Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.
Svatko se može promijeniti, ali ne svatko na isti način…
Svojevrsni ključ/odgovor na pitanje iz naslova se izgledno krije u našim dosadašnjim iskustvima, osobito ako smo pri tome stariji od 25. Naime, svi smo mi već kroz život dosta toga pokušavali mijenjati, i pri tome smo ponegdje uspijevali, a negdje ne. Stoga ovaj tekst i ne pokušava nuditi neka gotova rješenja, nego samo biti putokaz i orijentir u ophođenju s vlastitim iskustvima. Pri tome ćemo se bazirati na promišljanju četiri tradicionalna, temeljna tipa osobnosti, pa tko se već gdje i kako nađe…
Kolerici u suštini vole promjene, kako one male tako i one veće, i vrlo su uspješni u njihovom provođenju. Ukoliko povremeno volite ispremještati raspored stvari po kući, čisto ‘nako da osvježite izgled stana, vjerojatno ste kolerik. Međutim, pri tome za kolerike postoji jedan delikatni conditio sine qua non – tj. uvjet bez kojeg ne ide, a to je da oni provode samo one promjene koje su sami isplanirali i osmislili. Ukoliko se to tiče njihovog bližeg životnog i radnog okruženja, rado će se upetljati i u one promjene koje pokušavaju pokrenuti njima bliski ljudi. Kolerici vole kontrolu i bez nje su kao ribe na suhom. Stoga bi i u provođenju promjena možda više trebali paziti na mišljenje i zahtjeve drugih ljudi, te autoritarno i samoinicijativno djelovati samo onda ukoliko drugi nemaju jasno izraženog stava, mišljenja i ideje.
Sangvinici su po naravi više od priče nego od djela. Društveni su, slatkorječivi i zanimljivi. Tako će se nerijetko dogoditi da će bolje druge motivirati za promjene nego li sami sebe. No, i oni će sami ponekad kvalitetno provesti promjene ukoliko ih stvar istinski oduševljava, ali ako u međuvremenu oduševljenje splasne, neslavno će se vratiti na staro. Kako smo već ranije pisali, sangvinici su po naravi jako loši slušači i ako im netko nešto sugerira, morat će im to ponoviti stotinu puta. No, ponekad im od koristi može biti neko jako ozbiljno i sugestivno upozorenje. Recimo, ukoliko im neki bljedunjavi dr. Primarius ledenom ozbiljnošću žeteoca smrti kaže: „Hoćeš pušit ili ćeš živjet?” – sangvinik će u tom slučaju vjerojatno izabrati život! A i pored toga, u životu svakog sangvinika obično postoji netko do čijeg mišljenja stvarno drže, pa eto, onda nek’ ga se drže…
Kod melankolika je sve jasno, odnosno, sve im mora biti jasno. Nepopravljivi su racionalisti. Bilo da sami nešto planiraju mijenjati ili im to već netko drugi sugerira, oni će prvo morati podrobno znati ima li to uopće smisla, kao u ostalom još dosta drugih popratnih pitanja: ima li od toga koristi; kakve; kolike? Na koji način se to točno provodi da se na kraju bez veze ne izgubi samo vrijeme i živci itd. Stoga se oni vrlo teško pokreću na promjene, ali ako njihova precizna znatiželja jednom bude zadovoljena, provest će stvari planski i uspješno. Ipak, zbog svoje, moguće, pretjerane sklonosti detaljima, bilo bi dobro da sebi postave neki jasan i ograničen rok za promišljanje, jer u protivnom će uložiti više energije u samo promišljanje nego što bi to zahtijevala sama promjena.
Došli ste na odmor; more je plavo, kao i nebo, smještaj dobar, društvo super, ali vi ste svejedno jako nervozni, pomalo dezorijentirani i pitate se što je vama ovo trebalo? Za dva dana se već osjećate malo bolje i prirodnije u novom okruženju, a za još pet kao da ste kod kuće. Međutim, onda se sjetite da za dva dana idete kući i opet ste nervozni od pomisli na privikavanje na staro. Ako vam se ovako nešto događa, vjerojatno ste flegmatik. Flegmatici su stabilna vrsta, pa stoga ni ne vole promjene, jer one uvijek po sebi podrazumijevaju manju ili veću destabilizaciju. Nije sad da flegmatici ne osjećaju nikakvu potrebu za promjenama, ali njima je to sve skupa jako stresno. Stoga im je najpametnije da se drže malih koraka i malih promjena. Ukoliko ste flegmatik, nikad nemojte recimo planirati da počnete ići četiri puta tjedno po sat i pol u teretanu. Bit će to za vas prevelika i posve stresna promjena. Radije odaberite da svaki dan počnete sa desetominutnim vježbanjem kod kuće, pa kad to jednom postane dio vaše stabilne svakodnevnice, možda povisite to vrijeme i na dvadeset minuta. Mimo svih očekivanja, flegmatici mogu veoma puno napredovati u životu, ali kako rekosmo, pomalo, svakodnevno i bez velikog stresa.
Ruski filozof Nikolaj Berdjajev zapisao je jednu važnu misao u svojoj knjizi Filozofija slobodnog duha. Na jednom mjestu govoreći o patnji (iako se moglo nešto i drugo malo vedrije naći na tom mjestu) napisao je kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje s čovjekom. Berdjajev je u jednoj rečenici uspio izreći ono što čovjeka čini čovjekom u najvećoj mjeri i čini ga mudrim i zrelim čovjekom. Iskustva koja ostaju s čovjekom su iskustva od kojih je sagrađen njegov život.
Ta iskustva čine temelj njegovog života. Iskustva koja Berdjajev ima na umu nisu svakodnevna iskustva gledanja, dodirivanja, kušanja svakodnevnih i bezličnih predmeta i stvari. Čovjek može svakodnevno gledati u svoj radni stol, ali iskustvo svakodnevnog gledanja u stol neće bitno čovjeka odrediti niti će ga usmjeriti. Za nekoga tko svakodnevno gleda u svoj stol očekujući da mu stol otkrije nešto važno o njegovom životu, prije ćemo reći da nije normalan čak i kad mu je stol neuredan ili uredan. Neka svakodnevna iskustva nisu sposobna u bitnoj mjeri odrediti i utjecati na naš život i pogled na život. Kada Berdjajev piše kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje u čovjeku, Berdjajev pravi razliku između osjećaja kao svakodnevnog i površnog iskustva i iskustva koje traje i pretvara se u dio čovjekovog bića i njegove psihe. Mi živimo na drugoj strani razmišljanja za razliku od Berdjajeva. I suviše nam je važan osjećaj da bismo obraćali pažnju na trajnost i nepromjenjivost iskustva tog istog osjećaja koje ostaje s nama i u nama do kraja života. Iz tog razloga ponekad ljude s nekim velikim životnim iskustvima smatramo bezosjećajnima. Kada susretnemo nekoga tko je preživio tešku patnju i ne pokazuje nikakvu empatiju prema našem osjećaju patnje, kažemo za takvog čovjeka da je hladan i da je u njemu empatija potpuno odsutna. Stvar je u tome da nas taj čovjek ne gleda iz osjećaja patnje, možda i osjeća neku empatiju prema nama. On nas gleda iz svoga iskustva patnje koje je sada bitni dio njegovog života. Kad nam na naše pitanje zašto ne suosjeća s nama u našoj patnji odgovori kako svatko pati na ovaj ili onaj način, on nam ne želi pokazati prijezir i manjak empatije prema nama. I ne želi nam reći nešto beznačajno i površno. Radije nam želi reći istinu koju posjeduje jer posjeduje neotuđivo iskustvo i to nam iskustvo želi na određeni način darovati. Na taj način bilo koji osjećaj koji je dovoljno snažan da oblikuje čovjeka postaje iskustvo koje ga oblikuje. Oblikuje njega, njegov, život, život ljudi s kojima je povezan, njegov pogled na svijet. Pogled na svijet čovjeka koji ima iskustvo patnje i čovjeka koji nije iskusio patnju su zaista različiti pogledi iako je svijet kojega promatraju možda jedan te isti. Da ne bude sve obojano u sivo, možemo uzeti kao primjer i iskustvo ljubavi, iskustvo blagostanja kao dugotrajna iskustva koja oblikuju čovjekov život. Netko tko je cijeli život proveo u iskustvu blagostanja neće imati isti pogled na svijet kao onaj tko ima iskustvo oskudice, iako je svijet možda isti. Ali za onoga tko ima iskustvo oskudice svijet je neprijateljsko mjesto gdje se moraš poput životinje boriti da bi preživio. Dok je za onoga koji ima iskustvo blagostanja svijet lijepo mjesto gdje ima dovoljno prostora i prilika da se živi ugodno i u blagostanju. Kada saberemo sva svoja životna iskustva koja su dio nas samih bilo da su ona dobra ili zla, tek tada možemo reći za sebe da smo mudri, zreli i da je naš pogled na svijet zreo i ljudski. Čovjek bez ikakvog iskustva nije sposoban gledati i vidjeti svijet i nema nikakav pogled na svijet.
Duboko ljudsko iskustvo koje čovjeka trajno obilježi je pogled na svijet. Netko tko je u ratu sve izgubio, protjeran, koji više nema svoga doma, svijet vidi kao tuđe mjesto jer ima iskustvo gubitka, iskustvo čupanja svojih korijena, iskustvo nesigurnosti. Svijet je mjesto iz kojega je protjeran, u kojem je stradao. Svijet nije više njegov i on više ne može pronaći sigurnost. Za njega je sigurnost nepovratno izgubljena. Netko tko je u ratu uništavao, ubijao ako ima još čovjeka u njemu, ima iskustvo vlastite krivnje zbog počinjenih zala. On svijet vidi kao mjesto krivnje, mjesto nepodnošljivog pritiska i jedini način da se oslobodi iskustva krivnje jest ponekad ili da ju prizna ili da krivnju od sebe oduzme tako što će se ubiti. Bilo kako bilo, za svakoga od nas svijet uopće nije isti. Objektivno bi možda i mogao biti. Ali mi svijet ne gledamo objektivno. Svijet gledamo iskustvom. A iskustvo svakoga od nas samo je naše i ničije drugo. Čak i dvoje ljubavnika koji se osjećaju kao jedno tijelo kroz iskustvo ljubavi neće vidjeti isti svijet pred sobom. Iskustvo je nepremostiva prepreka da bi nas dvoje iako imamo isto iskustvo mogli vidjeti jedan te isti svijet. Mi ne vidimo isti svijet iako smo jedno biće i jedno tijelo. Gledajući svijet mi vidimo svoje iskustvo ili svoja iskustva. Onaj tko je iskusio samo patnju, mržnju, zlo, uništenje vidi svijet bez empatije. Opasan svijet od kojega treba bježati i skloniti se negdje na sigurno mjesto ako ono još uvijek postoji. Onaj tko je iskusio samo ljubav, blagostanje, dobrotu, milost, milosrđe vidi svijet s empatijom. Dobar svijet kojega treba voljeti i za kojega se isplati žrtvovati. U ovom shvaćanju svijeta od sebe smo nešto nesvjesno a nekad i svjesno sakrili. Od nas je samih skrivena činjenica da kada gledamo svijet, mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, nego vidimo svoje iskustvo toga svijeta. Onaj tko u novinama čita samo negativne stvari, crne kronike, osmrtnice i loše vijesti uvijek govoreći kako je sve otišlo k vragu i sve propada on ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo koje obilježeno nekom osobnom patnjom i tragedijom koju sebi još ne uspijeva objasniti. Ili je njegovo iskustvo gorčine i apatije njegov pogled na svijet. Onaj, s druge strane, koji u novinama čita i traži pronalazi samo dobre vijesti o većem broju zaposlenih, o gradnji mostova i zgrada, o pomoći onima koji su u potrebi, o humanitarnom djelovanju mnogih, on također ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo dobrote, pomoći, empatije koju također ne može do kraja sebi objasniti jer zna da svijet nije tako jednostavan da bude samo dobro i lijepo mjesto.
Kada sve ovo pokušamo skupiti u jednu jedinu misao, možemo reći poput Berdjajeva osjećaj svijeta prolazi, ali iskustvo svijeta ostaje. Bilo da je to iskustvo dobro bilo da je zlo. Ali, mi ne vidimo i ne gledamo svijet i to je ono što je Berdjajev zaboravio reći iako je možda i to imao na umu. Mi gledamo i vidimo svoje iskustvo i vjerujemo da je to svijet. Ali svijet je od nas oduvijek bio i ostao skriven kao što je i sama patnja bez obzira na naše iskustvo patnje od nas skrivena. Berdjajev je mogao još reći da mi ne osjećamo patnju. Mi osjećamo naše iskustvo patnje. I ne bi pogriješio. I svijet i patnja od nas su skriveni jer tko od nas može objasniti smisao svijeta i smisao patnje i smisao zla i smisao mržnje i smisao ljubavi i smisao dobrote? Ne može nitko. Onaj koji to uspije moći će onda svima nama konačno objasniti i reći što je svijet i što su patnja. Dok se takav netko ne pojavi, ono što imamo su samo naša iskustva i ništa više. Ali ljudski je i čovječno nadati se da će nam jednog dana biti otkriveno što je to zapravo svijet i što je to zapravo patnja, mržnja, ljubav, dobrota, milosrđe. Jer mi ne znamo, ali imamo iskustvo. Za neke je to dovoljno. Za neke nije i nikada neće biti. Po tome se ljudi razlikuju međusobno. Nekima je iskustvo kraj traženja i kraj života, njihov svijet i pogled na svijet. Nekima je iskustvo tek početak traženja i početak života, pokušaj da vide dublje i dalje od svoga iskustva pitajući se je li njihovo iskustvo stvarna slika svijeta ili ipak postoji nešto dublje i nešto smislenije.
Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.
Zaljubljen muškarac ili žena na putu ljubavi jednog prema drugom imaju to iskustvo nedogođene ljubavi, iskustvo mašte koja stvara mogući ljubavni zaplet i njegov mogući ishod. Iskustvo nedogođene ljubavi kao nedogođenog događaja dolazi u oblicima različitih i najčudnovatijih mogućih pitanja o ljubljenoj osobi. Kao recimo što će biti kad veza postane ozbiljnija? Ako se vjenčamo, kakvi ćemo biti u braku? Ako dobijemo djecu, čije će oči imati, njegove ili njezine? Ako zajedno dočekamo starost, kako ćemo izgledati, tko će biti potrebniji pomoći onoga drugoga? Nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene samo je jedan od onih događaja koji se ponekad manifestiraju kao nedogođeni događaji.
Ima i drugih životnih izbora i odluka koji ulaze u kategoriju nedogođenih događaja, kao recimo kad se planira živjeti negdje drugo. U kojem gradu, u kojoj ulici, u kojoj općini, u kojoj zemlji živjeti? Nedogođeni događaji su povremeno izvor određenih patnji za čovjeka jer ukoliko se čovjek odluči da neki nedogođeni događaj ni u stvarnosti neće odživjeti onda uvijek ostaje jedan neodređen osjećaj patnje i nostalgije. Kad se muškarac pita jesam li prvo trebao izabrati nju, a ne sada ovu s kojom sam sada i kakav bi nam bio život zajedno, ili obrnuto kada žena postavlja to isto pitanje? Ovo pitanje u sebi nosi čežnju i misao kako je prethodna ljubav koja se nije nikad dogodila i postala nedogođeni događaj – možda bila najbolji i najmudriji izbor.
Veliki broj područja našeg života pokriva iskustvo neprimjetne čežnje i tupe boli, jer nedogođeni događaji nisu postali dio stvarnosti našeg života. Zato nam preostaje da čeznemo i da nas tu i tamo nedogođeni događaj boli kao da se dogodio. Kao kad se razmišlja o voljenoj osobi s kojom se ljubav nikad nije dogodila, ali osjećaj čežnje i boli ponekad je takvog intenziteta da čovjek ima osjećaj da se ta ljubav stvarno dogodila i umrla. Nedogođeni događaji nisu uvijek negativni i loši iako povremeno donose nepodnošljivu čežnju i bol u stvarni čovjekov život.
Nedogođeni događaji imaju svoju privlačnost i svoju mudrost jer nas čuvaju od razočaranja stvarnim životom i stvarnim iskustvima. Kao kad nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene postane stvarnost i nastupi razočaranje jednog ili drugog ili oboje, jer se stvarnost nedogođene ljubavi činila kudikamo ugodnija i privlačnija od stvarne ljubavi. U takvim trenutcima se razočaranje pretvara u osjećaj gubitka životnog smjera i smisla jer se sav život usmjerio i utrošio ponajviše u velika iščekivanja nedogođene ljubavi koja svojom stvarnošću i gubitkom strasti, ljepote i smisla može odvesti i puno dalje od samog razočaranja u ambis začaranog kruga samosažaljenja, progonjena osjećajem krivnje, osjećajem gubitka tla pod nogama i besmisla.
Čovjek živi između te dvije ponekad nerazumljive i neshvatljive točke, između nedogođenog događaja i čežnje za njim da se dogodi i razočarenja kad se događaj dogodi. I to dolazi u obliku pitanja što se zapravo dogodilo s nama, sa mnom, s njom? Ali ne mora svaki nedogođeni događaj završiti stanjem vječne čežnje jer se nije dogodio, kao ni stanjem razočaranja jer događaj nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Nedogođeni događaji znaju svoju punu stvarnost doseći u samom njihovom događanju do te mjere da ispunjenje života smislom i radošću traje jako dugo.
Kao kada muškarac i žena ostvare svoj nedogođeni događaj ljubavi i shvate malo kasnije kako je u stvarnosti taj događaj još bolji, puniji, radosniji i smisleniji. Ovo iskustvo ih onda obilježi za cijeli život i služi kao kamen temeljac za podnošenje životnih padova koji eventualno slijede.
Jedan dio našeg života, a možda i zreliju dob i malo više obilježava razmišljanje o nedogođenim događajima ljubavi, posla, karijere, mjesta života, broja djece, neobično ali sadržajno izrečeno u našem kolokvijalnom izrazu: što bi bilo kad bilo? I tu nema trajnih odgovora, mi nastavljamo živjeti život u prostoru između nedogođenih događaja našeg života i njihova stvarnog događanja. U tom prostoru ima svega: i čežnje, i boli, i mašte, i ideja, i promišljanja, i želja, i snova, i tajni, i radosti, i ljepote, i tuge, i plača, i razočarenja, i rađanja, i umiranja… Ponekad se cijeli život nekako živi u tom prostoru tog jednostavnog, ali tako fascinatnog, tajnovitog i nikada odgovorenog pitanja: što bi bilo kad bi bilo? Jer nikada ne možete dati pravi odgovor baš zato što se nedogođeni događaj nije ni dogodio, jer da je se dogodio to pitanje ne biste ni mogli postaviti, ni sebi ni drugome.
U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta. Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu etnonacionalizma kao učestalom obliku socijalnog identiteta.
Pojam identiteta
Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi (Petz, 2005).
Jung je pod identitetom podrazumijevao nesvjesni fenomen kao neraznolikost subjekta od drugih objekata, za razliku od drugih mislioca svoga vremena koji su pod pojmom identiteta smatrali da je netko našao osobnu usporedbu veličine i ravnotežu u životu (Hark, 1998).
Identitet je uvijek nesvjestan fenomen, jer bi svjesna jednakost uvijek predstavljala svijest o dvjema stvarima koje su među sobom jednake pa, prema tome, i razdvajanje subjekta i objekta, a time bi fenomen identiteta već bio ukinut. Psihološki identitet predstavlja vlastitu nesvjesnost.
Identitet bismo laički mogli nazvati poimanje čovjeka u svjetlu relativne određenosti, onako da usred svega oko nas poimamo sebe i vlastito ja. Danas su prisutni različiti teorijski pravci, ali se u većini slučajeva oni znatno ne razlikuju, već podupiru jedan drugoga kako bi u što boljem svjetlu prikazali što je to identitet, na koji način, te kada se on doista formira. Svaki pravac, shodno svojoj specifičnosti, ima prednosti u objašnjavanju pojedinog dijela psihičkog života. Budući da ni jedan pravac nije sveobuhvatan, moglo bi se reći da je najprihvatljiviji integrativni pristup, odnosno ono, „od svega uzmi pomalo“ i promatraj kroz prizmu koja je sastavljena od svega pomalo. Takav pristup nam daje bolju sliku identiteta kao odrednice bez koje čovjek ne bi nikada ni postojao. Identitet je ono što jesmo, što mislimo da jesmo, što osjećamo, što mislimo da osjećamo, identitet je sve o nama i sve u nama.
Od samog rođenja čovjek je stalno u situaciji da reagira na nešto. Svi ti naši pokušaji da reagiramo na nešto dovode do stvaranja nas. Pokušavamo mijenjati sebe, ovisno od dobi, okolini, situaciji.
Svi imamo pravo misliti od čega, kako, i zbog čega smo nastali i kako trenutno djelujemo. Sve je to bit našeg identiteta.
Za svaki identitet ključno je iskustvo koje čovjek stječe kroz svoj život. Svako novo iskustvo, saznanje, utječe na noviju, izmijenjenu spoznaju. Uzastopni neuspjesi će nečije mišljenje o sebi mijenjati iz nivoa sposobnog ka nivou nesposobnog. Neke aktivnosti će utjecati na mijenjanje spoznaje o vlastitoj moralnosti ka vlastitoj grješnosti (Tuce, 2009).
Kao druga, a ne manje bitna odrednica svakog identiteta je razvojna dob. Ona je bitna odrednica, jer ne mislimo o sebi isto sa sedam, sedamnaest i sedamdeset godina.
Treća, i također bitna odrednica svakog identiteta je okolina koja doprinosi da se osoba doživljava važnom ili beznačajnom, ovisno od toga hvale li je i cijene ili joj se rugaju i podcjenjuju je.
Vrste identiteta
Kada govorimo o vrstama identiteta tada govorimo o svim ulogama koje osoba može imati u životu. Svaka uloga koja nas sustigne tijekom života, formira i naš identitet. Dopunjuje ga, mijenja i za sebe formira svaki dio našeg poimanja o sebi.
Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane, svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima, pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.
Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su npr. sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).
Prema Tajfelu i Turneru, socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).
Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).
Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji, kod mladića će dominirati identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.
Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.
U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako, npr., nečija svakodnevna uloga majke je istaknutija od uloge članice radničkog sindikata (Huić, 2004).
Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.
Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.
Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo, pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).
Prema teoriji socijalnog identiteta, ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno, osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.
Samopoštovanje kao ključ razvoja identiteta
Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).
U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković i Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.
Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).
Identitetska disonanca
Već smo u prethodnom poglavlju naglasili da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Sve ovo čovjeka može dovesti i u stanovitu paradoksalnu situaciju, odnosno, do toga da su neki njegovi identiteti međusobno suprotstavljeni. Na primjer, osoba N. N. istovremeno posjeduje identitet oca, supruga, radnika, praktičnog vjernika, etnonacionalista i alkoholičara. Na kraju će prevladati onaj identitet koji uključuje relacije s većim brojem bliskih osoba. U slučaju postojanja težeg stupnja alkoholizma to nažalost znači da će ovaj identitet izgledno i prevladati kod osobe N. N. Zašto? Poznato je da dugogodišnja neumjerena konzumacija alkohola dovodi do znatne promjene osobnosti kod alkoholičara. Jedna od tih promjena uključuje i tendenciju naglašenog poštovanja sebi sličnih te prijezira prema svim drugačijima. Tako će se alkoholičar s vremenom sve više vezivati uz svoje kavansko društvo, dok će se naspram ostalih, uključujući tu i svoje najbliže, otuđivati. Pri tome se osobi N. N. neće biti lako promijeniti na bolje, jer je u međuvremenu njegov alkoholizam prestao biti samo navika, to je sada cjelovit način života. Ponekad sam sebi stvarno obeća da više neće piti, međutim, socijalna potreba ga odvlači među „najbolje prijatelje“, a tamo je samo pitanje trenutka kad će ponovno početi konzumirati alkohol.
Ipak, iz potonjeg barem otprilike možemo razaznati i rješenje. Osobu N. N. neće spasiti jednokratna kritika, pa čak ni dobronamjeran savjet. Tome naprotiv, uz čvrstu osobnu odluku i postojanu volju, njemu će biti potrebno i jedno iskreno prihvaćanje te snažna podrška koji će biti veći, topliji i iskreniji od onoga što mu se inače pruža u kavani. U ovim stvarima jednostavno ne pomaže nikakav blef: obiteljski identitet prevladava tamo gdje obitelj pruža dostatnu socijalnu bliskost i emocionalnu satisfakciju svojim pojedinim članovima, a slično tako i u kontekstu vjerske zajednice: samo topla, bliska i iskrena zajednica može potaknuti dominaciju vjerskog identiteta u životu svojih pojedinih članova.
Etnonacionalizam kao vrsta socijalnog identiteta
Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.
Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.
Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni do sada su uglavnom bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima manje bavila.
Psihologijska istraživanja nacionalne identifikacije uglavnom su rađena na manjinskim grupama. U novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom podruju. Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorijska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacijei kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).
Prema teoriji socijalnog identiteta, samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.
Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).
Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.
Prema Milošević Đorđević (2003), razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćivanja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih klanova (Huić, 2004).
U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.
Kao što je ranije spomenuto, pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu, kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja, jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978), postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.
Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemersi dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture skladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.
Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz konstrukt nacionalnog identiteta jest utvrđivanje i mjerenje njegovih različitih komponenti.
Phinneyeva (1990) govori o četiri osnovne komponente za koje se pretpostavlja da čine nacionalni identitet:
Samoidentifikacija ili samodefiniranje pojedinca kao člana nacionalne grupe. Samoidentifikacija može biti određena porijeklom osobe, ali je moguća i kao iskaz vlastitog opredjeljenja neovisno o porijeklu. Feather (1994) (prema Čorkalo i Kamenov, 1998) je proveo niz istraživanja na australskom sudionicima i pokazao da je snažnija identifikacija s nacionalnom grupom povezana s izraženijim favoriziranjem vlastite grupe, većom grupnom pristranošću te izraženijim kolektivističkim
Osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Njegov intenzitet može varirati od snažnog do osjećaja samo formalne pripadnosti grupi bez emocionalne vezanosti. S obzirom da se ova komponenta odnosi na emocionalne procese, zbog njihove promjenjivosti, teško je mjerljiva. U većini istraživanja ispituje se preko vezanosti za vlastitu grupu, a katkada i kao osjećaj različitosti i izdvojenosti vlastite u odnosu na druge grupe (Phinney,1990).
Stavovi prema članstvu u grupi koji mogu biti pozitivni ili negativni. Pozitivni stavovi se najčešće iskazuju i istražuju kroz pozitivne afektivne reakcije kao što su ponosi zadovoljstvo pripadnošću, te prihvaćanje vlastite grupe. Izostanak pozitivnih stavova i/ili izražavanje negativnih stavova prema vlastitoj nacionalnoj skupini može se promatrati kao poricanje vlastitog nacionalnog identiteta. Negativni stavovi mogu se manifestirati i kao želja za time da se postane član neke druge nacionalne skupine (Phinney, 1990). Analiza rezultata istraživanja, koje je 1995. godine proveo International Social Survey Programme (ISSP) u 22 europske zemlje, pokazala je da je nacionalni ponos povezan s osjećajem nacionalne pripadnosti. Višu razinu nacionalnog ponosa pokazuju oni koji imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti tj. osjećaju se „bliski“ svojoj zemlji. Pokazalo se da stariji i slabije obrazovani sudionici iskazuju veći nacionalni ponos, dok razlika s obzirom na spol nije utvrđena (ČorkaloiKamenov, 1998).
Uključenost u rad i život vlastite nacionalne skupine odnosi se na to koliko pojedinci sudjeluju u održavanju tradicije i kulture svoga naroda. U istraživanjima najčešće korišteni indikatori uključenosti su: upotreba nacionalnogjezika, način sklapanja prijateljstava i intimnih veza, je li za njih važna pripadnost istoj etničkoj skupini, pripadnost određenoj vjeri i njeno prakticiranje, sudjelovanje u radu i formiranju socio-nacionalnih institucija (zavičajni klubovi, društva), uključenost u politike aktivnosti vezane za boljitak vlastite nacionalne grupe, odabir mjesta stanovanja s obzirom na nacionalnu pripadnost, njegovanje nacionalnih vrijednosti, interes za zemlju porijekla, te poznavanje nacionalne povijesti i kulture (Phinney,1990).
Zaključak:
Pojam identiteta je vrlo kompleksan jer uključuje manje-više sve sfere i aspekte čovjekovog života, i ono što on jest, čak i ono što će tek biti. Stoga ovaj pojam neminovno zavrjeđuje i pozornost kako znanstvene zajednice, tako i misaono usmjerenih pojedinaca.
Boljim razumijevanjem i poznavanjem ovoga pojma stvaramo preduvjete i za bolje poznavanje samih sebe, kao i socijalnih grupa kojima pripadamo. Ovakvo promišljanje nas može osposobiti i za nadvladavanje nekih negativnih aspekata onih uobičajenih puteva formiranja ljudskog identiteta. Tu osobito mislimo na naznačenu problematiku izgradnje samopoštovanja na temelju prijezira prema drugima i drugačijima. Naime, današnje vrijeme itekako nalaže formiranje jednog drugačijeg samopoštovanja koje će se bazirati na poštovanju onih drugih i drugačijih. S druge strane, postojanje višestrukih identiteta kod pojedinca jasno nalaže potrebu aktivnog i svjesnog određivanja prioriteta u vlastitom životu, ali i više od toga, čovjek bi također trebao prepoznavati i nadvladavati sve one identitete koji mu proturječe kao osobi u cjelini.
U Sarajevu, 3. 10. 2017.
B. K.
Literatura:
Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija. Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.
Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.
Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etničkim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Lacković-Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, Vol. 36 (2).
Petz, B (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada slap.
Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin. No. 108. pp. 499-514.
Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey, Princeton University Press.
Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.
Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije. Politika kultura, Zagreb.
Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Tuce, P. (2009). Terapija identiteta. Zenica: Minex.
Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.
Strah od boli
Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.
Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.
Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.
S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?
Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.
Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.
Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.
I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.
Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.
Umjesto zaključka
Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?
Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.
Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.
Zaborav je polagano i svjesno nestajanje protiv kojega se bunimo i borimo. Spomenici su naša pobuna protiv zaborava, način da kažemo vremenu kako ga možemo pobijediti. Spomenici su naš pokušaj da kažemo vremenu da nas ostavi na miru, jer kroz spomenike želimo reći vremenu da ne zaboravljamo jedni druge. Kada vidimo ili promatramo bilo koji spomenik, što zapravo vidimo ako ne naš pokušaj da se nosimo sa zaboravom onih kojih više nema i da se nosimo sa vlastitim strahom da ćemo i mi jednog dana biti zaboravljeni. Svijet u kojem se krećemo puno brže zaboravlja nego neka prethodna vremena i stoljeća. Nekada se određene događaje pamtilo, prenosilo i usmeno i pismeno da bi ih se sačuvalo od zaborava.
Loše pamćenje
Ne volimo pamtiti zle događaje i ljude i time što ih ne pamtimo nastojimo ubrzati njihov zaborav i takvima ne želimo stavljati bilo kakve spomenike. Ne želimo da nas podsjećaju na ono što su nam učinili i njihovo postojanje živi samo u onim trenutcima kada mislimo sa strahom, tjeskobom, pa i mržnjom na njih. Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti. Ponekad bi nam bilo dobro biti nešto poput kompjutera, imati mogućnost za kompletno brisanje sustava i svih programa i instaliranje potpuno novog sustava s novim programima bez ikakvih tragova staroga, pogotovo ako je stari sustav opterećen lošim pamćenjima.
Međutim, ako bi to bilo moguće za nas da se možemo svakih nekoliko godina resetirati sa potpuno novim pamćenjima ili barem samo onim dobrima brišući ona loša i zla, bi li bili sposobni shvatiti i svoju osobnu prošlost i prošlost društva ozbiljno nastojeći učiti iz naših zlih iskustava koja proizvode zatim loša i tjeskobna pamćenja i zaborave? Ako bismo brisali samo loša i zla iskustva ostavljajući samo ona dobra, ne bi li nas to učinilo pomalo neosjetljivima na recimo patnje i stradanja drugih?
Slika 1: Monumenti ponekad nisu tu samo da bi podsjećali na ljude, nego i na cijele epohe, kao i na slavne povijesne događaje.
Možemo razumjeti patnju i stradanje i tjeskobu drugoga zato jer čuvamo pamćenje na slična iskustva koja smo prošli te iako ponekad mislimo da je najbolje takva iskustva ne samo prepustiti zaboravu, nego ih potpuno – ako je moguće – izbrisati iz pamćenja, ona su – koliko god bilo bolno prisjećati ih se – vrijedna iskustva kojima otvaramo prostor empatije za razumijevanje zlog i lošeg iskustva koje je drugi prošao.
Neopterećenost zaboravom
Danas zaboravljamo događaje od jučer, zaboravljamo ljude koje smo upoznali, previše je stvari, događaja, ljudi da bismo ih sve pamtili i ne trudimo se pamtiti, zaborav je postao način življenja i stil života. Nije da ne bismo htjeli pamtiti, pogotovo ona dobra i radosna iskustva, nego zaborav više nije svjesna odluka. Kao da više ne odlučujemo svjesno zaboraviti ono što ne želimo pamtiti … zaborav je za nas nešto što više ne primjećujemo kao nešto što se događa, nešto na što ne obraćamo pažnju.
U toj neopterećenosti zaboravom polako je nestao i strah i tjeskoba da smo zaboravili druge i da će i drugi nas jednom zaboraviti. Možda zato nekad ne volimo vidjeti spomenike. Iako su spomenici naš način da kažemo kako ne zaboravljamo nikoga, povremeno se radije od njih sklanjamo jer nas podsjete nevjerojatnom snagom da smo možda zaboravili druge ljude, svoje bližnje, prijatelje i da će i nas sutra drugi, naši bližnji također zaboraviti, prolazeći pored nas kao pored spomenika, ponekad, da se podsjete da su nas zaboravili ili da se podsjete na to da će i oni biti zaboravljeni.
Umjesto zaključka
Zaborav je sastavni dio naše egzistencije, mi zaboravljamo druge ljude i drugi zaboravljaju nas. Zato se ne trebamo plašiti spomenika, oni nas podsjećaju na nešto što je normalno u ljudskom postojanju, a to je da je prošlost i zaborav sastavni dio našeg života. Spomenik je samo podsjetnik na to, ali i znak prkosa i nade da ipak neke važne ljude i događaje iz našeg života nećemo i nismo voljni prepustiti zaboravu te da ti ljudi i događaji kroz spomenike žive među nama i s nama.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.
U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …
Što – recimo – znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.
U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem – dakle – nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive – kako rekosmo – ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.
Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.
U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.
Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.
Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.
Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.
I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe – recimo, poput romantizma – su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.
