Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!
Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike
Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.
Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!
Ljudski je sumnjati
Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …
Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!
Patnja i sloboda
Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora (1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.
Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.
Više o temi: http://poptheo.org/sloboda-nepisano…lo-svjesnih-bica/
Bog kao smisao tišine
Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!
Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!
U Sarajevu, 14. 3. 2017.
M. B.
[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.
[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.
