O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja  i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version