih onih upozorenja, pritisaka, podcjenjivanja, omalovažavanja, dobacivanja? Na što čovjek liči godinama kasnije nakon što je nepravedno dugo i sramotno predugo slušao i šutio na sva ona ne možeš, ne znaš, ne smiješ, smotan si, glup si, nesposoban si, nije to za tebe, nemaš ti kapaciteta i bezbroj sličnih obeshrabrujućih poziva da se sakrije u mišju rupu jer ne vrijedi ništa, ne zna ništa, ne služi ničemu, nikomu ne treba, nitko ga ne želi. I na sebi testiramo istinitost one pomalo već potrošene rečenice: Što me ne ubije, ojača me. Njezina istina zna biti u suprotnosti sa svim onim nesigurnostima, napetostima, nervozama, neobjašnjivim strahovima, paničnim napadima jer ni najmanje nismo ojačali, nego smo se još više smanjili i još dublje sakrili negdje u sebe gdje nas nitko neće moći pronaći. Sve se nadamo da nekakva dugo tražena odraslost i panično iščekivana zrelost donose mogućnost i sposobnost hrabrosti i snage. Neugodnu varku otkrivamo kada izvana odrasli i zreli ne uspijevamo izići iz svijeta u kojem smo rasli i koji nas je oblikovao tako što nas je prezirao i omalovažavao. Laž zvuči prilično uvjerljivo kada je izgovori netko tko se na izvana doima odraslim i zrelim i uvjerava nas kako se sve mijenja s godinama i sve pada u zaborav. Nakon određenog razdoblja zrelosti magično uskrisavamo kao neki novi ljudi koji su svukli starog sebe i obukli potpuno novog čovjeka. Obećavaju nam da će biti tako. Lažu nam i laž se brzo razotkrije čim saznamo da se i dalje mučimo s onim što se godinama unazad događalo i što nas je pretvorilo u čovjeka koji smo danas. Nitko se od tih glumaca odraslosti i zrelosti nije dosjetio objasniti nam najjednostavnije: nemoj bježati, suprotstavi se. Vrijediš ipak puno više od svih tih već odslušanih i preslušanih pokvarenih ploča i površnih tekstova koji ponavljaju uvijek isti tekst: ne znaš, ne možeš, nije za tebe, nemaš sposobnosti. Obično nam te ploče i loše tekstove puštaju oni koji se nikada nisu ni pokušali suprotstaviti i reći: Dosta je! Naše uši ispunjene su žalopojkama i naricanjima kukavica i beskičmanjaka koji nas uporno uče da je najveća ljudska vrlina onaj uličarski opis nemoći kojega izražavaju šapatom jer se boje govoriti glasno: Ne talasaj. Pusti da te razvlače. Pusti da te vrijeđaju. Pusti da te podcjenjuju. Pusti da ti govore da ne možeš ništa napraviti i da od tebe ništa neće biti. Nemoć je ono što te čini čovjekom. Povlačenje te čini osobom. Šutnja i skrivanje od tebe će stvoriti novog i boljeg čovjeka. Hoće ti reći bježi i ne suprotstavljaj se. Prihvati da si takav kakvim te oduvijek smatraju. Najvažnije je da se ne buniš i ne protestiraš. Bježi u sebe i sakrij se. Ali što kada dosegnemo granicu izdržljivosti, kada više i ono što je u nama ne može biti čvrsta podloga i siguran temelj? Kako nekakvo naše sebstvo stalno izlagano pokušajima da ga se uguši, suspregne, zabrani, kontrolira, nadzire, podcijeni može biti od pomoći kada više nemamo gdje? Najopasnija stvar za nas same bio je trenutak kada smo uvjereni da su bijeg i skrivanje spasonosna rješenja. Nisu. Oni su početak problema koji s vremenom i godinama narasta do nepodnošljive težine. Od samog početka i prvog kontakta sa vlastitom samosviješću nitko od nas nije toliko glup i slijep da ne primjećuje da vrijedi, da zna, da može, da ima volju, da ima želju, da osjeća u sebi napregnute sposobnosti i talente. Treba nas samo znati usmjeriti i pustiti nas da rastemo, a ne na svakom koraku i svugdje nas uvjeravati da je prava narav ljudskog bića da bježi i da se skriva. Neistinitost ili istinitost onoga što nas ne ubije, ojača nas znamo već prema tome kako smo se postavili prema onome što nas je ubijalo. Ako su nas uvjerili da je bijeg i skrivanje najbolji način, ništa nas nije ojačalo i propali smo dublje. Ako smo se suprotstavili, možda smo preživjeli s dubokim ranama, ali je u tom slučaju istinito da nas je ojačalo ono što nas nije ubilo ne zato što smo bježali i skrivali se, nego jer smo se suprotstavili i rekli: Dosta je!
U Sarajevu 3. 12. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi
Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?
U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?
Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.
Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.
Oprez je jedna od onih kontroverznih, polariziranih stvari gdje se može i podbaciti, ali i pretjerati. Konfucije u tome smislu afirmativno reče: „Oprez rijetko kad griješi”. S druge strane, američki književnik i humorist Prentice Mulford primijeti sljedeće: „Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke jer, računati na poteškoće, znači stvarati ih“. A to bi jednostavno značilo da i sa samim oprezom počesto treba oprezno.
Čovjek – ne baš sasvim oprezna vrsta
Jedan drugi američki komedijaš, slavni Mark Twain glede opreza reče kako su ljudi kukavička vrsta, a on sam ne samo da korača u toj povorci nego i na njenom čelu ponosno nosi stijeg. Međutim, iole pomnija analiza pokazuje da ljudi i nisu posve oprezna vrsta. Štoviše, sa stanovišta evolucijske psihologije reklo bi se kako ljudi uz primate predstavljaju dvije vrste koje su se od drugih sisavaca definitivno distancirale datošću da je kod njih smiona radoznalost nadvladala oprez. Stoga ne čudi da se u slučajevima pretjeranog opreza kod nekih ljudi uglavnom povlače one „životinjske” usporedbe. Recimo, „plašljiv kao miš”, „oprezna k’o srna” ili ovome slično „plah kao zec”. U svakom slučaju, sa stanovišta evolucijske psihologije radoznala smionost se može uzeti kao pretežito pozitivna datost, jer ova i je omogućila ljudima da bolje upoznaju sebe i svoj svijet, te da ovladaju njim. No, s druge strane, ipak ne smijemo zaboraviti niti da su ljudi po sebi također izrazito destruktivna kao i autodestruktivna vrsta. Dakle, opreza nikad dosta, s tim, kako rekosmo, da i sa samim oprezom počesto treba vrlo oprezno.
Racionalan pristup
Procjena rizika i upravljanje istim danas predstavlja važnu i cijenjenu disciplinu, bilo da govorimo o različitim sigurnosnim studijama, bilo o ekonomskom poslovanju ili o nečem trećem. Međutim, ovo se itekako tiče i osobnih životnih izbora. U svemu ovome obično prevladava pristup koji bi se mogao jednostavno definirati sljedećim riječima: Tamo gdje prevladavaju mogući dobici, pametnije je riskirati, dok tamo gdje prevladavaju mogući rizici, pametnije je ustuknuti i biti oprezan. No, sve ovo uopće nije lako za proračunati. Potrebno je znanje, ali potrebno je i iskustvo. Dakle, ovdje izričito važi ono: „Pitaj pametnije”. Ali također i ono drugo: „Pitaj starije”!
Poteškoće
Općenito bi se moglo reći kako postoje tri različita razloga zbog kojih je teško biti oprezan na jedan racionalan i umjeren način. Prvi se tiče osobnog čovjekovog razvoja i iskustva, drugi bliskih međuljudskih relacija i odnosa, a treći više samog današnjeg vremena i njegovih navada.
Glede prvog, španjolski egzistencijalist Miguel de Unamuno reče: „Nitko nije spreman vjerovati tako malo kao onaj koji je na početku vjerovao previše“. A taj netko smo često svi mi navlastito. U početku smo premalo oprezni da bi kasnije kroz život postali uglavnom i suviše oprezni. A ovdje je vidimo potrebna neka zdrava sinteza. Dakle, ne pristupati životu a priori ni oprezno ni neoprezno, nego svakoj situaciji i izazovu po mogućnosti pristupati otvorenog uma i zasebno.
S druge strane, ono drugo je danas vrlo često povezano i sa onim trećim. Čovjek prirodno strahuje za svoje najbliže i najdraže, s tim da današnja kultura to dodatno i posve nezdravo raspiruje. Komercijalizacija informacija i kulturnih sadržaja dovela je do toga da se najviše plasiraju negativne stvari jer se one poslovično najbolje i prodaju. U filmovima i serijama gledamo o ubojstvima, otmicama, pljačkama, prijevarama i brakolomstvima, a u vijestima opet dominiraju skandali, bolesti, ratovi i terorizam. Dakle, ona prirodna briga za bližnjima i voljenima tako prerasta u nezdravu brigu, a prizori djece koja se samostalno i slobodno igraju vani – u velikim gradovima na taj način danas postaju prava rijetkost.
U naznačenom kontekstu također bismo mogli govoriti o još jednoj specifičnoj današnjoj osobnoj brizi, o brizi da u društvu ne ispadnemo budalama. I ovo je donekle prirodna i zdrava briga, ali odnekle to definitivno više nije. A i za ovo krivca opet možemo slobodno tražiti u suvremenoj kulturi koja je od drskog bunta učinila vrlinu. Praviti ljude budalama i nazivati ih istima, po sebi je čest sadržaj komedija. A da to i nije toliko smiješno, shvatimo tek kada se i sami nađemo u žrvnju tuđeg neukusnog humora. Ovakvih stvari je doduše bilo i mnogo ranije, međutim tu jednu specifičnu kulturnu razliku danas možemo raspoznati baš po nerijetko i tragičnim posljedicama kod današnje djece i omladine koja se nađu u žrvnju tuđeg bolesnog iživljavanja i ismijavanja. Mnogi od njih upadaju u anksioznost i depresiju, a neki čak i podižu na sebe ruku. Ovakva žestoka samoosuda može doći samo tamo gdje ne postoji izgrađena svijest o pogrešci nasilnika i drznika. Dakle, dokle god postoji zdrava svijest i uvjerenje da zapravo ovi čine nešto pogrešno i zabranjeno, a ne onaj koji ih mora trpjeti, tu neće biti razloga ni za stid, a tako ni za tjeskobu, bespomoćnost a ni depresiju. No, kako rekosmo, ovakva svijest se danas uvelike gubi, jer je u međuvremenu drskost učinjena društvenom vrlinom i uzorom, a žrtvama pakosnih ismijavanja onda ne preostaje ništa drugo nego da zaključe da su oni sami krivci, a ne ovi koji su ih uzeli na zub. No problem i nije tako nerješiv kao što se ponekad čini. S malo ulijevanja starih dobrih moralnih sudova i vrijednosti mogu se učiniti doslovno čuda. A iz iskustva, pomaže već i učestalo ponavljanje one jedne jedine rečenice: „Oni se trebaju stidjeti, a ne ti“!
U nekim drugim slučajevima, osobito kod odraslih, jedna ovakva briga može biti i posljedica pretjerane narcisoidne zauzetosti samim sobom. Nešto otprilike: Užasno mi je važno da ne ispadnem budala jer to jednostavno ne dolikuje mojem projiciranom visočanstvu. Za ovakve je najbolji savjet onda da se počnu malo više brinuti za druge ljude. Jer čovjeku tada obično više i nije toliko važno hoće li on osobno ispasti budala, jer pomažući drugima – neminovno će ispadati, i to poprilično često. Ali tada to, kako rekosmo, i ne bi više trebalo biti toliko važno zbog osjećaja višeg dobra kojeg neupitno stječemo jednim ovakvim provjerenim altruističkim načinom ponašanja.
Ogorčenost je prigovor onomu koji je za nas učinio sve da nam je više oduzeo nego što nam je dao ili darovao. Ogorčenost je beskonačna. Nema mjeru. Ne zna za granicu. Njezina pokretačka snaga je kako uvijek i svugdje imamo pravo i moramo dobiti više od drugih. Ili kako imamo pravo i moramo dobiti sve. Ogorčenost ne voli skromnost i plaši se umjerenosti. Ogorčenost ne zna zahvalnost. Dobrotu koju je dobila, ljubav koju je primila, zahvalnost koju je osjetila ogorčenost baca u ponor zaborava. Ogorčenost inzistira na pitanju što si učinio/učinila za mene, ali je unaprijed odlučila da je nijedan odgovor neće zadovoljiti. Besmisleno je pokušati dati odgovor na pitanje što smo učinili jedno za drugo ako je netko u stanju ogorčenosti. Ništa učinjeno neće imati značenja. Dapače, ono što smo učinili za nekoga bit će doživljeno kao premalo, površno, usput i bez ljubavi. Prigovor koji slušamo od vremena do vremena kako ono što smo učinili svejedno nismo učinili iz dobrote i ljubavi, nego radi isključivo nekog svog tajnog interesa govori nam da je bespredmetno raspravljati s ogorčenim. Ništa što smo učinili za njega/za nju nije i ne može biti dovoljno dobro. Ni bezgranična dobrota nije dovoljna ogorčenosti da je umiri i ublaži. Ogorčenost najčešće dolazi u različitim oblicima prigovaranja. Jezik kojim se govori i način na koji se govori može nam puno reći o ogorčenosti makar je drugi od nas nastoji sakriti. Ponekad se ogorčenost pokazuje i praktičnim djelovanjem. Kao praktični odnos prema nekome ogorčenost se zna javiti kao osveta koja se planira i skriva od nas. Ogorčenost u sebi nosi određenu tajnovitost. Skrivene planove o osveti, skrivene planove o tome kako će nam netko zagorčati život jer nismo učinili sve za njega/za nju. Jedna od najlošijih osobina ogorčenosti jest bolesno uživanje u pripremi nekakve osvete protiv drugog. Ili u bolesnom planu da se drugoga stalno progoni, da mu se stalno prigovara bez objašnjenja o tome što je krivo učinio i gdje je pogriješio. Ogorčenost voli dugoročnu patnju i mučenje osobe koja je ogorčena. U svojim nutarnjim previranjima ogorčen s vremenom počinje uživati u stanju u kojem se nalazi. Stanje vječnog prigovora, stanje vječnog nezadovoljstva, stanje u kojem nikada ništa i nitko nije dovoljno dobar i nije dovoljno čovjek i nije dovoljno učinio za njega ili za nju. Koliko god se trudili biti ljudi i činiti dobro, ogorčen će pronaći način da nam prigovori. Jer ogorčenost je beskonačna kao bezdan bez zidova i dna. Naše sposobnosti za dobro i ljudsko ipak su ograničene. Pokušati biti dobar i pokazati ljudskost ogorčenom ponekad se čini kao da pokušavamo pronaći granicu ili mjeru onomu što nema granice i nema mjere. Naš trud i napor ne može ispuniti prazninu ogorčenosti. Nitko to ne može. I ako uspijemo nekim čudom doseći neku zamišljenu mjeru dobrote koju je ogorčen odredio u svom imaginarnom svijetu da bi bio sretan i zadovoljan, vrlo brzo će nas sustići prigovor kako nismo učinili dovoljno. Možda smo ljudski učinili sve što smo mogli. Ali što je naš ljudski i ograničeni potez dobrote naspram beskrajne praznine ogorčenosti koja zjapi iz nečijeg govora, gesti, ponašanja, očiju i samog života. Tješiti se lijepim mislima o kapi dobrote, kapi ljudskosti u ustajalom oceanu ogorčenosti neće puno pomoći onima koji s ogorčenim moraju raditi, živjeti i biti. Nerijetko taj ocean, ta močvara preplavi sve kapi dobrote i ljubavi i čovjek biva umoran od pokušaja da se odupre. Najteža je spoznaja da smo sve činili uzalud. Od samog početka ogorčen je predvidio da ničim što činimo ne možemo nadvladati njegovu ogorčenost. Teško nam padne da smo poput Sizifa vječno gurali kamen koji se stalno i neprekidno kotrlja s jednog uspona na drugi. Ljuti smo na sebe. Toliko truda, napora, ulaganja da nečiju ogorčenost svedemo na prihvatljivu mjeru. Nitko nam nije otkrio na početku mučnog i mukotrpnog posla da će sva naša nastojanja biti uzaludna. Ogorčen je od nas sakrio svoj pakleni plan. To je njegova skrivena i planirana osveta. Pustiti nas i tražiti od nas da budemo dobri, otvoreni i ljudski dok nam iza leđa šapuće kako ništa od onoga što ćemo učiniti za njega neće biti dovoljno dobro. Svojom ogorčenošću opravdavat će svaki prigovor koji će nam uputiti. Za nas će biti gore ako nas uvjeri da je uvijek u pravu i da treba biti onako kako je on isplanirao. Onda ćemo zaista pristati na Sizifove muke. Ogorčenog ne treba izbjegavati. Ne treba se od njega skrivati. Ne treba s njim raspravljati. Dovoljno je otvoreno i iskreno mu reći da vječni bezdan svoje ogorčenosti ispuni sam. Taj kamen koji će cijeli život besmisleno gurati, neka gura sam. Tu prazninu koja iz njega zjapi, neka sam popunjava kako zna i umije. Neka ga ogorčenost sažvaka i proždre ako toliko u njoj uživa.
