Etiam commodo eros non erat tristique congue

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Aenean mattis tortor ac sapien congue molestie

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Etiam commodo eros non erat tristique congue

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Pellentesque ipsum magna neu ultrices vitae rutrum

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

O uspoređivanju

Uspoređivanje s drugima je dugotrajan proces obolijevanja ili razbolijevanja. Uspoređivanje se događa u dva smjera koji su najčešće putevi bez mogućnosti povratka. Uspoređivanje sa slabijim od sebe, nekim tko je manje lijep, manje uspješan, manje zadovoljan, manje sretan je način obolijevanja od oholosti, bešćutnosti i prijezira prema slabijem bez obzira u čemu je on slabiji od nas. Kada čovjek troši život na uspoređivanje sa slabijima od sebe, s vremenom i neprimijećeno dođe u razumijevanje samog sebe i vlastitog života kao jedinog života koji je važan, velik i vrijedan. Drugi se mogu tolerirati, ali oni nikada neće doseći visine do kojih je dospio onaj koji se uvijek uspoređivao sa slabijima. Ili barem on misli da ga nitko neće dostići. Uspoređivanje s jačim i boljim od sebe u čemu god da je čovjek jači i bolji je način kako čovjek obolijeva od gorčine, bijesa, mržnje i na kraju želje za osvetom. Kada čovjek troši život na uspoređivanje s jačima, boljima, ljepšima, uspješnijima od njega, s godinama se razvije u njemu gorčina i bezvoljnost, gubitak želje i strasti da nešto učini i promijeni. Iz te bezvoljnosti da pokuša nešto promijeniti rađa se i želja za osvetom prema onima koji su u nečemu jači i bolji. Tako uspoređivanje kao dugotrajno obolijevanje rađa različite vrste oboljelih, rađa oholice, umišljene, ogorčene, nezadovoljne, osvetoljubive, bezvoljne, nezainteresirane, nesigurne. Iako možda uspoređivanje tu i tamo donese i poneki dobar ishod za čovjeka, ono često ili češće kao ishod ima pregrš nutarnjih osjećaja i stavova koji su za ionako ranjivog i krhkog čovjeka loši i opasni. Uspoređivanje je bešćutno, grubo, sirovo, bezdušno, bezosjećajno i bezobzirno. Jednom uvučen u uspoređivanje, čovjek s vremenom gubi samog sebe i svoju vlastitu stvarnost, prestaje biti čovjekom i postaje tek kopija za usporedbu.

Uspoređivanje je poput izložbe slika u nekoj galeriji gdje su sve slike naoko ugodne za promatranje, promišljanje i pogled. Ali unutar tih slika vodi se bespoštedna borba sa samim sobom u vlastitoj napetosti, nezadovoljstvu, gorčini i oholosti i pogled se uvijek kreće prema drugim slikama. Jesu li ljepše, mlađe, uspješnije, ispunjenije od mene? Zid na kojem visimo je uspoređivanje u kojem danas živimo i koje nas do iznemoglosti tjera na uspoređivanje i ne dopušta nam da siđemo kako bismo se prestali uspoređivati i kako bi se drugi prestali uspoređivati s nama. Klatimo se i visimo nemoćni na zidu uspoređivanja koji nas bešćutno tjera da gledamo samo druge slike i koji nam ne da da pogledamo sebe. Opstajemo samo zato jer promatramo druge slike iako ih se bojimo, iako ih ne volimo, iako ih mrzimo, iako osjećamo gorčinu prema njima. Sve što jesmo izloženo je u galeriji koja se zove svijet pogledima drugih slika, ali i pogledima slučajnih promatrača koji znatiželjni požele zaviriti u galeriju da bi promotrili koju sliku. Cijelo naše biće bačeno je drugima da ga kidaju, trgaju i tako uspoređuju i onda zaključuju kako nismo ovo ili ono, kako trebamo biti ovo ili ono, kako nam nedostaje ovo ili ono.

Biti izložen u galeriji koja se zove svijet, na zidu koji se zove uspoređivanje je poput slike o kojoj svi mogu donositi sud kao da su stručnjaci za umjetnost, odnosno ljudskost, dok je čovjek bespomoćan učiniti bilo što jer visi na zidu s kojega mu ne daju sići da se povuče negdje u neki slobodan, prazan ako treba i prašnjav kutak galerije gdje nema drugih slika i gdje posjetitelji ne pružaju svoje znatiželjne poglede da vide o kakvoj je slici riječ. Bjesomučno uspoređivati sebe s drugim ili dopustiti da nas stalno s nekim uspoređuju je kao da netko rekne kako u galeriji svijeta na zidu uspoređivanja vise slike koje su uglavnom loše kopije ili loši reprinti i da ulazak u galeriju znači gubitak i vremena i novca jer unutra nema ništa originalno, vrijedno i unikatno.

Uspoređivanje je obolijevanje ili neka vrsta stanja u kojemu čovjek nije samo obolio od oholosti ili gorčine i prema sebi i prema drugim ljudima jer mu život ima smisla samo ako se može usporediti s nekim od njih. Uspoređivanje je i žalostan trenutak zaborava čovjeka i gubitak samosvijesti o njegovoj neponovljivosti i originalnosti, žalostan trenutak brisanja iz vlastite svijesti osjećaja da je on kao čovjek unikat čak i onda kada prema ljudskim mjerilima uspoređivanja postane predmet prijezira, šprdnje, vrijeđanja i omalovažavanja. Uspoređivanje s drugima u čovjeku je ugasilo ili gasi mogućnost da sam sebe razumije i prihvati kao neprocjenjivu vrijednost. Dugotrajno obolijevanje od uspoređivanja s drugima čini da u glavi čuje glasove drugih koji samo uspoređuju… zašto nisi kao on ili ona, zašto nisam kao on ili ona, zašto sam lošiji, zašto sam neuspješan u odnosu na njega ili nju, zašto nisam poput nje, drago mi je da nisam tako glup kao on, super je što sam mlađa i ljepša od nje, fantastično je što imam više od njih… i tako unedogled. Slušajući u glavi glasove drugih, njihova stalna i neprekinuta uspoređivanja, čovjek s vremenom prestane slušati samog sebe, ali još važnije, prestane slušati glas koji negdje u njegovoj nutrini govori, doduše ne više tako glasno i zvonko kao nekad.

Ali kad bi čovjek mogao barem jedan dan odustati od uspoređivanja i osvrnuti se na sebe, možda bi mogao čuti ako ne glas, onda barem šapat božanskog Tvorca koji govori kako ga je Tvorac u svekolikoj povijesti svijeta iz ljubavi poželio donijeti na ovaj svijet i da se u cjelokupnoj povijesti svijeta, makar trajala milijardama godina, više nikada neće pojaviti na ovom svijetu čovjek kao što je on ili ona. Kada bi barem na trenutak mogao zastati i suzdržati se od stalnog uspoređivanja s drugima, čovjek bi možda mogao čuti glas koji mu govori da je on autentično umjetničko djelo napravljeno rukama i ljubavlju božanskog umjetnika, da je on umjetničko djelo i unikat. Možda bi čuo i da su njegovi bolesni prsti, njegova bolesna ruka, njegove bolesne noge, njegovo bolesno oko, njegova demencija također dio ljubavi, iako čovjek nikada tako nešto neće moći prihvatiti i u to vjerovati niti razumjeti. Nije isto ako su u galeriji sve slike samo blijede kopije i loši reprinti i kada su sve slike jedinstvene, originalne i unikatne.

Nažalost, mi sami sebe ponižavamo, kao i jedni druge, nazivajući se međusobno i lošim kopijama i reprintima, zaboravljajući da je vlasnik galerije, ujedno i božanski umjetnik, galeriju zamislio kao mjesto gdje se mogu pogledati originalna i unikatna djela njegovih umjetničkih ruku. Božanski umjetnik nije stavio zid u galeriju gdje će se ljudi, viseći na zidu, međusobno uspoređivati vrijeđajući i ponižavajući jedni druge kao loše kopije i loši reprinti, vičući jedni na druge tko je bolja kopija i tko je bolji reprint i kako danas nema originala. Božanski umjetnik galeriju je zamislio kao mjesto gdje se unikati i originali susreću kao jedinstvena umjetnička djela diveći se unikatnosti vlastitog postojanja, originalnosti oka, ruke, prsta, kose, osmijeha. Zamislio je svijet kao galeriju gdje se kroz susret s drugim unikatom može vidjeti, barem u tragovima, umjetnički izričaj božanskog umjetnika, pažnja njegovih ruku dok je radio na originalnom djelu.

Božanski umjetnik nikada nije pomislio stvarati kopije i reprinte i naravno da se čudi kako se dogodilo da unikati i originali koje je stvorio u jednom trenutku odluče kako su svi oni zapravo samo loše kopije i još lošiji reprinti. Čak kad bi tako i bilo, zašto se nitko nije zapitao: ”A gdje je original od kojega smo nastali”, ili možda važnije, ”kako se dogodilo da smo izgubili svijest o našoj unikatnosti i originalnosti”? Uspoređivanje je zato i opasno. Ono nas vodi u zaborav. Jer se stalno uspoređuje, čovjek zaboravlja da je original i unikat. Jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv napravljen božanskim rukama božanskog umjetnika i onda kada kod oholih i umišljenih ne izaziva ništa drugo osim prijezira, omalovažavanja, vrijeđanja i odbacivanja jer nema savršenu kilažu, savršenu boju očiju, savršenu figuru, savršene ruke, savršeno lice. Čak i onda kada je najnesavršeniji prema uspoređivanju, prema božanskom umjetniku, on je i dalje original i unikat.

I kad je čovjek najnesavršeniji prema ljudskim mjerilima, prema ideji božanskog umjetnika je najsavršeniji. Izloženi smo u galeriji koja je zamišljena kao galerija originalnih djela i bilo bi dobro ponekad skinuti se sa zida uspoređivanja i prohodati galerijom i malo razgledati izložena djela imajući na umu da na ulazu u galeriju stoji upozorenje božanskog umjetnika da trebamo biti pažljivi i oprezni jer se unutra nalaze isključivo i samo unikatna djela čija je vrijednost neprocjenjiva i na kojima je božanski umjetnik dugo, strpljivo i s puno ljubavi radio. I onda kada mislimo da se u galeriji nalaze samo loše kopije i loši reprinti treba se barem pokušati otrgnuti uspoređivanju i izvući iz zaborava misao kako se u galeriji isključivo nalaze samo originalna djela i kako galerija ne sadrži nijednu kopiju i nijedan reprint.

U Sarajevu, 3. 1. 2019.

O. J.

O PROLAZNOSTI

Mi nismo samo prolaznici ulicom ili cestom ili putem. Mi smo prolaznici kroz život gdje istovremeno mi prolazimo kroz život i život prolazi kroz nas. Prolaznost osjećamo u vlastitim kostima, u našim sve sporijim koracima, u sve manjoj strasti da nešto učinimo ili nešto promijenimo. Čak i kad ne želimo prolaznost nas oslobađa gorčine, osvete, bez našeg dopuštenja prolaznost nas pomiruje s onim o čemu mislimo da je se nemoguće pomiriti s tim. Prolaznost nas pomiruje s našim osobnim tragedijama, žalostima, gubitcima, umiranjima. Čak i kad se odupiremo prolaznosti i želimo zadržati nešto od prošlih iskustava ona s vremenom i to briše. Prolaznost je strpljiva, mirna izgleda poput površine mirnog jezera, ali jednom kad se u njemu nađete neće vam biti dopušteno da se vratite na obalu. Bit će vam dopušteno da budete na površini čak i da povremeno plivate površinom, ali neće biti mogućnosti povratka na obalu. Nećete moći više promatrati mirnu površinu jezera prolaznosti.
Prolaznost je čelični stisak vremena oko čovjekova života, stisak kojega čovjek osjeća u sebi i svugdje oko sebe. Kada prolaznost svojim čeličnim kandžama uhvati čovjeka čovjek se pokušava boriti protiv nje. Bori se, vrpolji se, nastoji se izmigoljiti iz tog čeličnog stiska. Guši se, hvata zrak želi se oteti. Pogledom kruži okolo ne bi li ugledao neku slamku za koju bi se mogao uhvatiti i izvući kao davljenik u živom blatu koji se posljednjim snagama hvata za granu napola osušenog drveta. Ali prolaznost ne samo da ne popušta. Prolaznost ne reagira na čovjeka. Možda bi čovjek lakše podnio čelične kandže prolaznosti kad bi prolaznost pokazala bilo kakav interes za čovjeka, njegovu borbu, njegove napore, njegove pokušaje da se otme zaboravu. Da otme zaboravu i prošlosti i sebe i druge. Ali prolaznost je bešćutna, vuče čovjeka okolo poput bespomoćne životinje, vuče ga pored spomenika, pored grobova, pored stratišta i ne dopušta mu čak ni da predahne barem pored grobova onih koje je volio.
Svaki čovjekov pokušaj da razgovara s prolaznošću nailazi na zid šutnje. Bilo da čovjek kritizira, vrišti, objašnjava, argumentira prolaznost svoja usta drži čvrsto zatvorena. Prolaznost nikad ne progovara niti razgovara. Ona šuti i ide naprijed. Ne udostoji se čovjeku barem nešto reći o onome što je ispred prema čemu čovjeka vuče. Ni o tome prolaznost ne govori. Dođe trenutak kada se čovjek prestane otimati iz kandža prolaznosti. Onda kada nešto izgubi. Kada izgubi snagu. Kada izgubi volju. Kada izgubi motiv. Kada izgubi razlog, smisao, svrhu. Ili kad sve zajedno izgubi. Kad sve to izgubi čovjek oboli od gorčine, jala, ironije, sarkazma, ljutnje, mržnje i tek tada prolaznost odluči pustiti čovjeka iz svog čeličnog stiska. Jer jednog dana kada se čovjek prestane protiv nje boriti prolaznost već zna da je čovjek dovoljno bio u njezinom stisku da će sam tražiti ponovno taj čelični zagrljaj kako ljubavnik koji mrzi onu bez koje ne može. Međutim prolaznost nije ništa manje ironična prema čovjeku kada ga pusti da proba sam ići dalje. Iako je čovjek moli da ga ponovno uzme u svoj zagrljaj prolaznost se naslađuje čovjekovom gorčinom i jalom prema ljudima i vlastitom životu i kao da pakosno uživa u čovjekovoj nemoći da se odupre svojim proživljenim događajima ponekad i do morbidne mjere u kojoj prolaznost uvjerava čovjeka da nikada neće prestati osjećati jal, gorčinu, mržnju, srdžbu.
Kako se oduprijeti prolaznosti? Postoji li način da se čovjek otme zagrljaju prolaznosti ili da ne ide za njom onda kad ga prolaznost ispljune na obalu života? Ako je jedna od oznaka prolaznosti to da je ona bešćutna prema bilo kojem čovjekovu iskustvu i događaju onda je možda moguće da čovjek prema prolaznosti postane bešćutan. Ali ljudski život nije uvijek ispunjen jalom, gorčinom, mržnjom i srdžbom. Ispunjen je i dobrotom i ljubavlju i radošću i milosrđem. Treba li i prema ovim iskustvima života biti bešćutan kako bi se nosilo i borilo s prolaznošću? Jer i ove događaje prolaznost će učiniti prošlima i prošlošću i u čovjeku će stvoriti osjećaje nostalgije i tuge.
Prolaznost je zakon čovjekovog postojanja kojemu je nemoguće napisati formulu po kojoj funkcionira niti ima stalnih konstanti. Ljudski život nije konstanta prolaznosti jer mu se ne može predvidjeti trajanje i kraj, ni drugi ljudi nisu konstanta prolaznosti jer oni dolaze i odlaze iz ljudskog života. Prolaznost je jedan od rijetkih zakona za kojega ako ne znamo onda barem osjećamo da postoji, ali nam ostaje nejasno po kojim pravilima taj zakon funkcionira. Bilo što da pokušamo odrediti kao konstantu prolaznosti nije prava konstanta. Obično nam prvo na pamet padaju rođenje i umiranje kao dvije temeljne konstante prolaznosti. Ali dovoljno je samo pomisliti da smo mogli biti rođeni u nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, drugom gradu ili da je netko mogao umrijeti prije ili kasnije, živjeti duže i kraće da shvatimo da rođenje i smrt nisu univerzalne konstante prolaznosti. One su osobne konstante svakog pojedinog ljudskog života i nemoguće je iz pojedinačnih ljudskih života izvesti neku univerzalnu i nepromjenjivu konstantu prolaznosti kojom bi konačno shvatili na koji način taj neobični zakon funkcionira.
Kad je prolaznost u pitanju svi tapkamo u mraku jer osjećamo zakon prolaznosti ali je skriveno od našeg pogleda na čemu se zakon prolaznosti temelji. Ima li prolaznost svog zakonodavca? Ako ima bi li mogao ponekad ublažiti čelični zagrljaj prolaznosti da duže osjećamo i živimo radost, ljubav, smisao, svrhu, a da manje živimo gorčinu, jal, sarkazam, srdžbu i mržnju? Ili je prolaznost svoj vlastiti zakonodavac i ponaša se prema ljudskim sudbinama bez odgovornosti prema bilo kome iznad sebe? Kome se žaliti na prolaznost, topljenje životne snage u nama, kome se žaliti na gubitak volje, interesa, želje koja dolazi s vremenom kako život odmiče? Kome se žaliti na godine gorčine, jala i bijesa prema nepravdi koja čeka da se ispravi, prema grijesima koji čekaju da se oproste i prema kajanju koje nikad ne dolazi? Ima li itko osim nas samih kome bismo se mogli požaliti na prolaznost i njezinu bešćutnost? Kome bismo mogli ispovjediti svoj strah i nelagodu pred prolaznošću koja čak i kamenje pretvara u jedva vidljiva zrnca prašine? Kome reći o sili koja briše gradove, ljude, sjećanja, uspomene, spomenike, kulture i civilizacije? Koga optužiti kada prolaznost odbija popustiti svoj čelični zagrljaj i odbija nas pustiti da uzmemo daha i uživamo u radostima života i kome plakati kada nas prolaznost ispljune ogorčene i bijesne nesposobne da živimo život osima ako i tada prolaznost nije u životu prisutna kao naš mučitelj i naš krvnik?

Nemamo kome osim samima sebi. Žaleći se samima sebi na prolaznost ponekad otkrivamo da bešćutnost prolaznosti postaje i naša bešćutnost prema nama, prema drugima, prema životu, prema svemu i na kraju i prema samoj prolaznosti. Ništa nas više ne dodiruje ni čelični stisak prolaznosti, ni njezina bešćutnost, ni njezina hladnoća i nezainteresiranost niti trenutak kada nas ispljune na obalu života. Tek kad postanemo bešćutni prema prolaznosti ona pokaže znatiželju prema nama i našem životu. Kada smo bešćutni prema našoj vlastitoj prolaznosti tada ona prestaje biti bešćutna prema nama i tu i tamo nastoji s nama razgovarati, a i mi s njom. Tek kad su bešćutni jedno prema drugom prolaznosti i ljudsko biće počinju razgovor o onome što je naprijed, što leži u budućnosti i tada prolaznost popušta svoj čelični zagrljaj, a i čovjek je i nije toliko umoran da ne bi mogao kroz razgovor još više olabaviti stisak kojim ga prolaznost drži u svom zagrljaju nadajući se da bi u jednom trenutku mogao skroz umaći prolaznosti i njezinom bešćutnom i hladnom zagrljaju.
U Sarajevu, 31. 12. 2018.
O.  J.

PSIHOPATIJA NEKOĆ I DANAS

Kad čujemo za riječ psihopat, vjerojatno će nam odmah na pamet pasti neponovljivi zaleđeni pogled filmskog dr. Hannibala Lectera, a starijem gledateljstvu moguće čak i prije smušeni ali krajnje nepredvidljivi lik Normana Batesa (Psycho).
S tim u vezi, odmah na početku po jedna dobra i loša vijest. Dobra je da nisu svi psihopati serijske ubojice, pa čak ni kriminalci, premda – s druge strane – svaki serijski ubojica po sebi jest psihopat. Loša vijest je ta da psihopata među ljudima ima znatno više nego što inače mislimo. Na razini cijelog društva, pretpostavlja se da oni čine oko 1,5% cjelokupne populacije, dok se kod istaknutih i cijenjenih zanimanja njihov broj – pretpostavka je – penje čak do 10%, jer psihopati jako vole takva mjesta i pozicije koje im pružaju moć, kontrolu i utjecaj nad običnim ljudima.

Ni zdravi, ni bolesni!
No, vratit ćemo se malo u bližu prošlost. Recimo, ako zavirimo u neku stariju medicinsku enciklopediju iz 60-tih godina XX. st., pronaći ćemo nešto drugačiju definiciju i klasifikaciju psihopatije nego što to pronalazimo danas. Prema velikom njemačkom psihijatru Kurtu Schneideru (1887.-1967.) pod psihopatijom treba razumijevati prirođenu abnormalnost ličnosti, bilo da od toga trpi dotična osoba ili društvo oko nje. Pri tome „abnormalna ličnost nije bolesna ličnost u medicinskom smislu. Kod nje se ne radi o bolesti nego o varijanti koja odstupa od normalnog prosjeka.“ S druge strane, psihoanalitička škola pod psihopatijom smatra „teški oblik karakterne neuroze“.
Kako se za psihopate kaže da nisu bolesni u punom smislu ali zato jesu abnormalni, bilo je potrebno uspostaviti određenu medicinsku klasifikaciju koja bi naznačila u kojem točno smjeru ide ta njihova abnormalnost. Premda je postojao veći broj ovakvih pokušaja, na kraju se najznačajnijim činio ipak onaj od spomenutog Schneidera.
On je izvršio podjelu psihopata u slijedeće tipove:
Hipertimici. U načelu ovo su pozitivne, aktivne i produktivne osobe s tingirano maničnim prizvukom. Ovo bi značilo da znaju biti vrlo neumjereni pa čak i ekstremni u emotivnim reakcijama. Također, skloni su naglim promjenama radnog mjesta i životne sredine, a mogu biti skloni i sitnim prijevarama. Površni su i nestalni, počesto vrlo svadljivi, premda veliki broj hipertimika spada u onaj produktivni dio stanovništva.
Depresivni tipovi. Najlakše ih je predstaviti kao antipodobove hipertimika. Oni pate zbog svoje depresije, ali također su teški za svoju okolinu. Vječito nezadovoljni, pesimisti, ne uspijevaju ništa vidjeti kao dobro, definitivno se ne znaju radovati. Previše razmišljaju i skloni su vlastitom precjenjivanju kao i podcjenjivanju okoline.
Nesigurno-malodušni tipovi. Kako sama riječ kaže, vrlo su nesigurni i neodlučni. Često se osjećaju nedoraslo naspram životnih izazova i zadaća. Vrlo su osjetljivi, ali zato mogu imati bogat nutarnji život. Kako nisu u stanju pravilno kanalizirati svoje emocije, one se nagomilavaju što na kraju rezultira povremenim arogantnim i agresivnim epizodama u ponašanju.
Fanatici predstavljaju snažne osobnosti s jakim nagonima, zadovoljne samima sobom. Aktivni, borbeni, eksplozivni; mnogi ih doživljavaju inspirativnim i uzbudljivim likovima. Fanatici, ukoliko nisu osobenjaci i čudaci, po prirodi su vođe. Rado će osnovati političku stranku ili religioznu sektu. U socijalnom smislu, često započinju velika nasilja i sukobe. Ako to ne, onda će minimalno biti skloni sudskom parničenju sa svim i svakim.
Tipovi željni uvažavanja ili tipovi histeričnog karaktera. Izvještačeni i teatralni, nerijetko je cijeli njihov život jedna besmislena predstava kojoj je jedini cilj istači sebe. Unutar ove skupine postoje dvije podskupine: Ekscentrici koji snažno vrednuju sve što je drugačije, te hvalisavci i pseudolozi. Ovi potonji su često vrlo vješti manipulatori, skloni velikim prijevarama.
Tipovi labilnog raspoloženja. Skloni su naglim promjenama raspoloženja bez većeg vanjskog povoda. U kriznim periodima odaju se alkoholu, bježe od kuće, izbjegavaju poslove i obveze.
Eksplozivni tipovi ili tipovi razdražljivog, impulzivnog i nasilnog karaktera. Žestoko reagiraju već kod najmanjeg povoda. Skloni su nanošenju teških ozljeda, pa i ishitrenom ubojstvu bez predumišljaja. Ponekad se u njihovom kontekstu govori o reakcijama „kratkog spoja“. U nekim situacijama baš kao da im nešto „kvrcne“ u glavi te u potpunosti izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Bezvoljni tipovi. Najistaknutija im je psihološka karakteristika slabost volje. Kao takvi lako postaju pijuni u rukama jačih ličnosti. Vrlo su skloni zavidjeti onima za koje drže da su bolje prošli u životu od njih. Iz njihovih redova se regrutira znatan broj narkomana, kriminalaca i prostitutki.
Astenični tipovi. Radi se o vrlo heterogenoj grupi, no zajednička karakteristika bi im bila općenito neurotično ponašanje, uz snažan i učestao osjećaj zamora i iscrpljenosti.

Bezosjećajni tipovi
Premda ih Schneider u svojoj klasifikaciji ne izdvaja posebno, mi ćemo ih ovdje izdvojiti s opravdanim razlogom, jer po današnjim psihološkim i psihijatrijskim standardima upravo se bezosjećajne tipove smatra psihopatima u punom smislu riječi ili čak jedinim pravim psihopatima, dok su ostali – gore navedeni tipovi – u međuvremenu povezani s nekim drugim poremećajima ponašanja.
Glavna psihološka karakteristika bezosjećajnih tipova je pomanjkanje moralnih osjećaja samilosti, krivnje, savjesti i stida. Nesposobni su da osjete tuđu radost ili žalost, dakle, kod njih se radi manje-više o potpunom nedostatku empatije. Prema okolini su brutalni i bezobzirni. U ekstremnim slučajevima iz ove skupine niču pervertiti, sadisti, zločinci s predumišljajem, teški obiteljski zlostavljači, pa čak i serijski silovatelji i ubojice. Kako smo već na početku rekli, uživaju u potpunoj kontroli nad drugima. Oni se vole igrati Boga, odlučivati o tome tko će uspjeti a tko neće, tko će živjeti, a kome je već pomalo vrijeme i da umre. Vrlo često kod drugih vole izazivati strah i bol te uživati u tome. Čini se da su to ujedno jedine emocije koje prepoznaju i vrednuju. Neki autori kažu da je njihov glavni problem „nutrina“, tj. nedostatak iste. Njih zanima samo ono izvanjsko. Tako, u mnogim slučajevima zauzeto i pažljivo brinu o svojoj garderobi, frizuri, stilu i imidžu, a po tome procjenjuju i druge ljude. Koncept „nutarnje ljepote“ i dobre ljudske duše njima ne znači ništa. Stoga ne čudi da se bezosjećajne tipove ponekad klasificira i kao bezdušne psihopatske tipove.

Psihopat, sociopat, narcis – koja je razlika?
Pored potonja dva naziva, bezosjećajne (ili bezdušne) tipove se klasificira i kao antisocijalne psihopatske tipove. Tako dolazimo i do nečasnog naziva sociopat. Psihopat i sociopat su se nekada podrazumijevali i kao sinonimni pojmovi. Danas liječnici rijetko pacijentima prišivaju ovakve prefikse, nego se radije sve ovo vodi pod antisocijalnim poremećajem osobnosti. Ipak, između psihopata i sociopata se povlače neke jasne razlike, a one se po sebi tiču prvenstveno prisutnosti, odnosno, odsutnosti savjesti. Naime, u svezi psihopata se govori o potpunoj odsutnosti iste. Kakvo god grozno djelo radio, psihopat zbog toga neće osjećati bilo kakvu nelagodu ili grižnju savjesti. S druge strane, sociopati imaju savjest, ali ona je poprilično slabo razvijena. Oni počesto znaju intenzivno patiti zbog svog ponašanja i dijela ali se svejedno neće promijeniti. Stoga bi se moglo reći da se psihopat rađa, dok se sociopat postaje. Tu je često u pitanju i neadekvatan odgoj ali također i traumatično djetinjstvo.
U ovom kontekstu ćemo spomenuti i narcistički poremećaj ličnosti. Narcisi se u mnogo toga mogu ponašati vrlo slično prethodnim skupinama, pošto nedostatak empatije također i kod njih igra važnu ulogu. No, uzroci su drugačiji. Naime, narcizam je donekle normalna faza u razvoju mladalačke osobnosti, koja se u ovom slučaju ne uspijeva nadvladati. Stoga se pokatkad u kontekstu narcističkog poremećaja govori i o sekundarnom narcizmu. Ovakve osobe su preokupirane samima sobom, imaju prenapuhan ego, sklone su grandioznim idejama o samima sebi, imaju ogromna i nerealna očekivanja od života, očekuju da njihove vlastite potrebe svima budu na prvom mjestu, od drugih vječito očekuju hvalu i odobravanje, ne znaju se nositi s kritikom i sl.
Nažalost, zajedničko svim trima prethodnim skupinama je i to da njihovo liječenje donosi vrlo slabe rezultate, pa se one ekstremne slučajeve jedino može dugoročno zatvoriti „na sigurno“.
U Sarajevu, 29. 12. 2018.
M. B.

Izvori:
-dr. Mirko Dražen GRMEK (Ur.), Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1970.
– Dr. Vladimir HODULIN, Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Panorama, Zagreb, 1968,
– ARNOLD – EYSENCK – MELI, Lexikon der Psychologie, Neuausgabe, Herder Freiburg – Basel – Wien, 1972.
– Narcistički poremećaj ličnosti (narcizam) – uzroci i simptomi, Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/narcisticki-poremecaj-licnosti (Stanje: 28.12.2018.).
– Koja je razlika između psihopata i sociopata?, Centar zdravlja, Izvor: https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/psihologija/koja-je-razlika-izmedju-psihopata-i-sociopata/?refresh=true (Stanje: 28.12.2018.).

UZ BOŽIĆ 2018. – TAJNA KRISTOVE ZVIJEZDE

Evanđeoski tekst zbori: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti’. Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’. Oni poslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“ (Mt 2, 1-11).
Navedeni tekst nam ne daje na uvid sve detalje i činjenice u kontekstu pojave ove nove misteriozne zvijezde, no, kaže nam da se ista pojavila te još važnije: da su na osnovu nje mudraci iz daljine nekako razaznali rođenje velikog kralja i to tamo negdje u maloj i zabitoj Judeji. Tekst ne govori na osnovu kojih znanja su oni to zaključili, ali svjedoči da su mudraci bili vrlo uvjereni u vrijednost i autentičnost svojih saznanja. Eto, kad konačno pronalaze dijete, oni ne zdvajaju i ne bave se nekim dodatnim provjerama i ispitivanjima, nego se jednostavno bacaju u poklonstvo, prinoseći pri tome još i vrlo vrijedne darove. I sama struktura darova govori nešto o tome da su oni bili itekako svjesni veličine i jedinstvenosti ovog djeteta. Zapravo, sami darovi upućuju na njegovu spasiteljsko-mesijansku funkciju. Tako se zlato od davnina promatralo kao znak kraljevskog dostojanstva i moći. S druge strane, tamjan se koristio prvenstveno u bogoslužju. Ljudi su kađenjem stvarali ugodan mirisni dim s kojim se častilo Boga i ostale nebesnike. Prinošenje tamjana jednom djetetu je značilo da se istom pridaje božansko značenje, međutim, potonje treba uzeti s dozom opreza, jer su mudraci dolazili iz kulture u kojoj su se manje-više svi kraljevi i veliki junaci častili kao bogovi ili barem sinovi božji. Treći dar – smirna je već nešto više simptomatična. Ova skupocjena mirisna pomast se u Starom svijetu koristila kod ukopa kraljeva i drugih bogatih velikaša. Ovdje se postavlja pitanje, zašto mudraci posmrtnu pomast poklanjaju jednom tek novorođenom djetetu? Jesu li možda oni u ovom smislu razaznavali nešto i o njegovoj ranoj i nasilnoj smrti? O ovome nije lako govoriti, no kršćanska tradicija je od davnina pozitivno akceptirala navedenu pretpostavku. Mudracima ćemo se kasnije ponovno vratiti, ali prvo nešto o samoj zvijezdi.

Teorija o kometi
Kristova zvijezda se danas često predstavlja i slika kao kometa. Radi se o sjajnim nebeskim tijelima s dugim i blistavim repom. Promjer im je obično od 10 do stotinu kilometara, a sastavljene su ponajviše od ugljika i leda. Zbog visokog postotka ugljika kometi su zapravo potpuno crni. Počinju lijepo svijetliti tek kad se na svome putu nađu u blizini sunca. Tada se zbog sunčeve toplote led počinje intenzivno otapati, a novonastala vodena para počinje reflektirati sunčanu svijetlost prema zemlji. Danas se uobičajeno smatra da Kristova zvijezda nipošto nije mogla biti kometa, jer su se iste u starom svijetu smatrale zlokobnim znakovima koji prethode velikim nesrećama: ratovima, epidemijama, gladi i sušama. Ova zloslutna interpretacija pojave kometa je bila živo prisutna sve do u kasni Srednji vijek, tako da je vrlo malo vjerojatno da se kod pojave Kristove zvijezde radilo o kometu. Za novu tradiciju je zapravo bio odgovoran talijanski renesansni slikar Giotto. Ovaj je prvi počeo slikati Kristovu zvijezdu kao kometu, a onda su ovu praksu počeli preuzimati i drugi umjetnici, tako da je ona s vremenom postala uobičajena. Međutim, osobno bih primijetio da se iz cijele priče kometa ipak ne može isključiti, jer sam Isus Krist je imao taj nenadmašan talent da ljudsko zlo preokreće u dobro, bilo da je riječ o osobnim sudbinama, bilo o uvriježenim simbolima. I jedan drugi zlokobni simbol je isto tako transformirao: križ – od sredstva okrutne egzekucije za najgore, proklamirao je univerzalni simbol duhovnosti i spasenja!

Teorija o Supernovi
Poznati matematičar i astronom Johannes Kepler je 1603. god. opazio na nebu jednu konjukciju (blizak susret) planeta Jupitera i Saturna. Godinu dana kasnije je na gotovo istom mjestu na nebu opazio i jednu supernovu. Pri tome je krivo zaključio da konjukcije prethode supernovama, jer to što je on opazio bilo je posve slučajno. Kako je već ranije bio precizno izračunao da se u 7. god. prije Krista dogodila jedna konjukcija Jupitera i Saturna, sukladno tome je zaključio da se poslije toga dogodila i jedna supernova, te da je ona bila vjerojatno ta famozna Kristova zvijezda. Inače, supernove nastaju eksplozijom vrlo masivnih zvijezda na kraju njihovog životnog ciklusa. Radi se o nevjerojatno snažnoj i blještavoj eksploziji, vidljivoj i na nevjerojatnim kozmičkim odstojanjima. Danas se ova teorija redovito ne uzima ozbiljno u razmatranje i to iz jednostavnog razloga što su marljivi kineski astronomi u to vrijeme već redovito promatrali i bilježili sve nebeske fenomene. A iz njihovih sačuvanih bilješki je sasvim bjelodano da u vrijeme Isusovog rođenja nije bila zabilježena niti jedna supernova. No, Kepler je ipak bio na dobrom putu, premda je nesmotreno zapostavio svoje najvažnije opažanje. Naime, većina današnjih astronoma povezuje Kristovu zvijezdu upravo s naznačenom konjukcijom Jupitera i Saturna koju je Kepler bio izračunao za 7. god. prije Krista!

Teorija konjukcije
Dakle, Kepler je vrlo dobro započeo, ali je krivo završio. Izgledno je da ga je bilo zbunilo samo vrijeme proračunate konjukcije. Naime, kako rekosmo, radilo se o 7. god. prije Krista, a on je u skladu sa uvjerenjima svog vremena bio uvjeren da se Krist rodio one „nulte“ godine, od koje se nova era i broji. No, s vremenom su svi postajali sigurniji da se Krist nije rodio one „nulte“ godine, već otprilike četiri do sedam godina prije toga, ili paradoksalno rečeno, četiri do sedam godina prije samog sebe. Ovo računanje godine Isusovog rođenja je danas prihvaćeno i od strane većine kršćanskih teologa. Jednostavno, puno dokaza upućuje na to da se Isus rodio koju godinu prije nego li se to tradicionalno računalo. Dakle, u naznačeno (novo) vrijeme Isusovog rođenja se dogodila jedna i to trostruka konjukcija. Pod ovim „trostruko“ se podrazumijeva kako se bliski susret Jupitera i Saturna dogodio u tri navrata te godine, po jednom u svibnju, rujnu i prosincu.
E sad se opet vraćamo mudracima. Navedena konjukcija nije važna samo zbog svoje sjajne pojavnosti, nego i zbog svog simboličnog značenja unutar starobabilonske astrologije. Ukoliko su mudraci bili učeni babilonci onog vremena ili ukoliko su barem dobro poznavali babilonsku astrologiju, tada postaje sasvim jasno zašto su se onomad pojavili pred Isusom sa svojim darovima. Stari Babilon je imao dobro razvijenu astronomiju, čak, moglo bi se reći i začuđujuće dobru. S važnom napomenom, oni kretnje i konstelacije nebeskih tijela nisu promatrali kao neku zasebnu neovisnu stvarnost. Naprotiv, oni su smatrali da svaki događaj na nebu ima svoj pandan i ovdje na zemlji, a to više nije samo astronomija, nego i astrologija. Planet Jupiter se u Babilonu nazivao kraljevskim planetom i sukladno tome su ga dovodili u vezu sa svojim najvišim božanstvom Mardukom. S druge strane, planet Saturn su promatrali kao njima susjednog izraelskog kralja, a da stvar bude još intrigantnija, navedena konjukcija iz 7. godine pr. Kr. se dogodila u tzv. sazviježđu ribe (zapravo riba, jer dvije su…), koje su opet po njihovim astrološkim shvaćanjima predstavljale nebesku presliku tadašnje Palestine, u kojoj se Isus i rodio. Dakle, ovdje imamo susret tri važna nebeska simbola: Palestina – izraelski kralj – vrhovni bog i kralj! Tko je tad bio mudar i bogobojazan u Babilonu: spremio se, ponio darove i otišao se pokloniti!
Vidimo, teorija konjukcije se pokazuje dosta ozbiljnom, no, ni ona nije posve bez mana. Tako neki astronomi ističu da konjukcija samo na prvi pogled izgleda poput jednog sjajnog nebeskog tijela. Tko se bolje zagleda primijetit će da se ovdje radi o dva bliska, ali jasno odvojena tijela, a apostol Matej ovome nasuprot koncizno govori o samo jednom novom nebeskom tijelu.
Svakako da ima još i drugih tumačenja o Kristovoj zvijezdi. Neki alternativci tvrde da se radilo o takozvanoj „merkaba“ pojavi, pojmu koji u Starom Zavjetu pokatkad označava pokretno mistično Božje prijestolje (Ezekijel), a katkad vatrenu nebesku kočiju (poput one što uznese proroka Iliju). Merkaba se opet danas počesto prikazuje kao nekakvo istinsko nutarnje čovjekovo ustrojstvo. U tom smislu se ona poistovjećuje s geometrijskim oblikom dodekaedera (trodimenzionalni heksagram), a osim ovoga postoje i mnoga druga egzotična rješenja, no za njih ovdje nemamo niti dovoljno vremena niti dovoljno prostora.
U konačnici možemo reći da Kristova zvijezda pripada totalitetu Kristove tajne, a u svemu tome čovjeku je ponešto spoznatljivo, ali nikad ne sve u potpunosti.
U Sarajevu, 25. 12. 2018.
M. B.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

O OSJEĆAJIMA I DOGAĐAJIMA

Ponekad je teško sabrati u smislenu cijelinu i dati odgovor na pitanje što je bilo prije: događaj koji nam se dogodio ili osjećaj koji je uzrokovao događaj? Osjećaji se uvijek čine prolaznima, zaboravljamo ih, nestaju iz pamćenja dok se događaji zadržavaju duže u našim sjećanjima. Kada nešto opisujemo onda opisujemo događaj, osjećaja se ne sjećamo. Je li uvijek tako? Većina će se složiti da jest. Zaljubljeni kad opisuju kako su se susreli čini se kao da opisuju događaj. Možda je bio i neki osjećaj ali teško ga se prisjećamo. Lakše se prisjećamo ulice, bara, dijelova razgovora, boje očiju, odjeće nego li osjećaja koji se u tom trenutku javio. Događaji su tragovi osjećaja u svijetu i stvarnosti, a osjećaji su tragovi događaja u nama.
Dvoje zaljubljenih ponekad vole posjetiti mjesto gdje su se prvi put susreli. Za sve druge to mjesto je kao i svako drugo mjesto, tek jedna od ulica, tek jedan od barova, tek jedan od mostova, tek jedan od gradova, tek jedan od parkova. Za sve druge to su beznačajne i mrtve stvari koje ne upućuju na bilo kakav događaj. Prolazimo pored neke ulice svaki dan. Ulica je beznačajna. Svakodnevno stotine drugih prolazi pored nje i kroz nju. Ta ulica ne znači ništa, barem ne nama. Onda se slučajno pojave dvoje starijih ljudi koji se drže za ruku i gledate ih kako se došaptavaju poput dvoje mladih i pokazuju drhtavim rukama na metalnu i napola raspadnutu ogradu. Ograda nama ne znači ništa. Ne bismo je ni primijetili da nam je njih dvoje nisu pokazali. Ali za njih dvoje ograda je događaj, svijet, stvarnost trag događaja kada su se prvi put slučajno susreli i susret traje i danas. I taj događaj u njima je stvorio osjećaj koji je možda zaboravljen i sada bi ga trebalo oživjeti.
Ulice, parkovi, barovi, mostovi, ograde za nas su često mrtve stvari. Nepomične, hladne, nezainteresirane. Glupo je i pomisliti da bi jedna mrtva stvar kao što je most mogla biti događaj. To je samo smjesa betona i željeza. Ništa više. Za nas. Za nekoga drugoga smjesa betona i željeza, taj most je događaj jer se tu na tom mostu rađa ponovo osjećaj na nešto ili nekoga, na gubitak, na tragediju, na ljubav, na ispunjenje i tako neke mrtve i nepomične stvari postanu žive jer u njima postoji trag našeg osjećaja. Zato ljudi vole pojedina mjesta, neku posebnu ulicu, neki posebni bar, raskršće, park, drvo, izlog jer tu se dogodio događaj koji u njima živi kao osjećaj i onda kada je događaj završio. Čak i kad nema više ulice osjećaj je dovoljno jak da u čovjeku ponovno nacrta sve do u detalje koji su vezani za tu ulicu. Zaljubljeni se sjete da je tu nekad bio stari hrast, ili neka stara kuća ili neka ograda, ili neka malena zgrada, ili neki neobičan stanovnik ulice. Iako sada ništa nema osim gomile betona i čelika koji se penje visoko prema nebu, iako nema onog čudnog stanara koji ih je stalno tjerao čim bi se susreli, svi su oni još uvijek živi u njihovom sjećanju. Oni još uvijek vide staru ulicu, onakva kakva je bila u vrijeme kad su se sreli prvi put.
Osjećaji su čuvari događaja, oni su arhiva svijeta i stvarnosti i ljudi. Nisu samo događaji važni, ponekad su osjećaji još važniji. Mislimo kako se nećemo moći prisjetiti nekog događaja jer je prošlo toliko vremena, a onda se – slučajno ili ne – nađemo pred ulazom u bar koji smo rado posjećivali. I onda se dogodi čudo. Odjednom naš osjećaj izgradi cijeli svijet duboko zakopan u našem zaboravu. Odjednom cijeli svijet i stvarnost uskrsnu. Naš osjećaj uskrsne cijeli događaj, čak možemo čuti i glazbu koju smo rado slušali na tom mjestu, iako se jedino oko nas čuje samo buka automobila i galama ljudi. Ali mi čujemo glazbu, čujemo taktove omiljene pjesme. I ne samo to. Zakleli bi se da možemo osjetiti i okus pića i miris hrane. Najčudesnije je što možemo iako se čini nemogućim čuti razgovijetan glas voljene osobe, čuti njezin smijeh, osjetiti njezin dodir na licu, prijekor u njenom glasu, kritiku, ushit, čuđenje, divljenje. Odjednom oko nas sve nestane i pred nama potaknut tek letimičnim pogledom prema baru izroni pred nas cijeli naš svijet i sva naša stvarnost.
Osjećaji čuvaju događaje. Čuvaju ih ljubomorno i skriveno od drugih. Opet osjećaji su velikodušni prema nama. Rado će nam ustupiti dio svoga bogatog pamćenja, potrudit će se da otrgnu od zaborava ono što ni sami više ne znamo da se uopće i dogodilo. Osjećaji će dobrohotno dopustiti i vratiti nam događaje kada vide u našem pogledu čežnju, želju, strast, žalost, tugu. Osjećaji su čuvari naših događaja. Iako događaja nema i stvari se čine mrtve i nepokretne, osjećaji oživljavaju hladne i mrtve stvari. Osjećaji ožive most, ulicu, park, izlog, sposobni u svojoj dobrohotnosti čak i da ožive osobu kad je više nema. Osjećaji nastoje dati smisao događajima, nastoje nam objasniti njihovu svrhu i nastoje nam odgovoriti na pitanje zašto o nekom događaju. Sami događaji bili bi i suviše jednostavni, i suviše obični i svakodnevni kad ne bi bilo osjećaja koji ih prožimaju. Osjećaji svemu nastoje dati smisao i svrhu i nastoje u svaki događaj udahnuti život. Osjećaji se čak trude i oživjeti srušeni most, uništenu ulicu, asfaltirani park, srušenu zgradu, mrtvo i nestalo lice.
Njihova dobrohotnost i plemenitost može biti i ubojita, nesnosna i nepodnošljiva. Osjećaji žele da sve iskusimo čisto, nepomiješano, iskonski kao da se događa prvi put. I osjećaji ne prave selekciju između događaja. Oni su poput arhive ili biblioteke gdje postoji veliki broj spisa ili knjiga ali ne postoji red i način čitanja i istraživanja. Ili čitate i istražujete sve ili ništa često selekcija i izbor događaja nije dopušten. Mi se trudimo ponekad biti arhivari i bibliotekari naših vlastitih događaja i spremamo ih jedan po jedan u naš arhiv i biblioteku misleći da postoji neki red i raspored. Ali mi nismo ni arhivari ni bibliotekari događaja. Mi smo samo korisnici, znatiželjnici koji bi željeli malo pogledati u vlastiti arhiv i biblioteku ali to možemo samo ako se pustimo osjećajima koji su istinski čuvari i nadziratelji naših nutarnjih biblioteka i arhiva. Oni su oni koji ako žele mogu napraviti izbor i selekciju onoga što će nam dati za čitanje i istraživanje.
Ali nisu svemoćni. Oni su zatvoreni u biblioteci, u arhivu naše nutrine. Ne mogu nam ponuditi ništa za čitanje i istraživanje ako nema nas koji promatrajući mostove, ulice, barove, parkove otvaramo vrata kako bi nam oni nešto dali za čitanje. Neki događaj koji se dogodio, koji je prošao, kojega se ne sjećamo, ali koji je pažljivo spremljen u biblioteku ili arhiv čovjekove duše i njegove psihe. Zvuči gotovo pa glupo, ali pogled na most gdje se dogodio neki događaj nije ništa drugo nego trenutak kada počinjemo čitati događaj. Osjećaj vadi iz biblioteke ili arhiva knjigu događaja koja se odjednom nađe pred našim očima. Zato most, ulica, ljudsko lice, park, nisu mrtve i nepomične stvari. To su mjesta gdje čitamo knjigu. Mjesta gdje čitamo knjigu o događaju pomoću naših osjećaja. Ako je odnos između događaja iz naše prošlosti i našeg osjećaja o tom događaju knjiga koju se čita, onda stvar koja nas to podsjeti, osoba koja se vrati u naš život ništa drugo doli jezik kojim se govori o događajima i osjećajima.
Nekome most nije ništa drugo doli mješavina betona i željeza, dok je nekomu drugom most jezik kojim čovjek razgovara o nekom događaju pomoću svojih osjećaja. Netko tko je susreo svoju ljubav slučajno na mostu ne dolazi na most da ga jednostavno prijeđe i nastavi dalje a da se ne osvrne. Ne, on dolazi na most da mu most priča o njezinom pogledu, o mirisu njezine kose, o boji njezinog glasa, o toplini njezinih ruku, o ljepoti njezinog lica. Iako ponekad prolazimo pored stvari kao da su mrtve, nepomične one su jezik koji ne govori svima nego samo nekima koji su tu nešto doživjeli i osjetili.
Kao i dvoje staraca koje susretnemo u jednoj pokrajnjoj ulici dok drhtavim rukama pokazuju na polomljenu ogradu. Nama je to uvijek bila samo ograda, polomljena, prastara, opasna za zdravlje zbog svojih polomljenih rubova i oštrih vrhova. Za njih dvoje to je jezik, jezik koji im govori o vremenu kad su se prvi put susreli, pogledali i zaljubili i njihova ljubav još uvijek traje. Stvari pored kojih prolazimo ponekad nisu tek mrtve i nepomične stvari. One ponekad pričaju, pričaju jezikom događaja i osjećaja onima kojima te stvari znače. Nismo li i sami ponekad zastali pored nekog mosta, pored klupe u parku, pored izloga, negdje u pokrajnjoj ulici pored derutne ograde i napola uništene kuće, pored bara, zastali kad smo čuli pjesmu, osvrnuli se kad nam se lice učinilo poznato, kako bismo razgovarali o događajima i osjećajima? Onome što nas je obilježilo i trajno ostalo urezano u našu nutrinu.
Stvari pored kojih prolazimo uvijek pričaju o nečemu i uvijek pričaju s nekim iako možda ne pričaju nama, o nama i s nama. Opet i mi imamo svoje stvari koje nama pričaju, i pričaju o nama i s nama, dok drugi pored njih prolaze kao da su mrtve i nepomične stvari, dok su za nas one jedini jezik koji nam je preostao kako bismo razgovarali o onome što je prividno zaboravljeno i čega prividno nema, jer u razgovoru dok gledate ulicu gdje ste prvi put susreli osobu koju i danas volite sve je još uvijek tako živo kao da nikada nije prestalo niti ikada zaboravljeno.

Exit mobile version