Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika.
Ako bi bila moguća, apsolutna odsutnost jezika značila bi apsolutnu odsutnost stvari, stvarnosti i bića. Apsolutna nemogućnost jezika da govori o Bogu označavala bi i Njegovo nepostojanje. Stoga jezik u sebi krije napetost relacije između bȋti neke stvari koja se izriče jezikom i same bȋti te stvari, njezine duhovne dimenzije. Napetost između jezika i duhovne stvarnosti stvara prostor misterija, prostor tajne, prostor neizrecivog.
Prema Walteru Benjaminu duhovno se izriče samim jezikom, a ne pomoću jezika, stoga ukoliko je duhovno bivstvovanje identično jeziku, onda duhovno jest jezik, dok u svakom drugom slučaju, u nedostatku identiteta između duhovnog i jezika stvara se nužno prostor misterija koji se ne može do kraja izreći. Prema Benjaminu ono duhovno komunicira samo sebe vlastitim jezikom i ukoliko je duhovno neizmjerno i neizrecivo onda i jezik kojim samo sebe komunicira postaje i ostaje neiscrpan, neograničen, odnosno misteriozan.
Ako je apsolutna odsutnost jezika nemogućnost postojanja stvarnosti, onda je svako biće, a na poseban način čovjek u metafizičkom smislu jezično biće. Različite stvarnosti postavljene na različite metafizičke razine međusobno se predstavljaju jedna drugoj jezikom, ne pomoću jezika, nego same te stvari jesu jezik kojim se komuniciraju. Unutar stvorene, zemaljske stvarnosti, jedino čovjek komunicirajući sebe drugome predaje se drugom biću kao jezik, a ne pomoću jezika.
Na temelju ovoga Benjamin promišlja biblijski izvještaj o stvaranju čovjeka. Bog se komunicira kao jezik, kao Riječ. Bog kao apsolutna stvaralačka prisutnost je jedino biće koje komunicira sebe jezikom, a taj jezik je stvaranje svijeta. Samo apsolutna stvaralačka prisutnost ima sposobnost komunicirati sebe stvaralačkim jezikom. I komunicirajući samog sebe Bog stvara ne samo svijet, nego i čovjeka. Čovjek participira na stvaralačkoj moći jezika imenujući stvari i životinje čime imenuje njihovu bit, ono što te stvari i životinje zaista jesu. Time čovjek komunicira samog sebe jezikom i na taj način sudjelujući u stvaranju kroz jezik komunicira samog sebe u odnosu prema Bogu.
Walter Benjamin (1892-1940.) – njemački filozof, kulturni kritičar i spisatelj. Pripadnik tzv. Frankfurtske škole. Photo (Izvor: en.wikipedia.org).
Čovjekova komunikacija je participirajuća, nije apsolutna, stoga je i bitno ograničena i nesavršena. Iz toga razloga Bog za čovjeka ostaje misterij, tajna jer čovjek iako sebe komunicira jezikom, njegova komunikacija nije apsolutna. S druge strane Bog komunicirajući sebe čovjeku kroz stvaranje ostaje jedino biće koje komunicira sebe apsolutnom stvaralačkom prisutnošću, ali jer jezik komunicira biće kao takvo drugima pogotovo njegovu bit, Bog ostaje čovjeku trajni misterij. Čovjek ne zahvaća vlastitim jezikom apsolutnu stvaralačku prisutnost samog jezika, nego samo onaj dio koji mu je darovan, a to je imenovanje stvorene stvarnosti, ali ne i njezino božansko stvaranje.
U ovom kontekstu Walter Benjamin govori i o grijehu prvih ljudi. Razlikujući Božju stvoriteljsku Riječ i ljudski jezik, grijeh se sastojao u nemogućem pokušaju da čovjek svojim jezikom progovori božanskom Riječju, odnosno da sam čovjek uspostavi identičnost između svoga jezika i božanskog jezika, a kao poveznicu Benjamin ističe imenovanje odnosa dobra i zla. Prema Benjaminu Bog kao apsolutna stvarateljska Riječ apsolutno savršeno poznaje i spoznaje odnos dobra i zla, i na temelju toga čovjeku daje upute o životu, dok zmija kao simbol Đavla čovjeku nudi svoje vlastito prividno znanje toga odnosa pri tom prividno nudeći čovjeku ideju kako zna na koji način se može uspostaviti identičnost između božanskog i ljudskog jezika. Iz ovoga privida rađa se laž i Đavao se komunicira jezikom koji je lažan, prividan, iluzija, komunicira se jezikom koji nije jezik, nego privid jezika.
“Ljudski govor o Bogu treba shvatiti baš kao ljudski, a ne Božji govor o Bogu” – Karl Barth.
Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika. S mnoštvom jezika prestaje i mogućnost za čovjeka da sam sebe komunicira jezikom kao ono što jest u sebi. S mnoštvom jezika nastaje i stanje zablude, laži i obmane gdje čovjek komunicirajući sebe zapravo komunicira iluziju i nerazumijevanje. Time mogućnost da se komunicira jezikom i kao jezik za čovjeka postaje sve nedostižnija, a i mogućnost da sebe komunicira Bogu postaje nepremostivi metafizički jaz, koji je moguće premostiti samo ako se Bog kao božanski stvaralački jezik slobodno komunicira čovjeku kao Riječ i ponovno uspostavi odnos s čovjekom.
„Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. No, u svemu tome sreća počesto izmakne čovjeku. Nije ni čudo što je na kraju mnogi uspoređuju s dugom. Izgleda kao da je tu na dohvat ruke, ali po sebi je zapravo nedostižna.
Bez obzira na to jeste li svoje školovanje okončali s maturom ili ste nastavili hrabro dalje prema stjecanju viših akademskih stupnjeva i časti, jedno ste sigurno primijetili: tijekom višegodišnjeg školovanja niste prošli niti jedan jedini predmet koji bi se po sebi striktno i izričito bavio pitanjem pronalaska osobne životne radosti i sreće. S tim se zapravo tek sad ponešto malo započinje (…) Neka zapadna sveučilišta nude izborne kolegije na tu temu, a slično važi i na području vjere: klasični katekizmi se i nisu baš bavili ovom problematikom. Opet, tek u novije vrijeme, vjerska kateheza se počinje ozbiljnije zanimati za ovo područje. Tko zna, možda je krajnje vrijeme da se stručnjaci pozabave stvaranjem neke gaudiumologije, tj. nauke o sreći.
Od dominacije preživljavanja do dominacije osmišljavanja života
Iz biološke perspektive gledano, temeljni smisao života jeste produživanje istoga, bez obzira da li pri tomu jedinke naginjale prema razvoju sposobnosti produživanja vlastitog života ili već prema razvoju prokreacijskih sposobnosti, u svrhu ekspeditivnog stvaranja brojnog i zdravog potomstva. Ova prirodna tendencija je dugo vremena obilježavala i dinamiku unutardruštvenih dešavanja i relacija. Opstanak je bio, pa i ostao temeljna zadaća ljudske kulture, premda stvari uopće ne moraju izgledati takvim na prvi pogled. Naime, čovjek se iz animalnog svijeta izdigao upotrebom razuma, razvojem alata, a osobito sa sposobnošću detaljnog učenja, te razvojem altruizma. Stjecanjem ovakvih i sličnih sposobnosti ljudska vrsta je postala dominanta vrsta na zemlji, a dominacija i preživljavanje su oduvijek dobro išli pod ruku. Uglavnom, ljudska kultura je kroz cijelu povijest bila prezauzeta pitanjem daljnjeg preživljavanja, uključujući tu i područje vjere, jer i ovdje se u konačnici prvenstveno govorilo o preživljavanju, i to o jednom super-preživljavanju, tj. o spasenju duše i životu vječnom.
No, sve je ovo vodilo prema stanovitom zaboravu sreće. U duhu ničeovske ostavštine, Freud primijeti kako radost nije nikakva kulturalna vrijednost. Civilizacija neprestano vrši nasilje nad ljudskim nagonima radi blagodati kulture. Ovdje se čovjeka pokušava podvrgnuti disciplini monogamnog razmnožavanja i četrdesetosatnog radnog tjedna.[1] To nije uvijek dobro za osjećaje pojedinca, ali je dobro za čovjeka kao vrstu. Ili kako to već često znam reći svojim studentima: Ako je filmska kritika nesebično nahvalila neki film, možete 90% biti sigurni da je u pitanju jako dosadan film! Premda može zvučati apsurdno, sposobnost podnošenja dosadnih i besmislenih sadržaja i situacija je odigralo vrlo važnu ulogu u čovjekovom sveukupnom razvoju i uspjehu. Baš kao što su instruktori famoznih japanskih „ninja“ ratnika ponekad zahtijevali od svojih polaznika da sjede u prirodi neprekidno 72 sata te da za to vrijeme dokuče koliko je u međuvremenu narasla trava. Zvuči predosadno i frustrirajuće, no takav fokus i strpljenje su vam kasnije itekako mogli biti od koristi na bojnom polju.
Već smo ranije pisali kako je sve do sredine 19. st. prosječna životna dob na Zapadu jedva prelazila trideset godina. Tek negdje od tog vremena prema ovamo, uslijed razvoja medicine te poboljšanja općih uvjeta i kvaliteta života, dolazi do rapidnog produljenja čovjekovog životnoga vijeka. Tako danas, prosječna životna starost na našim prostorima iznosi oko 75 godina, a u razvijenim zapadnim društvima oko 80. Međutim, polučeni uspjeh u preživljavanju je zatim neminovno potegao pitanje o osmišljavanju novonastalog viška života, kao i općenitog novostečenog viška slobodnog vremena. Nakon što stekne dug i stabilan život, čovjek se neminovno počinje pitati o radosti i smislu istoga.
Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.
Vidimo, sreća je itekako povezana s jednostavnošću, ali također i s malim životnim stvarima, jer mnogi ljudi kao da propuštaju mnoštvo malih radosti nadajući se u životu onoj nekoj velikoj i posebnoj sreći. Velika životna ostvarenja – doduše – pružaju stanovitu markantnu satisfakciju, ali obično s tim ide i neka dodatna briga. Zapravo, opće iskustvo čovječanstva nalaže kako se upravo s vrhunca najlakše i najpogubnije pada.
Možda smo s tim ujedno naišli i na glavnog ubojicu sreće danas, a to je sveopća i sveprisutna megalomanija. Ljudi postavljaju pred sebe i svoje bližnje ogromna očekivanja i ambicije, a to ih i ne znajući vodi u stanje stalnog osjećaja oskudice. Kako to briljantno primijeti Brené Brown, u današnje vrijeme obično liježemo s neugodnom mišlju kako toga dana nismo dovoljno uradili, a ujutro se budimo sa uvjerenjem da se nismo dovoljno naspavali. Ljudski ego – izgleda – može biti velik onoliko koliko to realno može biti. Svaki daljnji korak u njegovom uvećavanju će voditi samo prema njegovom instant napuhivanju, a napuhan ego u biti i nije veliki ego nego samo veliki krhki i ranjivi ego. Osjećaj vlastite svemoći neminovno i redovito vodi čovjeka prema povratnom osjećaju vlastite nemoći i izgubljenosti.
Kad smo kod jednostavnosti, spomenimo i ono od Einsteina: „Stvari treba izvoditi maksimalno jednostavno, ali ne jednostavnije od toga“ – što će reći da je životno kompliciranje dopušteno tek dotle dok stvari ne profunkcioniraju, i čim profunkcioniraju, ne bi ih trebalo dodatno usavršavati, tj. komplicirati. To je vjerojatno i razlog zašto ruska raketna skalamerija iz 50-tih godina XX. st. još uvijek dobro funkcionira, te se njome momentalno kod slanja astronauta služe čak i mrski im rivali Amerikanci. Slavni Sergei Korolev – otac sovjetskog raketnog programa reče već tamo negdje na početku svojim suradnicima: „Nikad ne popravljajte ono što dobro funkcionira“! Suprotno tome, veliki dio današnjeg vremena radimo kako bismo mogli priuštiti neke nove stvari, tj. savršenije varijantne onoga što već imamo. Usavršavanje svakako po sebi ima smisla, no problem je što pri tome ne ostaje onda puno vremena za sam život. To je tamo nekad, još prije stotinjak godina, u sam osvit suvremenog doba primijetio – opet jedan – veliki Rus, Nikolai Berdjajev. Dakle, kod samog začetka industrijske civilizacije današnjice on je spretno zaključio kako se tu radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samoga života. Zato jednostavnost života i jeste važna pretpostavka sretnog života, jer kod svakog drugog scenarija ponestat će nam vremena i prostora za sam život.
Naznačena jednostavnost bi trebala biti i okosnicom međuljudskih odnosa. Nastojanjem da se iz nekog odnosa pošto-poto izvuče više od onoga što on momentalno pruža, prečesto se dolazi do toga da se iz tog odnosa više ne može izvući ništa. Opet vidimo kako usiljena potraga za onom velikom srećom ubije mnoštvo malih zagarantiranih radosti!
Sreća je itekako povezana i sa ispravnim djelovanjem. „Tko pravo radi, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7). Baruch de Spinoza je u naznačenom stavu otišao i puno dalje. Za njega sreća nije posljedica ispravnog djelovanja nego njegov bitni preduvjet: „Sreća nije nagrada za vrlinu, nego je vrlina sama; niti mi uživamo u sreći jer smo obuzdali naše požude; upravo suprotno, zato što uživamo u sreći, sposobni smo da ih obuzdamo“ („Etika“). Potonje mišljenje je vrlo slično kasnijem Franklovom stavu o „egzistencijskom vakumu“ današnjice. Ljudi se u većini slučajeva ne odaju porocima jer su sretni nego zato što su prazni i nesretni, a takvi su opet zbog nedostatka životnoga smisla. A smisao je – opet – usko povezan s pronalaskom vlastitog specifičnog životnog poslanja u ovom svijetu i životu. Slično mišljenje pronalazimo i kod Martina Heideggera, ali i kod prije spomenute Brené Brown: Sreća i životna radost su tijesno povezani sa autentičnim životom. Tko se pod pritiskom pomodarstva i političke korektnosti odrekne vlastite autentičnosti, neminovno može računati sa anksioznošću, depresijom, gubitkom životne orijentacije, smisla itd.
Po Erichu Frommu sreća je povezana s vitalnošću, produktivnošću, sa intenzivnom upotrebom osjećaja i misli. Zato, da bi čovjek bio sretan, ne smije se previše štedjeti, treba u životu intenzivno raditi, stvarati, misliti, osjećati. Također, po Frommu sreća podrazumijeva i povremenu izloženost nesreći, jer tko sebe pod svaku cijenu pokuša sačuvati od žalosti, taj će se ujedno ograditi i od radosti. Vidimo, sreća prati hrabre … ona podrazumijeva intenzivan život s puno vjere i nade u pozitivne stvari i vrijednosti. Opet, kako bi to Andrić rekao: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški“!
Sreća napose ima veze i sa zahvalnošću, uključujući tu i onoga kome se zahvaljuje zbog iskazanog dobra, kao i onoga samog koji zahvaljuje. Zahvalnost čovjeka uvijek dovodi u stanovitu perspektivu imućstva. Jednostavno, ima onaj koji daje, a ima i onaj koji razumije kako je u životu puno toga primio. Dalje od ovoga događa se ono što bi stari Latini iskazali sa „sličan se sličnom raduje“. Obilje privlači obilje, isto kao što bijeda privlači bijedu! Narodna mudrost bi definirala to sa onim: „Para na paru, uš na fukaru“. No, i sam Isus Krist donekle slično kaže: Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29). Pozitivan pogled na život privlači još više pozitivnosti, isto tako i obratno …
Važno je krenuti …
Vidimo, mnogi se slažu da je sreća jednostavna stvar, te da se do nje vrlo jednostavno dolazi. Međutim, naspram nas to je i vrlo neistražena stvar i samim tim u konačnici vrlo komplicirana i nedostižna stvar. No ipak, mislim da se u ovom pogledu najvažnije pokrenuti; najvažnije je donijeti čvrstu odluku o onomu „biti sretan“. Većinu onoga što smo uradili u životu, uradili smo s nakanom da budemo sretni. Ako pri tomu i nismo bili nešto posebno uspješni, barem za ubuduće znamo gdje sreće nema i gdje je ne treba ni tražiti.
U Sarajevu, 27. 3. 2017.
M. B.
[1] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda., Naprijed, Zagreb 1965. str. 13; Autor se poziva na S. FREUDA, ali ne identificira izvor.
Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Premda navedeni projekt odiše svježinom, kao i mnoštvom novih i originalnih ideja, čovjek se ovdje neminovno susreće s mnoštvom teških znanstvenih, etičkih i religioznih pitanja koja se na koncu sva mogu svesti na ono elementarno humanističko pitanje: Tko je to čovjek, što je njegova zadaća i smisao na ovom svijetu i koji mu je krajnji cilj i sudbina?
Znanost već odavno proučava važnost misli i osjećaja u religijskom iskustvu. U prošlome je desetljeću novi način istraživanja tako doprinio i razvoju nove discipline – neuroteologije. Eugene d’Aquili i Andrew Newberg, vodeći istraživači neuroteologije, definiraju neuroteologiju kao proučavanje moždano/umskog funkcioniranja u smislu odnosa s Bogom ili konačnom stvarnošću. Pokušaji novih neuroznanstvenih dokaza za Božju opstojnost ili samo lokalizaciju Božje točke u mozgu vode i takvim tvrdnjama, kao što su tvrdnje o tomu da je Bog ništa drugo nego električni prikaz u mozgu onoga tko iskazuje svoju vjeru u Boga i na taj način potvrđuje određeno religijsko iskustvo. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali važnost mozga u razumijevanju religijskog iskustva bio je Michael Persinger. Persinger se bavio ulogom određenih moždanih regija u religijskim i mističnim iskustvima. S druge strane, Rhawn Joseph vjeruje, primjerice, kako je struktura limbičkog sustava odgovorna za duhovna i religijska iskustva, te da univerzalnost religijskog vjerovanja proizlazi iz svim ljudima zajedničkog limbičkog sustava. Drugi je istraživač, Carol Albright, pokušao locirati, tj. lokalizirati tzv. Božji modul u limbičkom sustavu, tako ignorirajući činjenicu holističkog funkcioniranja mozga. Iz ovog je jasno kako znanstveni pokušaji osporavanja ili afirmiranja Božje opstojnosti ne prestaju ni dan danas. Stoga stara Freudova tvrdnja o religiji kao neurozi danas se mijenja novom paradigmom o religiji kao biološkom fenomenu koji je evoluirao kod ljudi kroz proces prirodne selekcije. No, dok danas još uvijek toliko srčano raspravljamo o različitim formama relativizma, naturalizacija svih vidova znanosti dospijeva do točke kulminacije. Potrebno se prisjetiti samo Searlovenaturalizacije intencionalnosti, Quineovenaturalizacije epistemologije te nedavne Dennettove teze o naturalizaciji i same religije. Daniel Dennett, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, nudi na 377 strana prikaz religije kao prirodne pojave koju treba staviti pod svjetlo i mikroskop, te na taj način prekinuti s čarolijom. Stoga se pozornost o priči o različitim relativizmima mora usmjeriti na opasnosti koje donosi današnji znanstveni redukcionizam, naturalizam i monizam.
Slika 1: Kolaž pojmova koji se uobičajeno dovode u bližu vezu s projektom transhumanizma.
Transhumanizam – nešto posve novo ili sasvim stara ideja u novom pakiranju?
Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Samo spominjanje transhumanizma, skraćeno „H+“ ili „h+“ (Humanity +), datira od biologa Juliana Huxleya, inače brata poznatijeg autora -najpoznatijeg antiutopijskog romana „Vrli novi svijet“- Aldousa Huxleya. Julian transhumanizam definira 1957. godine kao stanje u kojem čovjek i dalje ostaje čovjek, ali transcendira samoga sebe, uvidjevši nove mogućnosti svoje ljudske prirode. Suvremeno značenje transhumanizma je rezultat 1980-tih u kojima se grupa američkih znanstvenika, umjetnika i futurista organizirala u udrugu, danas poznatiju kao transhumanistički pokret. Središnja teza transhumanizma je u tome da se biološko tijelo, zasnovano na karbonu, tijelo koje stari i neminovno odumire, mora redizajnirati uporabom napredne nanotehnologije, genetskog inženjeringa, psihofarmaceutike, terapija protiv starenja, neuralnih sučelja, lijekova za poboljšanje pamćenja i kognitivnih tehnika. Iako nam se ta priča trenutačno čini iluzijom futurista, zagovornici i simpatizeri pokreta tvrde kako će do prvih rezultata istraživanja doći u narednih tridesetak godina. Međutim, kao središnje pitanje i dalje ostaje pitanje osobnosti i identiteta. Transhumanisti tvrde kako „platforma“ identiteta ne predstavlja poteškoću. Oni smatraju kako je osobnost trenutačno zasnovana na karbonski temeljenim mozgovima, ali u narednom će se razdoblju informacija moći pohraniti u različitim silikonski temeljenim „platformama“. Tako transhumanistička ideja na neki način sliči staroj gnostičkoj herezi prema kojoj je tijelo nužno zlo, a um zatočenik u okovima smrtnoga tijela, zatočen čekajući konačno oslobođenje. U konačnici, transhumanizam zahtijeva samotransformaciju u neku posthumnu formu, u nekog NietzscheovogŰbermenscha. Na ovaj način transhumanistički međunarodni projekt cilja ostvarenju ideje trans-čovjeka, ideje koju je misaono skicirao futurist FM-2030, poznatiji kao F. M. Estfandiary. On je tvrdio kako su znakovi pojave trans-čovječanstva: proteze, plastička kirurgija, intezivna uporaba telekomunikacija, kozmopolitski pogled na svijet, androgenost, reproduktivne tehnologije, odsutnost religijskih vjerovanja i odbacivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Interesantno je naglasiti kako znameniti američki profesor političke ekonomije Francis Fukuyama ideju transhumanizma smatra najopasnijom idejom današnjice, a o svim posljedicama takve ideje govori u svojoj knjizi „Kraj čovjeka? Naša posthumana budućnost“ (sic!).
Slika 2: Bliža budućnost čovjeka -artificijalna besmrtnost uz obilato korištenje genetskih modifikacija, bionike i napredne farmaceutike?
Neuroetika
Pojam uvodi William Safire, bivši kolumnist New York Timesa i predsjednik Dana fondacije – privatnog filantropskog instituta za istraživanja mozga. Nanoetika je disciplina u povojima, a bavi se pokušajima sagledavanja svih opasnosti ubrzanog razvoja neuroznanstvenih i nanotehnoloških disciplina. Mada se čini kako takav ubrzani napredak tehnologije vodi boljitku čovjeka, u osnovi posljedice su nepoznate. Navedimo samo neke primjere takvog brzog tehnologijskog napretka.
Primjerice, recentna istraživanja moždane strukture sugeriraju da dio frontalnog režnja, prefrontalni korteks, ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 godine života ili po drugim rezultatima istraživanja do kasne adolescencije/postadolescencije (16-18. 20). Međutim, taj dio mozga igra veliku ulogu u prosuđivanju. Ukoliko prefrontalni korteks ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 ili čak 18 godine života, onda se adolescent koji je u tim godinama počinio teški prijestup, primjerice ubojstvo, ne može tretirati kao odrasla osoba. Što je s moralnom odgovornošću? Tako danas neuroznanstvenici, primjenom različitim tehnika snimanja mozga (PET, fMRI, SPECT itd.), pokušavaju dobiti sliku mozga uključenog u izvršavanje niza mentalnih, kognitivnih zadaća. Danas se čak pokušava osmisliti, razvojem tehnologije, i naprednija verzija poligrafa. Uočivši mogućnost primjene različitih tehnika varanja poligrafa koji simultano bilježi više fizioloških procesa u organizmu, kao što su: krvni tlak, puls, brzina disanja i psihogalvanski refleks, neuroznanstvenici razvijaju model učinkovitijeg detektora laži koji se zasniva na snimkama moždanih aktivnosti u trenutku kada osoba izgovara istinu ili neistinu. S duge strane, profesor Kevin Warwick, profesor kibernetike na University of Reading, posjeduje injektiran implantat u svojoj ruci koji omogućava njegovom nervnom sustavu komunikaciju s kompjutorom. O odnosu ljudske i umjetne (artificijelne) inteligencije, već šezdesetih godina prošloga stoljeća piše kompjutorski znanstvenik Marvin Minsky. S druge strane, takvi bi budući implantati injektirani u retinu mogli poboljšati vid ili injektirani u kohleju poboljšati sluh. Također bi mogli dovesti i do toga da čovjek vidi infracrvene frekvencije ili čuje ultrazvuk. No dovoljno je pogledati samo predviđanja tehnološkog napretka u budućih pedeset godina, a iznesena na svjetskim predavanjima danas cijenjenog astrofizičara, profesora fizike na City University of New York, Michio Kakua koji govori i o novoj internetskoj leći. Stoga, ideja filma „Minority Report“ (2002) o budućnosti u kojoj policajci koriste psihičku tehnologiju kako bi predvidjeli buduće kriminalno ponašanje i pritvorili zločinca prije nego počini zločin, danas (2017) ne predstavlja samo scenarij SF filma, nego i stvarnu opasnost. Sve izneseno potiče na nova etička promišljanja, novo razumijevanje tehnološkog progresa, smisla života, patnje, starenja i smrti. Mogu reći, nama kršćanima opasnost ne prijeti jer smo krštenjem transformirani u Kristu, a onima koji ostadoše u starome tijelu, Adamu, potraga za novim tijelom stvara izazovan osjećaj.
Fenomen nasilja uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.
Proceduralno-predstavljajući jezik je pokušaj objektivizacije određenog fenomena, prvo prema unaprijed određenoj proceduri, a drugo prema unaprijed objektivno zacrtanoj slici što određeni fenomen objektivno jest prema dotičnom jeziku. Jezici prirodnih znanosti su proceduralno-predstavljajući jer imaju vlastitu sliku stvarnosti kojom se bave i promatraju je prema unaprijed zadanoj proceduri. Svojevremeno je biheviorizam u psihologiji bio jedna vrsta takvog jezika koja je čovjeka predstavljala kao životinju, pri tom slijedeći proceduru biološke znanosti pri objašnjenju samog čovjeka. Privlačnost proceduralno-predstavljajućih jezika sastoji se u njihovoj jasnoći i preciznosti jer ostavljaju dojam da je sve rečeno o određenoj stvari ne samo točno u znanstvenom smislu, nego prije svega stječe se dojam da je dano objašnjenje apsolutno i kompletno i da ne ostaje ništa izvan takva jezika što bi se trebalo objasniti.
Vojni i medijski jezik
U ovom kontekstu možemo spomenuti dva specifična jezika koji govore na sebi svojstvene načine o nasilju. Prvi jezik je vojni jezik. Vojni jezik u svom izričaju teži objektivizaciji stvarnosti nasilja prije svega specifičnom izražajnom strukturom. Tako se slučajno ubijeni i nevini civili nazivaju kolateralnom štetom, rat koji u sebi snagom vlastitih principa nosi sa sobom ubijanje, zločine i pustoš naziva preventivnim djelovanjem, ograničenim konfliktom, sukobom visokog ili niskog intenziteta, a vojnik ili cijela vojska nisu ljudske osobe nego ljudski resursi, a strahotna moć oružja koja je kadra posijati toliko nasilja naziva se vojnom tehnologijom. Vojni jezik rečenicu koju bi stvarno formulirali na sljedeći način: „u ratu punom nasilja i ubijanja gdje se pokazuje zastrašujuća moć oružja čije su žrtve nevini ljudi“ će formulirati na sljedeći način: „u preventivnom djelovanju vojnom tehnologijom događaju se kolateralne štete“. Samo formulacija jedne rečenice potpuno uklanja snagu i moć jezika kada se govori o nasilju, ali i pokazuje nevjerojatnu transformacijsku snagu vojničkog jezika objektivizacijom fenomena kojega generički nazivamo nasilje. Ovaj predstavljajući segment militantnog jezika je izuzetno moćan i zastupljen i u javnoj sferi.
Druga dimenzija vojnog jezika, njegova procedura sastoji se prije svega od zapovjednog lanca, izvršavanja zapovijedi i odgovornosti za izvršene ili neizvršene naredbe. Procedura se ne bavi pitanjem samog nasilja, što je ono, odakle dolazi, koji su mu uzroci, nego prije svega unutar proceduralno-predstavljajućeg pristupa čak i kroz promjenu upotrebe jezičnih termina nasilje se niti istražuje niti propituje, nego se promatra kao objektivni substrat o kojemu se može govoriti samo unutar vojnog jezika terminima poput kolateralne štete ili preventivnog djelovanja, čime veliki dio pitanja o nasilju, u što je uključeno i pitanje zla ostaje po strani.
Drugi jezik koji je proceduralno-predstavljajući je medijski jezik. Njegova procedura je nužno objektivna, jer sam jezik i oni koji njime govore zahtijevaju da ono što se prenosi, a to je da informacija bude oslobođena bilo čega što će oslabiti objektivnost same informacije kao i njezinu istinitost. Medijski jezik stoga donoseći informaciju, nastoji donijeti objektivnu istinu onakva kakva ona jest i to je procedura medijskog jezika. Puno je teže sa predstavljajućim segmentom medijskog jezika, jer pitanje predstavljajućeg jezika je pitanje kako opisujemo određenu stvarnost, predmet i pomoću koje i kakve slike. Medijski jezik bi i u predstavljajućem djelu trebao biti također informacijski i objektivan, i standardna formulacija proceduralno-predstavljajućeg jezika u medijima je formuliran na sljedeći način: Sinoć u 22.00 N.N. ubio N.N. iz vatrenog oružja. Na taj način se postiže maksimum procedure i maksimum predstave, a to je u oba slučaja maksimalna informacijska objektivizacija događaja u čijem temelju stoji nasilje jedne osobe nad drugom. Ako bi medijski jezik težio apsolutnom proceduralno-predstavljajućem pristupu fenomenu nasilja, onda s jedne strane imali bismo uvijek točnu, faktičnu i istinitu informaciju o događaju nasilja, ali samo nasilje kao fenomen također bi ostalo po strani, što znači da medijski jezik ne bi trebao ili ne bi mogao imati bilo kakvu sliku o tome što je nasilje, nego se samo baviti njegovom informacijskom objektivizacijom.
Slika 1: Slikoviti prikaz informacijskog rata, odnosno, informacijskog “bombardiranja” (Diego Schtutman)
Vojni jezik i medijski jezik kao proceduralno-predstavljajući jezici s jedne strane imaju svoju snagu, moć i privlačnost jer nas stavljaju u položaj objektivnih promatrača fenomena nasilja gdje nasilje, a s njime i povezano pitanje zla za nas prestaje biti misteriozno i tajanstveno, zapravo prestaje biti pitanje uopće i postaje na neki način objekt promatranja. Naše promatranje i shvaćanje fenomena nasilja uglavnom postaje neka vrsta objekta od kojega se objektivno sklanjamo i kako bi rekao Thomas Nagel „pogledom niotkuda“ ga promatramo, ne više kao nešto neobično, nešto o čemu se treba pitati, nego kao objekt, informaciju, zaboravljajući pri tom snažan utjecaj koji proceduralno-predstavljajući jezik kojim nam se govori o nasilju ima na nas, jer nasilje pretvara u objekt promatranja, a ne problematičnu stvarnost koja nam postavlja nezgodna i ozbiljna pitanja.
Konstitutivno-ekspresivni jezik
S druge strane možemo govoriti o konstitutivno-ekspresivnim jezicima, jezicima koji su s jedne strane svojim izričajima kadri utemeljiti određenu stvarnost, a s druge strane svojim ekspresivnim potencijalom mogu uvijek izreći nešto novo o stvarnosti o kojoj govore. Tu prije svega susrećemo jezik umjetnosti, književnosti, poezije, religije, uopćeno onoga što zovemo kulturom. Konstitutivno-ekspresivni jezik može imati više slojeva, a u isto vrijeme biti jedan jedinstveni jezik. Kao primjer možemo ovdje navesti religiozni jezik kršćanstva koji ne uključuje samo teološki jezik kao objektivni izričaj kršćanske poruke i istina, nego i umjetnost, glazbu, književnost koje su se nadahnjivale kršćanstvom. Naravno, jezik jedne kulture je zapravo u punom smislu te riječi konstitutivno-ekspresivni jezik, koji zahvaća više slojeva odjednom, stoga kada govorimo o Zapadnoj kulturi govorimo o jednom takvom jeziku koji ima više različitih slojeva. Na koji način konstitutivno-ekspresivni jezik govori o nasilju, je li on teži objektivizaciji fenomena nasilja? Kao ogledni primjer takvog pristupa, koji ni na koji način niti iscrpljuje niti rješava pitanje fenomena nasilja, možemo se ukratko osvrnuti na biblijsku Knjigu o Jobu. Prije svega knjiga o Jobu nije pisana ni vojničkim ni medijskim jezikom, nego jezikom umjetnosti, prozom. Pisana je u specifičnoj semitskoj kulturnoj sredini, i pisana je religioznim jezikom, govoreći o Bogu i Satanu. Knjiga o Jobu ni na koji način čini se ne objašnjava objektivno fenomen nasilja kojeg Satan izvršava nad Jobom. Nije pisana informacijski, ali svejedno nastoji dati određena objašnjenja fenomena nasilja ali kroz jednu sasvim drugačiju sliku i jedan sasvim drugačiji jezik. Medijskim jezikom fenomen nasilja u knjizi o Jobu bi mogao biti formuliran ovako. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana. Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente, Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten. Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo), kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu. Naravno, ovo bi moglo sve biti istinito u informacijskom i objektivnom smislu, međutim je li ovakvo karikiranje na kraju objašnjava išta o fenomenu samog nasilja? S druge strane konstitutivno-ekspresivni jezik knjige o Jobu koji uključuje religiozni, umjetnički, književni, kulturološki jezični izričaj pitanje nasilja ne tretira i ne može nikada tretirati kao informacijski objektivnu stvarnost, nego kao uvijek tajanstven i misteriozan fenomen koji se nikada do kraja ne može možda objasniti, ali koji kao fenomen izrečen ovakvim jezikom čovjeku na neki način postavlja pitanja o nasilju, o zlu, i o samom čovjeku. Fenomen nasilja – dakle – uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.
Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.
Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.
Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.
Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.
Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!
Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?
Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …
Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.
Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …
Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.
I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …
Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!
No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?
Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …
Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.
I promatranje se uči …
Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!
Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.
I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!
Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji.
Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!
Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!
U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!
I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!
Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.
Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji.
Moć reklame nije samo u snazi poruke, niti u njezinom prijenosu, nego prije svega u ontologijskoj moći da mijenja identitet, a time i ontologijsku strukturu ljudskog bića. Ontologijska moć reklame mijenjajući identitet osobe mijenja i sve druge ontologijske strukture ili ono što bi Charles Taylor nazvao slojevima značenja koji konstituiraju osobu. Žena kao ljudsko biće se sastoji od slojeva značenja, njezine ontologijske strukture formiraju njezin identitet. Ti slojevi značenja su ontološki i hermeneutički. Ako uzmemo samo kao mali primjer obitelj, možemo vidjeti na koji način obitelj kao jedan od slojeva značenja ili kao ontologijska struktura formira ženu kao osobu, počevši od djetinjstva do odrasle dobi kroz kontakt s roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom. I obitelj je samo jedan sloj značenja, tu dolaze i drugi slojevi značenja, religiozni, kulturni, nacionalni, jezični, književni, umjetnički i svaki dolazi sa vlastitom hermeneutikom odnosno kontekstom kojega se treba zahvatiti da bi se na ispravan način razumjelo ženu kao osobu. Ontologijske strukture daju naslutiti bogatstvo i dubinu jedne jedine osobe, njezine osobne i dijeljene povijesti, njezinih strahova, očekivanja i nadanja.
S druge strane nasuprot ovim ontologijskim strukturama ili slojevima značenja stoji reklama kao redukcijska paradigma svih tih bogatih slojeva značenja iz kojih se uvijek treba zahvatiti da bi se razumjelo osobu, ženu, koji se na kraju svode na jedinstvenu paradigmu koja u toj mjeri osiromašuje ženu i njezine slojeve značenja, ukoliko ona više prianja uz tu paradigmu, a to je paradigma objekta. Reklamna paradigma kao objektivizacija žene oduzima one bitne slojeve značenja ili ontologijske strukture ne samo ženi kao osobi, nego i uklanja njezinu misterioznost i tajanstvenost kao bića, kao osobe jer se nikada do kraja slojevi značenja žene ne mogu iscrpiti i oni uvijek ostaju izvor mogućih iznenađenja i otkrića njezine osobnosti. Reklamna paradigma uklanjajući slojeve značenja uklonila je i osobu, ali je ostavila objekt kojemu se pristupa hladno, precizno, objektivno prema propisanim fizičkim mjerama ljepote, ugleda i uspjeha, stvarajući ženu „onkraj vremena i stvarnosti“.
Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji. U tom odnosu snaga, prihvatiti i pokušati dosegnuti „nepostojeću ženu“ i pri tom izgubiti vlastite ontologijske strukture počevši od vlastitog identiteta, ili unutar slojeva značenja poput obiteljskog, religioznog, jezičnog, umjetničkog, pokušati otkriti ono misteriozno i tajanstveno u sebi i o sebi, događa se povremeno određena izgubljenost žene, njezinog identiteta i njezine osobe, gdje sukob između „reklame“ i slojeva značenja uzrokuje fragmentaciju identiteta u kojoj se i slojevi značenja sami fragmentiraju i rastaču i na kraju gube. Sukob između „reklame“ i „stvarne žene“ je sukob koji prijeti ženi oduzeti u jednom trenutku sve ono što je čini sebstvom, jedinstvenom, misterioznom i tajanstvenom oduzimajući joj sve njezine slojeve značenja i prijeti je pretvoriti u neprimjetnu, svakodnevnu, običnu „reklamu“ pored koje prolazimo, koju nikada ne primjećujemo, jer to više za nas nije ni sebstvo, ni identitet, ni osoba, nego samo „reklama“ ili „žena onkraj vremena i stvarnosti“ za koju svi osjećamo da ne postoji i da nikada neće postojati, ali prešutno se slažemo pa čak i nadamo da će jednom postojati i time sudjelujemo u izgradnji svijeta „reklame“ rastakajući pomalo svijet stvarne žene.
Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!
Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike
Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.
Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!
Ljudski je sumnjati
Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …
Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!
Patnja i sloboda
Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucijaII. vatikanskog sabora(1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.
Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.
Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!
Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!
U Sarajevu, 14. 3. 2017.
M. B.
[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.
[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.
Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?
Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %. Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.
Informacija je sve što moraš znati – Zvijezda možeš biti i Ti
Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.
Zablude društva znanja
Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.
