tajna – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

– Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

– I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

– Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

O NOĆI

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O BUDUĆNOSTI

Možda je za našu budućnost ipak bolje da za sada ostane nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva …

U čovjeku postoji neostvarena želja da pogleda iza zavjese u ono što se nalazi ispred, što se nalazi u njegovoj budućnosti. Poput igrača na sreću zamišlja kako u jednom trenutku točno zna gdje i u kojem mjestu se nalazi dobitni listić velikog dobitka i zamišlja kako ga kupuje. Ili zamišlja kako unaprijed vidi brojeve jackpota i unaprijed zna koju srećku treba kupiti. Dobitak je neizbježan i razdoblje između čekanja i dobitka je izuzetno životno razdoblje poput iščekivanja dugo željenog završetka.

Mnogo mašte o sklanjanju zavjese budućnosti usmjereno je na buduće događaje koji se promatraju kao događaji ispunjenja, uspjeha, postignuća, blagoslova, sreće, zadovoljstva. U želji da vidi vlastitu budućnost, čovjek pribjegava različitim metodama i načinima koje graniče ponekad s ludilom i iracionalnim. Dok ponekad odbacuje neke razumne savjete i preporuke o vlastitoj budućnosti, s druge strane – zaluđen i oslijepljen – svoje pouzdanje stavlja u neobične taloge na dnu šalice kave, crte u svojim dlanovima, raspored zrna graha na stolu i podu, kamenje koje svjetluca i mnogo drugih sličnih metoda i načina. Želja da baci pogled u vlastitu budućnost čovjeka može odvesti u iracionalno ponašanje i iracionalna vjerovanja do te mjere da razumu ne ostaje puno prostora da čovjeka upozori na ono što je očito i na što treba stvarno obratiti pažnju u svom životu.

Glad za budućnošću može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog ponašanja i djelovanja i odlučivanja. Odjednom se razumne životne odluke koje se pažljivo planiraju i ne donose preko noći stavljaju u ruke nekog „čitača“ budućnosti koji u ispijenoj kavi i njezinom mutnom i nejasnom dnu sve vidi jasno i razgovijetno, svaki čovjekov potez, odluku. Presudne životne odluke koje zahtijevaju prisutnost i aktivno sudjelovanje razuma poput odluke za brak, odluke za odlazak u drugu zemlju, odluke o prodaji ili kupovini kuće ili stana postaju predmet najneobičnijih metoda tumačenja na način da je dovoljno da pogledate kako je kamenje u boji raspoređeno na stolu i da budete apsolutno uvjereni da je neka žena ili muškarac za vas iako razumski gledano nemate nikakvih dodirnih točaka.

Na sve moguće načine se želi vidjeti budućnost kako bi se budućnost uhvatilo, zarobilo i svezalo da bude vrijeme bez iznenađenja. Željeti znati budućnost nije bezopasno jer čovjekova znatiželja oko budućnosti koncentrira se na ono što čovjek strastveno želi, a ne uvijek na ono što bi čovjek želio izbjeći, ali nikako ne može. Koliko bi za čovjeka doista bilo utješno kad bi postojala stvarno metoda znanja budućnosti kojom bi mu netko otkrio ujutro da će večeras poginuti u prometnoj nesreći i da ne postoji mogućnost izbjegavanja tog sudbonosnog trenutka čak i kad cijeli dan ne bi izišao na ulicu u strahu od auta? Svi njegovi budući planovi o braku, novom stanu večeras završavaju i to trajno i zauvijek. Ima li čovjeka koji bi želio pod svaku cijenu znati kako mu je budućnost takva i kako je ona neizbježna? Ili koliko je pozitivno kad bi postojala metoda predviđanja budućnosti kojom bi čovjeku bilo otkriveno da će za mjesec dana zbog običnih bolova u trbuhu otkriti kako ima neizlječivi rak?

Želja i nastojanje da se otkrije budućnost utemeljena je na zabludi kako je budućnost isključivo i uvijek novi početak, nova stvarnost, novi život, nešto u sebi i po sebi potpuno novo i dobro. Budućnost može biti i nešto vrlo brutalno, razarajuće i uništavajuće i ona nije uvijek nekakav novi početak i novi život. Budućnost može biti vrlo brutalan i hladan kraj i završetak svega i svih novih budućnosti o kojima čovjek mašta. Zašto ne možemo budućnost ostaviti njezinoj nedogođenosti, zašto je želimo znati i što mislimo da se bitno mijenja ako bismo je znali? Mijenja li se uopće čovjekov život kad bi mu netko nekom metodom točno i precizno dao do znanja da će u budućnosti oboljeti, patiti i na kraju umrijeti u mukama? Mijenja li se njegov život bitno kad bi mu netko otkrio da će mu život biti normalan, prosječan, življen na način bezbroj drugih ljudskih života? Živjet će, oženiti se, udati se, imati djecu, imati finu obitelj, ostarjeti i na kraju umrijeti.

U želji da zna sve o vlastitoj budućnosti postoji nešto što je čovjeku zabranjeno i to mu je zabranjeno s razlogom. Iz nekog razloga sveznanje je čovjekova najveća strast i neostvarena želja, ali sveznanje pripada božanskom i nadnaravnom, ali ne pripada čovjeku. Za čovjeka posjedovati sveznanje (znati sve apsolutno) značilo bi da više nije riječ o ograničenom stvorenju nego neograničenoj moći i stvorenju koje više ne bismo mogli zvati čovjekom nego nečim nadljudskim, pa i neljudskim i nečovječnim. Strah i fascinacija budućnošću pokazuju čovjekovu spoznaju i osjećaj da iz nekog razloga ne smije sve znati koliko god to želio i da bi to značilo posjedovanje moći koju sam čovjek ne bi mogao kontrolirati, ali bi je mogao zloupotrijebiti.

Veo tajne koji prekriva budućnost svakog pojedinog čovjeka postoji i zbog toga što bi spoznaja budućnosti koja bi mogla biti hladna, kataklizmična i katastrofalna čovjeka dovela u stanje mračnih osjećaja o njemu samom i njegovom životu gdje bi bijeg od života bio najbolje i jedino rješenje. Jer što bi ponekad učinio od života čovjek kojemu je netko točno, precizno, jasno i istinito prorekao i otkrio da će za mjesec otkriti tešku bolest i umrijeti brzo? Kakva je to budućnost? Uvijek je se moguće pokušati boriti, ali budućnost je lakše pobijediti kada je iznenadite na prepad i kada ona čovjeka iznenadi na prepad.

Protiv budućnosti se ne isplati boriti vojnički i organizirano jer budućnost ne poznaje i ne priznaje tu vrstu borbe i ratovanja protiv sebe. Protiv budućnosti čovjek mora biti gerilac i protiv nje ratovati gerilski i na prepad. Osvajati je komad po komad, dio po dio i ne dopustiti joj da čovjeka zatvori u okruženje i opsadu iz kojih čovjek ne vidi izlaz. Osvajati budućnost poput gerilca, ratovati s njom uvijek pri svijesti kako u tom ratu s njom čovjek ne može pobijediti jer je ona po naravi nepobjediva i to je njezina temeljna skrivena strana koju često previđamo u borbi s njom. Srušimo jedan most, osvojimo jednu ulicu, osvojimo jednu zgradu, jedno mjesto, jedno zemlju i olako se opustimo misleći da smo konačno pobijedili budućnost. Na trenutak pomislimo da smo osvajanjem nove ulice, novog mosta, nove zgrade zadali konačni udarac budućnosti. A onda pogledamo i vidimo u daljini bezbroj novih ulica, zgrada, gradova i ljudi. U tom trenutku treba se prisjetiti temeljnog sadržaja budućnosti. Ona je nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva.

Ne postoji lik u dnu šalice kave, ne postoje crte dlana, ne postoji magično kamenje, ne postoji zapis, amajlija koja je moćnija od budućnosti i koja bi ju mogla jednom i zauvijek osvojiti i pobijediti. Čovjek je uvijek u gerilskom ratu sa svojom budućnošću, ali mora paziti da u tom ratu budućnost ne pokaže svu svoju ratnu moć i nadmoć i otkrije mu svoju strahotu, kataklizmičnost, katastrofičnost i propast. Zato je ne bi trebao napadati i protiv nje ratovati tamo gdje između čovjeka i njegove budućnosti već dugo vremena vlada obostrano primirje i sporazumni prekid vatre koje i čovjek i budućnost zovu sadašnjost.

Sadašnjost nažalost nije uvijek vječno primirje između čovjeka i njegove budućnosti, ali razumnim pristupom životu i svojoj budućnosti, planirajući svoj život čovjek može dugotrajno zadržati sadašnjost kao oblik primirja. Budućnost je u svakom trenutku spremna na primirje s čovjekom i čovjek bi taj veliki ustupak koji mu budućnost daruje trebao znati prihvatiti. I uvijek biti oprezan glede budućnosti jer osim što je nepobjediva, nevidljiva i neosvojiva, ona je istovremeno i svjetla i mračna.

Koliko god budućnost krije novi život, novi početak, novu stvarnost ona također skriva i datum čovjekovog umiranja. Kad bi budućnost otkrila čovjeku datum njegovog kraja, u tom trenutku čovjek bi izgubio rat i njegova gerilska osvajanja budućnosti postala bi besmislena. Ovako živeći u krhkom primirju s budućnošću, odnosno, u sadašnjosti čovjeku ostaje nada da će pobijediti u ratu s njom, iako je što se tiče fizičkog kraja i datuma fizičke smrti rat s budućnošću izgubio prije nego je taj rat i započeo.

Ali možda postoji nešto poslije svega, nešto gdje će čovjek pobjednički podignuti ruke u zrak i pobijediti budućnost? Ali to ne znaju ni čovjek ni budućnost, ali možda postoji Netko tko zna, i ako taj Netko ne želi da čovjek zna apsolutno sve o svojoj budućnosti, da čovjek bude sveznajući, onda bi bilo mudro ne pokušavati biti sveznajući i pokušavati ukloniti veo tajne s vlastite budućnosti jer što ako uklonite veo i samo nađete datum smrti i svoj nadgrobni spomenik i ništa više????? Ovako mudrije je ostaviti budućnost prekrivenu velom, možda nije ni predviđeno da ga čovjek ukloni i uklanja nego da ga ukloni Netko tko je pobijedio u ratu protiv budućnosti i sam postao Nevidljiv, Nepobjediv, Neosvojiv i Vječan… ali Netko tko nikada nije želio rat s čovjekom nego vječno primirje od samog početka…

U Sarajevu, 19. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

MOTIV I SVE NJEGOVE TAJNE

Motiv je povijesna karta nečijeg ponašanja prema vama. Kada otkrijete motiv, otkrili ste cijelu kartu i sve putokaze koji su doveli do toga zašto se netko prema vama ponašao na određeni način. Sve dok ne znate motiv osobe koju poznajete tapkate u mraku i nagađate o razlozima i uzrocima. Motiv ima svoju povijest koja može dosezati daleko u prošlost u vrijeme kada ste osobu tek upoznali i možete ostati iznenađeni i šokirani koliko daleko motiv može dosezati u životu druge osobe. Otkrivanje motiva je kao otkrivanje tuđe tajne, njegovim otkrićem odjednom puno stvari dobije smisao. Otkrićem motiva konačno pred vama stoji karta razumijevanja tuđeg ponašanja prema vama. Motiv je tajni jezik kojim je napisana knjiga ponašanja i razmišljanja drugog o vama. Nekada možete slučajno otkriti tu knjigu, ali dok ne otkrijete motiv, knjiga koju držite je beskorisna jer je ne znate pročitati bez odgovarajućeg jezika. Kada vas netko mrzi i odnosi se zlobno prema vama, uzalud držite knjigu njegove ili njezine mržnje u svojim rukama jer bez motiva kao jezika kojim je knjiga napisana nemoguće ju je pročitati. Motiv je tajni jezik kojim pišemo knjige o drugim ljudima i nije nas strah kada se dokopaju tih knjiga jer ih neće moći pročitati bez jezika, bez motiva. Kada netko otkrije da ga ne podnosimo, to nas toliko ne plaši jer bez motiva uvijek možemo drugoga uvjeravati da je sve to samo umislio. Motiv kao tajni jezik kojim pričamo skriveno sami sebi ali o drugima da o tome ništa ne znaju može imati i uvijek ima dvije strane.

Postoji mračna strana motiva kao tajnog jezika kada je recimo mržnja, zlo, zavist, ljubomora duboko ukorijenjena u nama kao motiv, kao tajni jezik kojim govorimo sebi o drugom. Mračna strana motiva se uvijek skriva, ona nikad ne želi izići na svijetlo, oprezna je i uvijek se trudi na vrijeme sakriti od svjetla. Kao kad se trudimo svoje tajne motive mržnje, zavisti, ljubomore, zla sakriti od onih prema kojima razvijamo takve motive. Motivi mogu biti duboko zakopani u nama, skriveni duboko i dugotrajno u našoj prošlosti ne samo danima nego i godinama i desetljećima i stoljećima. Samo mi sami razumijemo tajni jezik naših mračnih motiva kao što je mržnja ili zavist i dobro pazimo da se naš tajni jezik ne otkrije na svijetlu i da ga drugi ne otkrije. Ponekad pucanje skladnih dugogodišnjih ljudskih odnosa s drugim otkrije naš tajni jezik, naš mračni motiv, našu mržnju, zavist, ljubomoru. Kada se naš mračni motiv otkrije, bivamo do kraja ogoljeni u našoj zločestoj i skrivenoj namjeri.

Motiv kao tajni jezik ukoliko je mračan poput zla, mržnje, zavisti ljubomore izuzetno je složen i kompliciran. Sastoji se od bezbroj stvarnih ali još više izmišljenih razloga zašto nekoga trebamo mrziti, biti ljubomorni, biti zavidni. Riječ je o stotinama i tisućama malih susreta, gesti, poteza drugog koje tumačimo kao izvore naših mračnih motiva. Zato i odnos između dvoje ljudi, dva prijatelja, dvoje ljubavnika, dvoje zaljubljenih, može nakon godina iznenada se raspasti jer složenost i kompliciranost mračnih motiva postane i suviše težak teret za jednu od osoba.

Ako je motiv tajni jezik kojim sebi nečujno pričamo o drugom da nas on ne čuje, mračni motivi poput mržnje ili zavisti su tajni jezik koji nas iznutra proždire i postajemo nesposobni govoriti u jednom trenutku, jer govoriti takvim jezikom počinje boljeti i proždirati i tu se onda sve raspada i dolazi na svjetlo. I s raspadom našeg tajnog jezika naših mračnih motiva svjetlo prodire u nas i na površini se otkriva zašto nekoga mrzimo, zašto smo zavidni, zašto smo zli prema njemu. Kada vam je motiv mržnja ili neko slično zlo, tim tajnim jezikom možete govoriti godinama bez da vas drugi ikada čuje, ali istovremeno vi govoreći tim jezikom gradite jedan svijet koji će se jednog dana otkriti na svjetlu kada se jezik raspadne jer od boli nećete više biti sposobni govoriti. Onda će drugi zaviriti u vašu povijest i vašu prošlost i vidjet će jezik kojim ste potajno govorili sve to vrijeme, vidjet će vaš skriveni motiv i onda će vas tek razumjeti, a to vam se neće nimalo svidjeti. Karakteristika mračnih motiva poput mržnje, tajnog jezika kojega govorite samo za sebe jest što će vas on u jednom trenutku proždrijeti i za sebe ostaviti ruševine kako u vama tako i u odnosu prema drugom.

S druge strane, postoji motiv ili tajni jezik kojim govorimo drugima, ali koji ne proždire, koji je jasan i koji i kad je skriven ne proždire nego gradi i koji ne zahtjeva složenost i kompliciranost nego jednostavnost. I sami imate drugačiji osjećaj kad je vaš iako skriveni motiv dobar, fer i plemenit kao što je recimo ljubav ili dobrota. I ljubav i dobrota mogu biti tajni i skriveni motivi vašeg odnosa prema drugom, ali oni vas ne razaraju iznutra, oni vas ne proždiru. Oni kao da vas iznova stvaraju i pretvaraju u novu osobu sa svakim vašim novim činom ljubavi ili dobrote i nemate strah da ako se otkriju da će se sve raspasti i zato ih često ne skrivate nego se ne možete kontrolirati da ih što prije otkrijete drugom. To su motivi ili tajni jezici, ali oni izgrađujući, svijetli motivi čija skrivenost od drugih vas ne razara nego izgrađuje i čini vas iz još nekog nepoznatog razloga sretnima i ispunjenima.

Motivi su neobične pojave u životima ljudi, skriveni, nerado se pokazuju drugima, nerado se iznose na svjetlo, a toliko su važni i presudni za odnos prema drugom. Oni su tajni jezici kojima pišemo skrivene knjige o drugim ljudima, o svojim bližnjima, o nama samima. Imati motiv znači imati u rukama knjigu koju tek trebam napisati jezikom kojega samo ja govorim i samo ja znam kako se taj jezik govori i piše i nije svejedno kakav je tajni jezik, motiv kojega posjedujem. Motiv kao tajni jezik kojim pišem knjigu o drugom je naoko kao i svaka knjiga koju čitamo. Ima prošlost i povijest ili početak, ima zaplet ili sadašnjost i ima rasplet ili kraj odnosno budućnost. Međutim, nije svejedno kako je knjiga na kraju napisana jer neke knjige vas na kraju usreće i ispune, a neke vas razočaraju i unište i više ne želite nikada otvoriti i pročitati novu knjigu. Motivi su tajni jezici kojim pišemo knjige o ljudima i nije svejedno što će se dogoditi kada jednom netko pronađe knjigu koju smo napisali o njemu svojim tajnim jezikom i kada otkrije kako se knjiga čita i na koji način. Može na kraju čitanja biti ispunjen i sretan i željeti da i dalje pišemo za njega. Može na kraju čitanja biti razočaran i uništen i zatvoriti korice i reći da više nikada neće ništa pročitati što mu napišemo makar naš tajni jezik bio ljubav, a ne mržnja.

Tvoj motiv prema nekome je tvoj tajni jezik kojim pišeš knjigu za drugoga. Jednog dana osoba za koju pišeš knjigu otkrit će tvoju knjigu i otkrit će tvoj tajni jezik kojim si pisao ili pisala za nju i odjednom će se pred njom vidjeti cijela povijesna karta tvoga ponašanja i djelovanja prema njoj. Bilo bi dobro kada osoba zatvori knjigu nakon čitanja da poželi da i dalje pišeš za nju, a bit će katastrofalno za vaš odnos ako zatvori knjigu i više ne poželi da za nju pišeš i bude iznutra uništena tvojim pisanjem. Još nije kasno da promijenimo svoje mračne motive prema drugima, prekinemo ono što tajnim jezikom pišemo i pređemo na novu knjigu i novi tajni jezik sa svjetlijim motivima… uvijek je moguće da i najmračnije knjige imaju sretne i ispunjene završetke, samo trebamo promijeniti tajni jezik kojim pišemo…

U Sarajevu, 6. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O religioznom neznalici

Nemoguće je u jednom danu pročitati vijesti, a da barem jedna nije kritički usmjerena prema religiji. Uvijek postoji povod za kritiku. Opravdan ili neopravdan… Važnost, popularnost pa i neka intelektualna ozbiljnost, danas se stječe ako ste kritičar religije. Ako imate pozitivan stav prema svojoj religiji i religiji drugoga, onda kažu da sigurno niste intelektualac; sigurno niste važni i definitivno nećete biti popularni.

Ako imate pozitivan stav prema religiji, vaš opis odgovara zaostalom čovjeku srednjeg vijeka koji stoljećima ne prati suvremeni svijet i njegova dostignuća. Bez obzira kojoj religiji pripadate. Vi ste zaostali ako ste religiozni, bilo da ste kršćanin, musliman, Židov… Neznalica koji kritizira religiju ne mora često biti onaj koji javno piše. Njega susrećete uglavnom u svakodnevnici i verbalnom kontaktu. Prepoznajete ga po izjavi kako on sve zna i kako sve religije govore isto samo što nitko to još ne zna. Ali on zna. On zna kako su Crkva, islam, židovstvo krivi za sve što se događalo, događa i ima dogoditi u svijetu. Njegovo poznavanje religija je univerzalno, apsolutno i neprikosnoveno. On ne želi pisati. Smatra da se tu nema što reći. Neznalica samo govori i kada govori smatra da je ono što on kaže božanski nadahnuto. Ne poznaje povijest, ne poznaje teologiju, ne poznaje filozofiju, ne poznaje nauk drugih religija. Smatra da to ne treba znati. Međutim, poznaje kršćanstvo, islam do u detalje, a isto tako i budizam i hinduizam… Kako ih poznaje? Jednostavno. Sve je isto, ali nama drugima je to skriveno i mi to ne znamo. Naravno, on zna. Za neznalicu nema tajni. Ne smatra da je zlo problem svih religioznih ljudi bez obzira kojoj religiji pripadali jer to je naš zajednički problem i pitanje. On ga objašnjava jednostavno, apsolutno i autoritativno. Kršćanstvo, islam, religija… uzrok je svega zla i onoga koje je bilo, i onoga koje se događa i onoga koje se ima dogoditi. Ne smatra da postoje tajne i otajstva. Za njega je sve jasno kao dan. Ako kažete da ni vi sami iako vjerujete ipak ne razumijete sve jer spada u područje misterija, neznalica će vam ukratko sve objasniti. Objasnit će vam i život, i smrt, i patnju i uskrsnuće i Boga, Allaha, Kuran. Sve će vam objasniti samo recite kojoj religiji pripadate. Ako ste kršćanin nema problema, ako ste musliman nema problema, ako ste Židov nema problema, ako ste budist nema problema. Svečano će vas postaviti pred sebe. Vas koji se možda cijeli život trudite i mučite da naučite, dokučite smisao vlastitog život i življenja. Vas koji pokušavate shvatiti pitanja o patnji, o zlu, o terorizmu, o ratu. Vas koji pokušavate razumjeti postoji li Bog, Allah, Jahve i zašto je takav prema vama u vašoj samoći, bolesti, patnji, u umiranju vašeg sina, kćeri, oca ili majke? Svečano će vas uzeti za ruku i reći vam: sve je isto ja sam pročitao knjige svih religija. Nema tajni, nema pitanja na koja se ne može odgovoriti. Jeste li zadovoljnim takvim objašnjenjem svega? Ako jeste, niste daleko da i sami postanete neznalica u vlastitoj religiji. Ako niste, na dobrom ste putu da se na vrijeme odmaknete od čovjeka koji sve zna o Bogu, patnji, smrti, ratu i zlu. Na dobrom ste putu da ne postanete religiozni neznalica. Na dobrom ste putu da postanete ono što trebate biti, čovjek koji se ozbiljno i cijeli život pita o sebi, životu i njegovu smislu nastojeći upoznati prvo svoju religiju a onda i religiju drugoga. Samo tako ćete izbjeći da jednom kažete nema tajni sve je jasno kao dan i sve je isto. Samo tako ćete postati religiozna osoba, ali nećete postati religiozni neznalica.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

O. J.

Postoji li Bog? (III. dio) Čovjek kao mjerilo pitanja o Bogu!

Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!

Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike

Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.

Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!

Ljudski je sumnjati

Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …

Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!

Patnja i sloboda

Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora (1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.

Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.

Više o temi: http://poptheo.org/sloboda-nepisano…lo-svjesnih-bica/ ‎

Bog kao smisao tišine

Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!

Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!

U Sarajevu, 14. 3. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.

[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.