Autor: Mario Bernadić

Uopće se ne podrazumijeva

U svakodnevnici često nekom pukne film, uz nezaobilazni prolom razočarenja: „Mene ovdje nitko ne voli“! Ovi mu na to još češće odgovore: „Pa podrazumijeva se da te volimo“! (…) Ili još manje zahtjevno od prvog primjera: „Vi mene uopće ne poštujete“! Ovi će opet zborski: „Pa što ti je, naravno da te poštujemo“!

Međutim, uzmimo drugačiju situaciju: kad se – recimo – navedenom nesretnom požrtvovnom pravedniku potkrade neka greška, u riječi, djelu ili propustu; tad’ se obično više ništa ne podrazumijeva, nego mu se riječju, djelom ili hladnom ignorancijom brže-bolje da do znanja da je pogriješio.

Nije sramota prokazati ono što je loše, ali nije sramota niti pozdraviti sve ono što je bilo dobro. Ovo i jeste jedan sasvim mali tekst o čudesnoj snazi onih nekoliko dobrih riječi dnevno: Par lijepih, poticajnih i toplih riječi koje čujemo tijekom dana čini nerijetko upravo onu razliku, hoćemo li navečer zaspati sa osmjehom na licu ili ćemo se dugo u noć prevrtati u nemiru i razočarenju, i to sve skupa i zajedno bez obzira na to kakav je dan općenito bio! Možda je po sebi bio i vrlo naporan ili stresan, ali čovjek je biće koje se nikad neće toliko sjećati onog lošeg ukoliko se pri tomu dogodilo i nešto zanimljivo i dobro. Baš poput porodilje koja satima podnosi nesnosne boli i patnje, ali kad konačno prigrli svoje djetešce, sve ono prethodno postaje neznatno i bezvrijedno nekog većeg prizivanja i spominjanja. A ima kako rekosmo i ono suprotno: prođe dan da se nije dogodilo baš ništa loše, ali nedostatak nečeg dobroga ipak na kraju ostavlja osjećaj praznine i razočarenja.

Kriza sitnica

Bez puno pretjerivanja može se reći da je današnji svijet zaražen svojevrsnim oblikom megalomanije. Potonju riječ treba shvatiti vrlo ozbiljno, jer megalomanija po sebi predstavlja patološko stanje. Drugačije se zove i ludilo veličine. Uobičajeno, megalomanija se očituje kroz precjenjivanje sebe, bilo u osobnom, političkom, sportskom, vjerskom ili nekom drugom smislu. Premda ni ovoga na žalost ne fali, današnja civilizacijska dijagnoza je u osnovi ipak nešto drugačija. Kako smo o tomu nekad već ranije pisali, po Nikolaju Berdjajevu, tehnicističku civilizaciju današnjice karakterizira prvenstveno precjenjivanje sredstava za život. Ona tako postaju važnija i od samog života, a to po Berdjajevu ujedno predstavlja i sjeme njezina uništenja. Čovjek stalno nastoji posjedovati više, sve to da bi bolje živio, a na kraju zbog toga više i ne stiže živjeti.

Iz ove opterećenosti se rodila i svojevrsna manija produktivnosti. Čovjeka stalno počinje proganjati osjećaj kako nije dovoljno stigao učiniti. Ovo se s poslovnog zatim prelijeva i na kulturni, privatni, vjerski i svaki drugi plan: „Nisam danas dovoljno uradio, nisam danas dovoljno sredila kuću, nisam danas dovoljno čitao“ (…) „zabavljao se“, „odmarao“, „spavao“, pa čak i ono „molio se“! A što planovi postaju veći, to čovjek i njegov život realno postaju sve manji.

Sitnice koje život znače počinju nestajati iz naših života, progonjene od spomenutih velikih planova i zahtjeva. Kao da većina više ne vjeruje u njih, premda ih istovremeno svi očekuju od strane drugih.

Evangelizacija smijehom

Majka Tereza  je – zanimljivo – iz svoje istinske svetosti iznosila neke sasvim jednostavne i prizemljene savjete za čovjeka. Nema tu traga nekoj velikoj teologiji, a još manje naznaka nekom razotkrivanju velikih nebeskih tajni i dešifriranja eona. Nasuprot tomu, ona kaže: „Ako želite promijeniti svijet, idite kući i volite svoju obitelj“! A za sve ljude, i oženjene i ne oženjene: „Svaki dan nasmijte jednog čovjeka“! I na kraju ostaje pitanje: „Vjerujete li u ovo“!? Zar jedna sretna obitelj i pokoja dobra šala mogu nešto značajno promijeniti? Ostaje da se vidi, ali jedno je skoro pa sigurno: Tko ne vjeruje u snagu sretne obitelji i moć iskrenog smijeha, taj vjerojatno i neće nikad živjeti u jednoj sretnoj obitelji, niti će imati nekog razloga za smijeh.

Zato, ako već ne prakticirate, već sutra nekomu pokušajte uljepšati dan. Ako prakticirate, ne dopustite da Vam dodije to i dalje činiti!

U Sarajevu, 13. 12. 2016.

M. B.

TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

Kako to počesto neslužbeno zna reći jedan naš uvaženi biskup: „Svi mi imamo tu nekakvu svoju pticu u glavi, a to nije Duh Sveti“! Dakle, „ptica“ nije Duh Sveti, ali nije ni da nije. To jest, premda nije, ipak ima neke veze s Njim. „Tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20); ili: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Što će reći: Isus u Novom zavjetu nigdje ne obećava da će biti s pojedincima, nego samo sa zajednicom vjernika. Gdje nema zajedništva nema ni Boga, a ni istine! Zato se i one riječi Sv. Ivana apostola o nemogućnosti ljubavi prema Bogu mimo ljubavi prema čovjeku ne trebaju uzimati samo kao moralni nego i kao ontološki princip. Čovjek pojedinac po sebi predstavlja fragment života i istine. Tomu nasuprot, božanska cjelina se susreće tek posredstvom međuljudskog zajedništva.

Katolički nauk nalaže kako se jedan cjeloviti uvid u istinu nikad ne može vezati isključivo za pojedinca, ma tko on bio. Dobro, a što je onda s papom? Zar se za njega ne veli u Crkvi da je nezabludiv? Jeste, ali samo u okviru nekih specifičnih teoloških i eklezijalnih okolnosti. Tako, u nas katolika se tvrdi da je papa nezabludiv kad naučava službeno „ex cathedra“, i to isključivo unutar domene vjere i morala. Dakle, famozna papina nezabludivost se događa samo tijekom službenih očitovanja o nekoj specifičnoj stvari iz područja vjere i morala, a pri tomu je osobito važno pripomenuti da se papa nikad neće očitovati službeno, a da se prije toga ne posavjetuje s teološkim stručnjacima i savjetnicima, kao i s drugim kardinalima i biskupima Katoličke Crkve. Jer tko nije timski igrač i voli igrati isključivo po svojim osobnim pravilima, taj teško da će dogurati i do biskupske pozicije u Crkvi, a kamoli do one papinske. S tim se vraćamo opet na sami početak: kako rekosmo, pojedinci nikad nemaju pravo i mogućnost na svu istinu, bez obzira koliko pri tomu bili uvjereni da je imaju. Sensus fidelium – osjećaj (ispravne) vjere vezan je isključivo za zajednicu. Pri tomu se pravi mala diferencija: osjećaj vjere cijele Crkve je nezabludiv, a osjećaj vjere kod samih vjernika je nemanjkav. To ga dođe nešto manje od ono nezabludiv, ali ne puno manje … I još jednom također naglašavamo ono da se ovdje radi isključivo o području vjere i morala. Dakle, službena Crkva se jasno distancira od bilo kakvog zahtjeva za posjedovanjem političke, znanstvene i ine istine. Ovo svakako ne znači da Crkva nema pravo zauzimati političke i druge stavove … no, ipak znači kako je sama Crkva pri tomu svjesna da se ovdje radi o stvarima i pitanjima koje nadilaze njezine uobičajene dosege i ingerencije.

Bez ravnoteže nema istine

Sam naslov današnjeg teksta predstavlja jednu važnu maksimu Rimskog prava, koja se i dan danas provlači u većini modernih zakonodavstava: Testis unus testis nullus – jedan svjedok k’o nijedan! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k’o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba. U Anglosaksonskom pravu stvari idu ponešto drugačije. Tamo se poslovično više drži do svjedočenja jedne osobe, s tim da ima važna „caka“. Naime, oni imaju mnogo strože definirane zakone o krivokletstvu. Zakonodavac te kao pojedinca cijeni i poštuje, ali također ti daje do znanja da ti ne gine do deset godina zatvora ako na sudu budeš lažno svjedočio. Odatle ono njihovo zaklinjanje na Bibliju „da ćeš govoriti istinu i samo istinu“. Dakle, tu se ne radi samo o nekom simboličkom sudskom ritualu, nego o podsjećanju na teške posljedice iznošenja neistine, pa makar se tu radilo i o nekom manjem i ne toliko važnom sudskom sporu.

Vidimo da na kraju stvari otprilike svugdje dođu na isto: pojedincu i nije baš za vjerovati, pa čak i onda kad se radi o dobronamjernoj osobi. Možda se nije dobro vidjelo, dobro čulo, dobro razumjelo. Ili, možda se dobro vidjelo i čulo, ali zatim se previše naglasio samo jedan aspekt viđenog, a zaboravilo se pripomenuti i ono drugo što se dogodilo. A realno, svi smo skloni da u nečemu gubimo kočnice, kao što smo u nekim drugim stvarima skloni prevelikoj suzdržljivosti. Stoga, sa istinom ide slično kao i s vrlinom … odnosno, istina po sebi i jeste jedna vrsta vrline, a vrlina opet – da bi postala krijepost mora biti uravnotežena drugom suprotstavljenom vrlinom.

  • Previše hrabrosti vodi u nepromišljenost i agresivnost;
  • Previše nježnosti vodi u slabost;
  • Prevelika istinoljubljivost vodi u indiskreciju i vrijeđanje bližnjih;
  • Preveliki oprez vodi u odbacivanje radosti i života;
  • Previše intelektualizma vodi u besmislene rasprave i zapravo u istinsku glupost;
  • Previše pažnje prema drugima vodi prema zamaranju bližnjih te uništavanju njihovih osobnih kreativnih sposobnosti … itd.

Slično tako, da bi neka istina postala stabilnom i postojanom istinom, ona će se nužno morati uravnotežiti nekom suprotstavljenom istinom. Nešto otprilike kao u statici: tek kad zbir sila koje djeluju na neko tijelo počne iznositi onu pozitivnu nulu, tada se i tijelo može smiriti u stabilnoj ravnoteži. U protivnom, jedna neuravnotežena istina će nastaviti srljati u svom posebnom pravcu te će se na kraju pod neumoljivim zakonom enantiodromije pretvoriti u vlastitu suprotnost. Baš ono kako je Gilbert K. Chesterton genijalno definirao herezu: „Poludjela istina“! Dakle, ne neistinita istina nego baš poludjela istina! Luđak može u nekim stvarima itekako biti u pravu … ali to sve skupa iznosi s tolikom dozom distorzije i pretjerivanja, da od te njegove istine na kraju i nema neke koristi …

Istina kao Simfonija

U kršćanskoj interpretaciji pojma i smisla istine možda je po najdalje otišao švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar. Za njega istina nije samo suglasje nekolicine različitih mišljenja. Dakle, uspoređujući sa svijetom glazbe, istina za njega nije tek akord; ona je i znatno više od toga: ona je simfonija. Simfonija kao kompleksno glazbeno djelo uključuje u sebe veliki broj akorda, melodijskih motiva, čak što više, tu je i veći broj međusobno neovisnih glazbenih cjelina – stavaka, koji se osim u melodijskom i harmonijskom smislu znatno razlikuju i dinamički. Tako, neki stavci su poslovično usporeni, tihi i sanjivi, neki opet gromoglasni, brzi i dramatični. Neki su opet vrlo harmonični, neki disharmonični, a sve se to interpretira s velikim brojem instrumenta. Tako u globalu ide i sa istinom. Da bi se došlo do istine ponekad se mora lijepo i prijateljski razgovarati, ponekad žustro i svađalački. Pokatkad se za istinu moraju podnositi i nemale žrtve, a sve to skupa na kraju uključuje ne samo soliste nego i širu zajednicu ljudi.

A što ćemo sa Isusom?

Kažemo kako pojedinac nikad nema pravo na svu istinu, a što ćemo onda sa Isusom? Pa i on je bio pojedinac s nekim poprilično nevjerojatnim stavovima! Može li mu se onda vjerovati? Apologetski nastrojen kršćanski vjernik bi odmah „kao iz topa“ ispalio da se njemu može i mora vjerovati jer je Sin Božji! A otkud znamo da je Sin Božji? Pa i Kaligula je to za sebe isto tvrdio pa mu ipak ništa ne vjerujemo!? Zato ćemo reći da Isusu vjerujemo zato što su apostoli povjerovali prije nas. Možda i još važnije: Isus za života nije napisao niti jednog jedinog retka o sebi i svome nauku. Taj je posao povjerio također apostolima. Sve ono što je ikad izrekao i učinio ostavio je da zrije u njihovim umovima i srcima. Kao da je pri tomu prihvatio i rizik da ga se u nekim stvarima krivo shvati i interpretira. Pa tu je još u igri bio i nemali vremenski razmak od tridesetak, pa i više godina. Jer Isusova objava se prenosila ispočetka usmenim putem, zatim su zapisivani neki pojedinačni fragmenti, da bi tek onda – kako rekosmo – znatno kasnije bila zapisivana i cijela evanđelja. Naglašavamo evanđelja, a ne evanđelje! Isus je dakle dopustio da unutar Crkve o njemu izniknu različite interpretacije koje se međusobno nerijetko nemalo razlikuju. Jedno vrijeme je u igri bio jako veliki broj evanđelja, a Crkva će se zatim tamo nekad do početka 4. stoljeća odlučiti za ova četiri koja i dan danas imamo (Matej, Marko, Luka i Ivan). Dakle, nakon bezbrojnih rasprava, iznošenja mišljenja, višestoljetnog sabiranja duhovnog iskustva, Crkva se odlučila za ova četiri kao za najtočnije i najvjernije interpretacije Isusovog nauka i života. Nekima je ovaj nedostatak jedinstvene evanđeoske istine dokaz za nevaljanost kršćanstva. Naspram toga bi rekli: Ne, to je upravo dokaz valjanosti! Isus je svoj uzvišeni nauk prepustio nesavršenoj ljudskoj interpretaciji, nerijetko i oštroj protivničkoj kritici, ali i onom nerealnom infantilnom preuveličavanju i iskrivljivanju pasioniranih sljedbenika … tu je i spomenuti zub vremena, zatim problemi oko prijevoda svega toga na druge jezike, svakako spominjemo i ono ludovanje zanesenjaka i heretika i sl. Zato mu na kraju i možemo vjerovati … cijela stvar je prošla kroz nebrojene filtre i svejedno opstala. Ali tu leži i pouka za svakog od nas. Ako želite da Vam drugi ljudi povjeruju, ne očekujte da će vam lako povjerovati. Morat će Vas prvo malo prokušati i prorešetati. Tako će i njima biti jasnije tko ste Vi zapravo, ali i samima Vama!

Umjesto zaključka

Danas je moderno o svemu i svačemu imati svoje vlastito mišljenje, svoj put i rezone. U filozofiji se u tom smislu sve češće govori o krizi autoriteta, a iz perspektive religije o vladavini radikalnog individualizma i relativizma. Istina je da se čovjek treba distancirati od mentaliteta i logike stada, te da mora potražiti sebe i svoj specifični životni poziv i put. No, čuvajte se, jer i istina – kako rekosmo – pokatkada zna poludjeti! Čovjek je biće bitno upućeno na druge ljude. Po drugima se i rađamo, po drugima stječemo elementarne životne vještine i znanja, i ti drugi će nam uvijek trebati na ovaj ili onaj način, baš kao i njihova kritika i mišljenje…

U Sarajevu, 7. 12. 2016.

M. B.

Nemo dat quod non habet

Iskustvo govori da je veliki dio naših međuljudskih svađa i sukoba izravno povezan s pretjeranim zahtjevima i očekivanjima. Prorok Jeremija na sebi osebujan način reče: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka …“ (Jr 17,5). Iz okolnih redaka se lako da razaznat da prorok ovdje ne misli na ono normalno, odnosno, pozitivno međuljudsko pouzdanje, kao ni na prateći duh suradnje. Naprotiv, ovdje se cilja na onu tragičnu egzistencijalnu zamjenu teze, tj. na praktično neraspoznavanje dosega antropologije i teologije … ono, kad se od čovjeka očekuje ono božansko, a od Boga ljudsko … kad se Boga pita za povišicu, a čovjeka za blaženstvo i spasenje. Stoga se i velikim dosegom – ako ne i najvećim – može smatrati kad čovjek konačno shvati što to može očekivati od Boga, a što od ljudi. Od drugih možemo očekivati točno onoliko koliko očekujemo i od samih sebe, a od Boga sve ostalo, što po prirodi stvari nije u ljudskoj domeni. „Nemo dat quod ono habet“ – nitko ne može dati ono čega nema, a teško da će ikad i imati, ako to već nema po svojoj prirodi.

„… I nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.”

Naznačeni pretjerani zahtjev prema drugima ne mora biti „ipse facto“ grijeh i bezakonje. Zapravo, ovo i postaje grijeh tek onda kad i ako shvatimo da smo tu na krivom putu i da to više ne trebamo činiti i ponavljati. Kad smo već kod kršćanskog poimanja grijeha, u grčkom izvorniku riječ hamartia i znači promašaj, i to u smislu promašaja životnoga cilja. I u tradiciji naših prostora se pokatkad kaže da je netko „skrenuo s dobrog puta“ ili da je „krenuo krivim putem“, što će reći da je počeo nešto loše činiti i nemoralno živjeti.

Uglavnom, kako sad ne bi skrenuli sa započete teme, prisjetit ćemo se onog već spominjanog životnog iskustva Sv. Augustina: U mladosti divlji i raspušten, kasnije posve duhovan i Bogu posvećen; na kraju shvaća kako je zapravo cijelo svoje vrijeme i tražio Boga, ali u krivim stvarima i situacijama. Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine. Sve ovo zajedno, čovjek nerijetko na početku traži i očekuje od drugih ljudi, a kad ne pronađe, onda opet od drugih, pa i od trećih i četvrtih … I tek nekad kasnije, poneko prije, a netko poslije, dolazi se do spoznaje kako smo cijelo vrijeme tražili pravu stvar, ali na krivom mjestu. Ovo naravno ne znači da bi poslije ove spoznaje trebalo pobjeći od ljudi i ne imati više ništa blisko s njima. I to bi bila još jedna u nizu čovjekovih pogreški. Nešto u smislu: konačno si počeo tražiti pravu stvar na pravom mjestu, ali sada na krivi način! Spoznaja Boga kao vrhovnog dobra podrazumijeva umnožavanje aktivnosti u smjeru „spoznaje Boga kao NAŠEG vrhovnog dobra“. S tim želimo reći da ideal međusobne ljudske ljubavi, dobrote i prijateljstva postaje dostižan tek u zajedničkom obzoru one BESKONAČNE ljubavi, dobrote i prijateljstva.

„Sine Musa …“!

Previše očekujemo od drugih, ali previše očekujemo i od samih sebe, i jako si teško to priznajemo!

U tom kontekstu iznosimo jednu anegdotu iz kratkog i turbulentnog života znamenitog bosansko-hrvatskog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Bio je izuzetan pjesnički talent, teološki učen čovjek, ali i boem kakav se rijetko sreće. I tako, anegdota veli kako se Musa jednog jutra nakon divlje kavanske noći probudio negdje u jarku pored puta … ‘nako sav blatnjav, mamuran i dezorijentiran … kad eto, pored njega putem u svojoj kočiji prolazi hodža (tj. imam). Zastade hodža vidjevši Musu u posve jadnom stanju, i onda, pomalo ražalošćeno, a pomalo i ljutito poče prekoravati Musu: „Sine Musa, pa koliko sam ti puta rekao da će ti ta prokleta čašica doći glave … pa pogledaj se nesretniče jedan … pa što ti treba da se k’o hajvan valjaš tuda po blatu … pa brukaš i sebe i svoju časnu vjeru …“, itd, itd. A Musa, ‘nako bunovno, te zadnjim atomima snage pridiže glavu i reče hodži: „Vrli efendija, one koje dragi Bog uči, oni su kao ti; a one koje ti poučavaš, oni su kao ja“! Svojim naizgled vrckavim odgovorom, Musa je zapravo pogodio samu srž kršćanskog nauka o milosti, a koliko mi je poznato, i u islamu stvari idu poprilično slično: Uzalud su sve ljudske riječi, pa čak i one pobožne dok Božja milost ne zahvati grešno srce. A to i jest sama suština naših brojnih svakidašnjih problema. Nesvjesno dajemo previše značenja svojim riječima i svojoj mudrosti, te kao da zaboravljamo ono na što je osobito upozoravao veliki evangelički teolog Karl Barth: „Ljudski govor o Bogu nije Božji govor o Bogu, nego upravo ljudski govor“! Bez obzira na to da li se drugima obraćali iz jedne pobožne teologalne perspektive ili neke sasvim druge, izgledno je da svojim riječima dajemo previše značenja … i ne samo riječima nego i svojoj cjelokupnoj pojavi. Kao da počesto očekujemo da će se ljudi popraviti samim tim što smo mi tu, i što nešto uz to govorimo … i onda se strašno ljutimo kad vidimo da napretka nema … a kako će ga biti kad zapravo i sami nazadujemo.

Nema nam druge nego postati ponizni, ali ne ‘nako religiozno-pomodarski ili servilno-usiljenički, nego na onaj specifični svakodnevno-duhovni način. Moram konačno priznati sebi da i nisam nešto posebno, premda mi se stalno čini da jesam. Moram se strogo distancirati od pomisli bilo kakvog posjedovanja božanskog autoriteta i snage. Kad to priznam sebi, tek onda i mogu biti istinski blizak Bogu, ali ne samo Bogu nego i ljudima … i ne samo blizak, nego i od stvarne koristi …

Više o temi: http://poptheo.org/samorazlikovanje…tnijeg-covjestva/ ‎

Ovdje kalkuliramo s vrlo jednostavnom istinom: samo Bog ima pristupa do krajnjih dubina ljudskog srca. Samo On ima ključeve od tog najnutarnijeg osobnog čovjekovog svetišta, jer On ga je za sebe i stvorio. Samo Bog može preurediti taj prostor, i zato ako mislimo da se netko u nečemu mora promijeniti, molimo onda na tu nakanu. Međutim, upravo u toj svijesti o vlastitoj nemoći pred zidinama tuđe slobode i osobnosti, počet ćemo iskreno moliti i za svoje osobno obraćenje i napredak. I tek onda, u jednom takvom obzoru, nadahnutom Božjom milosti, i naše osobne riječi, držanje i stavovi mogu zadobiti neko snažnije značenje …

Nažalost, čovjekova najčešća reakcija na tuđi neposluh i samovolju jest agresivnost. Bilo ona verbalna, bilo ona – doslovna – fizička, bilo ona tiha i jeziva autodestruktivnost, tj. neki od brojnih oblika nesvjesnog samokažnjavanja zbog osjećaja vlastitog neuspjeha. A Isaac Asimov reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih! To i jest neki rudimentarno-primitivni oblik ponašanja kojeg bi konačno trebalo pospremiti u ljudsku povijest.

S druge strane, otvara se prostor za kreativnost. Čovjek može biti kreativan na bezbroj načina, upravo jer je kreativnost kreativna i zato jer dolazi od Božjeg Duha. Ali onaj najjednostavniji i nezaobilazni način kreativnosti jest naša svakodnevna molitva. Ne smeta ako je kratka, ali zato treba biti učestala: za svaku priliku i nepriliku, za prijatelja i neprijatelja. „To je ono što nam Isus savjetuje: ‘Molite za svoje neprijatelje! Molite za one koji vas progone! I recite Bogu: ‘Promijeni njegovo srce. Ima kameno srce, ali promijeni ga, daj mu srce od mesa kako bi osjećao i ljubio’“ – papa Franjo!

U Sarajevu, 23. 11. 2016.

M. B.

SLOBODA – NEPISANO PRAVILO SVJESNIH BIĆA

Pojam slobode po sebi je vrlo kompleksan. Postoje barem tri područja ljudskog duha u kojima se on pokušava domisliti. U filozofiji o slobodi se promišlja unutar područja istraživanja slobodne volje. Osim toga, sloboda se ovdje pretpostavlja kao svojevrsna suprotnost determinizmu koji podrazumijeva da za svaki događaj postoje specifični uvjeti koji ne bi mogli uzrokovati nikakav drugi događaj. Politički koncept slobode u osnovi se temelji na čovjekovom pravu samoopredjeljenja i slobodnog izbora. Marko Aurelije još u drugom st. posl. Kr. govori o potrebi stvaranja politike u čijim okvirima će svi ljudi imati jednaka prava, kao i jednaku slobodu govora. Upravo zato, političke slobode je na dalje teško razmatrati izvan koncepta međuljudske jednakosti. „Liberté, égalité, fraternité“ – sloboda, jednakost i bratstvo – službena je krilatica francuske revolucije, skovana za vrijeme tzv. Treće republike. U modernom zapadnom političkom liberalizmu javlja se uvjerenje da je temeljni cilj politike očuvanje individualnih prava s nakanom jačanja slobode izbora. Dakle, ovdje sama sloboda izbora postaje veća od opcija s kojima se unutar pojedinog izbora kalkulira. Želi se ustvrditi kako nema lošeg izbora ukoliko je to slobodni i nesputani ljudski izbor, što će reći kako je sasvim moguće jedina etika koja na kraju ostaje jest ono sablasno-kraulijevsko: „Čini što te volja“!

U kršćanskom obzoru sloboda se tradicionalno promišlja prvenstveno kao sloboda od grijeha. Osim toga, ovdje se o slobodi radije govori kao o „slobodi za nešto“, a ne o „slobodi od nečega“. Naime, prema kršćanskom shvaćanju o jednoj apsolutnoj slobodi možemo govoriti samo u kontekstu Božje slobode. Kao samostojeći i neutemeljeni bitak, Bog ne bi trebao nikoga ili ništa drugo za sretno i uspješno bivstvovanje. Ovo svakako ne važi za obična stvorena bića. Ona uvijek potrebuju specifične uvjete i okolnosti za svoje egzistiranje: nekakvo tlo pod nogama, hranu, piće te društvo sebi sličnih bića kako bi zajednički osigurali daljnji razvoj i nastavak vrste. Dakle, čovjek koji bi na svoju ruku pokušao biti apsolutno slobodan, mogao bi na kraju jedino postati apsolutno mrtav i zaboravljen. Zato kršćanstvo ujedno smatra da govor o ljudskoj slobodi ima smisla samo unutar one sveobuhvatne i apsolutne božanske slobode. Odatle i onaj govor o slobodi od grijeha. Nije zgodno kad tuđinac vlada nad tobom, ali u praksi može biti još nezgodnije kada čovjek nema kontrole nad svojim nižim strastima, kad sve prokocka ili propi, ili čak i ono puno benignije: kad mu uzaludno prolaze dani zbog pretjerane navezanosti za TV, društvene mreže i sl. “‘Sve je slobodno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali – sve ne saziđuje“ – reče Sv. Pavao (1 Kor 10,23). Dakle, kršćanstvo vjeruje u slobodu izbora, s tim da ova sloboda pronalazi svoj smisao tek ukoliko se kreće u smjeru života i dobrote. Zanimljivo, i Sv. Augustin je naučavao ono „čini što te volja“, ali s jednim malim ali prevažnim prefiksom: „Ljubi, i čini što te volja“! Što će reći: slobodno razvežite svoju maštu i kreativnost, nadilazite postojeće granice, ali sve to skupa isključivo unutar paradigme ljubavi, života, mira, poštivanja i dobrote!

Maurice Blondel: Sloboda kao čovjekovo samonadilaženje

Postoji cijeli niz ozbiljnih autora koji tvrde da je čovjekova sloboda čista iluzija, odnosno govor o njoj podrazumijeva tek jednu naknadnu racionalizaciju naših slijepih i nagonskih izbora. To bi značilo da u pojedinim konkretnim životnim situacijama reagiramo sukladno trenutnom stanju i omjeru pojedinih važnih hormona zaduženih za naše raspoloženje, kao što su dopamin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, kortizol i oksitocin, a naknadnom racionalizacijom pokušavamo zatim osmisliti te – po sebi – slijepe reakcije: „Rekao sam mu to jer smatram da…“, „Zavolio sam je zbog toga što …“ itd. Sasvim je sigurno da ponešto od ovoga ima smisla, jer racionalizacija po sebi predstavlja jedan moćan obrambeni mehanizam za svaki onaj put kad se Ego brani od prigovora Super-ega zato što je tek tako dopustio moćnom ali bezumnom Idu da ispliva na površinu i zagospodari situacijom.

Međutim, teško bi bilo u konačnici svaki ljudski izbor strpati pod naznačenu biokemijsku, odnosno, neuro-znanstvenu shemu. Postoje i one situacije kad jasno razaznajemo dva moguća puta koja se otvaraju pred nama, temeljito ih promišljamo i na kraju se opredjeljujemo za samo jedan jedini. Francuski kršćanski filozof Maurice Blondel (1861-1949.) pozabavio se ovim pitanjem još u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „L’action“ (akcija-djelovanje). Tu je iznio zapažanje o postojanju i međusobnoj suprotstavljenosti dvije različite volje u čovjeku: tzv. željena volja (volonte volue) i htijuća volja (volonte voulante) – ono što mislim da želim činiti i ono što stvarno želim činiti! Ovo prvo bi se odnosilo na sve naše niže želje (sjetilne želje, dokolica, diletantizam, defetizam …), a ono drugo na žrtvovanje vlastite egocentrične autonomije u ime viših ciljeva i konkretnog djelovanja (L’action). Zauzimanje određene pozicije naspram jedne od disponiranih volja ne tiče se samo onih velikih životnih izbora, tj. fundamentalnih opcija. Naprotiv, tu se radi i o onim sasvim uobičajenim životnim situacijama. Uzmimo vrlo jednostavan primjer: Nedjeljno je poslijepodne i jako nam prija ta dokolica između prethodnog i nadolazećeg radnog tjedna. S jedne strane osjećamo potrebu za pasivnim odmorom, što bi otprilike značilo bezbrižno izležavanje uz TV program. S druge strane, vjerojatno nam padaju i druge ideje. Mogli bismo se i aktivno odmarati u društvu dobrog prijatelja, knjige ili bismo mogli otići malo u prirodu, zdravo se oznojiti i udahnuti čistog zraka. Gdje god postoje različite opcije, kao i sukladna mogućnost izbora, neminovno postoji i sloboda. Čovjek je svakodnevno slobodan birati između zahtjeva svoje niže i više volje. Hans Urs von Blathasar bi rekao: „Čovjek je stvoren nedovršenim da bi se sam opredijelio u svezi svoga dovršenja“.

Uvijek postoji izbor ili neki samo tako vjeruju?

Osobno bi rekao da pravo pitanje u svezi postojanja slobode i slobodne volje nije ono „Postoji li to“ nego „Vjerujete li u to“? Upravo, polazeći od kršćanskog svjetonazora, rekli smo kako je slobodu moguće promišljati tek polazeći od apsolutne Božje slobode. No, sam Bog po sebi nikad ne može biti predmetom egzaktnih spekulacija, nego isključivo predmetom ljudske vjere. Ovo prethodno nije moguće iz barem dva razloga: S jedne strane, Bog nije materijalna stvarnost te stoga nije mjerljiv i opipljiv. S druge strane, On je sveobuhvatna stvarnost koja uvijek nadilazi svaku našu ograničenu ljudsku predodžbu o Njemu (id quo maius cogitari nequit). Premda su čak i brojni velikani pokušavali dokazati Božju opstojnost na jedan konsekventan i logičan način, možemo slobodno reći da su pri tome bili samo djelomično uspješni. Naime, iskustvo pokazuje da ovakvi argumenti nešto znače uglavnom onima koji već vjeruju u Boga, slično kao što i ateistički argumenti za Božje nepostojanje uglavnom znače onima koji već ne vjeruju u Boga. Stoga i važni Božji atributi kao što su sloboda i ljubav ne mogu biti predmetom pozitivističkog istraživanja nego prije predmetom vjere.

Vjera u slobodu podrazumijeva barem dva različita čina vjere. Kao prvo, pitanje je vjeruje li se uopće u mogućnost izbora; kao drugo, tu je i pitanje vjeruje li se općenito u smislenost izbora? Čini mi se kako se ovo drugo (barem na našim prostorima) danas pokazuje puno većim izazovom od onoga prvog. Otprilike, ljudi vjeruju u mogućnost izbora, ali vrlo rijetko vjeruju u njegovu smislenost. Poput zaraze se širi uvjerenje kako običan čovjek ne može ništa popraviti i promijeniti; sva vlast i moć su u rukama silnika i moćnika. Sa ovakvim defetističkim stavom samo se dodatno povlađuje moćnicima te se njihova vlast nad običnim čovjekom višestruko učvršćuje.

Nedavno sam naletio na nevjerojatno inspirativnu fotografiju. Fotografija prikazuje veliko stado ovaca koje izlaze iz fiktivnog tora. Naime, vlasnik je na vrlo domišljat način iskoristio slabašnu inteligenciju ovaca. Kako su one od ranije naučene da vrata predstavljaju jedini izlaz iz tora, tako je vlasnik napravio tor koji i nema ništa drugo osim vrata i pokojeg stupića bez žice.

Dakle, premda bi mogle pobjeći u bilo kojem smjeru, ovce ostaju pri čvrstom uvjerenju da nemaju izlaza osim „službenih vrata“ koje kontrolira vlasnik i njegovi pastiri.

Čovjek će se na ovo slatko nasmijati i nadmoćno konstatirati: “Ah, glupe ovce”. Jer on će svakako u ovom slučaju lako primijetiti da se iz fiktivnog tora može pobjeći bez ikakvih problema, no, da li to uvijek jednostavno primjećuje i u svome životu? Već rekosmo, svijetom prevladava uvjerenje da mogućnost slobodnog izbora i s njim povezanog samoostvarenja ne igra preveliku ulogu ukoliko niste moćni, bogati i utjecajni. A da bi ste to postali, jedina je mogućnost da upravo s takvima sklopite kakav grešni sporazum ili kompromis. Dakle, mnogi ljudi ne vjeruju u to da mogu biti slobodni ukoliko nisu bogati, pa čak ne vjeruju ni u to da bi se možda mogli sami pošteno obogatiti bez izravne pomoći prije spomenutih moćnika. Na kraju, i ovdje važe pravila vjere, a ne znanstvene argumentacije. Tko sam ne vjeruje u to da može biti slobodan i ostvaren, teško će ga dalje biti razuvjeriti bilo kakvim važećim argumentima.

Animalni fetišizam postmoderne i kronični strah od slobodnih bića

Primjećujemo kako u današnjem društvu izgledno postoji više organizacija koje se bave pravima životinja nego onih koje se bave pravima ljudi. S tim u vezi, i na društvenim mrežama primjećujemo postojanje velikog broja stranica koje izražavaju svoju fascinaciju životinjama: psi ovi, psi oni, bebe životinje, mačke itd. Sve to uz nezaobilazne slatkasto-infantilne komentare tipa: “Nisu li divni … veličanstveni … ma bolji od ljudi”! Danas se često može naletjeti na onu misao koja se paušalno pripisuje različitim velikim misliocima: „Što više poznajem ljude, to više volim životinje“ (ili „svoga psa“ u drugoj varijanti)! Čovjek danas valjda u životinjama pronalazi onu vrstu ropske poslušnosti i odanosti koju mu drugi ljudi ne mogu dati. Naime, slobode nema bez izvjesne doze nepredvidljivosti, neodređenosti i samovolje. Sa slobodnim bićima se eventualne nesuglasice ne mogu riješiti samo jednim razgovorom ili jednom raspravom. Čovjek je sklon uređivanju vlastitog životnog prostora po principu „staviti svaku stvar na svoje mjesto“. Stavio sam TV tamo, ormar ‘vamo, i ne očekujem da mi oni sad tu nešto hodaju po stanu. Moraju biti tu gdje ja smatram da im je mjesto. Nadalje, također smo skloni i same ljude pospremati na približno sličan način. Smatram da je ovome i ovome mjesto u mojoj blizini, a onome što dalje to bolje. Međutim, vrlo je moguće da se ni ovaj ni onaj neće složiti s mojim viđenjem njihove uloge u mojem životu. Također je moguće da će se oni slagati s mojim viđenjem neko određeno vrijeme, ali ne za stalno.

Susret slobodnih bića stoga zahtijeva svakodnevni rad i trud. Stalno se mora razgovarati, stalno se moraju praviti neki kompromisi, međusobno praštati itd. Isto tako, ponekad se moramo bolno pomiriti s datošću da netko do koga nam je stalo jednostavno ne računa više s nama, isto kao što i mi sami ponekad prestajemo računati s nekim drugim ljudima kojima se to uopće neće svidjeti.

Sve ovo otprilike, ako ne i u većoj mjeri, karakterizira i čovjekov odnos sa Apsolutnom Slobodom, tj. Bogom. Teško da mu se može svidjeti uloga koju mu nerijetko dalju ljudi, a to je uglavnom ona uloga dobrog uslužnog duha iz Aladinove čarobne svjetiljke. Čovjek svakako ne bi imao ništa protiv da mu Bog neprestance proviđa zgoditke na lutriji, rješava imovinsko-pravne sporove, zdravstvene probleme i ljubavne jade … S druge strane, i čovjek se neprestano opire Božjem pozivu na svetost. „Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16). Niti Bog može nas ljude jednostavno smjestiti na neko određeno – za to predviđeno – mjesto i ulogu, niti mi možemo Njega. Zato vjera i jeste cjeloživotni put, sa svojim usponima i padovima, predasima, zapletima, raspletima i stranputicama. Sam Isus reče za sebe da je on Istina i Život, ali prije svega toga Put (Usp. Iv 14,6). U vjeri se otvara jedna dramatična perspektiva susreta različitih i nerijetko suprotstavljenih sloboda, dakle nešto sasvim oprečno očekivanjima postmodernog čovjeka: njemu u načelu prija nereligiozni život s mogućnošću povremene čudesne nebeske intervencije, kako se i kad već nađe u pogibli i nevolji.

S tim smo možda i dotakli veliki paradoks današnjeg čovjeka: usta su mu puna slobode, koje se zapravo duboko plaši. Baš slično kao i same ljubavi. Nerijetko nailazimo i na onaj ponešto drugačiji stav – manipulativni. Ljudi govore u prilog slobode kad im to odgovara, baš kao što je žele ograničiti kad im to ne odgovara … sama srž političke manipulacije nad ljudima!

U konačnici, sloboda se pokazuje velikim otajstvom, svetom tajnom, donekle spoznatljivom samo u okviru sveobuhvatne tajne Božje.

I na kraju, kad smo ponekad tužni jer stvari nisu ispale onako kako smo bili zamislili, sjetimo se da na ovom svijetu nije sve onako čak ni kako je sam Bog zamislio. Sloboda podrazumijeva težak život prepun izazova, ali zasigurno nijedan drugi ne bi na kraju imao smisla!

 

U Sarajevu, 14. 11. 2016.

M. B.

 

STVAR PERSPEKTIVE: TVOJE DESNO ĆE UVIJEK BITI NJIHOVO LIJEVO

Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja …

Jedini način da vidimo svoj vlastiti lik u cjelovitosti jeste da se zagledamo u zrcalo. Međutim, naš lik u zrcalu nam ipak nije u potpunosti kompatibilan premda izgleda da jeste. Zapravo, s njim se događa radikalna transformacija: desno postaje lijevo, a lijevo desno. Na svojem vlastitom odrazu to i ne primjećujemo tako jednostavno jer su naša tijela po prirodi simetrična. I zato, da bismo shvatili dosege izokrenutog svijeta zrcala najjednostavnije je da uzmemo kakav papir s tekstom, da isti okrenemo prema zrcalu te da to pokušamo pročitati. Na prvi pogled će se činiti kao da pred očima imamo neko sasvim nepoznato pismo. Trebat će koji trenutak da se fokusiramo kako bi smo to mogli pročitati. To znači da u konačnici sami sebe i ne možemo vidjeti na vlastiti način. Možemo se vidjeti isključivo onako kako nas vide drugi. S tim u vezi, ni malo ne čudi što riječ refleksija dolazi od latinskog glagola reflect/ere što bi značilo okrenuti se, svinuti nešto unazad. Refleksija je vjerna ali izokrenuta slika!

Gledati sebe očima drugih podrazumijeva i neke specifične ljudske rituale. Inače smo sebi fini, ali pred ogledalom ljudi odjednom počinju više brinuti o svojem izgledu. Neko se dotjeruje da bi bio ljepši i dražesniji, a netko se sređuje na suprotan način, da bi izgledao snažnije i opasnije. Netko opet vježba određene geste i grimase … Dakle, pogled u zrcalo znači gledati se očima drugih, a pogled drugih nam sugerira to da nas ti drugi u većini slučajeva i ne mogu prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Da bi im se svidjeli moramo se prilagoditi njihovom ukusu … ili ćemo radije prkositi i biti sretni sami sa sobom kakvi jesmo, riskirajući pri tomu možebitni društveni status čudaka i ekscentrika.

„Jao vama ako vas svi budu hvalili“! (Lk 6,26)

Kad stojimo pred nekim, jedno naspram drugog, sve što je nama s desne strane bit će njemu ili njoj s lijeve, i obratno, a tradicionalno gledano, desna strana je ona prava strana, tj. ono što je po sebi dobro i ispravno. To se uvuklo čak i u velike jezike: npr. u engleskom, njemačkom i ruskom „desno“ i „pravo“ se izražava identičnim pojmovima ili barem onim vrlo sličnima. S druge strane, kod nas, onaj posprdni i pogrdni naziv „levat“ izgledno vuče korijene od onoga „ljevak“. Isto tako, do ne tako davno roditelji su u našim krajevima tjerali djecu ljevake da postanu dešnjaci. Ili opet, katolički način križanja podrazumijeva nakon poteza „gore-dolje“ potez s lijeva na desno, i to naravno sve skupa desnom rukom. To se tradicionalno i tumačilo kao prelazak/bijeg od strane prokletstva prema desnoj strani blagoslova!

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

No, ovdje se sada pitamo ima li ta međusobna izokrenutost veze s međusobnim moralnim, kao i ostalim kvalitativnim procjenama? Vrlo moguće da ima … ljudi su odvajkada pokazivali tendenciju da dobre ideje i inicijative dočekaju „na nož“, baš kao što su i one loše i besramne ljude, inicijative i ideje znali obasipati cvijećem i panegiricima. Tako je postalo uvriježeno govoriti da za istinski uspjeh obično treba puno rada, truda i vremena, baš kao i uvjeravanja drugih u to što činiš, da činiš dobro. S druge strane, jedan brzi instant uspjeh nekako oduvijek  je podrazumijevao grešne ustupke i kompromise … sve do razine prodaje vlastite duše. Tek zub vremena pokaže i dokaže što je stvarno valjalo, a što ne.

Gospodin Isus u tom smislu reče: „Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ Inače, tumačenja radi, dok su pravi proroci ljudima govorili ono što moraju čuti, lažni su govorili ono što bi ljudi željeli čuti! Podilaženje nižim strastima je oduvijek predstavljao put do brzog uspjeha, doduše, s nezgodom naknadnog prispijeća na smetlište povijesti.

Ništa mimo „zlatnog pravila“

Već rekosmo, ljudi nas vrlo rijetko prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. Čak što više, mnogi od njih će nas svakodnevno zasipati s raznim zahtjevima i očekivanjima. Ponekad se svakako trebamo prilagoditi ovakvim zahtjevima, ali pokatkad sigurno ne. Kako ćemo to znati? Vrlo jednostavno: ako netko od nas očekuje nešto što njemu samom ne pada napamet da poduzme ili učini, onda se ovdje sigurno radi o pretjeranom i naopakom zahtjevu. U tom trenutku postajemo žrtve tuđe iskrivljene percepcije o nama samima: oni naše dobro vide kao zlo, a zlo kao dobro, baš kao što iz svoje interne perspektive jasno znaju što je dobro, a što je zlo. No, ruku na srce, ovakvom nečem smo svi skloni, i zato nam je uvijek oprezno suditi. Tako, nerijetko očekujemo nemoguće stvari od drugih, i to baš zato što ih ne vidimo realno nego izokrenuto. Isto kao što je naše desno njima lijevo, tako je i njihovo desno nama lijevo.

Istinskog razumijevanja zato i nema bez uživljavanja u tuđu ulogu. Tek kad se pitam što bi ja sam učinio da sam na njegovom/njezinom mjestu, tada mogu otprilike ispravno percipirati što bi to onaj drugi trebao učiniti.

Nekad je dobro biti naopak

Freud je govorio o obrambenom mehanizmu projekcije kao o tendenciji da ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugima. No, što je to uistinu mana, a što vrlina? U judeo-kršćanskoj tradiciji „raspoznavanje dobra i zla“ je prvenstveno Božje pravo i sposobnost te je za sinove ljudske ovo izričito zabranjeno područje, valjda baš zato što smo skloni stvari vidjeti naopako. Zato je put mudrosti za čovjeka dug i mukotrpan. Prvo me nešto nervira kod drugih, a zatim shvatim da to i sam činim. Onda pokušam to da ne činim, ali svejedno činim. Zatim pomislim kako mi to ipak svi trebamo činiti, ali možda na neki drugi način ili u nekoj razumnijoj i racionalnijoj mjeri. Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja. Na kraju krajeva, i jedan istinski i ponizni priziv na one vječite božanske transcendentalne korektive postaje moguć tek onda kada se bolno suočimo s granicama vlastite perspektive i mišljenja.

U Sarajevu, 10. 11. 2016.

M. B.

 

MOŽEMO BOLJE

Stalno nam ponavljaju: „Mislite pozitivno!“ No, pitanje je: kako, zašto, koliko i napose zbog čega?

Danas postoji cijela ta nekakva psihologija, ako je uopće psihologija, u kojoj se sve manje-više svodi na ono „misli pozitivno“! Fino zvuči, no pitanje je koliko je to u stvarnosti moguće. Mi ljudi smo komunikativna bića i u praksi je teško spriječiti prodor informacija u našu nutrinu. Ako si danas vidio puno toga lošega, a i čuo, na kraju dana će se čovjeku teško biti osloboditi stresnih dojmova i pratećih negativnih emocija. Ali, spomenuti (nadri)psiholozi i za takvo nešto već imaju isprobano rješenje. Ako im se požalite da usprkos svemu uloženom trudu ipak ne uspijevate stalno misliti pozitivno, oni će vam tada početi pričati o potrebi raščišćavanja „toksičnih odnosa“. To otprilike znači tko god te čini nesretnim ili barem neraspoloženim, i tko god te sprečava u tvojem osobnom razvoju i napretku, jednostavno protjeraj ga iz svoga života. No, čekaj … stani malo … Prosječni čovjek u životu uglavnom nema problema sa sicilijanskom mafijom, crvenim kmerima ili sa afganistanskim talibanima. Tomu naprotiv, obično nam ponajviše glavobolje zadaju ljudi iz blizine: članovi obitelji, familije, prijatelji, susjedi, radne kolege. To su naši toksični odnosi glavom i bradom! I što onda? Hoću li ih sve ili manje-više sve rastjerati oko sebe u ime vlastitog mira i prosperiteta!? Mi smo ipak socijalna bića i ne podnosimo dobro samoću. Istini za volju, uvijek ima onih koji su po prirodi samotnjaci, i najbolje funkcioniraju sami sa sobom. No, mi ovdje i ne ciljamo na posebne slučajeve nego na onaj uobičajeni ljudski prosjek.

Uzmimo na primjer da netko ipak na kraju posluša svoga ljubljenog nadri-psihologa, rastjera bliske ljude oko sebe, i što onda slijedi? Pa naravno, slijedi kupovina psa ili nekog drugog ljubimaca … i to je otprilike to, a za ostatak zabave pobrinut će se Internet. Naravno, ovo nije tekst protiv pasa i interneta; samo želim podijeliti uvjerenje kako čovjek sigurno može bolje od ovoga. Zapravo, puno bolje …

Plamičak i plamen

Evanđelist Luka u 19. poglavlju svoga evanđelja donosi zgodu o obraćenju carinika Zakeja. Donosimo je ovdje u cijelosti:

„I uđe (Isus) u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’ A Zakej usta i reče Gospodinu: ‘Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.’ Reče mu na to Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!’“ (Lk 19,1-10).

Dakle, vidimo, Isus ovdje na jedan nevjerojatno jednostavan – skoro da kažemo priprost – način uspijeva obratiti jednu opasnu, prefriganu, okupatorsko-podaničku spodobu od koje je patio i strepio cijeli Jerihon. Kako mu je to uspjelo? Nećemo ovdje pokušavati rasplitati suptilne duhovne niti između Isusovog i Zakejevog srca, nego jednostavno ćemo se držati izvanjskog i izrečenog. Isus polazi od toga da je ovaj nevaljalko stvarno zaglibio. Međutim, Isusu je sasvim jasno da je i Zakej „sin Abrahamov“, odnosno, baštinik Božjih obećanja upućenih izabranom narodu. Iz toga slijedi uvjerenje da Zakej svakako može i mora bolje. I onda, kad je Zakej na Isusovom licu iščitao taj stav povjerenja i prihvaćanja, i sam se sjetio da on uistinu može biti puno bolji nego što jest. S druge strane, svjetina k’o svjetina … prvo im se nije sviđao grešni Zakej; sad im se ne sviđa ni ovaj popravljeni Zakej; a više im se nije sviđao ni sam Isus, jer je učinio nešto u što oni ne vjeruju, premda je stvarno učinio. Oni jednostavno ne vjeruju u mogućnost obraćenja i popravka neke osobe, i toliko u to ne vjeruju da – vidimo – čak i kad se netko stvarno popravi, oni i dalje neće vjerovati svojim vlastitim očima. To je nekakav „žešći“ fatalizam, praktično i čvrsto uvjerenje kako zlo ima zadnju riječ nad životom posrnulog čovjeka. „Ni Bog mu ne pomože“ – reklo bi se …

Evanđelja obiluju ovakvim primjerima obraćenja, ali obiluje i povijest. Možda bi u tom smislu bilo zgodno spomenuti velikog franačkog vladara Karla Velikog (747-814). Danas neki povjesničari jednostavno dijele njegovu vladavinu u dvije etape: do smrti njegove majke (783.) i poslije smrti majke. Naime, mladi Karlo je bio poprilično ratoboran i okrutan vladar. Sve to nije bilo lako gledati njegovoj majci Bertradi od Laona, inače predanoj i iskrenoj kršćanki. Dugo nije znala kako da pristupi svome divljem sinu i na kraju će joj za to poslužiti vlastita samrtna postelja. Iz nje će takoreći posljednjim dahom zakleti Karla da se okani ratova i nasilja te da bude plemenit i dobar vladar koji će misliti na dobro svoga naroda. Karlo će – moguće i silom prilika – ratovati još koju godinu. Posljednji veliki rat vodio je 788. protiv nasrtljivih Avara, a otada tu i tamo, rijetko i pomalo … kad se već morao od nekoga braniti. Karlo će slijedeći majčin savjet početi s nekim drugim, kudikamo plemenitijim aktivnostima. Okupit će oko sebe najveće europske intelektualce toga vremena. Zajedno s njima počeo je planirati opismenjavanje naroda, što mu je i pošlo za rukom, kao i brojna druga dobra i plemenita djela. Na kraju će biti upamćen kao „Veliki“, ne samo po visokom stasu nego i po vlastitoj dobroti, mudrosti i plemenitosti. Ponovno vidimo, plemenita Bertrada je znala da njezin sin može bolje … puno bolje!

Sv. Ivan don Bosco je bio pravi stručnjak za odgoj problematične mladeži. Njegovi suvremenici počesto nisu mogli vjerovati kakav je sve ološ uspijevao popraviti te izvesti na dobar put. Pitali su ga kako mu to polazi za rukom? Svetac je jednostavno odgovorio da i u srcu najgoreg dječaka postoji mali plamičak dobrote koji se da raspiriti u veliki plamen krijeposti i ljubavi. Dakle, opet vidimo, nema trajno nepomozivih i nepopravljivih, sve dok ne počnemo vjerovati u suprotno!

Mogli bi svakako spomenuti i dojmljivo iskustvo američkog pentakostalnog pastora Davida Willkersona koji je većinu svoga poslanja posvetio radu s pripadnicima njujorških uličnih bandi, nadaleko poznatih po svojoj okrutnosti, raspuštenosti i posvemašnjem nemoralu. Ono što je iznenadilo i samog pastora Davida jest lakoća s kojom su okorjeli kriminalci prihvaćali bolji put kad im je isti bio ponuđen. Uglavnom djeca iz nefunkcionalnih obitelji, odrastali na ulici, pristup drogi i oružju počesto i prije desete godine života … bili su strašno zli jer za bolje nisu ni znali, niti im je tko o tomu govorio. Kad bi bili suočeni s pretpostavkom da mogu od toga puno bolje, mnogi od njih bi munjevito i zgrabili to bolje …

Pretpostavka situacije izravno utječe i na ishod situacije

Spomenuli smo na početku jednog cuku, pa ćemo probat i završiti s cukom. Iz iskustva znamo da je pas na lancu puno agresivniji od puštenog psa. U „svezanoj“ situaciji psi nisu agresivni zato što bi im lanac davao neke super moći, nego sasvim obratno, jer im lanac oduzima mogućnost odstupnice. Ukoliko je svezan, psu je jasno da pobjeći nema kuda. Ako bude napadnut, borba do zadnje kapi krvi bit će mu jedina isplativa solucija. Adrenalin ga preplavljuje, i zato više nije u stanju realno procjenjivati situaciju oko sebe. Ponašat će se agresivno prema svakom osim prema onome koji ga hrani.

Pretpostavka neke situacije bitno utječe na razvoj situacije, kao i na njen krajnji ishod. Kad kažemo kako treba vjerovati da svi mi možemo bolje, to neće rješavati probleme samo po sebi i automatski. Međutim, takvo uvjerenje stvara jednu sasvim drugačiju pretpostavku za izgradnju međuljudskih odnosa, te će ovi s vremenom i kretati većinom u pozitivnom smjeru. Stoga, probajte sada zamisliti neku svoju omraženu osobu, ili još eklatantnije, probajte si predočiti omraženog političara! Vjerujete li da oni mogu bolje ili ste ih u mašti već osudili na smrt, ili barem, proglasili moralno mrtvima? Moguće da zvuči teško, ali isto tako sasvim je moguće da se ovdje susrećemo s jedinom validnom i racionalnom formom pozitivnog mišljenja, koje je – kako rekosmo – danas nevjerojatno popularno. Ne treba čovjek bježati, kao što si također ne treba sumanuto ponavljati k’o papiga: „Misli pozitivno, misli pozitivno …“. Zlo je zlo, i što ne valja, ne valja. Ali pored svega toga ipak postoji solucija … ipak posvuda postoji onaj dobri plamičak koji se da rasplamsati do neslućenih visina. Dopustite da Vas dobrota iznenadi … i božanska i ljudska…

U Sarajevu, 26. 10. 2016.

M. B.

 

TRI MINUTE DO PONOĆI – Živimo li u najopasnijem periodu ljudske povijesti?

Možda je ponetko već čuo za „sat apokalipse“ (Doomsday Clock)? Da, on postoji, i na njemu je momentalno tri minute do ponoći, a ponoć na satu apokalipse označava jednostavno kraj. tj. samu apokalipsu. Odmah važna napomena, iza spomenutog sata ne stoji grupa vjerskih zanesenjaka ili sektaša, a ne stoje ni „univerzalne neznalice“ – novinari. Tomu naprotiv, iza ovog projekta stoji skupina uglednih znanstvenika okupljenih oko Biltena nuklearnih znanstvenika iz Sjedinjenih Država.[1]

Dobro, zašto baš tri minute do ponoći? Ovo „vrijeme“ je „postignuto“ još prošle godine, a kumovale su mu ponajviše dvije datosti: kronična nezainteresiranost najvećih svjetskih zagađivača da konačno poduzmu neke konkretne mjere i korake glede smanjenja emisije stakleničkih, kao i ostalih štetnih plinova, te početak nove utrke u nuklearnom naoružavanju. I jedno i drugo je kadro okončati svijet kakav poznajemo, s tim naravno, ono prvo bi nas ubijalo polako, a ono drugo temeljito i „na brzaka“.

S obzirom da postignuto vrijeme već godinu dana stoji kako stoji, to znači da one tri minute u svakom slučaju ne treba uzimati doslovno. Međutim, znači da ovakav svijet zasigurno nezaustavljivo kreće niz brdo ukoliko se neke stvari hitno ne promjene, kao i sam način razmišljanja svjetske politike i ekonomije. A nažalost, to se još uvijek ne mijenja usprkos svim opomenama i zloslutnim predviđanjima. Jednostavno, brzi profit i hitro postizanje političke i vojne nadmoći još uvijek su puno važniji od dugoročne brige za opće dobro.

Mogu li se nekako one tri minute detaljnije precizirati? Koliko ga to dođe dana, mjeseci ili godina!? Ipak je to prevažno pitanje, a i ono, da se ne započinju dugoročni projekti i poslovi ukoliko je već vrijeme iscurilo! Nažalost ili na radost, to nije moguće precizirati u smislu određenog datuma, kao što to bijaše između ostalog na primjeru famoznog 21. 12. 2012. „Slučajevi“ prije toga govorili: „Ma 100% sigurno, rekle Maje“! Pa dobro, da su s Majama zajedno u proročkom zboru bili čak Inke i Asteci, zašto bi baš oni to trebali znati?

Sloboda ili sudbina?

Malo gdje ljudska glupost i oholost tako veličanstveno dolaze do izražaja kao na spomenutom području predviđanja doslovnog datuma sudnjeg dana. Ovdje u igri imamo jednostavno toliko veliki broj promjenjivih varijabli da ni najveći ljudski umovi ne mogu sve to obuhvatiti, sistematizirati i na temelju toga nešto konkretno zaključiti. Napose, ovdje se radi o ljudskoj slobodi, odnosno, o izuzetno velikom broju pojedinačnih ljudskih sloboda, a to po sebi nikomu nije predvidljivo, jer da jeste, ne bismo više uopće mogli govoriti o postojanju slobode. Otprilike, u tom smislu se kreće i biblijsko poimanje povijesti, koju Martin Buber označava kao događajuću povijest. Ovo bi značilo da se konkretna povijest ne događa niti po nekom striktnom božanskom planu, a niti po ljudskom. Tomu naprotiv, povijest se događa kao posljedica interakcije ovih dvaju planova, tj. sloboda. Biblija po sebi ne poznaje nekakvo fiksirano predviđanje sudnjega dana, gdje bi Bog upoznao ljude sa skorim uništenjem, koje po sebi više ne bi bilo pomjerljivo i odgodivo. Sasvim suprotno, po bibliji je čovjek aktivni sudionik povijesti koji svojim stavovima i radnjama izravno utječe i na svoju vlastitu budućnost. To je osobito uočljivo u priči o proroku Joni koji stanovnicima Ninive naviješta skoru propast. Međutim, nakon što se ovi na njegovu propovijed obratiše, i sam Bog mijenja svoj naum s Ninivom. To je također vidljivo iz djelovanja proroka Jeremije koji upozorava narod na dolazak skore okupacije i sužanjstva. U ovom slučaju se zapravo više radilo o sumiranju općeg stanja, tj. o suočavanju naroda s posljedicama njegovog sveobuhvatnog moralnog, ljudskog i političkog propadanja, a ne toliko o izričitom božanskom planu. Premda se suvremenicima čini kao neoprostivi fatalist, Jeremija je izgledno puno više nepopravljivi racionalist. „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13). Naime, proroku je jasno da tolika količina nemorala i nereda ne može dobro svršiti, te da će Babilon kao nezaustavljiva vojna i politička sila toga vremena znati to jako dobro iskoristiti. Kako to mnogo kasnije i sam Gospodin Isus primijeti, kraljevstvo nikada ne propada izvana, nego iznutra (Lk 11,17). Gdje se ljudi čvrsto drže skupa nadvladat će svaku opasnost i svakog neprijatelja. S druge strane, gdje iznutra počne cvjetati nepovjerenje, a uhodane relacije pucati po šavovima, tu će svaka bjelosvjetska bitanga i protuha moći tumarati i raditi što ga je volja.

Čovjek koji je spasio svijet

Ljudi svakih malo izmisle neki novi nadolazeći sudnji dan. I ovih dana nas mašio jedan (nešto sa obratom magnetnih polova zemlje), prije toga spomenuta 2012., pa 2005. (poravnanje planeta i gravitaciona super simetrija), zatim 1999. („Rek’o Nastradamus sigurno – III. svj. rat“), pa već davna 1985. (neki nas asteroid trebao pogodit) itd. Pored svih ovih najavljenih spektakularnih apokalipsi, danas se čini kako smo sveopćoj propasti ipak bili najbliži 26. rujna 1983. Naime, toga dana je pukovnik Sovjetskih strateških nuklearnih snaga Stanislav Petrov bio dežurni u zapovjednom centru OKO, smještenom nedaleko od Moskve. Pukovnik Petrov je bio jedan od nekolicine sovjetskih časnika s najosjetljivijom mogućom dužnosti. Nadgledao je potencijalne nuklearne prijetnje od strane Amerike i u skladu s tim je trebao alarmirati predsjednika (Generalnog sekretara KP-a) i generalštab. Dakle, toga 26. rujna 1983. sofisticirana elektronika je u jednom trenutku prijavila ispaljivanje pet ICBM-ova od strane Sjedinjenih Država, i činilo se da lete pravo prema Moskvi. Pukovnik Petrov je morao pritisnuti „crveni gumb“ kojim bi se nezaustavljivo pokrenuo proces sovjetskog nuklearnog protunapada, ali nije pritisnuo. Kako će kasnije posvjedočiti, jednostavno mu je nešto bilo čudno: Zašto bi Amerikanci napali SSSR sa samo pet projektila? Takvo nešto bi bilo posve kontraproduktivno za SAD, upravo stoga jer bi Rusima ostavljalo mogućnosti, vremena i prostora za puni protunapad. Kasnije se ispostavilo da napada naravno nije ni bilo … najvjerojatnije se radilo o tomu da su vojni sateliti krivo očitali odbljesak sunca od oblake kao nadolazeće projektile. Premda će ga spomenuta samostalna i smjela odluka koštati karijere, a i živaca, Stanislav Petrov je ostao zapamćen kao „čovjek koji je spasio svijet“.

Navedeni napeti događaj nam sugerira slijedeće: Kao prvo, ljudska sloboda, kakva god da je, ipak postoji, te uistinu može biti veća od svakog zlog usuda. Kao drugo, poslovično nevaljali političari koji se itekako vole igrati s vatrom, na ona najosjetljivija vojna mjesta ipak stavljaju najbolje što imaju: maksimalno staložene i razumne ljude. Tako npr., u ruskoj vojsci i dan danas ne možete obnašati bilo kakvu osjetljivu dužnost ukoliko ste dijete rastavljenih roditelja. Zašto? Pa vojna psihologija zna da rastava roditelja u duši svakog djeteta ostavlja trajnu i neiscjeljivu pukotinu, koja bi se zatim jednog dana pod velikim pritiskom osjetljive i stresne dužnosti mogla pretvoriti u potpunu razvalinu. Dakle, ovdje jednostavno ne smije biti greške. Psihopatima, pa čak vidimo i onim samo nježnim osjetljivim dušicama, nema mjesta igrati se sa eksplozivom, a pogotovo ne s „nuklearnim crvenim dugmićima“! To je zadatak za najnormalnije i najpametnije među normalnima i pametnima! Sve ovo skupa opet sugerira drugu važnu datost: Nijedan svjetski lider ne želi biti lider iz nekog opskurnog podzemnog bunkera. Bez brige budite, vole oni svoje vile, limuzine, svite, a još više osjećaj moći koji proizlazi iz vladanja nad živom i funkcionalnom nacijom. Nitko iole normalan ne želi biti „gospodar duhova i ruševina“. Zato kad kažemo da se svjetski lideri vole igrati s vatrom, pod tim mislimo da se oni prvenstveno vole igrati s kontroliranom i ograničenom vatrom. Totalni požar bi i za njih same bio kontraproduktivan i fatalan kao i za sve ostale!

Statistika, a ne slučaj

Kao što još na početku rekosmo, govor o nekom određenom i konkretnom datumu Sudnjeg dana jednostavno nije smislen. Pa čak se ni sam Isus nije usuđivao nešto tako predviđati: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac“ (Mt 24,36). Dakle, ovaj se dan ljudskim snagama jednostavno ne može predvidjeti, ali zato se može na određeni način naslutiti. Što bi to značilo? Pa to da neki događaji gravitiraju prema Sudnjem danu, premda ga ne naznačuju posve sigurno. U 13. poglavlju Markova evanđelja Isus progovara o takvim znakovima: mržnja, progonstva, glad, potresi, ratovi itd. Ovakvih znakova je oduvijek bilo, kako rekosmo, oni nikada ne sugeriraju neki točan i određen datum samoga „kraja“, ali gravitiraju prema tome. Mogli bismo reći u tom smislu: Igrati se s kaosom je uvijek opasno, jer kaos se po sebi u svakom trenutku može oteti kontroli i pretvoriti se u potpuni i konačni kaos. Ta ideja otprilike stoji i u središtu priče o „satu apokalipse“. One tri minute ne znače ni tri minute, ni tri sata, a ni tri godine, nego znače da stvari bilo kojeg časa mogu definitivno i nezaustavljivo krenuti niz brdo, pa bez obzira bilo to već sutra ili za sto godina. Kad smo već kod znanstvenih predviđanja o sudbini ovoga svijeta, recimo da neki veliki umovi poput npr. Stephana Howkinga danas kažu da svijet ovakav kakav jest u svakom slučaju neće moći preživjeti duže od narednih stotinu godina, te da bi se čovječanstvo još jedino trebalo pozabaviti pitanjem kolonizacije drugih planeta. Ono, ova civilizacija je svakako osuđena na propast, ali trebala bi se barem još pobrinuti da pedesetak ljudskih parova bude poslano nekamo u svemir, kako bi ljudi mogli nastaviti postojati kao vrsta.

Mikro i makro kaos

Kada govorimo o prijetnji ekološkog zagađenja ili nuklearnog rata, tu govorimo o nekim velikim globalnim stvarima o kojima mali čovjek ne odlučuje, ili ipak odlučuje? Sudjelujem li i sam u potrošačkoj groznici, za koga glasujem na izborima? Na prvu se čini da dobri pojedinci ne čine nikakvu prevagu naspram raspamećene mase, ili ipak čine? Ne smijemo zaboraviti da sve dobre stvari obično imaju skroman i neprimjetan početak, dok zlo uvijek voli prostran i raskošan put te puno medijske pozornosti!

No, pored ovih tehničkih prijetnji i opasnosti danas se susrećemo i s nekim vrlo opasnim sociološkim strujanjima, odnosno, sa onim što bi René Girard nazvao krizom razlika. Naime, društvo da bi normalno funkcioniralo mora se oslanjati na fine i suptilne kulturološke razlike. To jest, u društvu se mora znati tko je tko, i što je čija zadaća: Mora se znati tko je roditelj, a tko dijete; tko muž, a tko žena; tko je stručnjak, a tko amater; tko je vojnik, a tko radnik; tko se bavi poučavanjem, a tko proizvodnjom. Zanimljivo, Girard kaže da je jedan od prvih znakova spomenute krize razlika nepoštivanje fakultetskih diploma, i uopće stručnosti. Dakle, upravo ono što nam se događa danas na našim prostorima: ono, da nerijetko imamo situaciju da je ministar neki „šestičar“ koji je studirao deset godina, dok brojni izvrsni studenti na kraju čame na birou ili jednostavno čuvaju ovce, kako se nedavno o tome moglo čitati o jednom konkretnom slučaju iz banjalučkog kraja…

I čemu vodi ova situacija? Pa Girard je tu vrlo kratak i jasan: kad padnu fine kulturološke razlike, jedini način da se ponovno uspostavi nužna društvena diferencijacija jest sila. Tu opet dolazimo do Heraklitove maksime: „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za vladare, a neke za robove“!

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kako se ponašati u 3 minute do ponoći?

Zanimljiva je ona priča o Arhimedovoj smrti. Dok je trajala rimska opsada njegove Sirakuze, on kao da ništa od toga nije primjećivao, nego je bio duboko zadubljen u svoj rad. Konačno, jednog dana mu se na vratima pojavio siloviti rimski legionar, a Arhimed je i dalje bio zadubljen. Vojnik ga je tjerao da napusti svoju sobu, stan i zgradu, a Arhimed mu je tada navodno ljutito odbrusio: „Noli turbare circulus meos“ – Ne diraj moje krugove! Na to je legionar likvidirao Arhimeda, a njegova krv natopi njegove krugove, tj. njegov znanstveni rad iz oblasti geometrije koji je bio na stolu. Dakle, mogao se Arhimed spasiti da je bolje slušao legionara, ali tada izgledno ne bi bio više onaj Arhimed kakvog pamti povijest. Njegova posvećenost radu mu je na kraju došla glave, ali mi za njega ne bi ni znali da nije bio takav kakav jest, radu posvećen. Posvećenost vlastitoj misiji do samoga kraja ga je i učinila većim od sebe samoga, kao i od nesretnih okolnosti njegovog vremena.

U suočenosti s nadolazećom opasnosti ljudi mogu reagirati na najrazličitije načine. Neko besciljno bježi, netko pada u depresiju, netko će se opet žestoko proveseliti dok još može … svakako treba spomenuti i onu egzotičnu kategoriju Preppers-a. Radi se o pravom subkulturnom pokretu, situiranom mahom u SAD-u, čiji sudionici i pobornici i nemaju druge zanimacije do li vršenja mukotrpnih priprema za Sudnji dan. Navlače konzerve i tegle u svoja skloništa, skupljaju oružje i municiju, treniraju razne vještine preživljavanja u ekstremnim okolnostima, razrađuju potrebnu taktiku itd.

Moglo bi se još toga nabrajati, ali ipak mislim da je najizvrsniji put biti do kraja posvećen činjenu dobra i onomu što se voli. To je zapravo i jedini mogući scenarij čovjekovog spasa, „jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi“ (Mk 8,36)? Tomu naprotiv: tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Usp. Mt 10,22)!

U Sarajevu, 27. srpnja 2016.

M. B.

[1] Izvor: http://thebulletin.org/press-release/doomsday-clock-hands-remain-unchanged-despite-iran-deal-and-paris-talks9122 Stanje: 25. 7. 2016.

KAKO SEBI OSTATI VJERAN?

„Tko rano rani, dvije sreće grabi!“ Poznata poslovica želi istaći kako su ranoranioci organiziraniji i produktivniji od ostalih ljudi. Međutim, mnogi kao da su sumnjičavi kad je u pitanju istinitost i smislenost ove poslovice, pa tako postoje i neke njezine pervertirane inačice. Hogar Strašni još davno zaključi: „Tko rano rani, cio dan zijeva“, a u Bosni bi još brutalnijim tonom istakli: „Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala“! Dakle, već ovaj mali neuobičajeni uvod sugerira kako je tema ljudskog truda i zalaganja po sebi vrlo kontraverzna i kompleksna. Vrijedni ljudi su nerijetko cijenjeni, ali pokatkad su također predmet podsmijeha i sažaljenja. Ista kontroverza prati i rezultate njihovog rada …

Sjeđah jednom u visoko intelektualnom društvu, barem bi se tako moglo reći. I zatim čuh kako jedan prijatelj – inače uvaženi intelektualac – reče drugom prijatelju – ne baš toliko uvaženom intelektualcu: „Kolega dragi, vidim da imate završen fakultet, ali izgleda da nemate završenu gimnaziju“! O čemu je bilo riječ? Pa ovaj „neuvaženi“ jedan je od onih ljudi koji se vole nametnuti u društvu. Pričaju svašta, kao sve znaju … pa dobro, ponešto i znaju, ali u svemu tome nekako se osjeća nedostatak zdravih temelja i korijena … baš ono, kao da čovjek ima faks, ali je nekako preskočio srednju, pa skoro čak i osnovnu školu.

Kad smo već kod osnovne škole i zdravih temelja, tamo nekad u petom razredu ili šestom iz fizike se uče Newtonovi zakoni gibanja (Newtonovi aksiomi, ili tri zakona klasične mehanike). Premda bi se i iz temeljnog zakona gibanja (2. Newtonov zakon) mogle izvući neke humanističke konsekvence, ovdje ćemo se više fokusirati na 1. i 3. zakon (zakon inercije i zakon akcije i reakcije). Prvi zakon kaže da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po postojećem pravcu (ukoliko se već kreće) sve dok vanjske sile ne prouzrokuju promjenu tog stanja. Treći zakon nastavlja otprilike gdje je stao prvi: ukoliko jedno tijelo silom djeluje na drugo tijelo, tada će i ovo drugo uzvratiti silom prema prvom. Ove dvije sile su jednako snažne, suprotnog smjera i jednakog pravca. Dakle, sve što ima masu opire se promjeni svoga stanja i uzvratit će istom mjerom na izvanjske utjecaje.

Ovo su temeljni fizički zakoni, ali kako već rekosmo, nas ovdje zanimaju više neke humanističke konsekvence istih. Glede rečenog, reklo bi se: za svaku promjenu u životu bit će potrebno uložiti nešto truda, međutim, pri tome i s trudom treba oprezno, jer prevelik i silovit trud može biti itekako kontraproduktivan. Ovo ćemo prvo pokušati potkrijepiti jednim fizičkim primjerom. Recimo, imate zadatak da premjestite kamen od nekih desetak kilograma. Kako je to najpametnije izvesti? Zaletjeti se punim sprintom i zatim svom snagom odalamiti kamen nogom!? Naravno da nećete to pokušavati, jer ne samo da bi vas noga zaboljela, nego bi izgledno pukla i pokoja koščica u stopalu, a to bi se dogodilo upravo zbog navedenih datosti 1. i 3. Newtonovog zakona. Da bi pomjerili ili pokrenuli nešto morat ćemo uložiti stanovitu silu, no, što je sila veća, to će i otpor biti snažniji. Zato, da nas kamen ne bi iznenadio svojom protusilom, najpametnije mu je oprezno pristupiti … Pokušati ga odgurnuti odmjerenim guranjem rukom ili nogom, ili tko ima dovoljno snage, pažljivo ga uzeti u ruke i odnijeti ga gdje je već potrebno. U društvenom kontekstu naznačenog primjera mogli bismo se vratiti na sami početak teksta, tj. na slučaj „neuvaženog intelektualca“. Naime, sasvim je prirodno osjećati u životu neke ambicije, htjeti ostaviti iza sebe nekog traga i značenja, htjeti biti poštovan i uvažen od strane društva. Ali pri tomu se mora računati na društveni otpor i to je sasvim normalno. Društveno tijelo već ima svoju hijerarhiju, svoje autoritete i veličine, te ideje kojima se vodi. Zato društvo i neće tek tako dopustiti nekomu novom pretendentu da jednostavno upadne. Ovaj potonji može pomisliti da će mu u njegovoj zamisli biti od pomoći neka velika sila. No, kako već rekosmo, što je sila veća, bit će jači i otpor, stoga se na kraju neka blaža ali kontinuirana sila pokazuje kao puno bolji životni izbor. „Tiha voda brijege dere“ – davno je još zaključeno. Ili ako bi smo se prebacili sad u svijet ljubavi, već smo jednom ranije spominjali ono od Dostojevskog: Smirena ljubav (blaga ali uporna) je najmoćnija snaga u prirodi i nipošto je ne treba podcjenjivati! I tko je jednom prezre, ova će ga progonit dok je živ!

Početnička sreća i zakon obrnutog truda

Inače, ovaj cijeli tekst je i zamišljen kao nastavak onog prethodnog o enantiodromiji:

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Tamo se i bilo nekako zaključilo da pretjerani trud i htijenje u životu dovode počesto do neželjenih rezultata i kontraefekata, te kako se čovjek i sam počesto pod pritiskom ambicija i neutaživih želja na kraju pretvori u svoju neželjenu suprotnost.

Zato ćemo se sada malo posvetiti fenomenu zvanom početnička sreća (Beginner’s luck). Spomenuti termin se uobičajeno veže za područje društvenih igara, a osobito onih s kartama. Naime, tu se nerijetko dogodi da neki potpuni početnik sasvim neočekivano pobijedi iskusnog igrača, a vjerujem kako svatko od nas već i sam ima neko takvo iskustvo u životu, bilo da je kao početnik dobio ili da je kao iskusan igrač izgubio. Zašto se ovo događa? To nije lako odgonetnuti, a neki bi čak rekli da se ovo u stvari i ne događa. Takvi cijelu stvar jednostavno dovode u vezu s tzv. greškom potvrđivanja (Confirmation bias), što će reći da se iz života prisjećamo ponajbolje onih neuobičajenih stvari: Npr., kad početnik pobjedi, to je sasvim neuobičajeno i neočekivano, pa će nam se to i uvući u sjećanje; s druge strane, kad iskusan igrač „rasturi“ početnika, to je sasvim očekivano i normalno, pa zato takvom događaju i ne posvećujemo neku posebnu pažnju i sjećanje. Međutim, i greška potvrđivanja zapravo barem djelomično potvrđuje postojanje početničke sreće, jer ne isključuje iskustvo da početnici ipak ponekad pobjeđuju iskusne igrače. Kako rekosmo, vjerujem da po tom pitanju svi već imamo i neka vlastita iskustva, premda smo usput vjerojatno zaboravili i puno onih normalnih partija gdje znalci očekivano pobjeđuju. Dakle, zašto se to događa?

Premda postoji više tumačenja, spomenut ćemo ono najjednostavnije i najučestalije: Početnik ima htijenje i želju za sudjelovanjem u nečemu novom, ali pri tomu ne očekuje da će pobijediti, jer to niti bilo tko drugi očekuje. Ovaj stav ga čini rasterećenim i opuštenim, dok se favorit uvijek pomalo mora boriti sa pritiskom uloge favorita. Dakle, kroz početnikovu opuštenost i ekspertovu opterećenost formira se neočekivana početnikova pobjeda. Međutim, ja bih osobno ovdje ipak načinio malu korekciju glede eksperta. Uloga favorita kao i pritisak koja ona stvara javlja se najčešće tamo gdje se ekspert suočava s nekim tko ne važi kao vrhunski igrač, ali je ipak poprilično dobar, i samim tim miljama daleko od početnika. Logično, ekspert u ovom slučaju unaprijed zna da postoji određena mogućnost da izgubi, a ipak ne bi trebao, jer ekspert je ekspert. S druge strane, njegov protivnik i sam tendira da postane ekspert, a to će se dogoditi kada pobjedi jednog takvog. Zato će ovaj biti maksimalno motiviran i fokusiran, ali s druge strane, još uvijek dovoljno opušten, jer društvene konvencije i standardi nalažu kako nije sramota izgubiti od boljeg i iskusnijeg. Dakle, u ovakvom slučaju ekspert je u realnoj i objašnjivoj situaciji da izgubi meč, no što se onda događa u slučaju njegovog susreta s početnikom? Rekao bi tada da dolazi do sasvim obratne greške: do prevelike opuštenosti eksperta, kao i do njegove prevelike samouvjerenosti glede pobjede. Ovaj put, on toliko čvrsto vjeruje u pobjedu da zapravo gubi iz vida sve ono što je potrebno za njezinu realizaciju. Možda će čak početi mijenjati i vlastitu igru kako bi što više ponizio početnika i pokazao svoju superiornost. Želi se poigrati s njim i dobro zabaviti publiku … A to je opasno, i tako se gubi …

Već ovdje vidimo, kada kažemo ono da je trud precijenjen s tim svakako ne želimo reći da je on posve neutemeljen i suvišan. Bez truda nikada nema rezultata, osim u nekim iznimnim rijetkim i sretnim okolnostima. No s druge strane, pretjeran trud se pokazuje kontraproduktivnim jednako kao i nedostatak bilo kakvog truda. Potrebno je u životu naći neku mjeru, neki srednji put, koji se u suštini i ne može jasno definirati na papiru, nego se do toga puno prije dolazi promišljanjem vlastitog životnog iskustva. Zapravo, ovdje se radi o stanovitom polju, tj. širem području uspjeha, koje je s jedne strane omeđeno početkom našeg aktivnog angažmana i sudjelovanja, a s druge strane višekratnim iskustvom neuspjeha. Dakle, jedino što bi trebali znati jest da izvan ovoga polja nema i ne može biti uspjeha, ili da ga može biti jedino pod vidom čiste vjerojatnosti i čuda, a to se po sebi ne događa često i ne ovisi o nama samima. Jednostavnije rečeno, ako nešto uistinu želim moram se prvo upitati jesam li nešto konkretno poduzeo glede toga ili očekujem da će sama želja riješiti i ostvariti cjelokupnu stvar? Sjetimo se uvijek prvog Newtonovog zakona: stvari se ne pomjeraju same od sebe, tj. u ovom slučaju, ne pomjeraju se samom željom. Istini za volju, postoje oni telekinetici koji što nakon cjelodnevnog buljenja uspiju pomjeriti olovku za dva-tri centimetra na stolu, ali to se sve ipak može puno jednostavnije odraditi uobičajenim i normalnim putem.

To je nešto poput one istočnjačke priče o duhovnom učitelju i njegova dva nadobudna učenika. Stari ih je ostavio neko vrijeme na samo da nešto pokušaju i sami ostvariti ili naučiti. Nakon nekog vremena došao je do njih da vidi što su postigli. Prvi je rekao da je naučio svetu knjigu napamet. Učitelj mu je rekao: „A što će ti to? Kad mi nešto treba iz svete knjige, jednostavno je otvorim i potražim to mjesto“. Drugi se pohvalio kako je nakon godinu dana iznimnog truda i nadljudskih napora uspio naučiti hodati po vodi. Učitelj će i njemu: „Što će ti to? Kad trebam preći na drugu stranu rijeke dadnem splavaru dva novčića i jednostavno prijeđem!“ Sa ovim želimo reći da u ljudskoj volji postoji ta tendencija za mijenjanjem stvari, ljudi i okolnosti. I ponekad su ljudi nevjerojatno uporni u takvim nastojanjima, tako da cijela stvar počne poprimati magijska obilježja. Međutim, uz pomoć volje bi trebali prvenstveno ovladati sami sobom, odnosno, pokrenuti sami sebe na stanovite aktivnosti i rad. To je istovremeno i lakši put, ali također razumniji i pravedniji. Tu bi se uvijek trebalo sjetiti onoga telekinetika od maloprije, koji po cijeli dan trenira snagu volje pokušavajući pomjeriti olovku, žlicu ili već nešto drugo. Čak ako na kraju i uspije, ostaje nepobitna činjenica da se ta olovka rukom mogla pomjeriti puno jednostavnije i brže. Slično je i sa životnim planovima, situacijama i drugim ljudima. Neki jednostavni konkretni potezi su puno učinkovitiji od sumanute pasivne želje. I ne samo učinkovitiji, nego i normalniji, zdraviji, pametniji, a samim tim i pravedniji – kako već rekosmo.

E sad ona druga granica polja uspjeha: Po zakonu obrnutog truda[1] ukoliko se duže oko nečega aktivno trudimo, a svejedno ne uspijevamo, to samo znači da nam ta stvar po prirodi nije ni namijenjena. A kako smo onda uopće pomislili da nam je nešto namijenjeno ako nije? Ništa lakše, reklo bi se … po tegobnom zakonu mimezisa skloni smo početi željeti ono što i drugi ljudi žele. To bi ujedno bila iscrpna definicija požude Fjodora Dostojevskog koju je zatim preuzeo i dalje razradio francuski kultur-antropolog René Girard: Ljudska požuda nema svoj zadnji i konkretni objekt, nego ljudi jednostavno žele što vide da i drugi ljudi žele. Zatim, uz međusobnu konkurentnost oko zajedničke želje dolazi rivalstvo, iz rivalstva se javljaju nasilne fantazije, ove se opet na kraju izlijevaju – ne na začetnika nasilja nego – na nekog slučajnog žrtvenog jarca, i kako to sve već dalje ide kod Girarda …

Zato ako nam na nekom području jednostavno ne ide, ili možda i ide, ali sve skupa postaje opasno zamorno, ili zbog rivalstva samo opasno, to je vrlo izgledan znak da smo na krivom putu ili na tuđem području.

Ovo ne znači da na „pravom putu“ neće biti napora i problema, ali tu ćemo ipak jasno moći osjetiti zdravu proporcionalnost truda i uspjeha, uloženog i dobivenog, napora i zadovoljstva. Ili možda još više od toga, kad radimo pravu stvar, ili kad smo s pravim ljudima, nikad nećemo moći osjetiti protok vremena. Ako vam u nekoj situaciji tri sata prolete kao jedan, to znači da ste se mogli u potpunosti fokusirati na datu stvar, situaciju ili osobu … sve distance, ograde i rezerviranosti su pala, a s navedenom stvarnosti vi ste jednostavno postali jedno. To je svakako po sebi obećavajući znak, jer još su stari Grci bili zaključili da sve što postoji, može postojati samo na način jedinstva. Tamo gdje nema jedinstva, ne može biti ni uspješnog postojanja, barem ne na duže staze.

Molitva i trud

Čemu sve u životu služi i ne služi molitva, bila bi jedna posve nova i velika tema, i bolje o tomu naširoko neki naredni put. Stoga se ovdje želimo posvetiti samo jednom pitanju koje stoji u užem kontekstu s današnjom temom: Koliko molitva može pomoći čovjeku u ostvarenju nekih njegovih planova i zamisli? Tu zapravo i ne možemo nešto novo reći, a što ovdje već nije rečeno. Ako već računamo s Božjom milosti, tada se moramo sjetiti da smo već od rođenja obdareni mnogim darovima koje sami po sebi nismo stekli ni zaslužili. Ako nam je Bog već dao ruke, noge, razum, oči, uši, slobodnu volju, sposobnost učenja, pa izgledno nam je dao da se s time odgovorno služimo i koristimo. Tko ne računa s tim već primljenim darovima, teško da će mu i neki novi nezasluženi moći biti od koristi. „Milost pretpostavlja narav i vodi je njezinom dovršenju“ – stara je katolička teološka istina. Zahtjev za milošću koja bi djelovala mimo ili čak protiv prirode bio bi sasvim neopravdan i po sebi čak magijski zahtjev. Na kraju krajeva, otac europske duhovnosti – Sv. Benedikt nikad nije rekao samo „ora“ nego ono „ora et labora“ – moliti i raditi. Samo je to put uspjeha i istinskog materijalnog prosperiteta.

 

U Sarajevu, 23. srpnja 2016.

M. B.

[1] “The harder we try with the conscious will to do something, the less we shall succeed. Proficiency and the results of proficiency come only to those who have learned the paradoxical art of doing and not doing, or combining relaxation with activity, of letting go as a person in order that the immanent and transcendent unknown quantity may take hold. We cannot make ourselves understand; the most we can do is to foster a state of mind, in which understanding may come to us”. Aldous Huxley (The Law of Reversed Effort).

 

Enantiodromia

Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego!

Slijedeće retke prenosimo iz jednog ranijeg teksta, a donosimo  ih jer mogu poslužiti kao dobar uvod za našu današnju temu:

„Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu nerijetko se s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …“

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

Najjednostavnije rečeno, enantiodromija bi predstavljala transformaciju, tj. obrat neke stvarnosti u svoju vlastitu suprotnost. Ova svojevrsna Jungova kovanica grčkog je podrijetla (ἐναντιοδρομία – nasuprot ići, stremiti), a korijene same ideje pronalazimo još kod starogrčkog filozofa Heraklita (535-475 pr. Kr.). U tom smislu on dolazi do predodžbe o postojanju konzistentne nasuprot-djelujuće sile koja unutar svega postojećeg i živućeg opstoji kao temeljna datost bitka i svojevrsni kozmički ritam. „Sve teče, mijenja se i obraća u svoju suprotnost“. Iz toplote nastaje hladnoća, iz dana noć, a iz života smrt. Čovjek zato dok ulazi u istu rijeku, zapravo nikad ne ulazi u istu i pri tomu on jest to što jest, ali istovremeno i nije. Heraklit je stoga bio vrlo skeptičan glede postojanja apsolutnih istina, slično kao i glede nezabludivosti moralnih sudova. Jednostavno, sve je podložno mijeni, pa tako i sam sud. Međutim, i većina mijena u prirodi se javlja na pravilno ritmičan i predvidljiv način, tako da se u prirodi na kraju ipak može govoriti o postojanju stanovite stabilnosti i predvidljivosti. Zato Heraklitov nauk u samostalnoj formi nikad nije bio šire ni ozbiljnije prihvaćen, ali će uz određene korekcije i nadopune postati temelj onoga što se kasnije prozvalo zlatnim dobom antičke metafizike, koje upravo započinje „pronalaženjem“ čvrstog Parmenidovog bitka unutar heraklitovskog nestabilnog i promjenjivog svijeta. No, o ovomu bi se svakako moglo još raspravljati, jer Heraklit nikad nije ni zanijekao postojanje reda u prirodi i društvu, samo ga je bio smjestio pod vlast spomenutih enantiodromijskih procesa. „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za gospodare, a neke za robove.“ O tome svjedoče čak i neki biblijski tekstovi, a o tomu nešto kasnije … Za sada bi se privremeno moglo zaključiti kako je unutar sinteze Heraklitovog i Parmenidovog nauka zapadna metafizička tradicija izvjesno dala značajnu prednost ovom drugom. Kroz dvije i pol tisuće godina puno se radije govorilo o stabilnosti i nepromjenjivosti bitka, nego o promjenjivom svijetu koji ga okružuje. Novi val zapadnog metafizičkog promišljanja će početi tek s Nietzscheom, Heideggerom i Welteom. Tek s njima će se javiti ideja da je i sam bitak vremenit te kao takav sklon mijenama.

Najniže se pada s vrhunca

U bogatu Platonovu ostavštinu spada i izvještaj/priča o Atlantidi, naprednom i skoro utopijskom društvu koje na vrhuncu svoje moći doživljava kataklizmičko uništenje. Suština enantiodromijske transformacije zrcali se upravo u datosti kako obilje nekog stanja ili stvarnosti predstavlja okidač njegove mijene. Jungovskim riječnikom: preobilno investiranje psihičke energije u neku stvar vodi uvijek k njezinoj transformaciji prema vlastitoj neželjenoj sjeni. Komunikacijski znanstvenik i psihoterapeut Paul Watzlawick primjećuje u tom smislu kako jedna prevelika ljudska dobrota obično završi u zlu, ili kako veliki patriotizam nezaustavljivo tendira prema šovinizmu, ili opet, kako pretjerana želja za sigurnošću ograničava čovjeka, a preveliko parče torte na kraju izazove mučninu.

Forenzični psiholozi svjedoče kako one najstrašnije zločine obično ne počine profesionalni kriminalci nego obični prosječni ljudi, a neki književni kritičari kažu za Tolstoja kako nitko nije tako lijepo i uzvišeno pisao o ljubavi, a istu tako malo i slabo živio u praksi. Zatvoren u svoj idealni nutarnji svijet kršćanskog anarhizma izvana se ponašao posve ledeno i ignorantski prema svojoj odanoj i strpljivoj supruzi, kao i prema njihovoj mnogobrojnoj djeci.

Primjera je puno i mogli bi se redati u nedogled: od filmskog uglednog profesora dr. Jekylla koji se na vrhuncu svoje kreativnosti pretvara u destruktivnog „gospodina“ Hydea, pa do farizeja Savla koji se na vrhuncu svojeg antikršćanskog progoniteljskog djelovanja promeće u apostola Pavla. Posljednji primjer sugerira kako enantiodromijski procesi ne moraju uvijek ići u negativnom smjeru. Tomu naprotiv, oni se kreću u oba smjera, ali uvijek im je zajedničko to što sve stvari na kraju izranjaju kao opozicija iz opozicije (Platon).

„Silne zbaci s prijestolja“

U novozavjetnom Marijinom hvalospjevu pronalazimo cijelu kolekciju enantiodromijskih obrata koje ona doživljava kao izravno Božje spasiteljsko djelovanje:

Veliča duša moja Gospodina

i klikće duh moj

u Bogu mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo.

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,46-55).

Od skromne neznatne djevojke iz seoceta na periferiji rimskog carstva Marija postaje izgledno najvažnija žena u cijeloj povijesti … zapravo i više od žene. Istovremeno, ona pravilno naslućuje da će njezino uzdignuće biti i pretpostavka uzdignuća brojnih drugih neznatnih ljudi, kao i pretpostavka pada mnogih nezaustavljivih silnika i drznika.

Naravno, biblija spominje i brojne druge pozitivne obrate situacije, no, jedan bi smo mogli izdvojiti kao poseban. Tamo u 1. knjizi Samuelovoj, dok počinje uspon mladog rumenog pastira Davida prema ulozi najvećeg kralja i vojskovođe u Izraelovoj povijesti, istovremeno otpočinje moralno i ljudsko propadanje dotadašnjeg kralja Šaula:

„Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu. Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. Tada rekoše Šaulu sluge njegove: ‘Evo, zao duh Božji salijeće te’“ (1 Sam 16,13-15).

Što je to točno salijetalo Šaula danas nije lako razaznat, ali s obzirom da naredni reci sugeriraju kako su ga sluge smirivale harfom, sasvim je moguće da se radilo o nekakvoj psihičkoj bolesti. Međutim, ovdje je važno to što biblijski pisci, kako spomenuti Davidov uspon, tako i Šaulov pad doživljavaju kao nešto Bogom dano, dakle kao nešto sudbinsko što se nadalje ljudskom snagom više ne može izmijeniti.

Enantiodromijski obrat je napose vidljiv u sudbini Isusa Krista koji od mogućeg eshatološkog suca postaje eshatološki osuđenik. Ovo izričemo pod pretpostavkom Barthove dijalektičke teološke tradicije koja sačinjava temelj tzv. dramatske teologije. Nakon što je usprkos brojnim i silnim djelima i znakovima odbačen od većine Židova kao pretendent na mjesto mesije, Isus započinje sa svojim sudačkim govorima. Međutim, pri tome je i sam svjestan da će na kraju samo On biti osuđen i usput rečeno, to doživljava kao izričitu Očevu volju. I tako, umjesto da On sudi svima za sve, Njemu se samome sudi kao svima za sve. „Richter wird gerichtet“ – sudac biva osuđen, reče Karl Barth.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/

Međutim, ponekad se enantiodromijski obrati ne tiču samo pojedinaca nego čitavih vremenskih perioda i epoha. U tom smislu (treći) Izaija izgovara svoju jadikovku Bogu: Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemena što su tvoja baština! Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi … Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim (Iz 63,17-19. 64,7).

U prorokovoj jadikovki nazire se dilema: Je li narod postao grešan zato što ga je Jahve napustio, ili je Jahve otišao zato što je narod bio grešan? Bilo kako bilo, iskustvo, tj. osjećaj Božjeg odsustva se nerijetko spominje u bibliji. Od takvog neugodnog iskustva nije čak bio pošteđen Isus u svojoj smrtnoj borbi. „Eli Eli lama sabachtani?“ – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Osim toga, Isus zapravo ovdje i ne izgovara izvorno svoje riječi, nego se referira na tisuću godina stare riječi kraljevskog mu predaka Davida, što će reći da ovakvog osjećaja uistinu nitko nije ponekad pošteđen, bezobzira na to koliko duboku i snažnu vjeru imao (Usp. Ps 22,2). U tom smislu se i u današnjoj ascetici nerijetko spominje iskustvo „duhovne suhoće“, a Sv. Ivan od Križa je pisao i o nečemu mnogo težem, o takozvanoj „tamnoj noći duše“. Ivan je naznačeno iskustvo doživljavao kao vrlo neugodnu etapu na putu duhovnog razvoja, te kao svojevrsno posljednje iskušenje pred konačno sjedinjenjem duše s božanskom Ljubavi. Tamna noć duše podrazumijeva različite manifestacije: osjećaj potištenosti, gubitak duhovne orijentacije i cilja, čovjek se zatvara u sebe, izbjegava društvo, spopadaju ga sumnje, osjeća se gubitak vjere i nade, u nekim slučajevima se javljaju čak i suicidalne misli. Ipak, u svijetu duhovnosti se na sve ovo gleda kao na pozitivno dešavanje, napose kao na nužno potrebnu duševnu katarzu prije konačnog sjedinjenja s Bogom. S druge strane, neki psiholozi kažu da se ovdje jednostavno radi o depresivnim epizodama, i to ne u nekom svakodnevnom figurativnom smislu, nego u doslovnom smislu prave razarajuće kliničke depresije. Što god da je na kraju istina, izgledno je da se i ovo sve skupa dešava u kontekstu naznačenih enantiodromijskih procesa. Bogata duša izgledno mora proći i kroz obrat totalne duševne bijede i siromaštva. „Ljepša duša dublje jeca“ – kako to primijeti Ivo Andrić.

Kvantitativno i kvalitativno vrijeme

Biblija ne promatra vrijeme samo u uobičajenom kvantitativnom smislu, nego i onom kvalitativnom. S tim se želi reći da svako vrijeme ima neku svoju specifičnu težinu te da podrazumijeva točno određene aktivnosti i stvari:

„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme deranja i vrijeme šivanja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.

Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.

I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar“ (Prop 3,1-13).

Suprotstavljanje ili razumijevanje?

U materijalnom svijetu prosječan čovjek poprilično dobro razumije neke nezgodne datosti i okolnosti života: Od oluje se treba skloniti, gripu treba koji dan odležati, a ako smo suočeni s kompleksnim i teškim zadacima, od drugih ljudi bi trebalo pomoć zatražit. Međutim, što više skrećemo prema – tako da kažemo – nevidljivom spektru, ljudima se teže snaći, premda to i nije tako po sebi teško, jer po zakonu analogije i ovdje prolaze neki uobičajeni recepti iz „vidljivog spektra“. Tako i ovdje jednako važi da se od oluje treba skloniti, da bolest treba odležati te da u nekim stvarima neizostavno moramo potražiti pomoć drugih ljudi. Krajnje je pitanje trebamo li pokušati razumjeti ontološke datosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i nas same prožima, te se svemu tome znati prilagoditi, ili je istinski ljudski ići putem svojih zamisli, pa čak i onda kad se one nalaze u potpunom razmimoilaženju s cjelinom stvarnosti? Iz toga proizlazi i drugo pitanje, pitanje o suštini vjerničkog stava: je li istinski vjernik onaj koji prihvaća volju Božju bez obzira kakva ona bila, ili je vjernik onaj koji na sve moguće načine nastoji uvjeriti Boga da on-vjernik ipak sve to skupa razumije i zna bolje? Na ova pitanja mora odgovoriti svatko po na osobno i drugačije ne bi trebalo biti.

Izvjesno je da se u ljudskoj kulturi ukorijenilo i previše nasilja. Ovdje ne mislimo samo na međuljudsko nasilje, nego prvenstveno na nasilje protiv prirode, kako one izvanjske, tako i svoje vlastite, nutarnje. Premda se počesto govori kako ne treba ići glavom kroz zid, to je zapravo jedna od temeljnih metoda kulture: upravo ići glavom kroz zid do zadnjeg atoma snage, pa boljelo, boljelo. A možda je ipak samo trebalo razumjeti situaciju te pronaći neki zaobilazni put do cilja. Ta nije ‘zalud Isaac Asimov rekao da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih!

Muhamed Ali je jednom rekao kako mu je na putu do vrha bilo jako teško te da je barem stotinu puta bio u napasti da odustane od svakodnevnih iscrpljujućih treninga, i tada se obično motivirao mišlju: „Da, odustani glupane i budi propalica“! Dakle, pronalazimo upravo onaj uzorak ljudske stvarnosti kako je to predočio kontraverzni, ali briljantni Charles Bukowski: „Činilo se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica“! Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego. To i jeste suština enantiodromije. O tomu upravo govori i tzv. zakon obrnutog truda koji sugerira da je veliki trud precijenjen te da on u konačnici stvara samo neželjene kontraefekte. Činiti nešto ima smisla samo ukoliko time ne činimo zlo ni sebi ni drugima. No, o tomu ćemo više neki drugi put…

U Sarajevu, 21. 7. 2016.

M. B.

SVE IMENOVATI KAKO PO SEBI JEST

Ljubav u kontekstu istine

Sveta Edith Stein reče: „Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne.“ Istina je po sebi bitan božanski atribut. On je „Sveti i istiniti“ (Otk 3,7), „Jedini i pravi Bog“ (Iv 17,3), dok se njegova Riječ u Objavi očituje kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). Gandhi se čak usuđivao reći: „Dugo sam mislio da je Bog istina, na kraju sam shvatio da je istina Bog“!

Vidimo, Istina je neizrecivo velika, sveta i moćna. Međutim, upitali bismo se: Što je to uopće istina? Najjednostavnija skolastička definicija bi rekla da je istina bitak (Verum est ens), tj. ono što postoji, ali ne kao obična stvar, koja danas jest, a sutra nije, nego kao ono što apsolutno postoji te kao takvo čini temelj i svake druge egzistencije i postojanja. U tom smislu sv. Toma Akvinski tumači kako Bog ne samo da posjeduje bitak, nego „On sam i jest bitak“. Tako opet dolazimo do polazne istine, a to je da je u konačnici sam Bog, i samo Bog da je istina, a sve ostalo može biti istinito ukoliko stoji u adekvatnom odnosu prema Bogu. Tu bi ujedno trebalo tražiti i mjesto onih Gandijevih riječi. Mi obično u svom ljudskom poimanju zamišljamo Boga kao neko konkretno, omeđeno, samim tim ograničeno, koje stoluje na nebesima ili već negdje drugo. Međutim, Bog ukoliko je Bog, on je Bog sveprisutni, i u navedenom kontekstu istine bismo rekli: Gdje god se očituje ili svjedoči istina, tu se očituje i sam Bog.

Druga tomistička definicija kaže da je istina „adequatio intellectus et rei“ (podudaranje intelekta i stvari), drugim riječima ako je mlijeko bijelo, onda je bijelo. Svako drugo mišljenje po ovomu pitanju bi bilo lažno. Isto tako što je dobro, dobro je, a što je loše, loše je. Jednostavno, istina od nas zahtjeva da stvari imenujemo onakvima kakve jesu. Kako to često kaže nadbiskup Vinko kard. Puljić: „Pravde ovdje neće biti sve dok stvari ne nazovemo pravim imenom“! U kontekstu bosanskohercegovačkog rata i poraća to bi jednostavno značilo kako svaki zločin treba biti nazvan zločinom te kako svaka žrtva zločina mora biti priznata kao žrtva. Reklo bi se: tako jednostavno, a još uvijek tako nedostižno! Zašto? Pa u čovjekovoj prirodi je da preuveličava vlastite žrtve, i isto tako da opravdava vlastite zločine. „Mi smo samo branili svoje“ – to kažu svi sudionici rata ovdje. Na kraju ispada da su one nebrojene civilne žrtve rata same sebe poubijale, izranile, silovale, ponižavale i protjerale. Tako ispada, ali tako ne može biti niti je ikada bilo. Istina je uvijek jednostavna, dok je laž užasno komplicirana i upetljana u samu sebe. Potrebno je samo reći što je i kako je. Gospodin Isus reče: „Vaša riječ neka bude: `Da, da, – ne, ne!` Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37).

Nešto već jesmo, ali nešto ćemo tek biti

Misaoni tijekovi Novoga vijeka odvest će istinu nekim novim stazama i putevima. Kako to naznači papa Benedikt XVI. u svome „Uvodu u kršćanstvo“, srednjovjekovni „verum est ens“ će u Novom vijeku prerasti u „verum quia factum“. To bi značilo da se istina više nije sagledavala u svojem odnosu naspram bitka, nego u svojoj materijalnosti i činjeničnosti. I dalje je važilo da istina predstavlja podudaranje intelekta i stvari, s tim da su stvari sada postale posve materijalne, dok su „transcendentalni korektivi“, tj. vječne istine, postale upitne. Razum se bio svečano rastao od onog nevidljivog i onostranog, te se vezao za vidljivo, opipljivo i prolazno. Tako i sama istina postade prolazna, odnosno, relativistička, a na mjesto onog našeg čvrstog i nepromjenjivog kršćanskog moralnog sustava, sve će više stupati ono što se naziva „situacijska etika“.

Marksizam će kasnije donijeti opet neke svoje specifične naglaske o istini, i tako će „verum quia factum“ prerasti u „verum quia faciendum“. To bi značilo da se istinu više nije nastojalo promatrati u svojem podudaranju s bitkom, ali više ne isključivo niti u spomenutom kontekstu materijalnog i opipljivog. Tomu naprotiv, istina sada postaje ono tvorivo i proizvedeno. Naime, „proizvod je za Marxa bio pun metafizičkih zavrzlama“ (kard. Kasper). Po Marxu se istina o čovjeku zrcalila u njegovoj proizvodnji, odnosno, u radnoj djelatnosti. On je vjerovao kako je rad stvorio čovjeka, te kako daljnjim radom čovjek izgrađuje samog sebe. Po tomu bi naša sposobnost organiziranog i planiranog rada bilo upravo ono što nas razlikuje od drugih stvorenja, osobito od nama srodnih viših sisara. Dok promatramo plodove svoga rada, postajemo svjesniji tko smo, što smo i koja nam je uloga na ovom svijetu.

Ipak, s ovim mislima Marx nije bio posve originalan jer nešto od toga postoji već i na evanđeoskoj razini. Tako Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodovima: nit se s lošeg stabla može ubrati nešto dobro, nit se s dobrog može ubrati nešto loše … (usp. Mt 7,16-20). U ovome smislu postaje jasnije kako istina o određenom čovjeku nadilazi njega samoga. U konačnici, ta istina se ne tiče njega samog kao takvog, nego i svih njegovih ostvarenja, djela i riječi; i to ne samo postojećih, već i onih budućih. Tu neminovno dolazimo do određenih fundamentalnih postavki platonske antropologije. Grčki filozof Platon je još davno prije Isusa ustvrdio kako čovjeka definiraju dvije bitne datosti: ono što on već jest, kao i ono što će tek biti. Dakle, svi smo mi već nešto, ali nešto ćemo i tek biti, tj. postati! A u kojem smjeru ćemo krenuti, to itekako ovisi i od nas samih. Npr. nekom može biti zbilja uzaludno to što je iz dobre obitelji i dobro odgojen, ukoliko u međuvremenu izabere neke loše i nećudoredne životne ciljeve. Isto tako, za nekog drugog čovjeka možda neće biti fatalno to što potiče iz nesređene i nefunkcionalne obitelji te što je silom prilika puno toga propustio glede svoga obrazovanja i odgoja. Ukoliko je u međuvremenu izabrao neke plemenite i dobre ciljeve, njegov konačni score može biti dobar i pozitivan.

Bog nije samo istina, nego i ljubav

Ovdje navodimo misao svetice s kojom smo i započeli ovaj tekst. Ovo su riječi sv. Edith Stein: „Ne prihvaćaj istinu koja u sebi nema ljubavi i ne prihvaćaj ljubav kojoj nedostaje istina!“ Kako već rekosmo, istina je božanski atribut, odnosno Bog je sam po sebi istina, ali isto tako, Bog je ljubav. Upravo zbog toga, na kraju istinito može biti samo ono što je utemeljeno u ljubavi! S druge strane, istina bez ljubavi je samo djelomična istina, i samim tim ništa drugo doli perfidna laž. Uzmimo primjer: Počesto čovjek izrekne neku nepromišljenu glupost i isto mu se tako počesto nakon izrečene gluposti kaže da je glupan. Ovdje se susrećemo sa istinitim sudom koji nije utemeljen u ljubavi i nije u potpunosti istinit. Zašto? Ako je čovjek i rekao jednu glupost to ne znači da je ujedno glupo i sve ostalo što inače govori. Također, ako je rekao glupost to ne znači da njegov kritičar i sam ponekad ne govori gluposti. Čak i ako prozvani stalno govori gluposti, možda postoji neka mogućnost da ga se opameti ili barem da ga se prijateljski upozori da ne ispada neprihvaćen od javnosti. Za razliku od svega nabrojanog, početna kritika „glupane jedan!“ uopće ne pokušava sagledati širu istinu o prozvanom čovjeku, nego isključivo teži brzoj i oštroj osudi. Zato i kažemo da se radi o istini bez ljubavi jer je i pokrenuta očitim nedostatkom ljubavi prema tom čovjeku. S druge strane, gdje god ima ljubavi postoji tendencija da se brza osuda odgodi te da se stvari sagledaju znatno šire. Istina utemeljena u ljubavi uvijek teži prema tome da bude kompletna istina.

Kako proizlazi iz svetičine izjave, ljudi pokatkad imaju tendenciju ljubiti bez istine. To je nešto poput „do ušiju“ zaljubljene djevojke u pogrešnog mladića koja uporno odbija čuti neugodnu istinu o njemu. Nietzsche reče kako ljudi počesto ne žele čuti istinu jer neće da njihove iluzije budu uništene. Tomu nasuprot, zrela ljubav je uvijek ona koja računa sa istinom te koja prihvaća stvari onakve kakve jesu, a ne kakve nisu. Naravno, ovo se ne tiče samo zaljubljenosti, nego i svake druge ljubavi pod nebom: prema prijateljima, određenom poslu, hobiju, religiji, domovini, ideji i sl. Ne kaže se uzalud: Ono što se ne poznaje ne može se ni voljeti. A ako se netko nakon dubljeg upoznavanja razočarao, to samo znači da nikad nije ni ljubio ono što je prividno volio. Bit će da se tu radilo samo o nekakvoj osobnoj iluziji i ugodnom slatkom pratećem osjećaju.

Ima li života u Bosni?

Jedna od aktualnih lokalnih defetističkih „mudrosti“ kaže kako je sasvim moguće da na Marsu ima života, ali da ga u Bosni više sigurno nema. Stlačena poslijeratnom depresijom, išamarana neviđenim političkim nepoštenjem i bezobrazlukom te izmrcvarena općom populacijskom dezorijentacijom i bezidejnošću sirota se Bosna eto, a i Hercegovina, pretvori u nekakvu sablasnu apokaliptičku pustoš, po kojoj sa uspjehom preživljavaju i tumaraju još samo ekstremofilni mutanti i ostala bajkovita čudovišta. Naravno, ovdje ne govorimo o realnoj slici bosanskohercegovačke svakodnevnice, nego o tomu kako stvari nerijetko izgledaju u očima prosječnog joj žitelja. Čovjek u problemima je sklon u određenom trenutku preuveličati svoje probleme. Tada mu se čini da osim tih problema i ne postoji ništa drugo u njegovom životu, a besciljni bijeg se počinje činiti kao jedino rješenje. Ovakva stanja ne pogađaju samo prosječne ljude, nego i one izvanredne. Tako Sveto pismo svjedoči o Ilijinom bijegu, ali i sveopćem razočarenju pred prijetnjom kralja Ahaba i zločeste kraljice Izabele (1 Kr 19). Slično stoji i za proroke Jonu i Jeremiju koji se u jednom periodu svog života silno razočarani udaljiše od Jahve, kao i od teških zahtjeva svog proročkog poziva. A mogli bismo tu dodati i same apostole koji se razbježaše i razočaraše poslije Isusovog privođenja i muke. Međutim, svi spomenuti likovi se s Božjom pomoću uspijevaju povratiti te pronaći novi životni entuzijazam i snagu.

Kada govorimo o domaćoj svakodnevnici, tu se učestalo susrećemo s dvije vrste ekstrema, odnosno, s dvije iskrivljene slike situacije u kojoj živimo. Dok jedni olako determiniraju BiH kao zemlju potpuno ne uvjetnu za život, s druge strane postoje i oni koji olako previđaju njezine probleme, a kako već rekosmo, prava istina uvijek teži prema tome da bude kompletna istina. Zemljopisno, BiH spada u 5% svjetske kopnene teritorije idealne za život, s mnoštvom obradivog zemljišta, sa šumama, razgranatom i bogatom riječnom mrežom, umjerenom klimom, s dosta rudnog bogatstva, sa izlazom na toplo more itd. S druge strane, kako već rekosmo, ona je opterećena i s mnoštvom problema, većinom društvenog karaktera. Na kraju se ipak mora priznati da su za sretno i uspješno preživljavanje važniji društveni faktori od onih prirodnih – koliko god to paradoksalno zvučalo. Npr. zemlje poput Islanda i Japana skoro da i nemaju prirodnih resursa, a svejedno se radi o vrlo razvijenim i dobrostojećim društvima. S druge strane, Tanzanija ima prirodu od koje doslovno zastaje dah, a svejedno se radi o ekstremno siromašnom društvu, naspram kojeg se čak i naša posrnula BiH čini kao nedostižan ideal i „razvijeni Zapad“ u punom smislu riječi. U konačnici, sve je do čovjeka; tj. sve je do ljudi!

Težak ali moguć put do rješenja

Put do istine nije lagan. U tom smislu Goethe reče: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Dakle, upravo ono što počesto susrećemo na terenu: rado se govori o problemima, ali nerado se govori o kvalitetnim rješenjima jer do njih se ne stiže lako. Ona iziskuju od čovjeka nemal napor, upornost i organiziran zajednički rad, a za to očito nedostaje volje i snage … čak se nerijetko nastoji u startu omalovažiti i svaki iole ozbiljan pokušaj rada, kakav je između ostalog i ovaj sinodski. No, Bogu hvala, ipak ima još uvijek dosta onih koji vjeruju u mogućnost rada i napretka po pitanju opstanka i budućnosti našeg naroda na ovim područjima.

Raditi ili tražiti čudo?

Kvalitetna rješenja iziskuju kvalitetan i uporan rad, a za ovo je opet potrebno adekvatno raspoloženje i odgovarajuće stanje duše. Potišten čovjek bez mnogo samopouzdanja i samopoštovanja sigurno i ne može puno toga učiniti, a upravo se ta potištenost danas čini kao ključni problem, ne samo naše zemlje nego i cijele regije. Cane iz Partybrakersa baš prije par dana iznese konstataciju: „Mi smo poput izmaltretiranog kučeta koje te ujede za ruku kad ga pokušaš nahraniti“! O ovom svojevrsnom istraumatiziranom  stanju ovdašnjih ljudi i naroda pisao je još davno i naš veliki Ivo Andrić: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete“. U istom djelu (Znakovi pored puta), i u sličnom kontekstu Andrić nešto kasnije govori i o raspoloženju koje uočava kod brojnih ljudi oko sebe, a naziva ga „vulgarnim pesimizmom“. Dakle, ovdje se ne radi o nekom pjesničkom pesimizmu koji je usprkos tomu što je pesimističan, na kraju ipak i ponešto topao, sladak i inspirativan. Ne, ovdašnji pesimizam je devastirajući, grub i nekulturan te ubija svaku dobru inicijativu i nastojanje već u samom korijenu. Navedeno Andrićevo svjedočanstvo je važno jer nam daje naslutiti kako se danas ne suočavamo samo s posljedicama zadnjeg rata i poraća te prateće društveno-političke tranzicije. Tomu naprotiv, ovdje se radi i o nečemu puno dubljem i dalekosežnijem. Naime, mi se danas izgledno susrećemo s pogubnim posljedicama višestoljetnog ugnjetavanja na ovim područjima. Zato, prije nego li se upustimo u bilo kakvo ozbiljnije razmatranje planova za budućnost neminovno će se morati poraditi na samom duhu i raspoloženju naroda. Vjerovati u dobro, nadati se dobru, ljubiti sebe, Boga i bližnjega, pokazuje se kao istinski conditio sine qua non – društveni i osobni uvjet bez kojeg se ne može.

Neki bi opet rekli da se, s obzirom na cjelokupno stanje, nama i ne isplati ništa raditi. Takvi vjeruju da nas još samo čudo može spasiti. Ali kakvo čudo? Paradoksalno je to što među zagovarateljima čuda samo rijetki uopće imaju neku jasnu viziju čuda. Jer i ovdje se zapravo na svoj način ponovno susrećemo s Goetheovom maksimom: Lakše je razotkriti zabludu od istine. Čak i čudesni lijek zahtjeva kakvu-takvu jasnu ideju o onome što zapravo tražimo. Ljudi su poprilično često skloni onom stanju da ustvari i ne znaju što hoće. Nema ovdje mjesta ismijavanju i dodatnom jadikovanju, nego: imati jasnu viziju o tomu što nam je u određenom trenutku potrebno, već po sebi predstavlja veliki uspjeh i barem polovicu rješenja.

Konačno, čak i samo čudo podrazumijeva postojanje nekih solidnih temelja. Čovjek bi prvenstveno trebao znati što to zapravo traži od Boga, a onda moguće i kao najvažnije, potrebna je živa vjera. Ako se nešto u evanđeljima jasno i bez ikakve sumnje provlači cijelo vrijeme, onda je to ono da Isus nije mogao činiti čuda tamo gdje nije bilo dovoljno vjere (usp. Mk 6,5-6). Svakako bi se sada mogli pitati: Pa zar mi ne vjerujemo!? Naravno da vjerujemo, ali sigurno bi se po sebi moglo vjerovati i življe od toga. Otac onog unesrećenog dječaka iz Markova evanđelja izvrsno je to izrazio: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (9,24). Do neke razine svi smo vjernici, ali postoji i ona viša razina za koju momentalno nismo spremni. Mogli bismo to grubo usporediti sa kršnim mladićem koji svojom pojavom izaziva strahopoštovanje u svojoj ulici. No, ta prirodna obdarenost mu neće biti dovoljna ako poželi ući u ring, te odmjeriti snage s nekim prekaljenim profesionalnim borcem.

Umnoži nam vjeru, utvrdi ufanje i usavrši ljubav!

Pobožnost Svete krunice je prisutna u Crkvi otprilike već osam stoljeća, a u današnjem obliku postoji tamo nekad od 16. st. Po ovoj pobožnosti su u povijesti izmoljene nebrojene milosti i čuda pa čak i ona političko-vojne prirode.

Zanimljivo je pri tomu što moljenje krunice započinje trostrukim zazivom Isusu po Mariji, da nam Krist umnoži vjeru, utvrdi ufanje, te usavrši ljubav. Naime, vjera, nada i ljubav spadaju u takozvane teologalne ili ulivene kreposti. Za razliku od stožernih (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), na čijem usavršavanju možemo i sami raditi, teologalne nisu pod našom kontrolom. Njih samo Bog daje, tj. ulijeva u čovjeka. Naravno, nešto nam je od toga već dao po krštenju i ostalim sakramentima pa moguće već i prije svega nabrojanog, po slobodnom milosnom daru jer kako bi inače odrasle nekrštene osobe uopće poželjele biti krštene. No, kako rekosmo, ta vjera koju već imamo, svakako po sebi ne predstavlja svu moguću vjeru, a slično ide i s nadom i ljubavlju: imamo ih, koliko ih imamo. I nemamo ih, koliko ih nemamo. A vidimo, Crkva se odavno dosjetila da za ovo treba moliti, i to redovito! Štoviše, a posve osobno, s vremenom sam počeo osjećati kako bi za vjeru, nadu i ljubav trebalo najviše moliti, jer upravo je ta molitva po sebi pretpostavka uslišanosti i svih onih drugih naših molitvi. Osim toga, ponavljamo, vjera, nada i ljubav su pretpostavke i svakog blagoslovljenog rada. Kako su to savjetovali naši stari: „Sine, samo radi i Bogu se moli, i ne boj se ničega“!

Umjesto zaključka

Usprkos svim nedaćama prosječni životni vijek u BiH iznosi vrlo solidnih 74,9 godina, a to ga ukupno dođe 27.338 dana i 12 sati. Ako odbijemo zadnje četiri znamenke na odrastanja i sazrijevanje, pred čovjekom ostaje nemalih 20000 dana, dakle, 20000 prilika za nešto novo započeti, uraditi, dovršiti, ispraviti, popraviti, proveseliti se i sl. Na tom putu čovjek će se neminovno susretati i s neuspjesima, kao i s nezaobilaznim razočarenjima. Međutim, uvijek se treba sjetiti kako su i najveće vojskovođe u povijesti znale izgubiti poneku bitku te kako su i najmoćniji ljudi na svijetu uvijek mogli svjedočiti o najrazličitijim nevoljama i problemima u svom životu. Veliki političar i nobelovac Winston Churchill ovako je definirao uspjeh: „Prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“.

Na kraju, onih 20.000 prilika zvuči itekako primamljivo. Kada Bog stvara, stvara obilato; i kada daje, daje bogato!

U Sarajevu, 29. 6. 2016.

M. B.  

Exit mobile version