Neutemeljenost, prodavači magle i opći raspad komunikacijske zajednice …

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti.

Hermann Hesse je u „Igri staklenih perli“ ( iz 1943.), između ostaloga, izražavao veliku bojazan nad bujajućom „kulturom feljtona“. Pod tim je mislio na društvenu tendenciju gdje su ljudi sve manje čitali ozbiljna knjiška djela, a sve više površne novinske feljtone, te na njima stjecali svoju informiranost, ali i paušalno uvjerenje o stečenom sveznanju i kompetencijama. „Ma nije to tako, fino ti kažem, čit’o ja nekidan u novinama“! Dakle, stjecalo se uvjerenje da su novine relevantni izvor sveznanja te da nema dalje od toga.

Sa internetom su stvari postale još kompleksnije ili bolje rečeno bedastije. Premda je zamišljen kao ultimativni izvor znanja i informacija, neke stvari su u međuvremenu očito otišle u neželjenom, odnosno, bolje rečeno, neočekivanom smjeru. Zapravo, najveća blagodat interneta se pokazala kao njegova „Ahilova peta“. Za razliku od klasičnih novinskih, radijskih i televizijskih medija ovdje ti nitko ne diktira što ćeš i kada gledati, slušati, čitati ili pratiti. Da, Internet je ponudio tu divnu mogućnost da sami biramo ono što nas i kad nas zanima! Stoga bismo mogli reći da problem ustvari i nije u internetu nego u čovjeku koji se na koncu gotovo isključivo odlučio pratiti ono što odgovara njegovim postojećim uvjerenjima, i pri tomu u širokom luku izbjegavati sve ono što ovima proturječi. Dodatno, kod susreta sa informacijama – u skladu s vlastitim uvjerenjima – čovjek olako izgubi bilo kakvu kritičku distancu, i sklon je vjerovati svemu onome što pročita. Uzalud što nema nikakvih relevantnih izvora, a trebalo bi ih biti minimalno tri! Uzalud što se počesto takvi tekstovi, blogovi i „vlogovi“ uglavnom baziraju na „još nepotvrđenim informacijama“ te na „neimenovanim izvorima ili insider-ima“ s neke više instance … Pa, autor kao da nam vrišteći veli: „Ne vjerujte mi ništa, pa zar nije očito da bulaznim, izmišljam i lažem“!? Uzalud, neka istraživanja pokazuju da se čak 90% korisnika interneta ponaša na upravo predočeni način: traže isključivo ono što odgovara njihovim postojećim uvjerenjima i progutat će svaki sadržaj iz te domene, bez obzira kako je i koliko naopako utemeljen, tj. neutemeljen.

 

„We agree that we desagree“ – Slažemo se da se ne slažemo!

Obično se kaže ono da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora, međutim, navedena maksima vrijedi samo ukoliko pitalac poznaje barem dio izglednog odgovara. Npr. kako da postavim smisleno pitanje na simpoziju astrofizičara o krajnje egzotičnom Higgsovom bozonu ako pri tome o cijeloj stvari nemam barem neko elementarno znanje? I tu dolazimo onda do eskalacije problema: U susretu s nepoznatim terenom, te u nedostatku pravih pitanja, ljudi će započeti ili cijelu stvar izrugivati i nijekati, ili postavljati besmislena pitanja, ili će početi cijelom sustavu suprotstavljati onu istinu koju jedino poznaju i priznaju. Tako će u naznačenom primjeru stručnjak iz neke druge domene možda biti sklon proglasiti cijelu priču o Higgsovom bozonu besmislenom i neutemeljenom. Neupućen novinar – a koji radi posla mora nešto pitati – možda će izvaliti pred najvećim umovima današnjice: „A znači li to da je gosp. Higgs živio u Americi kad je tako volio bizone“? Dok će teoretičar zavjere biti najsamouvjereniji: „Koga vi ovdje lažete!? Kao da mi ne znamo da vas je ovdje poslala vlada iz sjene, sačinjena od vanzemaljaca reptila, kako bi nas krivo uvjerili da Higgsov bozon daje materiji masu, a mi svi dobro znamo da masa ne postoji jer živimo u Matrixu“!

I što bi onda ugledni stručnjak s dva doktorata i tri magisterija trebao na sve ovo reći? Najvjerojatnije će jednostavno ostati bez teksta!

Otprilike, u prethodnom primjeru se očituje i moja temeljna nakana oko ovoga teksta. I sam sam nerijetko zatečen kako je s nekim ljudima danas gotovo nemoguće raspravljati. Kad te zaspu s još nepotvrđenim informacijama, neimenovanim izvorima, s pitanjima samo nešto da se pita, napose s raznim bizarnim i fantastičnim teorijama ili te jednostavno popljuju sa svim onim što znaš i što jesi … nekako jednostavno se i ne sekiraš previše … kažeš samo sa osmjehom na licu: „Slažemo se da se ne slažemo“!

Istini za volju, sasvim je jasno da se čovjek snalazi puno bolje unutar svoje komunikacijske zajednice nego u nekoj drugoj. No, čini se da danas dolazi do svojevrsnog potpunog raspada. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje, a kako već rekosmo, ovaj afinitet danas izostaje. Slijepo slijedeći svoja partikularna uvjerenja i krajnje reducirane istine, čovjek zapada sve dublje u jedan mali svijet iz kojeg više nema izlaska. Provalija je već otvorena … širi se … i sve ju je teže preskočiti …

 

Neutemeljenost i numinozno

Ljudi su manje-više oduvijek više naginjali ispraznim i neutemeljenim idejama i ideologijama nego što su žudili za strpljivim studioznim stjecanjem znanja i istine, a čak kad ovakvo plemenito htijenje i postoji, vidimo da počesto opstaje i ona nemogućnost priznanja o vlastitom neznanju unutar nekog područja, premda smo na nekim drugim područjima možda uistinu i kompetentni.

No, ovdje nas zanima što neutemeljenost čini tako privlačnom i izazovnom u očima čovjeka? Zašto joj čovjek tako lako daje svoje povjerenje, pa čak nerijetko povjerava i sam život? Može zvučati iznenađujuće, ali neutemeljenost je božanska osobina! Ta Bog je zadnji neutemeljeni temelj cjelokupne stvarnosti, jer da treba neki temelj, onda bi toga morali prekrižiti kao pretendenta na božansko mjesto, te opet tražiti Onoga koji je bez temelja.

Još od prvih stranica biblije se jasno ističe kako područje božanskog za čovjeka predstavlja područje tragičnog. Ono, biti kao Bog se za čovjeka pokazuje praiskonskim izazovom, ali izazovom koji vodi u propast. I tako u skladu s naznačenom problematikom, neutemeljeni čovjek nema druge sličnosti s Bogom osim što je neutemeljen. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi određen za utemeljenost. Ako nemamo tla pod nogama, jednostavno propadamo! Zanimljivo je da je upravo gubitak tla pod sobom jedan od dva primordijalna urođena ljudska straha. Drugi je strah od bučnih i neugodnih zvukova. Dakle, sa ova dva straha se rađamo, a svi drugi su naučeni kroz život i odrastanje!

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti. S tim, ovdje obično treba

proći nešto vremena da bi se počelo propadati, no i sama propast zato duže traje …

 

 

U Sarajevu, 5. 5. 2017.

M. B.

More promjene: Jedan malo drugačiji pogled na pamet i glupost

Rekao bih da kod svakog od nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Nedavno sam na netu, a možda i vi već, upratio zgodnu, zapravo tragikomičnu definiciju budale: “Vidiš istinu, znaš istinu, osjećaš istinu, ali opet vjeruješ u laž”. Iz reakcija sam primijetio da se ljudi obično slatko nasmiju kad ovo čuju, i ono nekako, kao da se osjećaju poprilično familijarno s navedenom istinom. Zar smo svi budale? Rekao bih, svakako nismo, ali dodao bih i to da kod sviju nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Počevši od 19. st. na ovamo, istraživanja čovjekove psihe i svijesti dovodili su uvijek do sve više informacija, kao i do sve dublje spoznaje o složenosti ljudskog bića i osobnosti. Tako se govorilo uvijek o sve više razina svijesti, o sve većem broju obrambenih mehanizama itd. Slično tome, u 20. stoljeću se počelo govoriti i višestrukim inteligencijama kod čovjeka. Nemamo samo onu uobičajenu racionalnu, nego i emocionalnu, duhovnu, prostornu, glazbenusportsku itd. Iz potonjeg istraživanja proizlazi da je sasvim normalno ukoliko smo na nekim područjima veoma pametni, a na drugima to baš i nismo. Štoviše, uz jednu genijalnost obično pouzdano ide i barem jedna ludorija težeg kalibra.

Kako već rekosmo, svi mi imamo to barem jedno područje gdje se oglušujemo o validne argumente i djelujemo poprilično slijepo. Takav sam na primjer ja s pušenjem. Znam da mi škodi, vidim da mi škodi, osjećam da mi škodi, štoviše, potpuno jasno znam da mi pod određenim okolnostima pušenje čak može doći glave, ali ja opet pušim.

Dakle, u pozadini naših ponašanja neka htijenja su toliko snažna da nikakva razumska argumentacija ne može da ih destabilizira… ili ipak može? Poslije tko zna koliko liječničkih, prijateljskih i obiteljskih savjeta o prestanku pušenja, mislim da sam barem malo smekšao po ovom pitanju. Prije bih odmah ljutito navalio s kontra argumentina: “Pušenje ima i pozitivnih zdravstvenih učinaka … Hitler je bio prvi veliki pokretač antipušačkih kampanja na državnoj razini… Zašto ne zabrane alkohol, kad on provjereno više ubija od cigareta, a o njegovim sociopatskim učincima na čovjekovo ponašanje da i ne govorimo… itd., itd.”! Kako rekoh, još uvijek sam strastveni pušač, ali barem savjete o prestanku ne smatram više neprijateljskima. Tko zna, možda još jedno godinu dvije i stotinjak prijateljskih – jedno te istih – savjeta, i prestat ću skroz.

Pri tome se ne rugam samom sebi, nego izgleda da to jednostavno tako ide s glupošću. Volja je poput čvrste hridi, a razumski argumenti su poput mekanih morskih valova. Isprva se čini kako valovi nemaju šanse protiv te velike kliske kamene gromade, ali malo pomalo… hrid će doduše tu i dalje ostati, ali valovi će je s vremenom preoblikovati.

Strpljenje prije svega

Kako rekosmo, svi mi imao u sebi i pameti i gluposti, no problem je što je to od čovjeka do čovjeka različito posloženo i raspoređeno i onda se stalno događa da pamet jednog udara na glupost drugog, ali naravno i obratno: jer i onaj drugi je ponegdje pametan, kao što ovaj prvi nije. I što nam onda u tom smislu ostaje? Pa izgledno upornost i strpljenje, reklo bi se upravo one vrline koje se na Zapadu danas i ne njeguju puno, tj. barem ne na duže staze. Odnosno, na Zapadu se danas može govoriti o sveprisutnoj kulturi kvartala: Ukoliko u periodu od tri mjeseca profit ne poraste ili se ne riješi neki problem u relaciji ili vezi, bit će otpuštenih, i tamo i vamo!

Istini za volju, u nekim životnim područjima se i mora tako hitro djelovati, međutim, puno je toga pod nebom što zahtjeva godine za kvalitetne promjene. A u socijalnom kontekstu i znatno više od toga, jer npr. osnovna vremenska jedinica promjene mentaliteta jednog naroda je 50 godina! I to opet, ovdje se ne govori o potpunoj ili opsežnoj promjeni mentaliteta nego tek o izvjesnoj korekciji. Reklo bi se puno… netko jednostavno ne želi toliko čekati (ako govorimo o našim kolektivnim političkim ludorijama danas…) i ima potpuno pravo da ne čeka, premda je ipak plemenitije ulagati sebe za bolje sutra (tko smije i želi).

Ne ulazeći u detalje ičijeg života, kao ni u slobodu osobnih odluka, ovo je bio samo mali poticaj da se ne libimo biti uporni u dobrim savjetima i svjedočenjima. Tuđe odbijanje i poricanje nas ne smije razočarati i razoružati, jer kako već rekosmo, to jednostavno tako ide. Neće puno pomoći ako budeš jedan jedini usamljeni val promjene, zato budi more promjene!

 

U Sarajevu, 2. 5. 2017.

M. B.

Exit mobile version