O NEORGANIZIRANOSTI

Je li češće NE MOŽEMO  ili pak NE ZNAMO organizirati sebi vrijeme?

Ima ljudi koji se kronično žale na nedostatak vremena kad si trebaju organizirati dan, mjesec ili godinu. Uvijek im nedostaje koji dodatni sat, dan pa čak i tjedan, tj. uvijek traže koji sat, dan, ili tjedan više. Ima i onih koji iako imaju sasvim dovoljno vremena, ne znaju ga organizirati sebi na pravi način. Ima i onih ljudi koji ne znaju ni kako bi počeli s organizacijom vremena pa puštaju da sve ide stihijski, neplanirano i ad hoc.

Razloga za nesposobnost da se vrijeme organizira ima puno, čak i previše. Neki od tih razloga su objektivni i izvan su čovjekove moći da ih riješi. Kad se dogodi zastoj u prometu zbog prometne nezgode ili barem špice, bez obzira na to koliko ste organizirani, dan koji ste organizirali je u realnoj opasnosti da propadne. U svemu ćete kasniti i ništa nećete završiti na vrijeme. Kažemo: „Viša sila“. Ne trebamo i ne možemo sebe kriviti kad se tako nešto dogodi, jer puno stresa i nervoze u organiziranju vremena dolazi upravo od toga što rijetko kad mislimo i na one nepredviđene stvari i okolnosti, a koje će se svakako povremeno događati. Prometni zastoj, kašnjenje, a možda još češće ono da ste vi uspjeli pripremiti svoj dio posla, ali drugi nisu, pa onda zbog toga cijeli plan ili projekt propadne. U svakom slučaju, u ovakvim situacijama je možda i najvažnije sačuvati zdrave nerve, jer isti će vam već sutra ponovno trebati…

Kada je riječ o tome kako ne znamo organizirati vrijeme, tu se može naglasiti jedna važna stvar koju iz iskustva svi znamo, svi je osjećamo i svi smo je svjesni u manjoj ili većoj mjeri. To iskustvo možemo izreći na jednostavan način: vanjski nered u životu plod je nutarnjeg nereda u samom čovjeku. Kada mislimo na nutarnji nered, ne mislimo striktno na religioznu kategoriju grijeha, nego na čovjekovu nesposobnost da organizira sebi vrijeme ili dan. Kod ljudi koji su ponekad neuredni izvana, bilo u higijeni, bilo u ponašanju, bilo u dolascima na dogovorene i planirane sastanke, susrete, ručkove i večere, bilo u mislima, taj vanjski nered je naznaka da u čovjeku postoji nutarnji nered i da čovjek ne zna unutar sebe organizirati svoje misli. Naravno to ne mora biti uvijek tako. Uvijek ima paradoksa gdje je netko izvana uredan u svemu, a iznutra prilično nesređen i neorganiziran, ali češće se događa da nutarnja urednost ili neurednost prate vanjsku urednost ili neurednost. Kada kažemo neurednost ili urednost ne mislimo na čistoću, prljavštinu i slično. Nego na sposobnost ili nesposobnost da se vrijeme i dan organiziraju. Neuredan čovjek je zapravo neznalica nesposoban organizirati svoju nutrinu u nekakav smislen sustav koji se onda primjenjuje i na njegovo vanjsko ponašanje. Uredan čovjek je znalac sposoban organizirati sebe iznutra tako da je njegova nutarnja organizacija vidljiva i u njegovom vanjskom ponašanju, djelovanju, ophođenju i urednosti. Immanuel Kant još prije više od dva stoljeća primijeti kako je znanost organizirano znanje, dok je mudrost organizirani život. Da, mudrost nije mudrovanje, premda nam ove dvije riječi zvuče gotovo pa identično. Mudrovanje predstavlja bacanje floskula. Mudrovanje može biti čak i izgovaranje istinski smislenih ideja, ali kojih se najčešće niti sami pridržavamo, a teško da će ih zato onda i drugi slijediti.

S druge strane, biti stvarno mudar znači biti organiziran. Praktično i konkretno, sebi biti pametan! Često krivimo sve druge i drugo jer nam je vrijeme neorganizirano. Ponekad smo u pravu, jer – kako već rekosmo – čak i ako smo znalci i sposobni organizirati sebe iznutra, vani se znaju dogoditi nepredviđene stvari i okolnosti na koje ne možemo utjecati. Međutim, čovjeku koji je iznutra organiziran i u ovom slučaju će biti barem lakše spasiti ostatak dana koji se sada našao u opasnosti da u potpunosti propadne. On je, rekli bismo, vrstan arhitekt ali i predradnik koji iznutra pred sobom ima cijelu „građevinu“ i zna što, kako, gdje te na koji način smjestiti, premjestiti, spojiti, razdvojiti, organizirati i isplanirati. Kako je već po svojoj dubokoj navici naučen redu i organizaciji, uspostavit će nešto od toga čak i u okolnostima potpunog nereda.

S druge strane, neorganiziran čovjek se u naznačenoj situaciji teško više može snaći, jer već je sam po sebi neorganiziran, a sad ga je izvana zadesila i nečija tuđa neorganiziranost i stihija. Za njega će to sve skupa biti jedna nepremostiva „stihija na kvadrat“, a prema svemu sudeći imat će i solidno opravdanje kao i razlog za kukanje zašto mu je cijeli dan propao.

Zato, na kraju kao kratki zaključak, neorganiziranost s kojom se svakodnevno sudaramo i zbog koje trpimo, uistinu može biti tamo nečija tuđa neorganiziranost. No, budimo oprezni ali i iskreni te znajmo priznati da je to vrlo često u pitanju i naša vlastita nedovoljna organiziranost kao i poprilična sklonost rada i života na stihijski način.

U Sarajevu, 9. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor(foto): 123rf.com

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu  mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor(foto): 123rf.com

KOD PREDSJEDNIŠTVA

Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…

Ne bi se moglo reći da je riječ o pjevanju. Zvuči kao urlikanje žene kada se žestoko posvađa ili plače. Riječi se tek naziru. Kroz glasno i često stiskanje papučice gasa dok je auto u praznom hodu. Ona zavija. Ne pjeva. Bunda. Glas ječi i zavija i dalje. Skupe cipele. Nije ona na prodaju. Može druge kupiti. Nju ne može. Ona je jaka žena. Ona želi ljubav. Ne želi novac. Skupe torbice. Skupa auta. Ne želi jahtu. Put oko svijeta. Želi ljubav. Ne zanima je. Ona nije laka žena. Kao druge. Zavijanje završava u pokušaju da se dosegnu visoki tonovi koji inače zvuče uhu ugodno kad ih izvodi školovana osoba. Recimo operna pjevačica. Zavijanje prestaje. Ponovno basovi. Jako. Negdje u pozadini zvuk harmonike i flaute. Pada mi na pamet pastirska frula. Plemenit instrument. Za razliku od ovoga. Nekako izvještačeni i neprirodni. Kao da su vještački. Počinje druga strofa. Na semaforu još uvijek crveno. Nepoznati ženski glas ponovo počinje zavijati i derati se. Ja sam princeza. Ja sam dama. Ja sam žena. Ja samo želim ljubav. Ja nisam za jednu noć. Ja nisam kao druge. Ako me želiš. Budi princ. Oženi me. Pomalo iznenađujući kraj i vrlo brz prijelaz od princeze do princa i braka. Bas prestaje. Sve staje. Ženski glas ponovo. Samostalno. Neuvjerljivo. Loše. Neukusno. Očajno. Nekulturno. Zavijanje. Sve se sudara. Bas, harmonika, frula, bubnjevi i bezbroj nepoznatih instrumenata. Refren. Žensko zavijanje probija se kroz nesnosnu buku instrumenata. Oženi me. Oženi me. Oženi me. Budi moj princ. Bit ću tvoja princeza. Riječi pokušavaju pratiti udaranje basa, harmonike i frule. Konačno prestaje. Ali ne zadugo. Spikerica zahvaljuje slušatelju što je tražio ovu pjesmu. I njoj je najdraža. Najavljuje novu. Opet pjevačica. Vrlo egzotičnog imena. afrika. bubamara. sneki. stoja. taša. ceca. hani. Ne možeš biti siguran. Je li to jedna ili više njih?

Pored mene stariji čovjek. Vrećica u ruci. Kruh i jogurt. Gleda u stranu prema meni. Dubok uzdah. Glasno pitanje. Odakle balavcu pare za auto? Ne odgovaram. Šutim. Nastavlja govoriti. Za sebe. Da mu bude lakše. Radio. Cijeli život. Rudnik. Preživio nesreću pred sami rat. Puno rudara poginulo. Više od trideset godina kopao. Krampom. Lopatom. Motikom. Ima penziju. Ne može kupiti ništa. Cipele. Hlače. Odjeću. Može kupiti kruh i jogurt. Čudno mu. Nejasno mu. Kako za trideset godina rada ne može kupiti ništa? Gdje je balavac zaradio novac za auto? Gdje radi? Koji posao? Sliježem ramenima. Ne želim izgledati kao da starac mene pita. Nemam odgovor. Stid me. Ne znam što bih rekao. Šutim. Gledam pred sebe. Gledam balavca. Dvadeset godina? Možda. Student? Ne izgleda. Radnik? Ne vjerujem. Ruka nemarno položena na volan. Naočale skrivaju oči. Prsti bubnjaju u ritmu basa, harmonike, frule i ženskog glasa koji sada kao da jauče. Druga ruka zauzeta. Mobitel. Brzo klizanje prstima gore dole. Glava ne gleda naprijed. Vjerojatno ni oči. Zeleno pješacima. Prolazim. Starac iza mene nekoliko koraka. Zvuk sirene. Jak zvuk velikog broja obrtaja. Bolid se pokreće silovitom brzinom. Iz mjesta. Starac pada. Kruh i jogurt se rasipaju. Odjednom gužva. Vika. Galama. Starac ustaje. Balavac viče. Nadjačava spikericu koja najavljuje novu ženu egzotičnog imena. Novo zavijanje uz frulu i harmoniku. Starac pokazuje semafor. Zeleno. Pješacima. Balavac izlazi. Plave patike s malim znakom krokodila. Pametni sat neprirodno velik za njegovu ruku. Farmerice s natpisom na neprimjerenom mjestu. Od straga. Dolce i Gabana. Majica koja visi. Balavac. Nema ruke. Nema mišiće. Nema ništa. Nema tu čovjeka. Nema zrelosti. Nema mudrosti. Nema odraslosti. Tek dijete. Velika zlatna slova na prsima. Sjaje se na suncu. Armani jeans. Prilazi starcu. Naočale na licu. Unosi mu se u lice. Psuje. Vrijeđa. Prijeti. Starijem čovjeku. Starac šuti. Glava spuštena. Grčevito steže vrećicu. Ručak. Kruh i jogurt. Napola uništen i neupotrebljiv. Balavac se vraća. Sjeda. Pritišće gas do kraja. Auto stvara nesnosnu buku. Starac se sklanja. Na drugu stranu. Auto velikom brzinom odlazi. Kroz crveno. Jedan semafor. Dva semafora. Tri semafora. Pješaci se sklanjaju. Nitko ne prelazi. Svi stoje. Još uvijek se čuje zvuk harmonike i frule i ženskog jaukanja. U daljini se iza auta još uvijek čuje neprirodan ženski glas. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Pobogu gdje nađu ovakvu kombinaciju riječi???????? Tko ovo piše?????????? Starac prelazi. Druga strana. Nekoliko koraka sam iza njega. Dva policajca stoje. Objašnjava im. Sve. Što se dogodilo. Traži da reagiraju. Gledaju ga. Nezainteresirano. Blijedo. S podsmijehom. Nisu nadležni. Oni čuvaju zgradu Predsjedništva. Tko je nadležan? Ne znaju. Nije njihov posao. Jedan od njih je iz grada. Zna o kome je riječ. Zna tko je vozač. Zna tko je balavac. Ima prekršaja u vrijednosti njegovih dvjesto-tristo penzija. Starac zbunjen. Zabezeknut. Zašto ništa ne učine? Ne mogu. Ne može nitko. Stara mu sutkinja ustavnog suda. Stari mu drži onaj hotel u centru grada. Tu dolaze svi. Predsjednici. Ministri. Religiozne vođe. Elita. Stari mu se druži s elitom. Već je udario ženu dole kod zgrade muzeja. Prije toga udario studenticu. Studentica ostala trajno nepokretna. Žena preživjela. Jedva. Bio na sudu. Nekoliko puta. Oslobođen. Greške. Sudska procedura. Starac nemoćno gleda. Steže vrećicu. Policajci se odmiču. Zvuk glasa preko aparata za njegovim pojasom. Šifra. Brojevi i slova. Netko stiže. Odmičem se u stranu. Starac također. Kolona auta. Crnih. Skupih. Kvalitetnih. Ispred Predsjedništva. Izlaze. Različiti ljudi. Neki nepoznati. Neki i poznati. S televizije. Novina. Pozdravljaju se. Grle se. Osmjehuju. Ulaze unutra. Starac uzdahne. Nemoćno. Bolno. Starački. Učinilo mi se da sam vidio suze. Ili je to bio odsjaj sunca? Odlazi. Polako. Hramlje. Polako krenem. Na drugu stranu. Hodam i mislim. Balavac. Vozač. Žensko jaukanje i deranje uz bas, harmoniku i frulu. Mislim. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Gdje nađu takve riječi i tko je sposoban tako nešto napisati? I gdje pronađu sva ta egzotična imena, afrika, bubamara, stoja, sneki, taša, ceca, hani. Pronađu. U glavi. Ali ne svojoj. U glavi. U glavi vozača. U glavi balavca. U glavi njegove stare. Sutkinje ustavnog suda. U glavi njegovog starog. Vlasnika  hotela za elitu. U glavi elite. Kod Predsjedništva.

U Sarajevu, 6. 9. 2018.

O. J.

KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?

Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?

Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.

Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine

Sasvim male izjave koje puno govore

Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao životkontinuitetvrijemetrajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.

Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.

Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.

Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja

Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?

Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.

Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!

Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!

U Sarajevu, 5. 9. 2018.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com

NIKOLAJ BERDJAJEV O ISKUSTVU

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev zapisao je jednu važnu misao u svojoj knjizi Filozofija slobodnog duha. Na jednom mjestu govoreći o patnji (iako se moglo nešto i drugo malo vedrije naći na tom mjestu) napisao je kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje s čovjekom. Berdjajev je u jednoj rečenici uspio izreći ono što čovjeka čini čovjekom u najvećoj mjeri i čini ga mudrim i zrelim čovjekom. Iskustva koja ostaju s čovjekom su iskustva od kojih je sagrađen njegov život.

Ta iskustva čine temelj njegovog života. Iskustva koja Berdjajev ima na umu nisu svakodnevna iskustva gledanja, dodirivanja, kušanja svakodnevnih i bezličnih predmeta i stvari. Čovjek može svakodnevno gledati u svoj radni stol, ali iskustvo svakodnevnog gledanja u stol neće bitno čovjeka odrediti niti će ga usmjeriti. Za nekoga tko svakodnevno gleda u svoj stol očekujući da mu stol otkrije nešto važno o njegovom životu, prije ćemo reći da nije normalan čak i kad mu je stol neuredan ili uredan. Neka svakodnevna iskustva nisu sposobna u bitnoj mjeri odrediti i utjecati na naš život i pogled na život. Kada Berdjajev piše kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje u čovjeku, Berdjajev pravi razliku između osjećaja kao svakodnevnog i površnog iskustva i iskustva koje traje i pretvara se u dio čovjekovog bića i njegove psihe. Mi živimo na drugoj strani razmišljanja za razliku od Berdjajeva. I suviše nam je važan osjećaj da bismo obraćali pažnju na trajnost i nepromjenjivost iskustva tog istog osjećaja koje ostaje s nama i u nama do kraja života. Iz tog razloga ponekad ljude s nekim velikim životnim iskustvima smatramo bezosjećajnima. Kada susretnemo nekoga tko je preživio tešku patnju i ne pokazuje nikakvu empatiju prema našem osjećaju patnje, kažemo za takvog čovjeka da je hladan i da je u njemu empatija potpuno odsutna. Stvar je u tome da nas taj čovjek ne gleda iz osjećaja patnje, možda i osjeća neku empatiju prema nama. On nas gleda iz svoga iskustva patnje koje je sada bitni dio njegovog života. Kad nam na naše pitanje zašto ne suosjeća s nama u našoj patnji odgovori kako svatko pati na ovaj ili onaj način, on nam ne želi pokazati prijezir i manjak empatije prema nama. I ne želi nam reći nešto beznačajno i površno. Radije nam želi reći istinu koju posjeduje jer posjeduje neotuđivo iskustvo i to nam iskustvo želi na određeni način darovati. Na taj način bilo koji osjećaj koji je dovoljno snažan da oblikuje čovjeka postaje iskustvo koje ga oblikuje. Oblikuje njega, njegov, život, život ljudi s kojima je povezan, njegov pogled na svijet. Pogled na svijet čovjeka koji ima iskustvo patnje i čovjeka koji nije iskusio patnju su zaista različiti pogledi iako je svijet kojega promatraju možda jedan te isti. Da ne bude sve obojano u sivo, možemo uzeti kao primjer i iskustvo ljubavi, iskustvo blagostanja kao dugotrajna iskustva koja oblikuju čovjekov život. Netko tko je cijeli život proveo u iskustvu blagostanja neće imati isti pogled na svijet kao onaj tko ima iskustvo oskudice, iako je svijet možda isti. Ali za onoga tko ima iskustvo oskudice svijet je neprijateljsko mjesto gdje se moraš poput životinje boriti da bi preživio. Dok je za onoga koji ima iskustvo blagostanja svijet lijepo mjesto gdje ima dovoljno prostora i prilika da se živi ugodno i u blagostanju. Kada saberemo sva svoja životna iskustva koja su dio nas samih bilo da su ona dobra ili zla, tek tada možemo reći za sebe da smo mudri, zreli i da je naš pogled na svijet zreo i ljudski. Čovjek bez ikakvog iskustva nije sposoban gledati i vidjeti svijet i nema nikakav pogled na svijet.

Duboko ljudsko iskustvo koje čovjeka trajno obilježi je pogled na svijet. Netko tko je u ratu sve izgubio, protjeran, koji više nema svoga doma, svijet vidi kao tuđe mjesto jer ima iskustvo gubitka, iskustvo čupanja svojih korijena, iskustvo nesigurnosti. Svijet je mjesto iz kojega je protjeran, u kojem je stradao. Svijet nije više njegov i on više ne može pronaći sigurnost. Za njega je sigurnost nepovratno izgubljena. Netko tko je u ratu uništavao, ubijao ako ima još čovjeka u njemu, ima iskustvo vlastite krivnje zbog počinjenih zala. On svijet vidi kao mjesto krivnje, mjesto nepodnošljivog pritiska i jedini način da se oslobodi iskustva krivnje jest ponekad ili da ju prizna ili da krivnju od sebe oduzme tako što će se ubiti. Bilo kako bilo, za svakoga od nas svijet uopće nije isti. Objektivno bi možda i mogao biti. Ali mi svijet ne gledamo objektivno. Svijet gledamo iskustvom. A iskustvo svakoga od nas samo je naše i ničije drugo. Čak i dvoje ljubavnika koji se osjećaju kao jedno tijelo kroz iskustvo ljubavi neće vidjeti isti svijet pred sobom. Iskustvo je nepremostiva prepreka da bi nas dvoje iako imamo isto iskustvo mogli vidjeti jedan te isti svijet. Mi ne vidimo isti svijet iako smo jedno biće i jedno tijelo. Gledajući svijet mi vidimo svoje iskustvo ili svoja iskustva. Onaj tko je iskusio samo patnju, mržnju, zlo, uništenje vidi svijet bez empatije. Opasan svijet od kojega treba bježati i skloniti se negdje na sigurno mjesto ako ono još uvijek postoji. Onaj tko je iskusio samo ljubav, blagostanje, dobrotu, milost, milosrđe vidi svijet s empatijom. Dobar svijet kojega treba voljeti i za kojega se isplati žrtvovati. U ovom shvaćanju svijeta od sebe smo nešto nesvjesno a nekad i svjesno sakrili. Od nas je samih skrivena činjenica da kada gledamo svijet, mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, nego vidimo svoje iskustvo toga svijeta. Onaj tko u novinama čita samo negativne stvari, crne kronike, osmrtnice i loše vijesti uvijek govoreći kako je sve otišlo k vragu i sve propada on ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo koje obilježeno nekom osobnom patnjom i tragedijom koju sebi još ne uspijeva objasniti. Ili je njegovo iskustvo gorčine i apatije njegov pogled na svijet. Onaj, s druge strane, koji u novinama čita i traži pronalazi samo dobre vijesti o većem broju zaposlenih, o gradnji mostova i zgrada, o pomoći onima koji su u potrebi, o humanitarnom djelovanju mnogih, on također ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo dobrote, pomoći, empatije koju također ne može do kraja sebi objasniti jer zna da svijet nije tako jednostavan da bude samo dobro i lijepo mjesto.

Kada sve ovo pokušamo skupiti u jednu jedinu misao, možemo reći poput Berdjajeva osjećaj svijeta prolazi, ali iskustvo svijeta ostaje. Bilo da je to iskustvo dobro bilo da je zlo. Ali, mi ne vidimo i ne gledamo svijet i to je ono što je Berdjajev zaboravio reći iako je možda i to imao na umu. Mi gledamo i vidimo svoje iskustvo i vjerujemo da je to svijet. Ali svijet je od nas oduvijek bio i ostao skriven kao što je i sama patnja bez obzira na naše iskustvo patnje od nas skrivena. Berdjajev je mogao još reći da mi ne osjećamo patnju. Mi osjećamo naše iskustvo patnje. I ne bi pogriješio. I svijet i patnja od nas su skriveni jer tko od nas može objasniti smisao svijeta i smisao patnje i smisao zla i smisao mržnje i smisao ljubavi i smisao dobrote? Ne može nitko. Onaj koji to uspije moći će onda svima nama konačno objasniti i reći što je svijet i što su patnja. Dok se takav netko ne pojavi, ono što imamo su samo naša iskustva i ništa više. Ali ljudski je i čovječno nadati se da će nam jednog dana biti otkriveno što je to zapravo svijet i što je to zapravo patnja, mržnja, ljubav, dobrota, milosrđe. Jer mi ne znamo, ali imamo iskustvo. Za neke je to dovoljno. Za neke nije i nikada neće biti. Po tome se ljudi razlikuju međusobno. Nekima je iskustvo kraj traženja i kraj života, njihov svijet i pogled na svijet. Nekima je iskustvo tek početak traženja i početak života, pokušaj da vide dublje i dalje od svoga iskustva pitajući se je li njihovo iskustvo stvarna slika svijeta ili ipak postoji nešto dublje i nešto smislenije.

U Sarajevu, 4. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor(foto): 123rf.com

ZANIMANJA I PROFESIJE KOJE ĆE VJEROJATNO NESTATI U NAREDNIH PEDESETAK GODINA

Do prije šezdesetak godina lift-operator bijaše cijenjeno i poželjno zanimanje. Znate već iz starijih filmova, ona livrejisana gospoda što po boljim hotelima i stambenim zgradama vozaše liftove gore-dolje. No, u međuvremenu su liftovi postali sigurniji i jednostavniji za upravljanje, tako da je ovo zanimanje nepovratno otišlo u povijest. Doduše, nađe ih se još tu i tamo diljem bijelog svijeta, po skupim snobovskim hotelima, ali ne iz stvarne potrebe, nego zbog čiste kurtoazije.

Zbog strelovitog tehnološkog napretka momentalno se u svijetu pretpostavlja kako će u skorije vrijeme iščeznuti cijeli niz zanimanja, uključujući tu i neka od onih vrlo cijenjenih i sofisticiranih:

  1. Piloti: Kako oni vojni, tako i civilni – ne piše im se dobro. Već današnja generacija letjelica uvelike leti uz obilatu pomoć različitih elektronskih sustava, a na nebu sve češće viđamo i male bespilotne dronove koji služe za najrazličitije svrhe: od čiste zabave do zračnog nadgledanja i snimanja, pa sve do dostave različitih paketa i proizvoda. Pretpostavlja se kako će u narednim desetljećima zrakoplovi i helikopteri postati u potpunosti autonomni, te da piloti jednostavno više neće trebati.
  2. Vozači: Bilo da je riječ o vozačima taxija, autobusa, vlakova ili najrazličitijih dostavnih vozila, oni će prema svemu sudeći otići u povijest još i puno prije pilota. Na ulicama svjetskih prijestolnica već danas se testiraju autonomna vozila svih veličina i oblika, i pretpostavlja se da će njihova masovna proizvodnja krenuti u narednih desetak godina. Naravno, ovo po sebi predstavlja i velik socijalno-ekonomski izazov, jer recimo samo u SAD-u vozački poslovi trenutačno čine oko pet milijuna radnih mjesta.
  3. Poštanski poslovi: Poštari, razvrstavači pisama, poštanski činovnici … Ova zanimanja su već danas u krizi, a po ulicama zapadnih gradova se mogu zapaziti i srcedrapateljne poštanske reklame, nešto u stilu kako nema romantike bez stare dobre kuverte i rukom napisanog pisma. Ima to svakako svojih draži, ali jednostavno, u međuvremenu se dogodio e-mail: Brže je, jednostavnije i jeftinije. A kad je riječ o pošti, dobro se ne piše ni šalterskim radnicima. Računi se već sad mogu plaćati i „online“, a slično je i s paketima. Kupite stvar preko interneta i odmah uputite kamo želite da to bude dostavljeno…
  4. Poslovi vezani s novcem: Švedska je bila prva država koja je službeno uvela papirnati novac, a prema svemu sudeći bit će i prva država koja će ga u potpunosti istisnuti iz upotrebe. Još 2012. tek 3% novčanih transakcija tamo se obavljalo u papirnatim novcu i kovanicama, a tom procentu su vrlo blizu i druge zapadne zemlje. Keša se odriče čak i kriminalni milje. Doduše, oni izbjegavaju u širokom luku uhodane putove online bankarstva; imaju oni tamo ispod svoj „Dark web“ i kripto-valute.

Sa ovom tendencijom prestaje potreba za najrazličitijim zanimanjima vezanim za novac, a koje je realno teško i pobrojati: Od dizajnera i crtača novčanica, pa do onih koji su ih tiskali, kao i onih koji su ih u oklopnim vozilima dostavljali do banaka, pa sve do bankarskih činovnika koji su ga dalje dijelili i primali natrag. I još puno drugih zanimanja: skupljači računa, komercijalisti, unosioci podataka itd.

  1. Geodetski tehničari: Za inženjere geodezije će vjerojatno i dalje biti posla, ali njima više neće biti potrebna pomoć tehničara. Znate oni što jedan na ulici gleda kroz narančastu spravu, a drugi tamo dalje stoji s nekom visokom letvom. Naime, ovaj terenski dio posla će odrađivati dronovi i kompjuterski programi.
  2. Parking radnici:Bilo da je riječ o prodaji parking tiketa ili o nadgledanju da se neko provuče bez plaćanja, tu su automati i pokoji naoštreni dron.
  3. Očitatelji potrošnje struje, vode i gasa: Brojila naredne generacije će biti opremljena uređajima za prijenos podataka do centrale, tako da se to više neće morati raditi ručno, odnosno, pješke.
  4. Tvornički radnici na traci: Doduše, ova populacija je već danas desetkovana, a za očekivat je kako će se i u naredno vrijeme dominacija robotike i automatizacije još više povećavati.
  5. Rudari u ugljenokopima: Njih neće potisnuti pametne mašine nego ekološka politika. U modi su čisti i obnovljivi izvori energije.
  6. Radnici na naftnim platformama i bušotinama: … slično kao u prethodnom slučaju.
  7. Telefonisti:Ovo zanimanje već danas izumire. Pojava modernih automatskih centrala ga je učinila bespotrebnim.
  8. Daktilografi: … slično kao i prethodno. Zaljuljalo im se svojevremeno već s Word perfectom, a Office ih je definitivno pokopao.
  9. Tiskarski poslovi:S pojavom internetskih portala i elektronskih novinskih i knjiških naslova u krizu je zapala cijela jedna velika industrija: od proizvođača papira do različitih tiskarskih tehničara, inženjera, knjigovezaca …
  10. Fast-food radnici: Za vrsne kuhare će i dalje biti posla, ali hamburgere, hot-dogove i sendviče će znati praviti i roboti. I to ne samo praviti, nego na licu mjesta i prodavati.
  11. Pastiri i čobani: Opet ti nasrtljivi roboti i dronovi … Ako već znaju ispeći hamburger, zašto onda ne bi znali čuvati i ovce, koze & krave?
  12. Sportski suci: Ovdje barem nema nikakve dileme: roboti i dronovi će vidjeti bolje, a i bit će puno pošteniji …
  13. Poljoprivrednici i cvjećari: Ponešto će od njih možda i ostati, ali u nekim razvijenim zemljama po njivama već špartaju samovozeći traktori i kombajni… A Japanci imaju čak i napredna robo-strašila!
  14. Izrađivači fotografija: Ovo zanimanje je već skoro izumrlo. Krivci: pristupačni digitalni fotoaparati i printeri.
  15. Tele-prodavači: Ovo zanimanje srećom kod nas nikad nije toliko ni zaživjelo, jer na Zapadu kotiraju skoro kao teroristi. Probajte si predočiti, došli ste gladni i umorni s posla, hoćete konačno jesti i odmoriti, i onda vas nazove neki bezdušni nasrtljivac koji vam pokušava pod svaku cijenu prodati neku tričariju. Međutim, budućnost će izgledno biti još gora. Umjesto tele-prodavača, zvat će Vas i gnjaviti neka robotizirana prodajna platforma. Najbolje isključit telefon, pa nek’ šalju mailove ako im se da…
  16. Dispečeri: Ima ih u raznim područjima, od hitnih službi do prijave najrazličitijih problema i kvarova, no sve ovo će u skoriji vrijeme online putovima biti moguće prijaviti i bez pomoči klasičnih dispečera.
  17. Kontrolori zračnog prometa: …opet kompjuteri i umjetna inteligencija…
  18. Financijski i burzovni savjetnici, procjenitelji rizika i sl.: Bilo da trgujete dionicama, obveznicama, financijskim papirima ili policama osiguranja, napredne softverske platforme će u vrlo skorijoj budućnosti davati sigurnije analize i procijene od ljudskih stručnjaka.
  19. Dijagnostički operateri i tehničari: Stigli smo i do zdravstva: želite izvaditi krv, uraditi ultrazvuk ili rendgensku pretragu. U skorije vrijeme će i to preuzeti prije spomenuti limeni napasnici…
  20. Barmeni i konobari: Smiješat piće, iscijediti espresso, i sve to poslužiti … robot će, no tko će…
  21. Prevoditelji: Elektronske platforme još uvijek ne prevode strane jezike tako dobro kao ljudski prevoditelji, ali svakim danom su sve bolji i samo je pitanje decenije kad će ljudski prevoditelji postati manje-više u potpunosti beskorisni.
  22. Blagajnici, kaseri, kasirke: Amazon je već u Americi pokrenuo eksperimentalne trgovine u kojima nema blagajne, ali niti bilo kakvog zaustavljanja kod izlaza. Uđete unutra, mašine Vas očitaju; kod izlaza automatski očitaju i ono što ste iznijeli, novac se skida s Vašeg računa, a potvrdu dobijete mailom ili sms-om. Veliki trgovački lanci su se već zagrijali za ovu tehnologiju…
  23. Drvosječe: … velike pametne mašine će to raditi brže i jeftinije.
  24. Poreznici: Kako već rekosmo, cjelokupni platežni promet postaje virtualan ali i transparentan. Bilo da ste što zaradili ili potrošili, banka to zna, a ako zna banka, onda će znati i država. Neće biti više potrebe da se netko na puno radno vrijeme bavi porezom. Kompjuteri će automatski skidati zacrtani procent, i to je to …
  25. DJ-evi: kompjuterske platforme već sad znaju što je popularno, što se rado sluša, na kojem području i o kojoj prigodi…
  26. Urari: … čak je procijenjena i točna godina njihovog nestanka iz posla: 2024. Naime, tada će se pojaviti roboti koji će brzo, jeftino i pouzdano čistiti i popravljati vaše satove.
  27. Radnici na naplatnim kućicama: Ovdje mislimo prvenstveno na cestarinu. Tehnologija je već pojašnjena. Elektronika vas očita na autocesti, a od broja registarskih pločica do Vašeg bankovnog računa samo je jedan korak. Doduše, već i sada postoji nešto slično u malo primitivnijoj varijanti.
  28. Bibliotekari: …opet roboti i kompjuteri…
  29. Modelari i proizvođači plastičnih i metalnih kalupa: I jedni i drugi su cijenjeni, mahom, visokokvalificirani majstori, ali njihov dželat se zove 3D printer.
  30. Programeri: U najboljoj maniri dr. Frankensteina, naznačena krema kompjuterskog svijeta će izgledno postati žrtvom vlastitih rukotvorina. Sve bolji kompjuteri i programi će omogućiti softverskim developerima i dizajnerima da stvaraju nove programe bez pomoći prije nezaobilaznih programera. Jednostavno, ukucaš parametre i karakteristike željenog programa, a ostalo će kompjuter sam.

Premda ne mora na kraju biti doslovno sve baš ovako, u narednim decenijama ćemo izgledno svjedočiti dramatičnim i opasnim društvenim promjenama. Mnogi više neće imati šta raditi, jer će strojevi raditi brže, bolje i jeftinije. Neki poslovni ljudi poput Elona Muska već predlažu kako će u skorijoj budućnosti zbog svega navedenog biti nužno uvesti neku vrstu zajamčenog zajedničkog dohotka. Premda neće raditi, ljudi će morati imati od nečega živjeti. Međutim, nije ni to kompletno rješenje, jer besposlenost je kako znamo vrlo opasna. Rad nije samo stvar egzistencije i preživljavanja, nego i stvar samoostvarenja, osobne izgradnje i životnoga smisla. Neki kreativniji besposličari će se sigurno već znati s nečim finim zabaviti, no ipak ostaje neriješen problem buduće ogromne mrzovoljne besposlene rulje …

U Sarajevu, 3. 9. 2018.

M. B.

 

Izvor: https://thestacker.com/stories/1559/jobs-might-not-exist-50-years

Izvor(foto):123rf.com

O DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

Ljudi općenito na sve zakone i zapovijedi gledaju negativistički, kao na zabrane, a na kraju se onda nerijetko ispostavi ono kako je „zabranjeno voće najslađe“. Tome naprotiv, na zakone bi puno bolje bilo gledati pozitivno i afirmativno, kao na dopuštenje da budemo dobri i pošteni.

Kad vas policajac zaustavi zbog prekoračenje brzine, upozorit će vas na dva načina. Ili će vam reći da je zabranjeno voziti iznad dopuštene brzine recimo 50 ili 60 km/h ili će vam reći kako je dopušteno voziti do 50 ili 60 km/h. Naše shvaćanje zakona, pravila, uredbi, dekreta je dominantno negativno. Zakoni pravila, uredbe i dekreti su tu da zabranjuju i ograničavaju. Od takvog shvaćanja nisu izuzete ni Božje zapovijedi, njih deset. Kao mali podsjetnik za one koji su zaboravili ili jednostavno nisu čuli, ovo je tih deset zapovijedi koje izgledaju kao zabrane:

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene! 2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! 3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! 4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! 5. Ne ubij! 6. Ne sagriješi bludno! 7. Ne ukradi! 8. Ne reci lažna svjedočanstva! 9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! 10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Evo kako bi deset zapovijedi zvučalo kao dopuštenja:

  1. Dopuštam ti da me poštuješ, slaviš, hvališ i moliš kao svoga Boga, kao svoga Spasitelja!
  2. Dopuštam ti da se mojim Imenom blagoslivljaš, da mojim Imenom blagoslivljaš, da moje Ime hvališ, dopuštam ti da imaš strahopoštovanja pred mojim Imenom i dopuštam ti da moje Ime ne vrijeđaš!
  3. Dopuštam ti da nedjeljom moliš, hvališ, ispovijedaš, slaviš i primaš sakramente i dopuštam ti da se odmoriš od svojih obveza da bi vrijeme posvetimo Meni. Dopuštam ti to i jedan sat vremena nedjeljom, ali ti dopuštam svaki dan i u svako vrijeme!
  4. Dopuštam di da poštuješ svoje roditelje i da im budeš zahvalan, dopuštam se da se brineš o njima kad ostare, dopuštam ti da budeš s njima kad su sami, dopuštam da ti žališ za njima kada umru i da ih dostojno pokopaš i dopuštam ti da se nadaš da ćeš se s njima susresti u vječnosti!
  5. Dopuštam ti da poštuješ život od njegovog začeća do njegovog prirodnog završetka!
  6. Dopuštam ti da živiš čistoću bračnu, predbračnu i svaku drugu čistoću tijela i duše!
  7. Dopuštam ti da daruješ i poklanjaš i dopuštam ti da ne uzimaš tuđe!
  8. Dopuštam ti da govoriš istinu!
  9. Dopuštam ti da budeš vjeran prije braka i u braku svome mužu i svojoj ženi!
  10. Dopuštam ti da poštuješ i cijeniš pravedno i pošteno stečenu i zarađenu tuđu imovinu od njegove plaće do njegove kuće i auta i svega što je poštenim radom stekao za sebe i svoju obitelj!

Božje zapovijedi nisu zabrane. Božje zapovijedi su dopuštenja da budemo dobri.

U Sarajevu, 2. 9. 2018.

O. J.

GRAĐANIN, MALOGRAĐANIN i SELJAK – BITNE KARAKTERISTIKE

Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake…

Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono „kako se oduvijek radilo“. Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i ne očekuje.

Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost je vrlo često ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule, te „pouzdane i oprobane“ metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti.  Usprkos sujevjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u – ljudskom rukom izgrađenom – okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, te žubor kristalnog potoka ga stalno podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…

Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontraverzna. Ljudi si vole međusobno „zabijati nos“ u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.

Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak jer nema školu, ali često voli istaći kako ima onu „životnu školu“, a ta je ipak moguće i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoprimljiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.

Građani

Život u gradu je općenito lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga „bijega“ seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati tamo još nekad nakon II. svj. rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi se spominje i pojam suburbanizacije, odnosno, nicanja divljih – neplanski građenih – naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima, pridošlo seosko stanovništvo se uglavnom pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (npr. favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi se pretpostavlja kako će do 2050. čak 90% svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.

Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu „bijega sa sela“ je i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: „U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!“ I to je uglavnom to…

Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti.

Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost … sve to polako ali sigurno nagriza građanina. Osjetljiv je, boležljiv, neurozan … s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži smiraj u svojem vlastitom malom svijetu između četiri zida.

Malograđani

Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića – palanke, ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina.

Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heideggerovskog bezličnog „Se“ (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako  SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost, i fotografirat se s njom, vrhunac mu je života.

Literarno rečeno, jednostavno – ona Nušićeva „Gospođa ministarka“.

Kako njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno-grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.

I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo – simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek’ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.

Važna napomena za kraj

Sve što je ovdje do sada rečeno, ticalo bi se prvenstveno nekog klasično-sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme puno toga mijenja, odnosno, bolje rečeno – komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak, i živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.) Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati  i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog „bijega“ leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole se počinju pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i palanke od dežurnih „neprijatelja“ počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.

Naravno, ako bi dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije, koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo – selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam…

U Sarajevu, 1. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– dr. Slavo KUKIĆ, Sociologija. Teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

– Jeff COLLINS – Howard SELINA, Heidegger za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

– Vojislav ĐURIĆ, “Beg sa sela” i njegove ruralne i urbane implikacije, 1966., Izvor: https://hrcak.srce.hr/118533 (Stanje: 1. 9. 2018.).

– Aleksandar MIRKOVIĆ, Nabakov i Andrić o malograđanštini, Izvor: https://stokinblog.wordpress.com/2015/12/18/nabokov-i-andric-o-malogradanstini/ (Stanje: 1. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version