Mjesec: lipanj 2020.

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit

„Mnogi su našli odgovore kod mudrog starca na vrhu planine, nitko i nikad na vrhu poslovnog nebodera”, pojašnjavao je mudri starac zbunjenom mladiću nakon što ovaj nije uspio objasniti zašto je tu uopće došao.

„Bogatstvo donosi mnogo toga, ali ne sve, jer bogatstvo je po sebi takva stvar zbog koje se i moraš odreći manje-više svega drugog da bi ga zadobio”, nastavi sad već u proročkom zanosu mudri starac, dok se mladić činio još više zbunjenim.

„Neki su ljudi očito odvažno krenuli za pakao, ali ne moraš i ti za njima”, nadoda starac, ali sad je i on, čini se, konačno malo bio ustuknuo. Prođe mu kroz glavu kako je možda ipak malo pretjerao?

„Čini mi se da malo pretjerujete”, oprezno potvrdi mladić. „Nisam došao zbog bogatstva, mislim da me nešto drugo muči.“

„Reci, prijatelju”, procijedi starac pokušavajući suspregnuti vlastito uzbuđenje, pomišljajući usput kako je s ljudima nevjerojatno lako ispasti budala, te da je najvjerojatnije upravo zbog toga prije trideset godina i bio pobjegao na planinu.

„Možete li mi reći zašto toliko puno košta biti svoj?” upita mladić. „Dođem na razgovor za posao, kažu nisi u stranci. Hoću nešto kupiti, kažu za vas će biti skuplje jer niste u klubu potrošača. Prijatelji me pitaju za koga navijam, ja kažem za nikog. ‘Ma ne mislimo u politici, nego u nogometu?’ Ja – ‘isto za nikog’. I onda trpim te poglede – lijevo oko puno poruge, desno sažaljenja.”

„Pa što se čudiš?” umirujućim tonom će sada starac. Ljudi su se oduvijek morali žestoko boriti za slobodu. Plaćali su je progonstvom, izopćenjem, zatvorom, batinama, pa čak i vlastitim životom. Sloboda je od samog početka bila najskuplja stvar pod ovim suncem, kako ona kolektivna tako i ta tvoja individualna. Stvar toliko skupa da je većina bogataša sebi ne može priuštiti.”

Mladić je istog trena znao da je starac u pravu, ali njegov odgovor ga je ipak bio nemalo rastužio. Činilo mu se sve to isuviše jednostavnim i okrutnim.

„Znaš, istina ti je kći oca Jednostavnosti i majke Okrutnosti”, trijumfalno će starac.

„Zar nije mogao sebi naći kakvu nježniju”, uzvrati mladić.

„Pa ima Okrutnost i svoju nježnu stranu, ali tada obično i Jednostavnost postaje komplicirana”, ustvrdi starac. „Tako da je komplicirana Nježnost mlađa neprepoznatljiva sestra Istine. Nju ljudi obično više vole, premda svi znaju, baš kao i ti sad mladiću, što je prava istina.”

„Komplicirano baš kao i sama ljubav”, primijeti mladić.

Starac će: „Rekoh ti da je sloboda najskuplja stvar pod suncem, dok je ljubav najskuplja stvar iznad sunca. Dakle, osim što je malo tko sebi može priuštiti, njezin je kuriozitet i to da je ama baš nitko ne može ni jasno sagledati … Dopusti da ti nešto ispričam”, reče starac, a pogled mu posta sjetno zamišljen. „Ljubio sam tri puta u životu:

• Prva ljubav: Otišao sam valjda kako bi se mogao nadati da ćemo se opet negdje sresti, a ona me uopće nije pokušavala zaustaviti, valjda kako bi me se u miru i sa sjetom mogla sjećati.
• Druga velika ljubav mi je bila još veća, ali i gora od one prve. Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.
• Treća ljubav mi je pak bila definitivno najveća, također i najgora … čista katarza. Ja inače imam hladan i oštar um, ali toplo srce, dok je kod nje to bilo čini mi se sasvim obratno: topao um i ledeno srce.”

„Pa kako je završilo na kraju?” upita mladić, vidno iznenađen starčevom otvorenošću, ali i životnošću. Jer pred sobom više nije gledao mitološkog mudraca, nego tek normalnog iskusnog čovjeka.

„To i jest najčudnije”, nastavi starac. „Čini se da uopće nije završilo, jer nikada nije bilo ni započelo. Njezin lik je, čini se, našao smiraj u mome srcu, kao i moj lik u njezinom umu … jer tamo je toplota, a toplota je privlačna. I bilo bi sve dobro da to tako može mirovati, ali problemi nastanu kad se ona meni pomakne iz srca prema gore, a ja njoj iz uma prema dolje. Ali smiri se to sve već nekako, jer nitko ne želi biti dugo na negostoljubivom ledu … i onda se sve vrati na ustaljene pozicije.”

„I ja sam ljubio jednu takvu”, reče mladić. „Prava hobi romantičarka!”

Starac se nasmija. „Pravo kažeš, s tim da su svi romantičari na kraju barem djelomično ti ‘hobi romantičari’. Čovjek se nikad ne uspinje, a ni ne trudi oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije. Jer što jest, jest. To je nepovredivi i neupitni bitak. Nema mu se što ni oduzeti ni dodati. Zato radije u životu grozničavo jurimo za onim što nije … za ispraznim mogućnostima kojima nastojimo posuditi malo od punine onog bitka na kojeg ne mislimo ili tek mislimo da mislimo.”

Mladić se sjećao da su u četvrtom srednje iz filozofije bili nešto spominjali taj bitak, ali još i tad mu se činilo odveć apstraktnim. Zato je radije pitao starca još malo o onim uzaludnim ljubavima.

„Ja sam slobodnjak, i ljubio sam samo takve … zato su valjda i te ljubavi sve do jedne na kraju isparile u nebo. Jer ljubav i sloboda samo gore i mogu skladno koegzistirati. Ovdje na zemlji, naprotiv, uvijek moramo bolno birati.”

„I zato ste izabrali da pobjegnete na planinu”, bez mrve zlobe upita mladić.

„Da”, reče starac. „Ali zato sad svi kod mene dolaze po savjet.”

„Nije li to paradoks?” primijeti mladić. „Da ljudi koji su u svijetu za svoje probleme traže savjet od onoga koji je pobjegao od ovog svijeta?”

„Nije paradoks”, samouvjereno će starac. „Ne dolaze kod mene zato što sam kukavički pobjegao, premda jesam, nego zato što mi je taj bijeg omogućio da stvari sada vidim jasnije s distance i iz visine. Zato se nikad nemoj bojati radikalnih izbora i odluka“, nastavi starac. „Nove prilike i mogućnosti dolaze tek onda kad raščistimo sa starima.”

„Doći ću opet”, reče mladić…

U Sarajevu 3. 6. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi