Popularna teologija – Stranica 4

Dramatičnost ljubavi

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu, ratnici su uvijek imali običaj da se prije bitke maskiraju, a počesto i šminkaju. Mijenjali su svoj svakodnevni lični opis, uglavnom iz dva razloga. Prvi je bio da svojim neobičnim izgledom utjeraju neprijatelju strah u kosti, a drugi da pri tome ohrabre i sebe same. Dakle, dvosmjerno su pokušavali pokazati, da oni više nisu oni sami; ranjivi i plašljivi ljudi su nestali iza neobičnog paravana, na kojem su se sada ocrtavale nekakve zastrašujuće sjene.

U tom smislu mogla bi se spomenuti jedna hladnoratovska tragikomična epizoda. Naime, američki mornarički admirali čupali su od muke kose na glavi, kad bi modni kreatori (poslovično ljudi sumnjive muževnosti) govorili, kako su njihovi ratni brodovi vrlo elegantno i lijepo dizajnirani. Nasuprot njima, ruska ploveća čudovišta, načičkana bez ikakve mjere i smisla topovima, raketama i antenama budila su strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Smisao rata je svakako osvajanje, ili barem čuvanje onoga što je već ranije osvojeno. Možda će se patrioti malo ražestiti, ali uistinu smatram da je kategorija tzv. obrambenog rata izrazito relativna i na ljudski način plošna. Naime, dok ljudi brane svoju zemlju, oni redovito brane ono što su njihovi preci i sami u nekom davnom povijesnom trenutku nemilosrdno osvojili i preoteli od nekog drugog naroda. Rat uvijek uključuje osvajanje, ali pri tome bi valjalo napomenuti da svi osvajači nisu isti. Raznorazne divlje horde su tako oduvijek poduzimale sebi svojstvene jednokratne i razorne ekspedicije, kojima je prvotni cilj bila pljačka i palež. Nakon što bi opustošili napadnuti kraj poput roja skakavaca, napadači bi se vratili natrag, odakle su i došli. Ovakvo ponašanje je bilo svojstveno npr. za skandinavske Vikinge, koji su u navedenom smislu često „posjećivali“ engleske obalne gradove, a engleski molitvenici iz srednjovjekovnog vremena su zbog toga često sadržavali pobožni zaziv: „Očuvaj nas Bože od gnjeva sjevernjaka“! Druga vrsta osvajača je pokušavala sebi obično priskrbiti potrebni životni prostor. Oni bi uzeli onoliko koliko im realno treba, a starosjedioce bi ponešto istrijebili, a ponešto otjerali. Treća vrsta osvajača je bila nešto sofisticiranija i lukavija od prethodne dvije. Ovdje nailazimo na velika carstva, čiji je osnovni smisao bio ubiranje poreza od osvojenih naroda. Ovi osvajači su koristili silu s mjerom. Oni nisu zatirali osvojene narode, čak što više, ostavljali bi im određeni stupanj političke autonomije, kao i prava na vlastitu kulturu i identitet. Pazili su svoje žrtve, jer su u njima vidjeli dugotrajni i stabilni izvor svojih prihoda. U ovom smislu bismo mogli navesti rimsko carstvo, kao i nama povijesno bližu austrougarsku monarhiju.

Veza ljubavi i rata

Kontraverzni njemački filozof Nitzsche u jednom od svojih djela reče: „Ako si rob ne možeš biti prijatelj; ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar, zato ona ne zna za prijateljstvo, već samo za ljubav“. Dakle, ovaj veličanstveni luđak je u ljubavi vidio nešto što ima veze sa robovanjem i gospodarenjem. Čak štoviše, on je smatrao ljubav opasnim duševnim oboljenjem, koje čovjeku samo stvara bespotrebne tegobe i nevolje. No, bez obzira svidjelo se to nama ili ne, ljubavna igra muškarca i žene svakako uključuje neke elemente ratne igre. Tu je prije svega maskiranje. Ljudi se za ljubavni sastanak uobičajeno drugačije oblače nego za neke druge prilike. Pomnije biraju što će obući i kako će izgledati, a na samom sastanku se opet drugačije ponašaju, nego u svakodnevnici. Tako se muškarci pred ženama često tašto razmeću svojim nepostojećim kvalitetama i ostvarenjima. Neki drugi opet igraju na kartu tzv. ranjenog čovjeka, razočaranog u ljubav, koji tako pokušava probuditi samilost kod ganute žene. Žene pri tome opet igraju neku svoju igru. Strašno vole ponašati se ravnodušno i drsko prema muškarcu, koji im se sviđa, jer stara izreka kaže: „U ljubavi vodi onaj tko manje voli“. A, iza ljupkih okica se često skrivaju opasne namjere: dok muškarac trijumfalno slavi svoju izvanjsku dominaciju, ona u sebi misli: neka, neka, sredit ću ja tebe, polako, ali sigurno! Ovdje se svakako radi o dvostranom osvajanju i nametanju dominacije. Muškarac ima svoje adute. U većini slučajeva je jači i veći od žene, a često je i manje emotivno ovisan o njoj, nego što je ona o njemu. No, žena ima svoje tajno oružje, a ono se zove zvocanje, rondanje iliti grintanje. Premda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, žensko zvocanje predstavlja vrlo moćno oružje. Jedna nedavna znanstvena studija je tako pokazala, da dugogodišnje žensko zvocanje postupno slabi muškarčevu volju, kao i njegov psihički napon. Valjda mu jadnom pri tome otupi prednji čeoni režanj, inače odgovoran za donošenje odluka u ljudskom mozgu. Tako žena često uspijeva prilagoditi muškarca svojim ciljevima puno uspješnije, nego što će muškarcu uspjeti nju prilagoditi sebi.

Golgotski spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka

Gospodin poziva: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2)! A čovjek ko’ čovjek; nije njemu baš toliko stalo do svetosti. On radije moli: Gospodine, daj mi uspjeha u ratu, pomozi mojoj sestri i bratu! Gospodine, kazni strogo dušmane moje, jer sam samo ja dijete tvoje. Priskrbi nam dosta plijena, da ne radimo, jer smo neka bića lijena! Nek’ me i u ljubavi sreća prati, jer srce moje ne želi da pati. Daj mi zgoditak na lotu i održi me dugo zdrava na životu. Daj sreće, zdravlja i veselja, nek’ nam svaki dan bude Nedjelja! A, Gospod će opet: „Sveti budite…“! Ovo svojevrsno natezanje između Boga i ljudi se očitava u cjelokupnoj povijesti spasenja. Bog pokušava čovjeka podići na neku svoju višu razinu, a čovjek će upravo suprotno: da je nekako Boga spustiti na zemlju i učiniti ga čarobnim štapićem svih svojih neostvarenih želja. Da li Bog voli ljude? Svakako da voli! Da li vjernici vole Boga? Svakako da vole! No, ljubav nije bezbolna stvarnost. Ona uvijek uključuje ovaj zahtjev za mijenjanjem onoga koji se voli. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje, a ovo oboje će pokušati mijenjati ono drugo i pri tome će oni sami pojedinačno pokušati ostati nepromijenjeni.

I tako je Bog jednoga dana poslao Sina svoga na zemlju. Ljudi se isprva obradovaše. Pomisliše u svojoj razuzdanoj pohlepi, kako je kucnuo čas osvete nad neprijateljima; da stiže vrijeme vječnog izobilja; da će i najmanji u Izraelu imati deset tisuća robova, a Sin će im na sve to izreći ono šokantno: „Obratite se i vjerujte evanđelju“! Želju im je uskratio i zato je glavom platio, a Rimljani neznabošci propeše križ iznad brda Golgote, kao spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka.

Znak osporavan

Neki galame: „Sklonite nam to sa zidova, jer nam bode oči“! Nećemo ga mi naravno skloniti, ali trebamo pokušati razumjeti dušu ljudsku uznemirenu. Neki se kršćani i suviše lako ljute na neprijatelje križa, jer zapravo nikad nisu uspjeli osjetiti njegovu bremenitost. Jesu čitali o tome, ali u molitvi nikad nisu stajali tamo kod spomenika te nesretne ljubavi. Nisu izbliza vidjeli gnjev razočarane svjetine, a nisu čuli ni krik nevinoga, kao ni bolne jecaje njegove majke. Nisu gledali kako prečista krv natapa grubo i suho drvo Križa te kako ga posvećuje za naraštaje koji dolaze. A nisu vidjeli ni kako je sjena njegovog križa prekrila i prijatelje i neprijatelje. Koliko je strašno to mjesto, znaju samo oni koji u duhu stajaše tamo. Križ je znak osporavan. Križ je također raskrižje vjere. Tko se nađe pred njim, morat će krenuti jednim od ponuđenih putova. Neki pred njim uzmaknu; vrate se natrag u isprazne predodžbe predaka. Neki pred njim ustuknu i kažu da je to kraj vjere. Neki u svome znanju proglase sve to za ludost, a nije to ni čudo, jer nije svima dano da razumiju ludost ljubavi! A najveća od svih ludosti jeste upravo to, da je luda ljubav veća i jača i od vlastite smrti. Ona nosi sa sobom svoju bol, a bol će prije ili kasnije uminuti, dok će ljubav i dalje nastaviti koračati svojim čudesnim stazama. Onaj na kome se slomila napeta ljubav Boga i ljudi je ponovno oživio, a iz njegovih dubokih rana sada isijava svjetlo, što ulijeva u prestrašenog čovjeka novu nadu i obećanje jedne sasvim drugačije ljubavi i života.

A što bi rekao racionalista

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, a i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

U Sarajevu, 4. 12. 2012.

M. B.

Izvanjski znakovi superiornosti kršćanstva

Ako pitamo nekog gorljivog kršćanskog vjernika o tomu zašto je i kako kršćanstvo uspjelo te kako je dvanaest neukih ribara i seljaka uspjelo osvojiti cijeli zapadni svijet, vjerojatno ćemo dobiti jednostavan odgovor: pa snagom i naumom Božjim, koji je i odredio da se vjera u njegovog Sina proširi po cijelom svijetu. Međutim, cijela se stvar može sagledati i na potpuno drugačiji način…

Nedavno sam na National Geographic-u pogledao jedan zanimljiv dokumentarac koji se bavio striktno izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima i sljedbama svoga vremena i nevremena. Naravno, znanstvenici ne polaze pri tomu od vjerskih pretpostavki i govora o Svemogućem Bogu i Njegovom spasenjskom naumu. Oni se u svemu ovomu ponašaju kao da Boga nema. To svakako ne znači da su svi oni ujedno ateisti. Ima i u tom svijetu vjernika, no kad je posao u pitanju, moraju se držati konkretnih činjenica i stroge metodologije (metodički ateizam), a u takvom egzaktnom okruženju uistinu se teško pronalazi mjesto za osobnog Boga, jer Bog čak ni unutar okvira kršćanske vjere nije predstavljen kao činjenica, nego kao otajstvo – sveta tajna. U Njega il’ vjeruješ il’ ne vjeruješ, tako da dokazi tu i ne igraju baš veliku ulogu. Ovakvo kontraverzno ozračje prati donekle i samu kršćansku teologiju, jer i ona je u konačnici neka znanost. Doduše, ona a priori priznaje Božje postojanje, ali mu ne pristupa subjektivno, nego objektivno. Npr. u molitvi pred oltarom, ja kao vjernik mogu reći: „Slatki moj Isuse“! No, kad pišem kao teolog, ne smijem sebi dopustiti ovakve subjektivne izljeve nježnosti, jer bi me kolege teolozi tada sigurno proglasili neobjektivnim! Zato je i sama teologija po sebi izazovna i napeta stvar, čak i pomalo zločesta – rekao bih, jer se usuđuje potisnuti subjektivni pristup Bogu te mu prilaziti isključivo objektivno. A što je to subjektivno, a što objektivno? Pa subjektivni pristup je pristup subjektu – osobi, a osobi se pristupa s poštovanjem njezinog integriteta i slobode; pristupa se s lijepim manirima i osjećanjima. Za razliku od ovoga, objektivni pristup je posve drugačiji, jer u načelu, objektivno se pristupa objektima – neživim stvarima. A s njima možemo što hoćemo i kako hoćemo. Ispitivat, istraživat, popravljat ili kvarit; prigrlit, odbacit ili zanemarit! Sa stvarima možeš kako hoćeš, pod uvjetom da su tvoje. Da, one nemaju osobne slobode i dostojanstva; s njima se trguje; čovjek ih kupuje i prodaje, ponekad iznajmljuje ili posuđuje. Pri tome se stvar ne pita za mišljenje i osobne afinitete, jer ih zapravo i nema. Tako se ponekad zabrinuto zapitam o tome, nije li Svevišnji zapravo postao talac teologije i teologa. Što zapravo želim reći, dalo bi se razjasnit jednim jednostavnim primjerom: grupa stručnjaka te promatra, zagledaju te, bockaju te, mjerkaju te različitim aparatima, raspravljaju o tebi, preispituju što su sve drugi do sad rekli o tebi i zatim pokušavaju o tebi donijeti neki epohalni zaključak, a da tebe samog pri tome ništa nisu upitali. Ni kako se zoveš, ni kako se osjećaš, ni to da li ti sam o sebi imaš potrebu nešto reći. Mislim da se nitko od nas ne bi želio naći u ovakvom košmaru nehumane znanosti! Dobro, mi svakako o sebi rado govorimo, i kad treba i kad ne treba, no, kako da pristupimo šutljivom i tajanstvenom Bogu. On ne govori tako često, a i kad govori, govori po ljudima koji opet znaju i slagati, a ako su i iskreni hoće barem pogriješiti. I tako dolazimo do čudne istine: Bog je svojom šutnjom sam od sebe načinio objekt ljudske znatiželje i istraživanja, premda je On apsolutni subjekt. E sad, to je ono gdje nama već polagano staje pamet dok se susrećemo sa ovakvim podudaranjem suprotnosti, koje se daju raspoznati i u Isusovoj osobi. On je i sluga i kralj, žrtveni jaganjac, ali i plamteći eshatološki lik posljednjih vremena. On nije samo Alfa i Omega u horizontalnoj razini kao prvi i posljednji, već i u vertikalnoj liniji hijerarhije: On je potpuno poniženi i potpuno uzvišeni, a sve je ovo valjda na tragu Božje cjelovitosti i sveobuhvatnosti. Čovjek tako može biti ili „gornji“ ili „donji“, a Bog može biti i jedno i drugo, pa čak i puno više od toga, a sve to skupa: istovremeno.

Misijska neselektivnost kršćanstva

No, da se mi ipak malo vratimo naznačenoj temi. Dakle, u prije spomenutom dokumentarcu znanstvenici su se pozabavili izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima svoga vremena. Pored samog kršćanstva u razmatranje su uzeli još četiri popularna religiozna pokreta toga vremena. To su pokret Šimuna Maga, pokret Apolona iz Tyane, Mitrin kult te Izidin kult. Sa Šimunom Magom se nisu previše bavili. Konstatirali su da je povijesno poprilično izvjesno da je Šimun Mag uistinu bio ponižen i poražen u susretu sa silovitim apostolom Petrom – kako to već svjedoče Djela apostolska. Apolon iz Tyane je bio već dosta intrigantniji lik od sirovog i priprostog Šimuna Maga. Neki ga zapravo nazivaju poganskom verzijom Isusa. Čak što više, neki izvori svjedoče da je bilo mnogo, kako fizičke, tako i psihološke sličnosti između Isusa i Apolona. Mlad, vrlo lijep, karizmatičan, činio je brojna čudesa, propovijedao u korist pravde i moralne kreposti. Pa zašto je onda tako brzo pao u zaborav pred naletom kršćanstva? U svezi s tim, ovi znanstvenici kažu da je u pitanju bio vjerojatno loš izbor učenika. Naime, Apolon je imao vrlo mal broj izravnih sljedbenika, koje je pomno birao – mahom – iz visokih društvenih slojeva. I tako: em ih je bilo malo, em su bili razmaženi i naviknuti na život na visokoj nozi; a takvi se baš i nisu bili spremni žrtvovati za više ideale. Za razliku od njega Isusovi ribari – naviknuti na hrvanje i s prirodom i ljudima – pokazali su se punim misionarskim pogotkom. Osim toga, Isus je svoju radosnu vijest prvenstveno bio usmjerio na niže društvene slojeve, koji su u to vrijeme ujedno činili apsolutnu većinu unutar sveukupne društvene populacije. Sukladno tomu, kršćanstvo se širilo vrlo brzo i masivno.

Ženski faktor

Kako reče jedan od znanstvenika iz dokumentarca: „Da sam živio u ono vrijeme i da sam se trebao kladit na neki od ovih pokreta, uložio bih sve na Mitrin kult“! Ovo će reći da se radilo o vrlo zaraznom i zavodljivom pokretu koji je u Isusovo vrijeme osvajao sve veći broj sljedbenika diljem prostranog Rimskog carstva. O njihovom nauku se i ne zna puno, jer iza njih nije ostalo puno pisanih izvora. No, jedno se zna: u ovom kultu su mogli sudjelovati samo muškarci, dok su žene bile isključene, a izgledno je da im je upravo ova datost na kraju došla glave. Tomu nasuprot, kršćanstvo je od samog početka u sebe uključilo žene i to ne samo kao pasivne sljedbenice, već i kao aktivne učenice. A religijski potencijal žena je veći od muškarčevog. Pa ako i danas zavirite u bilo koju crkvu na svijetu uvijek će te nabrojati barem dva puta više žena nego muškaraca. One radije idu u crkvu, radije se mole i radije doprinose za crkvene potrebe. Možda muškarci dominiraju kroz crkveno vodstvo, no, žene su oduvijek činile većinu one moćne i široke kršćanske baze, bez koje bi i samo vodstvo ostalo kratkih rukava.

Promijeniti se a ostati svoj

Spomenut ćemo još Izidin kult. Radilo se o veselom kultu egipatskih korijena, a koji je u svom bogoštovlju častio božansku majku. Krasile su ga razigrane procesije, pune cvijeća i radosne pjesme. Privlačio je i muškarce i žene; i stare i mlade. No, ovaj kult će polako nestati pred kršćanskim marijanskim pobožnostima. A osobito je važno da je kršćanstvo osim marijanskih pobožnosti nudilo još puno toga drugoga. Dakle, Izidin kult je bio i suviše plitak i površan da bi se ozbiljno mogao u onom vremenu suprotstaviti kršćanstvu. No, s druge strane, neka istraživanja pokazuju da je ovaj kult izravno i nemalo utjecao na sam izgled i sadržaj marijanskih pobožnosti unutar kršćanstva. Izvjesno je da je kršćanstvo posudilo ponešto od njegove ikonografije i koreografije. Da je kršćanstvo stvarno znalo ponešto posuditi od drugih svjedoči i tzv. Afroditino srce. Naime, ono srce s cvijećem i vatrom, koje obično krasi Blaženu Djevicu Mariju na našim pobožnim slikama i sličicama, zapravo je helenističkog podrijetla. Antički pogani su s njim obično ukrašavali svoju božicu Afroditu, a to se sve prakticiralo još davno prije kršćanstva. I tako opet kažu ovi naši stručnjaci: s jedne strane kršćanstvo je bilo dovoljno otvoreno da prihvati neke atraktivne elemente drugih religija, no, s druge strane, činilo je to na taj način i s takvom mjerom da se nikad nije razvodnilo te izgubilo onaj svoj originalni i jedinstveni identitet, kao ni sadržaj.

Od izvanjskog do nutarnjeg znaka

Dakle, u konačnici imamo dva očita izvanjska razloga superiornosti kršćanstva. Prvi je misijska neselektivnost, a drugi je mogućnost prihvaćanja promjena koje u konačnici ipak ne zadiru u bit stvari. Prvi nam sugerira da se kršćanstvo masovno proširilo zato što je u – doslovno – svakom čovjeku vidjelo „pogodan materijal“. Nisu ga svi – kojima je naviješteno – prihvaćali, no ipak su ga mnogi od njih prihvatili. A da bi se ovo i u naše vrijeme postizalo, potrebno je nadvladati osobne predrasude. Tko kaže: „Ovaj mi je čovjek glup, a onaj lud, onaj drugi opet infantilan, a ovaj treći umišljen, četvrti fanatičan, peti prestar, a šesti premlad, sedmi ima lošu prošlost, osmi sadašnjost“ … takav čovjek zasigurno ne može biti dobar kršćanski misionar. Dobar misionar pristupa svakome hrabro i otvoreno i neće se razočarati ako po katkada i ne uspije, jer će neki drugi put zasigurno uspjeti. Ovdje zapravo prelazimo sa onog izvanjskog na ono unutarnje. Mogućnost prihvaćanja svakog čovjeka i jeste znak jedne uzvišene ljubavi i želje za općim jedinstvom. Ovo napominjem, jer naši prostori naprosto pucaju od predrasuda. Naš svećenik nerijetko kao da očekuje unaprijed da ima samo posla sa već dobro formiranim kršćanima. Oni drugi ga ne zanimaju. Prezire ih i ne želi ih u svojoj blizini. Zato se pitajmo: jesu li Krist i apostoli imali oko sebe dobre i formirane kršćane? Nisu! Tek ih je trebalo pronaći i formirati! I bi tako!

S druge strane, što znači ovo mijenjati se, a ostati ipak svoj? Tko se nije spreman mijenjati nikako, taj je obično fanatik i buntovnik, a to nije dobro. Tko je opet previše podložan i presporo se mijenja, taj je (nažalost) beskičmenjak – mali čovjek bez jasnog stava i identiteta. Mijenjati se, a ostati ipak svoj predstavlja jednu idealnu mjeru ljudskosti. To znači: znati poštivati druge, ali i sebe samog; čuvati brižno ono što je dobro, ali znati prihvatiti i ono bolje!

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

M. B.

Čovjek – okrnjena kruna stvaranja

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti.

Činilo mu se da je proklet i kažnjen dok je sanjao velike snove u smrtnom tijelu na hirovitoj i opasnoj zemlji. Želio je mnogo više nego što je mogao ostvariti, a ako bi nešto posebno i uspio ostvariti, našao bi se već netko sličan njemu tko bi želio to ostvarenje samo za sebe. Želio je dotaknuti to divno plavo nebo iznad sebe, a kad bi pao mrak čežnja za visinama bi naprosto eruptirala; zvijezde i daleki svjetovi kao da su ga dozivali k sebi, ali on nije mogao tamo. Zavidio bi pticama, gledajuć’ kako bezbrižno lete. No, poslije je shvatio da je možda i bolje što on nije ptica, jer one su prosta bića što ne sanjaju snove.

Ni u ljubavi mu nije najbolje išlo. Nije ponajbolje shvaćao svoju ženu, kao što ni ona nije dobro shvaćala njega. Nekako su bili upućeni jedno na drugo, ali bilo mu je jasno da su oni različiti svjetovi. Nisu mogli jedno bez drugog, no, i kad bi bili zajedno počesto su bili nesretni. Tražio je odgovore koje nije mogao da nađe. Uh, kako je to teško: dovoljno si pametan da uvidiš probleme i pitanja, ali nisi dovoljno pametan da bi našao sve odgovore. Tko se tako gorko našalio pa stvorio tako kontraverzno biće? U osami bi dozivao svog tajanstvenog stvoritelja, ili neke druge zagonetne nebeske žitelje … uzalud; ovi su šutjeli, a ljudi galamili… da, ipak mora biti da je kažnjen. Mislio je da je i on nekad živio u jednom boljem svijetu, ali nešto je zabrljao, pa je završio kako je završio. Bit će da je pojeo neku zabranjenu voćku. To mu je palo napamet jer on svakako rado jede zabranjeno voće: što više zabranjeno to slađe. Ali, opet ga je uznemiravalo pitanje: zar je toliko kriv što je ono zabranjeno tako slatko i neodoljivo? Sveti ljudi su ga upozoravali da se mora popraviti ili će na kraju gadno nastradati. To mu se učinilo neobično istinitim, ali ga je opet proganjalo pitanje: nije li već dovoljno kažnjen što živi kako živi i što živi gdje živi? Shakespear je ironično primijetio: „Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje“! Da, i to je čovjeku padalo napamet. Možda je on već u paklu i drugoga pakla osim ovoga nema. No, ipak nije bilo sve tako crno. Znao se počesto radovati u društvu s prijateljima i rodbinom. Ali i tu bi znao pretjerati, jer prevrtljivo vino je donosilo raspoloženje, no, po katkad bi oslobodilo i skrivene potisnute frustracije, pa su se slavlja pretvarala u svađe i tragedije. A čak, ako bi i slavlje prošlo u najboljem redu, ujutro bi ga znala probuditi nezgodna glavobolja, zvana mamurluk. Počesto se znao radovati i nad nesrećom neprijatelja, ali onda bi ga gorak okus kajanja prizivao u pamet.

Inflacija krivnje

Pojava zvana inflacija ne pogađa samo monetarni sistem, već i svaku drugu stvar pod svodom nebeskim. Čega je puno i previše, to će svakako izgubiti vrijednost. Tomu naprotiv, samo rijetke stvari postižu veliku vrijednost.

Kako su čovjeku prečesto govorili da je za nešto kriv, tako je i pojam krivnje s vremenom izgubio na značenju. Postmoderni sarkazam će uzvratiti: „Da kriv sam i što onda“!? A tužitelj se nađe zbunjenim pred ovakvim odgovorom. On voli da mukotrpno razotkriva krivnju kroz svojevrsnu igru mačke i miša, a miš se više nije skrivao. Čak naprotiv, sad je bahato stajao i plazio je jezičnu njezinom mačjem veličanstvu.

Nešto slično se dogodilo i svetom Božjem imenu. Nešto baš razmišljam: ma pametni su bili ti Židovi, dok su se ustručavali izgovarati Njegovo sveto ime. Oni bi se radije mjesto toga naklonili ili rekli samo Gospodin. I sam papa Benedikt u svojem „Uvodu u kršćanstvo“ primjećuje ovaj problem. Pojam Bog je vremenom postao i suviše opterećen. Svatko ga je uzimao u usta. Mnoge su se protuhe samozvano proglašavale Njegovim zagovornicima i glasnogovornicima. Mnoge su nevolje i zla učinjena u to sveto ime te je ono stoga i počelo gubiti na značenju i dostojanstvu. „Ne izgovaraj imena Božjega uzalud“ – nije to slučajno rečeno i određeno. Ali ovdje opet dolazimo do jednog univerzalnog problema. Kako reče Roman Siebenrock – jedan od mojih insbruških profesora- svaki čovjek se osjeća teološki kompetentnim, bez obzira da li nešto znao ili ne znao. Ljudi rado Boga uzimaju u usta i tako ga nehotično obezvrjeđuju.

Novi početak

Nedavno sam čitao kako se u onom kompliciranom i živopisnom kineskom pismu riječ „kriza“ piše s dva znaka. Od toga onaj prvi znak naznačuje nevolju, pogibao i patnju, a onaj drugi šansu, mogućnost i probitak. To je zapravo neobično točno definiranje pojma „krize“. Ona sa sobom nosi nevolje, ali i neke nove prilike i mogućnosti.

Danas se stalno priča o nekakvim krizama. Ekonomija, vjera, moral, poštivanje autoriteta… kao da je sve u krizi. Možda je uistinu tako, ali s tim dolaze i neke prilike; da nešto novo naučimo i shvatimo, i to prvenstveno na dosadašnjim greškama. Čovjek se predugo osjećao nesretnim i neispunjenim u svojoj kompliciranosti, kontradiktornosti i neodređenosti. Pri tome se malo tko mogao poistovjetiti sa cijelim sobom; sa onakvim kakav jest. Predugo smo se možda prepuštali parcijalnim pristupima. Netko je sve karte bacao na materijalno, a netko na duhovno; netko na individualno, a netko na ono kolektivno. Ali iskustvo jasno pokazuje da se zanemareni dijelovi osobnosti prije ili kasnije vraćaju poput bumeranga te pogađaju bolno i odlučno. Imamo mi i vanjskih neprijatelja, ali s vremenom sam shvatio da smo najgori neprijatelji sami sebi. Radije nosimo maske nego da pokušamo prihvatiti sebe same, onakvima kakvi jesmo. Kako rekoh, mi jesmo možda komplicirana, kontradiktorna i neodređena bića, ali što ako to zapravo nije nesreća, nego naš osobni blagoslov. Ne predstavlja li božićno otajstvo upravo jedan takav kopernikanski obrat glede vrednovanja čovještva. Ne pokazuje li ono da rođenje čovjeka ima smisla pa makar se rodio i u štalici. Ne pokazuje li ono da čovjek ima svoju ljepotu i vrijednost pa makar ga mnogi neprijatelji progonili i izrugivali. Ne pokazuje li ono da smo vrijedni pa čak ako i ne razumijemo ponajbolje sami sebe, a kamo li druge ljude, a tek kako slabo one uzvišene nevidljive stvarnosti.

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti. Tko je to kao čovjek? To je jedino biće u prirodi koje u sebi spaja nespojive svjetove. Materijalni smo, ali smo i duhovni. Nosimo u sebi sličnosti s drugim ljudima, ali svatko je od nas svejedno jedincat i neponovljivo originalan. Nosimo sa sobom nemire prošlosti, ali i osjećaj za eshatološku harmoniju budućnosti. Imamo vatrene emocije, ali dašak hladnog razuma; samar prisilne nužnosti, ali i krila nesputane slobode; činjenicu smrtnosti, ali i slutnju vječnosti. Nije sve to lako nositi i na okupu održati, ali to i jeste naša slava i blagoslov. Nek’ ne zamjere biljke, životinje, prekrasni anđeli i mali glavati izvanzemaljci, ali čovjek je uistinu kruna stvaranja; možda malkice okrnjena, ali svejedno je kruna!

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.

Na rubu kaosa…

„Da bi dočarao nerazlučenost praćenu nasiljem, kao u vrijeme Postanka ili žrtvene krize, Shakespear se često vraća na metaforu potopa, kad sve prelazi u tečno stanje a čvrsti svijet se pretvara u nekakav bućkuriš“ (R. Girard, Nasilje i sveto).

Smrtno biće zvano čovjek

Na početku ovog razmišljanja postavit ćemo jedno pitanje. Koja je naime veza između čovjeka i njegove smrti i na koji ga način ona pogađa? Antički filozof Epikur je još davno pokušao dati odgovor na ovo pitanje. Po njemu, između čovjeka i njegove smrti ne postoji nikakva dodirna točka, jer dok čovjek postoji smrti nema, a kad smrt nastupi, čovjeka više nema. Dakle, po tome se čovjek ne bi trebao uopće baviti pitanjem smrti, niti se radi nje brinuti. Ona je samo suprotnost postojanju i onaj koji postoji ne treba misliti o ovoj suprotnosti, pa makar bila i njegova osobna. No, mnogo kasnije, njemački filozof Martin Heidegger će ispisati neka nova poglavlja o ovom odnosu. Po Heideggeru je čovjek duboko smrtno biće. Smrt se ovdje ne pojavljuje samo kao nešto što stoji onkraj ljudskog života. Naprotiv, smrt je duboko prisutna već u živućem čovjeku i dozrijeva slično kao što voćka prispijeva svojoj zrelosti. Smrt se ovdje pojavljuje kao pritajena avet, što doziva samu sebe. Ne treba čovjek uistinu biti velik filozof poput Heideggera da bi uočio ovu prisutnost smrti u još živućem čovjeku. Kako naime objasniti najrazličitije oblike čovjekovog riskantnog ponašanja, osim kao užurbano i ishitreno prispijevanje vlastitoj smrti. Zašto mnogi voze neoprezno i prebrzo premda znaju da je to opasno po život i živote? Čemu služe svi ti takozvani ekstremni sportovi koji natjecatelje redovito liferuju na granicu smrti, a katkad i preko nje? Zašto neki ljudi bezrazložno provociraju druge ljude i tako neminovno navlače njihov gnjev na sebe? I osim toga, zašto ti isti provokatori ostanu duboko razočarani, ukoliko njihove žrtve izbjegnu zamku gnjeva te ostanu hladnokrvne i mirne? A tek sve te droge i alkoholi? Već ovdje upada u oči da svi ovi riskantni oblici ponašanja nisu tek nešto slučajno u čovjekovom životu. Naprotiv, oni čovjeku izgledaju duboko izazovno i uzbudljivo. Iz njih kao da za čovjeka zrači neka pozitivna vrijednost. Oni tako često nose prefiks „zabavno“, ili kako reče ona američka poslovica: „No risk, no fun“ (bez rizika nema ni zabave)!

Tragika ljubavi: fatalni muškarci i žene

Kao svećenik počesto imam priliku razgovarati sa ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja. Naravno, ovdje se misli prvenstveno na nasilje njihovih osornih i okrutnih muževa. Razgovarajući sa svima njima, uvijek sam pokušavao saznati jednu stvar koja me je duboko kopkala. Naime, zanimalo me to, jesu li one već prije braka opažale ili barem naslućivale nasilnu prirodu svojih odabranika, ili je to nasilje bilo nešto što se tek mnogo kasnije pojavilo. Na to pitanje sam dobivao (barem do sada) uvijek isti odgovor: Sve su one naime već puno prije braka uočavale nasilnu prirodu svojih odabranika, ali svejedno su ih do kraja odabrale. Možda će netko sada reći: „Pa dobro, možda jadne nisu imale izbora; možda su se ravnale po onome: daj što daš, važno je da se udam“! Pa rekao bih da ovo svakako stoji u nekim slučajevima, ali ne u svim, jer mnoge od ovih žena su imale mogućnost izbora. Bio je tu uobičajeno u igri pored nasilnika i neki fini, čestiti mladić. No, ove su nesretnice ipak izabirale svog dragog nasilnika.

Naravno, nisu samo žene žrtve nasilja. Ponekad su – premda zvuči čudno – žrtve muškog roda. Ovdje se zapravo ne radi o eksplicitnom fizičkom nasilju, već više o onom psihičkom. Tako se zna nerijetko dogoditi, da se solidan muškarac smrtno zaljubi u kakvu zločestu ženu, što sustavno vara, laže i vrijeđa. I premda mu je sve ovo jasno, on se ipak ne uspijeva othrvati svojoj tragičnoj ljubavi. Normalno, ovakve situacije nije lako jednodušno protumačiti. Mnogi bi jednostavno rekli da se suprotnosti međusobno snažno privlače. No, mogli bismo ovo također sagledati u svjetlu Heideggerovih riječi. Možda se i ovdje radi tek o svojevrsnom ishitrenom prispijevanju vlastitoj smrti. Dakle, prvi stav ističe nutarnju dramatičnost ljubavi, a drugi nam kaže da se po katkad lupež zvani smrt zaogrne plaštem ljubavi te da tako zavara naivnog i lakoumnog čovjeka. Ali, sasvim je moguće da su stvari još složenije od ovoga. To se osobito da primijetiti u Starom Zavjetu. Tamo se naime prikriveno provlači jedan troplet, kojeg sačinjavaju Bog, ljubav i smrt. Ljubav je jaka kao smrt, veli Pjesma nad pjesmama. Na drugim mjestima susrećemo mišljenje starozavjetnih pisaca, koji su jednodušni u procjeni da živ čovjek ne može i ne smije vidjeti Boga, jer bi to značilo čovjekovu smrt, a Bog je u konačnici ljubav, koja je opet jaka kao smrt. Rekao bih zato, da se u starozavjetnom kontekstu pojmovi „Bog“, „ljubav“ i „smrt“ ponekad uopće bitno ne razlikuju. Bitna razlika se tek počinje provlačiti u novozavjetnom kontekstu. Tamo se opetovano snažno naglašava da su Bog i ljubav nešto što ima veze prvenstveno sa životom vječnim i sadašnjim, a ne sa smrću i propadljivosti.

René Girard: kriza razlika

Ovdje bih podvukao nešto, što se opetovano provlači u dosadašnjem djelu razmatranja. Ljudi, pa i cijela društva pokatkad rade nešto, za što se nadaju da će im donijeti blagostanje; no, nisu pri tome ni malo svjesni da zapravo srljaju kao one „Radićeve guske“ u maglu. U današnjem svijetu tako postoji jedna snažna tendencija dokidanja kulturnih i društvenih razlika, a to se sve čini pod izlikom jednakosti među ljudima. Cijeli svijet je uniformiran u američki Jeans. Hamburgeri, pizze i Hot dogovi neumoljivo istiskuju tradicionalna jela pojedinih naroda. Svećenici se ponašaju sve više kao laici, a kraljevi i prinčevi se sve češće naokolo šetkaju u bermudama s šlapama na nogama. Brojni umjetnici pokušavaju u svojim djelima izbrisati razliku između visoke, srednje i niske kulture te kulture ulice. Globalna uniformacija se želi prikazati – kako rekosmo – kao obećanje jednog boljeg i pravednijeg društva koje neodgodivo dolazi, a tako uistinu i izgleda, barem na prvi pogled. No, nisu svi u kontekstu ovog procesa tako optimistični. Francuski filozof kulture i religije René Girard, čak što više, vidi u ovom procesu globalnog uniformiranja izričitu opasnost za cjelokupni zapadni svijet. Polazeći od analize društvenih, kulturoloških i religijskih zbivanja u primitivnim i arhaičnim društvima, on pronalazi da su upravo kulturne razlike unutar društva temelj njegovog jedinstva i blagostanja. Zašto su kulturne razlike toliko važne za normalno funkcioniranje ljudskog društva, ako znamo da na prvi pogled izgledaju čak vrlo štetno? Pa ovdje bismo mogli argumentirati na vrlo jednostavan način. Društvo treba različite ljude, koji su osposobljeni opet za različite zadaće i poslove. Pri tome, oni bi trebali biti svjesni svoje specifične uloge i mjesta u društvu i trebali bi se dalje razvijati opet unutar svog mjesta i uloge. A to znači: ako sam svećenik trebam ostati svećenik i ne postati političar; ako je netko umjetnik, treba to i ostati i pri tome ne glumiti vjerskog vođu. Ako je netko radnik, taj svakako ne bi trebao planirati da postane kralj. Što se događa kad ljudi počnu iskakati iz svog specifičnog konteksta i počinju uskakati u neki sasvim drugi? Pa tada raste opasnost od nastanka radikalnog rivalstva među ljudima i nasilja, koje s njim dolazi. A, ako ovo „iskakanje“ pogodi cijelo društvo i svakog čovjeka u njemu, tada će se isto društvo naći u kaotičnom sukobu. Jer kako je društvu ipak potrebna stanovita diferencijacija i hijerarhija, a ona kulturna je već pala, sada će se ista moći uspostaviti samo na najprimitivniji i najbolniji način: krvavom borbom!

Ni diplome nisu više što su bile

Jedna od najviše suludih situacija koje me počesto zadesi u mom svećeničkom radu jeste ona, kad me poneki laik poprilično marginalni vjernik pokušava uvjeriti da se on bolje razumije u vjeru i teologiju nego ja. Uzalud mojih šest godina filozofsko-teološkog studija, uzaludan mi doktorat i plus jedanaest godina pastoralne prakse; ljudi iako pojma nemaju, čvrsto vjeruju da su stručniji u mom području od mene samog. Bilo je tu svakojake klijentele. Bilo je tu masnih kamiondžija, nakinđurenih studentica i pripitih intelektualaca; no, uvijek se ponavlja isti obrazac: „Ma velečasni! Nije to tako … slušaj bolan mene“! A, ovo obezvrjeđivanje univerzitetskih diploma i stručnjakove stručnosti je po Girardu upravo jedan od najeklatantnijih primjera krize razlika unutar ljudskog društva, a vrhunac same krize predstavljaju oceubojstvo i incest. Premda onaj prije navedeni delikt nepoštivanja univerzitetske diplome izgleda potpuno bezazleno naspram ova dva posljednja, svi oni po Girardu imaju potpuno isti uzrok, a to je navedena kriza razlika. U njoj ljudi počinju da zaboravljaju tko su i što su te pokušavaju pronaći svoj novi identitet kradući identitet drugoga. Biti netko drugi i biti pri tom nešto što po svojoj prirodi ne možeš biti; nije li to izvor svakog zla?

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.