Oznaka: strah

IMATI ILI BITI? – ZABLUDA OSKUDICE I SVIJET USPJEŠNIH PROSJAKA

„Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“

Kroničari kažu kako je jedna od zadnjih stvari koju je gordi i buntovni reformator Martin Luther izrekao pred samu smrt bilo ono katarzično: „Svi smo mi prosjaci“. Uistinu, ako bi pošli i od najuspješnije ljudske priče, pronašli bi da je taj čovjek bio ovisan o tuđoj pomoći barem na početku kao i na kraju svoga života, a na koncu se obično kaže ono kako nitko nije toliko bogat da ne bi imao što primiti, te da nitko nije toliko siromašan da ne bi imao od sebe što dati.

Neki ljudi su jako ponosni, i doslovno bi radije „umrli“ nego nešto pitali ili tražili, no i takvi zapravo itekako očekuju da njihove tihe težnje budu prepoznate i ispoštovane, te da im se dadne to što smatraju da je njihovo.

Tragedija prosjačenja  

Kako rekosmo, sasvim je prirodno u životu imati različite želje, iste izražavati, i za istim težiti, međutim, u svemu tome čovjeka vreba i jedna nemala opasnost koju bismo proizvoljno mogli nazvati „habitus nemajućeg“. Zapravo, sve to skupa i nije opasnost nego istinska ljudska tragedija. Naime, sa svakom svojom željom mi pred cjelinom stvarnosti priznajemo da smo oni „nemajući“, tj. oni koji nemaju, i zatim što više toga tražimo, ovo „nemati“ počinje prerastati u naše trajno stanje – habitus. Dakle, ovo „nemati“ kao da na kraju postaje čovjekovom drugom prirodom, a tu onda više skoro da nema pomoći. Čovjek je nezadovoljan jer nema, a i kad dobije što je htio i dalje će biti nezadovoljan, jer je on sada po svojoj prirodi „onaj koji nema“. Rekli bismo „ontološki siromah“ – kozmička praznina koju je nemoguće ispuniti.

Kad govorimo o zabludi oskudice (The Scarcity Fallacy), mi zapravo govorimo o jako ozbiljnom psihološko-sociološkom problemu današnjice, a njegova ozbiljnost se ponajviše pokazuje u tome što ga današnji čovjek nije svjestan. A ne može ga ni biti svjestan upravo zato jer mu je postalo sasvim prirodno i normalno to da je on taj „nemajući“. Na toj postavci se temelji kako moderna kultura tako i ekonomija.

Američka socijalna filozofkinja Brené Brown primjećuje kako današnji čovjek živi u stanju trajne oskudice. Prije nego što zaspimo razmišljamo o tome kako danas nismo dovoljno napravili. Kad se probudimo, zabrinuto razmišljamo o tome kako se nismo dovoljno naspavali. Uvjereni smo da zarađujemo premalo, ali i to da se premalo odmaramo, zabavljamo, družimo … da nemamo dovoljno ljubavi u životu itd. „Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“ U tom smislu mogli bismo reći da moderni uspješni svijet zapravo po sebi ne predstavlja ništa drugo do li nastambu „uspješnih prosjaka“. Imaju skoro sve, ali izražavaju količinu nezadovoljstva skoro kao da nemaju ništa.

„Zakon privlačenja“ koji to često nije

U sveprisutnoj „Life-coaching“ i „Self-help“ literaturi današnjice često se provlači i motiv tzv. zakona privlačenja. No, pri tome će te se vjerojatno grdno prevariti ukoliko budete slijedili one koji ovaj zakon tumače prvenstveno na način vizualizacije uspjeha. Ono nešto u stilu „meditirajte o svojem uspjehu … predočite si kako postižete uspjeh…“ i sl., jer iskustvo života nerijetko pokazuju da su naše želje i uspjeh zapravo obrnuto proporcionalni. To bi značilo kako ćemo uspjeh (bilo koje vrste) lakše u postojanje prizvati ukoliko ne budemo opterećeni istim. Punina puno bolje privlači puninu od praznine. Ne kaže se uzalud u narodu: „Para na paru, uš na fukaru“. Zato, ako već nešto treba sebi vizualizirati onda je to ono „da već imamo dovoljno i da zbog toga trebamo biti zahvalni“. To se pokazuje nepobitnim i na razini međuljudskih odnosa. Uživamo li više u društvu veselih optimista ili u društvu nikad zadovoljnih i mrzovoljnih pesimista i defetista? Odgovor je valjda sam po sebi jasan. Dok oni prvi postaju sve bogatiji u svojem duhovnom bogatstvu, ovi drugi gube i ono malo što imaju. Stoga i rekosmo da se zabluda oskudice u životu mora nadvladati. Samo bez nje možemo živjeti ono što bi se reklo „punim plućima“.

Umjesto zaključka: Najuzvišenija molitva je ono ni zašto ne moliti

Slično vrijedi i u svijetu vjere. U judeo-kršćanskoj tradiciji se ona uobičajena molitva „za nešto“ poslovično smatra najminornijim oblikom molitve, a ljudi upravo najčešće tako i mole: za nešto konkretno. Od toga je uzvišenija molitva „zahvalnica“ – za ono što se već u životu primilo. Još više od toga je ono „prorokovati“, uz važnu napomenu da u biblijskoj tradiciji ovo „prorokovati“ i ne znači proricati budućnost nego slaviti Boga zbog silnih djela Njegovih.  Tu je i meditacija – duboko opušteno promišljanje o Božjoj riječi, kao i kontemplacija – ne razmišljati više ni o čemu, nego si isprazniti um i uz duboko pravilno disanje uživati u potpunom Božjem miru. Indijski isusovac i veliki učitelj duhovnosti Anthony de Mello je sve ovo zgodno sažeo na slijedeći način:

  • Govorna molitva: Ja govorim, Bog šuti;
  • Meditacija: Ja šutim, Bog govori;
  • Kontemplacija: Šutimo i ja i Bog (ali na način da duboko uživamo u našem tijesnom šutljivom zajedništvu).

No, prije svega toga, temelje takvog razmišljanja pronalazimo već u samom evanđelju: „Tražite stoga najprije (Božje) Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Ili na drugom mjestu, malo prije prethodnoga: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7-8).

Na samom kraju, fromovski gledano, ono „Imati“ je svakako važno sredstvo za život, ali cilj života ipak nije to „imati“ nego ono „biti“. S tim da paradoks kaže da i ovo „imati“ dolazi najčešće tamo gdje je glavni čovjekov cilj ono „biti“.

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Bill CARMODY, The Scarcity Fallacy (6.II.2015), Inc., Izvor: https://www.inc.com/bill-carmody/the-scarcity-fallacy.html (Stanje: 21. 9. 18.).

– Anthony de MELLO, Sadhana : A Way to God – Christian Exercises in Eastern Form, Bantam Doubleday Dell Publishing Group Inc, New York, 1984.

– http://www.youtube.com , To have or to be, by Erich Fromm, (12. 1. 2014.), (Stanje 21. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

KULTURA ANALGETIKA

Leszek Kolakowski poljski filozof opisao je zapadnu kulturu kao kulturu analgetika. Taj izričaj Kolakowskog iako skovan u jednom drugom kontekstu, može se primijeniti na ponašanje suvremenog čovjeka pred iskustvom koji se sastoji od problema, patnji, teških pitanja i tjeskoba, ali i radosti i zadovoljstava. Suvremeni čovjek, što je posebno izraženo u Sjedinjenim Američkim državama, pred negativnim iskustvom bilo koje vrste pribjegava upotrebi različitih lijekova ne bi li spriječio da negativno iskustvo oblikuje njegov život i njegov pogled na svijet.

Kultura analgetika je misaoni okvir u kojem suvremeni čovjek promatra sebe, ljude oko sebe i stvarnost. Taj misaoni okvir formira se oko čovjekovih nastojanja da negativna iskustva života upije kao iskustva prema kojima mu je svejedno u psihološkom smislu i to nastoji postići velikom upotrebom lijekova. Nesposoban izbjeći negativna iskustva, suvremeni čovjek ih nastoji barem neutralizirati umrtvljenjem vlastite psihe i osjećaja na razdoblja od nekoliko sati ohrabren činjenicom da s obzirom na količinu, vrstu i dostupnost lijekova to umrtvljenje psihe pred negativnim iskustvom može protegnuti na mjesece, pa i godine.

U čemu se sastoji stav suvremenog čovjeka pred negativnim iskustvima boli, patnje i umiranja da i prije nego se takva iskustva stvarno događaju umrtvljuje vlastitu psihu i čini je nesposobnom za takva iskustva? Jedan od njegovih stavova prožet je mišlju kako je bol u bilo kojem obliku besmislena i njezina prisutnost u životu suvremenog čovjeka nema neki dublji i važniji smisao. Iz tog stava o besmislenosti boli koji je već izrečen u Benthamovu utilitarističkom principu kako je maksimalna sreća za maksimalni broj ljudi osigurati odsutnost boli i povećanje užitka suvremeni čovjek i ne pokazuje toliko strah pred negativnim iskustvima, kolika ga više smeta što ne može vidjeti i ne može razumjeti smisao i svrhu takvih iskustava?

Besmislena bol je opasnija od smislene boli, jer smislena bol je ona u kojoj čovjek nalazi neki dublji sadržaj, a besmislena bol je bol koja nema sadržaja i nema smisla i njezino trajanje nije ograničeno na neko konkretno negativno iskustvo. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je misao u kojoj čovjek ne može pronaći razlog i opravdanje zašto u bilo kojem trenutku svoga života mora ili treba patiti. Kultura analgetika ne cilja na onu smislenu bol koju čovjek osjeća kada konkretno nekoga izgubi ili kada je konkretno u stanju teške bolesti. Kultura analgetika cilja besmislenu bol, osjećaj praznine koju suvremeni čovjek doživljava na duge staze u životu. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je bol koju čovjek osjeća jer mu život nema neke posebne svrhe i smisla i kultura analgetika nastoji tu bol ako već ne može izliječiti, onda barem otupiti čovjekovu nutrinu i psihu na taj osjećaj besmisla, nudeći pri tom čovjeku nadu u izlječenje pojačavajući njegovu dnevnu dozu analgetika, antidepresiva, lijekova protiv bolova…

Suvremeni čovjek teži bezosjećajnom stanju, odsutnosti svake boli i negativnih iskustava, nekoj vrsti medicinske nirvane potpomognute različitim lijekovima u kojoj će mu biti u psihološkom i emotivnom smislu svejedno prema bilo kakvim iskustvima koja doživljava. Otupljenost, tupost, ravnodušnost su oznake kulture analgetika jer suvremeni čovjek u misaonom okviru te kulture doživljava se kao bezosjećajno biće, biće potpune nirvane, biće čiji je cilj, svrha i smisao farmaceutska nirvana, psiho-somatska otupljenost prema njegovim životnim iskustvima, kako negativnim tako i pozitivnim.

Kultura analgetika prepoznaje žalost, radost, tugu, očaj, tjeskobu kao smetnje farmaceutskoj nirvani koje treba ne toliko liječiti, nego unaprijed spriječiti. Biti tjeskoban jedan dan u kulturi analgetika se već promatra kao simptom smetnje kojega treba liječiti. Biti radostan tri četiri dana za kulturu analgetika je već problem kojega treba spriječiti ako se češće pojavljuje, jer kulturu analgetika plaše kako tjeskobni tako i radosni pojedinci. Kultura analgetika ne poznaje čovjeka kao biće tjeskobe, radosti, tuge i straha, nego ga prepoznaje kao biće praznine ili biće duševne i psihološke svejednosti prema svijetu i stvarnosti. Tjeskoba, osjećaj nezadovoljstva, radost, i neraspoloženja prema kulturi analgetika mogu biti dopušteni samo u onoj mjeri ukoliko ne narušavaju ideju kulturne nirvane kojoj kultura analgetika teži.

Zabrinutost suvremenog čovjeka samo zbog jednog ili dva dana lošeg raspoloženja, tjeskobe i nezadovoljstva kako s njim sigurno nešto nije u redu pokazuje do koje je mjere kultura analgetika kao misaoni obrazac uspjela oblikovati suvremenog čovjeka. Još je zanimljiviji odnos kulture analgetika prema onim iskustvima za koje čovjek želi da traju, kao što su radost, sreća, zadovoljstvo. Kultura analgetika suvremenom čovjeku uvijek pred oči stavlja kako nakon radosti i zadovoljstva sigurno dolazi negativno iskustvo. Suvremeni čovjek više osjeća strah kad se raduje i kad je sretan, nego li kad je stvarno uronjen u određeno negativno životno iskustvo. Kultura analgetika je kultura straha od radosti i zadovoljstva.

To je kultura stalnog osjećaja tjeskobe i nelagode pred dobrim životnim iskustvima zato i ističe da je za suvremenog čovjeka nabolje da umrtvi samog sebe jer na taj način čovjek dostiže vlastitu nirvanu pred radošću i pred tjeskobom, stanje apsolutne svejednosti, a to se, kako kultura analgetika tvrdi, postiže prije svega medicinskom nirvanom, stalnim uzimanjem lijekova kako bi se stanje svejednosti održalo u maksimumu. Princip kulture analgetika je malčice drugačiji od utilitarističkog i glasi maksimalna svejednost prema pozitivnim i negativnim životnim iskustvima za maksimalan broj ljudi, odnosno maksimum nirvane za cjelokupno čovječanstvo.

 

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujem. Ali, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? Hm, M, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratiti. Sama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobom. Ima pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim halo. Ja sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazan. Oprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodilo? Nije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobično. Jeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događa? Možda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovem. Skoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

 

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

 

U Sarajevu, 22. 6. 2017.

O. J.

Neutemeljenost, prodavači magle i opći raspad komunikacijske zajednice …

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti.

Hermann Hesse je u „Igri staklenih perli“ ( iz 1943.), između ostaloga, izražavao veliku bojazan nad bujajućom „kulturom feljtona“. Pod tim je mislio na društvenu tendenciju gdje su ljudi sve manje čitali ozbiljna knjiška djela, a sve više površne novinske feljtone, te na njima stjecali svoju informiranost, ali i paušalno uvjerenje o stečenom sveznanju i kompetencijama. „Ma nije to tako, fino ti kažem, čit’o ja nekidan u novinama“! Dakle, stjecalo se uvjerenje da su novine relevantni izvor sveznanja te da nema dalje od toga.

Sa internetom su stvari postale još kompleksnije ili bolje rečeno bedastije. Premda je zamišljen kao ultimativni izvor znanja i informacija, neke stvari su u međuvremenu očito otišle u neželjenom, odnosno, bolje rečeno, neočekivanom smjeru. Zapravo, najveća blagodat interneta se pokazala kao njegova „Ahilova peta“. Za razliku od klasičnih novinskih, radijskih i televizijskih medija ovdje ti nitko ne diktira što ćeš i kada gledati, slušati, čitati ili pratiti. Da, Internet je ponudio tu divnu mogućnost da sami biramo ono što nas i kad nas zanima! Stoga bismo mogli reći da problem ustvari i nije u internetu nego u čovjeku koji se na koncu gotovo isključivo odlučio pratiti ono što odgovara njegovim postojećim uvjerenjima, i pri tomu u širokom luku izbjegavati sve ono što ovima proturječi. Dodatno, kod susreta sa informacijama – u skladu s vlastitim uvjerenjima – čovjek olako izgubi bilo kakvu kritičku distancu, i sklon je vjerovati svemu onome što pročita. Uzalud što nema nikakvih relevantnih izvora, a trebalo bi ih biti minimalno tri! Uzalud što se počesto takvi tekstovi, blogovi i „vlogovi“ uglavnom baziraju na „još nepotvrđenim informacijama“ te na „neimenovanim izvorima ili insider-ima“ s neke više instance … Pa, autor kao da nam vrišteći veli: „Ne vjerujte mi ništa, pa zar nije očito da bulaznim, izmišljam i lažem“!? Uzalud, neka istraživanja pokazuju da se čak 90% korisnika interneta ponaša na upravo predočeni način: traže isključivo ono što odgovara njihovim postojećim uvjerenjima i progutat će svaki sadržaj iz te domene, bez obzira kako je i koliko naopako utemeljen, tj. neutemeljen.

 

„We agree that we desagree“ – Slažemo se da se ne slažemo!

Obično se kaže ono da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora, međutim, navedena maksima vrijedi samo ukoliko pitalac poznaje barem dio izglednog odgovara. Npr. kako da postavim smisleno pitanje na simpoziju astrofizičara o krajnje egzotičnom Higgsovom bozonu ako pri tome o cijeloj stvari nemam barem neko elementarno znanje? I tu dolazimo onda do eskalacije problema: U susretu s nepoznatim terenom, te u nedostatku pravih pitanja, ljudi će započeti ili cijelu stvar izrugivati i nijekati, ili postavljati besmislena pitanja, ili će početi cijelom sustavu suprotstavljati onu istinu koju jedino poznaju i priznaju. Tako će u naznačenom primjeru stručnjak iz neke druge domene možda biti sklon proglasiti cijelu priču o Higgsovom bozonu besmislenom i neutemeljenom. Neupućen novinar – a koji radi posla mora nešto pitati – možda će izvaliti pred najvećim umovima današnjice: „A znači li to da je gosp. Higgs živio u Americi kad je tako volio bizone“? Dok će teoretičar zavjere biti najsamouvjereniji: „Koga vi ovdje lažete!? Kao da mi ne znamo da vas je ovdje poslala vlada iz sjene, sačinjena od vanzemaljaca reptila, kako bi nas krivo uvjerili da Higgsov bozon daje materiji masu, a mi svi dobro znamo da masa ne postoji jer živimo u Matrixu“!

I što bi onda ugledni stručnjak s dva doktorata i tri magisterija trebao na sve ovo reći? Najvjerojatnije će jednostavno ostati bez teksta!

Otprilike, u prethodnom primjeru se očituje i moja temeljna nakana oko ovoga teksta. I sam sam nerijetko zatečen kako je s nekim ljudima danas gotovo nemoguće raspravljati. Kad te zaspu s još nepotvrđenim informacijama, neimenovanim izvorima, s pitanjima samo nešto da se pita, napose s raznim bizarnim i fantastičnim teorijama ili te jednostavno popljuju sa svim onim što znaš i što jesi … nekako jednostavno se i ne sekiraš previše … kažeš samo sa osmjehom na licu: „Slažemo se da se ne slažemo“!

Istini za volju, sasvim je jasno da se čovjek snalazi puno bolje unutar svoje komunikacijske zajednice nego u nekoj drugoj. No, čini se da danas dolazi do svojevrsnog potpunog raspada. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje, a kako već rekosmo, ovaj afinitet danas izostaje. Slijepo slijedeći svoja partikularna uvjerenja i krajnje reducirane istine, čovjek zapada sve dublje u jedan mali svijet iz kojeg više nema izlaska. Provalija je već otvorena … širi se … i sve ju je teže preskočiti …

 

Neutemeljenost i numinozno

Ljudi su manje-više oduvijek više naginjali ispraznim i neutemeljenim idejama i ideologijama nego što su žudili za strpljivim studioznim stjecanjem znanja i istine, a čak kad ovakvo plemenito htijenje i postoji, vidimo da počesto opstaje i ona nemogućnost priznanja o vlastitom neznanju unutar nekog područja, premda smo na nekim drugim područjima možda uistinu i kompetentni.

No, ovdje nas zanima što neutemeljenost čini tako privlačnom i izazovnom u očima čovjeka? Zašto joj čovjek tako lako daje svoje povjerenje, pa čak nerijetko povjerava i sam život? Može zvučati iznenađujuće, ali neutemeljenost je božanska osobina! Ta Bog je zadnji neutemeljeni temelj cjelokupne stvarnosti, jer da treba neki temelj, onda bi toga morali prekrižiti kao pretendenta na božansko mjesto, te opet tražiti Onoga koji je bez temelja.

Još od prvih stranica biblije se jasno ističe kako područje božanskog za čovjeka predstavlja područje tragičnog. Ono, biti kao Bog se za čovjeka pokazuje praiskonskim izazovom, ali izazovom koji vodi u propast. I tako u skladu s naznačenom problematikom, neutemeljeni čovjek nema druge sličnosti s Bogom osim što je neutemeljen. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi određen za utemeljenost. Ako nemamo tla pod nogama, jednostavno propadamo! Zanimljivo je da je upravo gubitak tla pod sobom jedan od dva primordijalna urođena ljudska straha. Drugi je strah od bučnih i neugodnih zvukova. Dakle, sa ova dva straha se rađamo, a svi drugi su naučeni kroz život i odrastanje!

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti. S tim, ovdje obično treba

proći nešto vremena da bi se počelo propadati, no i sama propast zato duže traje …

 

 

U Sarajevu, 5. 5. 2017.

M. B.

Exit mobile version