Oznaka: politika

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum.  Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino.  Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Sarajevo

Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.

Djevojka se nezainteresirano okreće oko sebe. Tramvaj kasni. Po običaju. Gledam promjene na licima. Starica spušta pogled i gleda u lokvu ispred sebe. Nema za taksi. Srednjoškolac s nekim glasno priča na mobitel. Psuje državu, politiku, grad, tramvaje, revizore. Ljutito odlazi i sudara se usput sa mnom. Nema isprike. Otac nezadovoljno vadi mobitel iz džepa. Zove. Supruga s druge strane. Viče i galami. Dijete počinje plakati. Djevojka sjeda u taksi. Naprijed. Taksist je odmjerava i smiješi se. Djevojka ne registrira nezainteresirano gleda naprijed. Ljudi se polako razilaze. Ljuti, nervozni.

Pođem pješice do sljedeće stanice. Trotoar je mokar, neravan i loš. Mnoštvo auta guši se u gužvi. Dva policajca na raskršću. Zaustavljaju djevojku. Traže nešto. Dok ona pretura po torbi, drugi prelaze cestu iako je crveno za pješake. Vozač dobacuje iz auta u prolazu da ih treba biti sram što pljačkaju obične ljude i studente. Policajac mu sočno psuje i prijeti kaznom. Srednji prst i zeleno za prolaz. Vozač odlazi psujući policajcu. Sudaram se s čovjekom koji žuri. Baloner, kravata i odijelo. Skupe cipele i kožna torba. Pogleda me prezrivo. Uzvratim istom mjeru. Nešto govori o kulturi i ponašanju. Uzvraćam o lopovluku i korumpiranim političarima kojima pripada. Odlazi gestikulirajući prstom. Prijetnja. On je negdje glavni naći će me i dovesti mi policiju na vrata. Zakon se mora poštivati u ovoj zemlji. Opsujem i njega i zakon. Zastane se i okrene. Bujica prostačkih riječi iz njegovih usta. Ljudi zastaju i gledaju u čudu. Odijelo i kravata koji bljuju. Ne osvrćem se. Umirovljenik mi odobrava. Neka si mu rekao svi su oni lopovi i pokvareni. Slažem se kimanjem glavom.

Druga stanica. Gužva. Ako tramvaj dođe, ni pola nas neće moći ući. Dvije starije gospođe stoje. Komentiraju stalne redukcije vode. Ne mogu kuhati. Slažu se da je i ratu bilo više vode. Žale se na račune. Računi visoki, mirovine premale. Pomažu djeca izvana. Sin u Kanadi, kćer u Americi. Snašli se. Na vrijeme pobjegli. Pomognu kad mogu. I njima je teško samo rade, a ne zarađuju puno. Mladić i djevojka raspravljaju. Ona prigovara što je lajkao status drugoj. On hladno odgovara da je samo prijatelj s njom i ništa više. Ona ne vjeruje. Predugo traje njegovo dopisivanje s njom preko facebooka. Ako je voli, blokirat će je i neće još više lajkati statuse. On obećava. Zagrle se. Mladić vadi slušalice iz ušiju. Pruža ruku. Čvrst i srdačan stisak iz zagrljaj. Školski kolega kojega nije dugo vidio. Upravo stigao izvana. Majka umrla. Prodaje stan. Ne misli se vratiti u grad. Nema života u ovom gradu, ne može se živjeti od stare slave niti ona može plaćati račune i kupiti kruh. Dobro mu je vani. Zadovoljan. Ima dobar posao. Informatika i menagment. Kod njih u Švedskoj je sve puno bolje i uređenije. Već ima svoj stan. Puno se radi, ali se isplati. Planira otvoriti firmu uskoro. Pozdravlja se. Žuri u pokopno. Mamlazi ne znaju ništa i boji se da bi se dženaza mogla odgoditi za dva dana. Psuje administraciju, općinu i ženu na šalteru u općini. Bila je osorna i bezobrazna. Otpilila ga kao ublehu. U Švedskoj kod njim toga nema, a općinska šalteruša bi tamo odmah dobila otkaz. Tramvaj ne dolazi. Ljudi se razilaze. Netko pita zna li se što je. Netko odgovara da je nestalo struje u centrali i da popravljaju kvar. Netko odgovara uz sočnu psovku centrali i direktoru i načelniku općine. Zna načelnika iz srednje, zajedno se igrali u haustoru i ganjali trebe po gradu. Sad se pravi da ga ne zna. A zna da je jedva završio srednju i kupio fakultet poslije rata. Ne bi mu dao ni da mu životinje čuva, a kamoli da vodi općinu. Nepravda, netko progovara rezignirano u masi. Svi su oni isti, netko ljutito dodaje. Lopovi samo sebi uzimaju, a narod nema što jesti.

Odlazim dalje. Treća stanica. Puno srednjoškolaca. Čekaju. Drago im što kasne na prvi sat. Netko glasno odobrava nečiji uzvik dabogda škola propala. Neki pljeskaju. Imaju kontrolni iz matematike prvi sat. Taman ga neće pisati. Nisu učili. Bili vani sinoć do kasno. Neki dečko među njima prima prijateljski udarac po leđima. Zbario neku curu sinoć, starija, nije loša, radi, imao posao. Kad maturira, plaćat će mu fakultet. Dvije djevojke razgovaraju. Jedna ljuta. Kupio je krivi poklon. Htjela je cipele iz Zare, on kupio cipele u Borovu. Još mu doslovce nacrtala koje hoće. Konstatacija kako su muškarci idioti koji ne slušaju žene kad im govore nailazi na potvrđivanje kod druge. I njezin je takav. Za rođendan joj kupio mobitel samsung, a rekla mu da hoće iphone. On rekao da je isto. Kako može biti isto ako se ovo zove samsung, a ono iphone, pokazuje drugoj. Logično, druga potvrđuje. Nikad me ne sluša. A kad mu trebam, onda se pretvori u uho druga nastavlja. Ma svi su oni isti. Obje kimaju glavom i krenu prema cesti. Ljube se usiljeno. Obećavaju se vidjeti večeras. Svirka uživo i degustacija vina. Ići će same. Da se odmore od svojih momaka. Jedna ulazi u taksi, druga se vraća na stanicu. Čeprka po torbi. Vadi mobitel. Halo ljubavi, gdje si, nedostaješ mi. Namješten osmijeh i boja glasa. Baš lijepo. Večeras sam planirala malo do svojih, pa da dogovor za večeras prebacimo za sutra navečer. Kima glavom. Može. Srce si. Volim te. Ćao. Okreće se prema meni. Gledam nezainteresirano u stranu. Nije sigurna jesam li je čuo. Odlazi koji metar od mene. Ne pomičem se. Nije me briga. Netko iz mase govori kako u ovom gradu ništa ne funkcionira. Sinoć mu žena upalila mašinu da opere veš. Izgorjeli grijači. Nestalo vode. Sto pedeset maraka popravak. Psuje kantonalnog premijera i direktora vodovoda. Nekoliko ljudi mu odobrava. I kod njih nema vode. Netko postavlja pitanje kako u zemlji gdje ima poplava nema vode za piti. Stare cijevi, odgovara netko iz mase. Još iz austrougarskog vremena. Netko hvali titino vrijeme. Živjelo se bogovski, imalo se para i svega. Netko provocira da ide u Beograd i tamo umre na njegovom grobu. Netko dobacuje da je tito bio manga i maher, pravi haver. Netko odbacuje da je bio obični kriminalac i bravar, zločinac i ubojica. U glasnoj svađi mišljenja se razilaze. Netko glasno psuje i titu, i bakira, i čovića i dodika i bosnu i hercegovinu, jer ljudi nemaju šta jesti i odakle platiti račune. Koga briga kako se živjelo, sad se ne može živjeti. Ljudi odoše vani, jer nemaju posla. Sin mu otišao prije tri mjeseca u Njemačku. Dobio posao u struci. Ovdje završio fakultet i dvije godine čekao da dobije neki posao. Ništa. Nije član političke stranke na vlasti. Nije se htio učlaniti. Mogao je dobiti posao u općini. Netko priča na mobitel. Objašnjava da je cijena fiksna i da auto nije za zamjenu. Neće na rate. Samo keš. Auto registriran i uredno servisiran. Prvi vlasnik i prva ruka. Kilometraža originalna. Nove univerzalne gume. Dizel. Sto pedeset konja. Troši ko upaljač. Garažiran. Nema packe. Dogovor pada. Dvaest iljada. Tramvaj ne dolazi. Većina ljudi odlazi, poneko još čeka. Nastavim dalje.

Četvrta stanica.  Dijete hoda i prosi marku. Netko ga odguruje od sebe. Netko vadi marku. Pruža. Dijete nastavlja dalje. Student razgovara na mobitel. Težak ispit jučer. Sve ih oborio. Dao pitanja o kojima ništa nije govorio na predavanjima. Dvaput došao na predavanja na početku da im kaže da moraju kupiti njegovu knjigu i na kraju da moraju kopirati skriptu koju je napravio. Laže. Asistentica sve odradila umjesto njega. Pričala nam. On hoda po svijetu i predaje na privatnim fakultetima, ne zna koliko mjesečno para ubije. Bio ministar. I sad se bavi više politikom. Ma znam, nastavlja student. Čim završim odoh odavde. Jaran mi ima malu firmu u Irskoj nešto oko kompjutera i dizajna, treba im web dizajner. Ako je pametan, i on će otići odavde čim završi. Starija gospođa nezadovoljno govori. Grad je loš. Zapušten. Prljav. Stalno nešto opljačkaju ili autom nekoga udare. Kultura ispod svakog nivoa, potvrđuje starac. Odijelo staro i malo pohabano, ali uredno ispeglano. Nema više one fine gospode i kulture od prije. Nekultura na svakom koraku, starica govori. Mladić se okreće prema njima. Generacija tranzistora. Ne znaju ništa, zapeli u nekom vremenu. Ispada da smo svi nekulturni i bezobrazni. Hajd’ sjašite više s tom pričom o kulturi. Ima i sad kulturnih i finih ljudi. Tko vam je kriv što ne izlazite malo češće nego od prvog do prvog po penziju. Gledaju ga. Odmiču se. Tapšanje po ramenu. Neka si im rekao. I treba im. Samo trkeljaju o nekoj kulturi i kulturnom ponašanju ko da smo svi mi stoka neka. Mladić se okreće. Jaranski zagrljaj. Trenerka, patike i zimska jakna s ženskom kapuljačom s vunom iznutra. Lanac oko vrata. Frizura i brada dotjerane do u detalje. Crta na jednom djelu glave uz kosu. Drugi dio kose prebačen na drugu stranu. Teška narukvica na ruci. Srebro. Iphone sa okvirom. Imitacija poznate marke. Razmjena iskustava od prošlog vikenda. Dobra koka, samo pametuje previše i hoće fol nešto sad ona ko fol da sad mi to nešto tamo. Drugi se slaže. Pada dogovor za vikend. Planina. Ima vikendica od jarana. Dovest će onu koku što mu se svidjela prošli put. Opet jaranski zagrljaj. Odlazi. Okreće se. Gleda me. Ne obraćam pažnju. Prilazi. Jarane da nemaš cigaru. Stavljam ruku u džep. Vadim kutiju. Uzima. Pripalim. Hvala jarane. Metalna ogrlica se njiše oko vrata. Odlazi. Tramvaj ne dolazi. Odlazim.

Peta stanica. Kupujem cigarete na kiosku. Djevojka prilazi. Pita za tramvaj. Ova iz kioska hladno i bezbojno odgovara da ne zna. Djevojka se osvrće. Odlazi na rub trotoara. Diže ruku. Taxi. Dva starija čovjeka. Povjerljivo govore. Bio na prijemu. Bili i političari i ovi religiozni predstavnici. Dobra meza i piće. Uspio uhvatiti ministra na stranu. Obećao pare. Treba samo službeno poslati, ali je sto posto riješeno. Ministar rekao da ga pritišću oni drugi i da oni ne daju pare, hoće pare sebi. On ne da. Pare su naše. Neka sebi traže. Neka podignu porez i poskupe cigare i gorivo. Ministar već dao privatno par hiljada da to glatko prođe. Traži da mu se vrati. Nema problema, dobit će čim zakon prođe. Pozdravljaju se. Još će se čuti. Neka ne zaboravi danas na ručak u restoranu na planini. Bit će i ministar i još neki. Obećava obvezno doći. Treba se vidjeti i sa načelnikom. Zapelo oko izgradnje parkinga. Neki se bune za park. Treba to progurati u općini. On zna neke novinare. Dogovorit će razgovor s načelnikom i s nekim iz općine. Ove što se bune za park njima neće dati da dođu i da nešto kažu. Bagra, treba ih sve pohapsit i u zatvor. Da je tito živ, ne bi smjeli ni zucnut. Jedan odlazi. Drugi prilazi kiosku. Cigare. Dvije kutije i upaljač. Pali cigaru. Mobitel. Halo. Sad pričali. Sve smo dogovorili. Nema problema. Dobit će pare, reci mu. Spušta mobitel. Teški kaput. Kožne čizme. Kravata. Naočale bez okvira. Šešir. Sive i zlobne oči. Ciničan osmijeh dok dijete što prosi traži marku. Novi zubi. Skupi. Kragna tamnoplave košulje viri. Okreće se prema meni. Bezobrazno i neuljudno. Šta gledaš jarane. Ništa. U meni naglo bijes. Lopova. Prilazi mi. Prijeti. Lako izbjegnem njegovo hvatanje za vrat. Ljudi prilaze. Razdvajaju. Zna me. Zna čiji sam. Zna tko su mi roditelji. Zna mi sestru i brata. Balavac. Ubleha. Reda sočne psovke i uvrede. Odmičem se dalje. Netko pored mene govori. Predstavlja našu zemlju negdje. Sramota, bruka i jad. Ljudi odobravaju. Odlazi. Još jednom se osvrće. Ponavlja koga mi sve zna. Ljudi psuju. Netko baca neki predmet prema njemu. Razmišljam. Ići pješice. Još nekoliko stanica. Odustajem. Dižem ruku. Taxi. Kuda? Na posao? Kamo sreće. U bolnicu. Bolest? Nešto ozbiljno? Mater. Moždani udar. Taksist šuti. Jarane, svi smo mi danas bolesni. Znam. I ovaj grad je bolestan. Ne znam, možda. Nebo sivo, magla. Kiša i snijeg stalno padaju. Hladno.

 

U Sarajevu, 16. 11. 2017.

O. J.

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?

Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.

Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.

Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.

Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.

S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.

Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.

Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.

Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.

S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.

Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.

Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.

Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.

Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.

Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.

A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.

 

Sarajevo, 13. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): http://www.index.hr

Politika kao zazivanje duhova

Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.

Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.

Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.

Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.

Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.

Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.

Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.

Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.

Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.

Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.

 

U Sarajevu, 2. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Psihopatologija vlasti: Smiju li se idealisti baviti politikom?

Trebaju li se plemenite duše baviti politikom ili to ipak treba ostati u nadleštvu onih neplemenitih?

Spominjali smo ovdje već u nekim ranijim tekstovima znamenitog francuskog kultur-antropologa Renéa Girarda. Također smo barem jedanput do sada spomenuli i njegovu tezu kako se politika nije značajnije mijenjala u zadnjih 3.000 godina. Naravno, Girard s time nije htio zanijekati objektivnu promjenu društvenih uređenja i političkih sustava koji su se nepobitno tu i tamo događali. Naprotiv, on je svojom izjavom prvenstveno ciljao na nepromjenjivost nekih rudimentarnih političkih motiva i mehanizama koji su bili i ostali zajednički svim dosadašnjim političkim sustavima i ideologijama, misleći pri tome osobito na sablasnu stvarnost žrtvenog mehanizma, koji između ostalog diktira da se društveno neprihvatljivi oblici sveopćeg nasilja među ljudima nadomještaju onim društveno prihvatljivim oblicima („svi protiv jednog“ ili jedne specifične društvene grupe umjesto onog destruktivnog „svi protiv svih“).

Ovdje donosimo jednu 3.000 godina staru političku priču koja se pokazuje svojevrsnom političkom paradigmom svih vremena. Tamo nekad u starozavjetnom Izraelu (Palestini), u tzv. razdoblju sudaca, Izrael je funkcionirao kao nezavisni savez plemena koja su se ujedinjavala samo u slučaju rata. Unutar samih plemena red su zavodili plemenske starješine, a ponekad se radilo i o cijelim obiteljima zaduženim za tu svrhu. U tom kontekstu IX. poglavlje Knjige o Sucima svjedoči da su u povijesno važnom gradu Šekemu vlast provodili 70 sinova Jerubaalovih. Naravno, u orijentalnom smislu riječ „sin“ se odnosila počesto ne samo na sinove, nego i na nećake, pa i drugu rodbinu, a gospodar kuće je mogao sinom proglasiti čak i nekog slugu koji bi mu bio vrlo drag i mio. Uglavnom, jednog dana jedan od njih – imenom Abimelek odlučio je preuzeti svu vlast u svoje ruke. Građanima je iznio prijedlog u smislu, zašto bi vladalo njih 70; zar nije bolje da samo jedan vlada (čak bi se i veliki Aristotel složio)? Građani pristaju, opskrbljuju Abimeleka srebrom, a on se zatim okružuje plaćenicima i kojekakvim ološem, i prvo što čini, odlazi u kuću oca svojega i pobi tamo svu braću svoju. Jedino se uspio izvući najmlađi brat Jotam, koji zatim – vidno rezigniran – okupljenim građanima iznosi slijedeću priču/basnu:

„Jednom se zaputila stabla da pomažu kralja koji će vladati nad njima. Pa rekoše maslini: `Budi nam kraljem!` Odgovori im maslina: `Zar da se svog ulja odreknem što je na čast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drvećem? `Tad rekoše stabla smokvi: `Dođi, budi nam kraljem!` Odgovori im smokva: `Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drvećem?` Tad rekoše stabla lozi: `Dođi, budi nam kraljem! `Odgovori im loza: `Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem?` Sva stabla rekoše tad glogu: `Dođi, budi nam kraljem! `A glog odgovori stablima: `Ako me doista hoćete pomazat` za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!`“ (Suci 9, 8-15).

Pouka basne je vrlo jednostavna: plemenite duše se ustručavaju od vlasti. Štoviše, na to gledaju kao na moguću izdaju samih sebe i svojih talenata. S druge strane, neki užasni tipovi nemaju ništa protiv toga da budu vladari. Štoviše, već unaprijed svečano najavljuju kako neće imati milosti, a opet, što je na kraju najčudnije, čini se da narodu to sve skupa sasvim odgovara…

I eto, kako je bilo nekad davno, tako je čini se i u naše doba… Zanimljiva je ona priča kad su tamo nekad 1948. Einsteinu ponudili da bude prvi predsjednik novooformljene izraelske države, slavni fizičar je tada navodno odgovorio: „Politika je za sadašnjost, jednadžbe su za vječnost“. Dakle, ponovno vidimo taj motiv „plemenitog stabla“ koje se ne želi odreći svoje plemenitosti radi navodnih blagodati vlasti. S druge strane, oni neplemeniti – kako i sami znamo – nikad s tim nemaju problema.

Staljinovo „poštenje“

Jotamova basna se počesto navodi kao poticaj dobrim i poštenim ljudima da se prihvate politike, jer eto, ako oni neće, ološ svakako hoće. Kako bi se ono reklo: „Kad pametniji popuštaju, budale zavladaju“ ili još striktnije od Andrića: „Dođe tako vrijeme: pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.“

Međutim, zasigurno nije sve tako jednostavno kako se čini, jer ima i ono Talleyrandovo: „Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari!“ Vlast je nerijetko sposobna i od – po sebi – vrsnog čovjeka napraviti zvijer.

U tom smislu ima ona jedna paradoksalna zagonetka: Trebate sebi izabrati predsjednika između tri političara. Jedan je teški poltron i ulizica, drugi notorni pijanac, a treći vegetarijanac, zakleti nepušač i veliki ljubitelj i zaštitnik životinja. Onako od oka, svi se skoro opredijele za ovog trećeg, a tad ih se iznenadi upadicom: „Čestitamo, izabrali ste Hitlera!“ Inače, u zagonetki poltron je Roosevelt, a pijanac tko drugi nego Churchill. No, kako Hitler u imaginaciji većine ljudi poprima naprosto jednu arhetipsku dimenziju zla, tako uopće nije lako govoriti o nekim njegovim eventualnim dobrim ljudskim osobinama, pa čak i u slučaju da ih je stvarno imao.

Zato ćemo radije malo o Staljinu. Veliki sovjetski diktator i progonitelj vlastitog naroda Josif Visarionovič Staljin je – kako kažu – imao i nekih dobrih osobina. Tako, općenito se misli da je uz famoznog Josea Mujicu, Staljin bio najskromniji političar svih vremena. Iza njega je ostao samo jedan skromno uređen stan i neznatna ušteđevina. Praktično, Staljin nije imao niti čestita građanskog odijela, jer je najradije nosao ona vojna i to posve standardna, a ne neka gizdava, posebno izrađena kao naš Maršal. Koliko je poznato, jedini luksuz koji je Staljin sebi dopuštao bile su večere. Poslije napornog radnog dana volio je da ga na stolu čeka nekoliko njegovih gruzijskih specijaliteta, ali ni to svakako nije jeo sam, nego sa obitelji i prijateljima.

Svoju rodbinu apsolutno nije protežirao na bilo koji način i ovi su zbog toga bili poprilično isfrustrirani. Anegdota kaže kako su se ovi jednog dana zajednički najavili kod Staljina na razgovor; pojedinačno nisu imali hrabrosti. I zatim su počeli otvoreno iznositi zahtjeve: jedan je htio mirovinu, premda se nije nešto naradio u životu; drugi je htio stan, treći povoljan kredit da obnovi kuću itd. Na kraju nitko nije završio u Sibiru, no anegdota kaže da se Staljin na njih dobro izvikao, i to otprilike slijedećim riječima: „Jeste li vi normalni, pa zar želite da moj narod pomisli da sam ja nepošten vođa!?“ Dakle, Staljin je u suštini bio vrlo karakteran čovjek… još samo da nije pobio onih 20 milijuna, i to svojih…

I tako dolazimo do stanovitog paradoksa. Istina da je u povijesti politike bilo dobrih političara-idealista. Neki od njih su proglašeni čak i svetima, poput engleskog državnika Thomasa Morea. No isto tako, mnoge dobre je politika pokvarila do same srži, tako da se naspram njih oni prosječni politički poltroni,  intereščije i mutikaše čine sasvim pozitivnim i svijetlim likovima.

Stoga se na kraju ‘nako više otvoreno nego sugestivno pitamo što zapravo želi reći Jotamova politička basna? Potiče li ona idealiste na politički angažman ili se ovdje radi samo o potvrdi činjeničnog stanja? U smislu, nek’ plemeniti i dalje budu plemeniti, a nek’ vladaju oni kojima je to dano? U svakom slučaju, visoki osobni standardi i kriteriji u kombinaciji sa apsolutnom vlašću su se kroz povijest više puta pokazivali vrlo nezgodnom kombinacijom.

Rimski imperator i filozof Marko Aurelije (121-180.). Izvor:

CC BY-SA 2.5, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=649779

 

A što je to idealizam?

Možda i suviše pojednostavljujemo, ali postoje barem dvije vrste idealizma. Prvi je čestit, ali je hladan, i upravo zato opasan. Takav idealist ne voli nered, ne voli nerad, ne voli nepoštenje, ne voli grešne kompromise i zato ako se nađe u adekvatnoj poziciji, iste će početi rješavati s nasiljem začinjenim cinizmom. Baš poput famozne Staljinove maksime: „Ima čovjek, ima problem; nema čovjek, nema problem“. A završni „račun“ svojih nemilosrdnih čistki je sveo na ono: „Ubojstvo jednog čovjeka je zločin, a ubojstvo milijun ljudi samo statistika“.

Pitamo se zašto su tipovi poput Hitlera i Staljina još uvijek mnogima vrlo inspirativni? Pa valjda zato što je svijet još uvijek pun ledenih idealista. Njihov život je obično užas; savjest ih uništava zbog njihove hladnoće, a njima ništa jasno… pa oni su idealisti, oni mrze bezakonje i zlo te valjda zato imaju prednost pred svima? Zato se jednom ledenom idealisti na kraju nije problem okrenuti ni protiv Boga. Kao Bog nema pojma kako se svijet vodi, oni znaju… Bog to nešto mlitavo i popustljivo, oni će to već riješiti kako spada…

Zato valjda istinskog idealizma nema bez ljubavi. I to ne one paušalno-paradne, poput nakinđurene poluobnažene misice na TV-u: „Volim sve ljude i želim pomagati gladnu djecu u Africi…“, nego one koja je spremna krvariti, dok po tko zna koji put iznova potiče, opominje, prašta i poziva na poštenje i razum. Kako to lijepo još davno uobliči Marko Aurelije: “Ljudi su rođeni jedni za druge, pa ih zato pouči ili ih podnosi” („Samome sebi“ VIII, 59).

 

U Sarajevu, 9. 8. 2017.

M. B.

Exit mobile version