Dužnost za veće dobro

Čovjek je često sposoban sebi govoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi bitni, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.

Bahatost ili takozvana arogancija (iz starogrčkog “ὕβρις“ i latinski: arrogantiasuperbia) je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine. Potiče i oholost, drskost i prijezirno ponašanje prema drugim ljudima.

Slobodno možemo reći da je bahatost odlična baza za nasilje bilo koje vrste. Kada smo bahati bez imalo grižnje savjesti možemo drugoga „staviti pod svoje noge“. Možemo li ipak tada govoriti o dozi visokog samopoštovanja?

Istina, teško je granice odrediti i sve razabrati i na pravi način razlučiti. I dok gledamo dječje igre, možemo vidjeti koliko je neko dijete bahato i pohlepno. Ako će sebi priskrbiti sve igračke, pa ih čak oteti i od svoga prvog druga, kako bi sebe zadovoljilo, govorimo o ponašanju koje nije poželjno. Htjeli ili ne htjeli moramo paziti na svoje želje, jer neke naše želje, bez obzira što su naše, ipak mogu ući u tuđi vrt.

Kada se to dogodi, tada ne postoji samopoštovanje, samopouzdanje, misao o sebi koja će opravdati tu gorčinu koju drugi čovjek može osjetiti.

Ukoliko smo sposobni reći da nas nitko nije vrijedan i sebi ponavljati da smo sebi najvažniji, vremenom možemo doći u stanje svijesti koje će nam dopustiti da na svojim stazama želja ne vidimo znakove pored puta.

Može žena poželjeti drugoga muškarca i nije isključeno da se to neće dogoditi u njenom životu, a je li opravdano govoriti o samopoštovanju i samopouzdanju ako pri tome ne razmišlja hoće li njena želja ostaviti možda uplakanu djevojku, suprugu, dijete, obitelj?

Dužni smo brinuti o sebi, dužni smo pozitivno misliti o sebi, dužni smo raditi na svojim snovima, ali pri tome ne smijemo zaboraviti znakove pored puta koji će nam reći postoji li neko veće dobro.

Prije nego definiramo granice svoga samopoštovanja odgovorimo sebi na tri ključna pitanja:

  1. Tko sam ja?
  2. Što očekujem od sebe?
  3. Kakav sam?

U odgovorima na ova pitanja isključivo bismo trebali misliti o sebi kao o društvenom biću, jer neće čovjek progovoriti ako boravi s majmunima, naučno dokazano. Nismo jedinke sami za sebe, prije svega smo društvena bića i to nam treba biti smjernica za određivanje definicije svoga samopoštovanja.

Na svome životnom putu, istina, čovjek ima različite uloge. Može biti dijete, unuk, učenik, dečko, suprug, otac, prijatelj, radni kolega, šef itd. Sve su to uloge koje nas izgrađuju i definiraju i shodno ulogama koje nam život dodijeli ili ih mi sami izaberemo, dužni smo prilagoditi svoju sliku o sebi. C. R. Rogers je govorio da se pojam o sebi sastoji od „realnog ja“ i „idealnog ja“, a diskrepancija između ova dva pojma je „vlastito ja“.

Možemo reći da smo ono što je zlatna sredina, a što je u biti i najteže postići, jer bez obzira na sve što jesmo i što bismo htjeli biti, samo smo kap u moru dužnosti za veće dobro.

 

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.

Sve je uredu!

Rečenica koju bar jednom dnevno izgovorimo, osobito u trenutcima kada baš ništa nije uredu. Kada nam se svijet raspada, kada bismo plakali do zore, derali se s vrha planine, trčali u more od bijesa, psujući život i mrzeći sve ono što se baš na nas navalilo. Jednostavno dođu nekada takvi dani kada više ne želimo živjeti, kada nam život nema smisla, kada nam je svemu došao kraj. Ni jedan čovjek nije imun na to i nikada neće biti. Kao što je sreća normalna emocija, tako je i tuga sastavni dio života. I to moramo prihvatiti, prije ili kasnije. Dođu tako i dani kada nas neki vide u užasnom stanju i fizikom i psihičkom. Kada ne jedemo, ne pijemo, kada su nam oči natečene od suza, a glasa više nemamo. I još će nas uhvatiti takva tuga i stid što nas netko takve vidio. A u biti, sasvim je normalna stvar i pojava da nam se vrišti od boli, normalno je srce rasparati i pustiti svu onu paru koja nas guši. Normalno je imati potrebu za tugovanjem, osobito iz razloga kada je tuga posljedica unutarnjih previranja. I to na primjer previranja žene koja je na pragu tridesetih godina i kada u svojoj ne baš tako motivirajućoj i poticajnoj okolini sumira svoje uspjehe i padove.

Iako je čovjek samostalno biće, ono je najprije socijalno biće. Čovjek bez svoje okoline ne bi bio čovjek u punom smislu riječi. Ne bi pričao, družio se, ne bi mogao naučiti ništa iz iskustva drugih, nego bi sve sam morao prolaziti i možda nikad ne bi došao do stadija evolucije u kojem je sada.

Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.

Imamo mogućnost tako lako biti dostupni, pa tu je sva moguća današnja tehnologija, a opet nam je tako teško javiti se prvom rođaku. Tako je lako pritisnuti Enter, a opet tako sporo reagiramo. Za sve se premišljamo, sve važemo i nigdje ne stižemo. Sve nam je efikasno, a i sve je tako neefektivno.

Je li baš to razlog sve više nezadovoljstva među ljudima, je li baš moderno vrijeme krivac svemu? Je li moderno vrijeme krivac što su dečki sami, djevojke same, kada imamo sve više kredita, a sve manje stanova. Kako imamo sve više automobila, a sve manje suvozača? Je li moderno vrijeme krivo za to, samo to moderno vrijeme?

Često sam u prilici slušati kako nekomu nešto savršeno ide, a opet druga strana života je u takvom padu da niže ne može.

Možemo li kriviti vrijeme, doba, ljude zato što nismo u mogućnosti organizirati svoje vrijeme i krenuti u ispunjenje svojih snova?

Često na sve kažemo: „Sve je uredu!“. Mada u biti ništa nije i neće biti uredu dok svoj život ne uzmemo u svoje ruke i dok ne prestanemo kriviti druge zbog naših događaja i doživljaja.

Uzeti život u svoje ruke znači uhvatiti se koštac sa životom i pokušati gledati svoje željene putove i kao socijalno biće nastojati njima prohodati.

U djelu Tvrđava Meše Selimovića pronalazimo ove stihove:

Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me nitko ne krivi ni za što, lakše bi mi bilo kada bih mogao dokazivati kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena obrana, sve  u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu uspostaviti nikakvu. Uspostavlja ju li je itko, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Je li moguće ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno. I nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Možda i jest sve tuđe, možda ništa ne biramo i možda zbog toga i jest „Sve uredu“, ali nek’ naši snovi bar budu naši. I neka zbog toga ne bude „Sve uredu“, ali bar ćemo znati da smo pokušati odvojiti komad neba samo za sebe.

 

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.

O snovima, malodušnosti i adaptivnosti

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.

Svi mi imamo svoje snove. Pod ovim ne mislim toliko na ono što izroni na površinu svijesti tijekom spavanja, nego prvenstveno na one dnevne snove, velike planove i maštanja. Ovo je duboko intimno područje i rijetko o tome pričamo. Svjesni smo da su ti snovi smioni i veliki i bojimo se da ne ispadnemo megalomani u očima drugih. Tako nailazimo već na prvu veliku prepreku pred našim snovima. Nerazvijena društva – nažalost poput našeg – ne trpe velika osobna dostignuća; ne trpe čak ni veliku osobnu sreću. Društveni pritisak nas pokušava ugurati u osrednjost pod geslom „’Ta ćeš ti…“? Tako se nerijetko dogodi da veliki snovi budu srezani u samom startu. Ostaju zaglavljeni u nama, a mi zatim najčešće očekujemo da će se ovi ostvariti nekako sami od sebe. Možda se dogodi čudo, a možda se dogodi i to da netko drugi na sebe preuzme našu odgovornost. Zna se ovo dogoditi, i jedno i drugo, ali moramo priznati, poprilično rijetko.

Uvijek ispadne drugačije

Recimo da smo se ipak odvažili slijediti svoje snove. Početni društveni pritisak će s vremenom oslabiti i na kraju uminuti … valja samo biti uporan, jer velike oluje nikad ne traju odveć dugo. No, tu ćemo se onda morati suočiti s drugom velikom preprekom. Naime, stvari na kraju ispadnu uvijek nešto drugačije nego što smo ih izvorno bili isplanirali. To specifično iskustvo svi već imamo, i naravno, ono ne mora biti nužno negativno, nego stvari jednostavno na kraju ispadnu manje ili više drugačije. Treba se recimo prisjetiti nekih svojih očekivanja prije polaska u odabranu školu, na fakultet ili neko željeno putovanje… Na kraju shvatimo za ono što smo mislili da će biti lako, u stvari bude veoma teško, ali isto tako, dogodi se mnogo i nekih dobrih stvari i susreta koje izvorno uopće nismo pretpostavljali.

Zašto se ovo događa? S jedne strane, plaćamo danak našem apstraktnom načinu razmišljanja. Mi svojom glavom nikada ne možemo zahvatiti cjelinu stvarnosti, nego razmišljamo na način da kalkuliramo s nekim datostima koje smatramo bitnim, dok sve ono što smatramo akcidentalnim (sporednim) jednostavno apstrahiramo (odbacujemo, zanemarujemo). Tu treba pridodati i koju logičku pogrešku – malo tko ih nema, ali i ispriječenost tuđih planova. Jer tako to ide s ljudima: nakon početnog malicioznog „’Ta ćeš ti?“, kad shvate da od nas ipak nešto ima, doći će ono „IMT“ – „Ima li mene tu“?

Dodatni razlog distorzije planova bi mogli tražiti u onome što se naziva analogia entis. Za Platona je analogija bila najljepša od svih veza, „ono što povezuje, posreduje, što stvara jedinstvo i povezanost u stvarnosti. Ta sredina dodjeljuje ekstremima pripadno im mjesto i povezuje ih. Analogija je ovdje dakle kozmički strukturalni princip.“[1] No, analogija je po sebi dijalektička veza koja istovremeno podrazumijeva međusobnu sličnost i otuđenje stvari. Jednostavnije rečeno, priroda se služi sličnim stvaralačkim obrascima, ali nikada identičnima! Valjda tu treba tražiti i onu spomenutu čovjekovu imanentnu sposobnost odstupanja, kao i improvizaciju izvornih planova. Mislio si jedno, i naravno da si na kraju napravio nešto drugo – ta nas pomisao uznemirava, međutim, ona je posve prirodna. Čovjek je zapravo jedino biće u prirodi koje počesto inzistira na identičnosti. Voli proizvoditi po kalupu, voli kad se drugi ponašaju upravo onako kako on očekuje, napose, voli kad sve ispadne baš onako kako je on zamislio i ljuti se kad ne ispadne, a kako već rekosmo, obično ne ispadne…

Loši tragični momci

Varijacije unutar ostvarenih planova počesto mogu biti tolike da čovjek zapravo ozbiljno počne sumnjati da li mu se sve to skupa uopće isplatilo? Budisti su otprilike u tom smislu na kraju zaključili kako su želje snovi glavni izvor bola u našem životu te da je na kraju najpametnije ništa ne željeti. Ustvari, kao jedina legitimna želja na kraju ostaje ona želja za nutarnjim mirom. Međutim, ni nju samu nije tako lako dohvatiti. Odnosno, i potraga za nutarnjim mirom na kraju rezultira nekim nepredviđenim varijacijama – inače, odlično opisano u Hesseovom „Sidarthi“. No, ovo se svakako tiče i ostalih religioznih i duhovnih nacrta. Kuda god krenuli morat ćemo se nositi s varijacijama, iznenađenjima i nepredviđenim situacijama. Reklo bi se, ništa strašno ukoliko je čovjek dovoljno fleksibilanadaptivan otvorena duha.

Slika 1: Primjer uspješne adaptacije biljnog života u urbanoj sredini – drvo koje raste na kamenim stepenicama.

O potonjemu svjedoči i cjelokupna evolucionistička ostavština. U dalekoj prošlosti „braća“ sisavci su dugo živjeli u sjeni kršnih dinosaurusa. Stoga su se većinom skrivali od njih po gustim šumama i grmlju. No, kad je prije 65 milijuna godina golemi asteroid tresnuo kod meksičkog Yucatána, pravila igre su se preko noći promijenila. Više nije važilo tko je veći i jači nego tko se bolje adaptira na iznimno teške postapokaliptične životne uvjete i okolnosti, a tu su se sisavci pokazali iznimno boljima, i zato smo danas tu gdje jesmo, dok dinosauruse, tj. ono što je ostalo od njih, tu i tamo znanstvenici danas malo po potrebi sastružu sa stijena … za muzeja da se nađe …

I to bi se onda uvijek trebalo imati na umu: svakodnevnica počesto pripada siledžijama i nasilnicima, no sveukupni pobjednici povijesti jesu oni fleksibilni i adaptivni.

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put. Ako si želimo dobro, onda uvijek moramo raditi na obuzdavanju malodušnosti te na jačanju adaptivnog i fleksibilnog razmišljanja i raspoloženja.

 

U Sarajevu, 23. 5. 2017.

M. B.

 

[1] W. KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, UPT, 1994., 155.

Univerzalni zakon trgovine i njegove sveprisutne implikacije

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Ako je netko studirao ekonomiju, lako će se prisjetiti kako se u okviru traktata „političke ekonomije“ jedna od uopće prvih lekcija odnosila na tzv. univerzalni zakon trgovine, a to nije ništa drugo nego ono sasvim jednostavno „jeftinije kupovati, skuplje prodavati“ pravilo. Ovaj zakon je univerzalan jer nije uvjetovan vremenski i prostorno, što će reći da ako bi ste sad na primjer nekakvim vremeplovom otplovili u staru Kinu 1000 godina pr. Kr., na lokalnoj tržnici biste vidjeli sasvim udomaćene prizore kako trgovci pokušavaju skupo zacijeniti svoju robu dok je kupci istovremeno pokušavaju što jeftinije dobiti. Dakle, tako je oduvijek i svugdje bilo, što će reći da se ovdje radi o nečemu duboko utkanom u našu ljudsku prirodu.

Pozitivni i negativni okvir

Kao i sve drugo na svijetu, i ovaj zakon se može promatrati bilo iz pozitivnog, bilo iz negativnog kuta. Neki bi s obzirom na izneseno ovdje rado počeli govoriti o posvemašnjoj sebičnosti ljudske prirode te o faktičnoj nemogućnosti istinskog međuljudskog altruizma. No, cijela stvar se može i pozitivno sagledati: Svatko je od nas sam sebi najbliži i svatko je od nas jedno zasebno središte svijeta. Stoga je logično da po prirodi stvari sebe cijenimo više od drugih. Naravno, ovo se ne odnosi samo na trgovinske relacije nego i na bilo što drugo u životu. U tom smislu, najtočnije mišljenje je obično ono baš moje osobno mišljenje. Zapravo, nemamo pojma je li naše mišljenje uistinu toliko točno, ali tako barem osjećamo. Slično tome, obično je moja osobna zasluga znatno veća od zasluga drugih ljudi, a isto tako i bol: Naime, gotovo uvijek u konfliktnim situacijama imamo dojam da su nas drugi znatno više povrijedili nego mi njih. Ljudi su u ovo toliko sigurni da bi se zakleli bilo čim, a i zaklinju se… Distorzija percepcije proistekla iz centriranosti u vlastiti svijet ide tako daleko da nam ista stvara privid kako se drugi ljudi zasigurno slažu s našim nutarnjim stavovima, ali eto, kao iz čistog bezobrazluka ne žele to priznati. Stoga, za svakog čovjeka veliki korak u životu predstavlja onaj trenutak kad konačno shvatimo da nam se drugi uglavnom ne protive iz tog nekakvog bezobrazluka nego iz čvrstog subjektivnog uvjerenja kakvo je i naše. I zatim, postupno kroz učenje, diskusiju, raspravu, tj. kroz intenzivnu interakciju s drugim ljudima, čovjek polako dolazi do onih zajedničkih objektivnih istina.

Definitivna neisplativost kriminala

Kako rekosmo na početku, univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da je cjenkanje oko proizvoda sasvim normalno i prirodno. Svoj rad, kao i sami sebe obično visoko cijenimo, s tim da drugi imaju prirodno pravo pokušati to osporiti … pa se na kraju nađemo negdje na realnoj i objektivnoj sredini.

Međutim, od kad je svijeta i vijeka u svim kulturama se podrazumijevalo da pored onog poštenog trgovca postoji i onaj nepošten, a slično je vrijedilo i za kupce. Univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da svoju robu smiješ zacijeniti nešto više nego što vrijedi, ali zato uopće ne podrazumijeva da smiješ prodavati neispravnu ili pokvarenu robu kao zdravu i ispravnu ili slično, da prodaješ nešto što nije tvoje, ili čak da prodaješ nešto što zapravo ni ne postoji.

Jedan od najstarijih pisanih zakona na svijetu – 37 stoljeća star Hamurabijev zakonik veliku pozornost posvećuje upravo imovinskim odnosima. Od ukupno 282. člana, 121 je posvećen trgovačkim, poslovnim, kao i pitanjima naslijeđa. Ovdje bi osobito mogli podcrtati recimo članke VII. i X. koji pod prijetnjom smrtne kazne potiču trgovce i kupce da svoje poslove ne sklapaju bez pisanog ugovora ili barem ne bez prisustva svjedoka. Očito je da je već u ono vrijeme bilo puno i kupaca i trgovaca koji su se naknadno žalili da su prevareni, pa je pravedni, ali i izrazito okrutni vladar Hamurabi odlučio ovakve stvari sasjeći u korijenu. Cjenkanje da, ali u okvirima poštene i transparentne trgovine!

Vidimo, ljudi su oduvijek pokušavali varati i obmanjivati, no takvi bi se isto tako oduvijek prije ili kasnije nasukali o hridinu neumoljivih prirodnih zakona.

Slika 1: Jednostavna tržnica s Papue Nove Gvineje

Debalans uloženog i dobivenog

Univerzalni zakon trgovine nas neminovno podsjeća i na svu ozbiljnost i odgovornost življenja. Kako već rekosmo, ispade da nije grijeh ako nekada iz neke situacije dobijemo nešto više nego što smo uložili, no veliki je i grijeh i problem ukoliko negdje i u nečemu imamo ogromna očekivanja, a nismo uložili ništa konkretno ili smo uložili tek neznatno malo. Ovako nešto jednostavno ne prolazi, jer nije u skladu s prirodom, i što prije to shvatimo priuštit ćemo manje problema i sebi i drugima.

Umjesto zaključka: i ekonomija spasenja je jedna vrsta uzvišene trgovine

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Trgovinske implikacije po sebi dotiču čak i čovjekovu relaciju s Bogom. U Kršćanskoj teologiji postoji vrlo važan pojam „ekonomije spasenja“. Njemački teolog Ottmar Fuchs kaže da je i ekonomija spasenja po sebi jedna vrsta ekonomije, ali koja se bazira na načelima milosrđa, pri čemu mi investiramo otprilike jednu kap osobnih zasluga u nepregledno more božanskoga milosrđa. I premda je kap samo kap, ona ipak u svemu tome mora postojati: kap dobrote, kap ljubavi, kap praštanja, kap zahvalnosti … bez nje ne ide!

Pred nama ljudima se kao veliki izazov pokazuje i nezgodna datost po kojoj od dobrih ljudi očekujemo uvijek još više dobrote. S obzirom da su već na neki način bogoliki, od njih se nepravedno očekuje savršenstvo, kažemo nepravedno, jer i dobar čovjek je još uvijek samo čovjek. S druge strane, od onih loših se ne očekuje više ništa dobro, a baš bi njih trebalo malo bolje pričepiti…

 

U Sarajevu, 21. 5. 2017.

M. B.

Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku

O optimalnom molitvenom stavu pred Bogom Isus jednom prilikom reče sljedeće:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče (Isus) zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 18,9-14).

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje bio nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati nategnuti kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući ‘nako detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Štoviše, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti poslovično uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu … i to je sve, ali vidimo nešto ne štima …

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje “magareće klupe” nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova “strateška” prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti. Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali sad opet … zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti takva cjepidlaka!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska. I tako smo opet na samome početku …

Nezaslužena prednost

Ukoliko je grešni carinik već bio u kakvoj prednosti nad pravednim farizejem, to svakako nije bila neka forma zaslužene nego nezaslužene prednosti. Ovdje bi se radi boljeg shvaćanja cijele situacije bilo dobro osvrnuti ponovno na Pannenbergovu tezu o “Isusovom samorazlikovanju od Oca”: “Što se čovjek više razlikuje od Boga, tim zapravo postaje bliži Bogu, kao i istinskoj čovjekovoj biti”! S druge strane, emancipacijski procesi uvijek nekako manje ili više udaljuju čovjeka od vjere, Boga, ali i samog sebe. Baš kao u onoj biblijskoj priči o kuli babilonskoj (Post 11): epohalni građevinski pothvat s ciljem zadivljenja i samog Boga, završava tako što se Bog rasrdio na graditelje, a oni sami usput izgubili i međusobno razumijevanje. Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga, pa nerijetko zna povjerovati da Ovaj ni ne postoji. Isto tako, ne uspijeva prodrijeti ni do drugog čovjeka, te počinje sumnjati u ljubav i općenito ljudskost. Ovo se ne tiče samo neke po sebi grešne i prevratničke emancipiranosti, već možda čak i više one sofisticirane i prefinjene. Tako, onaj jedan Amerikanac nedavno na nekoj od društvenih mreža objavi slijedeći status: “Ljudi me pitaju često imam li nekoga, a ja im odgovorim da nemam i da sam sam. Zatim me oni pitaju kako može biti sam jedan tako lijep, pametan, uspješan i simpatičan mladić, a ja im odgovorim da sam prekvalificiran!” Ili također, čitam nedavno rezultate jednog ispitivanja na temu predavača i predavanja. I tako se došlo do saznanja da ljudi najradije slušaju one predavače koji su s jedne strane stručni, pametni i kompetentni, no koji s druge strane znaju pokazati i pokoju nesavršenost: Npr. slučajno im poispadaju papiri, zapnu za stol, izvale neki lapsus i sl. Izgleda da na ljudsku prirodu nužno spada i ta jedna doza nesavršenosti, i nje se očito ne treba bojati, jer ona je zapravo naša prednost i svojevrsni ključ uspjeha. Gospodin i gospođica “Savršeni/a” obično i ne prođu u životu dobro.

Opet ona dvojica…

Ako bi se pokušali smjestiti u onu Isusovu priču s početka, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali mnogo puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Farizej može reći: “Bože, ponizno te molim…”, ali Bog će svejedno znati da je to “ponizno” samo pro forme radi, jer farizej u nama može pokušavati biti ponizan, ali ipak nikad neće biti stvarno ponizan. Zato moramo pronaći onog “carinika” u sebi … on je naš vodič do Boga … njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

U Sarajevu, 15. 5. 2017.

M. B.

O zaboravu

 

Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.

 

Zaborav je polagano i svjesno nestajanje protiv kojega se bunimo i borimo. Spomenici su naša pobuna protiv zaborava, način da kažemo vremenu kako ga možemo pobijediti. Spomenici su naš pokušaj da kažemo vremenu da nas ostavi na miru, jer kroz spomenike želimo reći vremenu da ne zaboravljamo jedni druge. Kada vidimo ili promatramo bilo koji spomenik, što zapravo vidimo ako ne naš pokušaj da se nosimo sa zaboravom onih kojih više nema i da se nosimo sa vlastitim strahom da ćemo i mi jednog dana biti zaboravljeni. Svijet u kojem se krećemo puno brže zaboravlja nego neka prethodna vremena i stoljeća. Nekada se određene događaje pamtilo, prenosilo i usmeno i pismeno da bi ih se sačuvalo od zaborava.

 

Loše pamćenje    

Ne volimo pamtiti zle događaje i ljude i time što ih ne pamtimo nastojimo ubrzati njihov zaborav i takvima ne želimo stavljati bilo kakve spomenike. Ne želimo da nas podsjećaju na ono što su nam učinili i njihovo postojanje živi samo u onim trenutcima kada mislimo sa strahom, tjeskobom, pa i mržnjom na njih. Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti. Ponekad bi nam bilo dobro biti nešto poput kompjutera, imati mogućnost za kompletno brisanje sustava i svih programa i instaliranje potpuno novog sustava s novim programima bez ikakvih tragova staroga, pogotovo ako je stari sustav opterećen lošim pamćenjima.

Međutim, ako bi to bilo moguće za nas da se možemo svakih nekoliko godina resetirati sa potpuno novim pamćenjima ili barem samo onim dobrima brišući ona loša i zla, bi li bili sposobni shvatiti i svoju osobnu prošlost i prošlost društva ozbiljno nastojeći učiti iz naših zlih iskustava koja proizvode zatim loša i tjeskobna pamćenja i zaborave? Ako bismo brisali samo loša i zla iskustva ostavljajući samo ona dobra, ne bi li nas to učinilo pomalo neosjetljivima na recimo patnje i stradanja drugih?

 

Slika 1: Monumenti ponekad nisu tu samo da bi podsjećali na ljude, nego i na cijele epohe, kao i na slavne povijesne događaje.

Možemo razumjeti patnju i stradanje i tjeskobu drugoga zato jer čuvamo pamćenje na slična iskustva koja smo prošli te iako ponekad mislimo da je najbolje takva iskustva ne samo prepustiti zaboravu, nego ih potpuno – ako je moguće – izbrisati iz pamćenja, ona su – koliko god bilo bolno prisjećati ih se – vrijedna iskustva kojima otvaramo prostor empatije za razumijevanje zlog i lošeg iskustva koje je drugi prošao.

 

Neopterećenost zaboravom

Danas zaboravljamo događaje od jučer, zaboravljamo ljude koje smo upoznali, previše je stvari, događaja, ljudi da bismo ih sve pamtili i ne trudimo se pamtiti, zaborav je postao način življenja i stil života. Nije da ne bismo htjeli pamtiti, pogotovo ona dobra i radosna iskustva, nego zaborav više nije svjesna odluka. Kao da više ne odlučujemo svjesno zaboraviti ono što ne želimo pamtiti … zaborav je za nas nešto što više ne primjećujemo kao nešto što se događa, nešto na što ne obraćamo pažnju.

U toj neopterećenosti zaboravom polako je nestao i strah i tjeskoba da smo zaboravili druge i da će i drugi nas jednom zaboraviti. Možda zato nekad ne volimo vidjeti spomenike. Iako su spomenici naš način da kažemo kako ne zaboravljamo nikoga, povremeno se radije od njih sklanjamo jer nas podsjete nevjerojatnom snagom da smo možda zaboravili druge ljude, svoje bližnje, prijatelje i da će i nas sutra drugi, naši bližnji također zaboraviti, prolazeći pored nas kao pored spomenika, ponekad, da se podsjete da su nas zaboravili ili da se podsjete na to da će i oni biti zaboravljeni.

 

Umjesto zaključka

Zaborav je sastavni dio naše egzistencije, mi zaboravljamo druge ljude i drugi zaboravljaju nas. Zato se ne trebamo plašiti spomenika, oni nas podsjećaju na nešto što je normalno u ljudskom postojanju, a to je da je prošlost i zaborav sastavni dio našeg života. Spomenik je samo podsjetnik na to, ali i znak prkosa i nade da ipak neke važne ljude i događaje iz našeg života nećemo i nismo voljni prepustiti zaboravu te da ti ljudi i događaji kroz spomenike žive među nama i s nama.

 

 

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

O. J.

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

 

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

 

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

 

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

 

Kavanska supkultura

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna.

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

 

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1.     Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2.     Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3.     Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

 

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

 

 

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.

Jezik, nasilje i oprost

Što su nasilje i oprost po sebi? Nužni prirodni procesi, samo jedna od brojnih vijesti u medijima ili dubinska egzistencijalna drama čovjeka? Konkretan odgovor na ovo pitanje u konačnici uvelike ovisi od vrste jezika kojim se nasilje i oprost nastoje dočarati i dokučiti.

Ovo izlaganje uglavnom se motivira nekim idejama kanadskog filozofa Charlesa Taylora i jednim esejom o jeziku njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Ne mislim ponuditi nikakav novi i revolucionaran odgovor ili definiciju toga što je nasilje i što je oprost. Ono što bih htio jest samo ukazati da bez teološkog jezika pokušati govoriti o nasilju i oprostu je u najmanju ruku i nemoguće i pogrešno. Kad govorim o teološkom jeziku ne mislim isključivo na jezik teologije kao znanosti, nego mislim na sve ono što nam Bog govori kroz svoju Riječ, Crkvu, kroz cjelokupno vjerničko iskustvo koje nas međusobno povezuje.

Počeo bih jednom slikom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka iz njegovog djela „Kritika ciničnog razuma“ gdje možda na stranicu i pol Sloterdijk opisuje sljedeću i čini mi se često realnu i istinitu situaciju. Naime, kaže on kad uzmeš novine, ugodno se smjestiš, naručiš kavu i otvoriš čitati možeš otprilike naletjeti na onu jednu stranicu novina koja donosi najraznovrsnije informacije, vijesti i savjete… Na istoj stranici – recimo – imate savjet „kako preboljeti dečka u pet koraka“, imate savjet „kako skinuti dvadeset kilograma u tri koraka“, imate vijest kako je lanac trgovina imao rekordnu dobit prošle godine, zatim imate vijest kako je neki nogometaš postigao „hat-trick“ u derbiju kola, također imate vijest kako je neka zemlja dobila novog predsjednika, onda imate vijest kako je u nekoj zemlji ubijeno stotinu ljudi u bombaškom napadu, a imate i vijest kako u nekoj zemlji sukobljene frakcije već godinama ratuju bez naznaka primirja. Ono po čemu mi je ova Sloterdijkova slika simpatična jest prvo što je ona plod cinizma kao općeg stanja današnje zapadne kulture – bar prema Sloterdijku, ali i zato što ova slika na dva mjesta govori o nasilju, ali na takav način da tu vijest skoro nismo ni primijetili! To je samo bila vijest i ništa više. I sa ovom slikom počinje zapravo i moja tvrdnja kako se bez teološkog jezika ne može govoriti o nasilju i oprostu.

Proceduralno-predstavljajući jezik

Kao ljudi smo usmjereni na to da nam sve bude jasno, težimo za znanjem i težimo za jasnoćom. Iz toga razloga postoje jezici koji su nam u tom smislu privlačni jer su jasni, precizni, nema ništa nepoznato i skriveno u takvim jezicima. Takvi jezici danas dominiraju, a to su jezici prirodnih znanosti. Slijedeći Taylora, takve jezike možemo nazvati jezicima procedure i jezicima predstavljanja. Kao primjer može nam poslužiti recimo jezik biologije. Prema jeziku biologije čovjek nije ništa drugo nego biološki organizam, skup živaca, mišića, kostiju, tkiva, stanica, hormona, enzima. Ovo je slika ili predstava kako biologija kao znanost vidi čovjeka. Jezik biologije ne poznaje recimo čovjeka kao biće tjeskobe, straha, patnje osim ako se ne može biološki objasniti. Objasniti nasilje biološkim jezikom bilo bi otprilike reći da je prema evoluciji nasilje normalna pojava u kojem jači ubijaju slabije radi preživljavanja. Dakle jezik biologije ima sliku čovjeka i prema toj slici o čovjeku i govori.

Svi znamo što otprilike znači procedura. To je nekakav proces, zakon, pravilo kao kad čujete političare koji kažu treba poštivati demokratske procedure a sami često ne razumiju što time žele reći, ali je popularno o tome govoriti pa neka se kaže! Kada govorimo o jeziku biologije, procedura bi bila pravilo, zakon prema kojem jezik biologije govori o čovjeku. Ako to hoćemo pojednostaviti, jezik biologije kao proceduru koristi recimo teoriju evolucije kao zakon i pravilo, a kao sliku ili predstavu koristi definiciju da je čovjek biološki organizam. To ne znači da jezik biologije ne kaže ništa o čovjeku i što je on; jezik biologije nije jezik koji laže o čovjeku, nego je jezik koji ne govori sve o čovjeku. Ako sad uzmemo da je jezik biologije jezik koji ima svoju predstavu i proceduru, kako bi jezik biologije definirao nasilje ili oprost. Pa otprilike jezik biologije  bi rekao da je nasilje nužni produkt evolucije gdje se pojedinci i vrste međusobno nadmeću, a biološki gledano oprost se može gledati ako treba i kao genetička pogreška. Ali to objašnjenje nasilja i oprosta nas neće zadovoljiti.

Ova ideja jezika koji hoće i želi sve definirati, koji želi stvoriti apsolutnu sliku ili predstavu čovjeka pa ga onda prema toj predstavi tumačiti, možemo nazvati idejom jezika koja je proceduralno-predstavljajuća. Ovakav jezik postoji u matematici, u fizici, kemiji, svim prirodnim znanostima. Njihova je prednost što daju ne samo istinita objašnjenja određenih stvari, nego se čini da nam neka druga objašnjena i ne trebaju ili ne trebamo ih tražiti… Sve je rečeno i objašnjeno; nema nikakvih tajni, nikakvih misterija. Ali ovakav jezik koliko god bio precizan i jasan, pa i istinit, nije sposoban objasniti na zadovoljavajući način neke pojave koje nas zanimaju i opterećuju. Tu spadaju i nasilje i oprost. Jer nas te pojave prvo opterećuju i zanimaju nas. Ni mi sami ne utječemo se toliko ni biologiji, ni kemiji, ni fizici da bismo ih pokušali shvatiti. Čini nam se smiješnim da nam netko napiše kemijsku ili fizičku formulu nasilja i oprosta i kaže nam: „Eto vidiš te znakove, to su ti nasilje i oprost“! Svatko ozbiljan tko ima ozbiljna pitanja o nasilju i oprostu ne bi bio previše sretan s takvim odgovorom. Charles Taylor će u različitim prigodama kritizirati jezike prirodnih znanosti, napose njihovu upotrebu u psihologiji i sociologiji kao jezike koji misle da mogu sve objasniti i tako složene stvari kao što je biće koje se zove čovjek. Vrlo jednostavno rečeno, nasilje i oprost su specifične pojave i ne mogu se uklopiti u jezike pozitivnih znanosti, ponajprije jer pozitivne znanosti ne mogu objasniti apsolutno što je i tko je čovjek. A nasilje i oprost su u bitnom upravo povezane s čovjekom.

Čovjek i višestruki slojevi značenja

Svatko od nas ima obitelj u kojoj se rodio, osobnu povijest, mjesto u kojem je odrastao, školu koju je završio, zemlju u kojoj živi, nacionalni, religiozni identitet kojem pripada. Parafrazirajući Taylora, mi se sastojimo kao ljudi od puno slojeva značenja, jer nas kao ljude čini naša obitelj, naše mjesto, zemlja, zajednica, jezik, kultura. Sve su to stvari koje nas čine onim što jesmo, ili jedan zgodan izraz mi smo konstituirani tim slojevima. Ali kako će recimo jezik biologije objasniti tebe kao čovjeka koji se sastojiš od toliko različitih slojeva, kako će te matematika, kemija, ili danas jako popularna ekonomija; kako će te one objasniti kao čovjeka koji ima karakteristike svoga oca i majke, raspoloženje svoga mjesta, jezik svoje zemlje, religiozni identitet svoje zajednice, nacionalni identitet svoga naroda? Ekonomija će te definirati kao proizvođača ili potrošača, a ista će nasilje definirati možda kao borbu za ekonomske ili prirodne resurse, a oprost razdobljem ekonomskog prosperiteta i niskih cijena, te visokih plaća. Ovdje dolazimo i do toga teškog pitanja je li moguće bilo kojim jezikom definirati što sam ja i što si ti kao čovjek pa onda definirati i nasilje i oprost nakon toga? Kao odgovor na ovo pitanje kod Taylora postoji prijedlog, ali ne i odgovor. I ovo izlaganje je prijedlog a ne odgovor.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

Naime, Taylor govori o jeziku ili jezicima koji posjeduju također dvije karakteristike, jedna karakteristika je konstitutivnost, a druga karakteristika je ekspresivnost. Kao primjer takvog jezika možemo recimo navesti jezik slikarstva ili općenito jezik umjetnosti. Ali ovdje se želim osvrnuti na jezik kojega bih nazvao religioznim jezikom i koji prethodi teološkom jeziku. Religiozni jezik je jezik koji te konstituira. On te u bitnom određuje kao čovjeka, tvoje djelovanje, tvoje shvaćanje i gledanje na svijet i na druge ljude. Tvrditi za sebe da sam religiozan, a u isto vrijeme reći da me religiozni jezik kojega govorim ne konstituira i da se mogu od njega objektivno odvojiti i tako gledati sebe, druge i svijet oko sebe je nemoguće. Zato se prema Tayloru religiozni jezik može svrstati u ovu drugu kategoriju jezika, koji su konstitutivno-ekspresivni jezici. Religiozni jezik kojim govorim mi pruža daleko više bogatstva, mogućnosti, ako hoćete i moći da se izrazim. Ovdje ne treba miješati pitanje koliko se religiozni jezik može i zloupotrijebiti, jer to je drugačije pitanje i nije dio ovoga izlaganja i ne predviđa ga. Religiozni jezik je moćniji, bogatiji i snažniji od jezika biologije, i to se može vidjeti upravo na onome što se pojavljuje kao oprost i kao nasilje. Za religiozni jezik, a i za sve nas koji smo religiozni pitanje nasilja, je bitno povezano s jednim važnijim i misterioznim pitanjem, a to je pitanje zla. Jezik biologije koji je proceduralno-predstavljajući jezik niti postavlja pitanje zla niti ga je sposoban postaviti čime se pokazuje da takav jezik ipak ne može sve objasniti i da čovjek traži i druge jezike osim znanstvenih da preko njih sebi dadne zadovoljavajuće odgovore.

S druge strane, religiozni jezik postavlja pitanje puno bogatije, puno dublje jer nasilje povezuje s problemom zla i pokušava ponuditi odgovor, no i ovdje postoji poteškoća za nas s kojom se trebamo nositi. Naime, jezik biologije će bez problema definirati nasilje i reći nasilje je biološki proces opstanka u kojem jači da bi preživjeli uklanjaju slabije. Religiozni jezik s druge strane neće ponuditi definiciju zla; postoji ona filozofska prema kojoj je zlo „odsutnost dobra“ koje bi prirodno trebalo biti prisutno u nečemu, ali religiozni jezik neće ponuditi apsolutnu definiciju nasilja i zla. Ovdje dolazimo do važne oznake religioznog jezika, koju znanstveni jezici prirodnih znanosti ponekad ne dopuštaju, a to je da religiozni jezik pitanje nasilja i s njim povezano pitanje zla ostavlja otvorenim. Kada govorimo o oprostu, rekoh da bi možda biologija definirala oprost recimo kao genetičku pogrešku ili jednu vrstu kamuflaže koju biološki organizmi koriste, ali se ne zna zašto… možda da se bolje prilagode okolišu ili da prežive. Religiozni jezik o oprostu govori daleko dublje i sadržajnije. I ne samo to, religiozni jezik koji čovjeka konstituira je kadar čovjeka tako utemeljiti da može oprostiti i nasilje i zlo. Toliki sveci i njihovi životi pokazuju nevjerojatnu konstituirajuću moć religioznog jezika. S jedne strane je fascinirajuća jasnoća i preciznost proceduralno-predstavljajućih jezika, kao što je znanstveni jezik biologije recimo, a s druge strane još je frapantnije njihovo izražajno siromaštvo kada se treba govoriti o takvim pojavama kao što su nasilje, zlo i oprost. Netko će ovu tvrdnju smatrati prezauzetom i pretjeranom pa čak može pomisliti da je riječ o sarkazmu, ali ne vidim na koji bi način bilo koji pozitivni znanstveni jezik mogao tako bogato i sadržajno progovoriti o nasilju i oprostu kao što je recimo sv. Pismo.

Teološki jezik

Ovdje dolazimo konačno i do ideje teološkog jezika. Kada govorim o teološkom jeziku, jer u ovom trenutku ne mogu pronaći neki zgodniji termin za to, ne mislim isključivo na teologiju kao znanost, nego mislim na nešto šire shvaćanje jezika. Pod teološkim jezikom prije svega mislim na ono što se govori pod terminom „povijest spasenja“ koji uključuje govor o Bogu, Utjelovljenju, Uskrsnuću, o Crkvi, Sakramentima, jednom riječju o najširem mogućem shvaćanju jezika koji uključuje i pisanu riječ, i ritual, odnosno obred, upotrebu simbola i znakova, i sudjelovanje u tom životu. Cijelo to široko područje življenog vjerničkog iskustva nazivam teološkim jezikom. U životu pojedinca taj teološki jezik progovara kroz studij teologije, kroz sakramente, sudjelovanje u zajedništvu obreda i rituala, i taj teološki jezik je jezik koji također konstituira čovjeka, njegov život i njegovo djelovanje, ali i njegovo shvaćanje nasilja, zla i oprosta. Ako bi sad htjeli usporediti bilo koji proceduralno-predstavljajući jezik neke pozitivne znanosti i ovu ideju teološkog jezika kao konstitutivno-ekspresivnog jezika i upotrebom jednog ili drugog jezika definirati što su nasilje i oprost, može se razumjeti da je teološki jezik moćniji i snažniji u načinu shvaćanja nasilja i oprosta jer teološki jezik ovako zamišljen daleko snažnije i dublje shvaća i razumijeva samog čovjeka i što je čovjek, dok jezici kao što je jezik biologije uglavnom ne mogu i nemaju moć zahvatiti i shvatiti čovjeka u njegovoj dubini i složenosti. Bez teološkog jezika govoriti o nasilju i oprostu je nemoguće ponajprije zbog toga jer određeni jezici ne mogu objasniti i razumjeti biće kojega se nasilje i oprost najviše tiču, a to je naravno čovjek.

I na kraju kao jednu ilustraciju cijelog ovog izlaganja jedan samo kratki osvrt na možda jednu od važnijih biblijskih knjiga o ovom pitanju, Knjigu o Jobu. Ovdje ću malo karikirati dva zanimljiva  jezika, a to su novinarski jezik ukoliko mislimo da je to jezik koji mora biti uvijek i isključivo objektivan i vojni jezik, koji specifičnim izrazima mijenja značenje i shvaćanje pojava kao što je recimo nasilje.

Knjiga o Jobu već na samom početku govori jednim sasvim drugim jezikom, jezikom koji čovjeka odmah zahvaća, prodire u čovjeka i ne da čovjeku da se jednostavno objektivno odmakne od onoga što čita. Čitati Knjigu o Jobu ne znači čitati novinarski izvještaj kako je N.N. ubio N.N. nego znači promišljati pitanje oprosta i pitanje nasilja. U Knjizi o Jobu se pojavljuje i lik nasilnika, Satana koji traži od Boga da iskuša pravednog Joba.

Lik Satana nije N.N. iz novinarskog jezika ili napadač iz vojničkog jezika, nego je riječ o liku koji iza sebe ima cijeli jedan teološki jezik koji govori o Božjem stvaranju čovjeka, o padu prvih ljudi, o padu anđela, o čovjekovoj želji da se stavi na mjesto Boga, dakle Satan nije N.N. nepoznati počinitelj nego je netko tko ima cijelu jednu svoju, ako možemo tako reći, povijest i kontekst odakle dolazi, a to je prije svega teološki jezik koji o nasilju govori na jedan bogat i dubok način sasvim drugačije od novinarskog ili vojničkog jezika.

Knjiga o Jobu je također umjetničko djelo, to nije objektivni i hladni novinarski izvještaj niti precizno napisani vojni izvještaj, nego je to umjetnost proze, pisanja i pričanja koja je ekspresivna. Ona dakle otkriva nešto čovjeku, pokušava mu nešto otkriti o njemu samome, o njegovim pitanjima koje ima o oprostu, nasilju. Međutim, ono po čemu je Knjiga o Jobu daleko snažnija u pokušaju da kaže nešto o oprostu i nasilju jest i konstitutivna snaga uloge koju Bog ima u priči o Jobu, kao Onaj koji dopušta zlo, ali i kao Onaj koji ljubi one koji se iskušani zlom ostali čvrsti u svom pouzdanju u Njega, jer što je Job dobio na kraju ako ne ljubav kao nagradu za pretrpljeno zlo, te za sačuvanu vjeru u Boga.

Ono što je sada zanimljivo pokušati shvatiti je ovo. Kako bi novinarski jezik čitao knjigu o Jobu, i bi li je uopće bio sposoban pročitati? Kako bi vojnički jezik pročitao knjigu o Jobu i bi li je bio sposoban čitati? Odnosno, može li bilo koji p-r jezik shvatiti knjigu o Jobu. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana.

Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente. Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten.

Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život), ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo) kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu i odnosu sukobljenih strana. I vraćam se ponovno na onu sliku koju Sloterdijk opisuje kada govori o čitanju novina. Nedostatak ili bolje reći odbijanje i neprihvaćanje važnosti teološkog jezika za shvaćanje i iskustvo kako nasilja tako i oprosta ostavlja nas prvo u situaciji da nasilje, zlo i oprost ne promatramo kao nešto misteriozno, tajno, nego nešto objektivno kao bilo koju vijest koju čitamo u novinama poredane jednu uz drugu.

Umjesto zaključka

Valja postaviti jedno pitanje na kraju, a to je koji jezik je uopće sposoban govoriti o oprostu i nasilju, koji jezik može i ako može i ako smije imati monopol nad razumijevanjem ovih pojava? Koji jezik je kadar zahvatiti svu dramu, težinu i tragediju nasilja kojega je netko doživio, koji je jezik kadar zahvatiti ljepotu oprosta kada se on istinski događa? Zato je i potreban odnosno nužan teološki jezik kao temeljni jezik shvaćanja, i iskustva oprosta i nasilja odakle se onda može ovo shvaćanje i iskustvo širiti i razumijevati. Teološki jezik ne mora u tom smislu imati monopol nad shvaćanjem, ali njegova moć i snaga u razumijevanju oprosta i nasilja se ne bi trebala olako zapostavljati i odbacivati napose u javnom prostoru i raspravama.

 

U Sarajevu, 10. 5. 2017.

O. J.

 

O krivnji

 

Najteže je biti krivac pred samim sobom, i najteže je u procesu pomirenja oprostiti samome sebi.

Govoriti o krivnji znači ući u vrlo složen svijet razumijevanja jedne stvarnosti koja je toliko zamršena da je gotovo nemoguće razmišljajući o iskustvu krivnje i ne upasti u poteškoće, kriva shvaćanja, kritike. Krivnja je i suviše složeno iskustvo da se ne bi pogriješilo u shvaćanju što je krivnja, kako počinje i zbog čega. Tolike definicije, opisi, pokušaji i neuspjesi u izricanju iskustva krivnje pred čovjeka stavljaju onu poznatu Nietzscheovu misao o istini. Na jednom mjestu njemački filozof će reći kako je istina „vojska metafora“. To možemo dopuniti s izričajem da svatko od nas ima svoju vlastitu vojsku metafora.

Primjenjujući ovaj izričaj možda možemo reći da je krivnja vojska metafora i svatko od nas ima svoju vojsku. S ovim se ne bi složili oni koji nastoje objektivno definirati krivnju kao recimo povredu državnog zakona. S ovim se ne bi složili ni oni koji nastoje krivnju definirati kao povredu univerzalnih zakona. S ovim se ne bi složili ni oni koji smatraju da je krivnja uvijek vrlo jasna, omeđena i precizna i da tu ne može, a i ne smije biti nejasnoća, odnosno privatnih metafora. Za neke je pitanje krivnje, ako ništa, u pravnom smislu vrlo jasna stvar koja se nastoji precizno, konkretno, egzaktno dokazati i definirati. Ovu vrstu krivnje koja se najčešće definira u sudskim procesima, možemo nazvati pozitivističkom krivnjom.

Pozitivistička krivnja

Pozitivistička krivnja bila bi jasna i konkretna povreda ili prekršaj zakona koji jasno i precizno propisuje što se ne smije činiti i zbog čega. U kategorije pozitivističke krivnje možemo ubrojiti recimo prometne prekršaje, financijski kriminal, krađe, planirana ubojstva. Ovu krivnju možemo nazvati pozitivističkom jer se temelji na jasnom i preciznom definiranju zakona koji ju definira time što je suprotstavlja konkretnim prekršajima, koji su zabranjeni pozitivnim civilnim, državnim i društvenim zakonima. Pozitivistička krivnja isključuje mogućnost da netko privatno može tvrditi kako je krivnja njegova osobna vojska metafora… To bi značilo nitko mi ne može reći da sam kriv osim i ukoliko ja sam nisam odlučio što je za mene krivnja. Pozitivistička krivnja je na neki način nužna jer drži društveni i socijalni život u određenom balansu i redu. Kad ne bi bilo te vrste krivnje, socijalni život bio bi nemoguć i bilo koje društvo koje bi negiralo pozitivističku krivnju prije ili kasnije bi utonulo u anarhiju.

Mi svi sudjelujemo u pozitivističkoj krivnji bilo da se pozitivno zalažemo za nju kao odgovorni članovi društva zbog društvenog reda i stabilnosti, bilo da je trpimo kao neodgovorni članovi društva koji odbacuju tu vrstu krivnje. Ova prva vrsta krivnje pred pozitivnim zakonima je nužna i ako društvo ne želi propasti ona mora postojati. Za pozitivističku vrstu krivnje ne može se reći kako je krivnja poput istine vojska metafora i svatko od nas ima svoju vojsku, odnosno, apsolutno svoju definiciju krivnje.

Ontološka krivnja

S druge strane, postoje različita osobna iskustva krivnje na koje se može primijeniti naznačena Nietzscheova fraza kako je krivnja vojska metafora, i svatko od nas ima svoju vojsku. To je jedno specifično iskustvo krivnje koje nije nužno ni moralno ni religiozno, iako može biti s njima povezano. Ovdje ga možemo u nedostatku boljeg izraza nazvati jednostavno ontološkom krivnjom. Ontološka krivnja nije nužno krivnja pred moralnim zakonom ili božanstvom premda ih može uključivati, nego je krivnja pred samim sobom koja do te mjere zahvaća samog čovjeka da je čovjek pogotovo kasnije u životu osjeća toliko snažno da ona utječe i mijenja njegovu sliku o samom sebi.

Kao primjer možemo uzeti čovjeka koji je imao recimo sve uvjete da postane vrstan pisac, slikar, znanstvenik, intelektualac ali je slobodno i svjesno odlučio od toga odustati. Nije odustao od toga jer su ga drugi prisilili, jer nije imao uvjeta bilo materijalnih ili bilo kojih drugih. Jednostavno je u jednom trenutku slobodno odlučio da to ne želi. Osjećaj ontološke krivnje počinje se javljati u onom trenutku kada čovjek počinje shvaćati da je odustao od vlastite savršenosti u onome u čemu je mogao biti izuzetan, nevjerojatan, i u ljudskom smislu gotovo savršen, ali je odustao ne zbog drugih, nego svjesno i slobodno zbog samog sebe. U tom trenutku na određeni način odustao je od samoga sebe.

I u tom osjećaju da je „prokockao“ vlastitu savršenost u slikarstvu, znanosti, umjetnosti, književnosti počinje se javljati taj osjećaj krivnje pred samim sobom i tu se ostvaruje ta misao kako je krivnja ponekad osobna vojska metafora i svatko od nas ima svoju osobnu vojsku metafora koju drugi nemaju i ne mogu imati. I to iskustvo krivnje pred samim sobom jest ontološko iskustvo krivnje jer taj osjećaj do te mjere ponekad čovjeka pogađa da se čovjek mijenja ne samo površno nego u dubini svoga vlastitog bića shvaćajući da je gubitak koji je nastao nenadoknadiv. U tom trenutku nastupa ogorčenje, razočarenje, nostalgija, ljutnja na samog sebe. A one čine upravo tu osobnu vojsku krivnje, one su osobne metafore krivnje koje su teško priopćive drugim ljudima i tu se pokazuje istina kako je krivnja vojska metafora i tu i tamo svatko ima svoju vojsku.

Nama je puno lakše i jednostavnije razumjeti, prihvatiti pozitivističku krivnju jer shvaćamo da bez nje ne možemo funkcionirati kao normalno društvo. Međutim, ontološku krivnju zbog slobodnog odustajanja od vlastite savršenosti teže razumijemo i još teže prihvaćamo. Dok se od pozitivističke krivnje može pobjeći i bježi se stalno na različite načine, od ontološke krivnje pred samim sobom je nemoguće pobjeći jer tu vojsku i metafore krivnje sam ja sam stvorio i one nisu mogle nastati bez mene i moje slobode i slobodnih odluka i postaju s vremenom dio moga bića. Zbog toga to i jest ontološka krivnja pred samim sobom, a ne pozitivistička krivnja pred zakonom.

 

U Sarajevu, 7. 5. 2017.

O. J.

Potjera

Istinske vrijednosti nikad ne progone čovjeka; one čekaju da budu prepoznate!

Istražujući danas nešto, te prikupljajući materijal za novi članak na temu ljudske slobode, slučajno naiđoh na jedan izuzetno dobar članak o životu i djelu Ericha Fromma. Erich Fromm (1900-1980.), američko-njemački psihoanalitičar je po sebi svakako vrlo zvučno ime u svijetu humanističkih znanosti, ali eto, nekako mi je u dosadašnjem radu bilo promaklo da se ozbiljnije pozabavim s njegovim opsežnim djelom… tu i tamo poneki fragment i citat, i ništa više od toga…

Zatim se sjetih da sam na sličan „slučajan“ način pronalazio i druge izuzetne mislioce: Berdjajev, Foucault, Girard, Watts, Pasternak i brojni drugi… Različita imena, različite priče i sudbine, različiti stvaralački opusi… No, o nakraj svega toga ciljam na onaj specifični ljudski i misaoni profil, koji doduše nikada nije bio posebno progonjen, ali isto tako, koji nikada nije bio posebno ni nametan od strane velikih moćnih ideološko-doktrinarnih društvenih mehanizama i poluga vlasti i moći. Suviše fluidna misao da bi ju se nametnulo, opet i suviše eterična da bi ju se zbog nečega posebno progonilo. U tom smislu, spominjemo i onu čuvenu zgodu s Pasternakom Staljinom: Tamo nekad, u sovjetskoj Rusiji, u jeku staljinističkih čistki, slijepo poslušni režimski pripuzi preporučiše nemilosrdnom vođi da bi trebalo smaknuti i toga buntovnog pisca Borisa Pasternaka. Staljin je tada kažu svojim brundavim lijenim glasom samo procijedio: „Ostavite tog sanjara na miru“ (po drugoj verziji „ludu“)! To svakako ne znači da su sankcije bile u potpunosti mimoišle velikog pisca, ali usprkos svemu tome uspio je na koliko-toliko miran i dostojanstven način proživjeti svoj plodni život do samoga kraja. Uglavnom, veliki diktator u uzvišenom misliocu nije uspio prepoznati za sebe prijetnju, jer ovaj to nije ni bio, premda je u pravilu bio kritičan. No, nije ni svaka kritika ista, jer postoji kritika iz uzvišene ljubavi, a postoji i ona kritika iz prizemne mržnje, zavisti i koristoljublja.

I bez ovog prethodnog, odlika istinskih vrijednosti je da one nikada ne progone čovjeka, nego strpljivo čekaju da budu prepoznate i prihvaćene. To je zapravo stav i plod istinske ljubavi. U Pavlovom „Himnu ljubavi“ između ostaloga se kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva…“ (1 Kor 13,4-5). Dakle, istinske vrijednosti svakako egzistiraju u ritmu prave ljubavi … S jedne strane, one se ne nameću niti bahato hvastaju, ali s druge strane, one su uvijek tu i čekaju, baš kao što ni prava ljubav nikada ne prestaje (r. 8).

Nasuprot ovome, mogli bismo se pitati pa kako onda prolaze sve te nametnute stvari u našemu svijetu i životu, počevši od bjesomučnih reklama što nas svakodnevno šikaniraju potjerom – kako to već jednom Srećko Puntarić saže na tragikomičan način – „kupuj, telefoniraj, zabavljaj se; kupuj, telefoniraj, zabavljaj se…“!? Ajd dobro, reklame su još i općeprihvaćeno iritantne, ali puno je toga što sugerira kako ljudi ponekad uistinu vole biti progonjeni, baš kao što ponekad – u najboljoj maniri pećinskog lovca – vole druge progoniti.

Bilo da voli progoniti ili biti progonjen, i o čemu god se pri tome radilo, čovjek pokazuje da generalno ima velikih problema s poimanjem i prihvaćanjem kako svoje osobne slobode, tako i slobode drugih ljudi. Sigmund Freud reče da većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost, a većina ljudi se upravo užasava odgovornosti. Zar ne žele slobodu? Pa svakako da žele, ali onu slobodu u kojoj će i za koju će netko drugi preuzeti odgovornost, a to će onda na kraju biti samo nečija tuđa sloboda, a sviju ostalih ropstvo! Svakako da taj sitni, ali bitni detalj nije mogao promaći cjeloživotnom istraživaču ljudske psihe: slobodan je samo onaj tko preuzima odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga jednostavno ne ide.

Nadovezujući se na prethodno ujedno zaključujemo za sada: istinske vrijednosti imaju nešto zajedničko sa istinskom ljubavlju, baš kao što ova potonja računa sa istinskom slobodom. Na kraju, čovjeku se čuvati svega onoga što ga progoni, baš kao što mu se čuvati i svega onoga što se pred njim aktivno skriva. Skrivanje je tek izokrenuta potjera, upravo kao što raznorazni čupavi zubati stvorovi u svojim jamama i humkama strpljivo čekaju da ih plijen sam pronađe! I prvom, i drugom nasuprot: za istinu se od davnina govori da je „svugdje oko nas“. Ne očekujte da će vas progoniti i nametat se jer ona poštuje i svoju i vašu slobodu. Ali kad budete uistinu spremni za nju, lako će te je naći i prepoznati!

 

 

U Sarajevu, 7. 5. 2017.

M. B.

Exit mobile version