stvarnost – Stranica 3 – Poptheo Web Portal

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo – izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude, njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Politika kao zazivanje duhova

Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.

Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.

Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.

Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.

Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.

Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.

Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.

Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.

Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.

Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.

U Sarajevu, 2. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com