veljača 2021. – Poptheo Web Portal

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitriy Shpilko

ŽRTVA, MUČENIK, SPASITELJ – OD SJAJNIH UZORA DO PSIHOPATOLOŠKOG TEATRA APSURDA

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

– Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

O ritualu

U krivu smo pri pomisli kako je ritual nešto što isključivo pripada religiji i božanstvu. Religiozni rituali kao da nas se ne tiču. Oni nam pripadaju i ne podnosimo ih. Ipak, mi smo ritualna bića. Imamo određene rituale koje svakodnevno ponavljamo. Ili barem od vremena do vremena nešto ritualno činimo i radimo. Ponekad kažemo kako svako jutro radimo nešto ritualno. Uobičajeno. Nešto bez čega ne možemo zamisliti svoj dan. Ili vrijeme. Ne pravimo nikakve magijske obrede. Radije kao da se kroz taj svakodnevni ritual držimo čvrsto povezani s nečim ili nekim. Kao kada muž i žena nakon određenog razdoblja imaju neke zajedničke rituale. Kao što je zajednička kava ujutro. Ili zajedničko gledanje neke omiljene serije. Ili zajednički rad u vrt jer oboje vole neku određenu biljku. Volimo se isticati svojim izrazitim individualizmima i autonomijama. Biti slobodan. Biti sam. Ne dopustiti da budem svezan nikakvim ogradama. Obzirima. Pravilima. Uvjetima. Međutim, ritual nije ništa od toga. Nije pravilo. Ograda. Uvjet. Ritual je način kako se čovjek povezuje sa svijetom i ljudima i ostaje s njima povezan. Ima ih koji su izričito uvjereni kako ne pripadaju nikakvim ritualima i obredima misleći da ovo dvoje pripadaju isključivo svijetu religije i svetom. Međutim, ritual je nešto što ne pripada isključivo i samo religiji. Ritual je način kako se čovjek povezuje i s drugima i sa samim sobom. Ima ljudi koji vole ujutro sami piti kavu i zapaliti cigaretu. Imaju omiljeno mjesto u nekom baru gdje ih se može skoro svako jutro ili svaki dan vidjeti kako sjede u tišini. Prekinuti njihov ritual može samo nešto izvanredno i iznenadno. Sve drugo mora čekati završetak rituala. Ima ljudi koji ujutro ili uvečer imaju određene rituale kojih se drže i od kojih nikada neće odstupiti. Njihova vezanost na ritual kojega svakodnevno i pobožno održavaju nije ništa intenzivniji od nekog snažnog religioznog iskustva. S religioznom predanošću i religioznim žarom ljubomorno čuvaju svoje dnevne rituale od odmaranja u kadi s toplom vodom do čitanja novina poslije tuširanja u kućnom ogrtaču. Može se reći kako je u pitanju laž ili barem zabluda kada čovjek uvjereno tvrdi da nije ritualno biće i da se užasava bilo kakvih rituala. Možda ne podnosi religiozne rituale i obrede, ali to ne umanjuje činjenicu da je on i dalje ritualno biće. U čovjekove dnevne i svakodnevne rituale ne spada samo raditi i činiti nešto što je naviknut i od čega se ne želi odvojiti, nego neke i geste i radnje postanu ritualne. Od sportaša do svakodnevno zaposlenih ljudi, svi imamo neke ritualne geste od kojih nikada ne odustajemo. Ne propuštamo ih učiniti i napraviti. Nije važno kakav će dan biti. Dobar ili loš. Ritualna gesta na početku novog dana osigurava da se osjećamo bolje i opuštenije. Sve će biti u redu. Sve će biti dobro. Ponavljamo u sebi dok ujutro ritualno nešto činimo i radimo.

Ritual nije navika. Navika je nešto što ne smatramo svetim. I svojim navikama ne mislimo kao o svetima ili ne. O svojim navikama mislimo da su dobre ili loše. Međutim, rituale koji su povezani s našim navikama doživljavamo drugačije. Nikada za neki svoj ritual nećemo reći kako je dobar ili loš. Koristan ili beskoristan. Ima nedostatke i prednosti. O svojim dnevnim ritualima mislimo u religioznoj kategoriji. Kada druge upozorimo da je to naš ritual, nitko nas ne smije prekidati i smetati nam. Naš jutarnji, dnevni ili večernji ritual je svet. Izuzeli smo ga iz svakodnevnice. Odvojili od običnog dana. Izdvojili od posla. Od druženja. Taj naš osobni ritual pripada nečemu što je za nas sveto. Kao kad čovjek ujutro nakon doručka odvaja vrijeme da nešto vježba ili sluša glazbu. Ne dopušta nikomu da ga prekida i da mu dosađuje. Drugi reći da je to glupa navika. On će se naći duboko uvrijeđen. Jer to nije navika, to je sveti ritual kojega čovjek pobožno sa začuđujućom religioznom marljivošću i strašću svakodnevno čini. Jedino bi ga apokalipsa mogla spriječiti u obdržavanju njegovog dnevnog rituala. Zanimljivo je kako je čovjek svjestan razlike između navike i rituala makar bili identični. Čovjek zna da drugi neke njegove dnevne rutine smatraju navikama, ali ih on ne vidi uvijek kao navike. On ih doživljava i proživljava kao rituale. Kao religiozne dnevne događaje. Možda je to motiv i objašnjenje čovjekove srdžbe, gnjeva i nezadovoljstva kada mu netko prekine ritual. Osobito ako je razlog ili uzrok nevažan i nebitan. Ritual pokazuje koliko je čovjek, htio ili ne htio, duboko u sebi religiozno biće. Ritual ga povezuje sa svijetom. S ljudima. S obitelji. S prijateljima. Koliko je samo obiteljskih rituala (nažalost danas sve više zapostavljenih i zanemarenih) do kojih se drži koje se ljubomorno čuva kao da su u pitanju religiozne objave i svete religiozne stvari i radnje. Koliko je samo rituala među prijateljima od kojih ne odustaju i inzistiraju na njima i njihovom obdržavanju do mjere religioznog fanatizma i onoga koji odustane od rituala nekoliko puta, spremni su trajno isključiti iz prijateljstva i prijateljskog odnosa. Čovjek se ne može čuditi, pa čak i dobrodušno nasmiješiti, kada ga netko svim silama i svojim ponašanjem želi uvjeriti kako su svi rituali zapravo robovski lanci koje su izmislile religije kako bi čovjeka držale u pokornosti i strahu. Više izgleda da je ritual kao fenomen postojao prije religije i da je zajedno s čovjekom ušao u svijet i da je neraskidivo povezan s čovjekovim bićem. I naši svakodnevni rituali od kojih ne odustajemo, koje ljubomorno s religioznim žarom čuvamo, koje ne dopuštamo da ih drugi ukidaju i da nas ometaju dok ih činimo nam pokazuju da je čovjek ritualno biće, da je sam čovjek nekakav ritual. I da čovjek bez fenomena rituala ne može i ne zna živjeti jer ga ritual povezuje sa svijetom i ljudima. Ritual ga povezuje sa stvarnošću i ne dopušta mu da jednostavno odluta i nestane i pretvori se u bezličnu individuu. Čovjek je čovjek jer je svjestan rituala i ritual ga čini čovjekom. Bez rituala čovjek ne bi mogao i znao biti ljudsko biće.

U Sarajevu 14. 2. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

IZMEĐU PREVENCIJE I PROMOCIJE

Kako ostvariti životne ciljeve, a ne izgubiti samoga sebe; kako ne izgubiti sebe, a ne zanemariti ni životne ciljeve?

G. Jung smatrao je da sve što je otprilike normalno u prvoj polovici života, u drugoj više nije. Pod tim je očito smatrao ono što se u novijoj psihologiji krije iza pojmova „ciljeva usmjerenih na promociju“, te „ciljeva usmjerenih na prevenciju“.

– Prvi se više tiču mladenaštva, drugi više zrele dobi.

– Prvi igraju na pobjedu, a drugi prvenstveno na to da ne izgube.

– Prvi nastoje iskoristiti ponuđene prilike, dok drugi pokušavaju očuvati postojeće stanje i eventualno nadoknaditi izgubljeno.

– Prvi ovise o izvanjskim poticajima, priznanjima i pohvalama, dok oni drugi prvenstveno računaju na vlastitu stabilnost i sigurnost. Stoga uz „promocijske ciljeve“ obično ide i više životnoga poleta i razigranog entuzijazma, koje – međutim – u stopu prate i ona povremena neugodna životna razočarenja te pomanjkanje osjećaja vrijednosti i smisla. S druge strane, „ciljeve orijentirane na prevenciju“ više prati onaj jedan snažan osjećaj vlastitog identiteta koji se ne da tako lako destabilizirati.

Već smo rekli kako se „ciljevi orijentirani na promociju“ više tiču čovjekovog mladenaštva, dok se oni drugi prvenstveno odnose na zreliju dob. No važno je spomenuti da to nije uvijek nužno i dosljedno tako. Neki ljudi se cijeli život više vode onim prvima, kao i neki drugi onim drugima. U svakom slučaju, jedan od fokusa uvijek nosi prevagu. Ali tu ujedno leži i glavni problem vezan za cijelu ovu priču. Prema američkoj psihologinji Heidi G. Halvorson nama su stalno potrebna oba ova fokusa. U tom smislu ona se koristi slikom automobila. Ako nas ovaj vodi na atraktivna mjesta, onda mislimo u smjeru promocije. No ako ovaj posjeduje sigurnosni pojas kao i ostale sustave aktivne i pasivne zaštite, onda mislimo u smjeru prevencije. Ili opet – pasta za zube. Ako nam ova nabacuje blistav osmijeh, to je promocija. Ali ako čuva naše zubi od karijesa i desni od gingivitisa, to je onda kudikamo prevencija.

Vezano više za posao i međuljudske odnose, ciljevi usmjereni na promociju su općenito bolji pokretači i motivatori. Ali ako pri tome ne bude i onog drugog fokusa vezanog za prevenciju, lako se dogodi da čovjek upadne u onu shemu: „Puno započeo, i malo toga dovršio“. Pitanje je zašto? Pa reklo bi se upravo zato jer se čovjek orijentiran na promociju panično boji onoga da ne iskoristi sve moguće dostupne prilike, te se tako na kraju često dogodi da ne iskoristi niti jednu kako treba. S druge strane, tipovi orijentirani na prevenciju su kudikamo temeljitiji u svojim poslovima i međuljudskim odnosima, s tim da i njima ipak nerijetko zatreba ponešto i od onog avanturističkog samo-promocijskog duha. Jer kako su sumnjičavi prema svim izvanjskim poticajima, tako često ama baš nikako ne koriste dobre prilike koje im život pruža.

Vezano više za komunikaciju, naznačeni fokusi itekako utječu na načine na koji pojedini ljudi razumiju stvarnost koja ih okružuje, kao i sam vlastiti život. Recimo, govoriti mladom čovjeku željnom priznanja, uspjeha i ostvarenja da malo stane na loptu radi vlastitog mira i stabilnosti može u tom smislu po sebi biti poprilično uzaludno, jer vidimo, on jednostavno još nije došao u tu dob da bi mu oni, prema prevenciji usmjereni ciljevi, išta značili. Stoga ako bi ga i htjeli ponešto dobronamjerno smiriti i obuzdati, onda bi mu to izgledno trebalo opet servirati na način nekakvog cilja usmjerenog prema vlastitoj promociji: „Zamisli da ti budeš taj čovjek koji će mladim ljudima poput tebe pomoći da izbjegnu sva ta ružna životna razočarenja i neuspjehe“!? Slično tomu, ako i onog drugog, samo-preventivnog lika, pokušavamo potaći da se prihvati neke dobre izvanjske prilike, izgledno ćemo to morati učiniti na način koji će podilaziti njegovoj dominantnoj želji za mirom i sigurnošću. No najvažnije je to da pri tome nikome od njih ništa nećemo lagati, jer kako smo već vidjeli, kao što istinske promocije nema bez prevencije, tako ni same prevencije nema bez ponešto i od one promocije.

U svakom slučaju, životna dinamika je takva da nakon puno sumanute ofenzive obično nastupi vrijeme posvemašnje defenzive. A stvarnost nalaže kako je za jedan smisleni život svo vrijeme potrebno ovo oboje.

U Sarajevu 9. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Heidi Grant HALVORSON, E. Tory HIGGINS, Focus: Use Different Ways of Seeing the World for Success and Influence, Plume, 2013.

– Heidi Grant HALVORSON, Are You Promotion or Prevention-Focused? (7. III. 2013.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-success/201303/are-you-promotion-or-prevention-focused (Stanje: 9. II. 2021.).

– Matthew SEDACCA, How Aging Shapes Narrative Identity (23. VIII. 2019.), Nautilus, https://nautil.us/blog/how-aging-shapes-narrative-identity?campaign_id=33&emc=edit_sl_20210208&instance_id=26827&nl=smarter-living&regi_id=99065266&segment_id=51213&te=1&user_id=0c64c71191870676a861cbb6976bcb4f (Stanje: 9. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chakri Wachiprasri