veljača 2020. – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

Čemu težiti?

Da bismo bili zadovoljni, ne smijemo imati sve. Nedostatak je uvjet zadovoljstva. Imati sve početak je gubitka motiva. Težiti zadovoljstvu uvijek opterećeni nedostatcima. Kad vam za savršen rezultat nedostaje nešto. To što nam nedostaje tjera nas da budemo savršeniji i bolji. Kao kada netko u određenom sportu osvoji sve što se može osvojiti. Prestaju izazovi, prestaju motivi. Potraga za savršenstvom blijedi. Apsolutno zadovoljnom čovjeku teško je sačuvati sreću i razloge da se i dalje trudi i napreduje. Čovjek bez ijednog jedinog nedostatka ili nesavršenstva u bilo kojem obliku nije zadovoljan. Tražeći zadovoljstvo, traži savršenstvo. Brkajući jedno s drugim, čini sebe nesretnim i nezadovoljnim. Savršenstvom dosežemo određenu razinu koju se ne može izgubiti olako. Kao kada postignemo savršenstvo u sviranju gitare. U slikanju. U dizajnu. Takva postignuta savršenstva se ne mogu lako postići. Ali jednom kad se postignu, ne mogu se lako izgubiti. Mogu oslabiti. Ali ne i izgubiti. Čak i godinama poslije, nakon nekoliko sati slikanja otkrivate da još uvijek posjedujete dio savršenstva. Savršenstva se stječu. Radom. Naporom. Vježbom. Zadovoljstva se kupuju. Novcem. Trgovinom. Izgledom. Bogatstvom. Posjedovanjem. Savršenstvo nedostatak doživljava kao poticaj. Kao kada vam nedostaje još malo vježbe da svladate korake nekog zahtjevnog plesa. Nedostaje vam još malo gipkosti, preciznosti, lepršavosti. Ali ove nedostatke ne smatrate teretom i razlogom da odustanete. Oni vas potiču i traže od vas da ih savladate. Zadovoljstva nedostatke vide kao teret i prepreke. Kao kad niste zadovoljni oblikom svoga nosa. Nešto vam smeta iako je riječ o normalnom i pravilnom ljudskom nosu. Ali vi niste zadovoljni. Hoćete savršen nos. Koji ne postoji. Možda zato ljudi izobliče svoja lica i tijela jer nisu zadovoljni misleći da je moguće postići savršenstvo lica i tijela. Savršenstvo je stanje čovjekova duha u odnosu prema nedostatcima koji ga potiču da bude savršeniji. Karakteristika čovjeka koji traži savršenstvo je osjećaj za stvarnost i skromnost. Kao kada profesionalni skakač u vodu doseže određeno savršenstvo u izvođenju skoka. Svladao je nedostatke, ali zadržava osjećaj za stvarnost i skromnost. Zna da je njegov skok donekle savršen, ali nije apsolutno savršen. Nikada neće biti. Zadovoljstvo je stanje čovjekova tijela u odnosu prema nedostatcima koji ga čine nezadovoljnim i nesretnim. Karakteristika čovjeka koji traži zadovoljstvo je megalomanija i oholost. Kao kada netko u nedostatku savršenog fizičkog izgleda čini sve da ga učini savršenim, uvjeren da njegovo tijelo zaista može postati apsolutno savršeno. Što ne može. Zbog toga se nezadovoljstvo produbljuje i raste megalomanija i oholost jer tko smije nezadovoljnom čovjeku reći da ne može biti savršen. Nezadovoljan kupuje, onaj koji teži za savršenstvom vježba, uči i trudi se. Između savršenog i zadovoljnog čovjeka postoji razlika. Savršen čovjek tek na kraju osjeća zadovoljstvo. Kao kada slikar usavrši svoj karakteristični stil do savršenstva. U slikanju uživa i osjeća zadovoljstvo. Zadovoljan čovjek na kraju ne doseže savršenstvo i osjeća nezadovoljstvo. Kao kada netko gledajući svoj svježe operirani nos na kraju nije zadovoljan jer umišlja da još uvijek postoji asimetrija između nosa i lica koju jedino on uočava. Čovjek koji želi biti zadovoljan prvo teži savršenstvu jer iz savršenstva proizlazi zadovoljstvo. Tko želi biti nezadovoljan, dovoljno mu je da odustane od savršenstva i teži isključivo zadovoljstvu. Posebnu ulogu u odnosu prema zadovoljstvu ili savršenstvu igraju nedostatci. Tko teži savršenstvu, nedostatke vidi kao prilike i poticaje. Vidi sebe ne kao kažnjenika. Vidi sebe kao ratnika koji mora pobijediti u prevažnoj bitci. Tko teži zadovoljstvu, nedostatke vidi kao terete i zapreke. Svladava ih, ako je moguće, tako da se s njima niti bori niti ih želi svladati. Svladava ih drugim sredstvima. Novcem. Moći. Izbjegavanjem. Kao kada idemo u školu. Netko teži savršenstvu i školu svladava znanjem, trudom, radom i na kraju postiže određeno savršenstvo u znanju kao i zadovoljstvo što zna. Netko opet teži zadovoljstvu i školu vidi kao prepreku i teret. I on je svladava. Neradom, bježanjem, izbjegavanjem obveza. Na kraju također postiže rezultat. Neznanje i nezadovoljstvo što ništa ne zna. Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni. Jedni su težili prema savršenstvu kroz zadovoljstvo i sebe učinili nezadovoljnima. Drugi su težili prema savršenstvu kroz vježbanje u savršenstvu i na kraju pronašli i zadovoljstvo. Danas težimo najčešće zadovoljstvu. Tu i tamo netko teži savršenstvu. Zato nas je puno nezadovoljnih i malo sretnih.

U Sarajevu 12. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi. Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Peeratam Tangtua

Preosjetljivost – prednost ili mana?

Za neka ljude često primijetimo da su preosjetljivi, a možda smo čak i sami takvi pa onda čujemo od drugih: ”Nemoj dramiti, to uopće nije tako strašno. Jednostavno si preosjetljiv”. Rečeno na ovakav način, visoka osjetljivost zvuči kao nešto negativno, ali kao i obično, sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Visoka osjetljivost (High sensitivity) definirana je kao oštra fizička, mentalna i emocionalna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje. Klinička psihologinja dr. Elaine Aron koja proučava visoku osjetljivost od 1991. godine navodi niz karakteristika specifičnih za ovakve ljude. Ističe kako preosjetljivi ljudi često pretjerano reagiraju na jarko svjetlo, glasne zvukove i grozničavo okruženje. Oni jednostavno sve proživljavaju na jedan dublji način. Središnji živčani sustav preosjetljivih ljudi podešen je tako da registrira podražaje vrlo niske frekvencije te ih pojačava u mozgu. Često djeluju kao vrlo sramežljive osobe, ali to i nije baš točno. Sramežljivost je stečena osobina, dok je preosjetljivost urođena. Razlog zašto djeluju sramežljivo jest njihov način reagiranja na nove situacije i ljude. Promatrat će sa strane duže vremena kako bi stekli sigurnost da situacija ili ljudi ne predstavljaju opasnost. Puno teže se nose s greškama, duboko ih pogađaju grube riječi, promjene im teško padaju. Često se osjećaju neshvaćenima i kao da se ne uklapaju u postojeće društvo. To i nije daleko od istine ako uzmemo u obzir da visoko osjetljivi ljudi tvore 15-20 % stanovništva. No kako smo rekli, preosjetljivost ima i svoje prednosti. Istančana intuicija, empatija, sposobnost da čuju zvukove koje drugi uopće ne doživljavaju, lako uočavanje detalja samo su neke od vrlina preosjetljivih ljudi. Neki ih čak nazivaju i ”super moći”. Unatoč ovim vrlinama, definitivno nije lako s ovakvim karakteristikama normalno funkcionirati u ovako užurbanom svijetu. Onda nije ni čudno što su skloniji anksioznosti i depresivnim poremećajima. Zbog toga im je često potrebna samoća, mjesto gdje mogu povratiti energiju nakon iscrpljujućeg dana. Nije rijetkost da su preosjetljivi ljudi izuzetno umjetnički nadareni pa im tako glazba, slikanje i sl. predstavljaju ”ispušni ventil”. Iako izbjegavaju gužve i ne osjećaju se ugodno u okruženju većeg broja ljudi, po pravilu preosjetljivi ljudi nisu nužno introverti. Zapravo, veliki broj ekstroverata spada u ovu skupinu. Ono što se savjetuje preosjetljivim ljudima kako bi mogli normalno funkcionirati i biti produktivni jest da kad god su u mogućnosti ograniče vanjske podražaje npr. ugasiti radio dok voze, stišati televizor dok rade, staviti povez oko očiju prije spavanja i sl. Budući da su isto tako osjetljivi na raspoloženja drugih ljudi, potrebno je, koliko je to moguće, izbjegavati ljude koji stalno kukaju te ih previše opterećuju svojim problemima. Visoko osjetljivi ljudi jednostavno trebaju napraviti ”štit” koji će ih braniti od nasrtaja vanjskih podražaja. Za kraj, ako spadate u ovu skupinu, sljedeći put kad vam netko kaže da ste preosjetljivi, shvatite to kao kompliment.

U Mostaru 7. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Elaine Aron, ”The Highly Sensitive Person”, Izvor: https://hsperson.com/ (Stanje: 7. 2. 2020.).

Preston Ni, ”24 Signs of a Highly Sensitive Person”, (5. 11. 2017.), Psychology Today, Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/communication-success/201711/24-signs-highly-sensitive-person (Stanje: 7. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shao-Chun Wang

Zemljište

Dvojica. Sjednu. Kafa. Odvojen stol. Koverta. Drugi. Uzima. Ustaje. Pita. Toalet? Broji. Dvadeset hiljada. Uredno. Stotice. Pedestice. Pečat banke. Virman. Građevinska firma. Vraća se. U redu? Upitno. Prvi. U redu. Drugi. Širok osmijeh. Sad posao. Veličina? Parcela? Tri hiljade kvadrata? Vlasništvo? Riješeno. Sporovi? Nema. Riješeni. Vlasništvo? Općina. Jedan kroz jedan. Kako? Fino. Općina kupila. U katastru bilo. Njiva. Prenamijenili. Općinsko vijeće. Prva zona. Građevinsko zemljište. Arhitekti? Struka? Prvi. Pita. Drugi. Briga me. Odmahuje. Imamo. Ljude. Svoje. Koga? Arhitekte. Geodete. Sve. Platimo. Odrade. Izmjere. Prenamijenimo. Uključeni? Prvi pita. Drugi. Šuti. Misli. Počinje. Nabraja. Načelnik. Koliko njemu? Deset hiljada. Direktor zavoda. Kojeg? Urbanističkog jarane, kojeg drugog! Koliko? Pet hiljada. Glavni arhitekt. Koliko? Tri hiljade. Geodet. Koliko? Hiljadu i po’. Hm. Prvi. Računa. Računa. Devetnest i po’ hiljada. Treba. Još. Dvadeset? Može. Bit će dovoljno. Sigurno? Drugi potvrđuje. Općinsko vijeće? Drugi potvrđuje. Naše. Pod kontrolom. Sigurno? Neće zapeti. Neće. Ima još. Para. Ako zapne. Drugi kimne. Drugi. Torba. Vadi. Papiri. Zove. Konobar! Zatvori. Ovaj dio. Nitko. Ne ulazi. Ne smije. Lista papire. Formulari. Natječaj. Prodaja zemljišta. Drugi. Olovka. Objašnjava. Piše. Prvi. Šuti. Prati. Odjednom. Stani! Kako? Sakrili? Drugi. Općina. Vlasnik. Jedan kroz jedan. Jednostavno. Zna ljude. U katastru. U općinskom sudu. Novi upis. Manja parcela. Manje kvadrata. Kupuje njivu. Zapravo. Kasnije. Općinsko vijeće. Prenamjena njive. U zemljište. Građevinsko. Više kvadrata. Atraktivnije. Skuplje. Puno. Prvi. Izvorna cijena? Dvjesto hiljada. Kasnije? Nakon prenamjene? Drugi. Milion i po’. Prvi. Zvizne. Tiho. Ne vjeruje. Toliko??????? Drugi. Miran. Hladan. Da. Toliko. Pare? Od prodaje? Čega? Pa građevinskog! Milion i po’ maraka? Dvjesto hiljada. Kome? Direktoru? Čega? Autocesta. Ostalo? Dijele. Milion i trista hiljada. Svakom. Dio. Načelniku. Direktoru zavoda. Glavnom arhitektu. Geodetu. Članovima općinskog vijeća. Kupac? Pita. Prvi. Drugi. Izgovara. Ime. Prvi. Iznenađen. Nije naš?????? Njihov je! Zašto nije naš? Naši nemaju para. Njihov? Nije u redu. Ali. Ima. Pare. Znaš za pare? Nemaju nacionalnost. Religiju. Identitet. Prvi. Sliježe ramenima. Tačno. U pravu si. Završavaju. Drugi ustaje. Sprema papire. Izlazi. Dodiruje kovertu. Dvadeset hiljada. Još. Devetnest i po’. Telefon. Riješeno. Natječaj? Prekosutra. Žalbe? Kakve žalbe? Zrak? Vjetar? Zelenilo? Zagađenje? Zaboravi. Smatraj riješenim! Nešto kasnije. Prvi. Ulazi. Ured. Zove. Telefon. Devetnest i po’ hiljada. Još. Na stolu. Kalendar. Promotivni. Građevinska firma. Poznata. Nešto kasnije. Drugi. Kuca. Ulazi. Kuca. Druga vrata. Tko je? Odgovara. Ulazi. Načelnik. Direktor zavoda. Glavni arhitekt. Predsjedavajući općinskog vijeća. Kafa? Drugi. Potvrđuje. Kako je prošlo? Drugi. Osmijeh. Koverta. Na stolu. Načelnik. Broji. Svi. Osmijeh. Riješeno. Odlično. Još dvadeset hiljada. Odlično. Svaka čast! Rukuju se. Načenik. Podsjeća. Milion i po’. Dijele. Drugi. Podsjeća. Ne zaboraviti. Šta? Dvjesta hiljada. Direktoru autocesta. Načelnik. Uzdahne. Zadovoljno. Ostaje. Milion i trista hiljada. Njima. Tajnica. Ulazi. Kafa. Predsjednik općinskog vijeća. Odmjerava. Nakon izlaska tajnice. Sekstički komentar. Glasan smijeh. Sva četvorica. Drugi. Razmišlja. Milion i trista hiljada maraka. Voli pare. Obožava. Nemaju. Nacionalnost. Religiju. Identitet. On? Razmišlja. Nema identitet. Ide. Uvijek. Samo. Za tragom para. Ne zanima ga. Drugo. Ništa. I nitko.

U Sarajevu 7. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nattapol Sritongcom

O zaboravu

Ima različitih zaborava. Teško ih je sve posložiti. Neki su nevažni. Kao kad zaboravite ostaviti ključ u vratima i stavite ga na stol. Važnost zaborava ovisi od događaja na koji se odnosi. Neke događaje ne zaboravljamo. Neke zaboravljamo. Ne možemo uvijek odlučivati o kolektivnim zaboravima. Ponekad nas se i ne tiču. Nismo bili dionici događaja na koje se zaborav odnosi.

Među zaboravima postoje oni koji se tiču nas. Oni su osobni. Osobni zaborav je pomirenje sa samim sobom. Prihvaćanje da drugačije nije moglo biti iako je bilo najgore moguće i najteže za preživjeti. Osobni zaborav nije gubitak pamćenja. Nije oboljenje od bolesti koja napada mozak i fizičku memoriju u našoj glavi. Osobni zaborav je preobražaj. Izgradnja novog svijeta. Kao kada zaboravite uvredu. Ali zaboravite tako da ne ostane nikakav trag u vama. Kao da nikada prije niste susreli onoga koji vas je uvrijedio. Osobni zaborav početak je oproštenja.

Nije uvijek lako utvrditi što treba učiniti prvo. Zaboraviti ili oprostiti, ili obrnuto? S tim se mučimo. O tome se pitamo. Cijeli život. Ako zaboravim do kraja, tko će pamtiti događaj? Ako ne zaboravim do kraja, kako ću oprostiti? Ima jedna misao o zaboravu koja ide otprilike ovako: zaboraviti znači oprostiti bogu što ne postoji da spriječi kraj. Kao da treba zaboraviti bogu što nam je propustio pomoći kad je najviše trebao. Opet se vraćamo na isto. Kako zaboraviti nekome tko je trebao biti uz nas? Osobni zaborav uključuje onoga koji nas na neki način povrijedi. Uključuje i onoga koji nije spriječio uvredu. Iza kolektivnog zaborava se možemo sakriti. Nismo direktno pitani jesmo li zaboravili. Ne moramo dati izravan odgovor. Možemo ga sakriti u masi i kakofoniji glasova drugih.

Osobni zaborav ne dopušta skrivanje. Postavlja izravno pitanje i zahtjeva izravan odgovor. Možemo se sakriti i iza kolektivnog oproštenja. Nismo izravno pitani opraštamo li ili ne opraštamo. Zato u kolektivnim zaboravima i kolektivnim oproštenjima uvijek ima nešto od ljudske dvoličnosti. Osobni zaborav ne trpi licemjerje. Pred nas stavlja otvoreno pitanje koje glasi opraštaš li ili ne opraštaš? Osobni zaborav tiče se uvijek samo mene i nikoga drugog. I nitko drugi ne može za mene zaboraviti. Kod kolektivnog zaborava može se dogoditi da me se i ne tiče i ne moram zaboraviti. Mogu pamtiti ako želim.

Ako je zaborav početak oproštenja, uvijek je teže meni kad trebam zaboraviti. Lakše je zaboraviti kad smo grupa, kolektiv. Kolektivni zaborav ne može izroditi oproštenje ako nema osobnog zaborava. Osobni zaborav početak je kolektivnog zaborava, kao što je osobno oproštenje početak kolektivnog oproštenja. I uvijek nailazimo na pitanje: zašto zaboraviti onda kada nema onoga tko je bio smisao života, kad nema više onoga koji ne postoji da spriječi kraj?

Zaborava je puno. Najbolji su oni koji s ranama uklanjaju i ožiljke. Bili oni osobni ili kolektivni. I osobni i kolektivni zaboravi postaju istinski zaboravi kada nema ožiljaka. Kada je snaga bilo osobnog bilo kolektivnog oproštenja izbrisala i njih. Ostaje dilema. Uvijek. I nije lako razmrsiva. Ako istinski zaboravim ili zaboravimo želeći novi početak i novi svijet, jesam li pravedan prema onom koga više nema, koji je bio smisao života? Ako istinski ne zaboravim ili ne zaboravimo, onda neće biti novog početka i novoga svijeta. Ni za mene ni za njega. Ni za nas. Ni za njih. Opet nije li bog onaj koji treba to učiniti umjesto mene. Umjesto nas. Ali kako će to učiniti kad ga nije bilo da spriječi kataklizmu?

Zaborav je težak teret. Radije ga nosim. Nije lako odlučiti se zbaciti ga. Ispada da sam kukavica. U odnosu na one koji traže da ne zaboravim. Na njegovo mjesto postaviti oproštenje zahtjeva nezamislivu žrtvu. Priznati da je onaj koji je bio smisao života trpio uzalud. Priznati da bog nije postojao da spriječi zlo. Zaborav je gordijski čvor. Dvostruka oštrica koja visi iznad naših pamćenja i memorija. Oštrica koja bi nas oslobodila tereta da pamtimo preživljeno. Oštrica koja bi nas okrivila da smo izdali one koji su bili smisao života. Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.

Zaborav je klatno. Teško životno klatno na kojem se svakodnevno ljuljaju naše savjesti i unutarnje borbe. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat. Tik – tak. I tako nekad moramo cijeli život. Ljuljati se na klatnu zaborava jer ne znamo što nam je činiti i što smijemo učiniti. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat koji otkucava. I mi se ne možemo odlučiti na koju stranu klatna konačno treba prevaliti i zaustaviti sat.

U Sarajevu 4. 2. 2020.

O. J.