prosinac 2018. – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O NEPROVJERLJIVOSTI

Koliko puta slušamo druge ljude i vjerujemo kao da je istina sve što govore. Ponekad naše uvjerenje proizlazi iz dugogodišnjeg odnosa s nekim i naviknuti smo da nam sugovornik govori istinu, iako se i tu nakon godina istine zna pokazati kako je dugo godina sve bilo izmišljeno i lažno.

Fenomen neprovjerljivosti je zanimljiv fenomen, dio našeg nesvjesnog svijeta kojim se često niti bavimo niti o njemu razmišljamo. Kad vam netko kaže kako je jučer išao kući obići svoje vjerujete na riječ, ali ne postoji način kako ćete provjeriti je li to istina jer ne znate ni tko su njegovi ni odakle je. I tako u ne takom malom broju životnih susreta i razgovora ne možemo provjeriti točnost i istinitost onoga što nam netko govori jer ne znamo na koji način ili nas više ne zanima je li istina ono što nam je rečeno ili nije.

Čak i svakodnevne rečenice koje s drugima razmjenjujemo ne provjeravamo nego ih uzimamo istinitima samima po sebi. Kad nam netko onako usput ispriča kako je bio na poslu, kasnije svratio na kavu kod kolege, pa poslije svratio natrag da posla da nešto obavi i završi, tko od nas još uvijek provjerava istinitost rečenog??? Razlog zašto smo gotovo prestali provjeravati istinitost tuđih tvrdnji, čak i onih koje nisu toliko važne, može biti zbog toga što nas stvarno ne zanima više gdje je netko bio, s kim je bio niti imamo neki stav o tome. Nama je svejedno je li istinito ono što nam netko priopćava i je li moguće to provjeriti i na koji način. Među fenomenima neprovjerljivosti ili nemogućnosti da se nešto provjeri postoji specifičan fenomen kojega možemo nazvati autoritarna neprovjerljivost koja se temelji na strahu i šutnji.

Koliko puta povremeno čujete rečenicu šef je rekao da… direktor je rekao da… ravnatelj je rekao da… ministar je rekao da… nadređeni je rekao da… Vjerojatno ovu rečenicu čujete daleko češće na poslu nego sve druge rečenice koje ne možete ili ne želite provjeriti. I zbog straha se ne usudite provjeriti istinitost ove rečenice i ostaje vam nepoznato je li nadređeni autoritet nešto stvarno rekao ili je to onaj ili ona prva do autoriteta izmislio/izmislila kako bi se skrila iza naredbe. Autoritarna neprovjerljivost je dvojako negativan fenomen. Prvo autoritarna neprovjerljivost uzrokuje strah koji ne dopušta hrabrost provjere istinitosti rečenice direktor je rekao da se tako uradi. Drugo, autoritarna neprovjerljivost omogućuje nekom da se skrije iza autoriteta i njegovih tvrdnji i zapovijedi koje sam autoritet nije niti izrekao niti zapovjedio onima kojima upravlja. I treće, autoritarna provjerljivost omogućuje prekrivanje vlastitih greški, krivo napravljenih odluka i skrivanja odgovornosti za pogreške koje nastanu iz krivo donesenih odluka.

Sam autoritet se može ponekad naći u situaciji da bude kriv za sve eventualne greške iako nikada nije izrekao nijednu rečenicu, tvrdnju, zapovijed da se nešto učini ili ne učini. Tomu doprinosi i strah koji stvara zid šutnje između autoriteta i podređenih do te mjere da među podređenima kolaju rečenice, tvrdnje, misli koje je autoritet izrekao, iako ga se nikad nije čulo da ih izgovara niti se s njim razgovaralo o tome. Riječ je o fenomenu i paradoksu autoriteta koji šuteći govori sudeći prema onima koji drugima prenose njegove rečenice, tvrdnje, riječi koje sam autoritet nikad nije izrekao. Kod autoriteta takav odnos stvara osjećaj nepovjerenja, osamljenosti i posvemašnje šutnje u odnosu prema onima koji drugima prenose njegove riječi, rečenice, tvrdnje i zapovijedi koje ponekad autoritet nije nikada izrekao. Povremeno rečenice poput nadređeni je rekao ne moraju i ponekad ne sadrže ništa što je neki nadređeni autoritet izrekao ili naredio, nego je riječ o proizvodnji izmišljenih rečenica i tvrdnji samog autoriteta koje podređeni zbog straha ne usude provjeriti jesu li ne samo istinite, nego jesu li uopće ikada bile izrečene od samog autoriteta.

S druge strane, autoritet ima ogroman problem prvo da objasni što nije rekao, a onda da objasni što su drugi pogrešno ili neistinito prenijeli, i tek na kraju objasni što je točno rekao i izrekao i zapovjedio da se učini. Taj veliki lanac oko vrata autoriteta gdje prvo treba objasniti što nije rečeno uopće, pa onda objasniti što je pogrešno i krivo interpretirano i tek onda reći što je točno rečeno kod autoriteta stvara stav povlačenja i šutnje gdje se on više i ne trudi objašnjavati ikome što je točno rekao i tvrdio. Autoritet se povlači u šutnju i samoću. I tako nastaje šutnja autoriteta koja je negativna jer sad autoritet više ništa ne govori i jedino što preostaje jest nagađati što bi možda rekao i tvrdio u nekoj situaciji i u određenim okolnostima. Iz toga razloga da se ne bi dogodila negativna šutnja između autoriteta i podređenih oko onoga što je rečeno i što nije rečeno, nekad je potrebna hrabrost upitati autoritet što je točno rekao ili rekla i što je pod tim mislila.

Bar u nekim susretima s autoritetom ispostavit će se da je autoritet pristupačan pogotovo kad treba objasniti što je točno rekao i tvrdio i da mu je stalo da se ne tvrdi u njegovo ime što nikada nije rekao ili tvrdio i da se isprave krive i pogrešne interpretacije njegovih rečenica, riječi i tvrdnji. Autoritarna neprovjerljivost jedan je od češćih uzroka nezadovoljstva, negativnosti, loše klime među ljudima i njihovom poslu jer se svi međuljudski odnosi vrte oko straha od provjeravanja onoga što je autoritet rekao i izmišljanja onoga što autoritet nije rekao niti tvrdio što stvara nerazumijevanje u komunikaciji među ljudima i međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih. U takvim okolnostima događa se da na kraju najviše bude pogođen sam autoritet u smislu nerazumijevanja jer mu se pripisuje ono što nije rekao i tvrdio, ili se ne provjerava kod njega što je točno rekao i tvrdio, nego se proizvoljno, samovoljno i samostalno tumači i ne provjerava ono što je autoritet eventualno izrekao.

Rečenica nadređeni je rekao da… je rijetko kad tek obična rečenica ili tvrdnja. Kao što ponekad rečenica bila sam… bio sam… na kavi može skrivati daleko više nego se čini, tako i rečenica ili tvrdnja nekoga kako je nadređeni rekao može biti simptom okruženja u kojem se živi i radi i koje može biti prožeto već strahom i nepovjerenjem među podređenima i šutnjom i usamljenošću autoriteta u odnosu na njegove podređene. Ostaje neodgovoreno pitanje: kako, kada i u kojem trenutku biti hrabar i provjeriti što je autoritet stvarno rekao i tvrdio? Treba li svaki put provjeriti rečenicu nadređeni je rekao da… kod samog nadređenog ili povremeno provjeravati za svaki slučaj da se ne bi dogodilo da se prenosi i tvrdi nešto što autoritet nikad nije izgovorio ni tvrdio. Kako točno znati što treba provjeravati, a što ne treba provjeravati kada oni koji su u blizini autoriteta prenose njegove tvrdnje u formi rečenica šef je rekao da…?

Fenomen neprovjerljivosti nije nagovaranje da osoba provjerava sve što mu je rečeno i svakoga tko nešto osobi govori. Tako nešto ili nije moguće zbog velike količine informacija i podataka ili osobu može odvesti u neželjena stanja trajnih i neprevladanih sumnji u istinitost i točnost bilo čijih tvrdnji. Ali fenomen neprovjerljivosti ili neprovjeravanja je naširoko prisutan u svim sferama ljudskog života. Neke sfere života funkcioniraju na povjerenju od samog početka i možda se s njima nije teško nositi i ne treba ih toliko i često provjeravati.

Fenomen autoritarne neprovjerljivosti je specifičan fenomen po svome zajedničarskom karakteru jer istovremeno zahvaća veliki broj ljudi i ne može se odnositi samo na jednog čovjeka. Zato nije loše biti hrabar povremeno i provjeriti nakon rečenice šef je rekao… što je šef stvarno rekao i tvrdio. To može opustiti odnose između ljudi i autoriteta i ljudi međusobno kako bi se moglo raditi i živjeti s manje straha, nepovjerenja i stalnih sumnjičenja kada se netko odozgor pojavi i svečano izjavi dakle šef je rekao… jer možda šef odavno niti šta govori niti šta tvrdi jer mu je postao i suviše veliki napor prvo da objasni što nije rekao, da objasni što je krivo i pogrešno shvaćeno i konačno da rekne ono što stvarno točno misli i želi reći.

Za neke autoritete taj put je često vrlo težak i naporan i ima uvijek autoriteta koji vole hrabre koji se usude provjeriti što je rekao i tvrdio jer time olakšavaju komunikaciju svima i ljudi bi se nakon toga mogli bolje razumjeti i biti hrabriji, a ne svaki put samo spustiti glavu kad čuju još uvijek neprovjerenu tvrdnju šef je rekao da se treba tako i tako učiniti i rekao je još da svatko treba to i to učiniti na taj i taj način. Možda šef već mjesecima ništa ne govori i šuti usamljen i ponajviše začuđen kako veliki broj rečenica i tvrdnji koje nikada nije izgovorio kruži komunikacijskim kanalima među ljudima razmišljajući zašto nema barem jedan hrabar da postavi banalno, ali ponekad presudno pitanje: šefe hoćete li biti ljubazni i reći što ste stvarno rekli kada ste izjavili da…? Ima autoriteta koji će rado, korektno i pošteno i fer odgovoriti na postavljeno pitanje. Nisu svi autoriteti izgrađeni na strahu i nepovjerenju, ima ih koji su izgrađeni na korektnosti i otvorenoj suradnji među ljudima.

U Sarajevu, 6. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O NOĆI

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com