Autor: Mario Bernadić

Bačenost i nabačaj – nužni pokušaj obrata prema pozitivnoj strani života!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.

Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.

Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.

Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.

Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!

Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?

Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …

Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.

Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …

Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.

I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …

Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!

No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?

Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …

Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.

 

I promatranje se uči …

Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!

Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.

I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji.

Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!

Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!

U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!

I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!

Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.

 

U Sarajevu, 20. 3. 2017.

M. B.

Postoji li Bog? (III. dio) Čovjek kao mjerilo pitanja o Bogu!

Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!

Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike

Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.

Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!

Ljudski je sumnjati

Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …

Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!

Patnja i sloboda

Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora (1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.

Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.

Više o temi: http://poptheo.org/sloboda-nepisano…lo-svjesnih-bica/ ‎

Bog kao smisao tišine

Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!

Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!

U Sarajevu, 14. 3. 2017.

M. B.

 

[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.

[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.

Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog – Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Kršćanski način govora o Bogu itekako može biti izazovan i težak za shvaćanje. Trojica su, a zapravo je samo Jedan. Ali, nije li to atak na načelo protuslovlja koje odlučno i uporno čuva logiku stvari i zdrav razum tvrdnjom da jedna te ista stvar, na jednom mjestu, u istom trenutku, pod određenim okolnostima, ne može i biti i ne biti!? Ako je jedan, onda je valjda jedan; ako su trojica, trojica su! Konkretnije, u kršćanstvu se govori o jednoj božanskoj naravi i tri božanske osobe: o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Međutim, to opet nije identično trojici ljudi, koji su stvarno trojica premda dijele jednu zajedničku ljudsku narav. Ekumenski sabori iz trećeg, četvrtog i par narednih stoljeća su jasno naznačili da su tri božanske osobe međusobno neodjeljive, ali isto tako i međusobno nepomiješane. Jasno, ili tek sad ništa nije jasno?

Kao i u svakoj priči i ovdje se može ići jednostavno, a može i komplicirano. Zato ćemo prvo jednostavno. Možda se i najjednostavniji način tumačenja otajstvene stvarnosti Presvetoga Trojstva može pronaći se u Hegelovoj definiciji ljubavi. Hegel, inače sam po sebi brutalno kompliciran i kompleksan filozof jednostavno i nadahnuto reče da je ljubav međusobno razlikovanje onih koji se zapravo više i ne mogu razlikovati. To se izvrsno da primijeniti na Presveto Trojstvo, koje je – usput govoreći – spomenuti veliki filozof shvaćao kao jedinoga mogućega Boga. Dakle, svi mi imamo to iskustvo ljubavi unutar kojeg različiti prestaju da se razlikuju i na neki način postaju jedno, a to sve skupa po naravi stvari Bogu pripada u većoj i savršenijoj mjeri. Ono što je za nas simbolično jedinstvo, to se u Bogu ostvaruje kao realno ontološko jedinstvo. U svakom slučaju, ljubav je ona objedinjujuća stvarnost, baš kao što je mržnja sila koja razdvaja, nažalost, počesto nepomirljivo i trajno.

Više o temi: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/ ‎

Naravno, kad govorimo o ljubavi neminovno se dotičemo i stanovite dramatičnosti, koje – sukladno Barthovoj i von Balthasarovoj teološkoj tradiciji – nije oslobođen ni sam Bog.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/ ‎

Bog kao izvor osobnog i međusobnog jedinstva

U svojim „Ispovijestima“ Sv. Augustin piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila (…) da se (…) saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si utjeha moja. Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi …“.[1]

Život je itekako velika prilika za čovjeka, ali i definitivno stresno iskustvo. Raspet između različitih zahtjeva i interesa, čovjek se s vremenom prvo počne raspadati, da bi to naknadno počeo i opažati. Vraćajući se Bogu čovjek se vraća i samom sebi. U Božjem jedinstvu pronalazimo temelj i za svoje osobno jedinstvo, istinski lijek protiv općenite rascjepkanosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i prožima.

Jedinstvo je po sebi životvorni princip, jer žive stvari isključivo mogu funkcionirati na temelju jedinstva. O tomu smo već nekad pisali: dok naši organi rade za isti cilj, dotle smo i zdravi. Kad se neki od njih otmu i počnu voditi „svoju politiku“, tad smo bolesni. A na kraju isto vrijedi i za biološke i za društvene organizme: nejedinstvo se uvijek pokazuje kao loša i pogubna stvar.

No, neki bi svakako rado pobili prethodne retke, mašući pri tomu sintagmom vjerskih ratova, te ističući kako su religija i nacionalizam najveće ubojice na planeti Zemlji!

Apologetski nastrojeni vjernici bi odmah na to odgovorili kako među deset najvećih masovnih ubojica XX. st. nema niti jednog valjanog vjernika (…) sve sami nacisti i komunisti. No, s tim nećemo riješiti problem, jer premda je uistinu teško dostići nacističke i komunističke zločine, s tim nećemo opravdati one zločine koji su izvršeni i još uvijek se vrše u ime vjere. Na kraju krajeva, najbrutalniji rat svih vremena i jest bio vjerski, barem u svojim začecima … i da stvar bude gora za nas kršćane, to je baš bio unutarkršćanski rat. Naravno, govorimo o Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji je svojevremeno bio poharao skoro cijelu Europu te trajno izmijenio njezinu političku i vjersku sliku. Koliko je ovaj rat bio brutalan i strašan, govori činjenica da je u to vrijeme, što zbog ratnih sukoba, što zbog pratećih bolesti i gladi izumrla praktično polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Međutim, sve ovo opet ne utječe značajnije na našu početnu tezu, da je Bog izvor jedinstva. Naime, čak i ovakvim ratnim sukobima je vodilo jedno prethodno ostvarivanje jedinstva, ali na krivim osnovama. Na primjer, vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka. Bez zdravih pojedinaca ne može nikada biti ni zdravog društva. Isto tako, nacionalno jedinstvo neće donijeti ništa dobro ukoliko se pri tomu jednako gorljivo ne radi na ostvarivanju dobrih odnosa s drugim narodima, a osobito onim susjednim. U ovom smislu, politika, odnosno, ona specifično politizirana religija rado srlja u propast i dan danas: dok sve svoje nade polaže u nacionalno jedinstvo naroda, nedopustivo propušta poraditi na drugim važnim aspektima jedinstva. I ovdje smo zapravo na tragu jednog arhaičnog, takoreći plemenskog načina razmišljanja, unutar kojeg pojedinci nisu važni, baš kao ni totalitet stvarnosti; važno je samo pleme!

Trojstveni ritam prirode

U prirodi i kulturi opetovano nailazimo na broj 3. Primjera je toliko da bih ih mogli satima nabrajati, počevši od sićušnog svijeta kvantne mehanike:

  • Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
  • Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
  • Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
  • Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
  • Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
  • Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
  • Nadalje, tri su prostorne dimenzije (visina, dužina, širina);
  • Tri su glavna agregatna stanja (kruto, tečno, plinovito) …3
  • dok prolaz vremena doživljavamo po trodijelnom principu: prošlost, sadašnjost i budućnost.
  • Zatim u statici, broj tri se pokazuje kao broj stabilnosti i ravnoteže. Osnovni dio svih rešetkastih nosača jest trokut, kao što je i tronožac najstabilnija i najjednostavnija uspravna struktura.
  • U filozofiji i logici pronalazimo trodijelni dijalektičkinačin razmišljanja: teza – antiteza – sinteza.
  • Temeljni nosilac harmonije u glazbi zove se akord – suglasje tri različita tona unutar međusobne relacije: tonika, dominanta, subdominanta. A tu su i različiti trodijelni ritmovi (3/4, 6/8), zatim triola (…) onda, tu je i standardna trodijelna struktura kompozicije: uvod, strofa, refren 
  • U jednom danu uobičajeno jedemo tri obroka, a dnevno vrijeme uobičajeno dijelimo na vrijeme za rad/školu, slobodno vrijeme i vrijeme za odmor.

Ponovno naglašavamo, ovako bi se moglo u nedogled nabrajati …

Nikola Tesla je rekao da bi smo mogli riješiti sve tajne prirode kad bi smo mogli sagledati puni doseg i značenje brojeva 3, 6 i 9. Pri tome svakako valja napomenuti da su i 6, i 9 djeljivi s tri.

Ovakvim umovanjima je osobito bio sklon spomenuti filozof Hegel. Kako već rekosmo, on je gorljivo vjerovao u Presveto Trojstvo, ali je sve to poimao na neki sebi svojstven način.  Njegovo Trojstvo nije bilo u potpunosti kompatibilno sa onim biblijskim Trojstvom, koje se pokazuje kao slobodni i samostojeći osobni gospodar povijesti. Hegel je govorio radije o Trojstvu pod vidikom: Logika, Priroda i Duh. Logika bi donekle odgovarala biblijskom Ocu, i ona je životvorni, kreativni princip. Priroda odgovara Sinu, te predstavlja samo-konkretizaciju Logike (…) Kako bi se tu reklo: Otac postaje sebe svjestan u Sinu. I na kraju tu je „Duh“, koji po Hegelu predstavlja temelj svih relacija. On povezuje međusobno Logiku i Prirodu, ali po prirodi zatim i sve ostale stvari i živa bića.[2]

Hegelovo Trojstvo kao da ne dolazi „odozgor“. Ono se zrcali prvenstveno kao dubinska dimenzija stvarnosti, a sam hegelijanizam je doživio čudnu sudbinu da bude inspiracija i vjernicima i nevjernicima! Ovo će voditi i nekim čudnim misaonim obratima. Na primjer, Gandhi reče kako je dugo mislio da je Bog istina, a na kraju je shvatio da je istina Bog. Ili donekle slično njemu, Nietzsche se dugo borio sa onom kršćanskom maksimom „Bog ljubav“, te će je nakraju prereći u vrlo sličnu, a opet potpuno različitu premisu: „Ljubav je Bog“!

Međutim, sve ovo i ne odudara puno od biblijske poruke, osobito, ako se osvrnemo na ono što smo naznačili u prethodnom tekstu: Bog se ne objavljuje Mojsiju samo kao Bog otaca, i samim tim kao svojevrsni „apsolutni subjekt“; naprotiv, On se tu objavljuje i kao „apsolutni predikat“, kao onaj JEST koji je temelj svakog postojanja.

Možda i najveća prepreka prihvaćanju ovakvog načina teološkog razmišljanja leži u fenomenu postojanja zla i patnje u svijetu. U ovom konteksu ponovno spominjemo riječi mladog, genijalnog, ali i zlosretnog Georga Büchnera koji iz vlastite zle sudbine primijeti da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu! Jer odakle zlo i patnja ako sve ovisi o jednom dobrom i svemogućem Bogu? Ovo pitanje ujedno predstavlja i izvorište svih dualističkih religioznih tendencija koje su još od pretkršćanskih vremena nastojale dokazati da smo mi pod vlašću nekakvog drugorazrednog zlog Boga, dok se do onog pravog i izvornog Boga stiže isključivo duhovnim životom, uz nezaobilazni svjedočki prijezir svega što je materijalno. Ovo je itekako važno naglasiti osobito ako znamo da je patarenski dualizam bio živo prisutan u povijesti bosanskog kršćanstva, a neke njegove natruhe se i dan danas mogu osjetiti u praksi.

Dakle, ovdje pokušavamo ustvrditi da sve stvari na ovom svijetu stoje u nekakvom odnosu naspram Boga, i bez njega jednostavno ne bi mogle ni postojati (…) jer apsolutno ništa ne može postojati bez posredništva objektivnog bitka, a to jest u konačnici sam Bog. No, premda je ova veza sigurna i postojana, ona po sebi može biti bliža ili dalja. Na primjer, izrijek Crkvenog učiteljstva jasno kaže kako zlo nije neka zasebna ontološka stvarnost, nego tek nužni nedostatak dobra. Što će reći da neka bića i situacije nisu zle zato što ne bi imale nikakve ontičke veze s Bogom, nego prvenstveno zato što je naznačena veza slaba, a njihova dobrota samim tim manjkava. S druge strane, u manifestiranju života, dobrote, ljubavi, istine i mira konstatiramo puninu Božjeg prisustva. Ta Isus i reče da se svakodnevno treba moliti ono „dođi kraljevstvo tvoje i bodi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“ (Lk 11,2-4; Mt 6,9-13). Kome ovo nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje, uvijek mu ostaje jedan sasvim jasan i konkretan naputak: Ako ti je stvarno stalo do dobra onda ćeš već naći načina da ga činiš, i nećeš se previše osvrtati na zlo oko sebe! S druge strane, koga je zlo paraliziralo i postalo razlog njegovog nečinjenja, to samo znači da je taj potpao pod vlast istoga, te da je hitno potreban obraćenja! Ali obraćenja na dobro i za dobro! A ne ono: „Veliki sam vjernik, i primjećujem da su svi oko mene zli, i stoga se pobožno nadam da će Bog na nas vrlo uskoro tresnut kakvu kataklizmu kozmičkih razmjera“! E ovo potonje bi bilo samo folklorno-vjerski dotjerano i ušminkano zlo!

Anonimnost uspješnog Boga

Ovdje donosimo jednu briljantnu pričicu iz Sun Cu-ovog „Umijeća ratovanja“, inače najstarijeg vojnog udžbenika na svijetu. Priča nas vodi u povijesnu Kinu i govori o uspješnom liječniku kojem je – eto – na kraju pripala izuzetna čast i dužnost da liječi samoga cara. S obzirom da je liječnik poticao iz poznate liječničke obitelji, car ga upita jednog dana koji je od njih braće najuspješniji u liječenju? Liječnik odgovori: „Moj najstariji brat sposoban je uočiti uzroke bolesti i otkloniti ih prije nego što se sama bolest uopće pojavila i zbog toga nije poznat van naše kuće. Moj srednji brat liječi bolest još dok je u samom nastanku i zbog toga nije poznat izvan našeg susjedstva. Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, te se moje ime s vremena na vrijeme pročuje – čak evo – i na carskom dvoru.“ Naravno, Sun Cu sve ovo navodi u kontekstu ratovanja: Najuspješniji je onaj vojskovođa koji će uz pomoć političkih, diplomatskih, gospodarskih, pa i špijunskih aktivnosti spriječiti rasplamsavanje rata prije nego što je on uopće i započeo. Osrednji vojskovođa je onaj koji uspješno sprečava svoje protivnike u pokušaju sklapanja vojnih i političkih saveza. A najgori je onaj vojskovođa koji se doveo u situaciju da mora napadati neprijateljske gradove!

Pouka prethodne priče je jasna, najbolji, najsposobniji i najplemenitiji ljudski kadrovi obično su osuđeni na trajnu anonimnost (…) barem za životnog vremena. Jednostavno, rješavaju probleme prije nego i nastanu ili barem prije nego što se rasplamsaju, te onda nitko za njih ne zna, jer upravo su problemi ti koji najuspješnije privlače ljudsku pažnju. S druge strane, ono nesposobno, zločesto, ludo, blesavo i manijakalno obično hara ovim svijetom i uspijeva se svima nametnuti kao nekakva slavna veličina. Prvo dopuste da se problem rasplamsa i nanese ljudima golemu štetu, a pokatkad ga i sami kreiraju, i onda kad ga ponešto riješe, tada postaju neupitno slavni. A upravo ovi i ovakvi bacaju sjenu i na samu Božju dobrotu, a Ovaj je opet toliko uspješan i velikodušan u kreiranju i održavanju života da ga na kraju i ne može zapasti neka odveć velika slava i popularnost na svijetu koji se ipak najradije klanja mediokritetima.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 26. 2. 2017.

M. B.

 

[1] Walter KASPER, Bog Isusa Krista, UPT Đakovo, 1994., 354. Poziva se na Augustin, Conf. XI. 29. 39 (CCL, 27.214 s). Hrv: Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982. 277.

[2] Usp. Peter BENSON, Hegel and the Trinity (2003.), Philosophy now, https://philosophynow.org/issues/42/Hegel_and_the_Trinity (24.02.17.).

  1. Usp. M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31. 1. 2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html(25. 2. 2017.).

 

Postoji li Bog? (I. dio)

Postojanje jednog vrhovnog božanskog bića se u Zapadnoj civilizaciji uzimalo zdravo za gotovo skoro pa 1500 godina, računajući ovdje na vrijeme od Milanskog edikta (313.) pa sve do procvata prosvjetiteljstva u 18. st.

Međutim, o ateizmu, točnije bezboštvu se ponešto moglo čuti već u Starom zavjetu, dakle, daleko prije naznačenog vremena, s tim da je ovdje vrlo diskutabilno o kakvom se ateizmu zapravo radilo?

„Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (Ps 14,1).

Iza citiranog starozavjetnog retka ostaje nedoumica radi li se ovdje o nekom izričitom teoretskom i ideološkom nijekanju Boga ili puno izglednije o pomanjkanju adekvatne vjerske prakse, za koju onda biblijski pisac pretpostavlja da je posljedica nutarnjeg nijekanja božanske opstojnosti? Tako bi već ovdje mogli navesti pojam „praktičnog ateizma“, koji sugerira kako su neki vjernici vrlo nemoralni, baš kao što neki ateisti mogu biti vrlo čestiti ljudi!

Uzet ćemo za primjer i jedan drugi starozavjetni tekst:

Dokle će bezbošci, Jahve, dokle će se bezbošci hvastati?

Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezakonici hvastati?

Tlače narod tvoj, Jahve, i baštinu tvoju pritišću;

kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju

i govore: “Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!

Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti?

Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?

Onaj što odgaja narode da ne kazni – Onaj što ljude uči mudrosti?

Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne.

Blago onom koga ti poučavaš, Jahve, i učiš Zakonu svojemu:

da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.

Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti

(Ps 94,3-14).

Opet primjećujemo kako „starozavjetni ateizam“ najvjerojatnije ne stoji u izravnoj vezi s jednim izričitim nijekanjem Boga, nego prvenstveno s Njegovim pogrešnim poimanjem. Tako, navedeni bezbošci poimaju Boga odveć antropomorfno. Zamišljaju ga kao nekog ljudskog moćnika i s tim u vezi pretpostavljaju: „Ako u određenom trenutku mi ne vidimo njega, onda zasigurno ne vidi ni on nas“. A gdje mačke nema, tu miševi kolo vode – tako bilo i ostalo …

Dakle, za sada bi kao pouzdano mogli pretpostaviti da se jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.

Nesavladivi Bog jezika

Za početak ovog dijela mogli bi smo se osvrnuti na sam naslov današnjega teksta: „Postoji li Bog?“ Radi se o vrlo bremenitom pitanju oko kojeg se još uvijek isprepliću nebrojene teoretske i ideološke rasprave. No, bez obzira na to, kakav god stav zauzimali naspram pitanja Boga i Njegove egzistencije jedno je sasvim sigurno: Riječ „Bog“ postoji i neotuđivi je dio svakog ljudskog jezika i pripadajuće kulture i tradicije. Bez obzira, govorili ovdje o onom engleskom „God“, njemačkom „Gott“ ili egzotičnom zulu „Unkulunkulu“ pojmu, pronalazimo da je riječ Bog sveprisutna, puna značenja i samim tim vrlo opterećena ljudskim raspravama, ali i konkretnim sukobima.

Korak dalje, ako bi se pokušali otrgnuti od uobičajenih antropomorfizama, jezički pronalazimo da riječ Bog nije samo apsolutni subjekt nego i apsolutni predikat. Naime, prema biblijskoj Knjizi izlaska Bog se Mojsiju objavljuje kao „Onaj koji jest“ (3,14). Dakle, iz ovoga proizlazi da Bog nije samo neki apsolutni „On“ nego prvenstveno onaj apsolutni „Biti“ – „Postojati“; Onaj koji omogućuje svako drugo bivstvovanje i postojanje! Doduše, u prezentu i nije lako osjetiti ovu svojevrsnu mističnost jezika, ali u prošlim i budućim vremenskim oblicima, svakako da. Tako, kad god govorimo o nekim budućim stvarima i događajima, pa makar se radilo i o najbližoj mogućoj sutrašnjici, mi neminovno zalazimo u područje vjere i nade, i samim tim u područje religioznog. Ima li smisla uopće nešto planirati kad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ćemo sutra uopće biti živi? Međutim, nadamo se da ćemo biti živi, pa u skladu s tim planiramo, a nadamo se opet na temelju neke vjere, tj., uvjerenja, jer po svojoj definiciji vjera i nije drugo do li temelj nade. Na primjer, nadam se da ću sutra biti živ i zdrav jer vjerujem da sam općenito dobrog zdravlja (to nikad ne znamo pouzdano, ali vjerujemo), a isto tako vjerujući u pouzdanost i kontinuitet prirodnih zakona, nadam se da će novo jutro svanuti bez većih problema, kako za mene, tako i za ostatak čovječanstva (…) i tako ovo oboje na kraju čini smislenim bilo kakvo planiranje budućih događaja, premda svi imamo nedvojbeno iskustvo kako stvari nerijetko ispadnu sasvim drugačije nego što smo ih bili planirali.

Ukoliko govorimo o prošlom vremenu tada smo kao ljudi još više osuđeni na vjeru i povjerenje, jer više nisu na kušnji samo osobno zdravlje i prirodni zakoni, nego i puno više od toga: uopće pouzdanost ljudskih izvora o minulim događajima i vremenima. Ponovno, svi imamo to nedvojbeno iskustvo kako ljudi mogu biti vrlo nepouzdani izvori informacija čak i kad je u pitanju najbliža jučerašnja prošlost. Ponekad se svjesno laže, ponekad se jednostavno krivo čulo, vidjelo, previdjelo, shvatilo. Kako tek onda nešto smisleno govoriti o stvarima koje su se dogodile prije 50, 100, 500 godina?

Onda nije ni čudo što Nietzsche u „Sumraku idola“ izražava svoju ateističku bojazan kroz konstataciju da se ljudi moguće nikad neće uspjeti riješiti Boga, „jer mi još uvijek vjerujemo u gramatiku (… tu pučku metafiziku)“ (5,5)! Heidegger će u svojem – tako da kažemo – „postničeizmu“ ustvrditi da je jezik „dom bitka“.  Metafiziku i misticizam je unutar ljudskog života praktično nemoguće izbjeći, već stoga što su po naravi stvari prisutni u jeziku. Po jeziku čovjek je bitno određen kao biće vjere, jedino ostaje pitanje da se opredijeli u što će i koliko vjerovati. S tim kao da dobiva na važnosti ona Lutherova egzistencijalistička definicija Boga koja ne pokušava dosegnuti tko je to Bog po sebi nego tko je i što je Bog za nas: „Ono, uz što vezuješ svoje srce i u što polažeš svoje nade, to ti je Bog.“

Arhaični Bog – bogataš

Vjernici ne bi trebali slavodobitno doživljavati spomenute Nietzsche-ove riječi o nemogućnosti čovjekovog oslobađanja od Boga. Zapravo, trebali bi ih više shvatiti kao svojevrsni težak zadatak i izazov. U spomenutom tekstu, Nietzsche govori o Božjem prisustvu unutar postojećih gramatičkih formi, ali govori i o posvemašnjoj arhaičnosti same gramatike. Naime, „prema vremenu nastanka ljudski jezik pripada vremenu najrudimentarnije psihologije“. Sa ovim se želi reći da su osnove jezika vezane uz jedno vrijeme koje se znatno razlikovalo od našeg, i to je sve skupa definirao nekakav primitivni čovjek koji se znatno razlikovao od nas danas. Kako neki kažu: „Ljudi, pustite se konačno II. svj. rata (…) Treba istraživati kameno doba; tamo je sve određeno“!

Odnos posvemašnje jezičke arhaičnosti i našeg odnosa prema Bogu dobrano je vidljiv baš u našim slavenskim jezicima. Na primjer, imenica bogataš nesumnjivo u sebi skriva korijensku riječ Bog. Dakle, po ovome ispada kako se kod nas od davnina poimalo bogataša kao nekoga tko je kao Bog. S druge strane, sukladno tome ispada da je i sam Bog neka vrsta transcendentnog nebeskoga bogataša. Naravno, sve ovo je određeno davno prije dolaska kršćanstva i drugih monoteističkih religija, ali po svojoj strukturi i dan danas može voditi na krivi trag, kako vjernike, tako i nevjernike.

Zanimljivo je da se u slavenskim jezicima riječ Bog korijenski javlja i u nekim – naspram ljudi – manje popularnim riječima. Na primjer, riječi „ubog“ i „bogalj“. Pod ubogim mislimo na siromahe, a i bogalji su u stara vremena također bili teški siromasi s obzirom da nisu bili u stanju obavljati tadašnje – većinom – teške fizičke poslove. Tako onda ostaju otprilike dvije mogućnosti tumačenja njihovog imena: moguće da ih se tako nazvalo jer se vjerovalo da im samo Bog, odnosno, bogovi mogu pomoći. Druga, za mene izglednija, mogućnost proizlazi iz specifičnog načina prošenja: Znamo da i današnji prosjaci često zazivaju Boga i Njegove blagoslove na prolaznike kako bi im ovi nešto dali. Dakle, moguće da se na prosjake gledalo kao na svojevrsno alternativno svećenstvo. Oni su priskrbljivali običnim ljudima prijeko potrebne blagoslove, a ovi bi ih zato nagrađivali. Uz ovo ide i stanovita uhodana nelagoda pred prosjacima, jer kao što su znali blagoslivljati, prosjaci bi isto tako nerijetko znali i proklinjati one koji se ogluše o njihove blagoslove. U skladu s tim njihov lik je postajao tako sve više obavijen koprenom mističnoga i zabranjenog. Premda sasvim različiti od bogataša, i za njih se ispostavljalo da su „Božji“ ljudi, čija je naklonost bila nešto poželjno, a srdžba nešto što je trebalo pod svaku cijenu izbjeći.

Dakle, premda se u međuvremenu dogodilo kršćanstvo i ono Isusovo „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24), naš jezik nas još uvijek krivo upućuje da razmišljamo o bogatstvu unutar teoloških kategorija. S jedne strane, vjernici vrlo često mole Boga zbog novca, dok s druge strane, ateisti vrlo često promatraju Crkve i druge vjerske zajednice kao poprište nezamislivog i odvratnog bogaćenja, a tako stvari opet nerijetko vide i sami vjernici (…) i onda je ljudima skoro nemoguće objasniti da u tom famoznom „prebogatom“ Vatikanu najviša mjesečna primanja jedva da prelaze 1000 eura, što je po sebi i više nego skromno za europsku razinu. Iz vlastitog iskustva, neke zagovornike „prebogate Crkve“ sam čak znao dovući u svoju skromnu sobicu unutar skučenog župskog ureda u centru grada, te ih upitati da mi pokažu gdje je to moje bajoslovno bogatstvo o kojem oni stalno pričaju. Zanimljivo je bilo promatrati njihove poglede (…) svakako su bili iznenađeni sveopćom skromnošću okruženja, ali u njihovim očima se još uvijek mogla iščitati živa sumnja kako se tu ipak negdje skriva ona famozna filmska gusarska škrinja s blagom! Ništa čudno, za čovjeka su uvjerenja vrlo često puno jača i uvjerljivija od cjelokupne predočene stvarnosti!

Sve naše dogme

Čini se kako ljudi danas još uvijek poslovično teško uviđaju nešto što je Platonu bilo sasvim jasno još prije 2500 godina. On je definirao znanje kao opravdano istinsko vjerovanje. Sa ovim se želi reći da se sva ljudska znanja baziraju na nekim apriorističkim (ona koja prethode iskustvu) uvjerenjima; jedino ostaje da se utvrdi koliko je neko uvjerenje opravdano, a koliko ne.

No, navedenu datost često ne žele priznati oni koji sebe predstavljaju egzaktnim i pozitivističkim snagama ovoga svijeta. Tako, Crkvi često imputiraju postojanje dogmi kao dokaz izričitog kršćanskog jednoumlja, praveći se pri tomu kao da oni nemaju svoje vlastite dogme. Ono što je  za Crkvu dogma (nezabludiva objavljena vjerska istina), to je za znanost paradigma, za politiku doktrina, a za matematiku aksiom. U tom smislu, na primjer, unutar moderne znanosti nije dopušteno razmišljati izvan okvira darvinizma, unutar moderne zapadne politike izvan okvira liberalizma, a unutar matematike se ne smije pretpostavljati da ono 2 + 2 pod nekim određenim uvjetima možda ipak nije 4. Za sada ljudima nije moguće stvoriti neki sustav znanja ili vrijednosti koji se po sebi ne bi temeljio i na nekim nedokazivim ili barem teško dokazivim pretpostavkama.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 23. 2. 2017.

M. B.

Sve je do obitelji (Kad ne ide, ne ide II)!

 „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Ovaj tekst je zamišljen kao nastavak prethodnoga, odnosno, više kao njegovo naknadno pojašnjenje:

http://poptheo.org/kad-ne-ide-ne-ide/ ‎

Tamo je između ostaloga bilo govora o tome kako razloge svih – ili barem većine – naših aktualnih emocionalnih problema treba tražiti u dinamici našeg razvoja i odrastanja unutar roditeljskog doma i obitelji.

Ovdje ne mislimo govoriti o ekstremnim slučajevima obiteljskog nasilja, kao ni o slučajevima društveno neprilagođenih roditelja, roditelja narkomana, kriminalaca i sl. Jer sasvim je logično, pa čak i u slučaju da nemamo nikakvog pojma s razvojnom psihologijom, kako ovakvi obitelji i ne pružaju dobru podlogu za zdrav i stabilan razvoj djeteta. Također ne mislimo puno govoriti niti o preteškom iskustvu djece koja su odrastala bez i jednog roditelja, ili barem jednog jedinstvenog adoptivnog staratelja. U ovakvim slučajevima ne samo da je u pitanju kasniji djetetov krajnje sumnjičav stav prema cjelini ljudskoga društva i roda, nego je u pitanju i sam život toga djeteta. U tom smislu spominjemo istraživanje René Spitz-a iz 1946. godine. Naime, dotični znanstvenik je proučavao 91 dijete koje je uslijed različitih okolnosti u dobi od svega tri mjeseca bilo odvojeno od svojih majki, te upućeno u sirotište. Tamo se opet jedna medicinska sestra u prosjeku brinula za 8-12 beba, i jasno, osim elementarne tjelesne i medicinske skrbi, ona im nije mogla pružiti ništa više od toga, što će reći da su ova djeca u materijalnom smislu bila sasvim solidno zbrinuta, ali ne i u emocionalnom. Djeca bi u početku vrištala, tražila bi pošto po to svoju biološku majku, a kad bi sve nade da će ih vidjeti na kraju propale, počela bi propadati i sama djeca. Spitz je tako već u roku od tri mjeseca počeo primjećivati prve ozbiljnije znakove zaostajanja u razvoju kod siročadi. Slabo su jeli, gubili bi na težini, po cijeli dan bi pasivno ležali na leđima; nisu više ni plakali. Do kraja druge godine života od njih 91, 34 je umrlo, s tim da ih je pri tome samo dvoje umrlo od neke konkretne bolesti; svi ostali su jednostavno uvenuli …[1] Oni koji su preživjeli, stasavali bi obično u žilave i izdržljive pojedince, no koji – kako rekosmo – imaju velikih problema s vrednovanjem društva i svijeta, kao i s pronalaskom pozitivne motivacije za vlastiti život.

Tjelesni kontakt djeteta s majkom je jednostavno prevažan, a pri tome osobito vizualni kontakt očima. Psiholozi kažu da su majčine oči nešto poput djetetovog ogledala. U njima dijete traži potvrdu vlastitog postojanja, ali također i potvrdu vlastite vrijednosti. Npr., dijete plakalo, mama hitro doletjela, stoga dijete zaključuje: „Ja važan, a mama dobra“. Ne treba posebno naglašavati koliko veliku važnost u svemu tome ima sama majčina emocionalnost. Dijete koje redovito izbliza gleda u ljupko, nježno i nasmijano majčino lice svakako ima neusporedivo bolje šanse za zdrav razvoj od djeteta koje se mora boriti s hladnom i namrgođenom majkom, pa makar ona pri tome bila i brižna. Sve u svemu, psihologija danas kaže da majka ima presudnu važnost za ispravan psihološki razvoj djeteta tijekom prve tri godine njegova života, dok će očinska figura preuzeti veću važnost u ostatku djetinjstva.

Emocionalne zamke jednog sasvim normalnog djetinjstva

Kako smo već najavili, više nas zanimaju neke zamke sasvim normalnog i pretežito veselog djetinjstva. Pri tome ćemo krenuti od „njegovog visočanstva“ – sina: Nema što, on je majčin ponos i sreća. Majka je prema njemu beskrajno dobra i strpljiva, no tu je negdje i tata, a ovaj ne može od svoje supruge niti izbliza očekivati onu količinu ljubavi, blagosti i strpljivosti koju uživa sin. A sin se pri tomu ne identificira samo s majkom, nego kako djetinjstvo odmiče, sve više i s figurom oca (…) a kako već rekosmo, majka se pri tome ne ponaša ni približno jednako prema ocu kao prema sinu. Mnogo od onoga što je sinu dopušteno, ocu je strogo zabranjeno, tako da do određene konfuzije u sinovljevoj glavi kad-tad mora doći, s tim da tog konflikta još zadugo neće biti svjestan. Naime, on će se odvijati tamo negdje duboko na nesvjesnoj razini i neće ga biti lako rasvijetliti i dovesti u svjesno područje. Ukratko, mnogima ovo nikad i ne pođe za rukom. Uglavnom, ovakav scenarij dvostrukih kriterija neminovno pretendira prema zaživljavanju stanovite kognitivne disonance unutar sina. On kroz djetinjstvo usvaja dvije suprotstavljene istine o majci, a ove istine će se nadalje u njemu nastaviti međusobno sukobljavati sve dok ne budu rasvijetljene na svjesnoj razini, ili dok na drugi način ne budu nadvladane jednom realističkom sintezom, proizašlom iz općeg životnog iskustva: „Svi mi imamo i dobrih i loših strana, i s tim se jednostavno trebamo pomiriti.” No, dok se to ne dogodi, muškarac će se morati boriti s vlastitim kontraverznim stavom o ženama. Na to utječe izvorno kontraverzno iskustvo majke: ona je divno, toplo, moćno stvorenje. Izvor života, toplote i utjehe, no nad sve to se kroz zategnut odnos majke prema ocu nadvila nekakva prijeteća sjena. Konkretno, ovakvi muškarci će uvijek tendirati prema tome da budu krajnje fascinirani ženama. S jedne strane će ih obožavati, no istovremeno će prema njima gajiti duboki prijezir i sumnju.

Međutim, možda se ipak najveći problem u naznačenoj kontraverzi tiče pogrešne orijentacije u izboru životnog partnera. Psihologija je suglasna u tome da se muškarcima većinom sviđaju žene koje dijele neke sličnosti s njihovim majkama, isto kao što žene biraju muškarce koji sliče njihovim očevima. Ovakav način izbora partnera je po sebi dobar, ali samo pod uvjetom ukoliko su ljudi imali optimalno uravnotežene roditelje, odnosno, roditelje kod kojih nije postojao preveliki debalans između odnosa prema vlastitoj djeci i odnosa prema supružniku. S druge strane, što je ovaj debalans eventualno veći, s tim će se njihova djeca kasnije susretati s više problema kod izbora partnera.

Uzmimo na primjer sina kojeg je majka bezrezervno voljela i podržavala, dok se istovremeno prema ocu ponašala zategnuto, uz veliku količinu ignorancije, inhibicija i zabrana. Njega dakle, prema općem ljudskom nahođenju, privlače žene koje dijele neke zajedničke osobine s njegovom majkom. Konkretno, nesvjesno ga privlače beneficije minulog sinovskog iskustva. Međutim, taj tip žena – kako već rekosmo – pokazuje tendenciju da bezrezervno voli svoje sinove, ali ne i muževe. Dakle, njega u svemu ovome motivira povlašteni status sina. No, on više nije sin (…) sad treba biti muž, a kao takvog ga ne sljeduje više ništa dobro, barem kad je u pitanju tip žene kao što je to bila njegova majka! Stoga će se ovakav muškarac susresti s brojnim emotivnim nevoljama i patnjama. On racionalno razaznaje kakva bi mu žena zapravo trebala, ali kad takvu nađe, ne može se za nju emotivno vezati. Tomu naprotiv, emocije ga uvijek tjeraju prema onomu što mu više uopće nije potrebno, prema zaštitničkom liku majke, koja uz to što je dobra majka, i nije baš ponajbolja supruga. Naravno, sa istim i sličnim problemima se mogu susretati i same žene. I one itekako u životu mogu propatiti zbog navezanosti na zaštitnički lik oca, koji pored toga što je bio dobar otac, i nije bio baš najbolji suprug. I njih neodoljivo privlači status kćeri, koji ih po prirodi stvari više ne sljeduje, jer sad trebaju biti supruge.

Ljubomora

U našoj patrijarhalnoj slavenskoj kulturi postoji općenita tendencija da se sinovima puno više toga tolerira i dopušta nego kćerima. I zanimljivo, u tome su zapravo manje-više suglasni, kako očevi, tako i majke. Roditeljima u većini slučajeva ne smeta ukoliko im je sin zavodnik, štoviše, ponosni su na to. Istovremeno, kćer u većini slučajeva ima pravo da bude nevina i samo nevina. I kako se onda sve ovo skupa kasnije razmotava u životima muškarca i žene? Naš prosječni muškarac je uvijek iznova šokiran kad se susretne sa ženskom ljubomorom (…) jednostavno, nije čovjek navikao, pa se šokirano pita „Šta joj je opet?“ – da ne koristimo pri tome vulgarniju, i zapravo točniju formulaciju! S druge strane, žene su puno više socijalizirane s fenomenom ljubomore, jer ona urođeno spada u totalitet „uzorne“ očinske ljubavi. U tom smislu žene kasnije skoro uvijek žele osjetiti ljubomoru i posesivnost od strane voljenog muškarca, i bit će poprilično razočarane ukoliko je ne osjete. Jednostavno, vrlo vjerojatno će se osjetiti nevoljenima, što zapravo uopće nije istina, slično kao što nije istina da muškarac nije voljen, ukoliko mu je žena ljubomorna. Tako će se žena dugoročno vrlo moguće razočarati ukoliko je imala „sreće“ potrefiti na izrazito ljubomornog i posesivnog muškarca. Zašto? Pa zato što zaštitnička ljubomora oca nije isto što i podcjenjivačko-agresivna ljubomora muža! Kako već rekosmo, ženu je u cijeloj stvari motivirao minuli „status kćerke“, a ne sablasni status potencijalne žrtve obiteljskog nasilja. Slično tako i s muškarcima, samo ovaj put potpuno obratno: kako već rekosmo, njih poprilično šokira susret sa ženskom ljubomorom, međutim, muškarac će dugoročno biti vrlo razočaran ukoliko žena nije barem malo ljubomorna. I njih motivira „božanski“ status sina, ali što po sebi nema nikakve veze sa odgovornim i realnim statusom muža. Ljubomora je normalna i prirodna dimenzija ljubavi, pod uvjetom da se u svemu tome ne izgubi kontrola. Ta u bibliji se tvrdi da je čak i sam Bog ljubomoran (Izl 20,5).

Na kraju, a u skladu sa uvodnim biblijskim citatom kažemo kako ono „ostaviti oca i majku“ na podrazumijeva samo jedno prostorno odvajanje. Naprotiv, kako muškarcu, a tako i ženi je potrebno prvenstveno jedno emotivno odvajanje, i to ne toliko od samih roditelja, koliko od minulog statusa sina ili kćerke!

Y-generacija: Zeznuta generacija koju je zeznuo svijet, ali i vlastiti roditelji!

Milenijalci ili Y-gereracija je generacija rođena od 80-tih godina XX. st., pa do početka XXI. Dakle, radi se o mladim ljudima koji su sada u dvadesetim i tridesetim godinama života. Po mnogo čemu ova generacija je posebna, ali i vrlo kontraverzna, te se danas mnogi pitaju na što li će ličiti svijet kojim će oni jednog – skorog – dana vladati? U osnovi, radi se o ljudima koji su odrasli u obiteljima bez mnogo djece. Prosječni milenijalac ima samo jednog brata ili sestru, a nerijetko je to i jedinac/jedinica. Vrlo rijetko ih je bilo više djece u obitelji. Njihovi roditelji su ili kasni pripadnici „baby boom“ generacije (rođeni između 40-tih i ranih 60-tih godina XX. st.), ili rani pripadnici tzv. „X-generacije“ (rođeni između početka 60-tih, pa do početka 80-tih godina XX. st.). I jedni i drugi su se zadesili u vremenu prosperiteta i ekonomske stabilnosti, s tim da su iz djetinjstva nerijetko vukli iskustvo poslijeratnog siromaštva i bijede. Stoga su odlučili da njihova djeca više ne oskudijevaju u ničemu. I tako u startu već imamo dva problema: Kako ih nije bilo puno braće i sestara, tako su nepodijeljeno mogli primiti puno roditeljske pažnje i brige, a uz to i puno materijalnih blagodati. I jedno i drugo za djecu predstavlja sasvim prijatno iskustvo, međutim, problem je u tome što ovo sve skupa i ne liči puno na kasniji realni život i svijet izvan roditeljskog doma. Također, treba naglasiti da su milenijalci stasavali pretežito u obzoru pedocentrizma. Radi se o kontraverznoj pedagoškoj tendenciji u kojoj je dijete manje-više uvijek u pravu, te gdje se roditelji potpuno podređuju njegovim željama. Samim tim, tu govorimo i o krizi očinskog autoriteta, kao i o slabljenju očinske figure. Međutim, to isto slijeduje i majku. Na ovaj način kod dijeteta se ne razvija odgovornost i osobna inicijativa, nego ono postaje sve ovisnije o roditeljskoj pomoći. Na kraju se iz svega toga lako izrodi nešto što bi – nažalost – mogli nazvati nesposobnim tiraninom!

Problem se dodatno probudio s 11. 9. 2001. Pad kula „blizanki“ simbolično je označio i svršetak stabilnog i prosperitetnog svijeta druge polovice XX. stoljeća, te početak krajnje nestabilne ekonomije i politike današnjice. Ipsilonci su se tako susreli s nevoljom da se njihova i onako velika prirođena navezanost na roditelje u aktualnoj krizi još više produbila. U tom smislu navodimo kako čak 50% milenijalaca (ipsilonaca) živi sa svojim roditeljima do 35. godine života. Do 32. godine svega ih je 26% vjenčano, a i ti rijetki vjenčani su opet nerijetko i dalje ovisni o roditeljskoj materijalnoj, ali i odgojiteljskoj pomoći. Naime, milenijalci vrlo rado uvaljuju svoju djecu na čuvanje bakama i djedovima![2]

Generalno ih karakterizira velika zatvorenost i nepovjerenje naspram drugih ljudi. Tako, tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% ono stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se zapravo vrlo krhka i nerazvijena osobnost.

Također, vrlo je zbunjujuća njihova kombinacija pozitivnih i negativnih karakternih osobina, kao i stavova. S jedne strane, pokazuju znatno viši stupanj društvene tolerancije od prethodnih generacija; s druge strane, u bliskim osobnim relacijama pokazuju veliku sklonost prema narcisoidnosti i egoizmu. Ono, imaju velika očekivanja od ljubavi i života, s tim da u konačnici uvijek očekuju da to netko drugi za njih sve uradi. Brojni pedagozi i didaktičari diljem svijeta razbijaju glavu s tim kako im usaditi produktivni „ja-to-mogu“ stav!

Osim toga, puno su manje opterećeni nacionalizmom i patriotizmom nego prethodne generacije, a ratovanje za tuđe interese da i ne spominjemo! Ono, u zadnje vrijeme se stalno nešto prijeti ratovima, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini … eto ljude kao strah, a ja ih stalno pitam tko će to ratovati? Osim nas starih budala ne vidim nikoga novog! Jer ovima mladima je to suviše naporno i besmisleno … tko zna, valjda i sam egoizam i narcisoidnost eto imaju i nekih svojih pozitivnih strana!

Kako rekosmo, društveno su tolerantniji od prethodnih generacija, ali u političkom smislu nerijetko podupiru snažne i odlučne mačo lidere poput Putina i Trump-a. Nedostatak njihove političke korektnosti ih uopće ne smeta, jer ono, svijet je u rasulu, a liberali i dalje pričaju kao da je vani 1990-ta.

Posebnu, i po sebi ekstremnu skupinu milenijalaca predstavljaju japanski „Hikikomori“ mladi ljudi. Djeca mahom boljih obitelji iz društvenog gornjeg srednjeg sloja, pri tomu najčešće jedinci, koji se na kraju nikako nisu uspjeli integrirati u društvo. Najčešći okidač im je ne prolazak na prijamnom ispitu za fakultet, koji je doduše u Japanu stvarno brutalno težak. Poslije toga se povlače u svoju sobu unutar roditeljskog doma. Uglavnom nikad ne izlaze iz nje osim do WC-a i nešto za pojest. Napolje idu isto tako vrlo rijetko, samo nešto za kupiti i to obično u večernjim satima kad ih se zbog mraka ne može najbolje vidjeti. Dane provode uglavnom pred kompjuterom ili igraćom konzolom, i ne pokazuju nikakvu želju za promjenom svoga stanja.

Općenito govoreći, milenijalci se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu nego u onom stvarnom. Tu oni proživljavaju i svoje mašte, nade, ali i strahove. Tko zna, možda će daljnji razvoj ljudske vrste i preći u područje virtualne stvarnosti, a možda je pred nama i neko veliko i bolno otriježnjenje … Vrijeme će pokazati, a čovjeku se i dalje nadati najboljem!

U Sarajevu, 9. 2. 2017.

M. B.

[1] Usp. Đorđević, M. Uskraćenost u ranom djetinjstvu, Istraži me, http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/uskracenost-u-ranom-djetinjstvu/ (09.02.2017.).

[2] Roša, A. i Marjanović, D. „Globalna smjena generacija: Tko su Milenijalci i kako će mijenjati svijet?“, http://www.advance.hr/vijesti/globalna-smjena-generacija-tko-su-milenijalci-i-kako-ce-mijenjati-svijet/ (27. 2. 2016.).

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana:  Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“  iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.

Blizina & daljina

Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…

Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.

Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …

Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!

Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …

Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.

I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).

Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!

U Sarajevu, 21. 1. 2017.

M. B.

Sasvim čudna prilika: Neljudska stvarnost današnjice kao poticaj za stvaranje nove osobne paradigme

Po Charlesu Darwinu vrsta se mijenja tek i samo onda kad se nalazi pred prijetnjom izumiranja. E realno mi se čini da je došlo jedno takvo vrijeme …

Što je to i kako se postiže osobna psihološka i duhovna zrelost, ovisi već od autora do autora, ali možebitno i od epohe do epohe, kao i od društva do društva. Na primjer, u primitivnim društvima obredi zrelosti nerijetko uključuju dokazivanje lovačkih i ratničkih vještina. Ponegdje se provode i vrlo bolni rituali nad mladim ratnicima, što će reći da takve zajednice ne stavljaju prvenstveno naglasak na konkretne životne vještine nego na sposobnost dragovoljnog trpljenja za druge. Opet, u nekim afričkim plemenskim zajednicama, obredi zrelosti uključuju poprilično bizarne seksualne rituale, što će reći da ovakve zajednice svoju šansu za preživljavanjem vide prije svega u plodnoj i uspješnoj reprodukciji i stvaranju brojnog potomstva.

U modernim društvima u područje punoljetne dobi se ulazi prvenstveno navršavanjem određenog broja godina – najčešće 18. Sa ovim godinama osoba postaje odgovorna pred zakonom, ali ne nužno i zrela u osobnom smislu. Štoviše, danas se upravo sve češće govori o pomicanju granica zrelosti. Školovanje dokazano produljuje trajanje adolescencije … Čovjek zapravo dobiva priliku za sazrijevanje tek sa zasnivanjem kontinuiranog radnog odnosa i braka.

Prije nekih stotinjak godina Freud je smatrao kako proces osobnog čovjekovog sazrijevanja ide u smjeru pronalaska životnog balansa između međusobno suprotstavljenih zahtjeva nesvjesnog i hirovitog Ida te djelomično svjesnog Super-ega (glas odgojitelja u nama, a tu je i splet kulturoloških zahtjeva i očekivanja; nerijetko se brka s pojmom teološke savjesti). Po Freudu, ovaj proces ukoliko je uspješno proveden okončava s trajnim i skladnim vezivanjem uz jednog životnog partnera. Sve ostalo je neuroza i samo neuroza … Nešto mlađi Jung je osobnu zrelost vezao prvenstveno uz proces individuacije koji se ostvaruje kroz oslobađanje Jastva (Selbst – vlastitost, osobnost) iz usiljenog plašta Persone (Maska – lažna, “namještena” osobnost, formirana pod tlakom društvenih konvencija i zahtjeva), ali i od sugestivne moći nesvjesnih slika – arhetipova. Slične ideje, doduše u nešto drugačijem „pakiranju” možemo pronaći i kod Heideggera, Frankla, Girarda i još puno ranije kod Sv. Ignacija Lojolskog. Svi oni na sebi svojstven način ističu važnost osobnog odvajanja od onog međusobno-oponašajućeg kolektivizma, koji opet po Franklu može biti konformistički (radiš što vidiš da drugi rade) ili totalitaristički (radiš što ti drugi narede da činiš).

Svaki mogući kolektivizam s neizostavno pratećom uniformacijom sadrži u sebi nešto duboko neprirodno. Jer ako se zagledamo u prirodu, ona doduše stvara slične stvari, ali nikad identične: npr. ne postoje na svijetu dvije identične planine, dva identična drveta ili dva identična otiska prsta! Stvari i živa bića sadržavaju međusobne sličnosti unutar kategorija roda i vrste, no i pored toga, svatko je u konačnici neponovljiv i jedinstven. Takva bi valjda trebala biti i sudbina čovjeka: svatko je od nas jedinstven i poseban, i zato moramo potražiti svoju specifičnu životnu zadaću, a ne oponašati druge, i pogotovo ne pokušavati oteti njihove stvari, pa čak i sam identitet (po Girardu se ovo naziva mimetički pretjerani zahtjev – nasilno staviti sebe na mjesto drugoga).

Bilo kuda, anksioznost svuda

Već rekosmo kako kriteriji osobne zrelosti, kao i načini njezinog postizanja variraju od autora do autora, ali i od epohe do epohe. Svako vrijeme nosi neku svoju specifičnu težinu i točno određene zamke. U tom smislu, po američkom „jungovcu“ James Hollisu osoba u današnje vrijeme postaje zrela onda kada ima dovoljno kapaciteta da se izbori sa slijedećim tropletom problema i izazova: sa anksioznošću, neizvjesnošću i ambivalencijom. Sve ovo troje je međusobno duboko povezano i jedno uvijek implicira ono drugo. Anksioznost (duboki strah i tjeskoba) stoji u tijesnoj vezi sa osjećajem životne neizvjesnosti, a ova se opet najčešće hrani posvemašnjom egzistencijalnom ambivalencijom (nutarnji sukob iniciran postojanjem sasvim oprečnih osjećanja i stavova naspram pojedine osobe, situacije, stvari ili ideje). Spomenuti troplet se na kraju izgledno javlja kao svojevrsni nusprodukt prevladavajućeg liberalno-kapitalističkog društva današnjice, koje je pojedincu kadro ponuditi manje-više sve osim naznačenog osobnog mira, kao i osjećaja sigurnosti i stabilnosti. Tako, nema više 100% sigurnog i stabilnog radnog mjesta; nema više ni stabilnih društvenih istina. A čovjek, zaražen radikalnim konformizmom, konzumerizmom i individualizmom svakako postaje netko na koga se u svom životu više uopće ne možete osloniti – barem ne u potpunosti!

Ubijanje emocija

U takvom vremenu i životu čovjek je svakako sve češće u napasti da si nekako umrtvi emocije. Naime, ono što je po sebi toliko ljudsko i životno, u današnjem neljudskom tehnicističkom svijetu postaje posve suvišno. Izgledno, čovjek je primoran slijediti one koji su i stvorili spomenuto okruženje. Osamdesetih godina XX. stoljeća u Americi počinje stasavati jedan novi soj beskrupuloznih mladih, agresivnih poslovnih ljudi kojima apsolutno ništa nije sveto osim goleme količine novca koju sumanuto pokušavaju stvoriti. Moderna kultura ih naziva yuppie-jima. Oni su vrlo bezdušni, neki od njih već zbog vlastite psihopatske prirode, a neki su to postali uz pomoć goleme količine psihofarmatika. Naime, morali su se nekako umrtviti kako bi uhvatili ritam sa onim urođeno bezdušnim konkurentima. Upravo je za yuppie-je specifično to da uzimaju Valijume i Xanaxe „šakom“ kao da su Kiki karamele u pitanju. I onda, oslobođeni u potpunosti od emocija, uključujući tu i sasvim korisne prizive savjesti, te u maniru istinskih ekonomskih vukodlaka i vampira počinju stvarati horor od stvarnosti, u kojem prosječni čovjek i nema puno izbora, nego ili da se povuče od svega, ili da poput ovih potonjih uz pomoć emocionalnog samouništenja pokuša uloviti komad kolača u bespoštednoj tržišnoj utakmici današnjice.

Može li se nekako drugačije?

Briga (Sorge) je u Heideggerovoj antropologiji imala prevažno mjesto i značenje. Tu se govorilo o brizi kao o čovjekovom adekvatnom stavu prema cjelokupnosti stvarnosti. No, možda je ovaj koncept u međuvremenu jednostavno postao potrošen, i to zbog realne promjene objektivnih okolnosti. Danas se čovjek – kako već rekosmo – suočava s jednostavno prevelikim brojem razloga za brigu, tako da briga po sebi postaje poprilično suvišan i bespotreban koncept. Ovdje bi se mogli prisjetiti Fuchsovog razmatranja očaja: „Očaj je privilegij onih ljudi kojima u životu zapravo dobro ide (…) tko se nalazi u istinskoj egzistencijalnoj ugrozi, taj nema kad očajavati. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“! Ili ono, kako njemački teolog Medard Kehl začuđujuće primijeti tijekom posjeta nekim od najugroženijih područja Sudana, kako se usprkos i ratu, i bolesti, i gladi, prosječni Afrikanac još uvijek nekako čini puno sretnijim, prirodnijim i spontanijim od prosječnog zapadnog Europljanina.

Zbog svega ovoga, a kako smo već nedavno pisali, smatram da je danas previše paušalno reći ono „misli pozitivno“. Tu bi se nekako još uvijek nalazili u području normalne ljudske egzistencije, gdje se počesto očajava, ali ne zbog postojanja nekih velikih egzistencijalnih problema, nego baš zbog nedostatka istih. Međutim, ovo se više ne može reći za današnju stvarnost u kojoj se čovjek suočava s realnom prijetnjom za vlastito psihičko, a samim tim i duševno zdravlje. Napad na normalnost jest i napad na samog čovjeka. Na kraju krajeva, i sam Gospodin Isus reče da nam se nije čuvati prvenstveno onih koji ubijaju tijelo nego onih koji su kadri ubiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Jednostavno, vrijeme je tako da je od svih opcija najopasnije ono sad nešto posebno brinuti i očajavati. Kad god se na nas sruče crne misli i brige trebali bi smo pokušati biti smireni, razumni i kreativni. Osobito bi trebalo naglasiti ovo „smireni“, jer danas su već mnogi zaraženi teškim ludilom i svim silama nastoje ovo širiti dalje. Smisleno kod nas pokušavaju prouzročiti impulsivnu reakciju, očito tražeći sablasnu satisfakciju kroz potvrdu pretpostavke da ste ludi jednako kao i oni. Ne dajte se zavesti! Prvo šutite, malo se smirite, zatim promislite i pametno odgovorite. Ili, još bolje, nemojte ništa reći (…) nek’ prvo postanu dostojni vaše pameti i dobrote.

Dodatak: Opasna preokupacija vlastitim pravima i zaslugama

Prosječni čovjek na Zapadu tijekom života pojede oko 50 tona hrane. Dakle, oko 500 osobnih težina. Nadalje, u ovisnosti od izvora do izvora, pojedemo oko 6 tona kruha, 7 tona krumpira. Tu su i barem 3 tone mesa … Tako, prosječni čovjek za života pojede više cjelovitih velikih životinja kao što su krave, ovce i svinje. Međutim, s obzirom na veliki broj pojedenih riba i ptica, na koncu se dolazi do broja od čak 7000 pojedenih životinja po jednom jedinom čovjeku. I sad se pitamo: vrijedimo li toliko? Odnosno, jesmo li vrijedni svih tih života?

Ovo nije paušalni pokušaj vegetarijanske agitacije, jer bi se na kraju i sami vegetarijanci mogli susresti sa sličnom dilemom, doduše, u nešto ipak blažoj formi, jer istini za volju, njihove prehrambene navike ne uključuju ubijanje životinja, ali daleko od toga da se hrane kamenjem. Želim reći da bez obzira na prehrambene navike, zajedničko je svim ljudima da se hrane živim bićima, i vidimo kako prosječni ljudski život na koncu podrazumijeva oduzimanje jako velikog broja tuđih života. I opet na kraju ostaje pitanje: Zaslužujemo li to i vrijedimo li uistinu toliko? Možemo li otplatiti to nešto što sami ne možemo stvoriti, bez obzira koliko smo vrijedni i produktivni bili na svim drugim životnim poljima?

Život nije fer, a mi još manje!

Nakana ovog dodatnog promišljanja i jest suočiti se sa onim našim specifičnim ljudskim svakodnevnim jadikovkama: kako život nije fer i slično! Lako pri tomu smetnemo sa uma onu – prije spomenutu – nezasitnu potrošačku stranu naše egzistencije, kao što smetnemo i puno toga drugoga. Na primjer, najveći agitatori demokracije i ljudskih prava na ovom svijetu su obično i njihovi najdosljedniji prekršitelji. To zapravo i ne čudi, jer u korijenu svakog zakona se krije neko potisnuto i namjerno zaboravljeno bezakonje. Jer velikog i kompleksnog zakona nema bez velike i moćne države, a velike i moćne države nema bez velikih ratova i osvajanja. A ovo se na kraju tiče i onog kolektivnog i onog individualnog. Kako smo to već nekad ranije pisali: Posjedujete li možda kakvo parče zemlje i da je pri tomu u vašem vlasništvu „jedan kroz jedan”? Ako posjedujete, vjerojatno to ljubomorno čuvate i spremni ste se za to boriti ukoliko bude potrebno. Sve je to fino i s punim pravom, ali ipak, budite svjesni da je taj komad zemlje tijekom povijesti minimalno dva-tri puta bio nepravedno otiman od svojih prethodnih vlasnika. Na kraju krajeva, mogli bismo se pitati je li uopće smisleno govoriti o ljudskom posjedovanju zemlje? Posjedujemo li mi nju ili ona nas? Ono ipak, ona može bez nas, a mi ne možemo bez nje … Po prirodi stvari trebalo bi biti dominantnije ono što je više neovisno. No život je u međuvremenu otišao u posve krivom smjeru, pa tako onda živimo pod dominacijom najrazličitijih ovisnika. Što je netko na ovom svijetu pohlepniji i nezasitniji, s tim je obično i društveno važniji. No, ovakva logika se prije ili kasnije mora promijeniti. Ili ćemo je samo promijeniti, ili će nas već priroda nekom nemilosrdnom kataklizmom svesti na pravu mjeru!

„A vi velite: ‘Put Jahvin nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?“ (Ez 18,25-26)

Milost, a ne zakon!

Zato, na kraju, ne brinite ni za što. Niti za vlastitu egzistenciju, jer brigom je nećete ni najmanje popraviti, niti za nekakav zakon i pravdu, jer to je ionako Božje područje, od kojeg ljudi zatim naprave grotesku – upravo – u bezuspješnom pokušaju oponašanja Boga. Radije svakodnevno molite Boga da Vam providi po svojem velikom milosrđu. Pustite se zakona, jer možda je onaj najviši Zakon protiv sviju nas. Možda jednostavno svojim radom i postojanjem nikad nećemo moći opravdati onih 7000 životinjskih života, i tko zna koliko još biljaka.

Iskreno mislim da je stara logika potrošena, te da jednostavno moramo početi razmišljati na potpuno novi način. Možda je to ujedno i naša zadnja šansa, bilo kao pojedinaca, bilo kao cijele vrste …

U Sarajevu, 15. 1. 2017.

M. B.

Teško je biti dobar, a još teže pametan

U moru ljudskih ambicija ne smijemo zaboraviti onu elementarnu: biti dobri ljudi! No što je to stvarno dobrota i kako se do nje stiže? Pitanje je u konačnici znatno teže nego li se čini na prvi pogled.

Postoji cijeli niz poslovica i izreka koje govore o bremenitosti i bezizlaznosti situacije u kojoj se nalaze dobri ljudi, životinje, pa čak i neke materijalne stvari: „Za dobrim konjem se prašina diže“! Ili, „Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu: ‘ne valja’!“ Ili opet vezano isključivo za ljude: „Najlakše je naći manu dobrom čovjeku, jer ih ima vrlo malo“!

Nije lako biti fin, jer od finih se očekuje da uvijek budu i ostanu fini! S druge strane, od loših se ne očekuje ništa dobro, tako da se onda od njih na kraju uglavnom ne očekuje ništa. I ova potonja datost je odavno ušla u svjetsku narodnu mudrost. Stara hebrejska poslovica u naznačenom smislu kaže: „Nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju straga, ni budali s bilo koje strane!“ Zapravo, vidimo, to je pomalo i stvar odgoja: već nas od djetinjstva uče kako je neke ljude najpametnije zaobići u širokom luku!

Kako već rekosmo: Od finih se očekuje da uvijek i do kraja budu i ostanu fini; uvijek spremni na pomoć, i pri tomu financijski ne zahtjevni. Valjda je to pomalo povezano i sa samim ontološkim ustrojstvom svijeta. Naime, one najvažnije i najvrjednije stvari obično dobivamo besplatno: tlo pod nogama, zrak, sunce, pa i sam život (…) toliko vrijedne stvari da su zapravo besplatne, jer da ih se naplaćuje, teško da bi bilo tko imao dovoljno za platiti ih! S druge strane, barem 90% stvari koje se na tržištu prodaju za novac, po sebi su manje ili više bespotrebne. Odatle i potreba za disciplinom zvanom „marketing“, koja se na kraju zaokuplja uglavnom jednim jedinim pitanjem: Kako uvjeriti čovjeka da mu je potrebno ono što mu realno i nije potrebno?

Također, mogli bismo reći da jedna izvanredna ljudska dobrota evocira kod onih drugih nesvjesne uspomene na rano djetinjstvo; na ono povlašteno doba kad su mogli biti centar svijeta svojih roditelja, oslobođeni pri tomu bilo kakve osobne odgovornosti i obveze uzvraćanja dobro za dobro. I psihologija tvrdi kako se u svakom od nas krije jedan nerazumni razmaženi trogodišnjak koji i dalje vreba svoju priliku. Zapravo, u ovom smislu svaki se čovjek suočava sa stanovitom ambivalencijom, tj. podvojenošću unutar samih sebe. Svi mi posjedujemo onu tendenciju napretka i osamostaljenja, ali isto tako, u svima nama istovremeno egzistira i neprežaljena uspomena na zaštićenost i neodgovornost ranog djetinjstva.

Ako se ovi konflikti ispravno i na vrijeme ne nadvladaju, stvari itekako mogu otići u krivom smjeru. Npr. pokušajmo sagledati današnju učestalu tendenciju ljudi prema dobro plaćenim uredskim poslovima. Ovdje je na djelu itekako prisutna – navedena – nutarnja podvojenost: s jedne strane takvi ljudi pokazuju kako žele biti netko i nešto u životu, poštovani i solidno plaćeni pripadnici gornjeg društvenog sloja. No istovremeno, oni žele biti zaštićeni, kako od izazova napornog fizičkog rada, tako i od izazova učestale i napete (šalterske) međuljudske komunikacije. Također, čak i u okvirima ostvarene sigurnosti ureda, oni će nastojati dodatno pronaći nekog surogat tatu ili mamu, koji će mjesto njih raditi sve zahtjevnije stvari u okvirima toga ionako laganog posla. I kad ga se jednom dohvate, teško će ga popustiti.

Dobar ili lud …

Isto kao što postoji cijeli niz izreka o općenitoj tegobnosti dobrote, tako postoji i cijeli niz izreka i poslovica koje se ne zadržavaju samo na opisu i konstataciji spomenute tegobnosti, nego prelaze i u konkretan protunapad protiv ljudskosti i dobrote: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Ili: „Pomozi sirotu na svoju sramotu“! Veliki Meša Selimović reče: „Čuvaj se onoga kome si pomogao“! A Mujo – tragikomični junak iz domaćih viceva ovaj bi put dodao: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet bude trebala pomoć“!

Kod citiranja ovakvih i sličnih izreka čovjek se lako identificira s likom napaćenog pravednika, štoviše, ovdje lako dolazi do poistovjećivanja, uz usputnu konstataciju: „Fakat, dosta sam vala više bio dobar“! No, ovdje bi trebali biti vrlo oprezni. Rekli smo već da ovo preopterećivanje dobrote izgledno spada na samo ontološko ustrojstvo stvari, a to bi onda značilo da smo u konačnici svi barem pokatkad skloni podcjenjivanju i preopterećivanju dobrote, tj. onom stanju i praksi gdje se od nekoga i nečega očekuje još, a da ga se pri tome i ne cijeni previše.

Npr. koji nas tehnički kvarovi najviše živciraju? To sigurno nije kvar neke stvari ili uređaja kojeg rijetko koristimo. Naprotiv, što je nešto korisnije i za upotrebu svakodnevnije, tu će se javljati i veća „napast“ ljutnje kad stvari krenu u neželjenom smjeru. Također, to vjerojatno neće biti ni nešto veliko, kockasto i glomazno, a što nam ipak treba na svakodnevnoj razini. Na primjer, teško da ćemo se puno uzrujati zbog kvara štednjaka ili frižidera, premda se radi o korisnim i nezaobilaznim dijelovima svakog kućanstva – bez kojih se jednostavno ne može. Naime, u spomenutom primjeru se radi o i suviše kockastim, glomaznim i sterilnim stvarima, tako da intimno vezivanje za njih i nije moguće, a samim tim ni jača afektivna reakcija. Dakle, za ljutnju će osim svakodnevne koristi biti potrebna i mogućnost afektivnog vezivanja za dotični predmet ili stvar. Zbog toga ćemo se daleko više uzrujati zbog kvara osobnog automobila, kompjutera, TV-a i mobilnog telefona. Na njih se galami ili ih se čak udara kad ne slušaju, a ponešto od toga se zna čak i tresnuti od zid.

Nezdrave ljubavi i navezanosti

Zanimljivo je da prethodno nabrojene stvari spadaju u red onih koje po sebi lako izazivaju ovisnost kod čovjeka. Npr. atraktivan automobil u muškom mozgu dokazano stvara sličnu, pa čak i snažniju reakciju kao kod susretanja lijepih i atraktivnih žena. A sve ostalo (kompjuter, mobitel, TV) može stvoriti podjednako snažnu ovisnost, kako kod muškaraca, tako i kod žena.

Ovisničko ponašanje po sebi je obilježeno upravo stanovitim pomiješanim emocijama. S jedne strane, ovisnik želi uvijek još toga što želi. Moglo bi se reći da je zaljubljen u predmet svoje ovisnosti, no, s druge strane, on istovremeno i mrzi svoju ovisnost, baš zbog toga što je toliko nepomozivo ovisan o njoj. Tako na primjer heroin predstavlja smisao narkomanovog postojanja. Cijeli njegov dan je vezan za nabavku i uživanje istog. No, istovremeno on će za njega reći „prokleti heroin“, baš zato što se njegova cjelokupna egzistencija svela na potragu za bijelo-žućkastim prahom, koji ga usput dodatno još i ubija. Isto tako, ima i ona „prokleta rakija“, „prokleta kocka“, „prokleta kladionica“, ali također i ono „prokleto muško“ i „prokleto žensko“. Ova zadnja dva „prokletstva“ se izgledno odnose na stanja zaljubljenosti, koja se u svojim težim oblicima također odvijaju pod zakonitostima ovisničkog ponašanja: „Toliko je (ga) volim i trebam, da je (ga) zbog toga pomalo i mrzim“!

No, u svemu ovomu se nazire i jedna pozitivna stvar. Čovjek je očito po svom nutarnjem ustrojstvu ipak slobodno biće. Odatle i spomenute strahovite afektivne reakcije u situacijama kad osjećamo da smo izgubili svoju slobodu. Jednostavno, nenormalne situacije podrazumijevaju i nenormalne reakcije, koje po sebi predstavljaju opomenu našeg tijela i psihe da nešto pod hitno trebamo mijenjati.

Preispitivanje cjelokupnog koncepta ljudske dobrote

Zbog svega navedenog, moglo bi se reći da mnogi oblici ponašanja koji se društveno redovito percipiraju kao dobri, i nisu baš toliko dobri. Svaka pomoć čovjeku u nevolji treba ići prema osposobljavanju istog za samostalno funkcioniranje i rješavanja problema. Upravo ono, što je neki mudri Kinez smislio još prije par tisuća godina: „Ako gladnom čovjeku daš ribu, nahranio si ga za jedan dan; ako gladnog čovjeka naučiš pecati ribu, nahranio si ga za cijeli život“! U protivnom, ukoliko gladnom čovjeku svaki dan nastaviš davati po jednu ribu, a radi se o zdravoj i pokretnoj osobi, na kraju će doći do toga da ćeš mu stalno morati davati, a on vas svejedno zbog toga neće poštivati. Štoviše, smatrat će vas ponajvećim krivcem za svoje stanje. Pa živ je i zdrav, a vi mu omogućujete to da živi poput invalida. S jedne strane, njegova nezrela infantilna strana uživa zbog postojećeg stanja; to mu i prijeći da stane na svoje noge. Međutim, s druge strane, njegova prigušena i zaostala zrelost se buni iz dubine i vreba priliku za osvetu.

Slično ovomu, a na obiteljskoj razini, zahvalnost prema roditeljima će na kraju daleko više iskazivati ona djeca koja su od malih nogu učena da aktivno sudjeluju u kućanskim poslovima te da odgovorno izvršavaju svoje školske obveze, negoli ona djeca koja nikad ništa nisu morala sama. Takva djeca se nažalost nerijetko kasnije pretvaraju u zlostavljače svojih roditelja (…) ili to, ili im jednostavno i trajno okrenu leđa kada shvate da više od njih nemaju što dobiti i primiti.

Suština ljudske ljubavi je u konačnici vrlo jednostavna: istinski možemo voljeti i poštivati samo ono i one koji su nam omogućili da postanemo bolji, zreliji i sposobniji ljudi.

Učiti od Božje dobrote

Isus nas poziva da učimo od Očeve – božanske dobrote: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,43-48)!

Već na početku rekosmo kako su one najvažnije i najpotrebnije stvari besplatne ili barem vrlo jeftine. Ne moramo Bogu otplaćivati kredit niti zbog toga što smo se rodili, ni zbog sunca, zraka, ni tla pod nogama! Uz to, On besplatno daje i vodu (…) doduše, treba nešto platiti ljudima zbog prijenosa iste do naših kuća i stanova, s tim da su čak i sami ljudi poprilično obzirni kad je u pitanju naplaćivanje te usluge. Tako, voda spada među najjeftinije stavke u kućnim režijama, a čak ako je i ne plaćate, Vodoprivreda vas zbog toga može tužiti, ali vam je svejedno po zakonu ne mogu isključiti, jer ista spada u elementarne ljudske potrebe. Dakle, Bog daje puno toga, daje besplatno, i daje svima. No, to ne znači u konačnici da Bog „trči“ kako bi ljudima ispunio baš svaku želju i potrebu. Puno toga, On ostavlja samom čovjeku da se za to Izbori. Dao nam je razum, slobodu, ekstremitete (…) Dakle, On daje preduvjete, a samoostvarenje ostavlja nama. Isto tako, iskustvo pokazuje da Bog također ne trči uvijek kako bi ljude izbavio od različitih pogibli i prirodnih katastrofa. Ali opet, eto nama prilike da se sami bolje povezujemo, surađujemo i radimo na zajedničkoj sigurnosti i prosperitetu. Po Isusu, to su otprilike i odrednice koje bi trebali slijediti i ljudi u svojem vlastitom nastojanju oko dobrote. Društvo bi se izgledno trebalo pobrinuti oko temeljnih prava i potreba ljudi. To znači da među ljudima ne bi smjelo biti gladnih i žednih, te onih bez ikakvog krova nad glavom. To također znači da među ljudima ne bi smjelo biti „naših i njihovih“. To opet znači da među ljudima ne smije biti i suviše povlaštenih, kao i onih drugih – lišenih bilo kakvih prava. To također znači da bi društvo moralo sprječavati privatizaciju prirodnih resursa te omogućavati ravnopravan pristup istima.

Mudra kineska poslovica u raljama korporacijskog poslovanja

E sad, dolazimo do velikog aktualnog problema današnjice: Čuli smo kako se nekad davno problem ekstremnog siromaštva mogao riješiti jednostavnim prenošenjem nekih jednostavnih radnih vještina, međutim, spomenuti primjer s ribolovom danas bi se neminovno suočio s brojnim komplikacijama. Naime, danas siromah ne može tek tako otići pecati ribu, jer prije toga trebat će mu ribarska dozvola koja na dnevnoj razini na našim prostorima košta deset do petnaest KM (ukoliko niste član lokalnog ribarskog udruženja; ukoliko jeste, bit će popusta na tu cijenu). Dakle, pored svoje ribe, siromah će  morati uloviti još minimalno kilogram ribe kako bi zaradio za dozvolu. No, to opet nije sve, jer ukoliko želite redovito prodavati ulovljenu ribu, morat će te registrirati nekakav obrt, a tada će te mjesečno morati izdvajati – recimo – barem 500KM za različite poreze, osiguranja i ostala davanja. Tako dolazimo do stvarnosti da će spomenuti siromah prije nego li sebi išta uhvati, morati dnevno uloviti nekoliko kilograma ribe za državu. Ok, nije to sad baš sve samo za državu. Nešto od toga ide i za održavanje ribljeg fonda, isto kao što dosta toga ide za siromaškov PIO/MIO. No, bilo kako bilo, njemu će sada trebati i neki ozbiljniji ribolovni pribor, a vrlo moguće i čamac, pa makar onaj neki manji gumenjak na vesla. Sve to ima smisla i logike, s tim da on jednostavno nema novca da sve to nabavi i podmiri. Opet, čak i ako uspije naći nekog izdašnog darovatelja koji će mu sve to omogućiti, to opet ne znači da je zasigurno stao na svoje noge. Možda i pored svega nabrojanog neće uspjeti dovoljno uloviti. Ili još izglednije, ako bude uspješan ribolovac, možda će to probuditi zavist kod nelojalne konkurencije, pa će mu isti već nekako napakostiti. A možda će na kraju neka velika ribarska firma iz inozemstva kupiti koncesiju na izlov ribe na tom cijelom području, tako da će na kraju svi lokalni ribari ostati kratkih rukava.

Tako se i susrećemo s ponajvećim ekonomskim paradoksom današnjice. Nitko nije dužan raditi za druge, osobito ukoliko su ovi dovoljno zdravi da se sami pobrinu za svoje živote. No, vidimo, danas mnogima jednostavno nije lako doći do prilike da sami rade i zarađuju. Radnih mjesta je sve manje, a uvjeti pokretanja vlastitog posla su za mnoge i suviše zahtjevni i komplicirani. S druge strane, pravo na rad je temeljno ljudsko pravo, i to ne samo unutar sekularnog prava, nego i onog božanskog.

„Ne sam Safete“!

S legendarnim nogometnim uzvikom na kraju želimo reći kako bilo kakav koncept ljudske dobrote i međupomoći mora biti posao šire ljudske zajednice. Tko posve samostalno u svom životu pokuša oponašati Majku Terezu taj će se na koncu najvjerojatnije grdno razočarati, uz već spomenutu konstataciju: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Jer kad smo već kod Majke Tereze, ni ona nije pokušavala raditi posve sama i samostalno. Stvorila je veliku redovničku zajednicu koja je zatim u svojoj misiji pomaganja siromašnima uspostavljala suradnju i s drugim, što vladinim, što ne vladinim humanitarnim organizacijama i udrugama. Ali i za sve drugo danas podjednako važi: problemi svijeta su i suviše veliki i kompleksni da bi ih mogli rješavati usamljeni pojedinci. Svijet danas ima samo jednu dobru soluciju u moru onih loših: raditi na široj međuljudskoj suradnji i općenito povezivanju.

U Sarajevu, 24. 12. 2016.

M. B.

Menadžment vremena – ili teorija relativnosti u svakodnevnici

Dnevna potrošnja vremena na određene uobičajene aktivnosti poprima sasvim novo značenje ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjoj i životnoj razini.

Često čujemo, a i sami kažemo ono kako se „nema vremena“. Dobro, to je nerijetko i svojevrsni izgovor prilikom izbjegavanja društva dosadnih ili neugodnih ljudi. Također, na isti način se uspješno izbjegavaju i neke neželjene inicijative i možebitne obveze. Međutim, pokatkad ovo iskreno kažemo jer stvarno mislimo da za nešto nažalost više nemamo vremena. Npr. to se počesto odnosi na neki hobi kojim smo se prethodno godinama bavili, a sada, zbog preuzimanja i umnažanja novih obveza na ovo možemo slobodno zaboraviti. Ali, pametni i radišni „Japanac“ je doskočio i ovom problemu. Oni kažu, koliko god da se nema vremena, svi mi imamo barem jednu slobodnu minutu dnevno. A minuta po minuta (…) nakupi se. Konkretno, to je pola sata mjesečno, kao i šest sati godišnje.

E pa sad, nije se baš lako s nečim baviti samo minutu dnevno, jer objektivno trebamo i više minuta samo da se pripremimo za neku određenu aktivnost. No, „Japanac“ izgledno i nije mislio doslovno na jednu minutu nego na određeni pristup životu i radu koji omogućuje bolju organizaciju vremena, ali i znatno objektivnije vrednovanje istoga.

Uzmimo za primjer da ‘mjesto one „minute“ radije govorimo o odvajanju petnaest minuta dnevno za neku – nama dragu – aktivnost. Realno, i uz sve moguće obveze, svi mi imamo tih 15 minuta dnevno, a to je 450 minuta mjesečno ili 90 sati godišnje. Ako na ovaj način sagledamo onih početnih 15 minuta na jednoj široj godišnjoj razini, dolazimo do sasvim ozbiljnog vremena. Za 90 aktivnih sati može se postići puno toga. Na primjer, može se solidno ovladati osnovama nekog stranog jezika, naučiti svirati neki instrument (…) tko slika, možda mu pođe za rukom pripremiti i cijelu samostalnu izložbu, ili opet konkretnije: može se završiti neki „on line“ kurs koji će znatno unaprijediti naše profesionalne sposobnosti i kompetencije.

Umijeće mogućeg

Spomenuti japanski pristup dolazi iz njihove poslovne „Kaizen“ filozofije. Kaizen ( 改善)na japanskom jednostavno znači promjenu na bolje. Ovdje se radi o svojevrsnom umijeću mogućeg. Naime, Kaizen se ne interesira za skupe i komplicirane promjene. Suprotno tomu, on traga za malim i jednostavnim promjenama koje s vremenom dovode do velikih rezultata. Inače, informacije radi, spomenuti princip je nastao u pogonima Toyote. Krenulo se od bolje organizacije radnog mjesta, optimalnijeg razmještanja alata, tako da radniku u pravom trenutku sve bude pod rukom. Na prvu ne zvuči ništa posebno, ali Kaizen je među najzaslužnijim stvarima za japansko gospodarsko čudo.

Današnja tema se jako dobro nadovezuje na onu prethodnu. Jer i onih „par dobrih riječi dnevno“ spada u domenu mogućeg i lako ostvarivog. Velike ambicije i planovi obično na kraju djeluju paralizirajuće po čovjeka. Puno bi htjeli, a za to je obično potreban i neki suludo velik novac, kao i neke sasvim posebne mogućnosti i prilike. S druge strane, kako ono reče John Lennon: „Život je ono što nam se događa dok mi kujemo planove za život“. Što će reći, uz velike snove, ambicije i maštanja obično ide neki sasvim monoton i po sebi bijedan ljudski život!

Nije nimalo čudno što kalkulacije tipa „počinjem učiti od ponedjeljka“ ili „od idućeg mjeseca sam na dijeti“ na kraju i ne donesu neke ozbiljnije rezultate. Pravo vrijeme za promjene je ovdje i sada, jer mi aktualno i postojimo samo ovdje i sada. Sutra ćemo tek postojati, a ono „jučer“ je već trajno spremljeno u prošlost. Dakle, dobre promjene počinju isključivo ovdje i sada, i to sa onim sredstvima i sposobnostima koje trenutno imamo na raspolaganju. Sva ostala naša predviđanja i planovi su obično čista fikcija iz domene bajke i znanstvene fantastike!

Godišnji i životni obračun

Vidjeli smo da se onih – na početku spomenutih 15 minuta dnevno – kroz godinu može pretvoriti u neku sasvim lijepu i uspješnu ljudsku priču. Međutim, pod istim vidikom bi trebalo promotriti i neke naše uobičajene vremenske gubitke. Na primjer, na našim prostorima se jako puno gleda televizija. Kudikamo više od onih maksimalno preporučenih 90 minuta dnevno (opet „Japanac“ sračunao). U našim domovima se TV-prijemnik pali uglavnom odmah nakon povratka kući s posla ili iz škole, i tako „gori“ sve do odlaska ukućana na spavanje. Po službenim podacima hrvatske Agencije za elektroničke medije (2014.), prosječni Hrvat prati TV program 272 minute dnevno, dakle nešto više od 4 i pol sata svaki dan. Radi daljnjeg lakšeg računanja zaokružit ćemo ovu cifru na 5 sati. Dakle, to bi bilo 150 sati mjesečno, te 1800 sati godišnje. Ako potonji rezultat preračunamo u dane, dolazimo do poražavajućeg podatka kako prosječni čovjek prodangubi punih 75 dana godišnje ispred TV-prijemnika! Ako sad to dalje pomnožimo s prosječnim životnim vijekom koji na našim prostorima iznosi otprilike 75 godina, dolazimo da čovjek ovdje za života provede nekih 5625 dana pred TV-om. Preračunato ovaj put u godine, dolazimo do cifre od 15 i pol godina. Jedna petina života!

Zato, na kraju, moglo bi se reći da svatko od nas i ima, i nema vremena – sve u zavisnosti od toga kako mu pristupamo.

U životu raspolažemo u prosjeku s 27000 dana. Međutim, od toga oko 9000 dana moramo odbiti na spavanje i odmor, a to se jednostavno mora. Minimalno još 7000 dana ode na posao i školovanje, a i to se mora. Dakle, teoretski ostaje 11000 cjelovitih dana. Reklo bi se opet jako puno vremena, no ne smijemo izgubiti iz vida kako se to sve u konačnici lako dadne pročerdati, osobito ako ste i sami na putu – kako već vidjesmo – da 5625 dana provedete gledajući zatupljujući TV-program, a otprilike još toliko na ispijanje kava ili alkohola uz prateće besmislene razgovore i tračeve.

Na samom kraju, reći ćemo da svatko treba odlučivati o svojem životu. To je naše zajedničko i neotuđivo pravo. No, vidimo da svoju svakodnevnicu možemo sagledati u jednom sasvim novom svjetlu i značenju ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjem i životnom planu i razini.

U Sarajevu, 15. 12. 2016.

M. B.

Exit mobile version