Svako upravljanje krizom podrazumijeva stanoviti, unaprijed pripremljeni, krizni plan, i čini se da ovo uvijek vrijedi, bez obzira na to govorimo li pri tome o javnoj sigurnosti ili miru vlastitog uma…
Iz niza knjiga na temu upravljanje vlastitim umom dostupnim na scribd.com, moguće je naučiti poneku pojedinačnu tehniku. No, veoma pozitivno je otkriće da su najbolje lekcije tamo gdje su najveći psihološki problemi.
Autorica Susan Rose Blauner napisala je knjigu s naslovom “Kako sam preživjela kada me je moj mozak pokušavao ubiti” (How I Stayed Alive When My Brain Was Trying to Kill Me: One Person’s Guide to Suicide Prevention). Zvuči intrigantno, no pozadina priče knjige veoma je mračna i opasna: autorica je prije terapije i objave knjige imala tri pokušaja samoubojstva.
Zašto čitati ? Razloga je nekoliko. Prvi je da se svaki čovjek suočava s nekom vrstom blažeg ili težeg duhovnog (popularno nazvano “psihološkog”) problema. Navike ovisnosti, poremećaji u ishrani, nervozni bol u stomaku, opsesivno-kompulzivni poremećaj, post-traumatski poremećaj i niz drugih. Ova autorica je sve to imala u jednoj epizodi, takoreći – istovremeno – odjednom.
Stoga su tehnike upravljanja umom za nju bile pitanje života i smrti – doslovno. Od tih tehnika se posebno izdvaja „krizni plan”, što je u biti spisak stvari za uraditi u kriznoj situaciji. Za nju je taj spisak sadržavao poziv na nekoliko brojeva telefona i stupiti u razgovor sa ljudima koji su unaprijed obavješteni o toj njenoj potrebi da razgovara u situaciji duševnog pritiska.
Krizni plan primjenjiv je manje-više na svaki psihološki poremećaj. Dakle ako znam da niz situacija proizvodi emociju nervoze, onda mi treba nekakvo „pravilo službe” ili sličan niz koraka da tu snježnu lavinu zaobiđem ili jednostavno da mislim one misli koje sam prethodno svjesno isplanirao. Zvuči pomalo egzotično, ali u praksi funkcionira.
Jednostavan primjer kriznog plana je postulat Ignacija Lojolskog u situaciji tzv. „neuredne težnje”. Dakle, ako počnem misliti stvari, za koje znam da su za mene loše, Ignacijev krizni plan sadrži samo jednu stavku: “Agere contra”. To jest, kad neuredna težnja dođe u moj um (npr. misao o alkoholu, duhanu, bludničenju), tada postupam po stavki kriznog plana koja kaže da uradim točno suprotno od neuredne težnje. Pa ako osjetim potrebu za duhanom, onda oblačim tenisice i odlazim na šetnju. Poanta je da se eskivira pogrešna reakcija, bez obzira na loš poticaj koji dolazi iz uma.
Konkretno, ja sam osobno ideju kriznog plana pretvorio u vizualizaciju i kada mi dođe neželjena misao, svjesno pomislim na desktop (kompjutersku radnu površinu) i korpu za smeće (recycle bin). Onda imajući tu sliku u umu, tu misao predstavim kao neku sivu sliku koju strpam u korpu za smeće povlačenjem kao na kompjuteru (drag and drop). I to ponavljam sve dok ta misao ne prestane, bez obzira na to koje su posljedice. Vjerujte, misao prestaje! Stvar funkcionira.
Krizni plan se, naravno, može personalizirati po vlastitom nahođenju. Bit će ponajbolje i najjednostavnije da sadrži one elemente i radnje za koje iz vlastitog iskustva znamo da pouzdano pomažu. Razgovor s dobrim prijateljem, šetnja, molitva, meditacija, omiljena pjesma, neka motivacijska misao koju ćemo sami sebi na glas ponavljati ili sl. U svakom slučaju, smisao vlastitog „kriznog plana” je više nego očit, i mogao bi se izraziti sljedećim riječima: Precizno isplanirati što nam je činiti dok možemo jasno i logično razmišljati za sve one trenutke i periode kada to više nismo u stanju izvesti.
I za kraj još jedna važna napomena glede vlastitog „kriznog plana”. U početku će te u trenucima rastresenosti vrlo vjerojatno zaboravljati to što ste sami sebi prethodno bili obećali, ali nakon par ponavljanja, vjerujte, gradivo se utvrdi.
Blizina uključuje intimnost. Biti blizu, biti blizak nekomu, približiti se. Smanjiti udaljenost između nas ne znači blizinu. Možemo smanjiti udaljenost do te mjere da osluškujemo dah onog drugog, a ostati strancima. Udaljenost se smanjuje među predmetima, među neživim stvarima. Tehnologija je svela udaljenost na najmanju moguću mjeru. Ali to još ne znači da između nas egzistira blizina. Udaljenost se smanjuje naglo. U trenutku. Sada smo ovdje. Sutra smo ondje. Smanjiti udaljenost ne znači uvijek biti nekomu blizu. Jedan grad kroz kojega se vozimo i smanjujemo udaljenost između njegovih dijelova može nam ostati nepoznat. I događa se da ne osjećamo blizinu i bliskost prema gradu. Čovjek s kojim komuniciramo može ostati stranac bez obzira na to koliko brzo možemo smanjiti udaljenost među nama. Udaljenost je eksplozivna. Iznenada se poveća. Nenadano se smanji. Blizina je nečujna. Rađa se s nama i cijeli život se nastoji u nama roditi. Samo je čovjek svjestan razlike između udaljenosti i blizine. On osjeća što su one. Udaljenost mu je korisna. Kao sredstvo. Može izračunati. Može izmjeriti. Može upotrijebiti. Blizina mu je potrebna. Za njom čezne. Blizinu ne mjeri. Ne računa. Blizinu osjeća. Proživljava. Živi. Smanjili smo udaljenost, ali time nismo nužno postali bliži jedni drugima. Udaljenost i blizina nisu proporcionalne. Blizu se može biti i onome tko je mjereći i računajući udaljen na drugom kraju grada, na drugom kraju zemlje. Udaljenost približava stvari i predmete. Udaljenost može dovesti ljude jedne drugima, ali to ne znači da smo blizu jer stojimo jedno do drugog ili se nalazimo u istom prostoru. Blizina je nemjerljiva. Odsutnost udaljenosti ne garantira nam nepresušne izvore blizine. Blizina nema ništa s fizičkim mjerama osim kada za dva nepokretna i mrtva predmeta kažemo kako su blizu jedan drugom. Ali to nije blizina za kojom čeznemo. Ljudsko biće nije mrtvi i nepomični predmet. Dvoje mogu biti svakodnevno zajedno u istom prostoru mjesecima, godinama a da među njima nema blizine. Koliko god svladavali udaljenost, osjećamo da ne možemo postati ono čemu se približavamo. Kao kad se dovezemo do neke ulice. Mi nismo ulica. Ona je nešto drugo. Uvijek će tako ostati između nas i stvari s kojima dijelimo udaljenost. Nikad nećemo biti identični onome prema čemu se krećemo i smanjujemo udaljenost. To je i najveća slabost udaljenosti. Ona spaja. Približava, ali nema u sebi moć da nas poveže u jedno s onim čemu smo se približili. Ovdje leži varka. Ako smanjimo udaljenost, postat ćemo jedno s onim što nam je blizu. Ne možemo se sjediniti s predmetom, sa stvari, s gradom, s ulicom, sa statuom koju promatramo. Ipak, smanjujući udaljenost, čovjek se nada sjedinjenju. Blizina je čežnja za sjedinjenjem. Biti jedno s onim koji/koja me privlači k sebi. Biti jedno s onim/onom koja me poziva svojim bićem da dođem bliže njemu/njoj. Samo nas drugo ljudsko biće može pozvati da mu budemo blizu. Ili mi njega. Predmeti i stvari ne mogu. Zato smanjujući udaljenost, ne ostvarujemo uvijek blizinu. Blizina je čežnja za sjedinjenjem, a ne mjerljivo smanjenje udaljenosti između nas dvoje. I drugačije zvuče riječi poziva koje nam govore: dođi, budi blizu i budi uz mene i sa mnom od riječi vozi, leti, plovi, kreći se i hodaj jer treba smanjiti udaljenost.
U Sarajevu 20. 12. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olena Yakobchuk
…Je li se moglo učiniti više? Gdje smo pogriješili? Što smo propustili? Ovim pitanjima počinju naše krivnje. Stanja u kojima pokušavamo odgonetnuti ono što ne možemo prihvatiti i što ostaje neobjašnjivo. Neke krivnje imaju svoj uzrok. Znamo objasniti kako se dogodila tragedija. Svjesni smo da smo krivi. Nije ugodno. Ipak, spoznaja da smo odgovorni zatvara inače nepodnošljivi krug krivnje. Krivi smo. Treba izdržati. Treba trpjeti. Priznati. Pokajati se. I nositi teret. Što s tragedijom koja nema objašnjenja? Koga kriviti? Gdje pronaći objašnjenje? Kada ne uspijevamo objasniti tragediju koja nam se dogodila ili nam se događa, krug krivnje se ne zatvara. Kreće se unatrag kroz našu prošlost. Uporno pokušavamo pronaći vrijeme, dan, trenutak kada smo bili neodgovorni. Kada nismo pazili. Kada smo samo nakratko skrenuli pogled. Tražimo bilo što da sebe proglasimo krivima kako bismo objasnili. Ponekad tragedija nema objašnjenja. Ne postoji. Nema ga. Ipak, ne možemo se pomiriti s neshvatljivim: nitko nije kriv. Nemoguće! Netko mora biti kriv. Negdje mora postojati početak gdje krivica počinje jer tu se skriva krivac. Netko mora biti odgovoran. Ne slažemo s tim kako je takav život ili tako mora biti. Ne možemo objasniti tragediju bez krivnje. Navikli smo da svaka tragedija mora imati krivca. Neke tragedije nemaju. Ne znamo tko je krivac za njih. Koga ćemo optužiti kada ne uspijevamo objasniti zašto nas je pogodila tragedija? Gdje sam pogriješio? Što nisam učinio kako treba? Je li se moglo izbjeći? Ponekad nema odgovora. Ne postoji. Ne možemo ga pronaći. Neobjašnjiva tragedija za koju ne možemo pronaći ni krivca ni krivnju koliko god se trudili…
Priča o nemilosrdnom trijumfu puke slučajnosti nad ljudskom iluzijom…
Kockanje je vrsta klađenja gdje se ulaganjem novca na neki neizvjestan ishod pokušava osvojiti određena nagrada. Stoga su uvijek tri bitna elementa kockanja: ulog, rizik i nagrada.
Premda ga u današnje vrijeme ljudi počesto doživljavaju kao nešto moderno i novijeg datuma, korijeni kockanja sežu unatrag sve do paleolitika, a do sad najstarija pronađena šestostrana igrača kockica datira na otprilike tri milenija pr. Kr. Stoga ne čudi da se već stari religijski tekstovi bave ovom problematikom, te da isti većinom izriču strogu zabranu bavljenja kockom.
U današnje vrijeme kockanje se na Zapadu doživljava mahom kao rekreacija i zabava, a državni zakoni su uglavnom blagonakloni prema ovom, za njih, pouzdanom izvoru oporezovanih prihoda. Pri tome su neke kulture više, a neke manje kockarski zainteresirane. Podaci u tom smislu pokazuju kako čak 70% Britanaca barem jednom godišnje posjeti neki od tamošnjih brojnih kasina. S druge strane, u Švedskoj postoje tek tri veća kasina, a ove većinom posjećuju stranci. Glede Švedske, ovakva situacija je uvelike posljedica i tamošnjeg, od strane države, strogo zadanog koncepta „odgovornog kockanja” (Responsible Gambling), a koji po sebi i nije isplativ mutnom privatnom kasino sektoru.
Iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom
Kao što već rekosmo, danas brojni ljudi pristupaju kockanju kao prema povremenoj razbibrizi i zabavi. Međutim, pokatkad neki od njih ipak posve izgube kontrolu, tako da naznačena zabava za njih preraste u neobuzdanu i posve destruktivnu ovisnost i strast.
Prema Dr. Lukeu Clarku, sa Odjela za eksperimentalnu psihologiju sveučilišta Cambridge, ovisnost o kockanju po sebi je poprilično paradoksalna ovisnost. Naime, ovdje se postavlja pitanje zašto bi se itko trebao kockati kad se dobro zna da je kockarnica jedina ta koja uvijek dobiva? Što će reći da su sve igre u njoj tako proračunate i postavljene da tek mali dio kolača na kraju pripadne igračima.
Clark smatra kako u samom središtu kockanja stoji iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom koji je ustvari definiran slučajnošću. Dakle, prema ovome bi sama daleka mogućnost kontrole nad onim što se po sebi ne može kontrolirati bilo to što snažno privlači igrače da igraju.
Drugi važan okidač kockarske ovisnosti prema Clarku zrcali se u tendenciji pokušaja sustizanja gubitka. Naime, nakon što što je stvoren početni gubitak, igrač isti sada do iznemoglosti pokušava anulirati nekakvim dobitkom, no kako su mu šanse za to po samoj prirodi igre iznimno male, gubitak će najvjerojatnije i dalje rasti, a igrač će ga zatim još i više pokušavati sustići.
Treći važan okidač pronalazi se u situacijama kad je dobitak „zamalo” ostvaren. Na primjer, netko na ruletu ganja „21-crveno”, a loptica mu završava na susjednom „2-crno” polju. Igrač je zbog toga uvjeren da je na dobrom putu, te da mu nedostaje još samo mrvica, ali to je zapravo opet teška iluzija jer na ruletu svaki broj ima podjednake šanse, što znači da pravila linearnog približavanja ovdje ne znače apsolutno ništa. Ovaj okidač se ponekad naziva i „kockareva zabluda” (Gambler’s fallacy), te uključuje i neke druge slične scenarije. Recimo, nakon što je loptica sedam puta u nizu padala konstantno na crna polja, kockar postaje potpuno siguran da će se ista idući put zaustaviti na crvenom polju. No to svakako ne mora biti točno, jer i sva preostala crna polja ponovno imaju jednaku šansu kao i ona crvena.
Glede kockarskih okidača, različita istraživanja spominju i neke druge izazove. Recimo, dokazano je da dobro raspoloženje općenito povećava želju za kockanjem. Osim toga, tu je i tzv. promjena očekivanja u vezi s pobjedom. Na primjer, nakon što su uplatili novac na svog omiljenog konja na hipodromu, igrači počinju vjerovati da isti sada ima puno veće šanse za pobjedu nego prije li su oni uplatili. Također, tu je i tzv. „bandwagon efekt”. On se javlja u lutrijama u situacijama nakon što jackpot nije izvučen kroz nekoliko kola, te je ovaj sada postao rekordno visok. Ljudi tada obično počinju masovno uplaćivati listiće, pa čak i oni ljudi koji redovito uopće ne igraju. Svi se žele priključiti, nitko ne želi propustiti rekordni dobitak.
Za kraj ovdje spominjemo i tijesnu povezanost kockanja i praznovjerja. Kao što je na početku rečeno, kockanje predstavlja iluziju kontrole nad posve slijepim statističkim procesom, no kockari to vide na posve drugi način. Smišljaju nekakve dobitne sheme. Pričaju okolo da su provalili igru. Ili naprosto tvrde da mogu nanjušiti one sretne – „vruće” kao i one nesretne – „hladne” automate. No sve je to opet najobičnija iluzija. U svakom slučaju, tko god uspije shvatiti da se kod kocke radi isključivo o slijepoj slučajnosti, taj ili se neće više nikako kockati ili će činiti to posve umjereno, i baš isključivo zbog one povremene razonode i zabave.
Psihologija, ali i ne samo psihologija
Kockarska ovisnost općenito važi kao najgora moguća. Ukoliko ovisnik ima čvrstu odluku i snažnu volju da se izliječi, liječenje će svejedno potrajati moguće i godinama. Međutim, neka novija saznanja sa ovog područja ovisnicima, kao i njihovim bližnjima, moguće ulijevaju i nešto više nade. U tome smislu, različita istraživanja pokazuju kako kockanje često i nije samo čisto psihološki, nego i neurološki problem također. Slično kao i kod ovisnosti o teškim drogama, i ovdje u pozadini često stoji dopaminska neravnoteža, kao pokatkada i izvjesne moždane traume. Tako je zabilježeno da su neki ljudi osjetili snažnu kockarsku strast nakon neurokirurških zahvata, kao što se nekima drugim to javilo nakon uspostavljene dijagnoze Parkinsonove bolesti. Neki treći su opet osjetili jednu ovakvu neugodnu promjenu ponašanja nakon uzimanja terapije za depresiju i sl. U svakom slučaju, kod većine ovakvih pacijenata, novootkrivenu kockarsku strast obično prati i jedno izraženo riskantno ponašanje i na drugim područjima života i rada. Premda ovo sve skupa ne zvuči nimalo naivno, izvjesnu nadu ipak budi datost da kockanje nije uvijek isključivo moralna i psihološka devijacija nego i konkretna patologija sa svojom neurološkom pozadinom, a koju se u konačnici uz pomoć različitih medikamenata može uspješno liječiti. Iz potonjeg slijedi i sekundarna korist vezana za javnu percepciju ovog problema. Premda okorjeli kockari samima sebi i svojim bližnjima redovito uspijevaju prirediti neviđenu količinu problema i kaosa, to ne znači da su oni nužno zločinci … puno češće, to su tek ljudi u teškoj nevolji.
…I ruke. I krilo. I toplina. I snaga. I krhkost. I nemoć. I strast. I neodoljivost. I tajna. I enigma. Njoj pripada sve. Njoj se sve vraća. Od nje sve dolazi. U njoj se sve rađa. S njom sve umire. I nemoć. I zahvalnost. I nježnost. I bliskost. I skrivenost. I besmislenost. I bol. I patnja. I sve ono neobjašnjivo, neshvatljivo, nejasno, nedosanjano, nevidljivo, nedodirljivo, neuhvatljivo, nedohvatljivo, nepoznato, neotkriveno s njom se pojavljuje. I s njom se skriva. U sebi nosi neotkrivene svjetove, nepoznate obale, skrivene puteve, tajne prolaze, enigmatske poruke, neobjašnjive ponore, nepoznate dubine, neuhvatljive titraje, neshvatljive snage, nedosanjane topline. Ona zna, osjeća, sluša, osluškuje, bdije, pazi, pruža, brine, traži, daruje, predaje, žrtvuje se, pada, ustaje, ne predaje se, bori se, nastoji, bodri, ohrabruje, potiče. Svijet koji nepoznat ostaje, govor koji se ne može dešifrirati, gesta koja postavlja pitanja i ne daje odgovore, pokret koji je neshvatljiv, tijelo koje je neobjašnjivo, duh koji je nepoznat, duša koja je neuhvatljiva, život koji je od vječnosti skriven, neotkriven, tajnovit i tajanstven. Nepoznata nama i nepoznata sebi. Skrivena od nas i skrivena od sebe. Za nas tajanstvena i sebi samoj tajna. Nema ključa. Enigma nema šifru. Začuđeni pred njom stojimo i na pitanje tko je ona, do nas dopire samo topao dah i glas koji odgovara: Ja sam žena. I sve se ponovo vraća u tajnovitost, skrivenost, neuhvatljivost, neshvatljivost, neobjašnjivost, neotkrivenost. I tamo ostaje. I dalje stojimo pred njom. Nepomični. Zagledani. Osupnuti. Iznenađeni. Prizvani. Pozvani. Stojimo pred njom dok je svijeta i vijeka…
Postoji samo ono što sami stvaramo. Ne može postojati ako ga nismo stvorili. Kao što čovjek stvara ljubav i ona postoji jer ju je čovjek dozvao u postojanje. Isto vrijedi za sve naše međusobne odnose. Ništa dobro i zlo ne postoji među nama bez naše moći stvaranja. Ono što nas povezuje bez nas nije moguće. Jer postojimo nešto drugo postoji zahvaljujući nama. Život, prijateljstvo, mržnja, zlo, dobrota, bilo što što nas oblikuje kao ljude ili neljude je s nama i u nama. Jer postojimo. Ono što stvorimo nas zahvaća i ispunjava. Žrtve smo onoga što smo stvorili. Mislimo da možemo nešto stvoriti i tome ne pripadati. Napose kada stvaramo ono što ne smijemo. I ne bismo trebali. Ipak stvaramo jer želimo drugog izbrisati. Mržnja ne postoji bez nas niti izvan nas kao nekakav zaseban entitet. U postojanje je priziva samo onaj koji već postoji. Čovjek. On je može utjeloviti u svijet kao postojeću silu. Kada recimo dozovemo mržnju vjerujemo da je možemo koristiti kao sredstvo. I istovremeno biti izvan nje. Mrziti i biti izvan mržnje. Ili voljeti i biti izvan ljubavi. Ili izgrađivati i biti izvan onoga što gradimo. Ono što stvorimo nije izvan nas. Ono najdublje i najintimnije ostaje u nama. Što god stvoriš, nisi stvorio nešto drugačije od sebe. Tebi strano. Izvan tebe. Stvorio si nešto u sebi. Čak ne uspijevaš biti ni podvojen kako bi mogao reći: Ja sam to stvorio, ali ne pripada meni. Ono si što stvaraš. Samozavaravaš se kako se možeš odvojiti od onoga što si sam stvorio. Kao da sebi govoriš: Ja se bez ikakvih posljedica mogu rascijepiti na dvoje. Na ono što jesam i na ono što sam stvorio. Pogubna laž! Ne možeš. Ti si ono što si stvorio ili stvaraš. Identičan si sebi i tomu. Ne možeš se od toga odvojiti. Čuvaj se onoga što stvaraš ako znaš i osjećaš da to ne bi smio stvoriti. Kako ne bi trebalo. To si ti sam. Nije to nešto drukčije od tebe. Ne laži sebi. Stvaraš sebe bez obzira kojim imenom ćeš to nazvati. Misleći jer si to nazvao recimo mržnjom, a ti se tako ne zoveš, da nećeš postati mržnja. Ili zlo. Hoćeš. Ali također ljubav. Ili žrtva. Ili sebedarje. Hoćeš, ali daleko teže. Kada stvaraš, misli na opomenu koja postoji na početku egzistencija svakoga od nas: postat ćeš ono što stvaraš ili ono što stvaraš postat će ti. Mi izmišljamo imena za ono što smo stvorili i dalje ih stvaramo misleći da nitko neće primijetiti. Ali… Primjećujemo. Osjećamo. Doživljavamo. Uskoro u nekom trenutku života svako se od nas pretvori u ono što je stvorio…
Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…
…Prolazimo. Nestajemo. Osjećamo u kostima. Dodirujemo na koži. Blijedimo. Naslućujemo kraj, prolaznost, slabost, zimu, pustoš, slom. Nemoćni. Nejaki. Ranjeni. Slabi. Vidimo kraj. I mudri smo. I oprezni. I pažljivi. Čuvamo snagu. Čuvamo živce. Čuvamo zdravlje. Nemoćni, nejaki, bolesni, rezignirani, očajni, usamljeni ne možemo protiv prolaznosti. Čovjek je čuvar. Odgađa prolaznost. Odgađa kraj. Prolaznost se ne skriva. Ne koristi trikove. Otvorena je. Surova. Brutalna. Bezobzirna. Ne stidi se. Pokazuje se. Javno. Privatno. Kad smo sami. U društvu. Prolaznost nema manira. Ne poštuje bonton. Ne zanimaju je pravila lijepog ponašanja. Nije je briga za naše molbe, zaklinjanja, molitve. Nema čak ni poštovanja prema nama. Uzima. I ono što joj pripada. I ono što bi trebala sačekati. Kao umjetnik koji ne poštuje nikakva pravila. Slika bore. Crta umorne oči. Svira tihe melodije slabom sluhu. Slabi mišiće. Ne možemo više nastupati pred publikom u predstavi koju svi zovu život. Troši kosti. Ne možemo više nositi ni sebe ni druge. Upuštamo se u borbu. Očuvani, sačuvani, svježi, mladi, zdravi, entuzijastični, oduševljeni, hrabri, stameni, čvrsti, samouvjereni. Naši početni udarci pogađaju prolaznost. Zadovoljni smo. Umaramo se. Postajemo zabrinuti. Nijedan je udarac ne ruši na zemlju. U prašinu. Ostaje stajati. Čvrsta, stabilna, neumoljiva, hladna, udaljena, snažna, jaka. Prolaznost. Udarci postaju slabiji. Samouvjerenost popušta. Zabrinutost raste. Prolaznost. Vidimo ljude koji se protiv nje bore. Neki još napadaju. Neki udaraju. Neki upute tek poneki udarac. Neki joj upute i bijesnu psovku jer su udarci onemoćali. Neki slabašno zamahnu prema njoj i, naravno, promašuju. Najgore je što ona stoji i ne progovara. Nikoga ne tješi. Nikome ne obećava. Bolna svijest da prolaznost šuti i ne želi progovoriti: „…sam prolazeći on zna – o prolaženju konačnih stvari; kao prolazan, on zna o prolaznosti. Jedino on među prolaznim bićima ima zao pogled, on već u proljetnom rasprskavanju vidi zimsku pustoš, u cvjetanju propadanje, u snazi slabost, u usponu već slom, životu već smrt…“ (Eugen Fink)…
Demagog je neodgovorni kradljivac tuđih ideja i misli. Intelektualni degenerik koji prezire ozbiljno znanje. Svojim neznanjem guši civilizaciju i razara kulturu. Raspolaže informacijama bez znanja. Odgovori su mu laki i lakonski. Na ozbiljna pitanja odgovara basnom, vicem, bajkom i narodnom poslovicom čiju poruku ne razumije. Citira one koje nikada nije pročitao i uvjereno ponavlja misli, riječi i govore onih koje nikada nije slušao. Krivotvori sve što se može na bilo koji način krivotvoriti: potpis, tekst, rukopis, povijest, prošlost, pamćenje, kulturu, umjetnost, književnost. Krivotvori jer ne zna ništa. Demagog je krivotvoritelj jer je neznalica. Rječnik mu se sastoji od velikih riječi koje prethodno nikad nije upotrijebio. U njegovim ustima ozbiljne riječi postaju floskule, rečenice se pretvaraju u besmislice, a govor u trabunjanje. Zlostavlja javnost svakodnevnim pisanim i usmenim priopćenjima, izjavama, prijetnjama, objašnjenjima, uputama, savjetima, sugestijama. Pametnije od sebe ne podnosi niti ih tolerira. Nije mu poznat sadržaj i iskustvo pojmova: savjet, sugestija, osvrt, dijalog, kritika, razmjena mišljenja, neslaganje, razgovor, komunikacija. Kroz svoje mišljenje, um i riječi demagog sve ozbiljno, vrijedno, umno i razumno pretvara u glupost. Sebe doživljava učiteljem zaglupljivanja i zatupljivanja. I tu laskavu titulu nerijetko s ponosom ističe i pored svog imena stavlja i službeni potpis: Ja demagog, zaglupljivač, zatupljivač, neznalica i krivotvoritelj. Frenetično se obraća opijenim masama: Uspio sam neznanjem i glupošću pokoriti svijet! Mase mu se klanjaju i mase ga obožavaju. Jer masama daje ono što masa želi: površnost, nekritičnost, otupljeni i prazni um koji samo želi da mišljenje odumre i da razmišljanje prestane, da um i razum na kraju budu ubijeni i bačeni u već pripremljen grob. Demagog je najgori oblik čovjeka. Dok drži posmrtni govor umu i mišljenu, zna da ih je ubio, ali nikad neće priznati i stati pred sudište kritike. Masa je toliko zaglupljena da ne primjećuje kako ubojica moli nad grobom svoje žrtve i žali za žrtvom koju je ciljano i planirano htio ukloniti jer mu smeta. Masa oduševljeno komentira njegov govor nad mrtvim umom i mišljenjem i ushićeno ponavlja: Kakva pamet, kakav um, kakvo mišljenje, kakvo razmišljanje! I kad sahrane um i mišljenje, idu za njim kao zvijeri jer uma i mišljenja više nema zato što mrtvi i sahranjeni. Ostao je još samo um i mišljenje demagoga koji će misliti za sve i umjesto svih. Iza njega ne ide kolona samostalnih mislećih bića. Iza njega je bijedna i jadna povorka zvijeri koja će na njegovu naredbu, mig, nagovor, poticaj, riječ, poziv krenuti u razaranje svega što su um i mišljenje ostavili čovjeku da ga podsjećaju na njegov uzvišeni status i poziv: umski misliti, razumski promišljati, stjecati znanje, kritički propitivati, biti zahvalan što mogu učiti od pametnijih, truditi se prenositi znanje onima koji ga traže. Demagog je masa bez uma i mišljenja kao što je i masa demagog podijeljen pojedinačno u beskonačan broj praznih i mrtvih ljudskih umova s kojima ljudska zvijer ne zna što učiniti jer više ne zna svrhu i zadaću uma. Demagog nije novost. On je opasnost. Kataklizma i propast. Netko tko se smatrao čovjekom uma i mišljenja ovako je o njemu pisao: …demagozi su oduvijek bili glavni davitelji civilizacije… pod njihovim rukama su klonule i grčka i rimska civilizacija, zadavljenje tim odvratnim sojem… ali čovjek se ne pretvara u demagoga tek tako što jednog lijepog dana istupi pred svjetinu i gorljivo počne da joj se obraća… suštinska demagogija tinja u glavama demagoga i potiče iz njihove neodgovornosti prema idejama kojima barataju, koje nije sam stvorio, već ih je preuzeo od pravih tvoraca… demagogija je oblik intelektualne degeneracije… (Hose Ortega y Gasset).
Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.
U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.
Prilike
Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.
Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.
Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.
Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.
Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.
Brige
Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.
No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?
Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.
Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.
Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.
Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.
Zaključak
Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.
U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.
U Sarajevu 8. XII. 2020.
M. B.
*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.
