Mjesec: srpanj 2017.

Myth is not dead – o mitu, mitomaniji i mitološkom načinu razmišljanja

Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.

Mit predstavlja dosta kompleksnu pojavu i o njemu je napisan veliki broj studija, hipoteza i teorija. Ovdje nam nije cilj pokušavati sve to predstaviti na jedan sustavan i iscrpan način. Pristupamo više esejistički, posvećujući pozornost nekim specifičnostima i natuknicama.

Kad čujemo riječ mit, vjerojatno ćemo prvo pomisliti na antičke mitove i to osobito one helenističke. Međutim, svi narodi i kulture kroz povijest su iznjedrili neke svoje mitove. Tako bismo odmah mogli istaći prvu značajku mita, a to je da on nije toliko uvjetovan prostorno nego više vremenski. Danas bi se reklo da mit predstavlja svojevrsni predznanstveni  način razmišljanja, pokušaj interpretacije svijeta i različitih značajki čovjekovog života na temelju arhaičnog kozmološkog načina razmišljanja. U naznačenom kozmološkom obzoru pojedinac se nalazio poprilično daleko od emancipacijskih procesa Novog vijeka. Tako, on sebe ne pokušava shvatiti kao individuu već prvenstveno kao dio šire društvene zajednice, ali i cijelog kozmosa. S jedne strane, činilo se da čovjek-pojedinac sam po sebi i ne znači mnogo. On tek počinje nešto vrijediti ukoliko je dio veće društvene strukture: porodice, plemena i naroda. Iznimku predstavlja lik vladara, junaka i još poneko… S druge strane, ni zajednica nije značila mnogo bez naklonosti bogova. Naime, cijeli svijet se sagledavao kao pozornica djelovanja ovih superiornih svemoćnih, ali i samovoljnih, te hirovitih bića. Kroz religiozne rituale i osobito praksu žrtvovanja, zajednica je nastojala osigurati njihovu naklonost, pomoć i zaštitu. Tako dolazimo do projekcijske dimenzije svakog mita, kao i mitološkog načina razmišljanja. Bilo uspjeh ili neuspjeh, zasluga ili krivica, oni su uvijek negdje izvan pojedinca. Kako već rekosmo, pojedinac je nevažan. Stoga će on poslovično vjerovati da je za svako dobro u njegovom životu zaslužan netko drugi, ali isto tako i za zlo… U tom smislu se kalkulira s dobrim i lošim bogovima, zlom i dobrom srećom, napose sudbinom itd. Npr. u Sofoklovom mitu (tragediji) o Edipu želi se istaći kako pojedinac ne može pobjeći od svoje sudbine. Proklet kod rođenja, za Edipa je predskazano da će ubiti oca i oženiti majku. Želeći izbjeći zloj sudbini, Edipov  otac Laj pokušava ubiti sina koji ipak uspijeva preživjeti te pronalazi sigurno utočište kod korintskog kralja Poliba koji ga posinjuje. Kad je već bio odrastao, Edipu se jednom prilikom narugao neki pijanac tvrdeći da nije pravi sin Polibov. Želeći saznati istinu, Edip odlazi u Delfijsko proročište i tamo saznaje jedino to da će na kraju ubiti oca i oženiti svoju majku. Ne želeći nauditi Polibu odlučuje da se više nikad ne vrati u Korint. Na putu za Tebu slučajno ubija Laja ne znajući da mu je to otac, a zatim se ženi  Lajevom ženom Jukastom, ne znajući da mu je to zapravo majka. Uglavnom, nimalo ne čudi što je Platon još prije 2500 godina govorio o pogubnosti mitskih kazivanja, i to u smislu kako čovjek iz svega toga i nema što dobro za naučit.

Na kraju ovog dijela mogli bismo reći kako mitološki način razmišljanja stoji upravo nasuprot svih individuacijskih stremljenja i procesa. Tu nema mjesta za osobnu inicijativu i odgovornost. Mitološki nastrojenom čovjeku je najvažnije „što će selo reći“, a za sve ostalo kriva je slijepa sudbina.

Zla sudbina, tj. osuda bogova je bila pogodila još jednog slavnog antičkog junaka. Kralj Sizif je tako poradi svojih zločina bio osuđen da cijelu vječnost kotrlja veliku kamenu gromadu do vrha jednog nesavladivog uzvišenja. Uvijek bi donekle uspio doći, pa sve iz početka… Sizif se oduvijek uzimao kao primjer čovjekovog mukotrpnog posla i života. Kod Camusa on postaje i simbolom apsurda, no ovdje bi ga možda bilo bolje shvatiti kao simbol čovjekove nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Već smo ranije govorili o onoj fascinantnoj Einsteinovoj definiciji ludila: „Raditi uvijek jedno te isto te očekivati pri tome da će se dogoditi nešto novo“. Mitološki nastrojen čovjek radi upravo to, uvijek jedno te isto, te duboko vjeruje da mora i dalje tako raditi. Međutim, pri tome je ipak sklon vjerovati da će se jednog dana dogoditi nešto novo, nekakva sreća, nekakav čudesan obrat, a vidimo, samo je trebalo promijeniti način rada i djelovanja. „Ukoliko želimo riješiti neki problem, bit će potrebno prvo promijeniti način razmišljanja koji nas je doveo do njega“ – nadodao bi Einstein.

Slika 1: Sizif “u elementu” – Izvor: thefifthestate.com.au

 

Progoniteljska perspektiva

Moguće najkraća, a ipak najopsežnija definicija mita dolazi od francuskog kultur-antropologa – Renéa Girarda. Po njemu mitovi jednostavno predstavljaju progoniteljske tekstove pisane iz perspektive progonitelja. Girard je bio mišljenja kako u korijenu svakog mita stoji jedno realno povijesno ubojstvo, koje se zatim u progoniteljskoj perspektivi nastojalo dalje divinizirati i mistificirati (Wenn all das beginnt… Dialog mit Michel Treguer, 1997.).  Tako nailazimo na bitnu, generalnu – i samim tim – na – još uvijek – nesavladivu značajku mita – vjeru u plodnost, kreativnost i opravdanost nasilja. U tom smislu, kozmogonijski mitovi (koji govore o podrijetlu i nastanku svijeta) skoro redovito započinju sa izvještajem o nekom ubojstvu. Obično neki bog ili više njih masakriraju nekog drugog boga, te od njegovog tijela zatim nastaje zemlja, od krvi mora i rijeke, od kose šume, raslinje, itd. Reklo bi se strašan zločin, ali istovremeno vrlo kreativan i potreban zločin, a to opet nije ništa drugo nego pogled na ubojstvo iz perspektive ubojice. Psihologija kaže da samo psihopate ubijaju iz užitka, svi ostali zbog neke koristi ili interesa. „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane“ – dodao bi (nasilan) narod.

Naznačena progoniteljska perspektiva se ne zadržava samo na konkretnom ubojstvu; ona ide i puno šire, te dalje i to u svim smjerovima. U najrafiniranijem, ali i najčešćem obliku mitološki nastrojen pojedinac nije u stanju sebe sagledati na jedan – tako da kažemo – pacifistički i neutralan način. Nešto u smislu: „Evo, ovdje sam ja. Želio bih to i to; pokušat ću to na taj i taj način“! Ne, u progoniteljskoj perspektivi progonstvo je prirodno i uobičajeno stanje. „Mrze me, progone me, rade mi o glavi, proklelo me …“. To je otprilike polazište, a s obzirom da je to polazište, to i ne može biti neko dobro polazište. Ovdje se uvijek upada iz jednog vida progonstva u drugo. Iz pasivnog u aktivno, iz neopravdanog u tobože opravdano. „Oni su mene, pa ću sad ja njih…“. Za prije spomenutog Girarda zlo zato i nije osobni nego prvenstveno relacijski pojam. Srdžba i zlo su u konačnici jedno te isto…

Politički mitovi i manipuliranje elementarnom psihologijom

Čovjek je sklon u strahu mrziti ono što mu pobuđuje strah, ali to obično na kraju bude neka pasivna mržnja, jer sam strah ga paralizira i ne dopušta mu da agresivno djeluje. S druge strane, hrabar i samouvjeren čovjek je spreman pred opasnošću braniti sebe i druge, no pri tome upravo jer je hrabar i jer nema straha, on ne može mrziti sam izvor opasnosti, te će se na kraju boriti samo dok postoji izravna ugroza. To će reći da je defanzivno ponašanje po sebi posve normalno i prirodno, ali ne i ono ofanzivno. Tu dolazimo do pojma političkog mita, kao i do njegove perfidne psihološke manipulacije.

U središtu svakog političkog mita stoji posve kontradiktorna agitacija: s jedne strane će se opetovano govoriti kako je „naš“ narod manje-više najugroženiji od svih naroda; kako „nas“ je progonilo i klalo cijelu povijest premda „mi“ (kao) nismo nikad nikoga; kako su protiv „nas“ počinjeni nebrojeni svirepi zločini itd. S druge strane, istovremeno će se odjednom početi govoriti o „našim“ slavnim pobjedama; o našim neustrašivim vojnicima; o nesposobnosti bilo koje ljudske sile da nam se suprotstavi itd. I sad ostaje pitanje kako to netko može biti istovremeno beskrajno slab i ugrožen, a opet beskonačno hrabar i snažan? Naravno, ovo je posve nemoguće u realnoj stvarnosti, ali je itekako moguće u realu političkog mita. Dio priče o ugroženosti je prijeko potreban konstruktorima rata kako bi se izazvala mržnja, jer kako već rekosmo, bez straha nema ni mržnje. S druge strane, dio priče o nepobjedivosti je potreban za samopouzdanje i borbenost, jer gdje je previše straha, ne može biti borbe. Na ovaj način se u konačnici stvara vrlo otrovan koktel straha, mržnje, hrabrosti i borbenosti… reklo bi se istinska receptura svake agresije i teritorijalne ekspanzije.

Zaključak:

Ovim tekstom smo nastojali upozoriti na neke elemente mitološkog razmišljanja. Premda teoretski pripada nekim minulim vremenima i epohama, mitološki način razmišljanja je itekako prisutan u našim životima. Premda racionalno nadvladan, mit je sposoban uvijek iznova, kao iz pepela, izdići se te ponovno osvojiti naša srca, misli i živote. To je moguće i njegova najveća snaga: mitovi su doslovno zarazni i posjeduju strašnu negativnu motivacijsku snagu. Kako bi to sarkastično primijetio Anatole France: „Šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

M. B.

O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji  je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela  manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

O prolaznosti i navici

Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.

Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara  i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.

O političkoj korektnosti

Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne  nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.

Korektnost

Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.

Politička korektnost kao nezainteresiranost

Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.

Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.

Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.

Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.

Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.

Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor

Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.

Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.

Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.

„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.

Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”

Izvor: freedom-articles.toolsforfreedom.com

 

Politička korektnost kao trajno nepovjerenje

Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.

Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.

Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.

Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.

Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao  nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“  hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.

Umjesto zaključka

Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.

Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“

Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.

Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.

Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi:  ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade,  daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!

 

U Sarajevu, 6. 7. 2017.

O. J.

O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

 

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version