…Riječi…

Kakve su riječi utkane u nas, takvi smo kao ljudi. Odrasli smo, živimo i umiremo kroz riječi. Poput mnoštva malih pečata riječi se utiskuju u nas duboko ispod naše kože. Riječi sjedinjene s nama kroz nas progovaraju. Ako su u nas utisnute riječi pesimizma, vrijeđanja, nepoštivanja, zlobe, bivamo ljudi koji su pesimisti, vrijeđaju, ne poštuju, bivamo zli prema sebi i drugima. Riječi dobrote, podrške, razumijevanja, nježnosti, radosti, veselja rađaju dobrog čovjeka. Bezbroj utisnutih riječi prošle su kroz nas. Nepregledan je broj ljudi koji su ovdje ili ondje neku svoju riječ utisnuli u našu dušu i time nas počeli oblikovati kao ljude. Roditelji, rodbina, braća, sestre, prijatelji, učitelji, profesori su nas svojim riječima modelirali i oblikovali. Danas kao zreli i odrasli razumijemo. Svaka riječ koja nam se usjekla u pamćenje trajno ostaje s nama. Tolike riječi: podrška, savjet, ohrabrenje, ljubav, poticaj, pohvala, zahvala. Tolike riječi: odbijanje, šutnja, prijezir, uvreda, omalovažavanje, psovka, vrijeđanje, ponižavanje. Beskrajan niz izgovorenih riječi od kojega se sastojimo. Ne uspijevamo sakriti ni jedno ni drugo. Ni ako smo dobri i radosni jer smo odrasli kroz te riječi. Ni ako smo ogorčeni, pesimisti i nepovjerljivi jer su nas, nažalost, i takve riječi oblikovale. Zar ne možemo od vremena do vremena slušajući nekoga dok govori osjetiti kakve su riječi utisnute u njega? Kakvi su skriveni pečati udareni iznutra u njegovu kožu? Koje su ga riječi oblikovale i zašto je takav kakvim ga doživljavamo? I kad nas netko pokušava prevariti i sakriti od nas riječi koje su u njemu trajno nastanjenje, uvijek neka riječ pronađe načina da prođe kroz postavljene zamke i progovori. Dobra ili zla riječ. Tu riječ je teško uhvatiti. Gotovo ju je nemoguće čuti. Treba znati pažljivo slušati kako bismo u pravom trenutku čuli riječ. Riječi u nas utisnute su rijetke. Nema ih puno. Teško ih je sve zapamtiti. Mnoge su zaboravljene jer ih nismo mogli podnijeti. Neke su uvijek prisutne u nama i u našim ustima jer u njima pronalazimo oslonac i snagu. Najgore su one koje želimo izbrisati, ali ne uspijevamo. One koje u nas utisnute bole i ranjavaju. Čovjek je satkan od riječi i već prema tome koje su riječi u njega utisnute biva lošim ili dobrim čovjekom. Zlokobne riječi rađaju zlog čovjeka. Dobre i pomirljive riječi rađaju dobrog čovjeka. U svom najdubljem biću čovjek je ono što su riječi kojima je oblikovan. Dobar, zao, loš, radostan, sretan, nesretan, ogorčen, pesimist, optimist. Sve to može biti jedan te isti čovjek. Riječi koje su nas oblikovale su mješavina naše dobrote i našeg zla. Ovo dvoje se riječima u nas utiskuje i ostaje s nama cijelog života. I onda kada riječi volimo jer su dobre i onda kada riječi ne možemo podnijeti jer su zle. Riječi ostaju s nama i u nama…

U Sarajevu 13. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

…Otpor…

…Šutiš. Trpiš. Podnosiš. Zaboravljaš. Previđaš. Ne reagiraš. Lažeš sebe. Prepuštaš drugima. Ostavljaš nepoznatima. Strah ako netko dozna. Neugodnost ako netko čuje. Bojazan ako se vidi. Ponavljaš. Ne mogu. Ne znam kako. Nemam snage. Nemam volje. Ne vidim razlog. Nema smisla. Tako treba biti. Nepromjenjivo. Predodređeno. Sudbina. Usud. Bog. Bojiš se. Obziri, navike, pravila, zakoni, običaji, odredbe, zahtjevi, prohtjevi, naredbe, uredbe, propisi. Čuješ ih kako govore: Tako treba biti. I vjeruješ. I usvajaš. I prihvaćaš. Šutnju, trpljenje, zaborav, laž, skrivanje, prepuštanje, ostavljanje. Uvjerili te. Zaveli te. Prevarili te. Vjeruješ u magičnost, nesalomljivost, svetost, nepovrjedivost, vječnost onoga: tako treba biti. Šuti. Odustani. Zaboravi. Laži. Prepusti. Odbaci. Ostavi. Umri. Nestani. Ne treba. Nikad nije trebalo. Nikad neće. Kako treba biti nasilje, zlostavljanje, vrijeđanje, odbacivanje, mržnja, zlo? Ništa ne treba biti. Ništa postojati. Osim tebe i tvoje pobune. Umireš svojom šutnjom. Živiš svojom pobunom. Nisi šutnja jer ne želiš umrijeti i nestati. Ti si pobuna jer želiš živjeti i biti život…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic

OSVAJANJE ILI UTJECAJ?

U konačnici, nikog nije moguće u cjelovitosti osvojit, ali se zato na svakoga može utjecati…

Čovjeka nikad nije lako osvojiti, i to ne samo onda kad to jasno ne želi nego čak i onda kada misli da želi, jer prije ili kasnije se neminovno probudi i predomisli. Čini se da netko od početka zna kako ne može bez slobode, dok oni drugi istu prvo moraju izgubiti da bi je tek kasnije zavoljeli i počeli cijeniti. U svakom slučaju prafenomen slobode neotuđivo pripada najnutarnjijoj biti čovještva, s tim da je to ponekad kod čovjeka osviješteni, a pokatkada i neosviješteni sadržaj svijesti.

Povijest neumoljivo pokazuje da tekovine jedne revolucije nikada ne traju vječno, slično kao što separatističke težnje na osvojenim područjima mogu tinjati čak i stotinama godina nakon osvajanja, strpljivo čekajući svoj adekvatni povijesni trenutak. A i na onoj najosobnijoj intimnoj razini: na kraju obično nekome pripadne srce, a onom drugom sve ostalo. Premda ovo zvuči ponešto šizoidno, stvar je takva kakva jest, jer kako rekosmo, posve je prirodna tendencija oduprijeti se nečijem cjelovitom osvajanju.

Slično kao što povijest i život dokazuju da je ono jedno cjelovito osvajanje nemoguće, utjecaj se, s druge strane, čini sasvim mogućim. Nakon što se osvajači prije ili kasnije povuku, obično sa sobom odvuku i neke običaje, navade i ideje onih nad kojim su donedavno vladali. S druge strane, i oni nekoć osvojeni na kraju obično preuzimaju dosta toga od osvajača, i sada to ponosno smatraju neotuđivim dijelom svoga identiteta. Stoga je i za čovječanstvo, ali i za samog čovjeka dobro da se prije ili kasnije ostave nerealnih osvajačkih fantazija te da počnu razmišljati o onim sasvim realnim sferama vlastitog utjecaja. Jer kako vidimo, osvajanja dođu i prođu, ali utjecaji uvijek ostaju.

Umijeće žalbe

Za djecu i psihopate se kaže da su u jednome veoma slični: oni nepogrešivo znaju kako dobiti ono što žele. Međutim, isto tako, za one prve poslovično pronalazimo da su infantilni, te da prije ili kasnije moraju odrasti, dok se za one druge smatra da su permanentna opasnost za društvo koju odlučno treba izolirati. No, s druge strane, i oni pristojni odgojeni ljudi dosta propate u životu, jer eto, oni bi kao nešto, a nikako ne znaju kako i na koji način… Ili, drugim riječima, jednostavno se boje da ih se ne svrsta u one prve dvije skupine, a moguće i u onu treću – skupinu napornih defetista koji uvijek zbog nečega kukaju i zanovijetaju preko svake mjere, tako da na kraju od njih svi nastoje pobjeći. Stoga američki psiholog Guy Winch smatra kako ona jedna učinkovita žalba po sebi predstavlja vrsno umijeće sa svojim vlastitim propozicijama i pravilima na koje se itekako treba pripaziti.

Prva stvar na koju bi prema Winchu trebalo paziti jest ono zbog čega se mi zapravo žalimo, a druga je kojoj ćemo se instanci zbog toga požaliti. Ako se na ovo dvoje ne pripazi, onda se obično dogodi da se istresemo prvoj osobi za koju pretpostavljamo da će nas saslušati, i to onda o svemu i svačemu, te preko svake mjere. S tim se problem kudikamo ne rješava, nego se samo opterećuje osoba koja s cijelom problematičnom situacijom nema nikakve veze. Dakle, kad shvatimo što je ustvari naš problem i koga se on striktno tiče, na kraju još preostaje da složimo „sendvič”. Naime, Winch se služi slikom sendviča da bi ono „meso” od žalbe po sredini moglo lakše proći. Stoga on prvu „šnitu” kruha zove „otvaranjem ušiju”, a onu drugu „digestivom” koji će primatelju naše žalbe pomoći da istu lakše „probavi”. Da ne bi sve ostalo na pukoj teoriji, Winch navodi i jedan konkretan primjer iz vlastitog života i rada. Nakon što ga je mjesecima dugo mrcvarila nesnosna buka zbog građevinskih radova u blizini stana kojeg je u to vrijeme unajmljivao, Winch se konačno odlučio žaliti vlasniku zgrade. Svoju žalbu posložio je na sljedeći način. Prvo je pohvalio samu zgradu kao i radnike koji su tu radili na održavanju i upravljanju, ustvrdivši dodatno kako on osobno zaista voli tu živjeti (prva šnita kruha). Zatim je prešao na samu žalbu (meso). Zbog nesnosne buke koja traje već jako dugo, on je bio pometen u svojoj redovitoj spisateljskoj aktivnosti, tako da je silom prilika pretrpio i nemalu financijsku štetu. Stoga sad i zahtijeva da mu se naznačeni financijski gubitak na određeno vrijeme kompenzira kroz nižu cijenu najma stana. I na kraju „digestiv” (druga šnita kruha): izrazio je svoju uvjerenost kako sam vlasnik ni na koji način osobno nije kriv za novonastalu situaciju, ali eto, da bi ovaj ipak trebao izići u susret njemu kao i ostalim stanarima, jer u protivnom se boji da bi moglo biti još ovakvih žalbi, ali možda čak i nekih ozbiljnih tužbi. I kako je na kraju sve ovo završilo? Pa kaže, čovjek mu je bez riječi snizio cijenu stanarine za narednih pola godine…

Čini se da Winch nekoć poput Pascala izvrsno opaža tu sveprisutnu ranjivost osobe. Ako je napadnut, čovjek će se žestoko braniti, pa makar prethodno i opravdano bio napadnut. Stoga se tajna promjene ostvaruje po paradoksu prihvaćanja osobe. Carl Rogers reče: „Zanimljiv paradoks je da kad sebe prihvatim kakav jesam, tek tada se mogu promijeniti”. Dakle, kako prema sebi, tako i prema drugima: osoba se mijenja tek onda kad se osjeti sigurnom i prihvaćenom.

Umijeće uvjeravanja

Već smo jednom ranije pisali o problemu, tako da kažemo, klasičnog savjetovanja pri čemu jedna strana dijeli savjete, a druga ih prima i sluša. Neka istraživanja pokazuju da od ovoga koristi imaju samo savjetnici, ali ne i oni savjetovani. Jer oni prvi se s dijeljenjem savjeta stavljaju u poziciju moći i od toga se osjećaju naprosto fantastično, dok se oni drugi od svega ovoga osjećaju još jadnije i bespomoćnije nego inače. O ovome problemu progovara i Kevin Dutton, autor knjige „Razdijeljeno uvjeravanje: Drevno umijeće i nova znanost o promjeni uma”. Dutton prolazi tu kroz različite scenarije i situacije, a ovdje donosimo jedan od predstavljenih primjera. Recimo, imate u svojoj blizini kakvog okorjelog pušača ili, još gore, notornog alkoholičara, i već ga dugo pokušavate nagovoriti da prestane s tim, ali on se uporno opire, vrijeđa se i ljuti, i jednostavno nema nikakvog pomaka. Dutton ovdje jednostavno predlaže da namjesto onog uobičajenog: „Trebao bi prestati pušiti/piti”, radije pitamo: „Jesi li ikada razmišljao o tome da prestaneš pušiti/piti”? Sa ovim se postiže da se upitani ne mora više suočavati s nama, nego sam sa sobom i sa svojim problemom. Nadalje, ako kaže da je razmišljao, možemo ga zatim upitati vidi li on neke možebitne koristi od toga da prestane sa svojim opasnim porokom. Dutton za ovaj moment kaže da će nam ta osoba vjerojatno navesti sve ono što smo joj mi sami već stotinu puta do sada rekli, no cijela stvar na ovaj način ima znatno veću snagu, jer to više nisu izvana nametnutu razlozi, nego nečiji osobni razlozi. Razgovor svakako može i dalje potrajati, a pitanja se mogu redom nizati: kad je mislio pokušati prestati, na koji način, što ga najviše u tome smeta i koči, što ga plaši, itd. Za cijelu operaciju će moguće i dalje trebati puno živaca i vremena, no na ovaj način se situacija kudikamo mijenja u pozitivnom smjeru. Inzistirajući na mišljenju i stavu druge osobe, mi na taj način toj osobi pomažemo da povrati davno izgubljeno dostojanstvo i samopouzdanje, a bez toga dvoga ujedno nikakva pozitivna promjena ni neće biti moguća jer teški poroci po riječima Sigmunda Freuda i nisu poraz, nego tek posljedica poraza; točnije, oblik samokažnjavanja zbog neuspjeha vlastitog ega. Da bi prestao s porokom, čovjek prvo mora riješiti onaj prethodni problem koji ga je uopće doveo do poroka, a to je kudikamo bio nekakav životni poraz ili barem snažan osjećaj neuspjeha.

Prepoznavanje tuđeg interesa

Različiti ljudi imaju različite interese, no pokatkada se svi ovi mogu uspješno okupiti oko istoga cilja. Dutton u ovom smislu navodi primjer čovjeka koji traži investitore koji bi mu pomogli u nakani otvaranja vlastitog otmjenog restorana. I što će im u tom smislu reći i kako ih upitati? „Znate, ja silno želim da budem vlasnik restorana i to ne bilo kakvog!” Koga za to briga uopće? Kako je to još primijetio C. G. Jung, čovjek po vlastitoj prirodi predstavlja zatvoreni psihološki sustav i angažirat će se samo oko onoga na što može projicirati jedan dio samoga sebe. Ili, iz Duttonove perspektive više, ako želite da vam netko oko nečega pomogne, morat ćete pri tome onda više računati i na njegove interese, a ne samo na svoje vlastite. U naznačenom primjeru, ako je investitor gurman, treba mu reći da planirate otvoriti mjesto vrhunskog kulinarskog iskustva. Ako je društvena osoba, recite mu kako će to biti mjesto na kojem će zbilja moći fascinirati svoje prijatelje. Ako li je pak kreativni esteta, obećajte mu sudioništvo u uređenju prostora i sl.

Utjecaj u širem profesionalnom okruženju

Ako govorimo o ostvarivanju utjecaja u jednom širem profesionalnom okruženju, bez obzira na to je li ono akademsko ili poslovno, jedno istraživanje pokazuje kako ljudi u naznačenom kontekstu jasno razaznaju dvije različite vrste govornika: govornike orijentirane prema zadacima i govornike orijentirane prema vlastitoj dominaciji.

Prednost i povjerenje se pri tome jasno ukazuju onim prvima. Doduše, puno govore, ali umjerenim i blagim tonom. Rado održavaju kontakt očima s članovima prisutne grupe. Gestikulacija im je meka i fluidna, a držanje tijela prirodno.

S druge strane, prema vlastitoj dominaciji orijentirani govornici su obično dosta glasni. Ton glasa je ljutit, čak ako i nisu ljuti. Držanje tijela ukočeno. Skloni su silovitim gestama, stisnutim šakama i često upiru prstom. Dakle, kako već rekosmo, za većinu profesionalne populacije ovo je neprihvatljivo ponašanje. Dakle, još jednom vidimo, osvajači dolaze i odlaze, a jedino utjecaj uvijek prolazi i trajno ostaje…

U Sarajevu 27. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– How to Win Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izadnju 1. VII. 1993 – Zadnji put uređeno 9. VI. 2016.), https://www.psychologytoday.com/intl/articles/199307/how-win-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

Carlin FIORA, The Art of Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izdanju 6. IX. 2011. – zadnji put uređeno 9. VI. 2016.). https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201109/the-art-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

Guy WINCH, The Squeaky Wheel: Complaining the Right Way to Get Results, Improve Your Relationships, and Enhance Self-Esteem, Walker Publishing Company, New York, 2011.

Kevin Dutton: Split-Second Persuasion : The Ancient Art and New Science of Changing Minds, Open Road Integrated Media, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrighttomertu

…O umoru…

…Onaj umor koji nas prekrije kao nevidljiva prašina. Kao plašt koji nas ogrne. Kao nisko, oblačno i nepomično nebo koje nas pritisne. Kao ustajala močvara koja nas guši. Biti umoran. Umoran sam. Umorna sam. Tupa bezvoljnost koja paralizira naše ruke. Naše noge. Prste. Onaj osjećaj kada boli gdje kod se dodirnemo. Ali ne boli izvana. Ne boli dodir. Nešto unutra boli. Neka odsutnost. Udaljenost. Nezainteresiranost. Umor. Stanje kada radost boli. Veselje smeta. Mir stvara čudan nutarnji nemir. Htjeti uraditi sve i ne učiniti ništa. Pustiti se. Prepustiti. Odustati. Gledati u prazno. Slušati zvukove, ali ne čuti ništa. Sjediti i zuriti. Čekati nikoga. Očekivati ništa. Tražiti da se ne pronađe. Činiti besmislene napore koji nigdje ne završavaju. Raditi bez cilja. Trošiti se bez svrhe. Živjeti bez motiva. Hladno stajati pored vlastitog života i pustiti ga da ide bez nas. Ne znati kad će se dosada okončati. Predati se ničemu i nikomu. Samo stajati. Zuriti praznog pogleda u sve što se događa. Biti nesvjestan ljudi oko sebe. Isprazniti se od empatije. Od srdžbe. Od snage. Od života. Duboko uzdahnuti i onako za sebe i bez ikakvog razloga reći: Umoran sam… umorna sam… Od čega? Ne znam. Strašno umorni. Ne znamo zašto. To je i najgore. Biti umoran od svega bez objašnjenja onda kada smo potpuno nepokretni i nepomični. Ne radimo ništa. Ne očekujemo ništa. Ne tražimo ništa. Ne želimo ništa. Čak i da nas ostave na miru, umor će ostati. Možda si samo poslije svega umoran od sebe? Ne možeš sebe ostaviti negdje drugo i tek tako otići, pobjeći, otputovati. Sam sebe pratiš kao sjena i tvoj umor ide s tobom. Samo što taj umor nije sjena jer sjene nemaju težinu…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor f(oto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O onome na kraju života…

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

OSVRT NA KNJIGU SUSAN ROSE BLAUNER: “KAKO SAM PREŽIVJELA KADA ME MOJ MOZAK POKUŠAVAO UBITI”

Svako upravljanje krizom podrazumijeva stanoviti, unaprijed pripremljeni, krizni plan, i čini se da ovo uvijek vrijedi, bez obzira na to govorimo li pri tome o javnoj sigurnosti ili miru vlastitog uma…

Iz niza knjiga na temu upravljanje vlastitim umom dostupnim na scribd.com, moguće je naučiti poneku pojedinačnu tehniku. No, veoma pozitivno je otkriće da su najbolje lekcije tamo gdje su najveći psihološki problemi.

Autorica Susan Rose Blauner napisala je knjigu s naslovom “Kako sam preživjela kada me je moj mozak pokušavao ubiti” (How I Stayed Alive When My Brain Was Trying to Kill Me: One Person’s Guide to Suicide Prevention). Zvuči intrigantno, no pozadina priče knjige veoma je mračna i opasna: autorica je prije terapije i objave knjige imala tri pokušaja samoubojstva.

Zašto čitati ? Razloga je nekoliko. Prvi je da se svaki čovjek suočava s nekom vrstom blažeg ili težeg duhovnog (popularno nazvano “psihološkog”) problema. Navike ovisnosti, poremećaji u ishrani, nervozni bol u stomaku, opsesivno-kompulzivni poremećaj, post-traumatski poremećaj i niz drugih. Ova autorica je sve to imala u jednoj epizodi, takoreći – istovremeno – odjednom.

Stoga su tehnike upravljanja umom za nju bile pitanje života i smrti – doslovno. Od tih tehnika se posebno izdvaja „krizni plan”, što je u biti spisak stvari za uraditi u kriznoj situaciji. Za nju je taj spisak sadržavao poziv na nekoliko brojeva telefona i stupiti u razgovor sa ljudima koji su unaprijed obavješteni o toj njenoj potrebi da razgovara u situaciji duševnog pritiska.

Krizni plan primjenjiv je manje-više na svaki psihološki poremećaj. Dakle ako znam da niz situacija proizvodi emociju nervoze, onda mi treba nekakvo „pravilo službe” ili sličan niz koraka da tu snježnu lavinu zaobiđem ili jednostavno da mislim one misli koje sam prethodno svjesno isplanirao. Zvuči pomalo egzotično, ali u praksi funkcionira.

Jednostavan primjer kriznog plana je postulat Ignacija Lojolskog u situaciji tzv. „neuredne težnje”. Dakle, ako počnem misliti stvari, za koje znam da su za mene loše, Ignacijev krizni plan sadrži samo jednu stavku: “Agere contra”. To jest, kad neuredna težnja dođe u moj um (npr. misao o alkoholu, duhanu, bludničenju), tada postupam po stavki kriznog plana koja kaže da uradim točno suprotno od neuredne težnje. Pa ako osjetim potrebu za duhanom, onda oblačim tenisice i odlazim na šetnju. Poanta je da se eskivira pogrešna reakcija, bez obzira na loš poticaj koji dolazi iz uma.

Konkretno, ja sam osobno ideju kriznog plana pretvorio u vizualizaciju i kada mi dođe neželjena misao, svjesno pomislim na desktop (kompjutersku radnu površinu) i korpu za smeće (recycle bin). Onda imajući tu sliku u umu, tu misao predstavim kao neku sivu sliku koju strpam u korpu za smeće povlačenjem kao na kompjuteru (drag and drop). I to ponavljam sve dok ta misao ne prestane, bez obzira na to koje su posljedice. Vjerujte, misao prestaje! Stvar funkcionira.

Krizni plan se, naravno, može personalizirati po vlastitom nahođenju. Bit će ponajbolje i najjednostavnije da sadrži one elemente i radnje za koje iz vlastitog iskustva znamo da pouzdano pomažu. Razgovor s dobrim prijateljem, šetnja, molitva, meditacija, omiljena pjesma, neka motivacijska misao koju ćemo sami sebi na glas ponavljati ili sl. U svakom slučaju, smisao vlastitog „kriznog plana” je više nego očit, i mogao bi se izraziti sljedećim riječima: Precizno isplanirati što nam je činiti dok možemo jasno i logično razmišljati za sve one trenutke i periode kada to više nismo u stanju izvesti.

I za kraj još jedna važna napomena glede vlastitog „kriznog plana”. U početku će te u trenucima rastresenosti vrlo vjerojatno zaboravljati to što ste sami sebi prethodno bili obećali, ali nakon par ponavljanja, vjerujte, gradivo se utvrdi.

U Heraklionu 21. XII. 2020.

Daniel Kapeleti

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightgajus

O blizini

Blizina uključuje intimnost. Biti blizu, biti blizak nekomu, približiti se. Smanjiti udaljenost između nas ne znači blizinu. Možemo smanjiti udaljenost do te mjere da osluškujemo dah onog drugog, a ostati strancima. Udaljenost se smanjuje među predmetima, među neživim stvarima. Tehnologija je svela udaljenost na najmanju moguću mjeru. Ali to još ne znači da između nas egzistira blizina. Udaljenost se smanjuje naglo. U trenutku. Sada smo ovdje. Sutra smo ondje. Smanjiti udaljenost ne znači uvijek biti nekomu blizu. Jedan grad kroz kojega se vozimo i smanjujemo udaljenost između njegovih dijelova može nam ostati nepoznat. I događa se da ne osjećamo blizinu i bliskost prema gradu. Čovjek s kojim komuniciramo može ostati stranac bez obzira na to koliko brzo možemo smanjiti udaljenost među nama. Udaljenost je eksplozivna. Iznenada se poveća. Nenadano se smanji. Blizina je nečujna. Rađa se s nama i cijeli život se nastoji u nama roditi. Samo je čovjek svjestan razlike između udaljenosti i blizine. On osjeća što su one. Udaljenost mu je korisna. Kao sredstvo. Može izračunati. Može izmjeriti. Može upotrijebiti. Blizina mu je potrebna. Za njom čezne. Blizinu ne mjeri. Ne računa. Blizinu osjeća. Proživljava. Živi. Smanjili smo udaljenost, ali time nismo nužno postali bliži jedni drugima. Udaljenost i blizina nisu proporcionalne. Blizu se može biti i onome tko je mjereći i računajući udaljen na drugom kraju grada, na drugom kraju zemlje. Udaljenost približava stvari i predmete. Udaljenost može dovesti ljude jedne drugima, ali to ne znači da smo blizu jer stojimo jedno do drugog ili se nalazimo u istom prostoru. Blizina je nemjerljiva. Odsutnost udaljenosti ne garantira nam nepresušne izvore blizine. Blizina nema ništa s fizičkim mjerama osim kada za dva nepokretna i mrtva predmeta kažemo kako su blizu jedan drugom. Ali to nije blizina za kojom čeznemo. Ljudsko biće nije mrtvi i nepomični predmet. Dvoje mogu biti svakodnevno zajedno u istom prostoru mjesecima, godinama a da među njima nema blizine. Koliko god svladavali udaljenost, osjećamo da ne možemo postati ono čemu se približavamo. Kao kad se dovezemo do neke ulice. Mi nismo ulica. Ona je nešto drugo. Uvijek će tako ostati između nas i stvari s kojima dijelimo udaljenost. Nikad nećemo biti identični onome prema čemu se krećemo i smanjujemo udaljenost. To je i najveća slabost udaljenosti. Ona spaja. Približava, ali nema u sebi moć da nas poveže u jedno s onim čemu smo se približili. Ovdje leži varka. Ako smanjimo udaljenost, postat ćemo jedno s onim što nam je blizu. Ne možemo se sjediniti s predmetom, sa stvari, s gradom, s ulicom, sa statuom koju promatramo. Ipak, smanjujući udaljenost, čovjek se nada sjedinjenju. Blizina je čežnja za sjedinjenjem. Biti jedno s onim koji/koja me privlači k sebi. Biti jedno s onim/onom koja me poziva svojim bićem da dođem bliže njemu/njoj. Samo nas drugo ljudsko biće može pozvati da mu budemo blizu. Ili mi njega. Predmeti i stvari ne mogu. Zato smanjujući udaljenost, ne ostvarujemo uvijek blizinu. Blizina je čežnja za sjedinjenjem, a ne mjerljivo smanjenje udaljenosti između nas dvoje. I drugačije zvuče riječi poziva koje nam govore: dođi, budi blizu i budi uz mene i sa mnom od riječi vozi, leti, plovi, kreći se i hodaj jer treba smanjiti udaljenost.

U Sarajevu 20. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olena Yakobchuk

…O krivnjama i tragedijama…

…Je li se moglo učiniti više? Gdje smo pogriješili? Što smo propustili? Ovim pitanjima počinju naše krivnje. Stanja u kojima pokušavamo odgonetnuti ono što ne možemo prihvatiti i što ostaje neobjašnjivo. Neke krivnje imaju svoj uzrok. Znamo objasniti kako se dogodila tragedija. Svjesni smo da smo krivi. Nije ugodno. Ipak, spoznaja da smo odgovorni zatvara inače nepodnošljivi krug krivnje. Krivi smo. Treba izdržati. Treba trpjeti. Priznati. Pokajati se. I nositi teret. Što s tragedijom koja nema objašnjenja? Koga kriviti? Gdje pronaći objašnjenje? Kada ne uspijevamo objasniti tragediju koja nam se dogodila ili nam se događa, krug krivnje se ne zatvara. Kreće se unatrag kroz našu prošlost. Uporno pokušavamo pronaći vrijeme, dan, trenutak kada smo bili neodgovorni. Kada nismo pazili. Kada smo samo nakratko skrenuli pogled. Tražimo bilo što da sebe proglasimo krivima kako bismo objasnili. Ponekad tragedija nema objašnjenja. Ne postoji. Nema ga. Ipak, ne možemo se pomiriti s neshvatljivim: nitko nije kriv. Nemoguće! Netko mora biti kriv. Negdje mora postojati početak gdje krivica počinje jer tu se skriva krivac. Netko mora biti odgovoran. Ne slažemo s tim kako je takav život ili tako mora biti. Ne možemo objasniti tragediju bez krivnje. Navikli smo da svaka tragedija mora imati krivca. Neke tragedije nemaju. Ne znamo tko je krivac za njih. Koga ćemo optužiti kada ne uspijevamo objasniti zašto nas je pogodila tragedija? Gdje sam pogriješio? Što nisam učinio kako treba? Je li se moglo izbjeći? Ponekad nema odgovora. Ne postoji. Ne možemo ga pronaći. Neobjašnjiva tragedija za koju ne možemo pronaći ni krivca ni krivnju koliko god se trudili…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

PSIHOLOGIJA KOCKANJA

Priča o nemilosrdnom trijumfu puke slučajnosti nad ljudskom iluzijom…

Kockanje je vrsta klađenja gdje se ulaganjem novca na neki neizvjestan ishod pokušava osvojiti određena nagrada. Stoga su uvijek tri bitna elementa kockanja: ulog, rizik i nagrada.

Premda ga u današnje vrijeme ljudi počesto doživljavaju kao nešto moderno i novijeg datuma, korijeni kockanja sežu unatrag sve do paleolitika, a do sad najstarija pronađena šestostrana igrača kockica datira na otprilike tri milenija pr. Kr. Stoga ne čudi da se već stari religijski tekstovi bave ovom problematikom, te da isti većinom izriču strogu zabranu bavljenja kockom.

U današnje vrijeme kockanje se na Zapadu doživljava mahom kao rekreacija i zabava, a državni zakoni su uglavnom blagonakloni prema ovom, za njih, pouzdanom izvoru oporezovanih prihoda. Pri tome su neke kulture više, a neke manje kockarski zainteresirane. Podaci u tom smislu pokazuju kako čak 70% Britanaca barem jednom godišnje posjeti neki od tamošnjih brojnih kasina. S druge strane, u Švedskoj postoje tek tri veća kasina, a ove većinom posjećuju stranci. Glede Švedske, ovakva situacija je uvelike posljedica i tamošnjeg, od strane države, strogo zadanog koncepta „odgovornog kockanja” (Responsible Gambling), a koji po sebi i nije isplativ mutnom privatnom kasino sektoru.

Iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom

Kao što već rekosmo, danas brojni ljudi pristupaju kockanju kao prema povremenoj razbibrizi i zabavi. Međutim, pokatkad neki od njih ipak posve izgube kontrolu, tako da naznačena zabava za njih preraste u neobuzdanu i posve destruktivnu ovisnost i strast.

Prema Dr. Lukeu Clarku, sa Odjela za eksperimentalnu psihologiju sveučilišta Cambridge, ovisnost o kockanju po sebi je poprilično paradoksalna ovisnost. Naime, ovdje se postavlja pitanje zašto bi se itko trebao kockati kad se dobro zna da je kockarnica jedina ta koja uvijek dobiva? Što će reći da su sve igre u njoj tako proračunate i postavljene da tek mali dio kolača na kraju pripadne igračima.

Clark smatra kako u samom središtu kockanja stoji iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom koji je ustvari definiran slučajnošću. Dakle, prema ovome bi sama daleka mogućnost kontrole nad onim što se po sebi ne može kontrolirati bilo to što snažno privlači igrače da igraju.

Drugi važan okidač kockarske ovisnosti prema Clarku zrcali se u tendenciji pokušaja sustizanja gubitka. Naime, nakon što što je stvoren početni gubitak, igrač isti sada do iznemoglosti pokušava anulirati nekakvim dobitkom, no kako su mu šanse za to po samoj prirodi igre iznimno male, gubitak će najvjerojatnije i dalje rasti, a igrač će ga zatim još i više pokušavati sustići.

Treći važan okidač pronalazi se u situacijama kad je dobitak „zamalo” ostvaren. Na primjer, netko na ruletu ganja „21-crveno”, a loptica mu završava na susjednom „2-crno” polju. Igrač je zbog toga uvjeren da je na dobrom putu, te da mu nedostaje još samo mrvica, ali to je zapravo opet teška iluzija jer na ruletu svaki broj ima podjednake šanse, što znači da pravila linearnog približavanja ovdje ne znače apsolutno ništa. Ovaj okidač se ponekad naziva i „kockareva zabluda” (Gambler’s fallacy), te uključuje i neke druge slične scenarije. Recimo, nakon što je loptica sedam puta u nizu padala konstantno na crna polja, kockar postaje potpuno siguran da će se ista idući put zaustaviti na crvenom polju. No to svakako ne mora biti točno, jer i sva preostala crna polja ponovno imaju jednaku šansu kao i ona crvena.

Glede kockarskih okidača, različita istraživanja spominju i neke druge izazove. Recimo, dokazano je da dobro raspoloženje općenito povećava želju za kockanjem. Osim toga, tu je i tzv. promjena očekivanja u vezi s pobjedom. Na primjer, nakon što su uplatili novac na svog omiljenog konja na hipodromu, igrači počinju vjerovati da isti sada ima puno veće šanse za pobjedu nego prije li su oni uplatili. Također, tu je i tzv. „bandwagon efekt”. On se javlja u lutrijama u situacijama nakon što jackpot nije izvučen kroz nekoliko kola, te je ovaj sada postao rekordno visok. Ljudi tada obično počinju masovno uplaćivati listiće, pa čak i oni ljudi koji redovito uopće ne igraju. Svi se žele priključiti, nitko ne želi propustiti rekordni dobitak.

Za kraj ovdje spominjemo i tijesnu povezanost kockanja i praznovjerja. Kao što je na početku rečeno, kockanje predstavlja iluziju kontrole nad posve slijepim statističkim procesom, no kockari to vide na posve drugi način. Smišljaju nekakve dobitne sheme. Pričaju okolo da su provalili igru. Ili naprosto tvrde da mogu nanjušiti one sretne – „vruće” kao i one nesretne – „hladne” automate. No sve je to opet najobičnija iluzija. U svakom slučaju, tko god uspije shvatiti da se kod kocke radi isključivo o slijepoj slučajnosti, taj ili se neće više nikako kockati ili će činiti to posve umjereno, i baš isključivo zbog one povremene razonode i zabave.

Psihologija, ali i ne samo psihologija

Kockarska ovisnost općenito važi kao najgora moguća. Ukoliko ovisnik ima čvrstu odluku i snažnu volju da se izliječi, liječenje će svejedno potrajati moguće i godinama. Međutim, neka novija saznanja sa ovog područja ovisnicima, kao i njihovim bližnjima, moguće ulijevaju i nešto više nade. U tome smislu, različita istraživanja pokazuju kako kockanje često i nije samo čisto psihološki, nego i neurološki problem također. Slično kao i kod ovisnosti o teškim drogama, i ovdje u pozadini često stoji dopaminska neravnoteža, kao pokatkada i izvjesne moždane traume. Tako je zabilježeno da su neki ljudi osjetili snažnu kockarsku strast nakon neurokirurških zahvata, kao što se nekima drugim to javilo nakon uspostavljene dijagnoze Parkinsonove bolesti. Neki treći su opet osjetili jednu ovakvu neugodnu promjenu ponašanja nakon uzimanja terapije za depresiju i sl. U svakom slučaju, kod većine ovakvih pacijenata, novootkrivenu kockarsku strast obično prati i jedno izraženo riskantno ponašanje i na drugim područjima života i rada. Premda ovo sve skupa ne zvuči nimalo naivno, izvjesnu nadu ipak budi datost da kockanje nije uvijek isključivo moralna i psihološka devijacija nego i konkretna patologija sa svojom neurološkom pozadinom, a koju se u konačnici uz pomoć različitih medikamenata može uspješno liječiti. Iz potonjeg slijedi i sekundarna korist vezana za javnu percepciju ovog problema. Premda okorjeli kockari samima sebi i svojim bližnjima redovito uspijevaju prirediti neviđenu količinu problema i kaosa, to ne znači da su oni nužno zločinci … puno češće, to su tek ljudi u teškoj nevolji.

U Sarajevu 19. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– Luke CLARK, The Psychology of Gambling, University of Cambridge, https://www.cam.ac.uk/research/news/the-psychology-of-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

– Ronald E RIGGIO, The Psychology of Gambling (16. III. 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/cutting-edge-leadership/201603/the-psychology-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

– https://en.wikipedia.org/wiki/Gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightgstockstudio;

…Žena…

…I ruke. I krilo. I toplina. I snaga. I krhkost. I nemoć. I strast. I neodoljivost. I tajna. I enigma. Njoj pripada sve. Njoj se sve vraća. Od nje sve dolazi. U njoj se sve rađa. S njom sve umire. I nemoć. I zahvalnost. I nježnost. I bliskost. I skrivenost. I besmislenost. I bol. I patnja. I sve ono neobjašnjivo, neshvatljivo, nejasno, nedosanjano, nevidljivo, nedodirljivo, neuhvatljivo, nedohvatljivo, nepoznato, neotkriveno s njom se pojavljuje. I s njom se skriva. U sebi nosi neotkrivene svjetove, nepoznate obale, skrivene puteve, tajne prolaze, enigmatske poruke, neobjašnjive ponore, nepoznate dubine, neuhvatljive titraje, neshvatljive snage, nedosanjane topline. Ona zna, osjeća, sluša, osluškuje, bdije, pazi, pruža, brine, traži, daruje, predaje, žrtvuje se, pada, ustaje, ne predaje se, bori se, nastoji, bodri, ohrabruje, potiče. Svijet koji nepoznat ostaje, govor koji se ne može dešifrirati, gesta koja postavlja pitanja i ne daje odgovore, pokret koji je neshvatljiv, tijelo koje je neobjašnjivo, duh koji je nepoznat, duša koja je neuhvatljiva, život koji je od vječnosti skriven, neotkriven, tajnovit i tajanstven. Nepoznata nama i nepoznata sebi. Skrivena od nas i skrivena od sebe. Za nas tajanstvena i sebi samoj tajna. Nema ključa. Enigma nema šifru. Začuđeni pred njom stojimo i na pitanje tko je ona, do nas dopire samo topao dah i glas koji odgovara: Ja sam žena. I sve se ponovo vraća u tajnovitost, skrivenost, neuhvatljivost, neshvatljivost, neobjašnjivost, neotkrivenost. I tamo ostaje. I dalje stojimo pred njom. Nepomični. Zagledani. Osupnuti. Iznenađeni. Prizvani. Pozvani. Stojimo pred njom dok je svijeta i vijeka…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

Exit mobile version