Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?
Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.
Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.
Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?
Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:
- Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
- Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
- Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
- Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
- Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.
Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!
Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika
Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:
Oj joj, kuku mene joj!
Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!
Što MI ga uze Bože – joj!?
Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?
I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!
Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!
Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.
Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!
Subjektivni i objektivni pakao
U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…
Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.
U Sarajevu, 3. 10. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com