Blog

Blizina & daljina

Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…

Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.

Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …

Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!

Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …

Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.

I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).

Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!

U Sarajevu, 21. 1. 2017.

M. B.

Sasvim čudna prilika: Neljudska stvarnost današnjice kao poticaj za stvaranje nove osobne paradigme

Po Charlesu Darwinu vrsta se mijenja tek i samo onda kad se nalazi pred prijetnjom izumiranja. E realno mi se čini da je došlo jedno takvo vrijeme …

Što je to i kako se postiže osobna psihološka i duhovna zrelost, ovisi već od autora do autora, ali možebitno i od epohe do epohe, kao i od društva do društva. Na primjer, u primitivnim društvima obredi zrelosti nerijetko uključuju dokazivanje lovačkih i ratničkih vještina. Ponegdje se provode i vrlo bolni rituali nad mladim ratnicima, što će reći da takve zajednice ne stavljaju prvenstveno naglasak na konkretne životne vještine nego na sposobnost dragovoljnog trpljenja za druge. Opet, u nekim afričkim plemenskim zajednicama, obredi zrelosti uključuju poprilično bizarne seksualne rituale, što će reći da ovakve zajednice svoju šansu za preživljavanjem vide prije svega u plodnoj i uspješnoj reprodukciji i stvaranju brojnog potomstva.

U modernim društvima u područje punoljetne dobi se ulazi prvenstveno navršavanjem određenog broja godina – najčešće 18. Sa ovim godinama osoba postaje odgovorna pred zakonom, ali ne nužno i zrela u osobnom smislu. Štoviše, danas se upravo sve češće govori o pomicanju granica zrelosti. Školovanje dokazano produljuje trajanje adolescencije … Čovjek zapravo dobiva priliku za sazrijevanje tek sa zasnivanjem kontinuiranog radnog odnosa i braka.

Prije nekih stotinjak godina Freud je smatrao kako proces osobnog čovjekovog sazrijevanja ide u smjeru pronalaska životnog balansa između međusobno suprotstavljenih zahtjeva nesvjesnog i hirovitog Ida te djelomično svjesnog Super-ega (glas odgojitelja u nama, a tu je i splet kulturoloških zahtjeva i očekivanja; nerijetko se brka s pojmom teološke savjesti). Po Freudu, ovaj proces ukoliko je uspješno proveden okončava s trajnim i skladnim vezivanjem uz jednog životnog partnera. Sve ostalo je neuroza i samo neuroza … Nešto mlađi Jung je osobnu zrelost vezao prvenstveno uz proces individuacije koji se ostvaruje kroz oslobađanje Jastva (Selbst – vlastitost, osobnost) iz usiljenog plašta Persone (Maska – lažna, “namještena” osobnost, formirana pod tlakom društvenih konvencija i zahtjeva), ali i od sugestivne moći nesvjesnih slika – arhetipova. Slične ideje, doduše u nešto drugačijem „pakiranju” možemo pronaći i kod Heideggera, Frankla, Girarda i još puno ranije kod Sv. Ignacija Lojolskog. Svi oni na sebi svojstven način ističu važnost osobnog odvajanja od onog međusobno-oponašajućeg kolektivizma, koji opet po Franklu može biti konformistički (radiš što vidiš da drugi rade) ili totalitaristički (radiš što ti drugi narede da činiš).

Svaki mogući kolektivizam s neizostavno pratećom uniformacijom sadrži u sebi nešto duboko neprirodno. Jer ako se zagledamo u prirodu, ona doduše stvara slične stvari, ali nikad identične: npr. ne postoje na svijetu dvije identične planine, dva identična drveta ili dva identična otiska prsta! Stvari i živa bića sadržavaju međusobne sličnosti unutar kategorija roda i vrste, no i pored toga, svatko je u konačnici neponovljiv i jedinstven. Takva bi valjda trebala biti i sudbina čovjeka: svatko je od nas jedinstven i poseban, i zato moramo potražiti svoju specifičnu životnu zadaću, a ne oponašati druge, i pogotovo ne pokušavati oteti njihove stvari, pa čak i sam identitet (po Girardu se ovo naziva mimetički pretjerani zahtjev – nasilno staviti sebe na mjesto drugoga).

Bilo kuda, anksioznost svuda

Već rekosmo kako kriteriji osobne zrelosti, kao i načini njezinog postizanja variraju od autora do autora, ali i od epohe do epohe. Svako vrijeme nosi neku svoju specifičnu težinu i točno određene zamke. U tom smislu, po američkom „jungovcu“ James Hollisu osoba u današnje vrijeme postaje zrela onda kada ima dovoljno kapaciteta da se izbori sa slijedećim tropletom problema i izazova: sa anksioznošću, neizvjesnošću i ambivalencijom. Sve ovo troje je međusobno duboko povezano i jedno uvijek implicira ono drugo. Anksioznost (duboki strah i tjeskoba) stoji u tijesnoj vezi sa osjećajem životne neizvjesnosti, a ova se opet najčešće hrani posvemašnjom egzistencijalnom ambivalencijom (nutarnji sukob iniciran postojanjem sasvim oprečnih osjećanja i stavova naspram pojedine osobe, situacije, stvari ili ideje). Spomenuti troplet se na kraju izgledno javlja kao svojevrsni nusprodukt prevladavajućeg liberalno-kapitalističkog društva današnjice, koje je pojedincu kadro ponuditi manje-više sve osim naznačenog osobnog mira, kao i osjećaja sigurnosti i stabilnosti. Tako, nema više 100% sigurnog i stabilnog radnog mjesta; nema više ni stabilnih društvenih istina. A čovjek, zaražen radikalnim konformizmom, konzumerizmom i individualizmom svakako postaje netko na koga se u svom životu više uopće ne možete osloniti – barem ne u potpunosti!

Ubijanje emocija

U takvom vremenu i životu čovjek je svakako sve češće u napasti da si nekako umrtvi emocije. Naime, ono što je po sebi toliko ljudsko i životno, u današnjem neljudskom tehnicističkom svijetu postaje posve suvišno. Izgledno, čovjek je primoran slijediti one koji su i stvorili spomenuto okruženje. Osamdesetih godina XX. stoljeća u Americi počinje stasavati jedan novi soj beskrupuloznih mladih, agresivnih poslovnih ljudi kojima apsolutno ništa nije sveto osim goleme količine novca koju sumanuto pokušavaju stvoriti. Moderna kultura ih naziva yuppie-jima. Oni su vrlo bezdušni, neki od njih već zbog vlastite psihopatske prirode, a neki su to postali uz pomoć goleme količine psihofarmatika. Naime, morali su se nekako umrtviti kako bi uhvatili ritam sa onim urođeno bezdušnim konkurentima. Upravo je za yuppie-je specifično to da uzimaju Valijume i Xanaxe „šakom“ kao da su Kiki karamele u pitanju. I onda, oslobođeni u potpunosti od emocija, uključujući tu i sasvim korisne prizive savjesti, te u maniru istinskih ekonomskih vukodlaka i vampira počinju stvarati horor od stvarnosti, u kojem prosječni čovjek i nema puno izbora, nego ili da se povuče od svega, ili da poput ovih potonjih uz pomoć emocionalnog samouništenja pokuša uloviti komad kolača u bespoštednoj tržišnoj utakmici današnjice.

Može li se nekako drugačije?

Briga (Sorge) je u Heideggerovoj antropologiji imala prevažno mjesto i značenje. Tu se govorilo o brizi kao o čovjekovom adekvatnom stavu prema cjelokupnosti stvarnosti. No, možda je ovaj koncept u međuvremenu jednostavno postao potrošen, i to zbog realne promjene objektivnih okolnosti. Danas se čovjek – kako već rekosmo – suočava s jednostavno prevelikim brojem razloga za brigu, tako da briga po sebi postaje poprilično suvišan i bespotreban koncept. Ovdje bi se mogli prisjetiti Fuchsovog razmatranja očaja: „Očaj je privilegij onih ljudi kojima u životu zapravo dobro ide (…) tko se nalazi u istinskoj egzistencijalnoj ugrozi, taj nema kad očajavati. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“! Ili ono, kako njemački teolog Medard Kehl začuđujuće primijeti tijekom posjeta nekim od najugroženijih područja Sudana, kako se usprkos i ratu, i bolesti, i gladi, prosječni Afrikanac još uvijek nekako čini puno sretnijim, prirodnijim i spontanijim od prosječnog zapadnog Europljanina.

Zbog svega ovoga, a kako smo već nedavno pisali, smatram da je danas previše paušalno reći ono „misli pozitivno“. Tu bi se nekako još uvijek nalazili u području normalne ljudske egzistencije, gdje se počesto očajava, ali ne zbog postojanja nekih velikih egzistencijalnih problema, nego baš zbog nedostatka istih. Međutim, ovo se više ne može reći za današnju stvarnost u kojoj se čovjek suočava s realnom prijetnjom za vlastito psihičko, a samim tim i duševno zdravlje. Napad na normalnost jest i napad na samog čovjeka. Na kraju krajeva, i sam Gospodin Isus reče da nam se nije čuvati prvenstveno onih koji ubijaju tijelo nego onih koji su kadri ubiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Jednostavno, vrijeme je tako da je od svih opcija najopasnije ono sad nešto posebno brinuti i očajavati. Kad god se na nas sruče crne misli i brige trebali bi smo pokušati biti smireni, razumni i kreativni. Osobito bi trebalo naglasiti ovo „smireni“, jer danas su već mnogi zaraženi teškim ludilom i svim silama nastoje ovo širiti dalje. Smisleno kod nas pokušavaju prouzročiti impulsivnu reakciju, očito tražeći sablasnu satisfakciju kroz potvrdu pretpostavke da ste ludi jednako kao i oni. Ne dajte se zavesti! Prvo šutite, malo se smirite, zatim promislite i pametno odgovorite. Ili, još bolje, nemojte ništa reći (…) nek’ prvo postanu dostojni vaše pameti i dobrote.

Dodatak: Opasna preokupacija vlastitim pravima i zaslugama

Prosječni čovjek na Zapadu tijekom života pojede oko 50 tona hrane. Dakle, oko 500 osobnih težina. Nadalje, u ovisnosti od izvora do izvora, pojedemo oko 6 tona kruha, 7 tona krumpira. Tu su i barem 3 tone mesa … Tako, prosječni čovjek za života pojede više cjelovitih velikih životinja kao što su krave, ovce i svinje. Međutim, s obzirom na veliki broj pojedenih riba i ptica, na koncu se dolazi do broja od čak 7000 pojedenih životinja po jednom jedinom čovjeku. I sad se pitamo: vrijedimo li toliko? Odnosno, jesmo li vrijedni svih tih života?

Ovo nije paušalni pokušaj vegetarijanske agitacije, jer bi se na kraju i sami vegetarijanci mogli susresti sa sličnom dilemom, doduše, u nešto ipak blažoj formi, jer istini za volju, njihove prehrambene navike ne uključuju ubijanje životinja, ali daleko od toga da se hrane kamenjem. Želim reći da bez obzira na prehrambene navike, zajedničko je svim ljudima da se hrane živim bićima, i vidimo kako prosječni ljudski život na koncu podrazumijeva oduzimanje jako velikog broja tuđih života. I opet na kraju ostaje pitanje: Zaslužujemo li to i vrijedimo li uistinu toliko? Možemo li otplatiti to nešto što sami ne možemo stvoriti, bez obzira koliko smo vrijedni i produktivni bili na svim drugim životnim poljima?

Život nije fer, a mi još manje!

Nakana ovog dodatnog promišljanja i jest suočiti se sa onim našim specifičnim ljudskim svakodnevnim jadikovkama: kako život nije fer i slično! Lako pri tomu smetnemo sa uma onu – prije spomenutu – nezasitnu potrošačku stranu naše egzistencije, kao što smetnemo i puno toga drugoga. Na primjer, najveći agitatori demokracije i ljudskih prava na ovom svijetu su obično i njihovi najdosljedniji prekršitelji. To zapravo i ne čudi, jer u korijenu svakog zakona se krije neko potisnuto i namjerno zaboravljeno bezakonje. Jer velikog i kompleksnog zakona nema bez velike i moćne države, a velike i moćne države nema bez velikih ratova i osvajanja. A ovo se na kraju tiče i onog kolektivnog i onog individualnog. Kako smo to već nekad ranije pisali: Posjedujete li možda kakvo parče zemlje i da je pri tomu u vašem vlasništvu „jedan kroz jedan”? Ako posjedujete, vjerojatno to ljubomorno čuvate i spremni ste se za to boriti ukoliko bude potrebno. Sve je to fino i s punim pravom, ali ipak, budite svjesni da je taj komad zemlje tijekom povijesti minimalno dva-tri puta bio nepravedno otiman od svojih prethodnih vlasnika. Na kraju krajeva, mogli bismo se pitati je li uopće smisleno govoriti o ljudskom posjedovanju zemlje? Posjedujemo li mi nju ili ona nas? Ono ipak, ona može bez nas, a mi ne možemo bez nje … Po prirodi stvari trebalo bi biti dominantnije ono što je više neovisno. No život je u međuvremenu otišao u posve krivom smjeru, pa tako onda živimo pod dominacijom najrazličitijih ovisnika. Što je netko na ovom svijetu pohlepniji i nezasitniji, s tim je obično i društveno važniji. No, ovakva logika se prije ili kasnije mora promijeniti. Ili ćemo je samo promijeniti, ili će nas već priroda nekom nemilosrdnom kataklizmom svesti na pravu mjeru!

„A vi velite: ‘Put Jahvin nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?“ (Ez 18,25-26)

Milost, a ne zakon!

Zato, na kraju, ne brinite ni za što. Niti za vlastitu egzistenciju, jer brigom je nećete ni najmanje popraviti, niti za nekakav zakon i pravdu, jer to je ionako Božje područje, od kojeg ljudi zatim naprave grotesku – upravo – u bezuspješnom pokušaju oponašanja Boga. Radije svakodnevno molite Boga da Vam providi po svojem velikom milosrđu. Pustite se zakona, jer možda je onaj najviši Zakon protiv sviju nas. Možda jednostavno svojim radom i postojanjem nikad nećemo moći opravdati onih 7000 životinjskih života, i tko zna koliko još biljaka.

Iskreno mislim da je stara logika potrošena, te da jednostavno moramo početi razmišljati na potpuno novi način. Možda je to ujedno i naša zadnja šansa, bilo kao pojedinaca, bilo kao cijele vrste …

U Sarajevu, 15. 1. 2017.

M. B.

Teško je biti dobar, a još teže pametan

U moru ljudskih ambicija ne smijemo zaboraviti onu elementarnu: biti dobri ljudi! No što je to stvarno dobrota i kako se do nje stiže? Pitanje je u konačnici znatno teže nego li se čini na prvi pogled.

Postoji cijeli niz poslovica i izreka koje govore o bremenitosti i bezizlaznosti situacije u kojoj se nalaze dobri ljudi, životinje, pa čak i neke materijalne stvari: „Za dobrim konjem se prašina diže“! Ili, „Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu: ‘ne valja’!“ Ili opet vezano isključivo za ljude: „Najlakše je naći manu dobrom čovjeku, jer ih ima vrlo malo“!

Nije lako biti fin, jer od finih se očekuje da uvijek budu i ostanu fini! S druge strane, od loših se ne očekuje ništa dobro, tako da se onda od njih na kraju uglavnom ne očekuje ništa. I ova potonja datost je odavno ušla u svjetsku narodnu mudrost. Stara hebrejska poslovica u naznačenom smislu kaže: „Nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju straga, ni budali s bilo koje strane!“ Zapravo, vidimo, to je pomalo i stvar odgoja: već nas od djetinjstva uče kako je neke ljude najpametnije zaobići u širokom luku!

Kako već rekosmo: Od finih se očekuje da uvijek i do kraja budu i ostanu fini; uvijek spremni na pomoć, i pri tomu financijski ne zahtjevni. Valjda je to pomalo povezano i sa samim ontološkim ustrojstvom svijeta. Naime, one najvažnije i najvrjednije stvari obično dobivamo besplatno: tlo pod nogama, zrak, sunce, pa i sam život (…) toliko vrijedne stvari da su zapravo besplatne, jer da ih se naplaćuje, teško da bi bilo tko imao dovoljno za platiti ih! S druge strane, barem 90% stvari koje se na tržištu prodaju za novac, po sebi su manje ili više bespotrebne. Odatle i potreba za disciplinom zvanom „marketing“, koja se na kraju zaokuplja uglavnom jednim jedinim pitanjem: Kako uvjeriti čovjeka da mu je potrebno ono što mu realno i nije potrebno?

Također, mogli bismo reći da jedna izvanredna ljudska dobrota evocira kod onih drugih nesvjesne uspomene na rano djetinjstvo; na ono povlašteno doba kad su mogli biti centar svijeta svojih roditelja, oslobođeni pri tomu bilo kakve osobne odgovornosti i obveze uzvraćanja dobro za dobro. I psihologija tvrdi kako se u svakom od nas krije jedan nerazumni razmaženi trogodišnjak koji i dalje vreba svoju priliku. Zapravo, u ovom smislu svaki se čovjek suočava sa stanovitom ambivalencijom, tj. podvojenošću unutar samih sebe. Svi mi posjedujemo onu tendenciju napretka i osamostaljenja, ali isto tako, u svima nama istovremeno egzistira i neprežaljena uspomena na zaštićenost i neodgovornost ranog djetinjstva.

Ako se ovi konflikti ispravno i na vrijeme ne nadvladaju, stvari itekako mogu otići u krivom smjeru. Npr. pokušajmo sagledati današnju učestalu tendenciju ljudi prema dobro plaćenim uredskim poslovima. Ovdje je na djelu itekako prisutna – navedena – nutarnja podvojenost: s jedne strane takvi ljudi pokazuju kako žele biti netko i nešto u životu, poštovani i solidno plaćeni pripadnici gornjeg društvenog sloja. No istovremeno, oni žele biti zaštićeni, kako od izazova napornog fizičkog rada, tako i od izazova učestale i napete (šalterske) međuljudske komunikacije. Također, čak i u okvirima ostvarene sigurnosti ureda, oni će nastojati dodatno pronaći nekog surogat tatu ili mamu, koji će mjesto njih raditi sve zahtjevnije stvari u okvirima toga ionako laganog posla. I kad ga se jednom dohvate, teško će ga popustiti.

Dobar ili lud …

Isto kao što postoji cijeli niz izreka o općenitoj tegobnosti dobrote, tako postoji i cijeli niz izreka i poslovica koje se ne zadržavaju samo na opisu i konstataciji spomenute tegobnosti, nego prelaze i u konkretan protunapad protiv ljudskosti i dobrote: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Ili: „Pomozi sirotu na svoju sramotu“! Veliki Meša Selimović reče: „Čuvaj se onoga kome si pomogao“! A Mujo – tragikomični junak iz domaćih viceva ovaj bi put dodao: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet bude trebala pomoć“!

Kod citiranja ovakvih i sličnih izreka čovjek se lako identificira s likom napaćenog pravednika, štoviše, ovdje lako dolazi do poistovjećivanja, uz usputnu konstataciju: „Fakat, dosta sam vala više bio dobar“! No, ovdje bi trebali biti vrlo oprezni. Rekli smo već da ovo preopterećivanje dobrote izgledno spada na samo ontološko ustrojstvo stvari, a to bi onda značilo da smo u konačnici svi barem pokatkad skloni podcjenjivanju i preopterećivanju dobrote, tj. onom stanju i praksi gdje se od nekoga i nečega očekuje još, a da ga se pri tome i ne cijeni previše.

Npr. koji nas tehnički kvarovi najviše živciraju? To sigurno nije kvar neke stvari ili uređaja kojeg rijetko koristimo. Naprotiv, što je nešto korisnije i za upotrebu svakodnevnije, tu će se javljati i veća „napast“ ljutnje kad stvari krenu u neželjenom smjeru. Također, to vjerojatno neće biti ni nešto veliko, kockasto i glomazno, a što nam ipak treba na svakodnevnoj razini. Na primjer, teško da ćemo se puno uzrujati zbog kvara štednjaka ili frižidera, premda se radi o korisnim i nezaobilaznim dijelovima svakog kućanstva – bez kojih se jednostavno ne može. Naime, u spomenutom primjeru se radi o i suviše kockastim, glomaznim i sterilnim stvarima, tako da intimno vezivanje za njih i nije moguće, a samim tim ni jača afektivna reakcija. Dakle, za ljutnju će osim svakodnevne koristi biti potrebna i mogućnost afektivnog vezivanja za dotični predmet ili stvar. Zbog toga ćemo se daleko više uzrujati zbog kvara osobnog automobila, kompjutera, TV-a i mobilnog telefona. Na njih se galami ili ih se čak udara kad ne slušaju, a ponešto od toga se zna čak i tresnuti od zid.

Nezdrave ljubavi i navezanosti

Zanimljivo je da prethodno nabrojene stvari spadaju u red onih koje po sebi lako izazivaju ovisnost kod čovjeka. Npr. atraktivan automobil u muškom mozgu dokazano stvara sličnu, pa čak i snažniju reakciju kao kod susretanja lijepih i atraktivnih žena. A sve ostalo (kompjuter, mobitel, TV) može stvoriti podjednako snažnu ovisnost, kako kod muškaraca, tako i kod žena.

Ovisničko ponašanje po sebi je obilježeno upravo stanovitim pomiješanim emocijama. S jedne strane, ovisnik želi uvijek još toga što želi. Moglo bi se reći da je zaljubljen u predmet svoje ovisnosti, no, s druge strane, on istovremeno i mrzi svoju ovisnost, baš zbog toga što je toliko nepomozivo ovisan o njoj. Tako na primjer heroin predstavlja smisao narkomanovog postojanja. Cijeli njegov dan je vezan za nabavku i uživanje istog. No, istovremeno on će za njega reći „prokleti heroin“, baš zato što se njegova cjelokupna egzistencija svela na potragu za bijelo-žućkastim prahom, koji ga usput dodatno još i ubija. Isto tako, ima i ona „prokleta rakija“, „prokleta kocka“, „prokleta kladionica“, ali također i ono „prokleto muško“ i „prokleto žensko“. Ova zadnja dva „prokletstva“ se izgledno odnose na stanja zaljubljenosti, koja se u svojim težim oblicima također odvijaju pod zakonitostima ovisničkog ponašanja: „Toliko je (ga) volim i trebam, da je (ga) zbog toga pomalo i mrzim“!

No, u svemu ovomu se nazire i jedna pozitivna stvar. Čovjek je očito po svom nutarnjem ustrojstvu ipak slobodno biće. Odatle i spomenute strahovite afektivne reakcije u situacijama kad osjećamo da smo izgubili svoju slobodu. Jednostavno, nenormalne situacije podrazumijevaju i nenormalne reakcije, koje po sebi predstavljaju opomenu našeg tijela i psihe da nešto pod hitno trebamo mijenjati.

Preispitivanje cjelokupnog koncepta ljudske dobrote

Zbog svega navedenog, moglo bi se reći da mnogi oblici ponašanja koji se društveno redovito percipiraju kao dobri, i nisu baš toliko dobri. Svaka pomoć čovjeku u nevolji treba ići prema osposobljavanju istog za samostalno funkcioniranje i rješavanja problema. Upravo ono, što je neki mudri Kinez smislio još prije par tisuća godina: „Ako gladnom čovjeku daš ribu, nahranio si ga za jedan dan; ako gladnog čovjeka naučiš pecati ribu, nahranio si ga za cijeli život“! U protivnom, ukoliko gladnom čovjeku svaki dan nastaviš davati po jednu ribu, a radi se o zdravoj i pokretnoj osobi, na kraju će doći do toga da ćeš mu stalno morati davati, a on vas svejedno zbog toga neće poštivati. Štoviše, smatrat će vas ponajvećim krivcem za svoje stanje. Pa živ je i zdrav, a vi mu omogućujete to da živi poput invalida. S jedne strane, njegova nezrela infantilna strana uživa zbog postojećeg stanja; to mu i prijeći da stane na svoje noge. Međutim, s druge strane, njegova prigušena i zaostala zrelost se buni iz dubine i vreba priliku za osvetu.

Slično ovomu, a na obiteljskoj razini, zahvalnost prema roditeljima će na kraju daleko više iskazivati ona djeca koja su od malih nogu učena da aktivno sudjeluju u kućanskim poslovima te da odgovorno izvršavaju svoje školske obveze, negoli ona djeca koja nikad ništa nisu morala sama. Takva djeca se nažalost nerijetko kasnije pretvaraju u zlostavljače svojih roditelja (…) ili to, ili im jednostavno i trajno okrenu leđa kada shvate da više od njih nemaju što dobiti i primiti.

Suština ljudske ljubavi je u konačnici vrlo jednostavna: istinski možemo voljeti i poštivati samo ono i one koji su nam omogućili da postanemo bolji, zreliji i sposobniji ljudi.

Učiti od Božje dobrote

Isus nas poziva da učimo od Očeve – božanske dobrote: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,43-48)!

Već na početku rekosmo kako su one najvažnije i najpotrebnije stvari besplatne ili barem vrlo jeftine. Ne moramo Bogu otplaćivati kredit niti zbog toga što smo se rodili, ni zbog sunca, zraka, ni tla pod nogama! Uz to, On besplatno daje i vodu (…) doduše, treba nešto platiti ljudima zbog prijenosa iste do naših kuća i stanova, s tim da su čak i sami ljudi poprilično obzirni kad je u pitanju naplaćivanje te usluge. Tako, voda spada među najjeftinije stavke u kućnim režijama, a čak ako je i ne plaćate, Vodoprivreda vas zbog toga može tužiti, ali vam je svejedno po zakonu ne mogu isključiti, jer ista spada u elementarne ljudske potrebe. Dakle, Bog daje puno toga, daje besplatno, i daje svima. No, to ne znači u konačnici da Bog „trči“ kako bi ljudima ispunio baš svaku želju i potrebu. Puno toga, On ostavlja samom čovjeku da se za to Izbori. Dao nam je razum, slobodu, ekstremitete (…) Dakle, On daje preduvjete, a samoostvarenje ostavlja nama. Isto tako, iskustvo pokazuje da Bog također ne trči uvijek kako bi ljude izbavio od različitih pogibli i prirodnih katastrofa. Ali opet, eto nama prilike da se sami bolje povezujemo, surađujemo i radimo na zajedničkoj sigurnosti i prosperitetu. Po Isusu, to su otprilike i odrednice koje bi trebali slijediti i ljudi u svojem vlastitom nastojanju oko dobrote. Društvo bi se izgledno trebalo pobrinuti oko temeljnih prava i potreba ljudi. To znači da među ljudima ne bi smjelo biti gladnih i žednih, te onih bez ikakvog krova nad glavom. To također znači da među ljudima ne bi smjelo biti „naših i njihovih“. To opet znači da među ljudima ne smije biti i suviše povlaštenih, kao i onih drugih – lišenih bilo kakvih prava. To također znači da bi društvo moralo sprječavati privatizaciju prirodnih resursa te omogućavati ravnopravan pristup istima.

Mudra kineska poslovica u raljama korporacijskog poslovanja

E sad, dolazimo do velikog aktualnog problema današnjice: Čuli smo kako se nekad davno problem ekstremnog siromaštva mogao riješiti jednostavnim prenošenjem nekih jednostavnih radnih vještina, međutim, spomenuti primjer s ribolovom danas bi se neminovno suočio s brojnim komplikacijama. Naime, danas siromah ne može tek tako otići pecati ribu, jer prije toga trebat će mu ribarska dozvola koja na dnevnoj razini na našim prostorima košta deset do petnaest KM (ukoliko niste član lokalnog ribarskog udruženja; ukoliko jeste, bit će popusta na tu cijenu). Dakle, pored svoje ribe, siromah će  morati uloviti još minimalno kilogram ribe kako bi zaradio za dozvolu. No, to opet nije sve, jer ukoliko želite redovito prodavati ulovljenu ribu, morat će te registrirati nekakav obrt, a tada će te mjesečno morati izdvajati – recimo – barem 500KM za različite poreze, osiguranja i ostala davanja. Tako dolazimo do stvarnosti da će spomenuti siromah prije nego li sebi išta uhvati, morati dnevno uloviti nekoliko kilograma ribe za državu. Ok, nije to sad baš sve samo za državu. Nešto od toga ide i za održavanje ribljeg fonda, isto kao što dosta toga ide za siromaškov PIO/MIO. No, bilo kako bilo, njemu će sada trebati i neki ozbiljniji ribolovni pribor, a vrlo moguće i čamac, pa makar onaj neki manji gumenjak na vesla. Sve to ima smisla i logike, s tim da on jednostavno nema novca da sve to nabavi i podmiri. Opet, čak i ako uspije naći nekog izdašnog darovatelja koji će mu sve to omogućiti, to opet ne znači da je zasigurno stao na svoje noge. Možda i pored svega nabrojanog neće uspjeti dovoljno uloviti. Ili još izglednije, ako bude uspješan ribolovac, možda će to probuditi zavist kod nelojalne konkurencije, pa će mu isti već nekako napakostiti. A možda će na kraju neka velika ribarska firma iz inozemstva kupiti koncesiju na izlov ribe na tom cijelom području, tako da će na kraju svi lokalni ribari ostati kratkih rukava.

Tako se i susrećemo s ponajvećim ekonomskim paradoksom današnjice. Nitko nije dužan raditi za druge, osobito ukoliko su ovi dovoljno zdravi da se sami pobrinu za svoje živote. No, vidimo, danas mnogima jednostavno nije lako doći do prilike da sami rade i zarađuju. Radnih mjesta je sve manje, a uvjeti pokretanja vlastitog posla su za mnoge i suviše zahtjevni i komplicirani. S druge strane, pravo na rad je temeljno ljudsko pravo, i to ne samo unutar sekularnog prava, nego i onog božanskog.

„Ne sam Safete“!

S legendarnim nogometnim uzvikom na kraju želimo reći kako bilo kakav koncept ljudske dobrote i međupomoći mora biti posao šire ljudske zajednice. Tko posve samostalno u svom životu pokuša oponašati Majku Terezu taj će se na koncu najvjerojatnije grdno razočarati, uz već spomenutu konstataciju: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Jer kad smo već kod Majke Tereze, ni ona nije pokušavala raditi posve sama i samostalno. Stvorila je veliku redovničku zajednicu koja je zatim u svojoj misiji pomaganja siromašnima uspostavljala suradnju i s drugim, što vladinim, što ne vladinim humanitarnim organizacijama i udrugama. Ali i za sve drugo danas podjednako važi: problemi svijeta su i suviše veliki i kompleksni da bi ih mogli rješavati usamljeni pojedinci. Svijet danas ima samo jednu dobru soluciju u moru onih loših: raditi na široj međuljudskoj suradnji i općenito povezivanju.

U Sarajevu, 24. 12. 2016.

M. B.

Menadžment vremena – ili teorija relativnosti u svakodnevnici

Dnevna potrošnja vremena na određene uobičajene aktivnosti poprima sasvim novo značenje ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjoj i životnoj razini.

Često čujemo, a i sami kažemo ono kako se „nema vremena“. Dobro, to je nerijetko i svojevrsni izgovor prilikom izbjegavanja društva dosadnih ili neugodnih ljudi. Također, na isti način se uspješno izbjegavaju i neke neželjene inicijative i možebitne obveze. Međutim, pokatkad ovo iskreno kažemo jer stvarno mislimo da za nešto nažalost više nemamo vremena. Npr. to se počesto odnosi na neki hobi kojim smo se prethodno godinama bavili, a sada, zbog preuzimanja i umnažanja novih obveza na ovo možemo slobodno zaboraviti. Ali, pametni i radišni „Japanac“ je doskočio i ovom problemu. Oni kažu, koliko god da se nema vremena, svi mi imamo barem jednu slobodnu minutu dnevno. A minuta po minuta (…) nakupi se. Konkretno, to je pola sata mjesečno, kao i šest sati godišnje.

E pa sad, nije se baš lako s nečim baviti samo minutu dnevno, jer objektivno trebamo i više minuta samo da se pripremimo za neku određenu aktivnost. No, „Japanac“ izgledno i nije mislio doslovno na jednu minutu nego na određeni pristup životu i radu koji omogućuje bolju organizaciju vremena, ali i znatno objektivnije vrednovanje istoga.

Uzmimo za primjer da ‘mjesto one „minute“ radije govorimo o odvajanju petnaest minuta dnevno za neku – nama dragu – aktivnost. Realno, i uz sve moguće obveze, svi mi imamo tih 15 minuta dnevno, a to je 450 minuta mjesečno ili 90 sati godišnje. Ako na ovaj način sagledamo onih početnih 15 minuta na jednoj široj godišnjoj razini, dolazimo do sasvim ozbiljnog vremena. Za 90 aktivnih sati može se postići puno toga. Na primjer, može se solidno ovladati osnovama nekog stranog jezika, naučiti svirati neki instrument (…) tko slika, možda mu pođe za rukom pripremiti i cijelu samostalnu izložbu, ili opet konkretnije: može se završiti neki „on line“ kurs koji će znatno unaprijediti naše profesionalne sposobnosti i kompetencije.

Umijeće mogućeg

Spomenuti japanski pristup dolazi iz njihove poslovne „Kaizen“ filozofije. Kaizen ( 改善)na japanskom jednostavno znači promjenu na bolje. Ovdje se radi o svojevrsnom umijeću mogućeg. Naime, Kaizen se ne interesira za skupe i komplicirane promjene. Suprotno tomu, on traga za malim i jednostavnim promjenama koje s vremenom dovode do velikih rezultata. Inače, informacije radi, spomenuti princip je nastao u pogonima Toyote. Krenulo se od bolje organizacije radnog mjesta, optimalnijeg razmještanja alata, tako da radniku u pravom trenutku sve bude pod rukom. Na prvu ne zvuči ništa posebno, ali Kaizen je među najzaslužnijim stvarima za japansko gospodarsko čudo.

Današnja tema se jako dobro nadovezuje na onu prethodnu. Jer i onih „par dobrih riječi dnevno“ spada u domenu mogućeg i lako ostvarivog. Velike ambicije i planovi obično na kraju djeluju paralizirajuće po čovjeka. Puno bi htjeli, a za to je obično potreban i neki suludo velik novac, kao i neke sasvim posebne mogućnosti i prilike. S druge strane, kako ono reče John Lennon: „Život je ono što nam se događa dok mi kujemo planove za život“. Što će reći, uz velike snove, ambicije i maštanja obično ide neki sasvim monoton i po sebi bijedan ljudski život!

Nije nimalo čudno što kalkulacije tipa „počinjem učiti od ponedjeljka“ ili „od idućeg mjeseca sam na dijeti“ na kraju i ne donesu neke ozbiljnije rezultate. Pravo vrijeme za promjene je ovdje i sada, jer mi aktualno i postojimo samo ovdje i sada. Sutra ćemo tek postojati, a ono „jučer“ je već trajno spremljeno u prošlost. Dakle, dobre promjene počinju isključivo ovdje i sada, i to sa onim sredstvima i sposobnostima koje trenutno imamo na raspolaganju. Sva ostala naša predviđanja i planovi su obično čista fikcija iz domene bajke i znanstvene fantastike!

Godišnji i životni obračun

Vidjeli smo da se onih – na početku spomenutih 15 minuta dnevno – kroz godinu može pretvoriti u neku sasvim lijepu i uspješnu ljudsku priču. Međutim, pod istim vidikom bi trebalo promotriti i neke naše uobičajene vremenske gubitke. Na primjer, na našim prostorima se jako puno gleda televizija. Kudikamo više od onih maksimalno preporučenih 90 minuta dnevno (opet „Japanac“ sračunao). U našim domovima se TV-prijemnik pali uglavnom odmah nakon povratka kući s posla ili iz škole, i tako „gori“ sve do odlaska ukućana na spavanje. Po službenim podacima hrvatske Agencije za elektroničke medije (2014.), prosječni Hrvat prati TV program 272 minute dnevno, dakle nešto više od 4 i pol sata svaki dan. Radi daljnjeg lakšeg računanja zaokružit ćemo ovu cifru na 5 sati. Dakle, to bi bilo 150 sati mjesečno, te 1800 sati godišnje. Ako potonji rezultat preračunamo u dane, dolazimo do poražavajućeg podatka kako prosječni čovjek prodangubi punih 75 dana godišnje ispred TV-prijemnika! Ako sad to dalje pomnožimo s prosječnim životnim vijekom koji na našim prostorima iznosi otprilike 75 godina, dolazimo da čovjek ovdje za života provede nekih 5625 dana pred TV-om. Preračunato ovaj put u godine, dolazimo do cifre od 15 i pol godina. Jedna petina života!

Zato, na kraju, moglo bi se reći da svatko od nas i ima, i nema vremena – sve u zavisnosti od toga kako mu pristupamo.

U životu raspolažemo u prosjeku s 27000 dana. Međutim, od toga oko 9000 dana moramo odbiti na spavanje i odmor, a to se jednostavno mora. Minimalno još 7000 dana ode na posao i školovanje, a i to se mora. Dakle, teoretski ostaje 11000 cjelovitih dana. Reklo bi se opet jako puno vremena, no ne smijemo izgubiti iz vida kako se to sve u konačnici lako dadne pročerdati, osobito ako ste i sami na putu – kako već vidjesmo – da 5625 dana provedete gledajući zatupljujući TV-program, a otprilike još toliko na ispijanje kava ili alkohola uz prateće besmislene razgovore i tračeve.

Na samom kraju, reći ćemo da svatko treba odlučivati o svojem životu. To je naše zajedničko i neotuđivo pravo. No, vidimo da svoju svakodnevnicu možemo sagledati u jednom sasvim novom svjetlu i značenju ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjem i životnom planu i razini.

U Sarajevu, 15. 12. 2016.

M. B.

Uopće se ne podrazumijeva

U svakodnevnici često nekom pukne film, uz nezaobilazni prolom razočarenja: „Mene ovdje nitko ne voli“! Ovi mu na to još češće odgovore: „Pa podrazumijeva se da te volimo“! (…) Ili još manje zahtjevno od prvog primjera: „Vi mene uopće ne poštujete“! Ovi će opet zborski: „Pa što ti je, naravno da te poštujemo“!

Međutim, uzmimo drugačiju situaciju: kad se – recimo – navedenom nesretnom požrtvovnom pravedniku potkrade neka greška, u riječi, djelu ili propustu; tad’ se obično više ništa ne podrazumijeva, nego mu se riječju, djelom ili hladnom ignorancijom brže-bolje da do znanja da je pogriješio.

Nije sramota prokazati ono što je loše, ali nije sramota niti pozdraviti sve ono što je bilo dobro. Ovo i jeste jedan sasvim mali tekst o čudesnoj snazi onih nekoliko dobrih riječi dnevno: Par lijepih, poticajnih i toplih riječi koje čujemo tijekom dana čini nerijetko upravo onu razliku, hoćemo li navečer zaspati sa osmjehom na licu ili ćemo se dugo u noć prevrtati u nemiru i razočarenju, i to sve skupa i zajedno bez obzira na to kakav je dan općenito bio! Možda je po sebi bio i vrlo naporan ili stresan, ali čovjek je biće koje se nikad neće toliko sjećati onog lošeg ukoliko se pri tomu dogodilo i nešto zanimljivo i dobro. Baš poput porodilje koja satima podnosi nesnosne boli i patnje, ali kad konačno prigrli svoje djetešce, sve ono prethodno postaje neznatno i bezvrijedno nekog većeg prizivanja i spominjanja. A ima kako rekosmo i ono suprotno: prođe dan da se nije dogodilo baš ništa loše, ali nedostatak nečeg dobroga ipak na kraju ostavlja osjećaj praznine i razočarenja.

Kriza sitnica

Bez puno pretjerivanja može se reći da je današnji svijet zaražen svojevrsnim oblikom megalomanije. Potonju riječ treba shvatiti vrlo ozbiljno, jer megalomanija po sebi predstavlja patološko stanje. Drugačije se zove i ludilo veličine. Uobičajeno, megalomanija se očituje kroz precjenjivanje sebe, bilo u osobnom, političkom, sportskom, vjerskom ili nekom drugom smislu. Premda ni ovoga na žalost ne fali, današnja civilizacijska dijagnoza je u osnovi ipak nešto drugačija. Kako smo o tomu nekad već ranije pisali, po Nikolaju Berdjajevu, tehnicističku civilizaciju današnjice karakterizira prvenstveno precjenjivanje sredstava za život. Ona tako postaju važnija i od samog života, a to po Berdjajevu ujedno predstavlja i sjeme njezina uništenja. Čovjek stalno nastoji posjedovati više, sve to da bi bolje živio, a na kraju zbog toga više i ne stiže živjeti.

Iz ove opterećenosti se rodila i svojevrsna manija produktivnosti. Čovjeka stalno počinje proganjati osjećaj kako nije dovoljno stigao učiniti. Ovo se s poslovnog zatim prelijeva i na kulturni, privatni, vjerski i svaki drugi plan: „Nisam danas dovoljno uradio, nisam danas dovoljno sredila kuću, nisam danas dovoljno čitao“ (…) „zabavljao se“, „odmarao“, „spavao“, pa čak i ono „molio se“! A što planovi postaju veći, to čovjek i njegov život realno postaju sve manji.

Sitnice koje život znače počinju nestajati iz naših života, progonjene od spomenutih velikih planova i zahtjeva. Kao da većina više ne vjeruje u njih, premda ih istovremeno svi očekuju od strane drugih.

Evangelizacija smijehom

Majka Tereza  je – zanimljivo – iz svoje istinske svetosti iznosila neke sasvim jednostavne i prizemljene savjete za čovjeka. Nema tu traga nekoj velikoj teologiji, a još manje naznaka nekom razotkrivanju velikih nebeskih tajni i dešifriranja eona. Nasuprot tomu, ona kaže: „Ako želite promijeniti svijet, idite kući i volite svoju obitelj“! A za sve ljude, i oženjene i ne oženjene: „Svaki dan nasmijte jednog čovjeka“! I na kraju ostaje pitanje: „Vjerujete li u ovo“!? Zar jedna sretna obitelj i pokoja dobra šala mogu nešto značajno promijeniti? Ostaje da se vidi, ali jedno je skoro pa sigurno: Tko ne vjeruje u snagu sretne obitelji i moć iskrenog smijeha, taj vjerojatno i neće nikad živjeti u jednoj sretnoj obitelji, niti će imati nekog razloga za smijeh.

Zato, ako već ne prakticirate, već sutra nekomu pokušajte uljepšati dan. Ako prakticirate, ne dopustite da Vam dodije to i dalje činiti!

U Sarajevu, 13. 12. 2016.

M. B.

TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

Kako to počesto neslužbeno zna reći jedan naš uvaženi biskup: „Svi mi imamo tu nekakvu svoju pticu u glavi, a to nije Duh Sveti“! Dakle, „ptica“ nije Duh Sveti, ali nije ni da nije. To jest, premda nije, ipak ima neke veze s Njim. „Tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20); ili: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Što će reći: Isus u Novom zavjetu nigdje ne obećava da će biti s pojedincima, nego samo sa zajednicom vjernika. Gdje nema zajedništva nema ni Boga, a ni istine! Zato se i one riječi Sv. Ivana apostola o nemogućnosti ljubavi prema Bogu mimo ljubavi prema čovjeku ne trebaju uzimati samo kao moralni nego i kao ontološki princip. Čovjek pojedinac po sebi predstavlja fragment života i istine. Tomu nasuprot, božanska cjelina se susreće tek posredstvom međuljudskog zajedništva.

Katolički nauk nalaže kako se jedan cjeloviti uvid u istinu nikad ne može vezati isključivo za pojedinca, ma tko on bio. Dobro, a što je onda s papom? Zar se za njega ne veli u Crkvi da je nezabludiv? Jeste, ali samo u okviru nekih specifičnih teoloških i eklezijalnih okolnosti. Tako, u nas katolika se tvrdi da je papa nezabludiv kad naučava službeno „ex cathedra“, i to isključivo unutar domene vjere i morala. Dakle, famozna papina nezabludivost se događa samo tijekom službenih očitovanja o nekoj specifičnoj stvari iz područja vjere i morala, a pri tomu je osobito važno pripomenuti da se papa nikad neće očitovati službeno, a da se prije toga ne posavjetuje s teološkim stručnjacima i savjetnicima, kao i s drugim kardinalima i biskupima Katoličke Crkve. Jer tko nije timski igrač i voli igrati isključivo po svojim osobnim pravilima, taj teško da će dogurati i do biskupske pozicije u Crkvi, a kamoli do one papinske. S tim se vraćamo opet na sami početak: kako rekosmo, pojedinci nikad nemaju pravo i mogućnost na svu istinu, bez obzira koliko pri tomu bili uvjereni da je imaju. Sensus fidelium – osjećaj (ispravne) vjere vezan je isključivo za zajednicu. Pri tomu se pravi mala diferencija: osjećaj vjere cijele Crkve je nezabludiv, a osjećaj vjere kod samih vjernika je nemanjkav. To ga dođe nešto manje od ono nezabludiv, ali ne puno manje … I još jednom također naglašavamo ono da se ovdje radi isključivo o području vjere i morala. Dakle, službena Crkva se jasno distancira od bilo kakvog zahtjeva za posjedovanjem političke, znanstvene i ine istine. Ovo svakako ne znači da Crkva nema pravo zauzimati političke i druge stavove … no, ipak znači kako je sama Crkva pri tomu svjesna da se ovdje radi o stvarima i pitanjima koje nadilaze njezine uobičajene dosege i ingerencije.

Bez ravnoteže nema istine

Sam naslov današnjeg teksta predstavlja jednu važnu maksimu Rimskog prava, koja se i dan danas provlači u većini modernih zakonodavstava: Testis unus testis nullus – jedan svjedok k’o nijedan! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k’o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba. U Anglosaksonskom pravu stvari idu ponešto drugačije. Tamo se poslovično više drži do svjedočenja jedne osobe, s tim da ima važna „caka“. Naime, oni imaju mnogo strože definirane zakone o krivokletstvu. Zakonodavac te kao pojedinca cijeni i poštuje, ali također ti daje do znanja da ti ne gine do deset godina zatvora ako na sudu budeš lažno svjedočio. Odatle ono njihovo zaklinjanje na Bibliju „da ćeš govoriti istinu i samo istinu“. Dakle, tu se ne radi samo o nekom simboličkom sudskom ritualu, nego o podsjećanju na teške posljedice iznošenja neistine, pa makar se tu radilo i o nekom manjem i ne toliko važnom sudskom sporu.

Vidimo da na kraju stvari otprilike svugdje dođu na isto: pojedincu i nije baš za vjerovati, pa čak i onda kad se radi o dobronamjernoj osobi. Možda se nije dobro vidjelo, dobro čulo, dobro razumjelo. Ili, možda se dobro vidjelo i čulo, ali zatim se previše naglasio samo jedan aspekt viđenog, a zaboravilo se pripomenuti i ono drugo što se dogodilo. A realno, svi smo skloni da u nečemu gubimo kočnice, kao što smo u nekim drugim stvarima skloni prevelikoj suzdržljivosti. Stoga, sa istinom ide slično kao i s vrlinom … odnosno, istina po sebi i jeste jedna vrsta vrline, a vrlina opet – da bi postala krijepost mora biti uravnotežena drugom suprotstavljenom vrlinom.

  • Previše hrabrosti vodi u nepromišljenost i agresivnost;
  • Previše nježnosti vodi u slabost;
  • Prevelika istinoljubljivost vodi u indiskreciju i vrijeđanje bližnjih;
  • Preveliki oprez vodi u odbacivanje radosti i života;
  • Previše intelektualizma vodi u besmislene rasprave i zapravo u istinsku glupost;
  • Previše pažnje prema drugima vodi prema zamaranju bližnjih te uništavanju njihovih osobnih kreativnih sposobnosti … itd.

Slično tako, da bi neka istina postala stabilnom i postojanom istinom, ona će se nužno morati uravnotežiti nekom suprotstavljenom istinom. Nešto otprilike kao u statici: tek kad zbir sila koje djeluju na neko tijelo počne iznositi onu pozitivnu nulu, tada se i tijelo može smiriti u stabilnoj ravnoteži. U protivnom, jedna neuravnotežena istina će nastaviti srljati u svom posebnom pravcu te će se na kraju pod neumoljivim zakonom enantiodromije pretvoriti u vlastitu suprotnost. Baš ono kako je Gilbert K. Chesterton genijalno definirao herezu: „Poludjela istina“! Dakle, ne neistinita istina nego baš poludjela istina! Luđak može u nekim stvarima itekako biti u pravu … ali to sve skupa iznosi s tolikom dozom distorzije i pretjerivanja, da od te njegove istine na kraju i nema neke koristi …

Istina kao Simfonija

U kršćanskoj interpretaciji pojma i smisla istine možda je po najdalje otišao švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar. Za njega istina nije samo suglasje nekolicine različitih mišljenja. Dakle, uspoređujući sa svijetom glazbe, istina za njega nije tek akord; ona je i znatno više od toga: ona je simfonija. Simfonija kao kompleksno glazbeno djelo uključuje u sebe veliki broj akorda, melodijskih motiva, čak što više, tu je i veći broj međusobno neovisnih glazbenih cjelina – stavaka, koji se osim u melodijskom i harmonijskom smislu znatno razlikuju i dinamički. Tako, neki stavci su poslovično usporeni, tihi i sanjivi, neki opet gromoglasni, brzi i dramatični. Neki su opet vrlo harmonični, neki disharmonični, a sve se to interpretira s velikim brojem instrumenta. Tako u globalu ide i sa istinom. Da bi se došlo do istine ponekad se mora lijepo i prijateljski razgovarati, ponekad žustro i svađalački. Pokatkad se za istinu moraju podnositi i nemale žrtve, a sve to skupa na kraju uključuje ne samo soliste nego i širu zajednicu ljudi.

A što ćemo sa Isusom?

Kažemo kako pojedinac nikad nema pravo na svu istinu, a što ćemo onda sa Isusom? Pa i on je bio pojedinac s nekim poprilično nevjerojatnim stavovima! Može li mu se onda vjerovati? Apologetski nastrojen kršćanski vjernik bi odmah „kao iz topa“ ispalio da se njemu može i mora vjerovati jer je Sin Božji! A otkud znamo da je Sin Božji? Pa i Kaligula je to za sebe isto tvrdio pa mu ipak ništa ne vjerujemo!? Zato ćemo reći da Isusu vjerujemo zato što su apostoli povjerovali prije nas. Možda i još važnije: Isus za života nije napisao niti jednog jedinog retka o sebi i svome nauku. Taj je posao povjerio također apostolima. Sve ono što je ikad izrekao i učinio ostavio je da zrije u njihovim umovima i srcima. Kao da je pri tomu prihvatio i rizik da ga se u nekim stvarima krivo shvati i interpretira. Pa tu je još u igri bio i nemali vremenski razmak od tridesetak, pa i više godina. Jer Isusova objava se prenosila ispočetka usmenim putem, zatim su zapisivani neki pojedinačni fragmenti, da bi tek onda – kako rekosmo – znatno kasnije bila zapisivana i cijela evanđelja. Naglašavamo evanđelja, a ne evanđelje! Isus je dakle dopustio da unutar Crkve o njemu izniknu različite interpretacije koje se međusobno nerijetko nemalo razlikuju. Jedno vrijeme je u igri bio jako veliki broj evanđelja, a Crkva će se zatim tamo nekad do početka 4. stoljeća odlučiti za ova četiri koja i dan danas imamo (Matej, Marko, Luka i Ivan). Dakle, nakon bezbrojnih rasprava, iznošenja mišljenja, višestoljetnog sabiranja duhovnog iskustva, Crkva se odlučila za ova četiri kao za najtočnije i najvjernije interpretacije Isusovog nauka i života. Nekima je ovaj nedostatak jedinstvene evanđeoske istine dokaz za nevaljanost kršćanstva. Naspram toga bi rekli: Ne, to je upravo dokaz valjanosti! Isus je svoj uzvišeni nauk prepustio nesavršenoj ljudskoj interpretaciji, nerijetko i oštroj protivničkoj kritici, ali i onom nerealnom infantilnom preuveličavanju i iskrivljivanju pasioniranih sljedbenika … tu je i spomenuti zub vremena, zatim problemi oko prijevoda svega toga na druge jezike, svakako spominjemo i ono ludovanje zanesenjaka i heretika i sl. Zato mu na kraju i možemo vjerovati … cijela stvar je prošla kroz nebrojene filtre i svejedno opstala. Ali tu leži i pouka za svakog od nas. Ako želite da Vam drugi ljudi povjeruju, ne očekujte da će vam lako povjerovati. Morat će Vas prvo malo prokušati i prorešetati. Tako će i njima biti jasnije tko ste Vi zapravo, ali i samima Vama!

Umjesto zaključka

Danas je moderno o svemu i svačemu imati svoje vlastito mišljenje, svoj put i rezone. U filozofiji se u tom smislu sve češće govori o krizi autoriteta, a iz perspektive religije o vladavini radikalnog individualizma i relativizma. Istina je da se čovjek treba distancirati od mentaliteta i logike stada, te da mora potražiti sebe i svoj specifični životni poziv i put. No, čuvajte se, jer i istina – kako rekosmo – pokatkada zna poludjeti! Čovjek je biće bitno upućeno na druge ljude. Po drugima se i rađamo, po drugima stječemo elementarne životne vještine i znanja, i ti drugi će nam uvijek trebati na ovaj ili onaj način, baš kao i njihova kritika i mišljenje…

U Sarajevu, 7. 12. 2016.

M. B.

Nemo dat quod non habet

Iskustvo govori da je veliki dio naših međuljudskih svađa i sukoba izravno povezan s pretjeranim zahtjevima i očekivanjima. Prorok Jeremija na sebi osebujan način reče: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka …“ (Jr 17,5). Iz okolnih redaka se lako da razaznat da prorok ovdje ne misli na ono normalno, odnosno, pozitivno međuljudsko pouzdanje, kao ni na prateći duh suradnje. Naprotiv, ovdje se cilja na onu tragičnu egzistencijalnu zamjenu teze, tj. na praktično neraspoznavanje dosega antropologije i teologije … ono, kad se od čovjeka očekuje ono božansko, a od Boga ljudsko … kad se Boga pita za povišicu, a čovjeka za blaženstvo i spasenje. Stoga se i velikim dosegom – ako ne i najvećim – može smatrati kad čovjek konačno shvati što to može očekivati od Boga, a što od ljudi. Od drugih možemo očekivati točno onoliko koliko očekujemo i od samih sebe, a od Boga sve ostalo, što po prirodi stvari nije u ljudskoj domeni. „Nemo dat quod ono habet“ – nitko ne može dati ono čega nema, a teško da će ikad i imati, ako to već nema po svojoj prirodi.

„… I nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.”

Naznačeni pretjerani zahtjev prema drugima ne mora biti „ipse facto“ grijeh i bezakonje. Zapravo, ovo i postaje grijeh tek onda kad i ako shvatimo da smo tu na krivom putu i da to više ne trebamo činiti i ponavljati. Kad smo već kod kršćanskog poimanja grijeha, u grčkom izvorniku riječ hamartia i znači promašaj, i to u smislu promašaja životnoga cilja. I u tradiciji naših prostora se pokatkad kaže da je netko „skrenuo s dobrog puta“ ili da je „krenuo krivim putem“, što će reći da je počeo nešto loše činiti i nemoralno živjeti.

Uglavnom, kako sad ne bi skrenuli sa započete teme, prisjetit ćemo se onog već spominjanog životnog iskustva Sv. Augustina: U mladosti divlji i raspušten, kasnije posve duhovan i Bogu posvećen; na kraju shvaća kako je zapravo cijelo svoje vrijeme i tražio Boga, ali u krivim stvarima i situacijama. Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine. Sve ovo zajedno, čovjek nerijetko na početku traži i očekuje od drugih ljudi, a kad ne pronađe, onda opet od drugih, pa i od trećih i četvrtih … I tek nekad kasnije, poneko prije, a netko poslije, dolazi se do spoznaje kako smo cijelo vrijeme tražili pravu stvar, ali na krivom mjestu. Ovo naravno ne znači da bi poslije ove spoznaje trebalo pobjeći od ljudi i ne imati više ništa blisko s njima. I to bi bila još jedna u nizu čovjekovih pogreški. Nešto u smislu: konačno si počeo tražiti pravu stvar na pravom mjestu, ali sada na krivi način! Spoznaja Boga kao vrhovnog dobra podrazumijeva umnožavanje aktivnosti u smjeru „spoznaje Boga kao NAŠEG vrhovnog dobra“. S tim želimo reći da ideal međusobne ljudske ljubavi, dobrote i prijateljstva postaje dostižan tek u zajedničkom obzoru one BESKONAČNE ljubavi, dobrote i prijateljstva.

„Sine Musa …“!

Previše očekujemo od drugih, ali previše očekujemo i od samih sebe, i jako si teško to priznajemo!

U tom kontekstu iznosimo jednu anegdotu iz kratkog i turbulentnog života znamenitog bosansko-hrvatskog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Bio je izuzetan pjesnički talent, teološki učen čovjek, ali i boem kakav se rijetko sreće. I tako, anegdota veli kako se Musa jednog jutra nakon divlje kavanske noći probudio negdje u jarku pored puta … ‘nako sav blatnjav, mamuran i dezorijentiran … kad eto, pored njega putem u svojoj kočiji prolazi hodža (tj. imam). Zastade hodža vidjevši Musu u posve jadnom stanju, i onda, pomalo ražalošćeno, a pomalo i ljutito poče prekoravati Musu: „Sine Musa, pa koliko sam ti puta rekao da će ti ta prokleta čašica doći glave … pa pogledaj se nesretniče jedan … pa što ti treba da se k’o hajvan valjaš tuda po blatu … pa brukaš i sebe i svoju časnu vjeru …“, itd, itd. A Musa, ‘nako bunovno, te zadnjim atomima snage pridiže glavu i reče hodži: „Vrli efendija, one koje dragi Bog uči, oni su kao ti; a one koje ti poučavaš, oni su kao ja“! Svojim naizgled vrckavim odgovorom, Musa je zapravo pogodio samu srž kršćanskog nauka o milosti, a koliko mi je poznato, i u islamu stvari idu poprilično slično: Uzalud su sve ljudske riječi, pa čak i one pobožne dok Božja milost ne zahvati grešno srce. A to i jest sama suština naših brojnih svakidašnjih problema. Nesvjesno dajemo previše značenja svojim riječima i svojoj mudrosti, te kao da zaboravljamo ono na što je osobito upozoravao veliki evangelički teolog Karl Barth: „Ljudski govor o Bogu nije Božji govor o Bogu, nego upravo ljudski govor“! Bez obzira na to da li se drugima obraćali iz jedne pobožne teologalne perspektive ili neke sasvim druge, izgledno je da svojim riječima dajemo previše značenja … i ne samo riječima nego i svojoj cjelokupnoj pojavi. Kao da počesto očekujemo da će se ljudi popraviti samim tim što smo mi tu, i što nešto uz to govorimo … i onda se strašno ljutimo kad vidimo da napretka nema … a kako će ga biti kad zapravo i sami nazadujemo.

Nema nam druge nego postati ponizni, ali ne ‘nako religiozno-pomodarski ili servilno-usiljenički, nego na onaj specifični svakodnevno-duhovni način. Moram konačno priznati sebi da i nisam nešto posebno, premda mi se stalno čini da jesam. Moram se strogo distancirati od pomisli bilo kakvog posjedovanja božanskog autoriteta i snage. Kad to priznam sebi, tek onda i mogu biti istinski blizak Bogu, ali ne samo Bogu nego i ljudima … i ne samo blizak, nego i od stvarne koristi …

Više o temi: http://poptheo.org/samorazlikovanje…tnijeg-covjestva/ ‎

Ovdje kalkuliramo s vrlo jednostavnom istinom: samo Bog ima pristupa do krajnjih dubina ljudskog srca. Samo On ima ključeve od tog najnutarnijeg osobnog čovjekovog svetišta, jer On ga je za sebe i stvorio. Samo Bog može preurediti taj prostor, i zato ako mislimo da se netko u nečemu mora promijeniti, molimo onda na tu nakanu. Međutim, upravo u toj svijesti o vlastitoj nemoći pred zidinama tuđe slobode i osobnosti, počet ćemo iskreno moliti i za svoje osobno obraćenje i napredak. I tek onda, u jednom takvom obzoru, nadahnutom Božjom milosti, i naše osobne riječi, držanje i stavovi mogu zadobiti neko snažnije značenje …

Nažalost, čovjekova najčešća reakcija na tuđi neposluh i samovolju jest agresivnost. Bilo ona verbalna, bilo ona – doslovna – fizička, bilo ona tiha i jeziva autodestruktivnost, tj. neki od brojnih oblika nesvjesnog samokažnjavanja zbog osjećaja vlastitog neuspjeha. A Isaac Asimov reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih! To i jest neki rudimentarno-primitivni oblik ponašanja kojeg bi konačno trebalo pospremiti u ljudsku povijest.

S druge strane, otvara se prostor za kreativnost. Čovjek može biti kreativan na bezbroj načina, upravo jer je kreativnost kreativna i zato jer dolazi od Božjeg Duha. Ali onaj najjednostavniji i nezaobilazni način kreativnosti jest naša svakodnevna molitva. Ne smeta ako je kratka, ali zato treba biti učestala: za svaku priliku i nepriliku, za prijatelja i neprijatelja. „To je ono što nam Isus savjetuje: ‘Molite za svoje neprijatelje! Molite za one koji vas progone! I recite Bogu: ‘Promijeni njegovo srce. Ima kameno srce, ali promijeni ga, daj mu srce od mesa kako bi osjećao i ljubio’“ – papa Franjo!

U Sarajevu, 23. 11. 2016.

M. B.

SLOBODA – NEPISANO PRAVILO SVJESNIH BIĆA

Pojam slobode po sebi je vrlo kompleksan. Postoje barem tri područja ljudskog duha u kojima se on pokušava domisliti. U filozofiji o slobodi se promišlja unutar područja istraživanja slobodne volje. Osim toga, sloboda se ovdje pretpostavlja kao svojevrsna suprotnost determinizmu koji podrazumijeva da za svaki događaj postoje specifični uvjeti koji ne bi mogli uzrokovati nikakav drugi događaj. Politički koncept slobode u osnovi se temelji na čovjekovom pravu samoopredjeljenja i slobodnog izbora. Marko Aurelije još u drugom st. posl. Kr. govori o potrebi stvaranja politike u čijim okvirima će svi ljudi imati jednaka prava, kao i jednaku slobodu govora. Upravo zato, političke slobode je na dalje teško razmatrati izvan koncepta međuljudske jednakosti. „Liberté, égalité, fraternité“ – sloboda, jednakost i bratstvo – službena je krilatica francuske revolucije, skovana za vrijeme tzv. Treće republike. U modernom zapadnom političkom liberalizmu javlja se uvjerenje da je temeljni cilj politike očuvanje individualnih prava s nakanom jačanja slobode izbora. Dakle, ovdje sama sloboda izbora postaje veća od opcija s kojima se unutar pojedinog izbora kalkulira. Želi se ustvrditi kako nema lošeg izbora ukoliko je to slobodni i nesputani ljudski izbor, što će reći kako je sasvim moguće jedina etika koja na kraju ostaje jest ono sablasno-kraulijevsko: „Čini što te volja“!

U kršćanskom obzoru sloboda se tradicionalno promišlja prvenstveno kao sloboda od grijeha. Osim toga, ovdje se o slobodi radije govori kao o „slobodi za nešto“, a ne o „slobodi od nečega“. Naime, prema kršćanskom shvaćanju o jednoj apsolutnoj slobodi možemo govoriti samo u kontekstu Božje slobode. Kao samostojeći i neutemeljeni bitak, Bog ne bi trebao nikoga ili ništa drugo za sretno i uspješno bivstvovanje. Ovo svakako ne važi za obična stvorena bića. Ona uvijek potrebuju specifične uvjete i okolnosti za svoje egzistiranje: nekakvo tlo pod nogama, hranu, piće te društvo sebi sličnih bića kako bi zajednički osigurali daljnji razvoj i nastavak vrste. Dakle, čovjek koji bi na svoju ruku pokušao biti apsolutno slobodan, mogao bi na kraju jedino postati apsolutno mrtav i zaboravljen. Zato kršćanstvo ujedno smatra da govor o ljudskoj slobodi ima smisla samo unutar one sveobuhvatne i apsolutne božanske slobode. Odatle i onaj govor o slobodi od grijeha. Nije zgodno kad tuđinac vlada nad tobom, ali u praksi može biti još nezgodnije kada čovjek nema kontrole nad svojim nižim strastima, kad sve prokocka ili propi, ili čak i ono puno benignije: kad mu uzaludno prolaze dani zbog pretjerane navezanosti za TV, društvene mreže i sl. “‘Sve je slobodno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali – sve ne saziđuje“ – reče Sv. Pavao (1 Kor 10,23). Dakle, kršćanstvo vjeruje u slobodu izbora, s tim da ova sloboda pronalazi svoj smisao tek ukoliko se kreće u smjeru života i dobrote. Zanimljivo, i Sv. Augustin je naučavao ono „čini što te volja“, ali s jednim malim ali prevažnim prefiksom: „Ljubi, i čini što te volja“! Što će reći: slobodno razvežite svoju maštu i kreativnost, nadilazite postojeće granice, ali sve to skupa isključivo unutar paradigme ljubavi, života, mira, poštivanja i dobrote!

Maurice Blondel: Sloboda kao čovjekovo samonadilaženje

Postoji cijeli niz ozbiljnih autora koji tvrde da je čovjekova sloboda čista iluzija, odnosno govor o njoj podrazumijeva tek jednu naknadnu racionalizaciju naših slijepih i nagonskih izbora. To bi značilo da u pojedinim konkretnim životnim situacijama reagiramo sukladno trenutnom stanju i omjeru pojedinih važnih hormona zaduženih za naše raspoloženje, kao što su dopamin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, kortizol i oksitocin, a naknadnom racionalizacijom pokušavamo zatim osmisliti te – po sebi – slijepe reakcije: „Rekao sam mu to jer smatram da…“, „Zavolio sam je zbog toga što …“ itd. Sasvim je sigurno da ponešto od ovoga ima smisla, jer racionalizacija po sebi predstavlja jedan moćan obrambeni mehanizam za svaki onaj put kad se Ego brani od prigovora Super-ega zato što je tek tako dopustio moćnom ali bezumnom Idu da ispliva na površinu i zagospodari situacijom.

Međutim, teško bi bilo u konačnici svaki ljudski izbor strpati pod naznačenu biokemijsku, odnosno, neuro-znanstvenu shemu. Postoje i one situacije kad jasno razaznajemo dva moguća puta koja se otvaraju pred nama, temeljito ih promišljamo i na kraju se opredjeljujemo za samo jedan jedini. Francuski kršćanski filozof Maurice Blondel (1861-1949.) pozabavio se ovim pitanjem još u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „L’action“ (akcija-djelovanje). Tu je iznio zapažanje o postojanju i međusobnoj suprotstavljenosti dvije različite volje u čovjeku: tzv. željena volja (volonte volue) i htijuća volja (volonte voulante) – ono što mislim da želim činiti i ono što stvarno želim činiti! Ovo prvo bi se odnosilo na sve naše niže želje (sjetilne želje, dokolica, diletantizam, defetizam …), a ono drugo na žrtvovanje vlastite egocentrične autonomije u ime viših ciljeva i konkretnog djelovanja (L’action). Zauzimanje određene pozicije naspram jedne od disponiranih volja ne tiče se samo onih velikih životnih izbora, tj. fundamentalnih opcija. Naprotiv, tu se radi i o onim sasvim uobičajenim životnim situacijama. Uzmimo vrlo jednostavan primjer: Nedjeljno je poslijepodne i jako nam prija ta dokolica između prethodnog i nadolazećeg radnog tjedna. S jedne strane osjećamo potrebu za pasivnim odmorom, što bi otprilike značilo bezbrižno izležavanje uz TV program. S druge strane, vjerojatno nam padaju i druge ideje. Mogli bismo se i aktivno odmarati u društvu dobrog prijatelja, knjige ili bismo mogli otići malo u prirodu, zdravo se oznojiti i udahnuti čistog zraka. Gdje god postoje različite opcije, kao i sukladna mogućnost izbora, neminovno postoji i sloboda. Čovjek je svakodnevno slobodan birati između zahtjeva svoje niže i više volje. Hans Urs von Blathasar bi rekao: „Čovjek je stvoren nedovršenim da bi se sam opredijelio u svezi svoga dovršenja“.

Uvijek postoji izbor ili neki samo tako vjeruju?

Osobno bi rekao da pravo pitanje u svezi postojanja slobode i slobodne volje nije ono „Postoji li to“ nego „Vjerujete li u to“? Upravo, polazeći od kršćanskog svjetonazora, rekli smo kako je slobodu moguće promišljati tek polazeći od apsolutne Božje slobode. No, sam Bog po sebi nikad ne može biti predmetom egzaktnih spekulacija, nego isključivo predmetom ljudske vjere. Ovo prethodno nije moguće iz barem dva razloga: S jedne strane, Bog nije materijalna stvarnost te stoga nije mjerljiv i opipljiv. S druge strane, On je sveobuhvatna stvarnost koja uvijek nadilazi svaku našu ograničenu ljudsku predodžbu o Njemu (id quo maius cogitari nequit). Premda su čak i brojni velikani pokušavali dokazati Božju opstojnost na jedan konsekventan i logičan način, možemo slobodno reći da su pri tome bili samo djelomično uspješni. Naime, iskustvo pokazuje da ovakvi argumenti nešto znače uglavnom onima koji već vjeruju u Boga, slično kao što i ateistički argumenti za Božje nepostojanje uglavnom znače onima koji već ne vjeruju u Boga. Stoga i važni Božji atributi kao što su sloboda i ljubav ne mogu biti predmetom pozitivističkog istraživanja nego prije predmetom vjere.

Vjera u slobodu podrazumijeva barem dva različita čina vjere. Kao prvo, pitanje je vjeruje li se uopće u mogućnost izbora; kao drugo, tu je i pitanje vjeruje li se općenito u smislenost izbora? Čini mi se kako se ovo drugo (barem na našim prostorima) danas pokazuje puno većim izazovom od onoga prvog. Otprilike, ljudi vjeruju u mogućnost izbora, ali vrlo rijetko vjeruju u njegovu smislenost. Poput zaraze se širi uvjerenje kako običan čovjek ne može ništa popraviti i promijeniti; sva vlast i moć su u rukama silnika i moćnika. Sa ovakvim defetističkim stavom samo se dodatno povlađuje moćnicima te se njihova vlast nad običnim čovjekom višestruko učvršćuje.

Nedavno sam naletio na nevjerojatno inspirativnu fotografiju. Fotografija prikazuje veliko stado ovaca koje izlaze iz fiktivnog tora. Naime, vlasnik je na vrlo domišljat način iskoristio slabašnu inteligenciju ovaca. Kako su one od ranije naučene da vrata predstavljaju jedini izlaz iz tora, tako je vlasnik napravio tor koji i nema ništa drugo osim vrata i pokojeg stupića bez žice.

Dakle, premda bi mogle pobjeći u bilo kojem smjeru, ovce ostaju pri čvrstom uvjerenju da nemaju izlaza osim „službenih vrata“ koje kontrolira vlasnik i njegovi pastiri.

Čovjek će se na ovo slatko nasmijati i nadmoćno konstatirati: “Ah, glupe ovce”. Jer on će svakako u ovom slučaju lako primijetiti da se iz fiktivnog tora može pobjeći bez ikakvih problema, no, da li to uvijek jednostavno primjećuje i u svome životu? Već rekosmo, svijetom prevladava uvjerenje da mogućnost slobodnog izbora i s njim povezanog samoostvarenja ne igra preveliku ulogu ukoliko niste moćni, bogati i utjecajni. A da bi ste to postali, jedina je mogućnost da upravo s takvima sklopite kakav grešni sporazum ili kompromis. Dakle, mnogi ljudi ne vjeruju u to da mogu biti slobodni ukoliko nisu bogati, pa čak ne vjeruju ni u to da bi se možda mogli sami pošteno obogatiti bez izravne pomoći prije spomenutih moćnika. Na kraju, i ovdje važe pravila vjere, a ne znanstvene argumentacije. Tko sam ne vjeruje u to da može biti slobodan i ostvaren, teško će ga dalje biti razuvjeriti bilo kakvim važećim argumentima.

Animalni fetišizam postmoderne i kronični strah od slobodnih bića

Primjećujemo kako u današnjem društvu izgledno postoji više organizacija koje se bave pravima životinja nego onih koje se bave pravima ljudi. S tim u vezi, i na društvenim mrežama primjećujemo postojanje velikog broja stranica koje izražavaju svoju fascinaciju životinjama: psi ovi, psi oni, bebe životinje, mačke itd. Sve to uz nezaobilazne slatkasto-infantilne komentare tipa: “Nisu li divni … veličanstveni … ma bolji od ljudi”! Danas se često može naletjeti na onu misao koja se paušalno pripisuje različitim velikim misliocima: „Što više poznajem ljude, to više volim životinje“ (ili „svoga psa“ u drugoj varijanti)! Čovjek danas valjda u životinjama pronalazi onu vrstu ropske poslušnosti i odanosti koju mu drugi ljudi ne mogu dati. Naime, slobode nema bez izvjesne doze nepredvidljivosti, neodređenosti i samovolje. Sa slobodnim bićima se eventualne nesuglasice ne mogu riješiti samo jednim razgovorom ili jednom raspravom. Čovjek je sklon uređivanju vlastitog životnog prostora po principu „staviti svaku stvar na svoje mjesto“. Stavio sam TV tamo, ormar ‘vamo, i ne očekujem da mi oni sad tu nešto hodaju po stanu. Moraju biti tu gdje ja smatram da im je mjesto. Nadalje, također smo skloni i same ljude pospremati na približno sličan način. Smatram da je ovome i ovome mjesto u mojoj blizini, a onome što dalje to bolje. Međutim, vrlo je moguće da se ni ovaj ni onaj neće složiti s mojim viđenjem njihove uloge u mojem životu. Također je moguće da će se oni slagati s mojim viđenjem neko određeno vrijeme, ali ne za stalno.

Susret slobodnih bića stoga zahtijeva svakodnevni rad i trud. Stalno se mora razgovarati, stalno se moraju praviti neki kompromisi, međusobno praštati itd. Isto tako, ponekad se moramo bolno pomiriti s datošću da netko do koga nam je stalo jednostavno ne računa više s nama, isto kao što i mi sami ponekad prestajemo računati s nekim drugim ljudima kojima se to uopće neće svidjeti.

Sve ovo otprilike, ako ne i u većoj mjeri, karakterizira i čovjekov odnos sa Apsolutnom Slobodom, tj. Bogom. Teško da mu se može svidjeti uloga koju mu nerijetko dalju ljudi, a to je uglavnom ona uloga dobrog uslužnog duha iz Aladinove čarobne svjetiljke. Čovjek svakako ne bi imao ništa protiv da mu Bog neprestance proviđa zgoditke na lutriji, rješava imovinsko-pravne sporove, zdravstvene probleme i ljubavne jade … S druge strane, i čovjek se neprestano opire Božjem pozivu na svetost. „Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16). Niti Bog može nas ljude jednostavno smjestiti na neko određeno – za to predviđeno – mjesto i ulogu, niti mi možemo Njega. Zato vjera i jeste cjeloživotni put, sa svojim usponima i padovima, predasima, zapletima, raspletima i stranputicama. Sam Isus reče za sebe da je on Istina i Život, ali prije svega toga Put (Usp. Iv 14,6). U vjeri se otvara jedna dramatična perspektiva susreta različitih i nerijetko suprotstavljenih sloboda, dakle nešto sasvim oprečno očekivanjima postmodernog čovjeka: njemu u načelu prija nereligiozni život s mogućnošću povremene čudesne nebeske intervencije, kako se i kad već nađe u pogibli i nevolji.

S tim smo možda i dotakli veliki paradoks današnjeg čovjeka: usta su mu puna slobode, koje se zapravo duboko plaši. Baš slično kao i same ljubavi. Nerijetko nailazimo i na onaj ponešto drugačiji stav – manipulativni. Ljudi govore u prilog slobode kad im to odgovara, baš kao što je žele ograničiti kad im to ne odgovara … sama srž političke manipulacije nad ljudima!

U konačnici, sloboda se pokazuje velikim otajstvom, svetom tajnom, donekle spoznatljivom samo u okviru sveobuhvatne tajne Božje.

I na kraju, kad smo ponekad tužni jer stvari nisu ispale onako kako smo bili zamislili, sjetimo se da na ovom svijetu nije sve onako čak ni kako je sam Bog zamislio. Sloboda podrazumijeva težak život prepun izazova, ali zasigurno nijedan drugi ne bi na kraju imao smisla!

 

U Sarajevu, 14. 11. 2016.

M. B.

 

STVAR PERSPEKTIVE: TVOJE DESNO ĆE UVIJEK BITI NJIHOVO LIJEVO

Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja …

Jedini način da vidimo svoj vlastiti lik u cjelovitosti jeste da se zagledamo u zrcalo. Međutim, naš lik u zrcalu nam ipak nije u potpunosti kompatibilan premda izgleda da jeste. Zapravo, s njim se događa radikalna transformacija: desno postaje lijevo, a lijevo desno. Na svojem vlastitom odrazu to i ne primjećujemo tako jednostavno jer su naša tijela po prirodi simetrična. I zato, da bismo shvatili dosege izokrenutog svijeta zrcala najjednostavnije je da uzmemo kakav papir s tekstom, da isti okrenemo prema zrcalu te da to pokušamo pročitati. Na prvi pogled će se činiti kao da pred očima imamo neko sasvim nepoznato pismo. Trebat će koji trenutak da se fokusiramo kako bi smo to mogli pročitati. To znači da u konačnici sami sebe i ne možemo vidjeti na vlastiti način. Možemo se vidjeti isključivo onako kako nas vide drugi. S tim u vezi, ni malo ne čudi što riječ refleksija dolazi od latinskog glagola reflect/ere što bi značilo okrenuti se, svinuti nešto unazad. Refleksija je vjerna ali izokrenuta slika!

Gledati sebe očima drugih podrazumijeva i neke specifične ljudske rituale. Inače smo sebi fini, ali pred ogledalom ljudi odjednom počinju više brinuti o svojem izgledu. Neko se dotjeruje da bi bio ljepši i dražesniji, a netko se sređuje na suprotan način, da bi izgledao snažnije i opasnije. Netko opet vježba određene geste i grimase … Dakle, pogled u zrcalo znači gledati se očima drugih, a pogled drugih nam sugerira to da nas ti drugi u većini slučajeva i ne mogu prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Da bi im se svidjeli moramo se prilagoditi njihovom ukusu … ili ćemo radije prkositi i biti sretni sami sa sobom kakvi jesmo, riskirajući pri tomu možebitni društveni status čudaka i ekscentrika.

„Jao vama ako vas svi budu hvalili“! (Lk 6,26)

Kad stojimo pred nekim, jedno naspram drugog, sve što je nama s desne strane bit će njemu ili njoj s lijeve, i obratno, a tradicionalno gledano, desna strana je ona prava strana, tj. ono što je po sebi dobro i ispravno. To se uvuklo čak i u velike jezike: npr. u engleskom, njemačkom i ruskom „desno“ i „pravo“ se izražava identičnim pojmovima ili barem onim vrlo sličnima. S druge strane, kod nas, onaj posprdni i pogrdni naziv „levat“ izgledno vuče korijene od onoga „ljevak“. Isto tako, do ne tako davno roditelji su u našim krajevima tjerali djecu ljevake da postanu dešnjaci. Ili opet, katolički način križanja podrazumijeva nakon poteza „gore-dolje“ potez s lijeva na desno, i to naravno sve skupa desnom rukom. To se tradicionalno i tumačilo kao prelazak/bijeg od strane prokletstva prema desnoj strani blagoslova!

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

No, ovdje se sada pitamo ima li ta međusobna izokrenutost veze s međusobnim moralnim, kao i ostalim kvalitativnim procjenama? Vrlo moguće da ima … ljudi su odvajkada pokazivali tendenciju da dobre ideje i inicijative dočekaju „na nož“, baš kao što su i one loše i besramne ljude, inicijative i ideje znali obasipati cvijećem i panegiricima. Tako je postalo uvriježeno govoriti da za istinski uspjeh obično treba puno rada, truda i vremena, baš kao i uvjeravanja drugih u to što činiš, da činiš dobro. S druge strane, jedan brzi instant uspjeh nekako oduvijek  je podrazumijevao grešne ustupke i kompromise … sve do razine prodaje vlastite duše. Tek zub vremena pokaže i dokaže što je stvarno valjalo, a što ne.

Gospodin Isus u tom smislu reče: „Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ Inače, tumačenja radi, dok su pravi proroci ljudima govorili ono što moraju čuti, lažni su govorili ono što bi ljudi željeli čuti! Podilaženje nižim strastima je oduvijek predstavljao put do brzog uspjeha, doduše, s nezgodom naknadnog prispijeća na smetlište povijesti.

Ništa mimo „zlatnog pravila“

Već rekosmo, ljudi nas vrlo rijetko prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. Čak što više, mnogi od njih će nas svakodnevno zasipati s raznim zahtjevima i očekivanjima. Ponekad se svakako trebamo prilagoditi ovakvim zahtjevima, ali pokatkad sigurno ne. Kako ćemo to znati? Vrlo jednostavno: ako netko od nas očekuje nešto što njemu samom ne pada napamet da poduzme ili učini, onda se ovdje sigurno radi o pretjeranom i naopakom zahtjevu. U tom trenutku postajemo žrtve tuđe iskrivljene percepcije o nama samima: oni naše dobro vide kao zlo, a zlo kao dobro, baš kao što iz svoje interne perspektive jasno znaju što je dobro, a što je zlo. No, ruku na srce, ovakvom nečem smo svi skloni, i zato nam je uvijek oprezno suditi. Tako, nerijetko očekujemo nemoguće stvari od drugih, i to baš zato što ih ne vidimo realno nego izokrenuto. Isto kao što je naše desno njima lijevo, tako je i njihovo desno nama lijevo.

Istinskog razumijevanja zato i nema bez uživljavanja u tuđu ulogu. Tek kad se pitam što bi ja sam učinio da sam na njegovom/njezinom mjestu, tada mogu otprilike ispravno percipirati što bi to onaj drugi trebao učiniti.

Nekad je dobro biti naopak

Freud je govorio o obrambenom mehanizmu projekcije kao o tendenciji da ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugima. No, što je to uistinu mana, a što vrlina? U judeo-kršćanskoj tradiciji „raspoznavanje dobra i zla“ je prvenstveno Božje pravo i sposobnost te je za sinove ljudske ovo izričito zabranjeno područje, valjda baš zato što smo skloni stvari vidjeti naopako. Zato je put mudrosti za čovjeka dug i mukotrpan. Prvo me nešto nervira kod drugih, a zatim shvatim da to i sam činim. Onda pokušam to da ne činim, ali svejedno činim. Zatim pomislim kako mi to ipak svi trebamo činiti, ali možda na neki drugi način ili u nekoj razumnijoj i racionalnijoj mjeri. Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja. Na kraju krajeva, i jedan istinski i ponizni priziv na one vječite božanske transcendentalne korektive postaje moguć tek onda kada se bolno suočimo s granicama vlastite perspektive i mišljenja.

U Sarajevu, 10. 11. 2016.

M. B.

 

MOŽEMO BOLJE

Stalno nam ponavljaju: „Mislite pozitivno!“ No, pitanje je: kako, zašto, koliko i napose zbog čega?

Danas postoji cijela ta nekakva psihologija, ako je uopće psihologija, u kojoj se sve manje-više svodi na ono „misli pozitivno“! Fino zvuči, no pitanje je koliko je to u stvarnosti moguće. Mi ljudi smo komunikativna bića i u praksi je teško spriječiti prodor informacija u našu nutrinu. Ako si danas vidio puno toga lošega, a i čuo, na kraju dana će se čovjeku teško biti osloboditi stresnih dojmova i pratećih negativnih emocija. Ali, spomenuti (nadri)psiholozi i za takvo nešto već imaju isprobano rješenje. Ako im se požalite da usprkos svemu uloženom trudu ipak ne uspijevate stalno misliti pozitivno, oni će vam tada početi pričati o potrebi raščišćavanja „toksičnih odnosa“. To otprilike znači tko god te čini nesretnim ili barem neraspoloženim, i tko god te sprečava u tvojem osobnom razvoju i napretku, jednostavno protjeraj ga iz svoga života. No, čekaj … stani malo … Prosječni čovjek u životu uglavnom nema problema sa sicilijanskom mafijom, crvenim kmerima ili sa afganistanskim talibanima. Tomu naprotiv, obično nam ponajviše glavobolje zadaju ljudi iz blizine: članovi obitelji, familije, prijatelji, susjedi, radne kolege. To su naši toksični odnosi glavom i bradom! I što onda? Hoću li ih sve ili manje-više sve rastjerati oko sebe u ime vlastitog mira i prosperiteta!? Mi smo ipak socijalna bića i ne podnosimo dobro samoću. Istini za volju, uvijek ima onih koji su po prirodi samotnjaci, i najbolje funkcioniraju sami sa sobom. No, mi ovdje i ne ciljamo na posebne slučajeve nego na onaj uobičajeni ljudski prosjek.

Uzmimo na primjer da netko ipak na kraju posluša svoga ljubljenog nadri-psihologa, rastjera bliske ljude oko sebe, i što onda slijedi? Pa naravno, slijedi kupovina psa ili nekog drugog ljubimaca … i to je otprilike to, a za ostatak zabave pobrinut će se Internet. Naravno, ovo nije tekst protiv pasa i interneta; samo želim podijeliti uvjerenje kako čovjek sigurno može bolje od ovoga. Zapravo, puno bolje …

Plamičak i plamen

Evanđelist Luka u 19. poglavlju svoga evanđelja donosi zgodu o obraćenju carinika Zakeja. Donosimo je ovdje u cijelosti:

„I uđe (Isus) u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’ A Zakej usta i reče Gospodinu: ‘Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.’ Reče mu na to Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!’“ (Lk 19,1-10).

Dakle, vidimo, Isus ovdje na jedan nevjerojatno jednostavan – skoro da kažemo priprost – način uspijeva obratiti jednu opasnu, prefriganu, okupatorsko-podaničku spodobu od koje je patio i strepio cijeli Jerihon. Kako mu je to uspjelo? Nećemo ovdje pokušavati rasplitati suptilne duhovne niti između Isusovog i Zakejevog srca, nego jednostavno ćemo se držati izvanjskog i izrečenog. Isus polazi od toga da je ovaj nevaljalko stvarno zaglibio. Međutim, Isusu je sasvim jasno da je i Zakej „sin Abrahamov“, odnosno, baštinik Božjih obećanja upućenih izabranom narodu. Iz toga slijedi uvjerenje da Zakej svakako može i mora bolje. I onda, kad je Zakej na Isusovom licu iščitao taj stav povjerenja i prihvaćanja, i sam se sjetio da on uistinu može biti puno bolji nego što jest. S druge strane, svjetina k’o svjetina … prvo im se nije sviđao grešni Zakej; sad im se ne sviđa ni ovaj popravljeni Zakej; a više im se nije sviđao ni sam Isus, jer je učinio nešto u što oni ne vjeruju, premda je stvarno učinio. Oni jednostavno ne vjeruju u mogućnost obraćenja i popravka neke osobe, i toliko u to ne vjeruju da – vidimo – čak i kad se netko stvarno popravi, oni i dalje neće vjerovati svojim vlastitim očima. To je nekakav „žešći“ fatalizam, praktično i čvrsto uvjerenje kako zlo ima zadnju riječ nad životom posrnulog čovjeka. „Ni Bog mu ne pomože“ – reklo bi se …

Evanđelja obiluju ovakvim primjerima obraćenja, ali obiluje i povijest. Možda bi u tom smislu bilo zgodno spomenuti velikog franačkog vladara Karla Velikog (747-814). Danas neki povjesničari jednostavno dijele njegovu vladavinu u dvije etape: do smrti njegove majke (783.) i poslije smrti majke. Naime, mladi Karlo je bio poprilično ratoboran i okrutan vladar. Sve to nije bilo lako gledati njegovoj majci Bertradi od Laona, inače predanoj i iskrenoj kršćanki. Dugo nije znala kako da pristupi svome divljem sinu i na kraju će joj za to poslužiti vlastita samrtna postelja. Iz nje će takoreći posljednjim dahom zakleti Karla da se okani ratova i nasilja te da bude plemenit i dobar vladar koji će misliti na dobro svoga naroda. Karlo će – moguće i silom prilika – ratovati još koju godinu. Posljednji veliki rat vodio je 788. protiv nasrtljivih Avara, a otada tu i tamo, rijetko i pomalo … kad se već morao od nekoga braniti. Karlo će slijedeći majčin savjet početi s nekim drugim, kudikamo plemenitijim aktivnostima. Okupit će oko sebe najveće europske intelektualce toga vremena. Zajedno s njima počeo je planirati opismenjavanje naroda, što mu je i pošlo za rukom, kao i brojna druga dobra i plemenita djela. Na kraju će biti upamćen kao „Veliki“, ne samo po visokom stasu nego i po vlastitoj dobroti, mudrosti i plemenitosti. Ponovno vidimo, plemenita Bertrada je znala da njezin sin može bolje … puno bolje!

Sv. Ivan don Bosco je bio pravi stručnjak za odgoj problematične mladeži. Njegovi suvremenici počesto nisu mogli vjerovati kakav je sve ološ uspijevao popraviti te izvesti na dobar put. Pitali su ga kako mu to polazi za rukom? Svetac je jednostavno odgovorio da i u srcu najgoreg dječaka postoji mali plamičak dobrote koji se da raspiriti u veliki plamen krijeposti i ljubavi. Dakle, opet vidimo, nema trajno nepomozivih i nepopravljivih, sve dok ne počnemo vjerovati u suprotno!

Mogli bi svakako spomenuti i dojmljivo iskustvo američkog pentakostalnog pastora Davida Willkersona koji je većinu svoga poslanja posvetio radu s pripadnicima njujorških uličnih bandi, nadaleko poznatih po svojoj okrutnosti, raspuštenosti i posvemašnjem nemoralu. Ono što je iznenadilo i samog pastora Davida jest lakoća s kojom su okorjeli kriminalci prihvaćali bolji put kad im je isti bio ponuđen. Uglavnom djeca iz nefunkcionalnih obitelji, odrastali na ulici, pristup drogi i oružju počesto i prije desete godine života … bili su strašno zli jer za bolje nisu ni znali, niti im je tko o tomu govorio. Kad bi bili suočeni s pretpostavkom da mogu od toga puno bolje, mnogi od njih bi munjevito i zgrabili to bolje …

Pretpostavka situacije izravno utječe i na ishod situacije

Spomenuli smo na početku jednog cuku, pa ćemo probat i završiti s cukom. Iz iskustva znamo da je pas na lancu puno agresivniji od puštenog psa. U „svezanoj“ situaciji psi nisu agresivni zato što bi im lanac davao neke super moći, nego sasvim obratno, jer im lanac oduzima mogućnost odstupnice. Ukoliko je svezan, psu je jasno da pobjeći nema kuda. Ako bude napadnut, borba do zadnje kapi krvi bit će mu jedina isplativa solucija. Adrenalin ga preplavljuje, i zato više nije u stanju realno procjenjivati situaciju oko sebe. Ponašat će se agresivno prema svakom osim prema onome koji ga hrani.

Pretpostavka neke situacije bitno utječe na razvoj situacije, kao i na njen krajnji ishod. Kad kažemo kako treba vjerovati da svi mi možemo bolje, to neće rješavati probleme samo po sebi i automatski. Međutim, takvo uvjerenje stvara jednu sasvim drugačiju pretpostavku za izgradnju međuljudskih odnosa, te će ovi s vremenom i kretati većinom u pozitivnom smjeru. Stoga, probajte sada zamisliti neku svoju omraženu osobu, ili još eklatantnije, probajte si predočiti omraženog političara! Vjerujete li da oni mogu bolje ili ste ih u mašti već osudili na smrt, ili barem, proglasili moralno mrtvima? Moguće da zvuči teško, ali isto tako sasvim je moguće da se ovdje susrećemo s jedinom validnom i racionalnom formom pozitivnog mišljenja, koje je – kako rekosmo – danas nevjerojatno popularno. Ne treba čovjek bježati, kao što si također ne treba sumanuto ponavljati k’o papiga: „Misli pozitivno, misli pozitivno …“. Zlo je zlo, i što ne valja, ne valja. Ali pored svega toga ipak postoji solucija … ipak posvuda postoji onaj dobri plamičak koji se da rasplamsati do neslućenih visina. Dopustite da Vas dobrota iznenadi … i božanska i ljudska…

U Sarajevu, 26. 10. 2016.

M. B.

 

Exit mobile version