rat – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

RATNI JUNAK

Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.

Ispod plakata je stajao datum održavanja političkog skupa u njihovom gradu. Nikada nije išao na političke skupove niti je ikada izlazio na izbore. Smatrao je da u zemlji nema nikoga tko je vrijedan njegovog glasa. Glasa koji je u ratu izgubio jednu nogu i desno oko. Glasa koji je dobio bezvrijedni komad papira na kojem je pisala zahvala što je ovoj zemlji darovao svoju mladost, zdravlje i zamalo i vlastiti život. Njegovu zahvalnicu potpisao je onaj koji mu je obećavao dostojan život nakon rata, a sada živi daleko na Zapadu vodeći zakladu pod svojim imenom za ratom zahvaćena područja u svijetu. Kakva igra sudbine mislio je u sebi dok je gledao poznato lice na plakatu. Lice koje je imalo dječačke pjege i dječju plavu kosu koju je skrio svojim tijelom od pucnja i eksplozije. Mnoga lica više nije želio vidjeti i od mnogih se lica sklanjao. Postao je nevažan i nepotreban komad mesa odbačen na smetlište života koji više nikomu ne treba.

Vjerovao je u poštenje i pravednost koji su još za vrijeme rata bili načeti sumnjom dok je gledao kako jedni ubijaju druge, a kasnije ti isti međusobno dijele krvavi novac od krijumčarenja oružja i nafte koje su prodavali jedni drugima da bi se poslije ponovo ubijali i tako beskonačno u začaranom krugu zla, krvi i obmane. Nadao se da je to moralo tako biti jer je sastavni dio rata da ljudi prestanu biti ljudi i postanu životinje, krvoloci i zvijeri željni krvi i ubijanja koji ne smiju prestati. Brzo je naučio da u ratu postoji samo životinjski svijet i osjećaj preživljavanja pod svaku cijenu. Sva druga pravila nisu važila čak i ako su postojala. Lanci zapovijedanja i komandi postojali su uvijek samo do prvog pucnja i prvog metka, nakon toga životinjski instinkt preuzimao je moć nad svim i nad svakim. Nakon pucnja i granate prestanu postojati ljudi, postoje samo zvijeri. Obećavali su mu sve dok je bio sposoban i neustrašiv, dovoljno lud da pokuša napraviti nemoguće i da uvijek bude prvi i na prvom mjestu i na prvoj liniji. O njemu se još za rata stvorila legenda kao neustrašivom borcu, ratnom Golijatu koji je sam mogao pobijediti brigadu. Znao je da im ne treba vjerovati i nije im vjerovao. Ali je griješio što je vjerovao u princip i mogućnost da kad sve ono ludilo završi možemo biti opet ljudi i prestati biti zvijeri.

Vjerovao je ne samo da se krvoločna ratna zvijer može pripitomiti u bezopasnu životinju, vjerovao je da ta zvijer može ponovno nakon svega otkriti u sebi tragove svoje ljudskosti i čovječnosti bilo da prizna zlo i pokaje se bilo da oprosti zlo. Ali bio je jedna od rijetkih zvijeri rata koja je u sebi zadržala nešto od svog dječjeg svijeta i naivnosti. Rijetko je mogao primijetiti kako su drugi s kojima je dijelio blizinu smrti jedva čekali da pokažu svoju zvjersku stranu jer su čekali predugo i bili su i suviše opijeni zlom da bi čak i pokušali barem skriti kako u njemu uživaju. Cijelo je vrijeme vjerovao da će jednog dana doći netko tko će ga razumjeti, razumjeti zašto izbjegava ljude, zašto izbjegava susrete, zašto ne želi pričati o ratu. On ratni junak, dobitnik bezbrojnih priznanja i danas invalid koji skuplja ostatke hrane po gradskim parkovima. Nitko nije bio zainteresiran za junaka koji je duboko žalio sa svojim izgubljenim čovještvom i svojom ljudskošću kojoj nikada više neće moći vratiti njezinu djetinju nevinost i pogled na svijet jer je vidio i doživio previše da bi danas vjerovao da uopće postoji bilo kakva nevinost. Ali osmijeh mladića na plakatu probudio je u njemu malenu iskru nade, poput onog ludog osjećaja kad su sve šanse protiv tebe, ali ti ipak pobijediš i dođeš do cilja prvi mimo svih očekivanja i unatoč svim preprekama. Vidjevši dječje pjegavo lice i plavu kosu sada uobličenu u lice mladića, povjerovao je da nemoguće može postati moguće i pomislio da je budućnost moguća čak i za njega koji je odavno prestao vjerovati da je bilo što moguće osim polaganog umiranja zbog sramote što ratni junak danas sa štakom i bez noge, slijep na jedno oko čeznutljivo gleda izlog pekare preko puta parka.

Mislio je kako njegova štaka i stakleno oko imaju smisla sada kada stoji pred licem onoga kojega je zaštitio svojim tijelom od udara granate i zbog kojega danas teško hoda i povremeno se sudara s ljudima jer ne vidi uvijek dobro. Želio ga je vidjeti ponovo nakon toliko godina. Neće mu prići i pozdraviti ga i reći mu da ga je on spasio od sigurne smrti i da je zbog njega invalid i tražiti nešto za sebe. Ne želi mu prilaziti jer ne želi da se politički junak osjeća neugodno zbog svoga spasitelja koji je hodao u poderanoj odjeći s napola iskrivljenom štakom i bez noge do koljena. On nije takav. Želi samo čuti što će mladić reći i je li mladić naučio lekciju još dok je bio pjegavo dijete s plavom kosom i napola izludjelim pogledom majke koja je gledala krv nakon udara granate. Želi samo osluhnuti je li pjegavi dječačić shvatio što se dogodilo toga dana i što mu je majka rekla dok je njegov spasitelj ležao u nesvijesti krvave glave i otkinute noge. Želio je čuti je li zapamtio riječi svoje majke koje je izgovorila u trenutku kad se njegov spasitelj probudio u bolnici dok su njih dvoje stajali pored njegovog kreveta. Nevoljko je odlučio doći na politički skup najjače stranke, ali nije mogao odoljeti želji da čuje jesu li čovještvo i ljudskost još uvijek živi u tom pjegavom licu i plavoj dječjoj kosi.

Na skup je došao na samom početku, ali je stajao izvan kruga podalje. Stajao je oslonjen na štaku i osluškivao. Oprezno i napeto. Redali su se govornici i obećavali nemoguće, javno lagali ljude pred sobom, ali to ga nije zanimalo i nije želio to čuti. Želio je čuti njega. Kada su konačno svi redom slagali što im je bilo zapovjeđeno da slažu, konačno je i on stao za govornicu. Počeo je s podsjećanjem. S podsjećanjem na junaka koji mu je spasio život u ratu i koji je dobitnik najviših državnih i ratnih priznanja. Masa je oduševljeno klicala i izvikivala ime velikog junaka i njegovog spasitelja koji je sam podalje od njih stajao oslanjajući se na štaku držeći u ruci prljavu vrećicu s ostacima staroga kruha. Podsjetio se mladić svog junaka i rekao kako je prije nego je ovdje došao išao obići njegov grob i položiti cvijeće. Prisjetio se mladić kako mu je njegov spasitelj rekao da kad rat ponovo dođe, treba biti zvijer i pobiti sve one koji budu stajali na suprotnoj strani. Podsjetio se kako mu je njegov spasitelj rekao da sve treba mrziti, istrijebiti i pobiti dok zemlja ne bude njihova. Ako ni to ne bude moguće, treba je onda do kraja razoriti i uništiti.

Podsjećao se na ratni put svoga spasitelja dok je pjenio s govornice obećavajući nove ratove, novu vojsku, nova oružja i nova ubijanja ako itko dirne ma i u jedan pedalj njegove rodne domovine. I dok je masa urlala na pozive da svi ponovo postanemo zvijeri jer su i oni s druge strane ništa drugo nego također zvijeri koje nas žele raskomadati, ratni junak je šutio i gledao gomilu zvijeri kako se sprema za neki novi pir krvi i zla. Čudno, pomislio je, da je danas bio na mom grobu koji ne postoji jer ni ja ne znam gdje je, da sam mu govorio dok sam ležao napola mrtav čuvajući njegovo dječje tijelo i lice bez svijesti i u tami, da nije zapamtio riječi majke koje mu je rekla kad su došli prvi i zadnji put u bolnicu da ga obiđu i zahvale. Ratni junak duboko uzdahne i sjedne na zemlju gledajući masu koja je galamila i pljeskala na svaki poziv kojim je dijete pjegavog lica i plave kose pozivalo da je jedini način da živimo jest da ponovo postanemo divlje zvijeri i psi rata.

Zamislio se jer je shvatio da ovo nije njegov svijet i da ovo nisu njegovi ljudi i da ovaj što govori nije onaj dječak pjegava lica i plave kose kojega je spasio. Zbog kojega je dobio sva ratna i poratna priznanja, ali nikada nije dobio natrag svoje dostojanstvo i ljudskost koji su se svaki dan gasili malo-pomalo po kontejnerima i gradskim parkovima. U tom trenutku ratni junak je spoznao, ili mu se barem tako činilo, da su ljudi samo zvijeri koje uživaju u zlu i da su rijetki, a možda čak i ne postoje oni koji se još uvijek pitaju gdje je njihova ljudskost i je li je moguće dobiti natrag nakon svega. A to je bio njegov temeljni problem i pitanje koje ga je mučilo i nije mu dalo spavati. Je li može povratiti barem djelić svoje ljudskosti i svoje dječje nevinosti i naivnosti? Bilo mu je žao golobradog mladića koji je još uvijek s govornice prijetio i udarao šakom svako malo obećavajući rat i ubijanje. Bilo mu je žao jer se nadao da jednog dana čak i ako se svi pretvore u zvijeri, pjegavo lice i plava kosa neće krasiti lice zvijeri, nego lice čovjeka koji vjeruje u ljudskost, čovječnost i zrnca dobrote skrivena u čovjeku koje samo treba izvući na površinu. Prevario se. Vjerojatno posljednji put.

Znao je oduvijek da je politika način da netko postane zvijer i da ljudi ne postaju zvijeri uvijek jer žele, nego jer postoji način da ih se u zvijeri pretvori. Postoji životinjski kavez zatvoren sa svih strana gdje čovjeka drže u mraku i strahu. Treniraju ga i dresiraju. Udarcima, uzvicima, plašenjima, parolama, atentatima i naručenim ubojstvima. I kad ga puste iz kaveza izluđenog i dresiranog, iz kaveza iziđe zvijer bez tragova čovještva spremna rastrgati svakoga tko miriše na nešto drugačije od kaveza. Za njega je politika bila taj kavez. A on nije volio kaveze i nikada nije dopustio da bude dresiran u jednom od njih.

Ustane se s prašnjave zemlje i baci umoran pogled na urlajuću masu i golobradog mladića koji je još uvijek govorio glasno i smiono zlokobno predviđajući kako uskoro slijedi vrijeme kada svi moraju izići iz kaveza dresirani spremni da budu ono što su oduvijek željeli biti. Zvijeri. Pogleda prema stazi koja je vodila nizbrdo. Osloni se na zdravu nogu, podbaci iskrivljenu štaku pod ruku i stisne vrećicu sa starim i prljavim kruhom. Gdje bi mogao otići večeras? Možda do svoga groba o kojem je mladić govorio? Da se odmori jer na njegovom grobu sigurno nema zvijeri, možda na svom grobu pronađe djelić svoje ljudskosti i svoga čovještva jer ovi dole na stadionu koji su se derali i urlali ili su ga izgubili ili ga nikad nisu imali. Možda da ode na grob i odmori se od zvijeri i njihove rike za krvlju i ubijanjem. Jer grob je mjesto tišine, mira i počivanja i tamo nema rike. Zastane. Možda je on samo ustao da vidi je li njegova nada i vjera u ljudskost imala temelja dok je čekao pjegavo lice i plavu kosu da kažu da vjeruju u čovjeka, ljudskost i dobrotu? Možda je vrijeme da se vrati jer pjegavo lice i plava kosa nevinog dječaka postali su lice mladića čiji pogled postaje pogled zvijeri koja poziva na rat. A njemu je bilo dosta ratova, zvijeri, krvi i ubijanja. Čeznuo je za mirom, tišinom i počivalištem. Nitko nije obraćao pažnju na tamnu siluetu na brdu iznad stadiona koja je polako zamicala iza brda stapajući se sa zalaskom sunca.

Golobradi mladić na trenutak je zastao i pogledao prema mjestu gdje je stajao ratni junak. Učinilo mu se da je vidio siluetu kako stoji, ali to mu se činilo nemogućim jer je prije nekoliko sati bio na njegovom grobu. I golobradi mladić nije želio da se njegov spasitelj pojavi jer je znao da mu njegov spasitelj nije rekao da se pretvori u zvijer. Rekao mu je u bolničkom krevetu da bude čovjek, da treba imati ljudskost, da treba znati voljeti drugačijeg od sebe i oprostiti mu. Sjetio se i majčinih riječi kad mu je rekla nakon što je njegov spasitelj usnuo da u svakom ljudskom zvjerinjaku i ludilu ima netko tko je još uvijek čovjek s ljudskim licem i zbog koga vrijedi graditi svijet ljudskosti. Rekla mu je da zapamti njegove riječi i da po njima živi. Zato je odahnuo kada je dobro se zagledavši vidio da gore na brdu nema nikoga i da njegov spasitelj već odavno počiva u grobu. Nije mu palo na pamet da je ratni junak samo danas i nikada više došao da ga vidi i čuje i da se razočaran vratio u svoj neoznačeni i nepoznati grob. I ne bi bilo dobro da mu padne na pamet ili da zna da ga je ratni junak vidio i čuo jer kako bi čovjeku sa štakom i jednim okom koji u ruci drži vrećicu skorenog i starog kruha pogledao u oči i rekao mu i ja sam čovjek kao i ti, i ja u sebi nosim kao i ti djelić tvoje čovječnosti i ljudskosti?

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

NEKA SPECIFIČNO LJUDSKA PRAVDA

Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo …

Nije lako biti uposlenik Međunarodnog suda u Hagu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Što god dosudili ili ne dosudili, pri tomu radili ozbiljno, temeljito i pravično, ili lakonski fušerili, na kraju će uvijek biti više bijesnih, razočaranih i nezadovoljnih, nego onih spokojnih i zadovoljnih.

Na primjer, ako netko, za koga postoji opravdano i opće uvjerenje da je tijekom rata činio ili barem poticao ratne zločine, na kraju i bude osuđen, ostaje neugodno pitanje kako pravično kazniti osobu odgovornu za tisuće mrtvih, desetke tisuća ranjenih, zarobljenih, mučenih, raseljenih, a da i ne spominjemo svu onu materijalnu štetu na stambenim i gospodarskim objektima, kao i na ostaloj javnoj infrastrukturi? Zar 20, 30, pa i 40 godina boravka u nekom pristojnom zapadnoeuropskom zatvoru može kompenzirati sve one – prethodno – nabrojene štete, patnje i uništene ljudske sudbine? Svakako da ne može! A da ga streljaju ili objese? Smrtne kazne u Europi više nema, a i da ima, opet bi ostalo pitanje da li kratka i brza likvidacija od ruke vještog profesionalnog krvnika može biti dovoljna kompenzacija za sve počinjene ratne strahote, jer mnogi su u ratu usred strašnih muka u Nebo vapili za jednu takvu brzu i laku smrt, a nije bilo nikoga tko bi im se smilovao, jer su njihovi neprijatelji i željeli da ovi pate – što duže i bolnije! Pa onda, da li bi ratne zločince trebalo mučiti, barem približno onako kako su oni mučili svoje žrtve? E to bi bilo još više besmisleno! Normalan i pravedan čovjek zna da se ne smije spuštati na animalnu razinu zločinca, jer kad bi se spustio, to ne bi bila pobjeda pravednika i pravde, nego zločina i zločinca … Njegova bi logika trijumfirala … Epilog bi glasio: zvjerstvo ipak ima smisla i nekad mu se moramo podati! S druge strane, i kad bi zločinac bio mučen na najgori mogući način, to opet ne bi povratilo njegove žrtve među žive, nit’ bi onim preživjelim žrtvama izliječilo njihove nebrojene tjelesne i emocionalne rane. Tako se na koncu susrećemo sa uznemirujućim paradoksom: čovjek može ponekad biti toliko zao i destruktivan da ga se poslije toga više uopće za to ne može adekvatno kazniti! Pravda jednostavno ostaje nezadovoljena i neispunjena, pa ne ostaje ništa drugo nego da konstatiramo ono: „Bog će mu sudit“!

Sljepoća nasilja

Bog će mu uistinu – po logici – vjere suditi, ali sudit će i svakome drugom od nas! Tu tek dolazimo do istinske neugodnosti u svezi ratnih zločina. Naime, nepobitno je da je na ovim prostorima u proteklom ratu zločina bilo na sve strane, međutim, pri tomu se za vlastitu stranu uvijek nađe nekakvo opravdanje, dok se druga strana preko svake mjere demonizira. Navedenu datost svakako nisu izumili osebujni žitelji zapadnog Balkana. Tomu naprotiv, ovo je nešto što zalazi u kontekst prafenomena nasilja. Ponajveći teoretičar nasilja u 20. st., francuski kultur-antropolog René Girard je uočio upravo dvije slijedeće karakteristike nasilja kao temeljne, te kao one koje uopće ne ovise o prostoru i vremenu dešavanja:

1) Nasilnik uvijek čvrsto vjeruje kako je njegovo vlastito nasilje opravdano, dok je nasilje njegovog protivnika lišeno bilo kakvog legitimiteta. Ovo svjedoči u prilog teze kako čovjek – uključen aktivno u čin nasilja – upada u svojevrsno stanje moralnog i razumskog slijepila …

2) Nasilje se nikad ili vrlo rijetko vraća njegovom primarnom inicijatoru, nego se obično sruči na nekog slučajnog i usputnog žrtvenog jarca. Npr. uzmimo „benigan“, tj. čest i svakodnevni primjer: Čovjek se vraća ljut s posla jer ga je šef bezrazložno uvrijedio. On zatim započinje žestoku svađu sa ženom, opet bezrazložno ili zbog nekog sasvim malog i trivijalnog razloga … Žena na kraju opali šamar djetetu … Dakle, kratko i jasno: od šefa je sve krenulo, a on na kraju jedini nije nastradao!

Ovaj vidik hijerarhijskog transfera nasilja odlično je opisao britanski pisac James Clavell u svojem znamenitom djelu King Rat (Kralj pacov). Inspiriran osobnim piščevim iskustvom u japanskom logoru na otoku Javi, te kasnije u zloglasnom Chnagi zatvoru u Singapuru, roman govori o ekstremnom preživljavanju britanskih i američkih ratnih zarobljenika u japanskim logorima tijekom II. svj. rata. Tako se pored ostalog spominje i jedna tragikomična scena, premda po sebi svakako više tragična, nego komična: Jednog dana se zapovjednik logora – japanski pukovnik zbog nečega strašno naljutio te poziva na odgovornost sebi podčinjenog bojnika (majora) i odalami mu šamar. Bojnik zatim hitro poziva sebi podčinjenog satnika (kapetana) i isto mu odalami šamar. Tako redom prema dolje padaju šamari: poručnik, narednik, desetnik, obični vojnik … kako obični japanski vojnik više nije mogao udariti nikoga svoga, on poziva korejskog časnika (Koreanci su ovdje bili kao saveznici, ali podčinjeni u potpunosti Japancima), i niz zatim nastavlja dalje sve do najniže rangiranog Koreanca. Ovaj zatim na kraju uhvati nekog savezničkog logoraša i iskali se na njemu … Ovaj primjer, kao i brojni drugi u navedenom romanu majstorski govore u prilog Girardovoj tezi. Nasilje se nikada, ili vrlo rijetko vraća svojim inicijatorima. Tako se nekako dogodilo i na kraju „Kralja pacova“. Poslije svih mogućih i nemogućih muka, jednog dana Japanci potpisuju kapitulaciju … U logor upadaju američki vojnici. Dojučerašnji japanski krvnici su se vrlo brzo prilagodili situaciji te se počinju ponašati izrazito ponizno i kooperativno prema Amerikancima. Zbog američkih interesa u Japanu vrlo mali broj mučitelja je na kraju bio procesuiran i optužen. S druge strane, pred bivšim logorašima je bio vrlo dug put psihofizičkog oporavka, kao i ponovnog privikavanja na normalan mirnodopski život …

Teorija pravednog rata

Prefinjeni zapadnjački „želuci“ se danas opetovano grče i u muci prevrću pred spoznanjem strahovitih pojedinosti iz ISIL-ovih osvajačkih pothvata. No, ovi potonji se zapravo vode nekim uobičajenim arhaičnim ratničkim ophođenjem prema neprijatelju. Npr. ako čitamo biblijsku Knjigu o Jošui, tu ćemo naći slične strahote kao nešto sasvim uobičajeno u ona stara vremena. Kad se osvoji neprijateljski grad, prvo se u njemu pobije sve što je muškog roda (uključujući nerijetko čak i životinje). Žene i djevojčice se porobe, a grad se do temelja spali kao žrtva paljenica, Bogu na ugodan miris. Kritičko preispitivanje takve ratne prakse započinje već u antičko vrijeme. Platon, Aristotel i Ciceron prvi raspravljaju na tu temu, no istinski začetnik teorije pravednog rata bio je Sv. Augustin (354.-430.). Dosta kasnije svoj obol navedenoj teoriji dat će i Sv. Toma Akvinski, a zatim i Hugo Grotius te Franjo Suarez. U novije vrijeme, osobito je bilo značajno ime austrijsko-američkog pravnika Josefa Kunza. Teorija pravednog rata je dosta kompleksna i obuhvaća po sebi tri zasebna područja: Jus ad bellum (pitanje pravednog postupanja kod početka, tj. proglašenja rata), Jus in bello (…pravda u samom ratu) i Jus post bellum (tiče se pravednog postupanja pri kraju rata i poslije svršetka rata).

Ukratko, po ovome bi pravedan bio onaj rat koji proglašava legalni i kompetentni državni autoritet. On bi morao javno objaviti rat i to nakon što su realno iscrpljene sve mirnodopske mogućnosti rješenja nekog međudržavnog problema. Sam razlog rata mora biti pravedan, a danas se pod tim misli prvenstveno na obrambeni rat kao jedini uistinu pravičan rat. Zatim tijekom samog rata, suprotstavljene vojske se moraju pridržavati predviđenih (Ženevskih) konvencija. To uključuje prvenstveno suzdržavanja od onih vrsta oružja i municije koji se nalaze na zabranjenim popisima (poput Napalma, kemijskog i biološkog oružja). Zatim bi se zaraćene strane morale ponašati humano prema ratnim zarobljenicima; omogućiti im pristojne životne uvjete u zarobljeništvu, a u dogledno vrijeme bi isti trebali biti razmijenjeni, a poslije svršetka sukoba i oslobođeni (ukoliko ne postoje dokazi da su vršili ratne zločine). Naravno, pravedni rat podrazumijeva i humano postupanje prema civilima neprijateljske strane, ta maksimalno suzdržavanje od uništavanja civilnih objekata itd.

U tom smislu, ako bi usporedili neki moderni ratni sukob sa onim arhaičnim ratovima, svakako bi bilo primjetno da je u međuvremenu uglavnom svugdje na svijetu došlo do osjetnog pozitivnog civilizacijskog pomaka. Ali isto tako, da se primijetiti da još uvijek na svijetu nema ratnih sukoba koji bi po sebi bili u potpunosti pravedni. Ratni zločini – nažalost – još uvijek predstavljaju neizostavni folklor svakog ratnog sukoba na svijetu! Zašto je to tako?

Humanost je za ljude, ali tko je u ratu čovjek?

Sovjetska heroina Lyudmila Pavlichenko se s 309 potvrđenih ubojstava smjestila na visoko 5. mjesto top snajperista u povijesti. Poslije II. svj. rata, sovjetska vrhuška ju je često koristila za ambasadorsko-propagandne aktivnosti, te je tako ova opasna djevojka često bila u prilici boraviti na Zapadu. Jednom su je zapadni novinari pitali o tomu da li osjeća grižnju savjesti ili kakav traumatski stres od svog tog silnog ubijanja koje je počinila? Ona je odgovorila potpuno smireno i samouvjereno kako ona nikad u životu nije ubila čovjeka; ona je samo ubijala naciste! Istini za volju, Lyudmila nije ubijala neprijateljske zarobljenike i civile, nego aktivne vojnike usred boja, od toga čak 36 dobro skrivenih neprijateljskih snajperista. No, njen stav ipak pokazuje onu opasnu tendenciju koja na kraju koncept pravednog rata čini neizvedivim. Naime, neprijatelj u ratu vrlo brzo počinje gubiti ljudske odlike i karakteristike u očima ratom pogođenog promatrača. Odnosno, neprijatelj se u ovom smislu vrlo brzo pretvara u životinju, i po sebi su poprilično rijetki ljudi koji tijekom cijeloga rata zadržavaju puni rešpekt prema životima neprijatelja, smatrajući iste od početka do kraja ljudima.

Mogli bi smo reći da je u svakome od nas zakopan nemal’ polog dobrog čovjekoljublja, ali i to kako ono u konačnici važi samo za one koje uistinu smatramo ljudima. U ratnim strahotama se – kako rekosmo – lako dogodi da ljudi počinju gubiti svoje ljudske osobine u očima potresenog promatrača. I zato se onda i događa da se ljudi prema ljudima počinju ponašati kao prema životinjama, pa čak i gore nego prema njima. Tada prorade bičevi, lanci, noževi, logori nalik štalama i sve one moguće strahote … Dehumanizacija protivnika nije samo temelj za činjenje ratnih zločina; moglo bi se reći da ona ujedno stoji u temelju svakog mirnodopskog bigotizma. Npr. bijeli rasisti često opravdavaju svoje rigidne stavove prema crncima uvjerenjem kako ovi potonji uopće nisu ljudi, nego nekakva subhumana niža vrsta, koju je Bog stvorio upravo da budu sluge i robovi bijelcima! Ili, neizostavno za spomenut, nacistička ideologija se uvelike temeljila na teoriji supremacije bijele arijevske rase. Po ovome je ispadalo da je samo arijevac čovjek u punom smislu, i zato je pravog Nijemca i obvezivalo da se ljudski ophodi samo prema drugim čistokrvnim Nijemcima! Opet vidimo, humano ponašanje postoji samo tamo gdje postoji identifikacija čovjeka kao čovjeka. S druge strane, zvjersko ponašanje je uvijek povezano sa izvitoperenom identifikacijom čovjeka kao životinje, ili barem kao nekakvog polu-čovjeka!

Subjektivnost i samoobrana

Kako već rekosmo, danas je obrambeni karakter nekog rata temeljni zahtjev njegove pravednosti. No, prema interpretaciji sudionika ispada da su danas uopće svi ratovi samo i isključivo obrambeni! Tako je to nekako ispalo i na našim prostorima: svi su se isključivo branili! Ako je netko svojom vojskom i zagazio na teritorij tuđe države, opet će reći da je tamo samo branio svoje sunarodnjake u tuđini, a to je u konačnici ustavna obveza skoro svih država na svijetu! Dakle, ako je ljudima za vjerovati, ovdje definitivno nitko nije kriv, a 100.000 ljudi pobijeno (samo u BiH), jedna trećina stanovništva rastjerana, a materijalnu štetu da i ne spominjemo. Ne treba ovdje biti veliki filozof kako bi se došlo do zaključka da nešto opasno ne štima s ljudskom interpretacijom pravde. Za mene je osobno pojam pravednog rata poprilično opasan termin, jer kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje istinski pravednog rata, tada rata zapravo ne bi ni bilo. Zamislimo civilizaciju u kojoj je većina stanovnika stekla kontrolu nad osobnim bigotističkim tendencijama, te gdje su manje-više svi uspjeli kanalizirati svoje niže strasti kroz altruističke i sublimacijske oblike kreativnog izražavanja i ponašanja. U takvoj civilizaciji ne bi se vodili nekakvi pravedni ratovi, nego rata jednostavno ne bi ni bilo! Ako bi na površinu i izbili neki neriješeni problemi i pitanja, takvi ljudi bi se mogli lako dogovoriti i naći već neki – za sve – zadovoljavajući kompromis. Čak i kad ovo potonje po sebi ne bi lako išlo, oni bi i dalje uporno tražili neko mirnodopsko rješenje jer bi u svojoj humanosti i čovjekoljubnosti znali kako je bolje stotinu godina pregovarati nego samo jedan jedini dan ratovati. Premda je ideja pravednog rata svijetu ipak nužno potrebna, ona u konačnici ne može biti ideal i dugoročni cilj civilizacije. Jer to je nešto poput spašavanja onoga što se može spasiti u prevladavajućoj klimi ne spasa; nešto poput pravne legalizacije nepravde; poput idealizacije oksimoronskog „živog mrtvaca“ i njegove sestrice „ljepuškaste rugobe“!

S druge strane, vidimo da ljudima uopće nije problem zapakirati bilo kakvu agresiju u omot pravednog obrambenog rata. Nasilje ih olako dovodi u stanje slijepog samoopravdanja vlastite agresije te nedostatka bilo kakvog suosjećanja prema neprijateljima. Od humanističkog privida svakodnevnice vrlo brzo se stiže do one kaubojske maksime: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac“!

Teritorijalnost rata

Države nema bez suvereniteta neke društvene zajednice nad određenim teritorijem. Isto tako, ta društvena zajednica i po Božjem i po ljudskom ima potpuno pravo silom braniti svoj teritorij. Međutim, kad govorimo o jednom takvom legalnom posjedovanju nekog teritorija od strane ljudi, i tu ćemo se u konačnici susresti s nemalim paradoksom: Naime, s obzirom na teško sagledivi broj ratova u ljudskoj povijesti, na kraju ispada da na zemlji apsolutno nema nastanjivog teritorija koji se barem dva puta do sada nije od nekoga nepravedno otimao. Gdje god živjeli kao svoji na svome, nepobitna je činjenica da je taj komad zemlje nebrojeno puta u povijesti bio natapan krvlju. Prvo su se u vlasničkom pravu smjenjivala plemena, zatim kraljevstva i carstva, a na kraju i države. To se neizostavno događa jer je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna tendencija da dvoje ili više njih teže za jednom te istom stvari (Girard). Zato bi trebali biti vrlo oprezni kad neki teritorij svojatamo kao svoj vlastiti. Taj komad zemlje je već više puta otiman, a moguće da će ga netko i u buduće ponovno nekome oteti …

Vlasništvo nad samim sobom kao jedino metafizički utemeljeno vlasništvo

Kad se netko ponaša agresivno, neuobičajeno i neprilagođeno, nimalo ne čudi što ljudi za njega kažu kako taj nije pri sebi, ili kako je izvan sebe. Još se kaže: „nije pri pameti“, ili još bolje „ne vlada nad samim sobom“. Gdje god i kad god ljudi ne vladaju samima sobom tu lako dolazi do ruiniranja i svih drugih oblika i tekovina materijalnog i intelektualnog vlasništva. Tada više nitko nije siguran ni u čemu, ni na čemu … Zato bismo mogli pouzdano reći kako je jedini uistinu pravedni rat pod suncem onaj rat koji čovjek vodi za kontrolu nad samim sobom. Bez pobjede na ovom području sve druge ljudske pobjede će biti samo Pirove. Bez stjecanja ovog vlasništva teško će biti ostvariti i bilo koje drugo vlasništvo!

U Sarajevu, 4. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić

Dramatičnost ljubavi

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu, ratnici su uvijek imali običaj da se prije bitke maskiraju, a počesto i šminkaju. Mijenjali su svoj svakodnevni lični opis, uglavnom iz dva razloga. Prvi je bio da svojim neobičnim izgledom utjeraju neprijatelju strah u kosti, a drugi da pri tome ohrabre i sebe same. Dakle, dvosmjerno su pokušavali pokazati, da oni više nisu oni sami; ranjivi i plašljivi ljudi su nestali iza neobičnog paravana, na kojem su se sada ocrtavale nekakve zastrašujuće sjene.

U tom smislu mogla bi se spomenuti jedna hladnoratovska tragikomična epizoda. Naime, američki mornarički admirali čupali su od muke kose na glavi, kad bi modni kreatori (poslovično ljudi sumnjive muževnosti) govorili, kako su njihovi ratni brodovi vrlo elegantno i lijepo dizajnirani. Nasuprot njima, ruska ploveća čudovišta, načičkana bez ikakve mjere i smisla topovima, raketama i antenama budila su strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Smisao rata je svakako osvajanje, ili barem čuvanje onoga što je već ranije osvojeno. Možda će se patrioti malo ražestiti, ali uistinu smatram da je kategorija tzv. obrambenog rata izrazito relativna i na ljudski način plošna. Naime, dok ljudi brane svoju zemlju, oni redovito brane ono što su njihovi preci i sami u nekom davnom povijesnom trenutku nemilosrdno osvojili i preoteli od nekog drugog naroda. Rat uvijek uključuje osvajanje, ali pri tome bi valjalo napomenuti da svi osvajači nisu isti. Raznorazne divlje horde su tako oduvijek poduzimale sebi svojstvene jednokratne i razorne ekspedicije, kojima je prvotni cilj bila pljačka i palež. Nakon što bi opustošili napadnuti kraj poput roja skakavaca, napadači bi se vratili natrag, odakle su i došli. Ovakvo ponašanje je bilo svojstveno npr. za skandinavske Vikinge, koji su u navedenom smislu često „posjećivali“ engleske obalne gradove, a engleski molitvenici iz srednjovjekovnog vremena su zbog toga često sadržavali pobožni zaziv: „Očuvaj nas Bože od gnjeva sjevernjaka“! Druga vrsta osvajača je pokušavala sebi obično priskrbiti potrebni životni prostor. Oni bi uzeli onoliko koliko im realno treba, a starosjedioce bi ponešto istrijebili, a ponešto otjerali. Treća vrsta osvajača je bila nešto sofisticiranija i lukavija od prethodne dvije. Ovdje nailazimo na velika carstva, čiji je osnovni smisao bio ubiranje poreza od osvojenih naroda. Ovi osvajači su koristili silu s mjerom. Oni nisu zatirali osvojene narode, čak što više, ostavljali bi im određeni stupanj političke autonomije, kao i prava na vlastitu kulturu i identitet. Pazili su svoje žrtve, jer su u njima vidjeli dugotrajni i stabilni izvor svojih prihoda. U ovom smislu bismo mogli navesti rimsko carstvo, kao i nama povijesno bližu austrougarsku monarhiju.

Veza ljubavi i rata

Kontraverzni njemački filozof Nitzsche u jednom od svojih djela reče: „Ako si rob ne možeš biti prijatelj; ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar, zato ona ne zna za prijateljstvo, već samo za ljubav“. Dakle, ovaj veličanstveni luđak je u ljubavi vidio nešto što ima veze sa robovanjem i gospodarenjem. Čak štoviše, on je smatrao ljubav opasnim duševnim oboljenjem, koje čovjeku samo stvara bespotrebne tegobe i nevolje. No, bez obzira svidjelo se to nama ili ne, ljubavna igra muškarca i žene svakako uključuje neke elemente ratne igre. Tu je prije svega maskiranje. Ljudi se za ljubavni sastanak uobičajeno drugačije oblače nego za neke druge prilike. Pomnije biraju što će obući i kako će izgledati, a na samom sastanku se opet drugačije ponašaju, nego u svakodnevnici. Tako se muškarci pred ženama često tašto razmeću svojim nepostojećim kvalitetama i ostvarenjima. Neki drugi opet igraju na kartu tzv. ranjenog čovjeka, razočaranog u ljubav, koji tako pokušava probuditi samilost kod ganute žene. Žene pri tome opet igraju neku svoju igru. Strašno vole ponašati se ravnodušno i drsko prema muškarcu, koji im se sviđa, jer stara izreka kaže: „U ljubavi vodi onaj tko manje voli“. A, iza ljupkih okica se često skrivaju opasne namjere: dok muškarac trijumfalno slavi svoju izvanjsku dominaciju, ona u sebi misli: neka, neka, sredit ću ja tebe, polako, ali sigurno! Ovdje se svakako radi o dvostranom osvajanju i nametanju dominacije. Muškarac ima svoje adute. U većini slučajeva je jači i veći od žene, a često je i manje emotivno ovisan o njoj, nego što je ona o njemu. No, žena ima svoje tajno oružje, a ono se zove zvocanje, rondanje iliti grintanje. Premda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, žensko zvocanje predstavlja vrlo moćno oružje. Jedna nedavna znanstvena studija je tako pokazala, da dugogodišnje žensko zvocanje postupno slabi muškarčevu volju, kao i njegov psihički napon. Valjda mu jadnom pri tome otupi prednji čeoni režanj, inače odgovoran za donošenje odluka u ljudskom mozgu. Tako žena često uspijeva prilagoditi muškarca svojim ciljevima puno uspješnije, nego što će muškarcu uspjeti nju prilagoditi sebi.

Golgotski spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka

Gospodin poziva: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2)! A čovjek ko’ čovjek; nije njemu baš toliko stalo do svetosti. On radije moli: Gospodine, daj mi uspjeha u ratu, pomozi mojoj sestri i bratu! Gospodine, kazni strogo dušmane moje, jer sam samo ja dijete tvoje. Priskrbi nam dosta plijena, da ne radimo, jer smo neka bića lijena! Nek’ me i u ljubavi sreća prati, jer srce moje ne želi da pati. Daj mi zgoditak na lotu i održi me dugo zdrava na životu. Daj sreće, zdravlja i veselja, nek’ nam svaki dan bude Nedjelja! A, Gospod će opet: „Sveti budite…“! Ovo svojevrsno natezanje između Boga i ljudi se očitava u cjelokupnoj povijesti spasenja. Bog pokušava čovjeka podići na neku svoju višu razinu, a čovjek će upravo suprotno: da je nekako Boga spustiti na zemlju i učiniti ga čarobnim štapićem svih svojih neostvarenih želja. Da li Bog voli ljude? Svakako da voli! Da li vjernici vole Boga? Svakako da vole! No, ljubav nije bezbolna stvarnost. Ona uvijek uključuje ovaj zahtjev za mijenjanjem onoga koji se voli. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje, a ovo oboje će pokušati mijenjati ono drugo i pri tome će oni sami pojedinačno pokušati ostati nepromijenjeni.

I tako je Bog jednoga dana poslao Sina svoga na zemlju. Ljudi se isprva obradovaše. Pomisliše u svojoj razuzdanoj pohlepi, kako je kucnuo čas osvete nad neprijateljima; da stiže vrijeme vječnog izobilja; da će i najmanji u Izraelu imati deset tisuća robova, a Sin će im na sve to izreći ono šokantno: „Obratite se i vjerujte evanđelju“! Želju im je uskratio i zato je glavom platio, a Rimljani neznabošci propeše križ iznad brda Golgote, kao spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka.

Znak osporavan

Neki galame: „Sklonite nam to sa zidova, jer nam bode oči“! Nećemo ga mi naravno skloniti, ali trebamo pokušati razumjeti dušu ljudsku uznemirenu. Neki se kršćani i suviše lako ljute na neprijatelje križa, jer zapravo nikad nisu uspjeli osjetiti njegovu bremenitost. Jesu čitali o tome, ali u molitvi nikad nisu stajali tamo kod spomenika te nesretne ljubavi. Nisu izbliza vidjeli gnjev razočarane svjetine, a nisu čuli ni krik nevinoga, kao ni bolne jecaje njegove majke. Nisu gledali kako prečista krv natapa grubo i suho drvo Križa te kako ga posvećuje za naraštaje koji dolaze. A nisu vidjeli ni kako je sjena njegovog križa prekrila i prijatelje i neprijatelje. Koliko je strašno to mjesto, znaju samo oni koji u duhu stajaše tamo. Križ je znak osporavan. Križ je također raskrižje vjere. Tko se nađe pred njim, morat će krenuti jednim od ponuđenih putova. Neki pred njim uzmaknu; vrate se natrag u isprazne predodžbe predaka. Neki pred njim ustuknu i kažu da je to kraj vjere. Neki u svome znanju proglase sve to za ludost, a nije to ni čudo, jer nije svima dano da razumiju ludost ljubavi! A najveća od svih ludosti jeste upravo to, da je luda ljubav veća i jača i od vlastite smrti. Ona nosi sa sobom svoju bol, a bol će prije ili kasnije uminuti, dok će ljubav i dalje nastaviti koračati svojim čudesnim stazama. Onaj na kome se slomila napeta ljubav Boga i ljudi je ponovno oživio, a iz njegovih dubokih rana sada isijava svjetlo, što ulijeva u prestrašenog čovjeka novu nadu i obećanje jedne sasvim drugačije ljubavi i života.

A što bi rekao racionalista

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, a i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

U Sarajevu, 4. 12. 2012.

M. B.