O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  prazis 

Projekcija: zašto vlastite mane najlakše opažamo na drugim ljudima?

“Projekcija je postupak premještanja vlastitih osjećaja na drugu osobu, životinju ili predmet. Pojam se najčešće koristi za opis obrambene projekcije – pripisivanje vlastitih neprihvatljivih poriva drugome.”

 

Ljudi su po svojoj prirodi skloni da lakše uočavaju nedostatke i pogreške kod drugih negoli kod sebe samih. Naravno, postoje i oni koji će bez problema priznati vlastitu manu, ali rijetkost je da ćemo priznati baš sve. Obično ono što krijemo je ono što nas najviše smeta i gdje smo posebno osjetljivi. Kako se ne bismo morali s tim suočavati, upravo zato što nam je to vrlo nezgodno, pribjegavamo projekciji, tj. jednom od obrambenih mehanizama o kojima je prvi progovorio Sigmund Freud. Vezano za projekciju, Freud je taj obrambeni mehanizam opisao kod svoje pacijentice koja je vlastiti osjećaj srama projicirala na svoje susjede navodeći da ju ogovaraju. Dakle, nije bila spremna suočiti se s tim osjećajem, pa je radije tu lopticu prebacila drugima. Može nam se činiti kako se mi ne koristimo projekcijom jer eto nemamo problema priznati svoje mane, no kako kažu psiholozi, obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nesvjesnoj razini i stoga ih teško prepoznajemo. Tako na primjer nevjerni suprug može svoju suprugu optuživati za prevaru ili pak osoba sa sklonostima prema krađi može govoriti kako joj susjedi pokušavaju provaliti u stan. Primjera je jako puno jer zapravo se svakodnevno koristimo ovim mehanizmom. Nešto slično možemo pronaći u Bibliji u Isusovom Govoru na gori:

”Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7,3-5; Lk 6,41-42).

Ili drugi primjer kada Isus pripovijeda prispodobu o dužniku kojemu je kralj otpustio dug, a taj dužnik onoga koji je njemu dugovao bacio u tamnicu ne htijući mu oprostiti duga (usp. Mt 18,23-35). Iako se ovdje govori o opraštanju, ipak se dade primijetiti kako ovaj dužnik nije bio sposoban uočiti da se i on i onaj koji je njemu dugovao nalaze u istoj situaciji – obojica su dužnici. Dakle, zatvorio je oči pred vlastitom pogreškom, a istu je drugom višestruko naplatio. Slično se događa i kod projekcije: zatvaramo oči kada je u pitanju neki naš nedostatak i jednostavno ga ”prišijemo” drugom.

Budući da smo svi skloni tome i da se to odvija na našoj nesvjesnoj razini, pitamo se postoje li načini kako spriječiti projekciju? Psihoterapeuti Karen R. Koenig i Michael Brustein navode nekoliko načina. Prije svega je potrebno promisliti kako se zaista osjećamo prema sebi, ponajviše kako doživljavamo svoje slabosti. Dakle, potrebna je samorefleksija kako bismo uočili služimo li se projekcijom kako bismo sakrili svoje slabosti. Drugi način je upitati nekoga tko nam je blizak primjećuje li kod nas takvo ponašanje. Ovo je možda malo teže jer nismo uvijek spremni čuti nešto loše o sebi od osoba koje su nam drage. I na koncu, naravno, uvijek možemo potražiti savjet kod psihoterapeuta koji će nam pomoći u prepoznavanju i nadilaženju projekcija.

Važnost nadilaženja projekcije nije bitna samo za naš odnos s drugima nego je bitna i za naš vlastiti rast. To dvoje je svakako povezano jer ne možemo ni imati kvalitetne međuljudske odnose ako prije svega ne poznajemo i ne razumijemo sebe.

U Mostaru 15. 3. 2021.

K. L.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/projection

https://www.healthline.com/health/projection-psychology#how-to-stop

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

O patnji

Patnja može dovesti bliže ljubavi. Može odvesti do očaja i propasti. Patnja je nepredvidiva. Njezine posljedice uočavamo tek kada i ako patnja prestane. Patnju koju osjećamo nemoguće je komunicirati nekom drugom. Drugima je nepojmljiva. Poznato je kako nas patnja mijenja. Nepoznato je u kojem će nas smjeru promijeniti i usmjeriti. Osim same patnje i moguće boli, plaši nas i njezin ishod. Ako uspijemo preživjeti i izboriti se, kakvi ćemo biti? U što ćemo se pretvoriti nakon razdoblja patnje? Plaši nas njezino trajanje. Vrijeme koje ima na raspolaganju. Ne znamo koliko će trajati. Ne možemo odlučiti prestati. Zapovjediti joj da prestane. Ona ima svoje vrijeme i svoje trajanje. Ona ima i svoja različita lica. U nama se nastanjuje ili rađa zajedno s cijelom prtljagom. Sve svoje donosi sa sobom. Od nas uzima ono što joj nedostaje. Neuljudna je jer ne pita smije li se poslužiti nečim što pronađe u nama. Neoprezno miješa svoje stvari koje je donijela sa stvarima koje pronađe u nama. Patnja kao da gleda svoju korist. Poput učitelja koji ne daje nikakvo znanje i ne želi nas ničemu poučiti. Tako patnja izgleda kada se tek useli. Kao nepodnošljiv stanar koji kvari naš mir. Uznemirava naše tijelo i dušu kao neugodni susjed koji cijeli kvart čini nemirnim i nervoznim. Čovjek je mora podnositi. Trpjeti. Ali najgore je na početku kad se čini besmislenom jer se doima da se od nje ništa ne može naučiti. Nepodnošljive su stvari koje su beskorisne i razaraju. Teško se s njima boriti jer su toliko beskorisne da se čini besmislenim pokušati. Patnja je u početku besmislena stvar. I tako je sa svim našim patnjama kakve god bile. Sve su one na početku besmislene. Nesnosne pojave koje nam remete život. Glupi fenomeni koji se bez upozorenja pojave onda kada već imamo dovoljno problema u životu. Ponekad se čini da je patnja namjerno čekala da počnemo tonuti i padati kako bi se priključila orkestru problema, neuspjeha i muka. Ona im dođe kao dirigent bez kojega ne mogu početi simfoniju očaja i rezignacije. Bježimo od patnje jer se čini kao neki zlobnik koji jedva čeka da nas zaskoči i dokrajči kad smo već ionako slomljeni i bespomoćni. Nije čudo da prema njoj osjećamo i prijezir i strah i mržnju. Odnos prema patnji počne se mijenjati kada primijetimo da nas ona mijenja. Ako nas mijenja na gore, ako postajemo zbog nje još bezvoljniji, ako nam je život još besmisleniji, onda je sve jače i glasnije mrzimo i proklinjemo. Ako nas mijenja na bolje, ako postajemo zahvalni za male stvari, neznatne trenutke, ako postajemo mudriji, zreliji, ozbiljniji, učimo i naučimo više cijeniti toliko toga, onda je blagoslivljamo. Čak i volimo. Prema patnji se ne može biti objektivan. Neutralan. Izići iz nje i sa strane je promatrati da uvidimo što je u njoj dobro i što nije.

Patnja ne drži nimalo do objektivnih pravila i normi. Patnja prezire neutralnost. Jer prezire neutralnost i objektivnost, ona ciljano i namjerno čovjeka tako zahvati da ne može izići iz sebe kako bi mogao gledati je li ona korisna ili nije. Može li se od nje profitirati ili na njoj izgubiti. Kad nas napusti izmoždene i iscijeđene skoro da se ne možemo više kretati i govoriti, možemo polako početi sabirati rezultate patnje. Pokušati shvatiti njezine razloge. Otkriti njezine motive. Pronaći uzroke. Za nas je najporaznije kada ništa od toga o patnji ne pronalazimo. Nema ništa. Ni razloga. Ni motiva. Možda čak ni uzroka? Čemu smo patili? Zašto? Najteže je prihvatiti patnje koje nas nisu promijenile. Nisu na nas utjecale. Ostali smo isti. Ali jer nas najveći broj naših patnji više ili manje promijeni, ako ništa, zadovoljit ćemo se objašnjenjem kako smo se promijenili. Sami postanemo jedino prihvatljivo objašnjenje patnje. Poslije promjene koja nam se dogodila iz nekog razloga smo uvjereni kako je patnja imala smisla. Ako ništa drugo, drugačiji smo poslije patnje. Neće biti uvijek dovoljno pozvati se na promjene koje su nam se dogodile kroz patnju. Jer bismo se promijenili i bez nje. Ne moramo patiti da bismo se mijenjali i promijenili. Ali kad ne možemo objasniti smisao patnje, bilo kakvo objašnjenje dođe kao slamka spasa. Pa onda ako ništa drugo, kažemo patnja je imala smisla jer smo se promijenili kroz nju. Ali ako se možemo promijeniti bez patnje i ako smo sposobni za velike promjene i bez nje? Objašnjenje kako je patnja imala smisla jer nas je stubokom promijenila je uvijek na klimavim nogama koliko se god trudili učvrstiti temelje. Može se dogoditi da i promjena koja nam se dogodila kroz patnju ne bude dovoljno jaka da objasni njezin besmisao. Njezinu neobjašnjivost. Njezinu nepojmljivost. Naša promjena ponekad nije dovoljna kao odgovor na ono zašto patnje. Bilo bi puno lakše kad ne bi bilo uvijek tako. Kad bi bilo dovoljno pogledati sebe i znati potpuno odakle patnja i koja je njezina svrha. Nije uvijek dovoljno. Nekad je objašnjenje kako nas je patnja promijenila objašnjenje iz očaja. Drugih jednostavno nema i ne možemo ih pronaći. Mi smo zasad jedino objašnjenje. I promjena koja nam se kroz patnju dogodila. Promjena i mi s našim iskustvima patnje stojimo između ponora njezine besmislenosti i slabašne nade da postoje i neka drugačija nama nepoznata objašnjenja. I to je za nas bolje nego nikakvo objašnjenje.

U Sarajevu 9. 3. 2021.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O. J.

O osjećajima

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O diskretnom

Diskrecija je nesigurnost. Rastrganost između onoga što pretpostavljamo da znamo o drugom i onoga što drugi tvrde da znaju o njemu. Opterećujuća sumnja u osobu koju poznajemo i ono što o njoj čujemo. Biti diskretan ne znači sakriti i zataškati. U skrivanju i zataškavanju znamo što je istina. Ne možemo biti nevini kad skrivamo i zataškavamo. Ono što se ne zna i u što nismo sigurni ne može biti zataškano. Ali može biti objekt diskrecije. Biti diskretan ne znači biti lažov. Biti netko tko skriva zlo. Diskrecija je danas na lošem glasu. Zabranjeno je biti diskretan jer sudjelujemo u prijevari, zločinu, kriminalu. Unaprijed se kategorički tvrdi da svatko tko pokušava biti diskretan o sebi ili tuđem životu i njegovim problemima mora biti netko opasan i lopov. Smijemo sve, osim biti diskretni o nekomu koga poznajemo jer nismo sigurni. Nemamo pred sobom sve činjenice. Nemamo sve dokaze u rukama. Diskrecija nije površna i nagla odluka da se nešto otkrije ili skrije. Diskrecija je proces koji čovjeku istovremeno daje određenu moć u ruke, ali ga i opterećuje. Znati nešto o drugom što nitko ne zna i ne biti do kraja sigurni je li u pitanju istina ili izmišljotina. Imamo li pravo biti diskretni u okolnostima kada nam je stalo do nekoga? Imamo li pravo čuvati tuđi ugled i dobar glas u trenutcima kada čujemo tek došaptavanja, dobacivanja, sumnjičenja? Imamo li pravo braniti drugoga kada nitko od tužitelja nema hrabrosti javno istupiti i reći što misli, nego samo prenosi od usta do usta nešto što nije ni pokušao provjeriti? I nas može povući rijeka transparentnosti koja ne provjerava i ne utvrđuje činjenice i ne iznosi dokaze. Bučna i glasna transparentnost koja ne dopušta da se čuje drugačije mišljenje. Transparentnost koja nas optužuje da smo ološ, lopovi, prevaranti jer smatramo da ponekad trebamo biti diskretni jer nitko još ne zna svu istinu, jer nitko još ne raspolaže činjenicama i dokazima. Traži se hrabrost i odvažnost da se bude diskretan kada svi drugi nastoje što prije iznijeti nečiji „prljavi“ veš na ulicu javnosti da uzbuđene noge javnosti po njemu gaze i pljuju. I prije nego odlučimo biti diskretni, treba nutarnje snage i svladati samog sebe da preduhitrimo sve ostale i prekršimo diskreciju i iznesemo sve pred oči i uši drugih iako znamo da nemamo svu istinu u svojim rukama. Treba se nositi i s osobnim sumnjama. Je li onako kako drugi govore i pričaju? Pa i ako smo nešto čuli, moramo li biti oni koji će prvi istrčati pred ostale? Kao da smo jedva dočekali da prekinemo šutnju. Nestrpljivost je opasna za diskreciju kao i pretjerana i nezdrava znatiželja. Nestrpljiv i znatiželjan ne znaju uvijek biti diskretni. U svojoj nestrpljivosti i znatiželji sami sebe zavedu misleći da drugom pomažu time što o njemu sve iznose makar je to neprovjereno i polovično. Onaj koji ne zna biti diskretan uvijek misli da ima pravo sve znati i da mora sve znati i da mu nitko ne smije uskratiti znanje. Njegova transparentnost nema granice. Zastupa pomalo pogubnu ideju kako transparentnost ne smije imati ograda i granica i kako se nitko i ništa od nje ne smije sakriti. Što kada sam postane žrtva svoje neograničene transparentnosti? Kada se silovita i neobuzdana transparentnost okrene protiv njega i razotkrije njegove nedostatke i ono što skriva od drugih?

Diskretan bi bio onaj koji pred očima ima potrebu za istinom i želi je znati. Svjestan je da se u nekim okolnostima do istine dolazi sporim koracima. Diskretan je oprezan i pažljiv u svojim sudovima o drugom čovjeku. Ne povodi se za glasinama i tračevima. Ali i ne odbija mogućnost postojanja istine o nekom. Diskretan je karakterističan po tome što je naučio biti strpljiv i izricati svoj sud o drugom tek kad posjeduje svu istinu o čovjeku. Sve dostupne činjenice i dokaze. Javno i otvoreno progovara tek onda kad zna da je sve provjereno i po nekoliko puta prije nego je utvrđeno je li istinito ili nije. Diskretan nije brzoplet i nagao. Strpljiv je i šutljiv jer je nesiguran i u stanju sumnjičavosti. Diskretan se ne stidi sebi priznati kako treba sačekati. Čekanje je njegovo oružje kojim samog sebe oslobađa tereta nesigurnosti i sumnje. Nerijetko je svjestan da je u opasnosti da i sam bude optužen da skriva i zataškava. Da je lopov kao i svi drugi. Da je sve znao, ali ništa nije učinio. Diskretan se ne ponaša po nekakvoj zapovijedi ili naredbi. Diskretan razmišlja i promišlja. Nastoji složiti slagalicu. Zahvaća svojim razmišljanjem što više kako bi imao pred očima sve što bi mu moglo koristiti da shvati ili dopre do istine. Diskretan je šutljiv i nije uvijek od puno riječi. Na neke ostavlja dojam muljatora i mutikaše koji sve zna, a neće ništa da kaže. Zbog toga kod drugih izaziva nepovjerenje i podozrenje. Misle da jer šuti, onda sigurno nešto krije. Ali diskretan ne mora ništa skrivati. Ne mora čak znati ni više ni manje od drugih koji nisu nimalo diskretni i nije ih briga koga će zahvatiti svojim brbljanjem. Diskretan nije nužno podlac koji namjerno šuti jer zna više od svih, ali neće da kaže. Ne mora biti nužno dvoličan i ulizica. Može biti čovjek koji kao i toliki drugi ljudi nije siguran i sumnja u ono što je čuo. Ili može biti netko tko želi sam spoznati istinu, a ne da mu drugi nešto serviraju i određuju kao istinu u koju mora bezuvjetno vjerovati. Ne mora značiti uvijek da biti diskretan znači znati sve, ali o tome šutjeti. Svakako ne mora značiti da je znao, ali nije htio nikomu reći. Diskretan može značiti i onoga koji nije siguran i sumnja. Možda je to i temeljno značenje one sintagme „ponašati se diskretno“. Možda uopće ne znači posjedovati skriveno znanje koje drugi nemaju, ali ga žele pod svaku cijenu. Možda diskretan označava čovjeka koji htio ili ne htio mora, pa i treba čekati i biti strpljiv dok ne dopre do istine. Opasno je diskretnog karakterizirati kao muljatora, mutikašu, skrivača, lopužu koji štiti nekog lažova. Kao što je pogubno i transparentnog uvijek i bez rezerve na povjerenje bez provjere smatrati otvorenim, iskrenim i poštenim. Nije se jednom dogodilo da transparentan svojim nastupom puno više skriva od naših očiju nego bi to skrivao netko tko je diskretan. Stvari su uvijek složenije i drugačije nego nam se čine. Uostalom nigdje ne piše da imamo svako pravo sve znati o svakome niti svakog čovjeka koji diskretno čuva nečiji glas i ugled javno i otvoreno nazvati lažovom i mutikašom. Ne samo da ne znamo sve o čemu je riječ, nekad ni diskretan ne zna. Samo što on zna biti strpljiv, šutjeti i čekati istinu. Mi koji se ponekad hvalimo svojom transparentnošću znamo biti tako nestrpljivi i nagli da nam je istina najmanje važna kada govorimo o drugom čovjeku i nije nas uopće briga za njegov ugled. I kada se ispostavi da smo o čovjeku iznosili laži jer nismo poput diskretnog bili dovoljno strpljivi da sačekamo istinu, lako ćemo optužiti diskretnog da je od samog početka sve znao i šutio. Diskretan uvijek nekako okončava svoj put do istine pod teretom optužbe da je lažov. I onda kad konačno progovori i potvrdi istinu ili zaniječe da je nešto istina jer ima pred sobom sve činjenice i dokaze, optužit ćemo ga da je sve znao od samog početka. Nezahvalno je biti diskretan. Nikoga ne zanima koliko se čovjek namuči strpljivo i šutljivo čekajući da konačno dođe do jasne i prave istine o drugom čovjeku. I nikoga ne zanima koliko je teško bilo biti diskretan sumnjajući u vlastite sudove i živeći često u nesigurnosti oko odgovora na pitanje: koliko poznajemo nekog čovjeka i je li sve istina što smo o njemu čuli? Ili nije?

U Sarajevu 2. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

Exit mobile version